DRVO.

Pojam drveta i drva.

Pod imenom d. obuhvatamo u hrvatskom jeziku dva pojma: 1. d. (arbor) kao određeni životni oblik biljke i 2. d. (lignum) kao tvar, koju ona daje. U prvom slučaju razumievamo dakle pod tim imenom dugogodišnju, drvenastu biljku, s razmjerno visokim stablom, koje redovno raste u debljinu, a razgranjuje se — za razliku od grma — tek u nekoj visini ili se uobće ne razgranjuje, a u drugom slučaju razumievamo one dielove biljke, koji se nalaze unutar kore i koji su izgrađeni od posebnih odrvenjelih (ligniziranih) stanica i cievi, te daju ne samo odličnu građu i gorivo, nego i skupocjene tvari za kemijsku proizvodnju.

Oba su pojma, iako ih u hrvatskom jeziku označujemo istim imenom, vrlo jasno lučena, pa ih u samom govoru riedko zamjenjujemo. Zato je svakom jasno, što se misli, kad se kaže, da je neko d. veliko ili maleno, listopadno ili zimzeleno i sl., i kad se kaže, da je d. tvrdo ili mekano, lagano ili težko. Jezično se lakše razlikuju oba pojma kod sklanjanja, pa se u prvom slučaju govori o drvetu, a u drugom o drvu. U narodu, a i u šumarstvu upotrebljava se često za pojam drveta i izraz stablo. Stablo (caulis) je međutim samo jedan, po izgledu i veličini svakako najvažniji dio drveta, ali se ne može istovjetovati s pojmom d-a, jer ono ima osim stabla još i korien (radix) i listove (folium).I. H.

SADRŽAJ: A. Drvo (arbor): Razlika između drveta i grma, 290. Stablo, 290. Korien, 291. List, 291. Pup, 292. Cviet i plod, 292. Starost drveća, 292. Zemljopisna razširenost drveća, 293. Drveće šumsko, 293. Drveće ukrasno, 294. Drvo u etnologiji, 294.

B. Drvo (lignum): Anatomska građa drva, 295. Tehnička svojstva drva, 302. Mehanička svojstva drva, 305. Pogrješke drva, 306. Upotreba drva, 307. Zaštita drva, 310. Najnoviji načini upotrebe drva, 310. Ciena drva, 315. Drvno tržište, 315. Drvo kao sirovina u kemijskom veleobrtu, 317. Suha destilacija drva, 318. Konzerviranje drva, 320. Močenje drva, 321.

A. Drvo (arbor). Razlika između drveta i grma. U d-u postizava biljni sviet svoj najsavršeniji oblik, najveću visinu, debljinu i čvrstoću, a doseže i najveću starost. D. proizvodi godišnje goleme količine organske tvari i daje čovjeku ne samo neprocjenljiva tvarna dobra od ogrjeva i hrane do mnogolikih kemijskih proizvoda, nego je najuže povezano i s cielim njegovim bićem. U poviesti i životu ljudskog roda nalazi se obilje primjera o neobičnoj vezi d-a s duhovnim životom čovjeka počevši od »drveta dobra i zla« i libanonskih cedara do svetoga kinezkoga ginkga, germanskoga hrasta i slavenske lipe.

Pojam je d-a uzet iz dnevnog života i osniva se uglavnom na izgledu, veličini i razgranjenju biljke, pa ga je zato težko strogo znanstveno odrediti prema ostalom drvenastom bilju. U šumarstvu se obično uzima visina od 5 m kao granica d-a. Zato se i d. u mladosti, dok nije izraslo do te visine, naziva stabalcem, drvcem i sl. Napose je težko odrediti, što se ima smatrati d-om kod biljaka, koje pod posebnim životnim prilikama mienjaju svoj oblik i veličinu. Naša obična bukva (Fagus silvatica L.) izraste vrlo često do visine od 40 m i do debljine od 1.50 m. U planinskim krajevima, gdje su nepovoljnije životne prilike (kratko ljeto, velike naslage sniega, rani i kasni mrazovi), mienja međutim bukva postepeno svoj oblik. Dok se na pr. u Velebitu nalaze još u visini od 1200—1300 m prekrasna stabla, bivaju ona s uzponom sve niža, na većim su nagibima zavinuta, a na gornjoj se granici već pri dnu razgranjuju i tvore nizku, neprohodnu šikaru, koja izraste do 1 m visine. Tu je po bilo kojem prirodnom mjerilu nemoguće odrediti, gdje je granica d-a, jer visoko stablo prelazi posve postepeno u grmoliku klekovinu (v.). Sličan primjer nalazimo u Alpama kod planinskog bora (Pinus montana Mill.), koji izraste već prema prilikama kao visoko stablo ili kao nizka polegnuta klekovina, koju, iako ima veoma snažna stabla, ne smatramo u strogom smislu d-om. Takvi se slučajevi javljaju dosta često i kod ostalog šumskog drveća, pa se zato u šumarstvu uzima obično spomenuta visina od 5 m kao donja granica visine d-a.

Mnogo je lakše odrediti, što je d., a što je grm. Glavna je razlika u razgranjenju. D. raste u visinu ili neprekidnim rastenjem glavne osi (na pr. kod palma) ili trajnim i snažnim rastenjem gornjih izbojaka, a istodobno produžuje i svoje korienje. Tako raste sve naše drveće. Ono se razgranjuje najčešće tek u određenoj visini te stvara jako i snažno deblo, koje nosi krošnju, ili stvara doduše grane već pri dnu (na pr. naša smreka na osami), ali su one znatno slabije od glavne osi ili debla, koje seže sve do vrha stabla. Grm (v.) se naprotiv razgranjuje najčešće već pri dnu i ne izraste do veće visine, jer vršni izbojci rastu znatno slabije nego postrani. A ako se i razvija jedno stabalce, gubi ono sa starošću brzo sposobnost raštenja u visinu i ostaje razmjerno maleno. Grm može biti sasvim malen, a često i prilegnut na tlo, pa ga nazivamo grmićem. Linneov naziv »najmanje drvo« (arbor minima) za nekoliko centimetara visoku puzavu zeljastu vrbu (Salix herbacea L.) ima se uzeti samo u prenesenom smislu, unatoč svim njezinim značajkama »drveta«, koje se očituju u anatomskoj građi, starosti, a i sistematskoj pripadnosti ove planinske vrbe.

Stablo. D. se izdiže svojim stablom iznad svega ostalog bilja. U mladim je danima izloženo vrlo često takmičenju ostalog zeljastog bilja i zasjenjivanju krošnja starih d-a, ali se pod redovitim prilikama ipak probija kroz pokrov trajnica i grmlja te tada postaje ovisno jedino o obćim životnim prilikama na staništu. Mlade su biljke ili uzpravne (ortotropne) i rastu brzo u visinu, na pr. kod ariša, vrbe, breze i johe, ili su nagnute (plagiotropne), na pr. kod bukve, graba i lipe, te rastu najprije jače u širinu, a istom se kasnije uzpravljaju i protežu u visinu. Kod nekih vrsta raste glavna os neprekidno i seže tako od koriena sve do vrha stabljike, na pr. kod jele, smreke, ariša i johe, dok se kod ostalog bjelogoričnog drveća postepeno smanjuje rastenje glavne osi, i sporedne se osi razvijaju mnogo brže, pa tako nastaje vrlo razgranjena krošnja. Stablo je pri dnu najdeblje, a u vlažnim se tropskim šumama razvijaju kod mnogih vrsta u donjem dielu stabla plosnati nastavci, koji se poput nekih dasaka spuštaju duž stabla prema korienu. Takvi su nastavci često tako veliki, da se među njima može sakriti čovjek. Oni su napose razšireni kod rodova Ficus, Ceiba, Sterculia i t. d., a služe učvršćenju.

Rastenje stabla pokazuje kod svake vrste zakonitost s obzirom na brzinu, visinu i debljinu, koju doseže d. u određeno doba. Te su pojave napose važne za uzgoj šuma pa su vrlo izcrpljivo izpitivane sa šumarske strane. Grab raste na pr. u ranijoj dobi brže od hrasta i potiskuje ga, a kasnije počinje hrast mnogo brže rasti i nadmašuje grab svojom veličinom i snagom. Visina je stabla ovisna s jedne strane o prirođenim osobinama same vrste, a s druge strane o životnim prilikama na staništu, pa se prema toj visim određuje i značaj samog staništa. Najveću poznatu visinu dosežu neki australski eukalipti, napose vrsta Eucalyptus amygdalina Labill., koji naraste do 156 m visine i ima pri dnu 30 m, a u visini od 70—90 m, gdje počinje razgranjenje, još 12 m obujma. Kalifornijski mamutovac (Sequoia gigantea Lindl.) izraste do 110 m, a pačuga (Pseudotsuga Douglasii Carr.) u Kaliforniji preko 60 m. Istu visinu dosežu naše jele i smreke, dok bukva i hrast izrastu do 50m. Uz ove visine postizava d. i znatnu debljinu. Ono raste u debljinu djelovanjem posebnog tvornog staničja, koje se zove kambij, i nalazi se između kore i d-a. Kambij stvara rastenjem prema unutra d., a prema vani koru (v.).

Mnogo drveće doseže upravo golemu debljinu. U afričkim savanama živi značajni baobab (v.), koji ima obujam stabla 34—45 m, meksički taksodij (Taxodium mucronatum Ten.) naraste do 33 m, spomenuti mamutovac 21 m, a u Evropi su poznati hrastovi i kesteni do 12 i pol m, lipe do 17 m obujma. Osim po veličini i debljini razlikuju se stabla i po izgledu (habitusu). Već se naše domaće drveće tako razlikuje, da ga najčešće možemo već iz daleka razpoznati po izgledu. U stranim krajevima svieta razvijaju se međutim neki posve osobiti oblici drveća. Vrlo su značajne neke palme s naopako čunjastim stablom pa spomenuti baobab s neobično debelim zdepastim stablom, koje ima spremišta za vodu. Poznati su oblici stabla golemih kalifornijskih kakteja (Cereus-vrsta) pa različne tropske biljke sa stablom poput boce ili bačve. Australska biljka Brachychyton rupestris K. Schm. iz por. Sterculiaceae izgleda poput boce, a brazilska Cavanillesia arborea K. Schm. iz por. Bombaceae, koja izraste do 20 m visine, ima u promjeru 5 m, i izgleda kao produžena bačva. Posebno izgleda afrička vrsta Adenium socotranum Vierh. iz por. zimzelena (→ Afrika, biljni sviet) s debelim zdepastim stablom i neznatnim razgranjenjem. Osobito se iztiču svojim oblikom neke jednosupnice, a napose ogromni zmajevac (Dracaena Draco L.) s Tenerife, pa australske vrste roda Xanthorrhoea iz por. ljiljanka sa svojim debelim stablom i čuperastim krošnjama.

U građi krošnje razlikuju se uglavnom dva osnovna oblika, koja su međutim vezana i prelazima. Kod prvog oblika sastavljena je krošnja iz jednog čuperka velikih listova, koji se razvijaju iz vršnog pupa nerazgranjene stabljike. To su t. zv. čuperasta drveta, na pr. palme, drvolike paprati, pandanus, zmajevac i dr. Kod drugoga oblika nalaze se listovi na vrlo razgranjenoj krošnji. To su krošnjasta d-a, kojima pripada sve naše domaće drveće.

Oblik krošnje ovisan je o broju, dužini, poređaju i smjeru izbojaka, koji se često međusobno ukrštavaju, pa se u tom pogledu pojedine vrste vrlo razlikuju. Jela se već iz daljine razpoznaje od smreke, a ova od omorike po bitno različnoj krošnji. Goleme razlike u krošnji pojedinog drveća određuju izgled cielih krajolika. Dosta je spomenuti naše čemprese, pinje, masline, jablane, hrastove i. t. d. Oblik se krošnje međutim znatno mienja prema tome, je li drvo raslo na osami ili u gustoj šumi.

Korien. Pojedine se vrste d-a veoma razlikuju oblikom korienja (→ korien). Najčešće se razvija snažni glavni korien, koji seže duboko u tlo, na pr. kod hrasta i bora, ili se pravilno razgranjuje u više jednakih grana, na pr. u bukve, ili se razvija dosta slabi glavni korien i jako postrano površinsko korienje, na pr. u smreke. Kod palma i ostalih drvenastih jednosupnica razvija se čupavo korienje. Oblikom koriena razlikuju se često srodne vrste, ali se korien i kod iste vrste mienja prema prilikama staništa. Korien preuzima često još neke posebne zadaće i poprima osobite oblike. Poseban je oblik koriena podporno korienje, koje nalazimo često kod biljaka vlažnih staništa. Osobito je liepo razvijeno kod pandanusa pa kod različnih biljaka mangrova (v.). Poseban oblik zračnog korienja nalazimo kod nekih gorostasnih vrsta smokvenica (Ficus bengalensis L., F. religiosa L., F. chrysolaena K. Schum. i dr). Na granama krošnje razvija se najprije poput prsta tanko viseće korienje, koje raste prema tlu, gdje se čvrsto zakorieni. Čim se učvrstilo, počne rasti u debljinu i nakon nekog vremena dostiže debljinu samog stabla. Tako nastaje iz jednog stabla ciela šuma stabala, koja na vrhu nose gorostasnu krošnju (sl. u prilogu).

Kod mnogog drveća vlažnih staništa nastaju na korienu trupa čunjaste izrasline, visoke do 1 m; one prozračuju korien pa se zovu pneumatode. Napose su česte kod biljaka mangrove (na pr. rodova Avicennia i Sonneratia) pa kod močvarnog taksodija (Taxodium distichum Rich.), koji se i kod nas često uzgaja.

List. Po obliku lista razlikuje se listnato, ljuskavo i igličasto drveće, a po trajanju trajno i listopadno (→ crnogorica, → list). Zimzeleno ili trajno lišće nalazimo uviek u krajevima, gdje nema prevelikih suprotnosti u klimi, dok se listopadno nalazi ondje, gdje se stalno izmjenjuje ili ljeto i zima, ili suho i vlažno godišnje doba. Najljepše zimzeleno drveće nalazi se u tropskim i polutropskim vlažnim šumama, u kojima su životne prilike povoljne kroz cielu godinu. Zimzeleno lišće nalazimo i u sredozemnim krajevima, ali je ono ovdje kožnato i tvrdolistno. Posebni je oblik zimzelenog lišća naša crnogorica. Listopadno drveće nalazi se naprotiv u toplijem dielu umjerenog pojasa i u monsunskim područjima, gdje se izmjenjuju kišne i sušne godišnje dobe.

Pup. Kod drveća i grmlja izloženi su pupovi svim utjecajima vanjske okoline, jer se nalaze visoko iznad zemlje. Zato pribraja Raunkier drveće i grmlje t. zv. fanerofitima (→ biljka, životni oblik). Pupovi su u suhim, hladnim i umjerenim krajevima redovito zaštićeni ljuskama ili dlakama, dok su u vlažnim tropskim krajevima najčešće goli. Pupovi su veoma značajni za pojedine vrste drveća, te se po njima one mogu dobro razlikovati (→ pup).

Cviet i plod. Kako drveće pripada najrazličitijim sistematskim skupinama, to je razumljivo, da se pojedine vrste razlikuju napose u građi cvieta. Kod drveća nalazimo sve najznačajnije oblike cvietova. Kod čuperastog drveća nalaze se cvjetovi najčešće na vrhu stabla ujedinjeni u jednom snažnom cvatu, dok se kod krošnjatog drveća javljaju najčešće na vršnim granama, i to bilo na kratkim, bilo na dugim izbojcima. Na arišu i na bjelogorici nalaze se cvjetovi redovno na kratkim izbojcima, dok su kod bora mužki cvjetovi na kratkim, a ženski na dugim izbojcima. Mnogo se rjeđe javljaju cvjetovi na samom stablu, pa takvo drveće zovemo kauliflornim. Kauliflorija (v.) je razširena napose u tropskim krajevima, dok je kod nas vrlo riedka. Od domaćeg drveća iztiču se stvaranjem cvietova na stablu i na starim granama napose judić (v.) i rogač (v.). U hladnim i umjerenim područjima zemlje proteže uglavnom drveće s neuglednim, sitnim, zelenkastim cvjetovima prilagođenima redovito na oprašivanje s pomoću vjetra, dok se u toplim tropskim i polutropskim krajevima nalazi uglavnom drveće sa šarolikim cvjetovima prilagođenima na oprašivanje s pomoću kukaca, a kod nekih posebnih vrsta i na oprašivanje pticama. Ipak se u listopadnim krajevima nalazi obilje drveća s prekrasnim cvjetovima. Dosta je spomenuti naše trešnje, jabuke i divlji kesten, pa sjeveroameričke i iztočnoazijske magnolije, tulipanovac i dr. Najveće cvjetove u biljnom svietu imaju, izuzevši parasitske tropske raflesiaceje, vrste roda Fagraea iz por. Loganiaceae, koje rastu u Iztočnoj Indiji i na malajskim otocima. Kod vrste F. imperialis Bl. oprašuju velike liepe cvjetove vjerojatno ptice.

Sličnu mnogolikost kao u cvietu nalazimo i u sjemenkama i u plodovima. Tu se nalaze upravo neopisive razlike u veličini, opremi i načinu razširenja sjemenaka i plodova. Kao kod oprašivanja tako nalazimo i kod razširenja sjemenja u hladnijim krajevima najčešće drveće, koje proširuje sjemenke s pomoću vjetra, a u toplijima vrše ovu neobično važnu zadaću najčešće životinje. Najsitnije su sjemenke nesumnjivo naših topola i vrba; one se razširuju s pomoću finih pahuljastih naprava. Sitne su i okriljene sjemenke breze, jasena, jele i mnogih drugih vrsta naših šuma. Na razširenje s pomoću životinja prilagođene su od našeg domaćeg drveća trešnja, hrast, bukva i t. d. Najveće plodove i sjemenke nalazimo kod tropskog bilja. Poznati su orasi kokosove palme (Cocos nucifera L.), dok palma Lodoica Seychellarum Labil. ima sjemenke velike poput buče. Znatan broj drveća daje prirodno ili oplemenjeno voće, koje ima golemo značenje za čovjeka (→ voće, → voćke).

Starost drveća. Drveće doseže najveću starost od svih živih bića. Stvaranjem snažnog stabla i koriena odolieva ono daleko lakše izvanjskim utjecajima nego zeljasto bilje. U pogledu starosti razlikuju se znatno pojedine vrste, ali i prilike staništa utječu u znatnoj mjeri na trajanje života. Naše šumsko drveće doseže razmjerno veliku starost. Razmjerno kratko žive vrbe i topole, breza doživi starost od 120 g., grab 150, jela i smreka 500—600, bukva 600—1000, pitomi kesten 2000—3000 g., tisa 4000 god., a za kalifornijski mamutovac utvrđeno je da doživi starost od 4250 g. S otoka Tenerife spominje se jedan primjerak zmajevca (Dracaena Draco L.), za koji se drži da je bio star 6000 g. Kako se međutim u zmajevca, koji pripada jednosupnicama, ne razvijaju godovi, nije moguće provjeriti starost toga gorostasa.

Zemljopisna razširenost drveća. U vezi s različnim klimatskim prilikama nalazimo na površini zemlje drveće, koje se razlikuje u prvom redu u obliku i trajnosti lišća, i pokazuje uzku vezu s okolinom. To drveće živi riedko za sebe, nego se najčešće udružuje u veličanstvene, veoma složene prirodne zajednice, koje zovemo šumama (v.). Drveće se razvija pod vrlo mnogolikim klimatskim prilikama, raste pod žarkim suncem tropa, uspieva bujno u umjerenim područjima zemlje i zaprema goleme površine hladnih krajeva. Ono je razšireno na vlažnim poplavnim tlima, razvija se najljepše na umjereno vlažnom šumskom tlu, ali raste i na pustoj kamenitoj podlozi. Najveći broj drveća i najveću mnogolikost nalazimo u tropskim krajevima. Dosta je spomenuti, da u tropima od sviju biljnih vrsta pripada 61% drveću i grmlju, dok u umjerenim krajevima pada postotak drveća i grmlja na 7, a u hladnim na 1% od ukupnog broja svega bilja. Postoje tri značajne klimatske granice, preko kojih drveće ne ide. Prema zemaljskim polovima nalazi se polarna granica drveća, na visokim planinama planinska, a prema pustinjama i stepama pustinjsko-stepska granica. Polarna je granica uvjetovana u prvom redu kratkim vegetacijskim tokom i nizkim godišnjim temperaturama, koje onemogućuju razvitak d-a. Polarna granica nije uvjetovana međutim samo zemljopisnom širinom, nego je u znatnoj mjeri ovisna o oceanskom i kopnenom značaju klime. Tako se nalazi granica drveća na obalama Atlantskog i Tihog oceana za nekoliko geografskih stupanja niže nego u kopnenim dielovima svih triju kontinenata sjeverne polutke. Polarnu granicu izgrađuje uglavnom crnogorica, a od bjelogorice nalaze se samo breze i vrbe. Planinska ili oreofitska granica pokazuje veliku sličnost s polarnom, a uvjetovana je i sličnim životnim prilikama. Izgrađuje je također redovito crnogorica. U vezi s kopnenim značajem klime pokazuje se također znatan pomak visinskih granica, pa tako drveće postiže svoj najviši uzpon u Evropi u Središnjim Alpama, a na cieloj zemlji u velikim kopnenim sustavima središnje Azije (→ Alpe, biljni sviet, → Azija, biljni sviet). Treća je granica, stepsko-pustinjska, uvjetovana suhom kopnenom klimom. Ona se javlja i u tropima i u umjerenim krajevima, gdjegod količina oborina pada izpod minima potrebna za život drveća. U tropima vidi se polagano opadanje drveća u vezi s vlagom od uviek vlažne džungle preko monsunskih šuma do savana, u kojima raste još samo neko posebno drveće prilagođeno izrazito sušnim prilikama. U stepskim područjima nalazi se drveće samo uz doline rieka i na visokim planinama.

Razširenje je drveća na površini zemlje u uzkoj vezi s klimatskim prilikama sadašnjosti, ali se ono ni iz daleka ne može protumačiti samo današnjim prilikama staništa, jer je ono posljedica preraznolikih činbenika, koji su djelovali na razvitak, građu i razširenje drveća u dugoj prošlosti naše zemlje.

LIT.: M. Anić, Starost šumskog drveća, Znanje i Radost I. 1942; L. Beissner, Handbuch der Nadelholzkunde, 2. izd., Berlin 1909; H. Brockmann-Jerosch, Baumgrenze und Klimacharakter, Zürich 1919; M. Büsgen, Baum, u Handwört. der Naturwiss., sv. I., Jena 1912; M. Büsgen, Bau und Leben unserer Waldbäume, 2. sv., Jena 1917; J. Ettinger, Šumsko grmlje i drveće u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1890; G. Hempel i K. Wilhelm, Die Bäume und Sträucher des Waldes I.—III., Beč 1889—98; K. Giesenhagen, Wurzel, u Handwört. d. Naturwiss., sv. X., 1915; O. L. Lipa, Dendroflora URSR, Kiev 1939; F. Lorey, Handbuch der Forstwissenschaft, 2. izd., Tübingen 1903; A. Petračić, Uzgajanje šuma I. i II., Zagreb 1925, 1931; G. Senn, Tropisch-asiatische Bäume, Vegetationsbilder, 10 r. sv. 4., 1912; C. K. Schneider, Handbuch der Laubholzkunde, Jena 1900—1906.I. H.

Drveće šumsko. Ovdje imamo na umu drveće, koje gušće obrašćuje veće površine zemljišta, tako da svojim stablima jače ili slabije zastire tlo, a koje zajedno s grmljem i prizemnim rašćem tvori najsavršeniju biljnu zajednicu — šumu. Š. se d. odlikuje među ostalim biljem svojim gorostasnim uzrastom. Šumske sastojine mogu biti sastavljene od iste vrste drveća, a može ih činiti i po više takvih vrsta. U potonjem slučaju imamo posla s mješovitim šumskim sastojinama.

U različitim dielovima Zemlje raste različno š. d. Drugčije je ono u sjevernim, drugčije u umjerenim, a drugčije u tropskim krajevima. S obzirom na drveće mienja se sastav šuma i s nadmorskom visinom. Drugčije drveće raste u nizinskim predjelima, drugčije u sredogorju, a drugčije u visokim planinskim predjelima. Na sastav šume s obzirom na drveće utječu u velikoj mjeri staništni odnošaji.

Š. d. nastaje prirodnim putem, te šume od takvog drveća predstavljaju redovito vrhunac u razvitku vegetacije nekog kraja, ali ono može nastati i umjetnim putem. U potonjem slučaju dolazi u obzir domaće ili strano š. d.

Šumsko gospodarstvo pridaje osobitu pozornost drveću, od kojeg se u odnosnom podneblju može u razmjerno najkraće vrieme postići najveća korist.

Domaće šumsko drveće. U našim šumama raste od prirode preko 80 vrsta š-g d-a. Od toga oko 60 vrsta pripada među listače, ostalo među četinjače. Neke su od tih vrsta vrlo razširene te tvore bilo same ili primiešane drugom drveću prostrane šume. Takve su bukva, hrastovi, grabovi, jela, smreka i dr. Mnogo je veći broj vrsta drveća, koje je ovdje ondje primiešano u šumama spomenutih vrsta. Takve su na pr. tisa, brekinja, jarebika, javori, divlja kruška i jabuka, šumska trešnja, lipa, trepetljika, breza, briest i dr.

U unutrašnjem dielu Hrvatske tvori šume uglavnom ovo drveće: u nizinskim predjelima rastu hrast lužnjak, nizinski briest, bieli jasen, crna joha, crna i biela topola te različite visoke vrbe. Po brežuljcima i nižem gorju prevladavaju hrast kitnjak, obični grab, hrast sladun i cer. U brdskim predjelima tvori šume bukva, a mjestimično i pitomi kesten, kitnjak i dr. U planinskim krajevima rastu osim bukve jela, smreka, obični bor, munjika (Hercegovina), Pančićeva omorika (područje Drine) i dr. U primorskim krajevima tvore šume, i to u polusredozemskom području, hrast medunac, crni jasen, crni i bieli grab, maklen, rašeljka, crni bor i dr., a u sredozemskom području alepski bor, crnika (česmina) sa zelenikom, planikom, tršljom i dr.

Odavle vidimo, da je naše drveće s obzirom na kakvoću tla, kamenu podlogu, toplinu, zračnu vlagu, vjetrove i sl. vrlo različitih zahtjeva. I s obzirom na zahtjev svietla postoje kod drveća velike razlike. Tako među drvećem, koje za svoj rast traži obilno svietla, idu u prvom redu borovi, hrastovi, jasen i breza, a među drveće, koje podnosi jaču zasjenu, bukva, jela i tisa. S obzirom na uzrast u visinu š. se d. također vrlo različito ponaša. U tome pogledu dielimo ga u tri skupine. U prvu skupinu ide drveće visine iznad 25 m, u drugu drveće visine od 10 do 25 m i u treću drveće visine do 10 m. Najveće visine postizavaju od domaćeg drveća jela, smreka, bor, bukva, hrast lužnjak i kitnjak, bieli jasen i dr., a najnižeg su uzrasta klen, grab, vrbe, mukinja, brekinja i mnogo primorsko drveće. I u pogledu prirašćivanja u toku života postoje kod š-og d-a velike razlike. Tako polagano raste tisa, u mladosti bukva i jela, nešto brže rastu smreka, hrastovi, javori, briestovi i borovi, a najbrže, napose u mladosti, johe, topole, breze, vrbe i dr. Oblik stabla našeg drveća ovisan je prvenstveno o gustoći šume. Prema tome, rastu li stabla nagusto ili rjeđe, bit će im vanjski izgled kod iste vrste znatno različan. U rjeđim šumama krošnje su velike i zaobljene, a debla kratka i čunjasta (malodrvna). U istovrstnim gušćim šumama krošnje su malene, a debla dugačka i valjkasta (punodrvna).

Strano šumsko drveće. Ovdje mislimo na vrste š-og d-a iz stranih zemalja, koje uzgajamo u našim šumama. Kod unašanja takva drveća odlučna je prvenstveno njegova upotrebna vriednost. Može se unašati samo ono strano drveće, koje na odnosnom staništu daje vrjednije drvo, bolje uspieva ili je manje izvrgnuto različitim oštećenjima nego slično domaće drveće. U evropske se šume strano drveće počelo unositi već u 16. i 17. st., a napose ga je mnogo uneseno od konca 19. st. do danas. Strane vrste unosile su se s ciljem, da bi se time uzgojilo prikladno drveće, koje bi proizvodilo veću drvnu masu, nego što se to postiže od domaćeg drveća. Najveći broj takva drveća unesen je iz Sjeverne Amerike, a djelomično i iz Azije.

Nade u znatnu korist od stranog drveća nisu se u evropskom šumarstvu izpunile u onom obsegu, kako se to očekivalo. Od mnogo stranih vrsta drveća, kojima su u evropskom šumarstvu vršeni obsežniji pokusi, pokazalo je dobre uspjehe samo njih nekoliko. Tako se od stranog listopadnog drveća kod nas udomaćio jedino bagrem, često se vrlo uspješno uzgajaju američki jasen i kanadska topola, a dobro uspieva i crni orah. Od stranog četinjavog drveća pokazuju dosta dobre uspjehe američki borovac i zelena duglazija. Sve te vrste rastu od prirode kao šumsko drveće u Sjevernoj Americi.

U pogledu unašanja stranih vrsta š-og d-a od važnosti je, da staništne prilike mjesta, gdje se takvo drveće kani uzgajati, po mogućnosti što bolje odgovaraju staništnim prilikama prirodnog nalazišta dotičnog drveta.

Drveće ukrasno, ono drveće, koje radi ukrasa, a ujedno i radi hladovine uzgajamo u vrtovima, perivojima, drvoredima, na grobljima i sl. Od takva drveća traži se, da ima što ljepši vanjski izgled, t. j. liepo deblo i pravilnu krošnju, ili da se odlikuje nekim osobitostima, kao oblikom i bojom lista, liepim i obilnim cvjetovima i dr. Međusobni složaj drveća po njegovu uzrastu, obliku lista i njegovoj boji u različito doba godine, po boji cvjetova i vremenu cvatnje i dr., a sve to u skladu s okolišem, spada u područje posebne umjetnosti. Profinjen ukus i osjećaj za ljepotu može nam odatle pružiti poseban užitak.

Ukrasno drveće iziskuje posebnu njegu. Ono se najprije uzgaja u razsadnicima te se kao stabalca sadi na svoje mjesto. Njegovu uzgoju poklanja se pozornost već od rane mladosti. Obrezivanjem nastoji mu se dati liep izgled i pravilna krošnja. Estetska vriednost takva drveća često se diže ciepljenjem. Na taj način uzgajaju se odlike kuglaste, piramidalne ili horizontalne krošnje, zatim odlike crvenog, šarenog ili drugčije obojenog lista, pa odlike s uzpravnim ili visećim granama i t. d. I kasnije se ukrasno drveće posebno njeguje. Ono se obrezuje, čisti od suhih grana, štiti u slučaju potrebe od zime i drugih nepogoda, zemlja mu se od zgode do zgode nagnoji i za sušna vremena zalieva. Od ukrasnog drveća daje se prednost redovito vrstama, koje brzo rastu te koje imaju gustu krošnju i druga poželjna svojstva, a odporne su protiv različitih vanjskih utjecaja.

Domaće ukrasno drveće. Za ukrašivanje vrtova i nasada često upotrebljavamo različito domaće drveće, od kojega dolaze prvenstveno u obzir lipe, briestovi, hrastovi, javor gorski i javor mlieč, breza, smreka, crni bor i dr., a u primorskim mjestima medunae, maklen, koprivić, te crnika (česmina), zelenika, planika, alepski bor, pinj i dr.

Strano ukrasno drveće. Od stranog drveća dolaze ovdje u obzir vrste od osobite ukrasne vriednosti, a koje izdrže u našem podneblju te mogu prezimiti bez štete. U našim nasadima i vrtovima pokušali su uzgajati mnogo stranog drveća, od kojega dobro uspieva preko 160 vrsta, i to preko 100 vrsta iz područja kritosjemenjača (jednosupnice i dvosupnice) i ostalo iz područja golosjemenjača. Veći je broj stranog grmlja, što ga kod nas uzgajaju.

Od stranog drveća kod nas se najčešće uzgajaju pačempresi, tuje, mamutovac, duglazije, čuga, smreke, borovi, taksodij, kriptomerija, topole, hrastovi, magnolije, tulipanovac, sofora, bagremi, gledičija, javori, maklura, paulovnija, katalpa, platane, divlji kesteni i dr. U primorskim mjestima uzgajaju se dudovac, očenašica, čempresi, cedrovi, borovi, akacije, palme, eukalipti, kauzarine i dr.M. A.

D. u etnologiji. Folklor, koji se odnosi na d. (lignum, za što služi kod nas i turcizam japija), dosta je ograničen, pa i kod nas, ali ima nekoliko i vrlo znatnih pojava. Kakvoća d-a zavisi po vjerovanjima mnogih naroda o fazi mjeseca, kad je d. bilo usječeno; ponajviše se vjeruje, da će biti tvrdo i da ne će lako trunuti, ako je usječeno za mlađa, ali ipak ima i protivnih vjerovanja, na pr. kod nas u Gorskom Kotaru. Osobito je značajno živo vjerovanje u spomenutom smislu i strogo ravnanje za sječu d-a prema fazi mjeseca u nekih naroda, na pr. u Prednjoj Indiji. Mnogo su razširenija vjerovanja o čarobnoj moći nekih vrsta d-a. Kod nas je to u prvom redu tisovina, od koje narod pravi različne amulete protiv zlih sila, za ljude i životinje, na pr. kao križić, kao žlicu obješenu ždrebetu ili teletu o vrat, komadić tisovine, među ostalim u različnim amuletima ili uložen u rupicu u rogu rogata blaga ili sl.; i komadi badnjaka panja, ponajviše hrastova i cerova, imaju u nekim našim krajevima čarobnu moć (osobito apotropejsku), slično i komadi d-a ošinuta gromom.

Drvo-stablo (arbor) ima još mnogovrstniju ulogu u vjerovanjima, mitima, kultu i čaranju najrazličnijih naroda pa tako i u hrvatskom folkloru. Poznati su mnogi slučajevi poštovanja pojedinačnih, obično vrlo starih drveta. S tim je u vezi često i kakav naročiti kult (obredi, prinosi darova, žrtava i sl.) i legende, koje objašnjavaju njihovu »posvećenost«. Takav je na pr. čuveni sveti hrast Zeusov u Dodoni (po šuštanju njegova lišća se proricalo) te lipa u Cerni (Slavonija); njezino je osobito štovanje zabilježeno oko 1630; pod njom se vršio i crkveni obred, a hodočastili su i kršćani i muslimani. Osobito je razšireno i značajno štovanje naročitih d-a u Srbiji i Crnoj Gori, na kojima ima kakav znak, zvan zapis, pa im se svake godine upućuje neke vrste hodočašće i vrši crkveni obred, a kolje se kadkada i janje te njegovom krvlju natapa podnožje d-a.

Drugi je oblik štovanja d-a onaj, pri kome se poštuje čitava vrsta (species). Dobro je poznat primjer za to lipa pa i hrast (i bukva) u mnogih Slavena (u prošlosti), hrast u nekih Germana, Balta i drugih Indoevropljana. Tomu se d-u pripisivalo, da je sjedište, odnosno da je posvećeno božanstvu groma (Donar, Perkuns; → Perun). U izvanevropskih naroda ima za to neizcrpan broj primjera: u Prednjoj Indiji štovanja d-a sal sa svečanošću u doba njegova cvata, u starih Egipćana sikomora, u cielom bližem Iztoku od najdavnijih vremena datulja, pa i neke druge vrste paoma, sad manje, sad više poštovane u naroda tropskoga pojasa. Štovanje cielih pojedinih vrsta d-a čini i jedan ogranak totemizma (uz druge vrste bilja) s različnim značajkama toga oblika religije (→ totemizam). Pri tome se postavljaju teža pitanja, nisu li i mnogi slučajevi običnoga poštovanja drveća samo izrođeno prvobitno totemističko štovanje, gdje bi totemistički elementi bili izbliedjeli ili bi bili posve izgubljeni, odnosno totemizam sam nestao. Odgovarajući uvelike pozitivno na takva pitanja idu neki etnolozi i dalje pa vide i u ulozi nekih d-a u običajima, na pr. i u samih evropskih naroda, totemistički korien, na pr. u majskim i duhovskim drvetima (→ maj), pače i u božičnom drvcu i badnjaku panju (→ Badnjak, Božić). U bližoj su vezi s ovima posljednjim i svi oni brojni slučajevi, gdje se prema izvjestnim vrstama drveća pokazuje počitanje, odnosno postupa se s njima kao s nekim čovjeku sličnim bićima. U hrvatskom su folkloru za ovo dobro poznati običaji s badnjakom panjem, koji se hrani i napaja pa i nagovara kao ljudsko biće; ili postupci s narodnim voćkama, koje se na određene blagdane nastoje prisiliti na rodnost tim, da im se čovjek sjekirom prieti, da će ih posjeći, ako ne urode, ili ih pače i malo nasieče, dok njegov drug pri tome činu redovno brani voćku i obećaje rod u njezino ime; ili odnos drvosječe prema d-u, koje će posjeći moleći ga prije naročitom formulom za oproštenje, što će to učiniti. Svi se ovi pojavi i običaji obilno potvrđuju osobito u balkanskih naroda. I inače je shvaćanje d-a kao čovjeku slična i s njim najuže vezana bića veoma razšireno i u drugim oblicima, pa je paralela čovjek-drvo za brojna vjerovanja i obredne čine bitna. U d-u se vidi ljudsko biće i njegov lik s rukama, nogama, glavom, što osobito izazivaju neobičnije izrasli primjerci i neke vrste d-a (na pr. vrbe); osim toga veoma se mnogo paralelizira i veže život, rast i napredak čovjeka i d-a, pa se na pr. u nekih evropskih naroda za novorođenče sadi mladica, koja prati njegov život; pače u nekim nordijskim zemljama postoje uza svaki dom neke vrste obiteljskog d-a poštovana i povezana sa sudbinom ciele obitelji; rast (mladoga) d-a pogoduje rastu djeteta ili uobće mlada čovjeka ili dielova njegova tiela, pa takvu vidnu ulogu imaju na pr. mlade šljive, ruže i dr. kod hrvatskih običaja pri šišanom kumstvu. Posebno treba spomenuti i ona veoma brojna vjerovanja o drveću kao sielu duša, odnosno duhova, pri čemu samo d. nije cilj nekih čina i odnosa sa strane čovjeka, ali nuždno dobiva dio od onoga, što tu čovjek namjenjuje onima, kojih sielo zamišlja u d-u. Osobito su brojni slučajevi drveća kao siela demona, čemu ima i kod nas dosta primjera, napose za orah kao sielo i sastajalište vještica. Mnogo su češća vjerovanja, da su d-a siela duša pokojnika (pogotovu, ako neko drvce izraste na grobu), pa se njima kao takvima prinose često prinosi: ostavlja se kraj njih hrana, vješaju se o njih komadi odjeće, rubci, vrpce, krpe i sl., kako je to često i danas u evropskih naroda, napose na Balkanu; nosilac je takvih predmeta često i d. usađeno ili samo zabodeno na grobu. Kako se tu za d. vjeruje, da u njem boravi ili da se bar u nj navraća duša pokojnika, tako je u drugu ruku veoma razšireno i vjerovanje, da se na drveću, osobito na lišću, nalaze duše još nerođenih ljudi, odnosno, da djeca i ljudi uobće potječu s drveća, kako je to na pr. i u starom germanskom epu Edda (Völuspa), po kome su prvi ljudi potekli iz jasena i jedne druge vrste drveća (briesta?); sve to lako navodi na hipoteze, da je i tome korien u još starijim totemističkim mitima, premda se ne mogu predvidjeti ni veze s nekim vjerovanjima o »drvetu svieta«. Za razliku od gornjih oblika vjerovanja o drveću ima ih, gdje se izvjestnim d-ima (ne cieloj vrsti, ili pak brojnim primjercima i dosta različnim vrstama) pridaju nadnaravne moći, za što služe kao tipni primjeri »sjenovita« d-a (bukve, hrastovi i dr.) u dalmatinskoj Hrvatskoj i susjednim krajevima, »obročita« u Srbiji, »sveta« u Bugarskoj i t. d., prema kojima narod pokazuje znatno strahopočitanje, naročito ih se žaca sjeći vjerujući, da se može zbog sječe odmah umrieti (ili se bar mora od toga odkupiti ekspiatornom žrtvom, da na pr. na oborenu d-u odsieče glavu živoj kokoši, kao što se potvrđuje u Grblju u Boki Kotorskoj). Između različnih gore prikazanih oblika vjerovanja i kulta drveća ima, dakako, i množtvo prelaznih oblika miešanja, a među nekima bez sumnje i genetskoga srodstva i istovjetnosti podrietla, samo što današnje stanje kao i dosadašnja iztraživanja ne pokazuju to bjelodano.

D. je napokon i predmet množtva mita i mitskih predočaba. Među tima se napose iztiču one o »drvetu svieta« ili »nebeskom drvetu«. To je redovno neka sasvim određena vrsta d-a, ali je golemo, uzraslo usred zemlje i izraslo često do samoga neba, odnosno najvišega božanstva, tako na pr. u altajskih plemena, gdje »na pupku zemlje, u središtu svega, raste najviše od svih d-a na zemlji, jela goleme visine, kojoj vršci sežu sve do stana Bai-Ül-gönsa, t. j. višega božanstva; u Egipćana velika datulja predočivana s ljudskim udovima; u Turaka-Osmana i nekih azijskih muslimana golemo drvo tuba s milijunima listova, kojih svaki predstavlja život jednoga čovjeka, u starih nordijskih Germana jasen svieta Yggdrasill i t. d. (→ kozmogonija). Ovamo pripada napokon i biblijsko »d. spoznanja i zla«, premda je to jedna sasvim zasebno razvijena slika i funkcija »drveta života (odnosno svieta)«.

Postanjem je vezano s ovim mitskim »drvetima svieta« ili »života« i ono »d. (stablo) života«, koje se može naći prikazano u likovnim tvorbama množtva naroda, u nebrojenim variantama, od pradavnih vremena do naših dana, uglavnom u prednjoj i južnoj Aziji, oko Sredozemlja (na evropskoj, afričkoj i azijskoj strani) pa u ostaloj Evropi. Prikazuje se redovito kao drvo, drvce, grmić, redovito s dvie životinje simetrično postavljene s obje strane vršaka dotične biljke. Takvih likova ima i među tvorbama hrvatske narodne umjetnosti mnogo, osobito među vezivima i tkivima pa u drvorezbarskoj ornamentici; to isto vriedi i za likovne tvorbe mnogih drugih evropskih naroda: Madžara, Niemaca, skandinavskih naroda, mnogih Slavena i t. d. Izrađivanje tih likova dovodi često upravo do neukusno stereotipnih likova cvieta u petnjaku (sa 2 ptice ili i bez njih), i to biljaka najrazličnijih, koliko se uobće može određivati i koliko je u sviesti naroda određeno, kakve biljke ti likovi predočuju. Većina dosadašnjih proučavanja ovoga »životnog drva« upućuje na to, da će mu izhodište biti negdje na bližem Iztoku (stara Asirija, Babilon?), pa se odtuda širilo na različne strane; prvobitno bi to bio lik datulje, prevažne za prehranu mnogih naroda bližega Iztoka, uz koji stoje dva demonska ili ljudska lika, koja joj umjetno oplođuju cvjetišta; poslije se svi likovi te trodjelne kompozicije, zvane u dekorativnoj umjetnosti često »trojna grupa«, lako i kojekako dalje mienjaju u različnih naroda i na različnim predmetima: u druge svakojake biljke, pače i u neke predmete, kao križ (u poznatom starijem kršćanskom obliku ove kompozicije), odnosno u različne životinje: neke mitske sisavce s krilima, lavove, a naročito često u ptice.

LIT.: J. G. Frazer, The Golden Bough³, I./2., London 1926; J. H. Philpot, The sacred Tre or the Tree in Religion and Myth, London 1897; W. Mannhardt, Der Baumkultus der Germanen und ihrer Nachbarstämme², Berlin 1904; Isti, Wald-und Feldkulte², I. II., Berlin 1904/5; Handwörterbuch des deutschen Aberglaubens, Berlin-Leipzig 1927 i d., s. v. Baum, Lebensbaum; K. Moszynski, Kultura ludowa Slowian II., Krakow 1934; D. Zelenin, Totemy-darev’ja v skazanijah i obrjadah evropejskih narodov, Moskva-Leningrad 1937; E. Schneeweis, Grundriss des Volksaberglaubens und Volksbrauchs der Serbokroaten, Celje 1935; P. Bulat, Pogled u slovensku botaničku mitologiju (Etnoložka biblioteka, sv. 18) Zagreb 1932 (= Narodna Starina, sv. 27); Isti, Drvo i čovjek (Slavia II) Prag 1924; M. Kus-Nikolajev, Motiv životnog stabla na obrovačkom koporanu, Jadranske studije, Zagreb 1930; U. Holmberg, Der Baum des Lebens (Annales Acad. scientiarum fennicae B – XVI/3) Helsinki 1922.M. G-i.

B. Drvo (lignum). Anatomska građa drva. U svagdašnjem govoru nazivamo drvom onaj dio debla, grana i korienja, koji preostane, kad s njih oljuštimo koru. U botanici nazivamo d-om provodno, mehaničko i spremištno staničje, koje nastaje dieljenjem kambija prema unutra. Samo vrlo neznatan dio d-a (primarno d.) nije nastao djelatnošću kambija, već se izdiferencirao iz prokambija.

Postanak drva. Da bismo mogli točno uočiti postanak d-a, treba da napravimo tanke poprečne presjeke mladih izbojaka počevši od vršnog diela (vegetacionog vrha) pa sve na niže prema dnu izbojka. Pogledamo li pod mikroskopom takav tanki prerez iz vegetacionog vrha, opazit ćemo, da ga sastavljaju jednolike tankostjene stanice promeristema, no već u prerezu nešto izpod toga javljaju se skupine sitnijih stanica guste plazme. Te skupine stanica javljaju se unutar promeristemskog staničja, a ponekad su od epiderme i staničja primarne kore odvojene posebnim tokom (škrobnim ovojem). U nekih biljaka javljaju se one u pojedinačnim skupinama poredanim u krugu, no u drveća sačinjavaju podpuno zatvoreni prsten, koji prema vani okružuje staničje kore, a unutar njega nalazi se srčika. U uzdužnom prerezu vidimo daljnju osebujnost tih stanica, jer su one vidno produžene u uzporedbi s promeristemskim stanicama, koje su gotovo jednako duge i široke. Taj sloj stanica nazivamo prokambijskim prstenom ili prokambijem. Pregled daljnjih presjeka, sve udaljenijih od vegetacionog vrha, pokazat će nam daljnje promjene, jer se u prokambijskom prstenu unutarnje stanice diferenciraju u drvne stanice, vanjske u stanice lika, a stanice među njima ostaju u prvi čas nepromienjene. Diferenciacija stanica d-a i lika može početi istovremeno u cielom nutarnjem, odnosno vanjskom diclu prokambija, no nije riedak slučaj, da najprije počinje njihova diferenciacija na mjestima, gdje u mladicu zalazi provodno staničje listova. U jednom i drugom slučaju nastaje uskoro zatvoreni prsten d-a, odnosno lika. To d. nazivamo primarnim d-om, a staničje prema vani primarnom korom. Prema završetku razvoja primarnog d-a i primarne kore sloj stanica među njima prima pravilan poredaj i počinje se dieliti. Taj sloj stanica je kambijski prsten ili kambij, koji daljnjim dieljenjem stvara prema vani staničje sekundarne kore, a prema unutra staničje sekundarnog d-a (sl. 1 i tab. IV. sl. 1). Ovo posljednje stvara se kasnije u velikom obilju; to je ono staničje, koje u običnom govoru nazivamo d-om. Sam kambij sastoji se od samo jednog reda stanica u debljinu, no između d-a i kore vidimo osim kambija više nizova sploštenih i pravilno poredanih stanica nastalih dieljenjem kambija, samo što još nije nastala njihova diferenciacija bilo u stanice d-a bilo u stanice kore. Postepenom diferenciacijom tih stanica u stanice d-a zauzimaju one sve veći prostor i potiskuju kambij prema vani, pa kambij mora povećavati svoj obseg. Kambij uvećava obseg tako, da se neke stanice, nastale diobom kambija, utiskuju u kambijski prsten, no i na taj način, da se kambijske stanice proširuju u tangencialnom smjeru, a po svem izgledu i na taj način, da se diele poprieko u radialnom smjeru. Tim se načinom povećava obseg kambija te u mladih biljaka šumskog drveća iznosi tek po koji centimetar, a u šumskih gorostasa postizava obseg i po više metara. Kambij stvara u većoj mjeri stanice d-a, koje zadržavaju svoju veličinu, a u manjoj mjeri stanice kore, koje se kasnije zgnječe i često odpadaju u obliku lile ili lupa, pa je stoga razumljivo, da u odraslog drveta sačinjava d. 90%, a kora kojih 10%. Kambijske se stanice i produžuju, no isto tako produžuju se i stanice, koje nastaju diobom kambija. Ove posljednje produžuju se znatnije negoli kambijske stanice, od kojih su nastale, a druge se opet napadno skraćuju i proširuju u tangencialnom i radialnom smjeru. To produživanje, skraćivanje ili proširivanje stanica događa se, prije nego su one odrvenile i tako dobile konačni oblik. U četinjava d-a širina je već podpuno odrvenjelih stanica podjednaka širini kambijskih stanica, te naknadno u tom pogledu ne nastaju nikakve promjene, pa su stoga one pravilno poredane u nizove. U listnatog drveća se stanice, nastale dieljenjem kambija u kasnijem razvoju, ponašaju raznoliko. Neke se od njih napadno produžuju i suzuju, no velik je broj i takvih, koje se u tangencialnom i radialnom smjeru znatno proširuju i često skraćuju, pa tako remete pravilan poredak stanica. Radi toga nisu stanice u d-u listača tako pravilno poredane u nizove kao one u četinjača. Najveći dio stanica svojom je dužinom uzporedan s osi debla, grana ili korienja, a samo one stanice, koje sačinjavaju sržne trakove, leže svojom dužinom okomito na os spomenutih organa, pa ih zato na popriekom presjeku vidimo kao deblje ili tanje pruge, koje teku od kore prema sredini d-a. Osebujnost je kambijskih stanica, da su kadre stvarati različite vrste stanice, od kojih je sastavljeno d-o. Život kambijskih stanica sad je duži, sad kraći, već prema tomu, je li to kambij grmlja ili drveća. U grmlja traje njegova djelatnost po više desetaka godina, u mnogog drveća više stotina godina, a ima i takva drveća, u kojega kambijska djelatnost traje po više tisuća godina (mamutovac).

Djelatnost kambija nije neprekidna, te se u umjerenom pojasu prekida njegovo djelovanje svake godine; prekid je uvjetovan izmjenom vegetacijskog doba s dobom mirovanja. Osim toga izazivaju poremetnje u izhrani drveta (gubitak lišća i dr.) prekid djelovanja kambija ili u cielosti ili samo djelomično, već prema tomu, što je uzrok tih poremećenja. Prekid djelovanja kambija dolazi vidljivo do izražaja u samoj građi d-a u obliku drvnih kolutova. U umjerenom pojasu redovno se stvaranje tih koluta poklapa s vegetacijskim periodama, pa nastaje po jedan takav kolut u jednoj godini; stoga ga nazivamo godišnjim kolutom ili kraće godom. U slučaju poremetnje kambijske djelatnosti mogu nastati u istoj godini i po dva goda, no u tom se slučaju vidi, da jedan od njih ili nije podpuno razvit ili opet nije tako izrazit kao normalan god. U tropskim krajevima, gdje su vanjski uvjeti čitave godine pogodni za djelatnost kambija, godovi se uobće ne vide, a gdje se suša javlja po više puta u godini, oni se doduše stvaraju, ali vrieme, potrebno za njihov razvoj, ne odgovara onom u umjerenom pojasu. Posljednji slučaj poznat je u kakaovca (Theobroma Cacao L.) na Ceylonu, u kojeg su se naoko stvorila 23 goda, a u stvarnosti svi su ti godovi nastali u 7 godina, jer je d. odbacivalo lišće tri puta godišnje, te se nakon svakog ponovnog prolistavanja stvorio pojas d-a nalik godu.

Vrste stanica i njihov razpored u drvu. Stanice, koje sastavljaju d., raznolike su već prema funkciji, koju vrše u životu d-a. Poznato je, da jedne služe pretežno provođenju vode, druge mu daju mehaničku čvrstoću, a treće su spremišta pričuvne hrane, koja je potrebna za izgradnju d-a, listanje i plođenje. Radi podržavanja međusobne veze stanica nastale su u njihovim membranama posebne tvorevine poznate pod imenom jažica (sl. 2). U stanica, koje provode vodu, ostaje membrana na nekim mjestima tanka kao što je bila u času postanka iz kambija, dok ostali dielovi membrane znatno odebljaju. U tih stanica odebljali dio membrane okružuie onaj tanki, a i nadvija se nad njega te stvara šupljinu s okruglim otvorom prema lumenu stanice. Budući da taj odebljali dio ograđuje šupljinu, naziva se tvorevina ograđenom jažicom. Ograđena jažica omogućuje komunikaciju sa susjednom stanicom, jer na istome mjestu nastaje u membrani susjedne stanice isto takva jažica, tako da imamo uviek par jažica jednu do druge.

Prije su nazivali taj par jažica zajedno ograđenom jažicom, no to nije izpravno, jer su one svaka za sebe tvorevine posebnih stanica, a ovisne su jedna o drugoj samo toliko, što je potrebno, da nastanu na istome mjestu radi vršenja njihove funkcije. Vidljivo je to i po tom, što u susjednoj stanici ne mora nastati ograđena jažica, nego može biti i jednostavna, pa su takve jažice prije nazivali poluograđene, a u stvarnosti je i to par jažica, no sastavljen u ovom slučaju od ograđene jažice u jednoj i jednostavne jažice u susjednoj stanici. Ograđene jažice, gledane odozgo, nalik su na dva koncentrična kruga, a njihovu građu možemo bolje upoznati na poprečnom presjeku membrane kroz jažicu. Kod takva presjeka vidimo, da su jažice međusobno odvojene tankom membranom, koja se sastoji od kambijskih membrana susjednih stanica te je u sredini odebljala poput leće. Taj odebljali dio zove se torus, a neodebljali margo. Ta je membrana gibka i pokretna, a zbog povećanja tlaka u jednoj stanici prianja torus na otvor jažice i zatvara prolaz kroz nju.

Kod drugih vrsta stanica ostaje membrana također mjestimično neodebljala, no odebljali je dio jednolik i pravi u lumenu stanice jednostavne kanaliće. Takvu jažicu nazivamo jednostavnom. Kako u membrani susjedne stanice na istome mjestu nastaje također jednostavna jažica, koja odgovara prvoj, govorimo i u ovom slučaju o paru jednostavnih jažica. Jednostavne jažice, gledane odozgo, nalik su na kružić ili elipsu, a i njihova se građa liepo vidi na poprečnom presjeku. Tanke membrane, koje odjeljuju parove ograđenih ili jednostavnih jažica, imaju veoma fine otvore, koji se ne mogu mikroskopom vidjeti, a veličina im koleba od 10 do 70 mμ (mμ = 0,000.001 mm). Ograđene jažice nalazimo na membranama provodnih stanica, a jednostavne u mehaničkog i spremništnog staničja. U stanica, koje u veliku stepenu vrše mehaničku funkciju u d-u, nisu ograđene jažice tako pravilne kao u tipičnih provodnih stanica.

Vrste stanica, koje sastavljaju d., dosta se razlikuju prema tomu, je li d. četinjavo ili listnato (sl. 3 i 4). Budući da su stanice međusobno povezane međustaničnom substancom (kalcijskim pektatom), potrebno je, da ih jedne od drugih razstavimo upotrebom kemijskih tvari, koje otapaju kalcijski pektat. Tako razstavljene stanice možemo lakše i točnije vidjeti te upoznati njihov oblik i građu. Četinjavo d. sastoji se iz traheida i parenhima, koji teku uzporedo sa osi d-a, no u sržnim trakovima ima parenhima i traheida, koji leže svojom dužinom okomito na os d-a. Mimo toga u nekih četinjača nalaze se u d-u uzdužni (vertikalni) i poprečni (radialni) smolni kanali (sl. 5). Traheide četinjača dosta su pravilne produžene stanice, a na njihovim radialnim stienama nalaze se ograđene jažice, koje su gotovo toliko široke kao i sama širina traheide. U ranom dielu goda imaju te stanice tanke membrane i pretežno provode vodu, a u kasnom dielu imaju debele membrane i služe u velikoj mjeri čvrstoći d-a. Traheide nekih četinjača imaju veoma značajna spiralna odebljanja membrana. Traheide sastavljaju barem 90% četinjavog d-a te su razmjerno dosta duge, a prosječno 100 puta duže nego široke. Te su stanice osobito duge u drveća polaganog rasta. Dužina im koleba od 0,95 do 4,2 mm, a dužina traheida i drvnih vlakna listača riedko doseže dužinu najmanjih traheida četinjača. To je razlog, da je četinjavo d. mnogo podesnije za tvorbu papira nego d. listača, te se zato u slučaju tvorbe papira iz d-a listača mora primiešati i d-a četinjača. Značajka je parenhimskih stanica, da su žive i nekoliko puta duže nego široke, a na membranama imaju jednostavne jažice. U smjeru osi debla rjeđe nalazimo u četinjača parenhimskih stanica, a ukoliko ih ima, to je samo prema kraju goda. Zato parenhimske stanice redovno sastavljaju sržne trakove četinjača, i to u nekih vrsta izključivo (jela, tisa, borovica i t. d.), a u drugih su rubni nizovi sržnih trakova sastavljeni od traheida (marginalne traheide). Marginalne traheide znatno su kraće i sitnijih ograđenih jažica nego one, koje teku uzporedno s osi debla, a provode vodu u radialnom smjeru. Sržni traci mogu biti debeli samo jednu ili tek nekoliko stanica; ovo posljednje u slučaju, ako njihovom sredinom prolazi vodoravni smolni kanal. Sržni traci dosta su visoki i sastavljeni od 5, 10 i više nizova stanica. U nekih vrsta četinjača nalazimo u d-u smolne kanale, koji nastaju tako, da se više parenhimskih stanica međusobno odvoji, te okružuju smolne kanale i izlučuju smolu u njih. Smolni kanali teku uzduž d-a (vertikalni smolni kanali) te se nalaze pretežno u vanjskom dielu goda (kasno d.), a vodoravni smolni kanali prolaze sredinom sržnih trakova i stoje u vezi s uzdužnim smolnim kanalima. Smolne kanale nalazimo u d-u bora, smreke i ariša, a u jele ih normalno nema, no kadšto nastaju i u nje kao posljedica kakvih povreda. Iako se smola pretežno nalazi u smolnim kanalima, ona se upija i u membrane stanica te pridonosi trajnosti d-a, ali ga ujedno čini nepodesnim za tvorbu panira. Premda i u listnatom d-u nalazimo takvih vrsta stanica, kojih ima i u četinjavu d-u, ipak je njihov izgled ponešto drugčiji, a osim toga je d. listača sastavljeno i od drugih vrsta stanica, kojih u četinjava d-a nema. Prema tomu d. je četinjača jednostavnije građeno nego ono listača. Za d. listača veoma su značajne provodne stanice, koje nazivamo trahejama ili cievima. Traheje nisu zasebne stanice, već nastaju ujedinjavanjem (fuzijom) većeg broja stanica, koje se nalaze jedna iznad druge, tako da nestaju poprečne membrane, koje ih razdvajaju, podpuno ili djelomično. U prvom slučaju nastaje jedan otvor (jednostavna perforacija), a u drugom stepeničasto poredani otvori (skalariformna perforacija). Da traheje nastaju fuzijom stanica, možemo se osvjedočiti proučavanjem njihova razvoja, no to nam pokazuje već i maceracija stanica, jer se sve druge stanice odvajaju jedna od druge u cjelini, a samo se traheje razpadaju u toliko članova, od koliko su stanica nastale. Njihov način postanka razlogom je, da su znatno duže od drugih stanica, pa mogu biti duge nekoliko centimetara, no i do nekoliko metara, te su na taj način napose prilagođene za provođenje vode. Na membranama traheja vidimo ograđene jažice, no one su manje pravilne nego u traheida četinjača, ali i mnogobrojnije, te često podpuno prekrivaju membrane traheja. Ipak se i u ovom slučaju ograđene jažice ne nalaze na svakom dielu membrana traheja, te to zavisi o vrsti stanica, kojima su one okružene. Na mjestima, gdje ih okružuju provodne stanice, nalaze se brojne ograđene jažice, a na mjestima, gdje graniče s mehaničkim stanicama, nema jažica. Membrane traheja mogu također imati raznolika odebljanja, što je često značajno za neke listače. Traheide listača razlikuju se od onih četinjača većom nepravilnošću i brojnim ograđenim jažicama, kojih razpodjela na membrani zavisi o istim činbenicima, o kojima i u traheja. Traheide listača imaju također raznolika odebljanja membrana, ali veličinom zaostaju za traheidama četinjača, jer su najduže tek nešto preko pola milimetra duge, a najkraće prelaze jedva ⅙ mm. Kad traheide u pretežnoj mjeri vrše mehaničku funkciju, membrane su im znatno deblje, ograđene jažice nepravilnije, pa ih u tom slučaju zovemo vlaknastim traheidama. Oblikom su nalik vlaknastim traheidama i drvna vlakna (libriform), kojih često ima obilno u d-u. Te su stanice produžene, na krajevima ušiljene i veoma debelih membrana, a razlikuju se od vlaknastih traheida time, što se na njihovim membranama nalaze samo jednostavne i često riedke jažice. Veličinom i ove stanice jedva dosežu najkraće traheide četinjača te su najduže tek nešto preko 1 mm velike, no češće su one mnogo kraće i tek ⅕ do ½ mm duge.

U listnatom d-u nalazimo još dvie vrste stanica, i to intermediarna vlakna i drvni parenhim. Intermediarna vlakna dolaze samo u nekih vrsta d-a; to su dugačke stanice, nalik na drvna vlakna, no bitno se razlikuju od njih po tom, što su to žive stanice. One u neku ruku čine prielaz između drvnih vlakna i parenhima, kao što su i vlaknaste traheide prelazni oblici između traheida i drvnih vlakna. Značajka je parenhima u listača ista kao i u četinjača, te su i to žive stanice s brojnim jednostavnim jažicama. Drvni parenhim nalazimo ili zajedno s prije spomenutim vrstama stanica (longitudinalni parenhim), ili on pridolazi u radialnom smjeru te tada sastavlja izključivo sržne trakove. Poređaj uzdužnog parenhima značajan je za pojedine vrste d-a, te ga u nekih nalazimo samo prema kraju goda (terminalan), u drugih pretežno oko traheja (paratranealan), a ima i takvih vrsta d-a, gdje je razasut po cielom godu (difuzni parenhim). Parenhim sržnih trakova je ili jednolik, te sve parenhimske stanice leže svojom dužinom u smjeru sržnog traka (homogeni sržni traci), a u drugih vrsta drveća parenhimske stanice na rubu sržnih trakova stoje svojom dužinom okomito na srednje nizove stanica (heterogeni sržni traci).

Visina i debljina sržnih trakova u listača raznolikija je nego u četinjača. Ima doduše listnatog drveća, kojemu su sržni traci samo po jednu stanicu debeli (uniseriatni), no i takvog, u kojem su sržni traci debeli po više, pa i do 30 stanica (multiseriatni). Visina sržnih trakova također je promjenljiva, te su u nekih vrsta d-a tek kojih desetak stanica visoki, a u drugih dosežu visinu i do sto stanica. Sržni traci male debljine i visine ne mogu se niti vidjeti prostim okom, no zato se oni, sastavljeni od većeg broja stanica, vide na popriekom presjeku prostim okom kao svietle pruge, koje teku od kore prema srčiki. Krupni sržni traci često su samo prividno takvi, jer su sastavljeni od velikog broja sitnih sržnih trakova, gusto zgomilanih na jednom mjestu, te čine dojam krupnog sržnog traka (složeni sržni trakovi (sl. 7 i 8). Sržni su traci ponajčešće jednoliko razpodieljeni u d-u, no u nekih vrsta d-a poredani su pravilno u katove, te tada govorimo o etažnom poredaju sržnih trakova (sl. 6). Kadšto su osim sržnih trakova tako poredane i ostale stanice u d-u, te za takvo d. kažemo da je etažno građeno. Ipak nije značajna samo razpodjela parenhima u d-u, jer je to slučaj i u traheja. U početku goda (ranom d-u) nalazimo ili veoma krupne traheje (pore) ili sitnije, no gušće, a prema kraju goda samo sitne, pa takvo d. nazivamo prstenasto poroznim, za razliku od drugog, u kojem su traheje jednolike širine i jednoliko razdieljene po cielom godu, te takvo d. zovemo difuzno poroznim.

Da uzmognemo stvoriti pravilnu predočbu o položaju i razpodjeli različnih vrsta stanica u d-u, potrebno je da ga mikroskopski iztražimo s tri strane. Tek na osnovi položaja stanica na popriekom presjeku (prerezi poprieko na dužinu stabljike), radialnom presjeku (prerez duž stabljike u ravnini radija) i tangencialnom presjeku (rez duž stabljike u tangencialnoj ravnini) moguće je postići pravilnu sliku o prostornom izgledu mikroskopske građe d-a. Na osnovi takvih presjeka prikazane su prostorno stanice i njihov poredaj na priloženim slikama, od kojih jedna predočuje građu četinjača, a druga građu listnatog d-a (sl. 9 i 10). Na popriekom presjeku stanice su, koje leže u smjeru osi d-a, poprieko presječene, te vidimo njihovu razpodjelu u godu, a stanice sržnih trakova teku vodoravno, pa su stoga uzduž presječene. Osim toga je vidljivo, da su stanice u početku goda i u četinjača i u listača tanjih membrana i većeg lumena, a prema kraju goda debljih stiena i manjeg lumena. Nadovezivanje stanica tanjih stiena i šireg lumena idućeg goda na stanice debljih stiena i užeg lumena prošlog goda razlogom je, da je granica godova mikroskopski vidljiva, a to je isto razlog, da vidimo godove na popriekom presjeku d-a i prostim okom. Radialni prerez poznamo lako po tom, što na njemu vidimo građu sržnih trakova sa strane, te su oni slični vodoravnim vrpcama. Sve ostale stanice poredane su na tom rezu uzduž, te možemo vidjeti vrstu jažica na njihovim membranama, a po tom prepoznati i vrste stanica. Na tom rezu vidimo i u listnata d-a, koje su stanice traheje, jer se vide jednostavne ili stepeničaste perforacije, koje su okrenute na tu stranu. Dakako, da se i tu jasno vidi, kako membrane stanica postaju deblje prielazom iz ranog d-a u kasno. U tangencialnom prerezu opažamo isto tako dužu stranu osovnih stanica, no tu su sržni traci poprieko presječeni, pa nam taj prerez najljepše pokazuje njihovu razpodjelu u d-u. U četinjava d-a vidimo na tom prerezu i položaj smolnih kanala kao i vezu između horizontalnih te vertikalnih smolnih kanala.

Vanjski oblik drva. Prije opisana pravilnost razpodjele i skupljanja stanica u d-u, viđena pod mikroskopom, očituje se do neke mjere i na vanjskom obliku d-a. Već je prije spomenut razlog, zašto su godovi vidljivi pod mikroskopom, a to je isto razlog, da ih vidimo i prostim okom. Postoje doduše neke razlike u oštrini godova u različnih vrsta drveća, pa se u jednih vide jasnije, a u drugih slabije, te je i tomu razlogom građa ranog i kasnog d-a u godu. Budući da u nas redovno nastaje svaki god za vrieme jednog vegetacionog perioda, to možemo iz broja godova na dnu stabla odrediti starost dotičnog stabla, ako k tomu pribrojimo nekoliko godina, koje je trebala mlada biljka, da naraste do te visine. Crta, koja dieli god od goda, naziva se međa goda; ona je često gotovo pravilan krug, no u nekih vrsta d-a krupnije ili sitnije valovita (sl. 11 i tab. IV. sl. 2). Širina godova veoma je promjenljiva, a zavisna je o brojnim činbenicima, kao o sastavu tla, o količini vlage u tlu, o množini topline i svietla, o jakosti vjetra, ali i o drugim utjecajima, naročito na lišće, koje stvara material, potreban za izgradnju godova. Radi toga svjedoče nam godovi o mnogim promjenama u životu nekog drveta, jer su čas širi, a čas uži, već prema utjecaju vanjskih činbenika. Prirodno je, da ne možemo uviek dovesti njihovu manju ili veću širinu u vezu s nekim činbenikom, no jake klimske promjene, zabilježene od meteoroložkih stanica, jaki pritjecaj svietla radi nagle prorjede sastojina ili goli brst lišća od gusjenica, zabilježen u gospodarskim knjigama šumskih uprava, vidljivo se očituje u širini godova. Godovi te događaje pokazuju i nakon izminuća većeg broja ljudskih pokoljenja, a u nekih starovjekih vrsta d-a i hiljade godina unatrag. Stoga možemo mirne duše reći, da su godovi u d-u upisana prošlost drveta.

Ipak se ne mienja širina godova samo u vezi sa spomenutim uzrocima, već je ona promjenljiva i prema položaju goda u stablu. Ovo posljednje uvjetovano je načinom rasta d-a i putovanjem organskih tvari iz lišća do mjesta njihove upotrebe. Početak nove vegetacije počinje listanjem, a tek u vezi s time počinje ponovna djelatnost kambija ponajprije u granama neposredno izpod pupova, iz kojih se razvijaju izbojci s novim lišćem, pa se tek kasnije širi niz grane sve do na kraj korienja. Kambijska djelatnost brže počinje u čitavom stablu, kad ono raste na osami, pa ima grane duboko do dna stabla. Stoga je u tom slučaju ne samo gotovo istovremen početak djelatnosti kambija u čitavom stablu, već je i izhrana donjih dielova dovoljno obilna. Godovi su u tom slučaju gotovo podjednako široki duž debla, a kako je ono pri dnu starije i deblje, čitav je oblik debla više čunjast, odnosno njegova debljina naglo opada od dna prema vrhu. Drugčije je, ako stabla rastu zajedno u sklopu, jer se tada međusobno zasjenjuju, a zasjenjene grane na deblu naskoro ugibaju, pa ostaju dobro razvite samo one, koje su više u krošnji. Dok su stabalca malena, izhrana je donjih dielova primjerena, i početak je djelatnosti kambija dosta ran, no kad jednom deblo postigne veću visinu, približava se čas, kad u lišću stvorene organske tvari ne dostaju, da u jednakoj mjeri izhranjuju kambij u vršnim i prizemnim dielovima debla, pa stoga nije ni intenzitet kambijske djelatnosti u tim dielovima jednak. Ta se razlika izhrane vidljivo očituje u širini godova, jer njihova širina raste, što se oni nalaze više na deblu, tako da dobivamo deblo gotovo podjednako debelo u dužini od više metara. Iz takva debla dade se izrezati drvni material s najmanje odpadaka; to je i razlog, da šumari nastoje uzgajati drveće u gušćem sklopu. Naravno je, da se to pomicanje listnate krošnje u visinu još jače očituje na korienju, kad se ono tako vidljivo odražava u prirastu donjih dielova debla. Budući je prirast manji na dnu debla, još je manji u korienja, koje prima vodu i hranljive tvari te omogućuje listanje drveća. Slabljenje korienja od časa, kad je d. polučilo valjkasti oblik debla, uvjetuje slabiji pritok vode, a uslied toga i slabiji razvoj lišća, pa je posljedica toga slabiji godišnji prirast drveta. Starost drveta, u kojoj nastupa slabljenje korienja, raznolika je već prema vrsti drveta, no sječa stabala u to doba opravdana je već iz fizioloških razloga, ukoliko nije potrebno za posebne svrhe uzgajati stabla veće debljine.

U staničju d-a nastaju i druge mikroskopske promjene, koje postaju vidljive i prostom oku. U unutarnjim godovima d-a pada količina vode, a žive parenhimske stanice, ukoliko se nalaze u neposrednoj blizini traheja, prorastu kroz ograđene jažice poput mjehura u lumen traheja te ih začepe. Ove mjehuraste tvorevine nazivamo tile (sl. 13). U četinjava d-a prisloni se torus ograđenih jažica na porus i prieči prolaz tvari iz jedne stanice u drugu. Različne rezervne tvari, koje se nalaze unutar stanica, pretvaraju se u taninske, gumozne i druge spojeve te djelomice izpunjaju intermicelarne prostore, a djelomice stanične lumene. Kako su te tvari tamnije boje, postaju tamniji i ti nutarnji godovi d-a. Ovako obojeni nutarnji dio d-a zovemo srž (duramen) za razliku od vanjskoga bielog, koji je poznat pod imenom biel (jedričave vrste drva) (tab. IV. sl. 3). Početak stvaranja srži počinje u jednih vrsta drveća ranije, a u drugih kasnije, te se stvara u hrasta već sa 20. godinom starosti, u bora između 30.—40. godine, a u jasena ponajčešće istom između 60. i 70. godine. I u onih vrsta d-a, gdje nema vidljive srži, nastaju u unutrašnjim dielovima d-a promjene, jer žive stanice ugibaju, a osim toga u nekih vrsta d-a postoji vidljiva razlika u količini vode između vanjskog i nutarnjeg diela d-a. U nekih vrsta nutarnji je dio suši (jela, smreka, bukva i javor), a u drugih ta razlika ne postoji (grab i breza). Kako i ovdje postoji razlika između vanjskog i nutarnjeg diela d-a, nazivamo i u ovom slučaju vanjski dio biel, a nutarnji bakulja (bakuljave vrsti drva). Neko drveće, koje normalno nema srži, pokazuje nepravu srž (bukva), no ta je srž uzrokovana napadajem gljiva i pozna se po tom, što ne prati točno među goda, već nepravilno prelazi preko nje. Srž nema udjela u životnim procesima d-a, jer je mrtva, ali zato daje čvrstoću stablu. Suprotno razširenom mišljenju, da je srž čvršća od bieli, utvrđeno je, da uz isti sadržaj vode nema među njima razlike, no srž je u iste vrste d-a uviek trajnija od bieli. Veća trajnost srži uvjetovana je kemijskim tvarima, koje otrovno djeluju na organizme razarače d-a. Zaštitno djelovanje tih tvari kadšto je tako znatno, da trajnost d-a povisuju na velik niz godina, kao na pr. u američke smrekuše (Thuja plicata D. Don.), koje srž traje i do 800 godina, premda je d. izloženo utjecaju vremenskih nepogoda. Gdjekad u normalnoj srži nalazimo po više godova bieli, te je ova gotovo podpuno jednaka vanjskoj bieli. Za takvo d. govorimo da ima dvostruku biel; postanak takve bieli objašnjava se time, što su izostali procesi osržavanja kao rezultat djelatnosti živih stanica, i to radi toga, što su žive stanice prije prielaza bieli u srž uginule zbog nizkih temperatura (tab. IV. sl. 8). Ima slučajeva, da nalazimo i višekratno ponavljanje bieli unutar srži, no samo u jednom godu, ali ta nepravilnost nije dosad objašnjena (tab. IV. sl. 6). Četinjasto d. pokazuje često godove, koji su s jedne strane tamnije obojeni, i u onih vrsta, koje nemaju srži. Mikroskopskim izpitivanjem može se utvrditi, da su stanice u tom dielu d-a napadno debelih membrana i crvenkasto smeđe boje, a nalaze se samo na donjoj strani nagnutih stabala i grana te služe za pojačanje, da se grane ne previnu ili ne slome. Radi osebujne crvenkaste boje dobilo je to d. ime crljen-drvo (tab. IV. sl. 5). Najveći dio stanica u d-u leži svojom dužinom uzporedno sa osi stabla, te se to očituje u uzporednom toku drvnih niti, no u nekih je vrsta drveća (javor, jasen, topola, breza, pitomi kesten i hrast) tok niti kadšto valovit. U jednom slučaju uzrok su tom vijugavom toku drvnih niti brojni latentni pupovi, koji remete pravilan uzpravan tok stanica. Ako je njihovo nagomilavanje veće, nastaje šaroliko odklanjanje stanica, pa prema tomu i drvnih niti, te d. dobiva poseban izgled od osobite vriednosti za izradbu pokućtva i ukrasnih predmeta (ikrasto d.) (tab. IV. sl. 7). U drugim slučajevima valovitost je toka stanica, a potom i drvnih niti mnogo pravilnija, te je drvna nit sitnije ili krupnije valovita. Ta je pojava česta u javora i jasena, koji su i poznati kao javori ili jaseni rebraši, a takvo d. naziva se dževerastim (sl. 13 i tabl. IV. sl. 4). Nadalje javlja se u drveća i spiralan tok stanica, odnosno drvnih niti, i to nalievo ili nadesno; takvo d. nazivamo usukanim. U nekih vrsta d-a nalazimo sržne pjege tako često, te bi se moglo misliti, da su normalni sastavni dielovi d-a. Sržne pjege nastaju radi toga, što ličinke nekih dvokrilaca izdube u kambijskoj zoni hodnike, koje kasnije susjedno živo staničje izpuni. Stanice, koje izpunjavaju te hodnike, parenhimske su, a kako njihova sadržina kasnije potamni, iztiču se sržne pjege na popriekom presjeku kao kratke uzke pježice, uzporedne s godom, a na uzdužnim presjecima kao duže ili kraće crte tamno smeđe boje. Naročito je česta ta pojava u johe, brekinje i mukinje, a rjeđa u vrbe, breze, gloga i lieske. U praktičnom životu često se naziva četinjavo d. mekim, a listnato tvrdim. Što se same tvrdoće tiče, nije to razlikovanje opravdano, jer ima tvrdih vrsta d-a među mekim, a i obratno, mekših vrsta među tvrdim d-om. Stoga se u novije vrieme primjenjuje naziv meko d. za vrste specifičke težine izpod 0,55, a tvrdo d. za one specifičke težine iznad 0,55.

Submikroskopska građa drva. Iako možemo neke osobine d-a objasniti već na osnovi njihove mikroskopske građe, ne možemo na isti način protumačiti neka druga svojstva d-a; postoji naime i mikroskopom nevidljiva građa staničnih membrana, koju zovemo submikroskopskom građom. U izučavanju te građe upotrebljene su različne neizravne metode kao kemijska analiza membrana i pepela, diferencialno bojenje, kvašenje i bubranje membrana u različnim reagencijama, te izpitivanje u polarizovanom svietlu i iztraživanje rentgenskim zrakama. Na taj način dobili smo uvid u dotad tek naslućivani sviet, te su dosad postignuti od prilike ovi rezultati. Stanične membrane građene su u pretežnom dielu od celuloze, koju sastavljaju molekule grožđanog sladora (glukoze), a njihova je dužina tek oko 5,2 Ångströma i širina oko 7,5 Å (1 Ångström [Å] = 0,000.00001 cm=0,0001 μ.). Ako se preko tisuću molekula glukoze poveže u jedan niz, stvaraju one jedan vlaknasti molekul celuloze, a baš je taj vlaknasti oblik celuloznih molekula od velikog značenja za osobine celuloze i njenih tvorevina. Glukozne molekule mogu jedan put biti povezane u većem broju, a drugi put u manjem, pa stoga govorimo o celulozi većeg ili manjeg stepena polimerizacije. Celuloza, koja izgrađuje membrane drvnih stanica, ima u jednom vlaknastom molekulu 1.500 molekula glukoze, a kako je 1 glukozni molekul dug 5 Å, to je ciela nit duga 7,5 hiljada Å ili 0,75 μ, te bi je mogli vidjeti mikroskopom, kad ne bi debljina iznosila jedva 7,5 Å. Ima celuloza, kojima je stepen polimerizacije još veći nego d-u, no ima umjetnih proizvoda celuloze, u kojih je stepen polimerizacije manji. Kad se u molekulu celuloze nalazi manje od 150 do 200 molekula glukoze, tada ona više nije vlaknaste građe. Za ilustraciju donosimo pregled stepena polimerizacije prirodnih celuloza, umjetnih celuloznih proizvoda i proizvoda nastalih razpadom celuloze radi starosti, no i onih, koji nemaju vlaknaste strukture.

Vlaknasti molekuli celuloze povezani su u većem broju u svežnjeve, koje nazivamo micelima ili kristalitima. Miceli nisu samostalne tvorevine, jer duži vlaknasti molekuli celuloze povezuju različne micele međusobno te sačinjavaju skelet, koji je u nekim dielovima micelaran, a u drugima nije. Debljina micela kreće se između 40 do 80 Å, a njihova dužina prelazi i preko 600 Å, no još su uviek premaleni, da bi ih mogli vidjeti mikroskopom. Površina micela veoma je velika, te se može kazati, da u jednom cm³ d-a iznosi nekoliko stotina m². Miceli su poredani u nizove, koji su međusobno, ali i sa susjednim nizovima povezani dužim vlaknastim molekulama, te zajedno stvaraju veće tvorevine, koje nazivamo fibrilima. Među svim tim tvorevinama nalaze se sitnije ili krupnije šupljine zvane intermicelarni prostori. Prije se mislilo, da su intermicelarni prostori jednolike veličine, no taloženjem srebrnih ili zlatnih kristala poznate veličine u intermicelarne prostore i rentgenometrijskim izpitivanjem tako nastale matrice utvrđena je njihova nejednakost. Ustanovljeno je, da ima finih intermicelarnih prostora širine izpod 10 Å, većih do veličine od 100 Å, no kadšto i šupljina od 500 do 600 Å. Intermicelarni prostori povezani su međusobno pa sačinjavaju upravo jednu mrežu šupljina. U najsitnije intermicelarne prostore zalazi voda kod bubrenja d-a, a ondje se talože i kemijske tvari, koje vrše osržavanje d-a. Krupniji intermicelarni prostori izpunjeni su ligninom i drugim substancama, koje uvjetuju odrvenjenje celuloznih membrana i povišenje njihove trajnosti. Celulozni miceli sjećaju nas ponešto na željezne šibke, a lignin i ostale tvari na cement, kako se primjenjuje za pravljenje armiranog betona. Tok celuloznih micela nije jednak u membranama različnih vrsta stanica, no on nije jednak ni u svim slojevima membrane jedne iste stanice. Stanice d-a u času postanka iz kambija imaju tanku membranu, t. zv. primarnu membranu (kambijsku membranu), a međusobno su vezane intercelularnom pektinskom izotropnom substancom, koju nazivamo središnjom lamelom. Prije se pod središnjom lamelom razumievala intercelularna substanca zajedno s primarnim membranama susjednih stanica, no to je neopravdano, jer su kambijske membrane samostalne tvorevine građene od celuloze i pektinskih tvari, a osin toga anizotropne, što ih vidljivo razlikuje od amorfne intercelularne substance. Na primarnu membranu nadovezuje se sekundarna, u kojoj razlikujemo tri sloja. Uzki vanjski, nutarnji i srednji sloj promjenljive debljine (sl. 14). Unutrašnji i vanjski sloj razlikuju se od srednjeg orientacijom celuloznih micela, koji teku okomito na dužinu stanice, dok oni u srednjem sloju teku uzporedo ili ponešto diagonalno prema dužini stanice.

Osobine drva u odnosu prema mikroskopskoj i submikroskopskoj građi drva. Istom poznavanje mikroskopske i submikroskopske građe d-a omogućuje nam da objasnimo svojstva d-a. D. nije građeno za potrebu čovjeka, već je izgrađeno tako, da bi najbolje moglo poslužiti životnim potrebama drveta, kojega tielo sastavlja. Stoga d. nije homogeni material, pa se to očituje i u njegovoj težini, koja koleba u širokim granicama. Ima d-a, kojemu je specifička težina u suhom stanju tek 0,25, i toliko je lako, da pliva na vodi, no ima i onih, kojima specifička težina doseže i do 1,3, tako da tonu u vodu. Specifička težina čiste drvne substance iznosi oko 1,5, no specifička težina d-a ne doseže je radi toga, što membrane drvnih stanica zauzimaju samo jedan prostorni dio d-a, a drugi dio stanični lumeni, koji su izpunjeni zrakom. Što su stanične membrane deblje, a lumeni manji, d. je teže, a što su tanje, a lumeni veći, d. je lakše. Kako se odnos drvnih membrana i lumena mienja i u jednom istom stablu, a pogotovo u različnim stablima iste vrste d-a, to je razlogom, da je specifička težina u iste vrste d-a promjenljiva.

U tom pogledu postoji neka pravilnost u četinjava i listnata d-a, jer je četinjavo d. užih godova teže, a širih lakše, dok je u listnata d-a obratno. To možemo objasniti na taj način, što se stanice debelih stiena nalaze u razmjerno većem broju u uzkim godovima četinjača (sl. 17 i 18), a u listača u širokim godovima (sl. 15 i 16). S ovom osobinom donekle je u vezi i trajnost d-a, koja je pretežno uvjetovana kemijskim sastavom, no specifički teže su vrste d-a trajnije, jer imaju stanice manjih lumena, koje se brže izpunjavaju vodom, a time nastali manjak zraka otežčava djelatnost gljiva razarača d-a. Tvrdoća d-a je također u vezi s debljinom staničnih membrana, no zavisi u velikoj mjeri o množini ligninskih tvari u membrani. Sjaj d-a nastaje odrazom svietla od gladkih površina, pa je utvrđeno, da upravo veće množine suvislih parenhimskih stanica snažno odražavaju svietlo, te o njima uvelike zavisi sjaj d-a. To se liepo vidi na radialnom prerezu, gdje su sržni traci, sastavljeni od parenhimskih stanica, nalik na manje ili veće blistave plohe. Cjepkost d-a također je uvjetovana mikroskopskom građom, te je d. jednoliko širokih godova, visokih sržnih trakova i ravnog toka stanica u većem stepenu cjepko. Dakako, da se i vanjska slika d-a mienja s promjenama u anatomskoj građi, pa odatle šaroliki izgled d-a na različnim rezovima, a pogotovo znatne razlike u različnih vrsta drveća. Čvrstoća d-a zavisi uvelike od istosmjernosti toka celuloznih micela u membrani, pa je kasno d. u godu čvršće nego rano. O uzporednom toku celuloznih micela s dužinom stanice zavisi veća čvrstoća potezanja, no zato pokazuje d., kojemu u membranama stanica teku miceli više ili manje diagonalno, veću sposobnost za uzpravljanje, pošto je prestalo djelovanje tlaka na njih. Lako primanje vlage može se također objasniti micelarnom građom d-a. Već je iztaknuta velika površina micela staničnih membrana; oni snažno privlače vodene pare i vodu te se zaodievaju slojem vode. Sve veće primanje vode udaljuje jedne micele od drugih tako dugo, dok se privlačna snaga micela za vodu i njihova međusobna privlačna snaga ne izjednače. Povezanost micela, kako je rečeno, uvjetovana je vlaknastim molekulama, koje zalaze iz jednih u druge, pa je stoga primanje vode ograničeno, a dosljedno tomu i bubrenje d-a kao posljedica upijanja vode. Konačno spominjemo, da je izgled i razpored pojedinih vrsta stanica u d-u uvjetovan naslieđem, te nam ova postojanost građe može poslužiti kao siguran temelj za razlikovanje d-a prostim okom, a pogotovo mikroskopom, što se također vidi iz priloženih slika građe nekih vrsta d-a (sl. 19—22).

Zaključak. Upotreba d-a svestrana je upravo radi njegove osobite građe iz stanica. Poznata je njegova upotreba za građevine, pokućtvo, ukrasne predmete, oruđe, prievozno suđe i ogrjev, a nije manje poznata njegova upotreba za prievozna sredstva na kopnu, vodi i u zraku. Sve je jača upotreba d-a za priredbu umjetnih prediva (umjetne svile i tkanina iz drvne celuloze), a d., prerađeno posebnim postupkom, služi danas i kao hrana za stoku. Kad ne bi bilo drvne celuloze, jedva bi se mogao zamisliti razvoj modernog tiskarskog umieća, a da se ne govori o brojnim kemijskim proizvodima d-a kao drvenom ugljenu, katranu, acetonu i žesti. Sigurno je, da će nam budućnost donieti još mnoga iznenađenja gledom na mogućnost izkorišćenja d-a, pa će d., kraj svega toga, što živimo u doba željeza i čelika, uviek ostati tvorivo neprocjenljive vriednosti, a to nas neminovno upućuje, da budno čuvamo svoje šume, koje proizvode tako dragocjenu sirovinu. Sjetimo li se fine građe d-a (sl. 23), ne ćemo se nimalo začuditi udivljenju jednog od prvih biljnih anatoma, N. Grewa, koje je došlo do izražaja u njegovim riečima: »To je tkivo (misli se d.) toliko izvanredno fino, da nema svilenog prelca, koji bi mogao izpresti ni približno tako fine niti. Stoga svatko, tko šeće s najsitnijim štapom, drži u ruci djelo tvorca prirode, koje daleko nadmašuje najfinije tkanje ili čipke na svietu.« (The Anatomy of Plants, 1682).

LIT.: H. P. Brown i A. J. Panshin, Identification of the commercial timbres of the United States, New-York 1934; L. Chalk i B. J. Rendle, British Hardwoods, London 1929; A. J. Eames i L. H. Mac Daniels, An introduction to plant anatomy, New-York 1925; A. Frey-Wyssling, Submikroskopische Morphologie des Protoplasmas und seiner Derivate, Berlin 1938; Freiy-Wyssling A., Die Stoffausscheidung der höheren Pflanzen, Berlin 1935; K. Freudenberg, Tannin, Cellulose, Lignin, Berlin 1933; R. Hartig-L. Karaman, Anatomijsko obilježje drveća, Sarajevo 1895; K. Kavina, Anatomie dřeva, Praha 1932; K. H. Meyer i R. Mark, Die Hochpolymere Chemie, 2 sv., Leipzig 1940; M. Seeger i R. Trendelenburg, Das Holz der forstlich wichtigsten Bäume Mitteleuropas, Hannover 1932; H. Staudinger, Die hochmolekularen organischen Verbindungen (Kautschuk und Cellulose), Berlin 1932; R. Trendelenburg, Das Holz als Rohstoff, München 1939; A. Ugrenović, Iskorišćavanje šuma I.-IV., Zagreb 1931.V. Š-ć.

Tehnička svojstva drva. D. je u gospodarstvu i tehnici, uz željezo i ugljen, najvažnija sirovina. Ono se donedavno izkorišćavalo kao ogrjevno, građevno i tvorivo d. Tek upoznavanjem građe i kemijskog sastava d-a utirao se put kemijskoj preradbi d-a za proizvodnju celuloze i njenih prerađevina, papira, umjetne svile, tkanina, alkohola i t. d. Bioložko-kemijsko izkorišćavanje d-a (drvnog šećera) kao hraniva za uzgoj kvaščevih gljivica za proizvodnju stočne hrane, bogate bjelančevinom, i nekih drugih mikroorganizama najnovija je faza izkorišćavanja d-a.

Ovaj golemi razvoj upotrebe d-a omogućen je tek upoznavanjem fizičkih, mehaničkih, kemijskih i tehnoložkih svojstava d-a, koja obćenito zovemo tehničkim svojstvima d-a. Ta se svojstva d-a kreću u vrlo širokim granicama. Posljedica je to nejednolične građe d-a. D. je proizvod prirode, ono je stvarano pod utjecajem mnogobrojnih promjenljivih činbenika (klima, stanište, sklop sastojine i t. d.). D. i po tome njegova tehnička svojstva rezultanta su djelovanja tih promjenljivih činbenika. Tehnička svojstva d-a mogu se svrstati ovako (Ugrenović):

a) estetska svojstva (boja, tekstura, sjaj, miris i finoća d-a),

b) fizička svojstva (težina, utezanje i bujanje, vodljivost zvuka, topline, elektriciteta i svietla),

c) mehanička svojstva (tvrdoća, čvrstoća, cjepljivost, elastičnost i žilavost),

d) fizičko-kemijska svojstva (trajnost i snaga ogrievanja).

Boja d-a je prirodni ton boje na površini mehanički obrađenog d-a. Boja d-a je različna i po vrsti i po intenzitetu. Za domaće vrste te razlike nisu velike. Ton boje domaćih vrsta d-a kreće se od žućkasto-bielog do smeđeg tona. Tropsko drveće ima živ ton boje. Boja d-a je posljedica anatomske građe, kemizma i osržavanja drveta, staništa i drugih činbenika. Promjena tona boje može biti izazvana djelovanjem atmosferilija. Posljedica toga djelovanja jest žućenje, sivljenje, smeđenje i crnjenje d-a. Promjena boje posljedica je i djelovanja vlage, topline, mikroorganizama, umjetne kompresije, humifikacije (abonos ili subfosilno d.). Boja d-a je od važnosti za prosuđivanje njegove kvalitete i stupnja njegove zdravosti za tehniku prerađivanja i t. d. Boja d-a dolazi do izražaja kod umjetničkih intarzija i bul-radova.

Tekstura d-a je ona slika anatomske građe d-a, koja nam se ukazuje, kad mehaničkim načinom obrađeno d. gledamo prostim okom. Kod mehaničkog obrađivanja d-a može ravnina presiecanja teći okomito na uzdužnu osovinu debla (frontalna tekstura), u smjeru radija (radialna tekstura) i u smjeru godova (tangencialna tekstura). Tekstura može biti i spiralna (ljušteni furnir), periferna, cilindrička i t. d. (tab. I. sl. 1—3). Ima pravilnih i nepravilnih tekstura. Nepravilnost teksture (dževeravost) javlja se u obliku poprečnih rebara, uztalasanih linija, ikrica, cvjetova, kvržica i t. d. (tab. I. sl. 4—6).

Po sjaju razlikujemo d.: a) bez prirodnog sjaja (kruškovina, topolovina, crna grabovina i t. d.), b) slabog sjaja (borovina, jelovina, grabovina obična i t. d.), c) jačeg sjaja (platanovina, bukovina, hrastovina, javorovina, jasenovina, lipovina, brestovina, bagremovina i t. d.) i d) živog sjaja, to je drvo eksota (svila-drvo, satendrvo, atlas-drvo, okume, sapeli-mahagonijevina i t. d.).

Miris d-a ovisi o kemijskom sastavu d-a i stupnju zdravosti. Svako d. ima neki miris. Naročito prijatno miriše d. rašeljke, kojega miris potječe od kumarina ili njemu sličnih eterskih ulja.

O finoći d-a postoje dvie definicije. Prva smatra finim d-om ono, kod kojeg na obrađenoj površini našim osjetilima ne razabiremo ili vrlo slabo razabiremo pojedinosti teksture. Druga definicija smatra ono d. finijim, koje pokazuje veći stupanj homogenosti i lake obradljivosti. Finoća d-a zavisi o anatomskoj građi, dakle o vrsti d-a, staništu i t. d.

Težina d-a kreće se u širokim granicama. Prostorna težina u suhom stanju kreće se između 0,10 i 1,4 g/cm³, za naše domaće vrste od 0,30 do 1,0 g/cm³, dok je specifička težina d-a, odnosno težina drvne tvari, dakle materije, iz koje je izgrađena stienka stanice, jednaka za sve vrsti i iznosi oko 1,50 g/cm³. Najlakše je d. balsa-drvo s prostornom težinom 0,13 g/cm³, a najteže je gvajakovina (sveto drvo, Pockholz, Guaiacum officinale L.) s prostornom težinom od 1,28 g/cm³.

Odnos između najlakšeg i najtežeg d-a iznosi dakle 1:10. Razlog je tome taj, što je prostorni udio drvnih stienki i pora d-a za pojedine vrste, a i unutar iste vrste, različit. Udio pora c dobije se iz prostorne težine pojedine vrste d-a po jednačbi, koja vriedi za sva porozna tiela: \(\qquad\qquad\displaystyle c=1-m=1-\cfrac{t_0}{\gamma}=1-\cfrac{t_0}{1,50}=1-0,667\,t_0=100\,(1-0,667\,t)\) [%], gdje je m udio na drvnoj masi, a t₀ prostorna težina absolutno suhog d-a. D. sa t_o=0,3 g/cm³ sastoji se po prostornoj jedinici iz 20% drvnih stienki i 80% zraka (pora), a d. sa t_o = l,0 g/cm³ iz 67% drvnih stienki i 33% zraka.

Tehnički je od vrlo velike važnosti odnos između prostorne težine i vlage d-a. Zato se govori o težini absolutno suhog, prosušenog, provelog i svježeg, odnosno napojenog d-a. Od znanstvene su i praktične važnosti podatci o prostornoj težini absolutno suhog i prosušenog d-a (15% vlage). Podatci o težini sirova i prosušena d-a bez poznavanja količine vlage u d-u ne dadu se međusobno poređivati.

Prostorna težina različna je prema vrsti d-a. Unutar jedne vrste postoje znatne razlike u prostornoj težini, koje su uvjetovane klimatskim, staništnim i uzgojnim činbenicima (sl. 1). Težina d-a različna je i prema dielu stabla. Obćenito vriedi, da je najteže d. žilišta, a razmjerno lakše d. krošnje, ali i tu ima nekih izuzetaka. Za neke važnije vrste sabrani su podatci o prostornoj težini, i to donja i gornja granica te srednja vriednost u tabeli.

Predmetom mnogih iztraživanja bio je odnos između prostorne težine i anatomske građe d-a. Od osobitog je praktičnog značenja odnos između širine goda i težine d-a. Na osnovi iztraživanja velikog broja pokusa utvrđeno je, da prostorna težina smrekovine i jelovine raste, ako pada širina goda; drugim riečima: što je kod smreke i jele uži god, to je teže d. Kod bora i ariša težina najprije raste sa širinom goda, a zatim ponovno pada. Može se reći, da su borovina i ariševina širine goda od 1,0 do 1,5 mm teže od one sa širinom goda manjom od 1,0 mm ili većom od 1,5 mm. Kod listača s prstenasto poroznim d-om raste prostorna težina uzporedo s porastom širine goda, a to znači: što je širi god, to je teže drvo. Kod vrsta s difuzno poroznim d-om taj je utjecaj širine goda neznatan. Vrste s laganim difuzno poroznim d-om (jasika) vladaju se slično kao bor. Prostorna težina raste linearno s porastom učešća kasnog drveta.

Težina d-a od posredne je koristi za prosuđivanje nekih tehničkih svojstava, naročito tvrdoće i čvrstoće. Teže je d. čvršće, tvrđe i trajnije od lakšeg d-a. Lakše se d. lakše obrađuje, manje se uteže i buja od težeg d-a.

Postotak vlage u svježe oborenom drvetu kreće se kod četinjača između 40 i 170%, a kod listača između 35 i 130%. U bieli se nalazi više vode nego u srži. Vlaga u d-u može se odrediti sušenjem, ekstrakcijom i s pomoću različnih aparata (higrometara). Voda u d-u nalazi se slobodna u porama d-a ili vezana u stienkama stanice. Sušenjem d. gubi najprije svoju slobodnu vodu. Kod kojih 30% vlage d-a dostignuta je točka zasićenosti vlakanaca vlagom. Izpod te točke zasićenosti vlakanaca nalazi se u stienkama drvnih stanica (intermicelarno) samo vezana voda. Od velikog je tehničkog značenja odnos između vlage u d-u, relativne vlage i temperature zraka. To je odnos higroskopske ravnoteže. D. gubi svoju vlagu ili je upija, da postigne stupanj ravnoteže s relativnom vlagom zraka (sl. 2).

Kad d. počinje gubiti svoju vezanu vodu iz intermicelarnih prostora, smanjuju se dimenzije d-a. D. se uteže. To utezanje nije u svim smjerovima jednako. Ono je najveće u smjeru godova (tangencialno utezanje), manje u smjeru sržnih trakova (radialno utezanje), a posve neznatno u smjeru uzdužne osovine (longitudinalno utezanje). Tangencialno utezanje u prosjeku je dva puta veće od radialnog. Longitudinalno utezanje iznosi približno ⅒ radialnog utezanja. Uzrok toj anizotropnosti još nije posve razjašnjen. Neki to smatraju posljedicom fine submikroskopske spiralne strukture micela (Kollmann), neki posljedicom različitog utezanja stanica sržnih trakova i susjednih stanica (Nördlinger, Pereligin). Dok neki tvrde, da je od utjecaja na anizotropnost utezanja primarna lamela stienke stanice i intercelularna substanca, t. j. njihov broj u radialnom, tangencialnom i longitudinalnom smjeru (Frey-Wissling).

Utezanje nekih važnijih domaćih vrsta d-a iznosi:

Protivna je pojava od utezanja bujanje d-a. Ako se prosušeno d. izloži utjecaju vlage iz uzduha ili vode, ono prima i upija tu vlagu. Upijanjem vlage d. uvećava svoje dimenzije, i to samo do točke zasićenosti vlakanaca vlagom, t. j. sve dok nisu stienke stanice (intermicelarni prostori) posve zasićene vlagom.

Utezanje i bujanje nepoželjna su svojstva d-a. Pravilnim sušenjem d-a nastoje se ukloniti štetne posljedice utezanja i bujanja (vitlanje i prštanje d-a). Utezanje i bujanje d-a dovelo je do posebne tehnike rada u stolarstvu, a to je rad s ukladcima. Utezanju i bujanju zahvaljujemo djelomično i razvoj suvremenog veleobrta t. zv. šperanog d-a.

D. je slab vodič topline. Zbog toga je ono odlično tvorivo za gradnju stanova, sušionica, naprava za hlađenje i t. d. Na slaboj vodljivosti topline osniva se upotreba d-a za žigice. D. je isto tako slab vodič elektriciteta. Stupanj vodljivosti elektriciteta uvelike je ovisan o stupnju vlage d-a. Što je veći stupanj vlage, to je veća vodljivost elektriciteta. Na tom se svojstvu osniva upotreba različnih električnih higrometara za mjerenje stupnja vlage d-a. D. kao slab vodič elektriciteta upotrebljava se u različne svrhe u elektrotehnici. D. je slab vodič zvuka. Vodljivost zvuka je to veća, što je d. pravilnije građe. D. zbog njegovih akustičnih svojstava rado upotrebljavaju u gradnji glasbenih instrumenata.

Mehanička svojstva d-a (tvrdoća, čvrstoća, elasticitet i žilavost) kreću se u širokim granicama. Mehanička svojstva d-a dolaze najviše do izražaja kod upotrebe d-a u građevno-tehničke svrhe. Na mehanička svojstva d-a od velikog su utjecaja: 1. smjer djelovanja sile prema smjeru vlakanaca; 2. stupanj vlage d-a; 3. prostorna težina d-a.

Smjer djelovanja sile može biti uzporedan s uzdužnom osovinom vlakanaca, okomit na nj ili da zatvara sa smjerom vlakanaca neki kut. Najveća su mehanička svojstva, ako je smjer djelovanja sile uzporedan s vlakancima (izuzevši čvrstoću smicanja).

Ako se vlaga d-a povisi za 1%, smanji se čvrstoća na tlak za 4 do 6%, čvrstoća na vlak za 3%, čvrstoća savijanja za 4% i tvrdoća za 3%. To vriedi samo do točke zasićenosti vlakanaca vlagom (do 30%).

Prostorna težina od velikog je utjecaja na mehanička svojstva d-a. Što je veća težina d-a, to je čvršće i tvrđe d.

U priloženoj tabeli izneseni su podatci o donjoj i gornjoj granici i sredini nekih važnijih mehaničkih svojstava d-a.

Modul elastičnosti (pruživosti) iznosi u prosjeku za jelovinu E = 100.000 kg/cm², a za hrastovinu i bukovinu E = 125.000 kg/cm². Moduli elastičnosti prosušena d-a (13% vlage) i sirova d-a odnose se kao 1:0,75. S prostornom težinom raste modul elastičnosti linearno. Čvrstoća na tlak ima veliku ulogu kod upotrebe d-a u građevinarstvu, rudarstvu i dr. Između čvrstoće na tlak i prostorne težine postoji jednostavan linearan odnos. Čvrstoća na vlak najveća je čvrstoća d-a. S prostornom težinom raste razmjerno i čvrstoća na vlak. Čvrstoća savijanja po svojoj veličini leži između čvrstoće na tlak i čvrstoće na vlak. Odnos između čvrstoće savijanja i prostorne težine približno je proporcionalan. Poznavanje čvrstoće savijanja od velike je važnosti kod upotrebe drvenih nosača u građevinarstvu. Od velikog su utjecaja na čvrstoću nepravilnosti u građi d-a grieške, usukanost, kvrge i dr. Upotreba d-a za gradnju visokih građevina, zrakoplovnih dielova, dielova za strojeve, karoserija, športskih potrebština, gdje je obterećenje d-a u većini slučajeva dinamičko, dokazuje veliku izdržljivost (čvrstoću izmjeničnog obterećenja) i dinamičku čvrstoću savijanja d-a.

Podatci o tvrdoći d-a dobiveni su po metodi, koju je uveo prof. G. Janka. On je svrstao d. u ove skupine:

a) vrlo mekano (do 350 kg/cm²): smreka, bor, jela, topola, lipa, vrba, divlji kesten;

b) mekano (od 351—500 kg/cm²): ariš, joha, duglazija, breza;

c) srednje tvrdo (od 501—650 kg/cm²): pitomi kesten, briest, platana, crni orah;

d) tvrdo (651—1000 kg/cm³): hrast, javor, pajasen, orah, jasen, koprivić, tisa, bukva, cer, grab;

e) vrlo tvrdo (1001—1500 kg/cm²): hrast plutnjak, gledičija, maslina, crnika, hrast medunac, žutika, smrdljika, šimšir;

f) tvrdo kao kost (iznad 1500 kg/cm²): gvajakovina (Guaiacum officinale).

Osim postupka po Janki izpituje se tvrdoća po Brinellovu postupku. Tvrdoća je frontalnog presjeka kod laganog d-a (t_o=0,2 ... 0,3 g/cm³) oko 2.5 puta, kod srednje težkog d-a (t_o=0,6 g/cm³) oko 2,0 puta, a kod vrlo gustog d-a (t_o=1,0 g/cm³), oko 1,6 puta veća od tvrdoće radialnog ili tangencialnog presjeka.

Tvrdoća d-a od praktične je važnosti kod obaranja, obrađivanja i prerađivanja d-a. Tvrdoća je za neke vrste upotrebe naročito dobro svojstvo (kocke za cestovni tarac, podovi, skije i dr.). Kod preradbe u stolarstvu i rezbarstvu traži se razmjerno mekše d. Tvrdoća može poslužiti kao mjerilo za kvalitetu d-a, jer uzporedo s tvrdoćom raste i čvrstoća d-a.

Cjepkost je odpor, što ga d. suprotstavlja snazi klina, koji prodire u njegovu masu zatjeran snagom udarca ili pritiskom. Cjepkost ovisi o pravnosti žice, nepravilnosti građe, veličini sržnih trakova, stupnju vlage, sadržaju smole, zdravosti d-a, težini, tvrdoći i elastičnosti d-a. Cjepkost je ovisna o smjeru, kojim sila djeluje. Najveća je cjepkost u radiolnoj ravnini, velika je cjepkost na granici goda, a najmanja u tangencialnom smjeru. Cjepkost u smjeru okomito na drvna vlakanca jednaka je ništici. Po stupnju cjepkosti diele se vrsti d-a ovako:

a) vrlo cjepke: smrekovina, jelovina, vrbovina (mladice);

b) lako cjepke: Vajmutova borovina, obična borovina, hrastovina, jasenovina, bukovina, johovina, ariševina, orahovina, kestenovina;

c) težko cjepke: šljivovina, trešnjevina, brestovina, kruškovina, jabukovina, topolovina, lipovina, brezovina;

d) vrlo težko cjepke: bagremovina, drenovina, crna borovina, šimširovina, ebanovina, palisandrovina;

e) necjepke: gvajakovina i palmovina.

Elastičnost d-a ovisi u prvom redu o pravilnosti građe d-a, o stupnju vlage i o težini d-a. Približno se pojedine vrste drveća po elastičnosti mogu svrstati ovako:

a) vrlo elastične: ebanovina, tikovina, bagremovina;

b) elastične: brezovina, jošikovina, lipovina, orahovina, brestovina;

c) prilično elastične: javorovina, bukovina, hrastovina, jasenovina, smrekovina;

d) slabo elastične: borovina i topolovina.

Žilavost d-a ovisi o pravilnosti građe d-a, o stupnju vlage i o težini d-a. Žilavost d-a od velike je praktične važnosti osobito kod izrađivanja štapova, držalica, savijenog pokućtva, gobelja, zatim u košaračtvu, za proizvodnju poljodjelskog oruđa, za pravljenje obručeva. Za proizvodnju skija dolazi u obzir samo biela žilava jasenovina.

Trajnost je svojstvo d-a, da zadrži duže ili kraće vrieme nepromienjena svoja prirodna svojstva, naročito anatomsku građu, boju, tvrdoću, čvrstoću i snagu ogrievanja. Za trajnost d-a od važnosti je kemizam d-a, proces osržavanja, sadržaj smole, težina d-a, vrieme sječe, način postupanja nakon sječe, utjecaj staništa i t. d. Trajnost d-a narušuju mikroorganizmi, insekti, mehaničke povrede i vlaga. Za stupanj trajnosti od važnosti je način i mjesto njegove upotrebe. Najveću trajnost pokazuje d. upotrebljeno u posve suhoj prostoriji, jednolične, razmjerno nizke temperature i bez pristupa uzduha (na pr. drveni predmeti u egipatskim grobnicama).

Vrlo veliku trajnost pokazuje d., koje je posve trajno pokriveno vodom (→ abonos). Pod vodom su najtrajnije: hrastovina, ariševina, borovina, brestovina, grabovina, johovina, bagremovina, kestenovina (preko 500 godina); prilično trajne su: smrekovina i jelovina (50—100 godina); malo trajne su: javorovina, brezovina, jasenovina, lipovina, topolovina, vrbovina (manje od 20 god.).

Malen stupanj trajnosti pokazuje d. na slobodnom položaju, ako je naizmjence izloženo vlazi i suhoći.

Najmanji stupanj trajnosti pokazuje d. upotrebljeno u površinskom sloju zemlje (brzojavni stupovi, željeznički pragovi). Za upotrebu d-a u zemlji uzima se ovo mjerilo trajnosti: vrlo trajne su (preko 12 god.): ariševina, tisovina; trajne su: (8—12 god.): hrastovina, bagremovina, kestenovina, brestovina, borovina; malo trajne su (4—8 godina): brezovina, smrekovina, jelovina; vrlo malo trajne su (do 4 god.): bukovina, topolovina, johovina i bjelikovina četinjača i listača. Praktična je važnost trajnosti vrlo velika. Što veća je trajnost, to veća je upotrebljivost, odnosno vriednost d-a.

Snaga ogrievanja d-a ovisi o težini, kemizmu, vrsti, trajnosti i stupnju njegove zdravosti. Ona je kao i upaljivost (svojstvo, da d. može prihvatiti plamen s nekog izvora topline i da počne goriti) od velike praktične važnosti. Velike količine d-a troše se za ogrjev. Snaga ogrievanja različna je prema vrsti d-a. Jedan dm³ prosušenog d-a proizvede prosječno kalorija:

Od ogrjevnog d-a traži se velika snaga ogrievanja, velik ili malen plamen, brže ili polaganije izgaranje. Plavljenjem d-a umanjuje se snaga ogrievanja. Upaljivost je kod d-a, koje se upotrebljava u građevno-tehničke svrhe, nepoželjno svojstvo, jer uvećava opasnost od požara. Da se smanji upaljivost, konzervira se d. različnim protiv vatre odpornim naličima.

Pogrješke drva. Da se pravilno procieni kakvoća d-a, vrlo je potrebno poznavati pogrješke d-a. One se mogu razvrstati na: pogrješke građe d-a; pogrješke, koje potječu od uzroka fizičke prirode (vjetar, studen, žega, čovjek); pogrješke boje d-a; pogrješke boje i konzistencije d-a; pogrješke, koje potječu od insekata. Za tehničku upotrebljivost i vriednost d-a najvažnije su sliedeće pogrješke:

Poprečni presjeci debla više su ili manje slični krugu, no ima ih eliptičnih kao i posve nepravilnih (tab. II. sl. 2, 4 i 6). Uzroci ovih nepravilnih presjeka mogu se tumačiti nasljeđivanjem i utjecanjem vanjskih činbenika: svietla, vlastite težine i vjetra. Nije riedka pojava, da je linija goda nepravilna u obliku valova ili uleknutosti (smreka lještarka, jela lještarka). Na to vjerojatno utječu razlike u pritisku kore na kambij. Ako su se u toku svoga razvoja srasla dva debla ili više njih, onda se na poprečnom presjeku debla vide dva ili više srdca (tab. II. sl. 1). Nepravilnost toka vlakanaca u tome je, što vlakanca teku doduše uzporedo s uzdužnom osovinom debla, no njihova uzdužna os nije pravac, već valovita linija. Podpuni poremećaj toka vlakanaca zove se dževeravost. Ako anatomski elementi građe d-a (vlakanca, traheje, traheide) ne teku uzporedno s uzdužnom osovinom debla, već se više ili manje spiralno ovijaju oko nje, kažemo, da su takva stabla usukane žice. Kvrge su mjesta na trupcu, odnosno gotovoj robi, na kojima su se, dok je stablo bilo živo, nalazile grane ili pupovi. Kvrge možemo razlikovati prema njihovu botaničkom podrietlu (aksilarni, preventivni i adventivni pupovi), prema načinu, kako su sa stabla nestale grane, od kojih potječu kvrge (prirodno čišćenje debla, okresivanje, čaprlj), prema stupnju zdravlja (mrtva zdrava i trula kvrga, živa zdrava i trula kvrga), prema njihovoj veličini, broju i smještaju na gotovoj robi. Ako su kvrge srasle s vlakancima, zovu se kvrge srašljike, a ako nisu srasle, onda izpadaju i zovu se kvrge ćoravice (tab. II. sl. 3).

Paljivost je takva pojava, pri kojoj nastaje razpucavanie donjeg diela debla u smjeru radialnom; to razpucavanie nastaje na deblu, dok dube, i to ili još za vrieme njegova života ili u času njegova obaranja. Razpukline su najšire u srdcu, a sve uže prema periferiji debla. Javlja se najčešće u starih hrastova (tab. III. sl. 5), jela i ariša. Paljivost uzrokuju ne samo unutrašnji uzroci, nego i djelovanje svietla i vjetra. Okružljivost je odlupljivanje d-a u smjeru godova Ako je odlupljivanje nastalo na čitavoj periferiji jednog goda, govori se o posvemašnjoj okružljivosti, ako samo na jednom dielu periferije goda, govori se o djelomičnoj okružljivosti. Od okružljivosti stradava osobito jela, hrast pitomi kesten, jasen, cer, bukva, smreka, ariš, briest, orah (tab. III. sl. 3). Razpukline od studeni nastaju na donjem dielu debla na taj način, da d. za vrieme velike i nagle studeni prsne u radialnom smjeru. U času svog postanka razpuklina je na periferiji debla najšira. Razpukline od usušivanja nastaju kao posljedica nejednakog utezanja, osobito onog u smjeru godova (tab. II. sl. 5). Vitlanje je pogrješka, koja se sastoji u tome, da na oborenom i prerađenom d-u pravci postaju zakrivljeni, a ravnine obrađenih površina postaju vitopere (izvitlane). Vitlanje je posljedica nepravilnog utezanja i bujanja d-a.

Neprava srž je pogrješka, koja se javlja kod bakuljavih vrsta drveća, osobito kod bukve. Sastoji se u tome, da boja središnjeg diela poprima tamniji crveno smeđi ton kao kod vrsta s tamno obojenom srži. Neprava srž posljedica je raztvaranja, što ga u živom d-u izazivaju neke gljive. To je zapravo reakcija, kojom se d. bori i zaštićuje protiv napadaja i prodiranja nekih gljiva. Ta zaštita sastoji se u tome, što se u napadnutome drvu nakupljaju gumene tvari, a traheje se pune tilama. Napadnuta mjesta prestaju voditi vodu i zatvaraju put širenju gljive napadača. U trgovačkoj terminologiji neprava se srž naziva još crveno srdce, smeđe srdce, nepravo srdce. Kod nas je neprava srž bukve vrlo česta pojava. Tamnjenje srži, slično nepravoj srži, zapaža se i kod javorovine, jasenovine i grabovine (tab. III. sl. 1). Piravost je uzko srodna s nepravom srži. Uzročnici su joj iste gljive, samo su one kod neprave srži parasiti, a kod piravosti saprofiti. Piravo d. oboji se crvenkasto-ljubičasto-smeđe, i to najprije u obliku pruga, a zatim u cielom. Iza toga javljaju se trakovi biele truleži. Proces piravosti razvija se za 4—5 mjeseci. Piravo d. postaje vrlo brzo neupotrebljivo i bez vriednosti (prešlo d.). Zaštitne mjere: što brža doprema trupaca pod pilu, parenje, odnosno sušenje, valjano slaganje. Modrenje čamovine (borovine) uzrokuju gljive roda Ceratostomella. Napadnuta mjesta bieli poprimaju prljavo modri ton. Modrenje je samo estetska pogrješka. Smeđenje (rujavost) je promjena normalnog tona boje u smeđi. Jednom se javlja kod jelovine i smrekovine u obliku jednoličnog prodiranja smeđeg tona s periferije prema središtu (kao uzročnik se spominje gljiva Stereum sanguinoletump); drugi put se javlja osobito kod starih jela u obliku tamnjenja središnjeg diela debla. Ta se rujavost spominje uzporedo s t. zv. mokrom srži. Ova se rujavost kod zdravih stabala javlja samo u žilištu. Kod jače oboljelih stabala diže se rujavost i preko 10 m visine. No uzporedo s tim javlja se još i vlažna srž. Kad je proces uznapredovao, ova pogrješka smanjuje težinu i tvrdoću, dakle umanjuje vrstnoću d-a. Nisu objašnjeni priroda i uzrok smeđih pruga (rujavost) u hrastovine. Neki (Đorđević) pripisuju pojavu rujavosti hrastovine gljivi Ceratostomella merolinensis. Rujavost smanjuje vriednost boje i teksture hrastovine.

Trulež d-a nastaje kao posljedica razornog djelovanja nekih gljiva. Truleži se mogu svrstati na tri načina: prema njihovu smještaju u stablu, odnosno u deblu, po boji i po konzistenciji napadnutog d-a. Središnja je trulež u središtu debla, a periferna na periferiji debla. Nepravilna trulež počinje s periferije pa se razprostire nepravilno i prema srdcu te duž periferije (tab. III. sl. 2, 4 i 6). Biela trulež je ona, kod koje trulo d. pokazuje svietli ton (bieli, bjelkasti, žuti, žućkasti i t. d.). Crvena trulež je ona, kod koje trulo d. pokazuje crveni ili smeđi ton. Ako crvena trulež nije jednoličnog tona, već se na osnovnom smeđem tonu vide svietle mrlje i crte, govori se o šarenoj truleži. Kubička je trulež ona, kod koje se drvna masa razpada na više ili manje pravilne kocke ili prizme. Pločasta trulež nastaje, kad se d. razpada u tanke ploče ili listiće. Boginjava trulež pokazuje se u obliku udubina razsutih po d-u, koje se nalazi u stanju truleži. Prštava trulež je ona, kod koje se d. sve više krši i mrvi, dok se ne pretvori u prah.

Važne su pogrješke, koje nastaju od napadaja kukaca ili njihovih ličinaka na d-o. Tehnička je štetnost kukaca to veća, što je veći broj povreda, što je veća kubna sadržina oštećenoga d-a, i što dublje štetočinje prodiru u srž d-a. Anobiidae napadaju izrađeno i prerađeno d-o, osobito grede, pokućtvo i podove po kućama, a piljenice po stovarištima i radionicama. Razvijeni kukci izlaze iz sitnih otvora, zvanih »crve«, iz kojih se sipa sitan prah zvan »crvotočina«. Napadnuto d. zovemo »crvotočno«. Od predstavnika Anobiida spomenut ćemo: Anobium domesticum Fourc. i Anobium pertinax L., oba poznata po imenom mrtvačkog sata; Lyctus unipunetatum Hbs. osobito napada biel hrastovine; Apate capucina napada hrastovinu i kestenovinu, oso bito dužicu. Od Cerambycida važan je Cerambyx cerdo L.; njegova ličinka napada stara hrastova debla, dok dube, a pravi zakrivljene hodnike kao palac debele i ovalnog presjeka. Xylotrupes bajulus napada kao ličinka okoranu i obrađenu čamovinu. Callidium variabile napada listače u oborenom stanju. Od Scolytida i Platypodida važni su: Xyloterus lineatus Ol., koji u čamovini, osobito u jelovini, buši hodnike u smjeru radija i godova, opasan je za brzoglasne stupove; Xyloterus signatus F. napada listače, osobito hrastovinu, zalazi u srž; Xyloterus domesticus L. napada pretežno bukovinu; Xyleborus monographus F. i Xyleborus dryographus Rtzb. napadaju hrastovinu, biel i srž, a poznati su u tehnici trgovine d-om pod imenom »mušice«. Platypus cylindrus Fabr. napada hrastova stabla, koja dube. Od Urocerida važni su Sirex iuvencus L., Sirex gigas L., Sirex spectrum L.; oni napadaju izključivo čamovinu, otvori su im okrugli, izraziti su tehnički štetnici. I u porodici mrava ima štetočinja, koji napadaju d. To su Formica ligniperda Latr. i Formica herculanea L., koji napadaju stabla, dok dubu i panjeve, osobito smreku i jelu. Predmetom razaranja je zona ranog (mekog) d-a. Od osobite su važnosti još neki štetočinje, koji žive u moru (školjke, raci), posebno Teredo navalis, koji buši drvenu građu mostova, lučkih uređaja, brana i t. d., tako da d. postaje spužvasto i gubi posve svoju čvrstoću. Opasni su još Limnoria lignorum i Chelura terebrans.

Upotreba drva.

Prema upotrebi dieli se d. na ove skupine:

1. TEHNIČKO DRVO, to je ono, kod kojega se izkorišćavaju tehnička svojstva d-a, osobito čvrstoća, trajnost, elastičnost, žilavost, tvrdoća, boja, tekstura, sjaj i finoća. Unutar skupine tehničkog d-a razlikujemo:

a) Oblo drvo; to su kraći ili duži dielovi debla valjkastog oblika dobiveni piljenjem debla u smjeru okomitom na njegovu uzdužnu osovinu. Ovamo ubrajamo dugu oblu građu, trupce, stupove za vodove, rudničko d., oblu kolarsku građu i sitnu oblovinu. U oblu dugu građu ubrajamo: jarbole, antene i pilote. Jarboli služe na brodovima za nošenje i razapinjanje jedara i sl. Prema današnjem trgovačkom običaju razlikujemo antene, koje su na debljem kraju u dužini od 2,25 do 2,50 m (⅛ dužine) osmerokutno otesane, i antinele, koje su oble u čitavoj svojoj dužini. U tu se svrhu upotrebljava: smrekovina, jelovina, ariševina i borovina, a negda se mnogo upotrebljavala hrastovina. Antene za gradnju upotrebljavaju se za podizanje lazila i skela kod gradnje kuća. Dužine su od 9 m na više, debljine na tanjem kraju od 13 cm na više. Upotrebljavaju se osobito okorana smrekovina i jelovina. Piloti su ravni i zdravi odrezci debala čvrstih i trajnih vrsti drveća. Upotrebljavaju se za temeljenje građevina u vodi. Proizvode se iz borovine, ariševine i hrastovine, ali i iz jelovine i smrekovine.

Trupci su dielovi debla, koji su namienjeni daljnjem prerađivanju piljenjem, ponekad ciepanjem ili ljuštenjem. Trupci za oplatice (furnire) dužine su 1,80 m na više, a najmanji srednji promjer 45 cm. Trupci za oplatice proizvode se samo iz d-a listača: orahovine, hrastovine, brestovine, jasenovine, javorovine, cvjetaste topolovine, jošikovine i bukovine. Trupci za piljenje odrezci su debla, koji su namienjeni prerađivanju na pilanama. Trupci za piljenje proizvode se iz čamovine, hrastovine, bukovine, jasenovine, brestovine, javorovine, grabovine, lipovine, johovine, topolovine, brezovine i iz voćkarica. Prema vrsti i veličini diele se trupci za piljenje u 3 razreda.

Stupovi za vodove izrađuju se iz hrastovine, kestenovine, bagremovine i jelovine. Po svojoj važnosti na prvom su mjestu brzojavni i brzoglasni stupovi, a na drugome stupovi za ostale električne vodove. Dužina im je od 6 do 12 m, a debljina na tanjem kraju od 12 do 16 cm.

Rudničko drvo upotrebljava se za izgradnju i održavanje rudničkih rovova i okana. Proizvodi se iz hrastovine, ariševine, borovine, jelovine, bukovine, brezovine, grabovine, bagremovine, kestenovine i jasenovine, izuzetno iz cerovine, brestovine i johovine. Dužina mu je 2 do 4 m, a debljina od 10 do 25 cm srednjeg promjera.

Obla kolarska građa služi za gradnju kola, ruda, srčanica, lojtri, saonica i ljestava. Upotrebljava se jasenovina, brestovina, hrastovina, bagremovina, brezovina. Dužina je od 3 m na više, a srednji promjer od 15 do 25 cm.

U sitnu oblovinu računamo dielove debla izpod 14 cm srednjeg promjera, koji služe za različne potrebe u hmeljarstvu, vinogradarstvu, uzgoju duhana i kućanstvu. Ovamo ubrajamo hmeljarce, motke za hmeljnjake, kolje za vinograd i kolje za duhan.

b) Tesano drvo je ono d., koje je tehnikom tesanja iz prirodnog valjkastog oblika prerađeno u prizmatski oblik. Najvažniji tipovi tesanog d-a jesu: flič, planson, vančes, četvorobridno i poligonski otesana građa. Fliču je otesana samo jedna stranica, dok je on inače podpuno zadržao prirodnu oblinu. Plansonu su otesane dvie nasuprotne uzporedne stranice. Flič i planson ne proizvode se kod nas. Vančesu su otesane tri međusobno okomite stranice, dok četvrta zadržava prirodnu oblinu. Danas se ovaj sortimenat ne proizvodi više tesanjem, već piljenjem, pod imenom kompaktni polovnjak. Četvorobridna prizmatska građa je ona, kojoj su poprečni profili pravokutnici na krajevima ili jednaki ili slični. Ako je otesani komad prizma u čitavoj svojoj dužini i na svim svojim stranicama, kaže se, da je d. otesano na živ rub ili na oštar brid. Ako poprečni profili nisu pravokutnici, već je umjesto oštrih bridova ostao vidljiv jedan dio prirodne obline drveta, kaže se, da je d. otesano na tup brid ili da je merkantilno otesano. Poligonalno otesana građa pokazuje na svome poprečnom profilu više nego četiri otesane stranice pravilnog poligona (sl. 1).

U tesanu robu ubrajamo tesanu građu za brodove, tesano građevno d. i željezničke pragove.

U tesanu građu za brodove ubrajamo onu građu, koja se nekad upotrebljavala, a djelomično se upotrebljava i danas za gradnju brodova i čamaca. Ovamo ubrajamo: običnu građu, rebra i likovite komade (klečke, račve). Tesana građa za brodove proizvodi se iz hrastovine.

Tesano građevno drvo služi za obične građevne ciljeve. Ovamo se ubrajaju: hrastove grede i gredice, t. j. ravni, na oštar brid otesani prizmatski komadi kvadratičnog poprečnog presjeka. Proizvode se tesanjem i piljenjem iz zdrave i neusukane hrastovine. Bordonali su tesana građa iz punodrvne jelovine, smrekovine, borovine i ariševine, koja se upotrebljava za građevne ciljeve. Presjeka su kvadratičnog, tešu se ili merkantilno ili na živ rub. Merkantilne grede proizvode se iz punodrvne smrekovine, jelovine, borovine i ariševine; izuzetno i iz bukovine. To su prizmatski komadi pravokutnog presjeka. Čamovi tramići površnije su tesani nego merkantilni i manjih su dimenzija. Poprečni im je presjek približno kvadratičan.

Željeznički pragovi proizvode se iz hrastovine, bukovine, kestenovine, borovine, a izuzetno i iz smrekovine i jelovine. Prije su se željeznički pragovi izrađivali izključivo tesanjem. Danas se izrađuju i piljenjem, jer su jeftiniji troškovi proizvodnje, i racionalnije se izkorišćuje drvna masa. Od praga se traži razmjerno velika tvrdoća, čvrstoća i elastičnost, što manja cjepkost, što manja sklonost utezanju i prštanju te što veća trajnost. Da se poveća trajnost pragova, oni se, osobito bukovi, konzerviraju. Trajnost neimpregniranih hrastovih pragova iznosi u prosjeku 10—12 godina, bukovih 2 do 3 godine, a borovih 5 do 8 godina. Trajnost hrastovih katranskim uljem impregniranih pragova iznosi u prosjeku: 20 do 25 godina, bukovih 20 do 25 godina, borovih 15 do 18 godina.

Za pojedine željeznice, odnosno željeznička ravnateljstva propisuju se oblici i dimenzije pragova posebnim propisima. U trgovačkom prometu naznačuju se dimenzije pragova u obliku mješovitog broja, kod koga brojnik znači gornju širinu, nazivnik donju širinu, a cieli broj, napisan desno od razlomka, visinu praga (normalni prag 15/25 16 cm, dužine 2,5 m). Uglavnom treba razlikovati ove tipove željezničkih pragova: a) pragovi za skretnice, danas se dobivaju izključivo piljenjem, proizvode se iz hrastovine; b) goliat-pragovi, služe za gradnju i uzdržavanje željezničkih pruga prvog reda; c) normalni pragovi za glavne pruge; d) pragovi za vicinalne pruge; e) pragovi za željeznice uzkog kolosjeka javnog prometa; f) pragovi za veleobrtne željeznice.

Ako se iz pojedinih debala i ogranaka — već prema promjeru na tanjem kraju — vadi jedan, dva, tri ili više pragova, govori se o pragu samcu, dupljaku, trojaku, četvercu, šestercu i t. d. Iz jednog m³ oblovine može se izraditi 6 do 8 komada normalnih pragova.

c) Ciepano drvo trgovačka je roba dobivena ciepanjem d-a u šumi. Ovamo ubrajamo dužicu, vratila, vesla, šimlu, kolarsku građu i sitnu ciepanu robu.

Dužica (duga) je ciepanjem dobivena daščica, koja služi za gradnju drvenih sudova (bačava, vedrica i dr.). Iz dužica se grade stiene i dna sudova, te u prvom slučaju govorimo o dužicama u užem smislu rieči, a u drugom o danaricama. D., koje služi za ove svrhe, mora biti čvrsto, nepropustno i bez nepoželjnih kemijskih sastojaka, koji bi loše djelovali na robu, kojoj je sud namienjen. Dužica se ciepa iz hrastovine, cerovine, bukovine, jelovine, smrekovine, jasenovine, dudovine, šljivovine, kestenovine, trešnjevine, oskoruševine, jošikovine i brezovine. U novije doba proizvodi se dužica i piljenjem. Piljena dužica znatno je lošijih svojstava od ciepane.

Intenzivnije izkorišćavanje naših hrastovih šuma započelo je izradbom ciepane dužice. Prvi naši učitelji u proizvodnji dužice bili su Francuzi, koji su došli ovamo za Napoleonove Ilirije. Vrstnoća dužice iz slavonske i podravske, a kasnije i bosanske hrastovine bila je na svjetskom glasu. Proizvodnja hrastove dužice nema danas ni izdaleka one važnosti, što ju je imala negda, a osobito u drugoj polovini 19. stoljeća.

Hrastova dužica. Postoje dva tipa ove dužice: francuzka i njemačka. Francuzka se izrađuje iz lužnjakovine i kitnjakovine, a u novije doba i iz cerovine. Ona ima pravilan prizmatski oblik, osim tipa Charente. Normalna francuzka dužica duga je 36 francuzkih palaca (97,5 cm), debela 1 fr. palac (2,7 cm) i široka 4—6 fr. palaca (10,8—16,2 cm); odatle njezina oznaka, 36, 1, 4—6. Trgovačke uzance razlikuju: montedužicu (probirak), skarton (izmetak), vergine (padalice) i loši skarton (izmetak). Proizvodnja njemačke (bačvarske ili pintarske) dužice razvila se uzporedno s razvitkom pivarskog veleobrta. Ona se izrađuje iz lužnjakovine i kitnjakovine. Kod nje razlikujemo dužice u užem smislu i danarice. Dimenzije njemačke dužice ovisne su o veličini bačve. Sadržina bačve označuje se brojem akova (vedara) ili hektolitara, što će ih sadržavati gotova bačva. Dužice ili danarice slažu se u redove (tavane), kojih je širina jednaka dužini dužice ili danarice. Tri reda dužica sadržava broj dužica, a 2 reda danarica broj danarica, potrebnih za jednu bačvu.

D. za izrađivanje francuzke dužice mora biti vrlo cjepko, zdravo, nepropustno, čvrsto, elastično i trajno. Ona se proizvodi samo ciepanjem. Njemačka je dužica razmjerno deblja i uža od francuzke, a proizvodi se ciepanjem i piljenjem. Francuzka dužica izvozila se u Francuzku i Englezku, a njemačka u Njemačku, Austriju, Češku i Madžarsku. Francuzka dužica služi pretežno za proizvodnju vinskih, a njemačka za proizvodnju pivskih bačava.

Cerova dužica služi izključivo za proizvodnju vinskih bačava za prievoz.

Bukova dužica dobiva se ciepanjem i piljenjem. Bukove bačve služe za spremanje i odpremu petroleja, ulja, maslaca, masti, meda, brašna, cementa, ribe, grožđica i sl. Razlikuju se 2 tipa bukovih dužica: kastavkinja i morlakinja. Kastavkinje su vrjednije, točnijih dimenzija i oštrih bridova. Danas je proizvodnja bukove dužice od sporedne važnosti, jer ih sve više zamjenjuju drveni sanduci.

Čamova dužica dobiva se ciepanjem jelovine, smrekovine, ponekad borovine i ariševine, a služi u proizvodnji različitih sudova (čabrovi, brente i t. d.).

Vratila ili šubije su prizme kvadratičnog presjeka dobivene ciepanjem i tesanjem bukovine; služe kao kolarska i slična građa. Izrađuju se iz ravnih i cjepkih debala, koja su bez grana, centričkog srdca, zdrava i pravilnih godova. Za jedan kubični metar gotove robe treba oko 4 m³ oblovine.

Vesla su ciepani i tesani prizmatski bukovi ili jasenovi komadi, koji su na debljem kraju kvadratičnog, a na tanjem pravokutnog presjeka. To je grubo iztesano tvorivo, iz kojeg se kasnije prave vesla. Ovakvo d. mora biti vrlo čvrsto, elastično, tvrdo i trajno.

Šimla ili šindra je ciepana daščica, koja u planinskim krajevima služi za pokrivanje krovova i stiena izloženih kiši i sniegu. U ovu svrhu upotrebljava se cjepka i čvrsta smrekovina, jelovina, a ponekad borovina, ariševina i hrastovina.

Kolarska građa, dobivena ciepanjem, služi za gradnju točkova na kolima. Iz nje se izrađuju glavčine, paoci, gobelje i dr.

Od sitne ciepane robe najvažniji su: vinogradsko kolje, iz kestenovine, bagremovine, smrekovine, jelovine, borovine, ivovine i dr.; proštaci, ciepani komadi hrastovine za podizanje ograda; obodi za sita, od tankih smrekovih i jelovih daščica; drvene lopate, iz bukovine; korita, iz topolovine i lipovine; obruči za bačve, sudove i sanduke iz ciepanih ravnih ljeskovih, brezovih, kestenovih, grabovih hrastovih i dr. stabalaca debelih 3—6 cm; držalice ili usadi za oruđe, iz bukovine, jasenovine, grabovine, javorovine vrbovine i drenovine.

d) Piljeno drvo trgovačka je roba dobivena razpiljivanjem oblog d-a (trupaca) na pilanama. Piljenu robu možemo razlikovati: prema obliku poprečnog presjeka; prema položaju srdca, toku godova i teksturi; prema dimenzijama; prema odnosu širine i debljine; prema kakvoći i prema trgovačkim sortimentima.

Prema obliku poprečnog presjeka razlikujemo neokrajčane i okrajčane piljenice. Kod neokrajčanih piljenica poprečni presjek nije pravokutnik, jer su dvie uzke, nasuprotne stranice zadržale prirodnu oblinu debla. Okrajčane piljenice imaju poprečni presjek geometrijski točan pravokutnik ili kvadrat. Ako okrajčanim komadima dužine teku uzporedno, kažemo, da su uzporedno okrajčane. Ako ne teku uzporedno, već se sužavaju prema tanjem kraju, govorimo, da su takve piljenice neuzporedno okrajčane ili koničaste. Prema položaju srdca razlikuju se komadi sa srdcem, komadi s prorezanim ili razpolovljenim srdcem i komadi bez srdca.

Prema toku godova razlikujemo: a) blistače, to su piljenice iz zone srdca, kojima su duge stranice poprečnog presjeka okomite na godove ili, što je isto, uzporedne sa sržnim trakovima; b) bočnice su piljenice iz tiela trupca, koji leži bliže boku trupca nego zoni srdca. Duge stranice pravokutnika leže tangencialno na godove; c) polubočnice leže između blistače i bočnica (sl. 2).

Prema dimenzijama svrstava se jelova piljena roba približno ovako:

a) po dužini: preko 4 m — duga roba; manje od 4 m — kratka roba;

b) po širini: izpod 20 cm — uzka roba; od 20 do 33 cm — široka roba; i preko 33 cm — prekoredno široka; c) po debljini: do 13 mm — sitna roba; od 14 do 20 mm — tanka roba; od 21 do 33 mm — srednje krupna roba; od 36 mm na više — krupna roba.

Prema odnosu debljine i širine piljenice razlikujemo ove tipove: a) poprečni presjek pravokutnik, kojemu je širina pet do deset i više puta veća od debljine, to su piljeni furniri od 0,6 do 3,5 mm debljine, tanke piljenice (listovi) od 9 do 13 mm debljine, daske od 13 mm do 40 mm debljine, planke iznad 40 mm debljine; b) poprečni presjek kvadrat ili pravokutnik, kojemu se debljina odnosi prema širini najviše kao 1:3, to su letvice, letve, četvrtače, gredice, grede; c) poprečni presjek nije pravokutnik, već geometrijski lik, koji je više ili manje zadržao prirodnu oblinu debla: flič, planson, vančes.

Prema kakvoći piljena se roba razvrstava u razrede. Razredi piljene robe utvrđeni su detaljnim trgovačkim običajima. Trgovački običaji utvrđuju tehnička svojstva robe, dimenzije, grješke i odstupanja (tolerancije). Najbolja roba čini prvi razred. U drugom i trećem razredu kakvoća robe opada. Kvalitativno najlošiji razred čini škart, t. j. sva ona roba, koja je takva, da ne može ući ni u jedan bolji razred.

Piljena se roba dobiva razpiljivanjem trupaca za piljenje na pilanama. Načini piljenja različiti su prema vrsti, dimenzijama i kakvoći piljene robe, koja se proizvodi. Najvažniji način piljenja jesu za jelovinu piljenje u cielo i prizmiranje, a za listače kartje-načini.

Piljenje u cielo način je piljenja, kojim se prirodni valjak trupca razstavlja uzporednim uzdužnim rezovima u piljenice jednake ili različite debljine. Ono može biti simetričko i asimetričko. Kod vriednih vrsta d-a (tvrdo d., od čamovine limbovina) mogu piljenice po dovr šenom piljenju ostati poredane onim redom, kako su stajale još u neizpiljenom komadu. Takve izpiljene trupce zovemo bulovima.

Prizmiranje je način piljenja, kod kojega se prirodni valjkasti oblik trupca najprije piljenjem sa dva uzporedna reza pretvara u brvno slično prizmi. Kod drugog piljenja obrće se prizma na bok, dakle za 90°; piljenjem te prizme dobivaju se piljenice.

Obični kartje-način je način, kod kojega se trupci razpolavljaju, a zatim učetvrtaju. Sa svake četvrtine skidaju se piljenice uzporedno s njenim ravnim stranicama naizmjence s jedne pa s druge strane. To se skidanje može vršiti pilom jarmačom ili pilom vrvčanicom. Piljenice postaju sve uže, dok ne ostane na kraju jedna četvrtača. Samo su najšire daske prave blistače, uže su daske neprave blistače.

Čisti kartje-način je onaj, po kojem se trupci razpolavljuju, a zatim učetvrtaju. Svaka takva četvrtina (quartier) predmetom je daljnjeg razpiljivanja U svakoj su četvrtini smjerovi piljenja uzporedni s njenom simetralom i međusobno. Piljenice, koje leže u neposrednoj blizini simetrale razpiljene četvrtine, zovu se blistače, a one blize krajevima četvrtine zovu se neprave blistače.

Slavonski način piljenja zove se onaj, kod kojeg se najprije pilom jarmačom vadi iz sredine trupca jedna krupna srednjača. Preostalim polovnjacima skidaju se bokovi i dobiva kompaktni polovnjak. Taj se pilama jarmačama razstavlja na piljenice. Te piljenice ostaju poredane onim redom, kako su izpiljene; tako dobiveni proizvod zove se izpiljeni polovnjak. Krupnim srednjačama odstranjuje se srdce. Takve se srednjače ostavljaju ili kompaktne ili se razstavljaju piljenjem u jarmu na tanke piljenice.

Uzporedo s proizvodnjom piljene robe dobivaju se i odpadci. Neki od njih mogu imati neku tehničku i trgovačku vriednost. Vrste odpadka, koje nastaju prilikom preradbe d-a na pilanama, jesu ove: a) okorci su komadi, koji pri piljenju trupca pilom jarmačom padaju s njegova boka; b) okrajci su tanki, dugački dielovi, koji odpadaju kod okrajčivanja piljenica pilom cirkularkom; c) porubci su kratki komadi, koji se na čelu piljenica skidaju prilikom porubljivanja; d) piljevina je onaj sitniš drvnih vlakanaca, što ih pila čupanjem ili presiecanjem izbacuje iz reza; e) drveno brašno su najsitniji dielovi piljevine, koji sjedaju na predmete u blizini pila kao prah.

2. OGRJEVNO DRVO ili GORIVO DRVO zove se ono d., koje služi samo za izkorišćavanje njegove snage ogrievanja. Izrađuje se od svih vrsti drveća, i to samo od onih dielova, koji nisu vriedni za tehničku izradbu. Po vrsti d-a razlikuje se tvrdo ogrjevno d. (bukovina, grabovina, cerovina, hrastovina, brestovina, jasenovina, javorovina i kestenovina) i meko ogrjevno d. (čamovina, brezovina, topolovina, vrbovina, johovina i lipovina). Današnje trgovačko razvrstavanje razlikuje ove sortimente ogrjevnog d-a: a) cjepanice, dužine 1 m, debljine 12 do 14 cm, mjereno na tetivi luka; b) cjepane oblice su 1 m duge polutke tankih debala, kojima je promjer 8 do 11 cm; c) oblice su 1 m dugi dielovi tankih stabala, promjera od 5 do 11 cm; cjepanice, ciepane oblice i oblice s oba kraja su pilom okrajčane; d) sječenice se dobivaju sječenjem ogranaka i sitne granjevine; duge su 90 do 120 cm, a debele izpod 5 cm, s oba su kraja sjekirom okrajčane. Kvrgavi i nerazcjepljivi komadi d-a svrstavaju se posebno, dužine su 50 do 120 cm, a debljine do 40 cm.

3. DRVO, KOJE SLUŽI ZA KEMIJSKO IZKORIŠĆIVANJE. Ovamo se ubraja: d., koje služi za dobivanje utrljanice (drvenjače, Holzschliff) i celuloze (→ celulozno d.). Prema današnjim propisima to su cjepanice i oblice, zdrave, dobro okorane i 1—4 m duge. Razvrstavaju se po Homa-propisima u četiri razreda: 1. razred su cjepanice, debele preko 14 cm, s korom na tanjem kraju; 2. razred su cjepanice i oblice, debele 10 do 14 cm, s korom na tanjem kraju; 3. razred su cjepanice i oblice, debele 7—9 cm, s korom na tanjem kraju; 4. razred su cjepanice i oblice preko 7 cm| debele s korom na tanjem kraju i s ponekim pogrješkama kao i oblice izpod 7 cm debljine s korom na tanjem kraju. U ovu se skupinu ubraja i d., koje služi za proizvodnju drvnog šećera i alkohola; d., iz kojeg se suhom destilacijom dobiva, osim drvnog ugljena, žesta, octena kiselina, aceton, katran i dr.; drvo, koje služi za dobivanje drvnog ugljena; d., koje služi kao pogonsko sredstvo (→ plin drvni), te d., iz kojeg se izluživanjem dobiva tanin.

4. TVORIVO (SITNO) DRVO, koje služi za različne potrebe obrta, poljodjelstva i kućanstva.

Od domaćih vrsta drveta najviše se izkorišćavaju hrast, bukva, briest, jasen, grab, lipa, topola, joha, smreka, jela, bor i ariš. Od stranih vrsta vriedno je spomenuti balsa-drvo, bongozi-drvo, cedrovinu, duglazijevinu, ebanovinu, fernambuk-drvo, grenadil-drvo, gvajakovinu, hikorievinu, kampeševinu (plavo d.), mahagoni, okume, padouk-drvo, palisander, pitch-pine (pičpajnovina), quebracho, ružino drvo, svila-drvo, tikovinu, zebrano, žuto d.

D. se upotrebljava u oblom stanju ili se ciepa, teše ili pili i tako prerađeno služi za neposrednu upotrebu ili za daljnju preradbu. U oblom stanju d. se mnogo upotrebljava u rudnicima i ugljenicima. To je rudničko d. Ono služi za učvršćivanje rovova i osigurava radnicima rad u njima. Drveni stupovi nose gotovo svu brzoglasnu, brzojavnu i razsvjetnu mrežu. Oblovina služi u graditeljstvu za izgradnju skela, koje su potrebne kod gotovo svih gradnja. Vrlo je važna upotreba d-a kod gradnje željezničke pruge (željeznički pragovi). U vodnom graditeljstvu upotrebljava se oblo d. kod regulacije rieka, utvrđivanja obala, gradnja brana i pregrada. Kod cestogradnje d. često služi kao tarac. Važna je upotreba d-a kod gradnje mostova. Prije su se mostovi gradili gotovo samo iz d-a. Danas se grade i iz kamena, željeza i betona.

Kod gradnje kuća služi d. za izgradnju krovnih konstrukcija, greda za oblaganje zidova, izradbu drvenih stepenica, vrata, prozora i t. d. U krajevima bogatim d-om grade se kuće za stanovanje gotovo podpuno iz d-a. D. je prvorazredno tvorivo za gradnju velikih izložbenih građevina, kolodvora, ljetnih kazališta i suvremenih krugovalnih postaja.

U izgradnji vagona, samovoza i svih vrsta kola d. je najvažnije tvorivo. Ono služi i kod pravljenja strojeva, poljodjelskih, pekarskih i mlinarskih.

Do prve polovine prošlog stoljeća d. je bilo glavno tvorivo za gradnju brodova, a i danas je još vrlo važno za gradnju malih i velikih brodova.

U stolarstvu prerađuje se d. za izradbu pokućtva. Ono služi za omatanje robe, koja se odprema, t. j. za izradbu sanduka, bačava i drvene vune (talašike). Zatim se ono mnogo upotrebljava u seljačkom gospodarstvu pa za izradbu oruđa, kućnog oruđa, igračaka, športskih potrebština, četaka, olovaka, crtačkog pribora, žigica i t. d. U tokarstvu troši se mnogo d-a. Izkorišćavanje estetskih svojstava d-a nalazi svoje područje primjene u intarzijama.

U zadnje vrieme razvio se veleobrt furnira, šperovanog d-a i stolarskih ploča. Furnir i šperovano d. služe u stolarskom obrtu za izradbu pokućtva, za unutarnje uređenje stanova, radionica, poslovnica i prodavaonica, za izradbu pojedinih dielova svakojakih glasbala. Žigice se proizvode iz ljuštenih furnira. U veleobrtu zrakoplova služi d. za izradbu krila, trupa i ostalih dielova. Naročito je važna upotreba d-a kod izradbe elisa.

Drvena vuna (djelja, talašika, šuška, drvinje) su lagane kovrčaste strugotine, koje su debele, već prema upotrebi, od 0,05—0,5 mm do 40—50 mm. Drvena se vuna proizvodi tvornički na blanjalicama s posebnim noževima. U stroj dolazi piljeni ili ciepani komad d-a dug 20—50 cm. D. mora biti suho i bez kvrga. Kao sirovina služi uglavnom sitno (proredno) tvorivo, i to od četinjače, najviše smreka. Za drvenu se vunu prerađuje i topola, trepetljika i joha. Ona se upotrebljava i namjesto siena, slame i morske trave za omatanje robe, koja se prevozi, za punjenje, filtriranje, stelju, za proizvodnju užeta i t. d. Kod omatanja robe drvena je vuna za 8—10 puta izdašnija od siena i slame. Za omatanje robe služi i blanjevina.

Kemijska preradba d-a daje nam niz koristnih proizvoda. Najvažnija je proizvodnja celuloze, iz koje se preradnjom dobivaju papir, umjetna svila, umjetni pamuk, drvni šećer i alkohol. Pougljavanjem d-a bez pristupa zraka dobiva se osim drvenog ugljena još i drvni alkohol, octena kiselina, aceton, katran i t. d.

Naročitim zarezivanjem u živo d. četinjača (bor) izlučuje se smola, iz koje se daljnjom preradbom dobiva terpentinsko ulje i kolofonij.

Goleme količine d-a troše se za gorivo. Paljenjem d-a u žežnicama dobiva se drvni ugljen, koji je mnogo tražen u veleobrtu željeza i u kućanstvu. Važna je upotreba d-a kao pogonskog sredstva (→ plin drvni).

Za strojenje kože služe ekstrakti organske i anorganske prirode, sintetički proizvodi i biljni ekstrakti. Za proizvodnju biljnih ekstrakata dolaze u obzir kora, drvo, lišće i plodovi nekih domaćih i stranih vrsta drveća i grmlja.

Prije pronalazka anilinskih boja imala je veliko značenje proizvodnja boja iz d-a. Najvažnije su vrste: kampeševina (Hematoxylon campecheanum L.), fernambuk-drvo (Caesalpinia echinata Lam.), sapan-drvo (Caesalpinia Sapan L.), afričko crveno drvo (Baphia nitida Afzelius), crveno santel-drvo (Pterocarpus santalinus L. fil.), žuto drvo (Clorophora tinctoria) l. (Gaudich) i dr.

Zaštita drva. D. ima ograničenu trajnost. Da mu se povisi trajnost, ono se prije upotrebe konzervira različnim sredstvima. Prvi početci zaštite d-a sežu u daleku prošlost. Heziod je (800 pr. Kr.) pisao o zaštitnom djelovanju dima kućnih ognjišta na d. (grede), Herodot (5. st. pr. Kr.) je poznavao stipsu kao zaštitu protiv upaljivosti d-a, Teofrast (350 pr. Kr.) je preporučio sušenje d-a, a Vitruvije (10. pos. Kr.) opisuje, kako se d. u svrhu zaštite mora na površini naugljeniti ili naličiti uljem. Početak suvremene tehnike konzerviranja d-a pada u godinu 1823, kad je Kyan vršio pokuse impregniranja d-a sublimatom.

Izlučivanje sadržaja stanica plavljenjem, močenjem ili parenjem ne povisuje trajnost d-a. Pa i naugljivanje površine d-a malo utječe na trajnost. Omatanje d-a neotrovnim zaštitnim sredstvima (smola, asfalt, beton, lim) ne preporučuje se, jer dovoljno ne izključuje pristup zraka i vlage.

Naliči neotrovnim tvarima (ulje, firnis) štite prosušeno d. od razaranja, ako se pravodobno obnavljaju. Naliči antiseptičnim sredstvima (katran, katransko ulje, soli) povisuju trajnost d-a upotrebljenog na slobodnom prostoru, ako je d. bilo prije naliča prosušeno. Vruće, višekratno ličenje djeluje povoljno.

Kianiziranje vrši se tako, da se presušeno d. složi u otvorene dugačke sudove napunjene 0,66% otopinom sublimata. Vrieme napajanja za bor je najmanje 192 sata, za smreku i jelu najmanje 240 sati. Kroz to vrieme potroši se 0,6 do 1,0 kg soli na 1 m³ d-a. Dubljina prodiranja normalno je 4 do 10 mm. Ovim postupkom povisuje se znatno trajnost d-a.

Bub-Bodmar predložio je napajanje d-a u otopini 0,66% sublimata i 1% fluornatrija. Fluornatrij prodire u d. dublje, ali se dade izprati. Diakianiziranje po Himmelsbachu sastoji se u tome, da se d. pari pa onda naglo suši; kod toga se u d-u stvaraju pukotinice, koje bi trebale omogućiti dublje prodiranje soli kod napajanja d-a. Kod kianiziranja po Kinbergu d. se također prije napajanja pari.

Po Boucherievu postupku svježe oboreno i neokorano stablo malo se nakloni i na donjem kraju pričvrsti naprava za utiskivanje otopine (1 do 1,5% bakreni sulfat, danas sve više Wolmanove soli) pod stalnim pritiskom od 1,0 do 1,2 kg/cm²; nakon 8 do 10 dana počinje izlaziti otopina na gornjem čelu stabla. Time je postupak završen. Na ovaj način mogu se impregnirati breza, bukva, hrast i topola kao i sve četinjače. Kod smreke i jele ovaj je postupak osobito pouzdan.

Po Rüpingovu postupku podvrgava se prosušeno d. u kotlovima za napajanje najprije tlaku od 0,5 do najviše 4 kg/cm², tako da tlačeni zrak prodre u pore. Kod istog tlaka pušta se u kotao katransko ulje ugrijano na 70 do 100°. Katransko ulje počinje prodirati u d. tek onda, kad se nove količine katranskog ulja sišu u kotao; tada se povisi tlak na 6 do 8 kg/cm². Pod djelovanjem tog povišenog tlaka prodire ulje u sve pojive dielove d-a. Nakon nekih 30 min. tlak se u kotlu smanji izpod 1 atm (600 do 650 mm stupca žive). Stlačeni zrak, koji se od početka postupka nalazio u porama d-a, raztegne se i iztjera iz d-a ono katransko ulje, koje se ne drži čvrsto u stienkama stanica. Time se štedi katransko ulje. Potrebno vrieme za cieli postupak iznosi 2 do 8 sati. Od ariša i bora impregnira se samo biel, a od jele i smreke samo nekoliko vanjskih godova. Kod hrasta se impregnira biel, bukva se po ovom postupku dva puta impregnira, katransko ulje ne prodire u crveno srdce. Najmanja količina katranskog ulja, propisana za impregniranje pragova, iznosi za bor 63 kg/m³, za ariš 45 kg/cm³, za bukvu 145 kg/m³, za hrast 45 kg/m³.

Osim ovih postupaka impregniranja d-a ima i takvih, koji se osnivaju na difuziji i osmozi.

Prirodno sušenje d-a počinje odmah nakon obaranja. Za vrieme ležanja u šumi i dopreme na pilanu d. izgubi dosta brzo svoju slobodnu vodu i postigne točku zasićenosti vlakanaca (oko 30% vlage). Od tog časa, u higroskopskom području, napreduje prirodno sušenje polagano, dok ne dostigne stanje prosušenosti, koje stanje, već prema klimi, vremenu i godišnjoj dobi, leži između 15 i 22% vlage (sl. 3).

Prednosti su sušenja sliedeće: pošto se smanji količina vlage, smanjena je i opasnost napada od gljiva; težina d-a se smanjuje; čvrstoća i sposobnost ličenja bojom i napajanja raste. Samo prirodno sušenje d-a ne dolazi u obzir radi dugog trajanja i visokih troškova.

Parenje drva je njegovo izlaganje djelovanju vodene pare. Parenje bukovine, orahovine i mahagonijevine vrši se zato, da se mienja ton boje. Mienjanje se vrši u posebnim zidanim ili drvenim komorama (sadržaja oko 35 m³), koje ne propuštaju paru. Vrieme parenja je za tanju bukovinu (na pr. frize) 2 do 3 dana, za deblju 3 do 6 dana. D. se prije sušenja pari zato, da se brzo i jednolično ugrije. Svježa čamovina mora se prije sušenja pariti 24 sata, za svježe listače potrebno je vrlo često kratko (jednosatno) parenje. Opasnost, da se kod parenja pojave mrlje, postoji kod javorovine, lipovine i grabovine.

Umjetno sušenje sastoji se u odstranjivanju prirodne vlage iz d-a. Ono se vrši u posebnim zatvorenim sušionicama. Dva su tipa sušionica: komore i kanali (tuneli). Komore su duge 6 do 15 m. One se u isto vrieme pune i prazne. Upotrebljavaju se za sušenje vrjednijeg, osobito tvrdog d-a. Kanali (tuneli) su znatno duži (do 45 m) i pristupni s oba kraja. Oni služe za sušenje tankog i mekog d-a u velikim količinama. Tri su osnovna činbenika, o kojima ovisi prirodno i umjetno sušenje d-a: toplina, vlaga i kretanje uzduha u prostoru, u kome se drvo suši. Samo sušenje ima tri vremenske faze: zagrijavanje, sušenje i hlađenje. Trajanje sušenja ovisi o stupnju početne i završne vlage, o debljini komada, koji se suše, o njihovoj prostornoj težini, o temperaturi i o kretanju zraka (promaji).

LIT.: A. Ugrenović, Iskorišćavanje šuma I.-IV., Zagreb 1931; F. Kollmann, Technologie des Holzes, Berlin 1936; Gayer-Fabricius, Forstbenutzung, Berlin 1935.

Najnoviji načini upotrebe drva. Suvremena tehnika prerađivanja i izkorišćavanja d-a razvija svoj rad u dva smjera: jedno, da bi učinila d. što upotrebljivijim tehničkim tvorivom, drugo, da bi što bolje izkoristila drvnu masu, koja se prerađuje. Ta nastojanja urodila su nizom novih prerađevina iz d-a. Tom novom tehnikom prerađivanja ili su smanjena stanovita loša svojstva d-a (utezanje, razpucavanja i t. d.), ili su poboljšana tehnička svojstva (čvrstoća, tvrdoća, elasticitet), ili povišena trajnost d-a, ili su izkorišćeni odpadci i prerađeni u vriedne proizvode. Ukratko, nastalo je novo područje prerađivanja d-a. Ovi novi proizvodi iz d-a mogu se prema novijim propisima (DIN 4076) svrstati u četiri skupine. Prvu čine sve prerađevine iz podpunog d-a. Ovamo se ubraja d. tlačeno u jednom smjeru (podložne pločice iz topolovine) ili u dva smjera (lignoston), tlačeni furniri, savijeno d. i impregnirano d. Sredstva za impregnaciju ili mienjaju fizička svojstva d-a (mineralne otopine, kovne soli, umjetne smole, ulja, parafin) ili povisuju njegovu trajnost, t. j. štite ga od napadaja gljiva, insekata kao i od upaljivosti (različne soli težkih kovina kao sublimat, cinkov klorid, bakarni sulfat, različni halogeni spojevi, katranska ulja, soli arsena, spojevi amoniaka, alkalija, vodeno staklo i t. d.). U drugoj su skupini prerađevine, koje se dobiju liepljenjem ili liepljenjem i tlačenjem ljuštenih furnira: lamelirano d. (Schichtholz), šperovano d. (tanko i krupno šperovano d.), zatim one furnirske ploče, kod kojih su pojedini furnirski listovi tako međusobno sliepljeni, da smjer vlakanaca tih furnirskih listova tvori zviezdu (Sternschichtholz); napokon u ovu skupinu idu i one ploče, kojima je sredica iz različnih tvari za punjenje ili u vidu različnih konstrukcija kao valova, saća i rešetaka. U trećoj su skupini ploče iz talašike i drvnih odpadaka; različni proizvodi dobiveni iz tekućih ili kašastih masa drvnih odpadaka s pretežno rudnim ljepilima (Steinholz, Holzzement); tekuće mase drvnih odpadaka s pretežno organskim ljepilima (Holzkitt). U četvrtu skupinu idu ploče iz drvnih vlakanaca, ploče od ljepenke, ploče od drvnih vlakanaca i različnih rudnih sastojaka te ploče dobivene međusobnim sljepljivanjem pojedinih vrsta ploča.

Posebno ćemo ovdje opisati furnire i d. u zrakoplovstvu.

Furniri su vrlo tanke, od 0,6 do 3,5 mm debele daščice, koje se dobivaju piljenjem, rezanjem ili ljuštenjem. Upotreba furnira vrlo je stara. U grobnicama egipatskih kraljeva (Tutankamon) nađeni su prekrasni kovčezi od cedrovine s intarzijama. Rimljani su poznavali furnire pod imenom »secamenta«. Iz njihova imena (secare »sjeći, ciepati«) vidi se, da su ih oni proizvodili ciepanjem i izrezivanjem. Tek u 15. st. ponovno je oživjela upotreba furnira za intarzijske radove i održala se do danas. Pravi razvoj furnira počinje tek s usavršavanjem pila jarmača, a osobito suvremenih furnirskih noževa. Furniri se upotrebljavaju za presvlačenje (opločivanje) vanjskog lica gotovog pokućtva i različnih umjetničkih predmeta. Odtuda im ime »oplatice«. Ako se tanki i razmjerno maleni dielovi furnira slažu radi uresa ili za izrađivanje umjetničkih slika, govorimo o intarzijskim radovima. U oba slučaja izkorišćuju se prirodna estetska svojstva d-a: boja, tekstura i sjaj.

Furniri se proizvode na tri načina: piljenjem, rezanjem i ljuštenjem. Ako se izključe prvi početci izradbe furnira ciepanjem ručnom snagom, najstarija je proizvodnja piljenjem, a najmlađa ljuštenjem. D., koje se prerađuje u furnire, dolazi pod pilu, odnosno pod noževe u obliku trupaca, polovnjaka fliča, plansona ili debelih platnica. Takvo d. treba da je jednomjerne tvrdoće (bez pogrješaka) i jednomjerne teksture (centričkog srdca, kružnoga presjeka i pravilno nanizanih godova).

Za piljenje furnira upotrebljavaju se naročiti vodoravni jarmovi. Trupci se ne moraju predhodno ni kvasiti ni pariti. Zbog toga se kod piljenih furnira može razmjerno najbolje sačuvati prirodni ton boje d-a. Odpadak iznosi oko 50%. Iz toga je razumljivo, da su piljeni furniri — u poredbi s rezanim i ljuštenima — najskuplji, ali su oni po svojim tehničkim osobinama (boji, teksturi, trajnosti) najvrjedniji.

Rezanje furnira vrši se oštrim čeličnim nožem, koji se pomiče u vodoravnoj ravnini, a dotle leži nepokretno polovnjak (flič, planson), iz kojeg se oni režu. Nakon svakog rezanja polovnjak se automatski podiže za debljinu furnirskog lista. Da bi se lakše svladala tvrdoća i žilavost vlakanaca, i da bi rez bio što gladi, zatvara oštrica noža sa smjerom žice posve mali kut i dobro je naoštrena. Iz istog se razloga d. pari ili kuha prije rezanja. Rezanjem se mogu dobiti furniri sve do 0,2 mm. Za stolarski obrt najčešće su im debljine od 0,3 do 1,5 mm. Postotak izkorišćivanja daleko je veći nego kod piljenih furnira. Furniri se režu samo iz vrsta d-a, kojima se parenjem ili kuhanjem ne unakazuje prirodni ton boje i ne umanjuje sposobnost močenja i poliranja. Rezanjem dobiveni furniri jeftiniji su nego piljeni.

Ljuštenje furnira vrši se na taj način, da nož za rezanje stoji nepokretan, a trupac se okreće oko svoje uzdužne osovine. Da bi d. bilo mekše, trupac se prije ljuštenja kvasi ili pari. Samo sirova topolovina i lipovina mogu se ljuštiti bez parenja. Kvašenjem i parenjem d. mienja svoj prirodni ton boje u crvenkasti. Ljuštenjem se mogu naročito dobro izkoristiti nepravilnosti građe, koje daju liepu teksturu, a leže samo u periferijskom viencu trupčića (ikričava i uztalasana tekstura).

Furniri se suše prirodnim ili umjetnim načinom. Prodaju se po površini (m², dm²). Samo se skupocjeni furniri prodaju po težini. Po debljini razlikuju u trgovini ove kategorije furnira: tanki (do 0,6 mm), normalni (0,7 do 0,8 mm), krupni (0,9 do 1,1 mm), dvostruki (1,2 do 1,9 mm) i vrlo krupni (1,9 do 3,5 mm).

Praksa svrstava furnire u grupe uzimajući kod toga kao mjerilo njihovu teksturu: obični (odvojeno bočnice i blistače), vržljavi, cvjetasti, zebrasti, uztalasani i sl.

Najvažnija i najsuvremenija upotreba furnira jest proizvodnja šperovanog d-a. Dok je težište upotrebe furnira izkorišćivanje njihovih estetskih svojstava, dotle je težište upotrebe furnira za izradbu šperovanog d-a uklanjanje i slabljenje najneugodnije prirodne osobine d-a — utezanja, vitlanja i razpucavanja.

Pod šperovanim d-om razumievamo ploče dobivene liepljenjem neparnoga broja furnira, odnosno daščica tako, da se žica dviju susjednih daščica ukrštava pod pravim kutom. Ukupni broj furnira (daščica) kreće se od 3 do 9 kod tankih, a 11 i više kod krupnijih šperovanih ploča. Za izradbu takvih ploča osobito se upotrebljavaju ljušteni furniri. Šperovano d. izrađuje se u obliku kvadrata ili pravokutnika veličine 2 do 5 m, debljine 8 do 50 mm.

Poseban oblik šperovanog d-a čine panel-ploče, koje su debele 2 do 5 cm. Srž panel-ploče čini ploča mekoga d-a, zvana sredica, kojoj su na licu i naličju naliepljeni furniri. Sredica je dobivena sljepljivanjem tanjih komada. Često se sredica proizvodi na taj način, da se određeni broj oblanjanih dasaka (bočnica) sliepi u gredu, i onda se ta greda pilom jarmačom razpili na piljenice u debljini sredice. Za upotrebljivost panel-ploča od posebne je važnosti, da godovi sredice teku približno okomito na površinu šperovane ploče.

U trgovini d-om razlikuju se tanko šperovano d. (Möbelplatte), gdje su unakrstno sliepljena tri ili više ljuštenih ili rezanih furnira, i krupno šperovano d. (Tischlerplatte), koje se sastoji od jedne bilo masivne, bilo iz lamela sliepljene sredice. Šperovano d. upotrebljava se u stolarstvu — kod gradnje čamaca, vozila, aeroplana, instrumenata i t. d.

Umjetni furniri i šperovane ploče proizvode se tako, da se na furnire i šperploče običnih vrsta d-a pomoću različnih postupaka (Tarso i Masa) odtisnu vrlo vjerne imitacije teksture skupocjenih i plemenitih vrsta drveća. Tarso-furniri odnosno ploče upotrebljavaju se za opločivanje stanova, kazališta, hotela, tavana, za unutarnje uređenje brodova, kod izradbe pokućtva, za dekoracije, kutije, luksusne omote i t. d. Uzorci tarso-ploča vrlo se težko razlikuju od pravog plemenitog d-a. Kod masa-postupka radi se o postupku, kojim možemo odtisnuti teksturu pojedinih plemenitih vrsta d-a ne samo na d., nego i na lim, ljepenku staklo, kožu i papir.

Šperovane ploče mogu se obložiti limom (čelik, aluminij, cink, bakar, olovo). Taj lim dolazi ili kao sredica ili s jedne strane ili s obje strane šperovane ploče. Dosada su se pokazale kao jedino dobre i upotrebljive šperovane ploče obložene olovnim limom, a upotrebljavaju se kao zaštita protiv djelovanja rentgenskih zraka.

Lamelirano (uslojeno) d. (Schichtholz) dobiveno je sljepljivanjem ljuštenih furnira, koji su s obzirom na smjer vlakanaca međusobno uzporedno poredani. Da bi se povisila čvrstoća, slažu se okomito na smjer vlakanaca ljušteni furniri tako, da smjer vlakanaca svake 10. lamele zatvara pravi kut sa smjerom vlakanaca ostalih lamela. Proizvodnjom lameliranog d-a išlo se za tim, da se nepovoljan utjecaj pogrješaka d-a (kvrge, nepravilan tok vlakanaca) na čvrstoću svede na što manju mjeru (v. sl. 5). Nova ljepila, osobito umjetne smole (bakelit ili tegofilm), omogućila su sljepljivanje vrlo tankih lamela i time proizvodnju lameliranog d-a, odnosno ploča vrlo velike čvrstoće.

Oblo d. — redovito skupocjeni bukovi furnirski trupci — pari se i na stroju za ljuštenje ljušti u furnire debljine od 0,3 mm. Osušeni se furniri slažu u slojeve, jedan red furnir, jedan red ljepilo, u obliku filma (tegofilm) do određene debljine i zatim se tlače hidrauličkim prešama. Pritisak iznosi 30 kg/cm², a temperatura 140—150°. Danas se proizvode ploče do 5 m dužine i do 200 mm debljine.

Prostorna težina lameliranog d-a povisi se za 45—50%, i to s razloga, što je ljepilo, umjetna smola, visoke specifične težine (1,25—1,35), i što se d. pod pritiskom zgusne. Vlaga lameliranog d-a iznosi 4—7%. Bujanje i utezanje znatno je manje nego kod punog normalnog d-a. Elastičnost i čvrstoća lameliranog d-a znatno su povišene. Lamelirano d. ima daleko manji interval disperzije tehničkih svojstava nego puno, normalno d. Utjecaj atmosferske vlage na tehnička svojstva lameliranog d-a znatno je manji. Jedino je čvrstoća udarca (Schlagbiegefestigkeit) manja kod lameliranog d-a nego kod punog.

Čvrstoća lameliranog d-a zavisi o broju sliepljenih furnira po 1 cm debljine ploče. Najčvršće su ploče, kod kojih je sliepljeno 20 furnira na 1 cm debljine ploče.

Svojstva lamelirane bukovine u prosjeku iznose: prostorna težina 0,8 g/cm³, čvrstoća na vlak 1400 kg/cm², čvrstoća na tlak 800 kg/cm², čvrstoća savijanja 1500 kg/cm² i vlaga 4—7%.

Lamelirano je d. odlično tvorivo za gradnju zrakoplova.

Lignoston je komprimirano (tlačeno) d., koje se dobiva tako, da se d. osušeno do vlage od 10% tlači u smjeru okomito na vlakanca tlakom od 300 do 330 at. D. kvadratičnog presjeka smanjuje dimenziju u smjeru tlačenja i poprima pravokutni presjek. Sada se d. okrene za 90° i tlači ponovno istim tlakom. Presjek postaje ponovno kvadratičan i smanjen je na polovicu svoje početne veličine. Ovim tlačenjem smanjio se obujam d-a, a time se povisila prostorna težina za kojih 100%. Prostorna težina upotrebljenog d-a nije jednaka, te će i prostorna težina lignostona biti za pojedine komade različna. Danas se za različne tehničke potrebe proizvodi lignoston s tri različne težine: laki lignoston s prostornom težinom 1,05—1,15, srednje težki s prostornom težinom 1,18—1,25 i normalni lignoston s prostornom težinom 1,30—1,46 g/cm³. Mehanička svojstva lignostona znatno su povišena prema istim svojstvima neprerađenog d-a. Naročito je važno izjednačenje čvrstoće u smjeru vlakanaca i okomito na smjer vlakanaca. Odnos između tih čvrstoća iznosi kod lignostona 0,80, a kod neprerađenog d-a 0,18.

Lignoston se proizvodi uglavnom od bukovine, zatim brestovine i brezovine. Čamovina ne dolazi u obzir, jer je zbog velike razlike u gustoći ranog i kasnog d-a lignoston od čamovine lomljiv. Lignoston se upotrebljava za ležajeve, zubčanike, vodilice kod pila jarmača, pojedine dielove tekstilnih strojeva, kod gradnje kem. aparata, u elektrotehnici i t. d.

D., impregnirano umjetnom smolom — bakelitom, prvi put je proizvedeno u Francuzkoj. Bakelit se u unutrašnjosti d-a polimerizira. Bakelitom se uglavnom impregnira bukovina i grabovina.

D. se s 15% vlage impregnira u autoklavu kod 130° i 7—8 at tlaka s riedkom alkoholnom otopinom bakelita. Bakelit se polimerizira do čvrstog stanja, otapalo se izpari, a vlaga takva proizvoda iznosi 3—4%. Svojstva čvrstoće se povise za više od 100%. Čvrstoća savijanja je dva puta, čvrstoća na tlak 5—15 puta, tvrdoća (po Janki) 2,5–5 puta veća nego kod normalnog d-a. D., impregnirano bakelitom, može podnieti temperaturu od 160° bez ikakvih štetnih posljedica. Vrlo je odporno protiv djelovanja dušične i sumporne kiseline. Upotrebljava se u elektrotehnici, kod gradnje tekstilnih strojeva i izradbe aparata.

D., impregnirano kovinom, dobiva se tako, da se dobro osušeno d. stavi u tekuću kovinu (olovo, kositar ili legure) i u zatvorenom sudu izvrgne djelovanju umjerenog tlaka. Drveni se komadi veličine 40×10×5 cm za nekoliko sekundi podpuno metaliziraju. Napajanje tekućom kovinom može se izvesti tako, da samo traheje i traheide s vel. lumenom budu izpunjene kovinom, ili da se d. metalizira samo u površinskom sloju. Prostorna težina metalizirana d-a ovisi o sadržaju kovine. Tako kositrom metalizirana orahovina može postići prostornu težinu od 0,95 do 3,83 g/cm³. Čvrstoća na tlak i tvrdoća povise se znatno. Bujanje je smanjeno. Trajnost metalizirana d-a vrlo je velika, osobito u vlažnoj zemlji i slanoj vodi. Težko gori, bez plamena kao drvni ugljen. Vodljivost topline metalizirana d-a uzporedno s vlakancima prema onoj okomito na vlakanca odnosi se kao 10:1, kod normalnog d-a taj je odnos 2:1. Slično povećanje anizotropije pokazuje metalizirano d. i kod vodljivosti elektriciteta. Metalizirano d. dade se blanjati, bušiti, piliti i sljepljivati. Upotrebljuje se za ležajeve.

Lignofol se sastoji od bukovih ljuštenih furnira međusobno sliepljenih umjetnom smolom i tlačenih. Smjer vlakanaca sliepljenih furnira uglavnom je uzporedan. Neki su poredani tako, da smjer vlakanaca pojedinih furnira zatvara određeni kut (zvjezdoliko uslojeni lignofol). Time se izjednačuju svojstva čvrstoće u svim smjerovima, pa se zbog toga taj lignofol upotrebljava za izradbu zubčanika. Proizvode se ploče: uzporedno uslojeni lignofol 600×1100, odnosno 600×1400 mm, debljine 2—80 mm; zvjezdoliko uslojeni lignofol 580×260 mm, debljine 1—150 mm. Lignofol je svietlo do tamno smeđe boje i zadrži teksturu bukovine. On ima vrlo visoku čvrstoću i elasticitet. Upotreba je ista kao i kod lignostona i d-a impregniranog bakelitom.

Lake građevne ploče mnogo se upotrebljavaju u graditeljstvu i unutarnjem uređenju stanova, poslovnica i radionica. Razlog njihovoj velikoj upotrebi nisu možda toliko njihova tehnoložka svojstva, koliko okolnost, da se sve ove vrste ploča mogu proizvoditi većinom iz drvnih odpadaka ili iz manje vriednih sortimenata d-a. Na tome je i osnovana narodno-gospodarska važnost ovih ploča.

Imamo različnih vrsta lakih građevnih ploča. One se prema današnjoj tehnici proizvodnje mogu podieliti u tri skupine. U prvu skupinu idu ploče, koje se proizvode iz talašike (drvne vune, hoblinja, stružinja) s dodatkom (preko 50%) različnih rudnih tvari kao cementa, magnezita, sadre i t. d. Najpoznatije su heraklit-ploče. U drugu skupinu dolaze ploče, koje se proizvode iz drvnih vlakanaca s nešto ljepila (0—10%). U treću skupinu dolaze ploče, koje se proizvode iz t. zv. umjetnog d-a (piljevina i drvno brašno) s različnim dodatcima.

Iako se veleobrt ovih ploča razvio tek u najnovije vrieme, imaju one iza sebe dugu i vrlo zanimljivu prošlost. Kao prvi predteče ovih ploča mogu se smatrati težki papiri, koji su se u 6. st. pr. Krista u Japanu upotrebljavali kao razdjelni zidovi. U Evropi je g. 1772 podieljen prvi patent Englezu Clayu za proizvodnju »papier maché«. U drugoj polovici 19. st. imamo cio niz priedloga i podieljenih patenata za proizvodnju građevnih ploča iz organskih tvari. Prvi veliki proizvođači građevnih ploča iz drvnih odpadaka, slame, kukuruznih klipova i drugih sirovina bila su američka poduzeća Insulite, Celotex i Masonite. Ovim proizvođačima pridružila su se kasnije skandinavska, njemačka, englezka i druga poduzeća.

Glavna odlika ovoga novog građevnog tvoriva bila je svojstvo izolacije topline. Prirodni obujam pora znatno je u ovim pločama povećan, a time je smanjena vodljivost topline. Osim toga te su ploče dobro tvorivo za izolaciju zvuka.

Ploče iz drvnih vlakanaca diele se prema prostornoj težini u lake i težke ploče. Lake su one s prostornom težinom do 500 kg/m³, a težke od 500 do 1050 kg/m³.

Drvna se vlakanca za proizvodnju ploča dobivaju na različne načine: 1. mehaničkim brušenjem (utrljavanjem) d-a kao kod proizvodnje drvenjače ili utrljanice (šlifa); 2. raztvaranjem d-a kuhanjem s različnim kemijskim spojevima kao kod sulfatskog ili sulfitskog postupka dobivanja celuloze; 3. mrvljenjem malih komadića d-a u svežnjeve vlakanaca ili pojedinačna vlakanca s pomoću jake i nagle eksplozije pare (Masonite-postupak).

Kao sirovina služe osim drvnih odpadaka slama, juta, neke vrste trava, odpadci papira, odpadci pamuka, kokosova vlakanca, klipovi kukuruza i t. d.

Od naših vrsta d-a izkorišćuju se za proizvodnju ploča četinjače, jasika, topola, a u novije vrieme bukva i breza. Kao ljepilo dodaje se umjetna smola. U novije doba dodaje se škrob, kazein i druga ljepila i još neki dodatci do 20%.

Usitnjavanje d-a na drvna vlakanca običnim mehaničkim brušenjem (utrljavanjem) upotrebljava se samo kod mekanih vrsta d-a (topola, četinjače). Razširenije je raztvaranje d-a kuhanjem s različnim kemijskim spojevima. D. se usitni, prosije i stavi u posebne posude, u kojima se kuha sa slabom natrijevom lužinom (NaOH). Nakon kuhanja raztvor se izpere i razmelje u drvna vlakanca (defibrira) u posebnim mlinovima ili desintegratorima. Iz tih se naprava kaša vlakanaca, koja sadrži 2—4% suhe tvari, odvodi u posebne naprave za hvatanje kvržica, za razvrstavanje i t. d. Ovako očišćena kaša vlakanaca dolazi u posude, gdje se kaši dodaje ljepila, te se mieša. Iz tih se posuda kaša vlakanaca odvodi u posebne naprave, gdje se na nizu valjaka stvara široka vrpca od kaše. Takva prilično čvrsta i stvrdnuta vrpca od vlakanaca s kojih 18% suhe tvari tlači se i suši do 30—40% suhe tvari. Nakon toga sušenje se nastavlja u posebnim sušionicama, gdje se u 2—3 sata osuši masa na 1% vlage. Osušena masa reže se u ploče određenih dimenzija.

Prostorna težina gotovih lakih ploča iz drvnih vlakanaca kreće se između 200—400 kg/m³ i iznosi redovito oko 260 kg/m³. Obujam pora za ploče težine od 250 kg/m³ iznosi c = 100 —260/1560 = 83%. Proizvode se u različnim veličinama. Debljina ploča iznosi 6—25 mm, najčešće 12,5 do 15 mm. Vlaga takvih ploča kreće se između 4—8%, u prosjeku 6%. Bujanje je ploča u duljinu i širinu neznatno. Bujanje je debljine najveće i iznosi 4—15%, u prosjeku 10%. Čvrstoja savijanja kreće se obično između 20 do 40 kg/cm². Te ploče radi velikog obujma pora (83%) imaju malu vodljivost topline i zbog toga su dobro tvorivo za izolaciju topline. Lake su ploče isto tako dobro izolaciono sredstvo za zvuk.

Područje upotrebe težkih ploča u novije vrieme sve se više proširuje, a potrošnja im iz dana u dan raste. Težke ploče dobivaju se iz ploča od vlakanaca djelovanjem visoke temperature i tlaka. Prve takve ploče proizvodio je američki Masonite-koncern, koji se služi posebnim postupkom defibracije d-a. Osnov je tomu postupku patent Amerikanca Lymana iz g. 1858. Veleobrtno izkorišćavanje toga već u zaborav palog priedloga počeo je tek g. 1925 H. W. Mason. On je uspio nakon mučnih pokusa i iztraživanja stvoriti postupak, kojim se drvni odpadci svih vrsta mogu preraditi u vriedan i oplemenjen proizvod.

D. se usitni na dužinu od 2 cm, zatim prosije kroz sita s otvorom od 2 cm, da se uklone sitniji komadići. Tako usitnjeno d. dolazi u poseban valjkast sud, t. zv. top. Taj sud ima 0,5 m promjera i 1,5 m visine, dakle sadržava 280 litara. Na poklopcu suda nalazi se otvor za punjenje, a na dnu poseban ventil za brzo izpuštanje pare. U napunjeni sud s 90 kg usitnjenog d-a pušta se para pod tlakom od 25 atm., temperatura se povisuje na 220° te se drži na toj visini 30—40 sekundi. Nakon toga se za vrieme od 5 sekundi povisi tlak pare na 70 do 85 atm. (temperatura 285°). Naglim otvaranjem posebnog ventila na dnu valjkastog suda para uz snažnu eksploziju izlazi i pritom razmrvi d. na snopove vlakanaca ili na pojedinačna vlakanca. Sada se ta vlakanca izpiru u vrućoj vodi (70°) i vode k napravama za pročišćavanje (rafineri) i napravama za prosijavanje, koje izlučuju nedovoljno usitnjene svežnjeve vlakanaca. Na to se masi doda zemnog voska ili parafina. Na posebnim napravama ta se kaša pretvara u široku vrpcu. Vlažna vrpca se reže u ploče od 380 cm dužine. Ploče se transportiraju do hidrauličke preše. O visini tlaka, kojim se tlače ploče, ovise tehnička svojstva ploča. Ako se ploče tlače tlakom od 15—30 atm., nastaju težke i tvrde ploče. Kod manjeg tlaka proizvode se mekše ploče.

Fizikalna su i tehnoložka svojstva ploča znatna. Prostorna težina iznosi do 1050 kg/m³, dakle obujam pora iznosi 33%. Debljina iznosi 3,2 do 8 mm. Mehanička su svojstva visoka i, što je još važnije, u svim smjerovima jednaka. Čvrstoća na tlak iznosi 545 kg/cm², čvrstoća na vlak iznosi 335 kg/cm², čvrstoća savijanja oko 600 kg/cm² Modul elastičnosti oko 65.000 kg/cm².

Kod manjeg tlaka nastaju lakše i manje tvrde ploče, na pr. ploče s prostornom težinom od 600 kg/m³ (debljina 6,25 mm). Čvrstoća na tlak ovih ploča iznosi oko 110 kg/cm², čvrstoća na vlak 35 kg/cm², čvrstoća savijanja 115 kg/cm². Ove se ploče zbog svoje sposobnosti za izolaciju i povoljnih mehaničkih svojstava sve više upotrebljavaju.

Ima čitav niz postupaka, kojima se tvornički proizvode ploče iz drvnih vlakanaca. Danas su u upotrebi ovi postupci: Masonite, Defibrator, Fahrni, Biffar, Fibroplast i Zefasit.

Na tržište dolaze lake i težke ploče pod različnim trgovačkim imenima. Svako poduzeće daje svom proizvodu posebno ime.

Ove se ploče dadu rezati, piliti, bušiti, frezati, prikivati, liepiti, žbukati, ličiti, tapetirati, furnirati i t. d. Upotrebljavaju se kao sredstvo za izolaciju topline i zvuka, a težke ploče kao građevno tvorivo kod visokih gradnja, kod unutarnjeg uređenja stanova, poslovnica i radionica, kod gradnje pokućtva, karoserija, čamaca i t. d.

Svjetska proizvodnja ploča iz drvnih vlakanaca za g. 1941 iznosila je oko 1 mil. m³. Od toga odpada na proizvodnju USA oko 60%.

Ploče od ljepenke dobivaju se liepljenjem pojedinih listova ljepenka. Kao ljepilo obično služi vodeno staklo. Prostorna težina ovih ploča za građevne svrhe iznosi 550 do 700 kg/m³, čvrstoća savijanja 120—220 kg/cm². Ove ploče mnogo više upijaju vlagu nego lake ploče. To im je glavna mana.

Ploče iz talašike (drvne vune) u upotrebi su od g. 1926. Prednost im je, što su razmjerno jeftine, male težine, dobrih svojstava, i što se potrebna talašika može proizvesti iz malo vriednih vrsta drveća.

Kao izhodno tvorivo za proizvodnju tih ploča služe odpadci u komadima dužine 20 do 50 cm. To mogu biti odpadci smreke, jele, bora, bukve, jasike, lipe i drugih mekih listača. Ovi se odpadci prerade na posebnim strojevima u talašiku. Talašika je najmanje dužine 80, širine 3 do 6 i debljine 0,2 do 0,4 mm. Za ploče je debljina talašike normirana, i to talašika br. 3 debljina 0,20 mm, br. 4: 0,25 mm i br. 5: 0,33 mm.

Kao veziva dolaze u obzir cement, magnezit, sadra, vodeno staklo. Od cementa upotrebljava se portland i roman cement.

Veličina ploče redovito je normirana. Prema njemačkim normama iznosi dužina 200 cm, širina 50 cm, a debljina 1,5, 2,5, 3,5, 5,0, 7,5 i 10,0 cm.

Svojstva ploča ovise o veličini talašike i o vrsti mineralnog dodatka.

Postoji uglavnom 5 različitih postupaka za proizvodnju ploča iz talašike: ručni postupak, postupak od K. Hengerera, K. Schneidera, dra Gasparyja i heraklit-postupak.

Najpoznatiji je heraklit-postupak. Njim se dobivaju heraklit-ploče. D. se izreže na određenu dužinu i posebnim strojevima preradi u talašiku. Talašika se poškropi lužinom kieserita (magnezijeva sulfata). Takva talašika dolazi u miešalo, gdje se mieša s prašinom magnezita. Zatim dolazi na posebne prienosnike, gdje se s pomoću razdjeljivača dodaje vezivo. Tada se tlači i suši u kanalima. Nakon sušenja dobiva tvornički znak te se reže cirkularom na određene dužine.

Heraklit-ploče posjeduju dobra svojstva izolacije topline i zvuka. Iz ploča od talašike izrađuju se gotovo izključivo stiene kuća, baraka i staja. One se mogu upotriebiti za sve one građevne potrebe, za koje se traži jeftino i lako građevno tvorivo, sposobno za izolaciju topline i zvuka.

Ploče iz umjetnog d-a proizvode se iz finih drvnih odpadaka i različnih tvari za povezivanje prema načinu, kako se proizvodi umjetno d. Imade cio niz postupaka, kako se proizvode ove ploče. Postupak po K. i A. Antoniju je ovaj: pilovina i različni drugi sitni odpadci d-a miešaju se s jeftinim tvarima za povezivanje (vodeno staklo, riedki kasein, umjetne smole). Ova se smjesa slaže u slojevima u posebne modele: jedan sloj smjese, zatim dolazi mreža od žice i ponovno tanki sloj smjese. Ti se slojevi tlače, suše, i tako se dobivaju ploče. Više tih ploča zajedno sliepe se i tlače u jake ploče, na koje mogu biti naliepljeni furniri. Proizvodnja ovih ploča omogućuje izkorišćivanje pilovine i ostalih finih odpadaka d-a. One se pretežno upotrebljavaju za građevne svrhe, za opločivanje zidova i t. d. Male su čvrstoće. Prednost je ovih ploča njihova jeftinoća i mogućnost, da se proizvode u malim pogonima.

D. u zrakoplovstvu. D. je od prvih početaka zrakoplovstva pa do konca prvoga svjetskog rata smatrano kao jedino građevno tvorivo za gradnju zrakoplova. Prednost d-a prema ostalim tvorivima bila je njegova mala prostorna težina i razmjerno velika čvrstoća. Nakon prvoga svjetskog rata d. je potisnuto iz upotrebe za gradnju zrakoplova. Razlog je bio taj, što je iztraživanje kovina daleko napredovalo, dok je poznavanje svojstava d-a i njihovo iztraživanje ostalo posve zanemareno. Lake kovine (dur-aluminij, alferij, elektron) i posebne vrste čelika visoke čvrstoće vladaju se po zakonima nauke o čvrstoći, dok se tehnička svojstva d-a kreću u vrlo širokim granicama. Među ostalim prevladavalo je mišljenje, da se došlo do krajnjih granica mogućnosti upotrebe d-a, i da se d. ne može prerađivanjem poboljšati u svojim svojstvima. Ovo je dovelo mnoge do zaključka, da će d. biti posve iztisnuto i zamienjeno kovinom kod gradnje zrakoplova. Ipak je taj sud bio preuranjen. Premda je d. kroz 20 godina bilo stalno potiskivano, ipak nije bilo posve potisnuto. Mora se imati na umu, da se kod kovnih zrakoplova d. upotrebljavalo za unutarnje uređenje. Malo pomalo počelo se d. upotrebljavati ponovno u sve većoj mjeri i za konstruktivne dielove zrakoplova. Nastao je niz zrakoplova mješovite gradnje iz kovine i d-a kao i čistih drvenih konstrukcija zrakoplova. D. je u tom pogledu korak po korak ponovno zauzimalo svoje mjesto, s kojeg je bilo potisnuto. Razlog je tome bio taj, što upotreba kovine nije izpunila sva očekivanja, i što je zadnjih godina učinjen velik napredak na području poboljšavanja različnih svojstava d-a. Iz d-a ili iz d-a i kovine grade se danas putnički, športski i različne vrste bojnih zrakoplova. Poboljšanje svojstava d-a pokročilo je u posljednje vrieme toliko napried, da su pojedine prerađevine d-a (šperovano d., lamelirano d. i dr.) u mnogom pogledu po svojim svojstvima jednake kovinama, a možda ih i prestižu.

D. ima neka prirodna svojstva, koja su osobito važna za njegovu upotrebu u zrakoplovstvu. To je u prvom redu visoka čvrstoća u odnosu prema prostornoj težini. Druga prednost d-a prema lakim kovinama jest laka obradljivost. D. se može obrađivati jednostavnim alatom: blanjom, nožem i pilom. Stoga je posve razumljivo, da su, bez obzira na cienu sirovine d-a i kovine, zrakoplovi iz d-a u proizvodnji daleko jeftiniji. I u vremenu proizvodnje d. ima prvenstvo. Daleko se brže izrađuju zrakoplovi iz d-a. To vriedi za malu i srednje veliku serijsku proizvodnju, dok je velika serijska proizvodnja zrakoplova u kovini jeftinija. Ipak se i ovdje čine napori, kako bi se d. i u velikim proizvodnjama u nizu izjednačilo kovini.

Popravak neke štete na zrakoplovu iz d-a dade se brže opraviti nego na zrakoplovu od kovine. Također se daleko brže ustanovi šteta na d-u nego u kovini. To pruža veću sigurnost lieta zrakoplovima iz d-a nego onima iz kovine. Upotrebom umjetnih smola vezovi drvenih konstrukcija daleko su postojaniji nego oni u kovini. Dalja prednost je mali koeficient raztezanja toplinom. To je osobito važno kod nekih dielova zrakoplova.

D. ipak, uzprkos ovih prednosti, ima niz mana u poredbi s upotrebom kovina. Glavna je mana nepravilnost svojstava čvrstoće, što je posljedica nejednolične građe d-a. Tehnička svojstva d-a kreću se u širokim granicama. Da se tome predusretne, ona se popravljaju različnim postupcima. Mana je i visoki higroskopicitet d-a, zbog čega d. radi, buja, uteže se i pršti, osim toga promjenom stup nja vlage mienja se i čvrstoća. Važna je i upaljivost d-a. Ipak je njena uloga neznatna, jer ako požar zahvati zalihe pogonskog goriva, zrakoplov je bez obzira na građevno tvorivo izgubljen. Izpitivanjem svih ovih prednosti i mana d-a može se zaključiti, da je d. u konstrukciji po svojim svojstvima u najmanju ruku jednako vriedno kao i kovina.

Od vrsti drveća, koje se upotrebljava, valja spomenuti smreku, jelu, bor, bukvu, jasen, brezu, johu, javor, mahagoni.

Vrlo su važan činbenik za upotrebu d-a u zrakoplovstvu nova ljepila. Danas se upotrebljavaju samo ljepila, koja su postojana u vodi i koja su odporna protiv infekcije bakterijama. Za liepljenje šperploča za zrakoplove služi tegofilm (bakelit), dok za liepljenje punog d-a služe tekuće umjetne smole.

Za proizvodnju ploča za zrakoplove do nedavna se upotrebljavala brezovina i johovina: tek se u zadnje vrieme upotrebom umjetne smole omogućilo izkorišćenje bukovih šperovanih ploča. Osim toga šperovanog d-a bukovina nam daje još jedno tvorivo za zrakoplove, i to lameliranu bukovinu. Iz tog se tvoriva izrađuju dielovi, koji su obterećeni na čvrstoću na vlak. Prednosti lameliranog d-a pred normalnim d-om sastoje se u tome, što su granice, u kojima se kreću svojstva, daleko uže; takvo d. pokazuje gotovo u svim smjerovima jednaku čvrstoću, konačno omogućuje se bolje izkorišćenje sirovine, jer se utjecaj kvrga i drugih pogrješaka može svesti izpravnom podjelom na najmanju mjeru. Kod lameliranog d-a moguće je kombinirati i različite vrste d-a, kao što se to čini s kovinama kod legura. Jačim ili slabijim lameliranjem može se u određenim granicama utjecati na svojstva čvrstoće, isto tako može biti regulirana vlaga. Postoje dalje mogućnosti povišenja čvrstoće i drugih svojstava d-a, ako se pojedine lamele prije liepljenja impregniraju odgovarajućim sredstvima. Ovakvo d. omogućuje na taj način graditelju da za pojedine dielove zrakoplova izabire tvorivo s odgovarajućim svojstvima.

LIT.: A. Ugrenović, Iskorišćavanje šuma I.—IV., Zagreb 1931; F. Kollmann, Technologie des Holzes, Berlin 1936; Gayer-Fabricius, Forstbenutzung, Berlin 1935; L. Vorreiter, Handbuch der Holzabfallwirtschaft, Berlin 1940; J. Collardet, Holz und Sperholzplatfen im modernen Flugzeugbau, Brussel 1938.I. H-t.

Ciena drva važan je činbenik u šumskom gospodarstvu. Ona ovisi u prvom redu o potražnji. Troškovi podizanja, njege i uprave uglavnom nemaju utjecaja na visinu ciene d-a, jer je vrieme proizvodnje ovdje redovno vrlo dugačko. Razlikujemo cienu d-a u šumi (na panju) i na tržištu. Ciena d-a u šumi određuje se tako, da se od tržištne ciene odbiju troškovi sječe, izradbe i prievoza, zatim porez, kamati troškova i poduzetnička dobit. Ti su izdatci s obzirom na prometne prilike, smještaj šume, radničke prilike i sl. vrlo različiti. Na prievoz iz šume do tržišta odpada često i preko 50% od svih troškova. Ciena d-u na tržištu ovisi o vrsti d-a, o sortimentima, a podrietlu (na pr. slavonska hrastovina) i o valuti države, koja kupuje d. Na ovu cienu ne utječe mnogo ciena na panju.

Brojitba kretanja ciena d-a daje zanimljive podatke, koji su često važni s obzirom na smjer šumskog gospodarenja. Ciena d-a raste uzporedno s cienom nekih drugih dobara, kao na pr. s cienom ugljena i željeza. Tako je na pr. ciena slavonske hrastovine od 1881 do 1913 porasla po jednom kubičnom metru prosječno na godinu za 4,38% (računato prema zlatnoj valuti), a od 1881 do 1939 za 3,6%. Uzput se spominje, da je ciena pšenice u Hrvatskoj od 1883 do 1908 porasla za 0,61%. Ciena d-u rasla je zbog sve veće potražnje, koja je u vezi s kulturnim napredkom čovječanstva.Đ. N.

Drvno tržište. Taj pojam ima dva značenja: mjesto, gdje se sastaju kupci i prodavaoci drva, ili u prenesenom smislu stanje odnosa između ponude i potražnje, odnosno stanje trgovačkih poslova na polju trgovine drvom. U ovom posljednjem slučaju može biti domaće d. t. obuhvatajući cielo područje jedne države ili samo pojedine dielove te zemlje (na pr. slavonsko d. t., bosansko d. t., t. mekog drva, t. hrastova drva), zatim kontinentalno (na pr. evropsko d. t.) ili svjetsko d. t.

Kao svaka trgovina tako i trgovina drvom ima gospodarske i prirodne preduvjete svog razvitka. Prvi zavisi od ponude i potražnje, pravnoga poredka, izgradnje prometne mreže ugovornih odnosa među državama, prirođenih sposobnosti pojedinih naroda, različnih službenih, poluslužbenih i posebničkih ustanova, promičbe i t. d., dok su prirodni uvjeti dani u prirodnim prometnim sredstvima. Obilje potoka i rieka daju mogućnost za transport drva i otvaranje šuma trgovačkom izkorišćivanju većma nego kod ma koje druge robe. To više, što je kod najstarijeg načina transporta drva vodom — splavarenja i plavljenja — drvo u isto vrieme prometno sredstvo i roba, te mu nisu potrebna druga prometna sredstva (lađe, čamci). Za to imamo najbolje primjere u nordijskim zemljama, gdje se obično vrši doprema drva iz šume riekama, a na njihovu ušću u more nalaze se veleobrtna poduzeća, koja to drvo prerađuju i dalje ga šalju morskim putem. Prirodna prometna sredstva su važna i zbog toga, što je drvo glomazna roba te ne podnosi skupa suhozemnog transporta na veće udaljenosti u sirovu stanju izuzevši skupocjeno drvo (na pr. našu slavonsku hrastovinu ili tropsko drveće kao mahagonij, palisandar i t. d.). Zato nastoje preraditi drvo što bliže šumi i prerađeno (daske, grede, i t. d.) putem suvremenih prometnih naprava slati na svjetsko d. t.

Drvo se već od najstarijih vremena upotrebljavalo za različne građevne i gospodarske svrhe pa je morem prevoženo i u udaljene krajeve, koji su bili bez njega. Međutim tek pronalazak parnog stroja otvara mogućnost za razvitak svjetskog prometa, u kojem i drvo dolazi do sve većeg značenja. Do pravog izražaja dolazi tek od druge polovine 20. st., kada je industrializacija dala mnogobrojne mogućnosti za upotrebu drva, te je s tim u vezi došlo do velike građevne djelatnosti i izgradnje prometne mreže, koja je i sama trošila mnogo drva.

Nedostatak točne brojitbe onemogućava točan račun o svjetskoj potrošnji drva; stručnjaci se uglavnom slažu, da se ona kreće godišnje oko 1,6 miliardi m³, od čega 700 milijuna m³ dolazi na tehn. i 900 milijuna m³ na ogrjevno drvo. Prema podatcima Međunarodne središnjice za šumarstvo cieni se, da se od ovih 700 milijuna m³ troši: 64,3% na građevne svrhe, 14,3% u papirnom veleobrtu, 4,3% u rudarstvu, a 0,3% u proizvodnji umjetne vune i 12,1% za različne druge svrhe.

Za svjetsko d. t. značajna je okolnost, da za razliku od drugih proizvoda drvo dolazi u međunarodnoj razmjeni dobara u količini, koja predstavlja tek malen postotak proizvodnje drva u šumi. Prema spomenutim podatcima cieni se količina drva u međunarodnoj trgovini 1937 na 127 milijuna m³, što iznosi oko 18% gore označene godišnje potrošnje tehničkog drva. Ovo se tumači time, što šume pokrivaju oko 23,4% suhe zemaljske površine, te su razširene po svim kontinentima, i gotovo svaka država ima kakvu takvu zalihu drva. Nasuprot tome glavne sirovine u svjetskoj razmjeni dobara kao kaučuk, nafta, pamuk i dr. nalaze se na malo mjesta, pa je većina zemalja upućena na njihov uvoz, i zato te sirovine u svjetskoj trgovini zauzimaju važnije mjesto od drva.

Međutim bogatstvo šuma neke zemlje nije u svakom slučaju ujedno i znak, da ta država ne treba tuđeg drva. Oko 80% svjetske potrošnje i najveći dio trgovine drvom dolazi na crnogorično drvo, koje zauzima tek ⅓ površine svjetskih šuma i nalazi se uglavnom u sjevernim dielovima euroazijskog i američkog kontinenta. Ovo dolazi radi mnogo veće upotrebljivosti crnogoričnog drva prema listačama. Zato tropske šume, koje zapremaju oko 50% svjetske šumske površine, jedva dolaze do izražaja u svjetskom d-om t-u, pa veći dio krajeva s tim šumama uvozi crnogorično drvo, unatoč relativno velikoj šumovitosti.

Radi tih okolnosti težište svjetske proizvodnje i trgovine drvom leži u zoni sjeverne i srednje Evrope, Sjeverne Amerike i sjeverne Azije. Radi naglašenih osobina drvo znatno zaostaje po svom učestvovanju u svjetskoj interkontinentalnoj trgovini za ostalim predmetima te dolazi do najjačeg izražaja u prometu između zemalja istog kontinenta. Glavna struja toga prometa teče iz zemalja bogatih upotrebljivim drvom prema zemljama, koje njim oskudievaju. Tako ide glavni promet d-og t-a iz zemalja sjeverne Evrope prema zemljama z i j Evrope, iz Sjeverne Amerike prema Južnoj Americi, z Aziji i Australiji, manji dio sa z obale Sjeverne Amerike kroz Panamski kanal prema i obalama i t. d. Evropske izvozne zemlje i Kanada učestvuju u svjetskom izvozu drva s 90%, a evropske uvozne zemlje i USA sa 80% u svjetskom uvozu drva.

U Evropi se prije sadašnjeg rata trgovina drvom odvijala između zemalja izvoznica i uvoznica. Glavne izvoznice drva predstavljale su zemlje smještene u zoni crnogoričnog drva na S Evrope, pa se prema tome glavni smjer izvoza drva kretao od S i I prema Z i J. Evropsko d. t. obično se dieli u tri diela: sjeverno, srednjoevropsko i južno. Na sjevernom d-om t-u nastupale su kao izvoznice: Rusija, nordijske i baltičke zemlje te djelomično Poljska. Glavni su kupci bili: V. Britanija, Njemačka, Belgija, Holandija i Danska. Na srednjoevropskom d-om t-u javljali su se kao producenti: Poljska, Čehoslovačka, Austrija, Rumunjska i djelomično Jugoslavija, a kao kupci: Njemačka, Švicarska, Francuzka i Madžarska. Na južnom d-om t-u izvozile su drvo: Jugoslavija, Austrija, djelomično Rumunjska i južna Rusija, a uvozile: Italija, Španjolska, Portugal, južna Francuzka, Grčka, Albanija i Bugarska te ostale zemlje u bazenu Sredozemnog mora (Levant, s Afrika), jer je to tržište organski povezano s južnim evropskim d-im t-em. Razumije se samo po sebi, da je ova podjela osnovana na glavnim smjernicama dog t-a, što ne izključuje, da su pojedine zemlje s manjim količinama d-a sudjelovale i na drugim tržištima; tako je na pr. Švedska radi kompenzacijskih ugovora često lakše učestvovala na grčkom d-om t-u nego bivša Jugoslavija (zemlja sa sličnom gospodarskom strukturom); za vrieme sankcija prema Italiji Englezka je kupovala veće količine drveta u bivšoj Jugoslaviji, dok su pojedne izvozne zemlje znale plasirati stanovite količine drva i na prekooceanskim tržištima.

Razvoj trgovine drvom za prvoga svjetskog rata. G. 1913 bilo je pet važnijih uvoznih zemalja drva i njegovih prerađevina. To je bila Rusija, tri nordijske države i AustroUgarska. Cjelokupni uvoz drva evropskih država cienio se tada na 74,2 mil. m³ (preračunano u oblovinu), dok su izvozne države izkazivale 70,4% mil. m³. Prema tome je 3,8 mil. m³ dolazilo na interkontinentalnu trgovinu, t. j. na uvoz iz prekomorskih država u Evropu. Poslije rata dolazi do velike tražnje drva za razorene objekte. Uništene industrije ne mogu zadovoljiti sve potrebe, te se javlja velik skok ciena, koji je doveo do naglog osnivanja novih šumskih veleobrta. Izostanak Rusije sa svjetskog tržišta prvih poslijeratnih godina otežava situaciju, i njezino mjesto zauzimaju druge države razvijajući svoju šumsku industriju do hipertrofije. Velik broj malih novih država s novim carinskim granicama i povećanom konkurencijom stvara sve težu situaciju na d-om t-u. Uz nordijske zemlje, koje sada pokrivaju 60% evropskog izvoza drva (prema 41% prije rata), nastupaju kao izvozne još i evropske eksportne države (naročito Njemačka i Švicarska). Nastupile su i baltičke, a osobito srednjoevropske države izgradivši svoju novu industriju, te naskoro i njihov kapacitet izvoza prelazi predratni nivo. G. 1927 pokazuje se sliedeći postotni odnos izvoza prema 1913 (1913 = 100):

Radi prvih znakova krize počinje se smanjivati proizvodnja i izvoz drva, ali tada nastupa Sovjetska Rusija, kojoj je uspjelo izgraditi veliku industriju drva. Razvijajući naglo kapacitet izvoza Sovjetska Rusija već 1929 dostiže predratni kapacitet, a iza toga još i dalje povećava izvoz za vrieme, kad su druge zemlje radi nastupa težke krize znatno snizile ili sasvim obustavile mnoge pogone i svele izvoz na minimum. Isto tako težko se osjeća pritisak Kanade na evropsko d. t. Najniži nivo izvoza javlja se 1932, a odonda opet raste izvoz zahvaljujući građevnoj djelatnosti osobito u V. Britaniji, najjačem uvozniku drva u Evropi.

Sliedeći podatci Međunar. središnjice za šumarstvo pokazuju razvitak izvoza i uvoza na svjetskom d-om t-u za nekoliko važnijih država. Sav je izvoz izračunan u oblom drvu.

Struktura d-og t-a. Prema već spom. podatcima g. 1937 po važnijim sortimentima svjetsko d. t. je imalo ovaj sastav (u %):

Ako se porede ovi podatci s napried izkazanim postotcima o svjetskoj potrošnji drva, vidi se, da pojedini sortimenti nemaju u strukturi d-og t-a isto značenje kao u obćoj potrošnji drva. Tako na pr. ogrjevno drvo jedva dolazi do izražaja u trgovini dok u svjetskoj potrošnji drva zauzima prvo mjesto. Najveći utjecaj na svjetsko d. t. ima papirni veleobrt zauzimajući gotovo polovicu obsega, dok isti veleobrt u svjetskoj potrošnji zauzima daleko neznatnije mjesto. Ti primjeri dokazuju, da mnoge zemlje pokrivaju svoje potrebe na ogrjevnom drvu, željezničkim pragovima, a dobrim dielom i na građevnom drvu znatnim dielom iz vlastitih šuma i nisu u tolikoj mjeri upućene na uvoz kao kod papirnog veleobrta. Drvo za papir i tekstilna vlakanca, za koju svrhu služi u prvom redu crnogorično drvo kao i polufabrikati za tu proizvodnju (celuloza i drvnina), dolaze do velikog izražaja u d-om t-u s razloga, što imaju vrlo razvitu industriju te vrste baš zemlje s razmjerno malo crnogoričnog d-a u odnosu prema kapacitetu tog veleobrta.

U sliedećem bit će prikazano, kako su se razvijali pojedini sortimenti u svjetskoj trgovini d-om.

Drvo za ogrjev, kako je izkazano, nema važnijeg značenja za svjetsku trgovinu. Učešće je sve manje; dok se 1929 svjetski izvoz kreće oko 4,300.000 m³ te predstavlja 3,0% obujma svjetske trgovine drvom. G. 1937 izvoz pada na 0,8 milijuna m³ te predstavlja tek 0,7% obujma svjetske trgovine d-om. Razlog je u racionalizaciji potrošnje (prielaz na ugljen, plin, elektriku) te upotrebi ogrjevnog drveta za tehničke svrhe (celuloza, suha destilacija) kao i u povećanju domaće proizvodnje. Kod svjetskog uvoza stajala je stalno na prvom mjestu Madžarska, zatim Italija i Švicarska, a u izvozu Rumunjska, Čehoslovačka i Jugoslavija.

Oblo (sirovo) drvo. Suvremena trgovinska politika izvoznih država ide za tim, da sprieči ili barem ograniči izvoz sirovog drva, dok uvozne zemlje suzbijaju uvoz prerađenog drva te forsiraju uvoz jeftinijeg sirovog drva u cilju zaposlenja vlastite industrije. Prilikom trgovačkih pregovora ugovorne stranke obično utvrđuju postotni odnos uvoza i izvoza jedne i druge vrste drva. Od oblog drva imaju značenje u svjetskoj trgovini trupci, drvo za celulozu i rudničko drvo. Svjetski je uvoz oblog drva ograničen na Evropu i djelomično na S. Ameriku.

U svjetskoj razmjeni dobara izvoz odnosno uvoz trupaca pokazuje porast do 1927/28 i odonda pada do 1932/33. Maksimum izvoza postiže 1928 sa 9,5 milijuna m³, a minimum 1932 sa 3,8 milijuna m³. Odonda raste do 1937. Porast odnosno pad stoji u vezi s razvitkom građevne djelatnosti, od koje zavisi rad domaće industrije drva s izgradnjom vlastite industrije drva te prema tome s preduzetim mjerama zaštite kao i s količinom sječe u vlastitim šumama. Za svjetsku uvoznu trgovinu mjerodavne su: Njemačka, USA, Japan, Madžarska, Italija i u novije vrieme Australija, dok su kod izvoza stajale na prvom mjestu: Sovjetska Unija, Kanada, USA, Čehoslovačka i Poljska.

Drvo za papir, koje se upotrebljava za proizvodnju celuloze, drvnina, papira, umjetne svile i celulozne vune, pokazuje kulminaciju 1929, kako kod izvoza (11,5 mil. m³), tako i kod uvoza (10,5 mil. m³). Njemačka i USA otimaju se za prvenstvo među uvoznim zemljama, ove dvie države uzimaju same oko ⅘ uvoza, dok ostatak dolazi na Francuzku, Nizozemsku, Englezku i dr. Kod izvoza stoji neko vrieme na čelu Kanada, zatim Sovjetska Unija, dok 1937 dolazi opet na čelo izvoznih zemalja Kanada. Iza njih sliedile su Finska, Poljska, i dr., ali je na kapacitet izvoza evropskih zemalja, uz potražnju uvoznih zemalja i njihovu vlastitu proizvodnju, mnogo utjecao izvoz Rusije.

Rudničko drvo zavisno je u svjetskom d-om t-u prvenstveno od rada u rudnicima ugljena. Međutim je na oscilacije izvoza i uvoza djelovala još i vlastita proizvodnja u nekim zemljama (osobito u Njemačkoj i Belgiji) i jaka konkurencija nekih izvoznih zemalja. Pod utjecajem tih činbenika pada svjetski uvoz sa 7,5 milijuna m³ u 1927 i ne može više postići ovu visinu, tako da 1938 iznosi tek 4,8 milijuna m³ milijuna m³. V. Britanija stoji na prvom mjestu kupujući sama 60—70% cielog izvoznog obujma, a iza nje dolaze Belgija, Njemačka, Nizozemska, Mađarska i dr Svjetski izvoz (koji je jednak s evropskim izvozom) kulminira 1927 sa 8,2 milijuna m³, zatim oscilira te 1938 dosiže tek 4,9 milijuna m³. Na prvom je mjestu još 1925 Francuzka prepuštajući kasnije prvenstvo Sovjetskoj Uniji odn. Finskoj, pred čijom konkurencijom nazaduje izvoz iz Francuzke, Poljske i drugih zemalja. Švedska smanjuje izvoz, jer je isto drvo upotrebljavala u proizvodnji papira.

Željeznički pragovi pokazuju znatne oscilacije na d-om t-u. Uvoz kulminira 1925 sa 1,9 milijuna m³. Najveći uvoz je 1929 sa 1,9 milijuna m³, 1932 je 0,6 milijuna m³, a 1937 1,3 milijuna m³. Najviše se uvozilo u V. Britaniju, a 1925—1929 stajala je na drugom mjestu Njemačka, dok iza toga vremena dolaze na to mjesto naizmjence Španjolska, Madžarska i dr: Kod izvoza do 1927 i 1937 na prvom je mjestu Poljska, inače se izmjenjuju za to mjesto SSSR i USA, dok je u nekim godinama bio dosta važan izvoz iz Jugoslavije, Kanade i dr.

Piljeno drvo je polufabrikat te kao takovo sposobnije za promet na veće udaljenosti od sirovog drva. Zato se u trgovini s piljenim drvom pored evropskog i sjeveroameričkog d-og t-a javljaju i ostali kontinenti. Velike oscilacije uzrokovane su prvenstveno promjenama U građevnoj djelatnosti važnijih uvoznih zemalja, ali su pri tom došli do izražaja i drugi momenti, u prvom redu jačanje domaće proizvodnje uvoznih zemalja. Poslije krize 1920/21 dolazi do velikog poleta u građevnoj djelatnosti 1925—1929, a 1929 postiže izvoz maksimum sa 36,1 milijuna m³. Onda pada do 1932 (20,2 milijuna m³), a poslije opet raste, te se 1937 izvozi 27,1 milijuna m³. Svjetski uvoz kulminira 1927 sa 38,9 milijuna m³ i postepeno pada do 1932 (22,5 milijuna m³), zatim raste, ali ni ovdje ne dolazi do visine iz 1927 (1937 g. 29,5 milijuna m³). Za razvitak ovog uvoza mjerodavne su velike uvozne zemlje, među kojima dolazi na prvo mjesto V. Britanija. Sa ¼ penje se uvoz ove zemlje gotovo na ½ svjetskog uvoza piljenog drva, a u evropskom uvozu ovog sortimenta preuzima preko polovice obujma. Dok su druge države znatno smanjivale uvoz (na pr. USA sa 4,7 milijuna m³ u 1928 na 1,0 milijun m³ u 1934, Njemačka sa 4,7 milijuna m³ na 2,0 milijuna m³, Japan sa 2,9 milijuna m³ na 0,5 milijuna m³ u isto vrieme, a slično i ostale uvozne zemlje), V. Britanija ga je povećala sa 8,4 milijuna m³ na 13,1 milijuna m³ u isto vrieme radi povećane građevne djelatnosti. Kako je kod piljenog drva pretežni dio dolazio na crnogoricu, to je glavni dio uvoza dolazio iz Evrope i S. Amerike. Glavni dobavljači bili su: Švedska, Finska, Kanada, USA, Sovjetska Unija, Poljska, Austrija, Rumunjska, Jugoslavija, Čehoslovačka i baltičke zemlje. Zanimljivo je pratiti utjecaj pojedinih država na razvitak svjetskog izvoza piljenog drva. Pri tom treba uzeti u obzir, da USA nastupaju i kao jak izvoznik. Radi nerentabilnosti dovoza sa šumovitih zapadnih obala kroz Panamski kanal na drvom oskudne s-i obale izvozilo se drvo sa pacifičke obale u J Ameriku, Australiju, Kinu i Japan, dok su atlant. dielovi uvozili piljeno d. iz Kanade i drugih zemalja za vrieme krize. USA pokušavaju izvoziti veće količine piljenog drva i u Evropu, ali se tu sukobljuju sa Sovjetskom Unijom i Kanadom. Sovjetska Unija počinje se javljati s povećanim količinama baš onda, kad su ostali izvoznici zbog krize i slabih ciena jako ograničili proizvodnju i izvoz. Sa 1,5 milijuna m³ u 1925 raste izvoz SSSR u 1932 na 4,8 milijuna m³. U isto vrieme javlja se i Kanada nalazeći zbog krize u USA slabe mogućnosti za plasiranje svog drveta. Jači uvoz u V. Britaniju omogućen je Kanadi otawskim sporazumom (1932); i ona 1937 pokriva već ⅕ britanskog uvoza piljenog drva. Dolazi do velikog pada ciena piljenog drva, pa radi toga kao i radi sve teže situacije zemlje uvoznice sklapaju 1935 međunarodni sporazum (»European Timber Exporters Convention«) za međusobno ograničenje i reguliranje izvoza u cilju učvršćenja ciena. Ovom sporazumu pristupa kasnije i SSSR. Međutim Kanada nastavlja s pojačanim izvozom piljenog drva, a to dovodi u težku situaciju ne samo evropske izvoznike, već i USA, koje zbog ove konkurencije postepeno smanjuju izvoz ne samo u V. Britaniju, nego i u spomenute azijske zemlje i Australiju. Taj se razvoj razabira iz sliedećeg: G. 1929 dolaze po obujmu svjetskog izvoza piljenog drva pojedine važnije države ovim redom: 1. USA, 2. Švedska, 3. Finska, 4. Kanada, 5. SSSR, 6. Rumunjska, 7. Australija, 8. Poljska, 9. Jugoslavija, a 1938: 1. Kanada, 2. Finska, 3. SSSR, 4. Švedska, 5. USA, 6. Poljska, 7. Australija, 8. Rumunjska, 9. Jugoslavija.

Šperovano drvo dolazi do sve većeg značenja u svjetskoj trgovini drveta. G. 1937 izvozi se oko 0,7 milijuna m³. Od toga ide oko ⅔ u V. Britaniju, a ostatak diele Nizozemska, Njemačka, Belgija, Danska i dr. Glavni su izvoznici 1937 Finska, SSSR, Poljska, baltičke zemlje, Švedska i t. d.

Drvnina (drvovina), iz koje se pravi oko 80% novinskog papira, izvozi se najviše iz Švedske, Norvežke, Finske i Kanade, a oko 60% uvoza dolazi na V. Britaniju. Ostali su kupci USA, Francuzka, Belgija, Nizozemska i t. d.

Celuloza pokazuje znatan porast u svjetskoj trgovini. Uvoz je porastao sa 2,4 milijuna t 1925 na 4,9 milijuna t 1937. Izvoz sa 2,2 milijuna t na 5,0 milijuna t u isto vrieme. Kod uvoza stoje na prvom mjestu USA, Britanija, Francuzka i Japan, kupujući oko 80% obujma, a iza njih dolaze Njemačka, Belgija, Nizozemska, Italija i t. d. Glavni su izvoznici celuloze bili 1937 Švedska, Finska, Norvežka, Kanada, USA, Australija, Čehoslovačka i dr.

Papir i karton nisu bili pogođeni krizom u tolikoj mjeri kao ostali proizvodi drveta. Zato se pokazuje stalan porast svjetskog izvoza i uvoza koji je tek nešto nazadovao 1930—1933. Uvoz pokazuje 1939 4,2 milijuna t, a 1937 5,3 milijuna t, a izvoz 4,0 milijuna t odnosno 5,4 milijuna t u isto vrieme. Kod uvoza na prvom su mjestu USA s preko 50%, V. Britanija s preko 20%, zatim Argentina, Kina, Belgija, Danska, Nizozemska, Južna Afrička Unija i t. d. Evropske zemlje s razvitom industrijom papira, kao Njemačka, Italija i dr., pokrivaju veći dio vlastitom proizvodnjom, zato Njemačka i izvozi znatne količine papira. Kod izvoza papira na prvom je mjestu Kanada (oko 25%), zatim sliede Finska, Švedska, Norvežka, Njemačka, Australija, USA i t. d.

Na d-om t-u zauzima i Nezavisna Država Hrvatska važno mjesto. Ono nije određeno većom količinom crnogoričnog drveta, već kvalitetnim drvetom, naročito glasovitom slavonskom hrastovinom i drugim listačama, koje se mnogo ciene na svjetskom d-om t-u.

LIT.: M. Marinović, Šumsko-privredna geografija, Beograd 1935; W. Grottian, Die Umsatzmengen im Weltholzhandel 1925—1938, izdala Međunarodna središnjica za šumarstvo u Berlinu 1942.M. Ma.

Drvo kao sirovina u kemijskom veleobrtu može poslužiti na dva načina: 1. tako, da se iz njega izluče i kemijskim. putem očiste takvi proizvodi, koji se nalaze gotovi već u živom d-u, i 2. tako, da se kemijskim razaranjem d-a proizvedu novi organski spojevi, kojih u živom d-u uobće nema. Među veleobrte prvog tipa pripada: a) dobivanje tanina, trieslovine ili trieslovinskog ekstrakta (kod nas osobito iz hrasta, hrastove kore, hrastovih šišarki i pitomog kestena), b) dobivanje terpentina (terpentinskog ulja) i kolofonija iz crnogoričnih vrsta d-a i c) dobivanje celuloze i njezinih prerađevina (papira, celuloida, celofana, umjetne svile, bezdimnog baruta i dr.). Drugom tipu veleobrta pripada suha destilacija d-a, koja daje plinovite, kapljevite i čvrste proizvode, t. j. gorive plinove, surovi drvni ocat, katran i drvni ugljen. Samo u kapljevitom dielu destilata ima oko 300 dosad poznatih, kemijski dobro determiniranih organskih spojeva alifatskog i aromatskog reda, važnih ili u ljekarstvu i kemijskom veleobrtu ili neposredno u praktičnom životu (na pr. octena kiselina, drvna žesta, aceton, kreozot, karbolinej, karbolna kiselina ili fenol i t. d.).

Ima i takvih proizvoda kemijskog veleobrta d-a, koji se ne dobivaju iz d-a neposredno pa ni kao glavni proizvodi, već kao sporedni iz odpadaka kemijske preradbe d-a. Ovamo idu: slador, alkohol, kvasac, krepko krmivo i dr.

U kemijskom sastavu d. je vrlo blizu sladoru. Izuzevši 20 do 30% inkrusta, među kojima glavni dio čini lignin, stanične su stiene d-a izgrađene gotovo iz samih polisaharida (celuloza, heksozani, pentozani), među kojima samo u mladom staničju dolazi i nešto pektina. Djelovanjem jakih kiselina (H₂SO₄, HCl) pod povećanim pritiskom razpadaju se polisaharidi d-a u jednostavne sladore, heksoze i pentoze, među kojima pentoze u crnogoričnom d-u čine samo oko petinu, ali u bjelogoričnom blizu polovinu cjelokupne količine sladora. Iz suhoga crnogoričnog d-a moglo bi se dobiti oko 60% probavljivog i za alkoholsko vrenje sposobnog sladora (uglavnom glukoza, znatno manje manoze, uz nešto galaktoze i vrlo malo fruktoze). Ipak se d. dosad nigdje ne prerađuje na slador kao glavni proizvod veleobrta, jer hidroliza drvne staničevine iziskuje tako velik potrošak jakih kiselina i tako skupe tvorničke uređaje, da se taj posao ne bi izplaćivao. Iz istog se razloga ni alkohol ne proizvodi iz d-a kao glavni proizvod veleobrta, jer je i za preradbu na alkohol u prvom redu potrebno drvnu celulozu pretvoriti u slador. Analogno vriedi i za proizvodnju kvasca i krmiva.

Ali ima i slučajeva, kad je kemijski veleobrt prisiljen proizvoditi iz d-a i takve proizvode, koji se ne izplaćuju, a to je u velikim tvornicama, koje proizvode celulozu sulfitnim postupkom. U takvim tvornicama preostaju kao tvornički odpadak velike količine sulfitnog luga, koji tvornice ne smiju izlievati u kanale ili izravno u rieke i potoke, jer bi velika količina sumporaste kiseline otrovala vode i uništila svu riečnu faunu pa i floru riečne obale. Zato su tvornice naprednih država zakonom prisiljene, da sulfitni lug ili kemijski prerade do neškodljivih proizvoda, ili da ga izparivanjem uguste pa onda osuše i spale.

U sulfitnom lugu ima uviek nešto vriednih proizvoda, koji su nastali djelovanjem sumporaste kiseline pod povećanim pritiskom ili iz lignina (kao mravinja kiselina i metilalkohol), ili iz hemiceluloze, odnosno heksozana i pentozana (octena kiselina i jednostavni sladori), ili napokon iz crnogorične smole (cimol i još neki derivati terpena). Ako je pogon tvornice vrlo velik, tako da se dnevno dobivaju veoma velike količine odpadnog luga, nastoji se oko toga, da se ovi vriedni njegovi sastojci spase, pa se od 1 m³ sulfitnog luga može dobiti između 2 i 9 kg surove octene kiseline, koja je onečišćena sa 7 do 16% mravinje kiseline, zatim oko 0,5 kg cimola i oko 4 kg metilalkohola od tone prerađenog d-a. Octena kiselina mora se rafinacijom posve očistiti od mravinje kiseline, osobito ako ima poslužiti za pravljenje octa, jer je mravinja kiselina neprijatna teka i zdravlju škodljiva.

Mnoge od tvornica sjeverne Evrope, koje suhom destilacijom prerađuju crnogorično d., izkorišćuju odpadni sulfitni lug za dobivanje alkohola, koji je po svome podrietlu dobio ime »sulfitni špirit«. Princip je te proizvodnje, da se odpadni sulfitni lug ponajprije savršeno dobro neutralizira vapnom, tako da mu aktualna kiselost bude izražena kao pH=6. Procjeđivanjem od taloga očišćenoj raztopini dodaje se amonijeva fosfata kao hrane za kvasac, pa se onda posebno za tu svrhu uzgojenim kvascem stavlja u alkoholsko vrenje, kojim će se dobiti oko 10 do 14 litara čistog alkohola od 1 m³ sulfitnog luga. U surovom sulfitnom špiritu ima još oko 1% aldehida i oko 3% metilalkohola, a kad se od tih primjesa očisti frakcioniranom destilacijom, dobiva se vrlo čist i za pripremu alkoholskih pića sposoban alkohol, u kome ima vrlo malo patoke.

Na jednak način kao za alkoholsko vrenje može očišćeni odpadni sulfitni lug poslužiti za proizvodnju pekarskog kvasca ili za dobivanje krmiva. U potonjem slučaju uzima se za umnažanje posebna vrsta divljega kvasca (Torula, uzgojena od H. Finka i R. Lechnera), koja izkorišćuje sav slador sulfitnog; luga bez ostatka (dakle i pentoze), a kao dušičnom hranom zadovoljava se samo amonijskim solima bez ikakva dodatka organskog dušika. Za 100 kg potrošenog sladora sulfitnog luga dobiva se oko 51,4 kg suhog krmnog kvasca ove vrste, u kome ima 50 do 55% bjelančevine. To je dosad najbrži poznati način, kako se pretvara anorganski (amonijski) dušik u probavljivi organski dušik. Tim putem uzgojeni kvasac dodaje se kao krepko krmivo za stoku, gdje treba povećati sadržaj bjelančevine u obrocima.

U sulfitnom lugu ima i takvih proizvoda kemijskog razpadanja lignina, koji imaju isti molekularni kostur kao vanilin, pa je odatle već uspjela proizvodnja umjetnog vanilina.

LIT.: E. Hägglund, Die Sulfitablauge und ihre Verarbeitung auf Alkohol, 1921; Isti, Holzchemie, Leipzig 1939.M. M.

Suha destilacija drva.

OBĆI DIO. Pod suhom destilacijom uobće razumieva se žarenje d-a, ugljena, bitumena i drugih organskih tvari bez pristupa zraka. Kod toga se događa niz kemijskih promjena, koje imaju za posljedak nastajanje krutih, tekućih i plinovitih proizvoda.

Suha destilacija d-a naziva se i pougljivanje d-a, jer kod toga nastaje drveni ugljen, nekada glavni, danas većinom uzgredni, ali po količini svakako najznatniji proizvod ove grane kemijske preradbe d-a. Osim drvenog ugljena nastaju kod suhe destilacije d-a još uglavnom katran, octena kiselina, metilni alkohol i plinovi, među kojima zauzimaju prva mjesta ugljikov monoksid i metan.

U obliku šumskog dobivanja drvenog ugljena poznata je ova grana prirada već iz pradavnih vremena. U prvom svom stupnju razvitka vršio se taj rad u jamama, koje su bile izkopane na šumskom tlu. Kasnije se prešlo na rad u nadzemnim ugljarama ili ugljenicama, kakve se još i danas upotrebljavaju. Stari Egipćani poznavali su suhu destilaciju d-a, o čemu svjedoče nailazi mumija balzamiranih drvenim katranom ili drvenim octom. U 18. st., kada je zbog sve veće potrebe na željezu rasla i potreba na drvenom ugljenu, bile su uvedene prve jednostavne zidane peći za pougljivanje d-a. Početkom 19. st. podignute su prve tvornice za suhu destilaciju d-a sa željeznim retortama, pa je bilo omogućeno izkorišćivanje svih navedenih proizvoda pougljivanja d-a. Međutim je drveni ugljen već bio potisnut u pozadinu, jer je u proizvodnji željeza i drugih kovina morao ustupiti mjesto mnogo jeftinijem koksu.

Današnje tvornice za suhu destilaciju d-a rade s velikim retortama ili komorama. Octena kiselina i metilni alkohol, kao i neki proizvodi iz katrana, postali su glavni proizvodi zbog velike potražnje za kemijski veleobrt.

TEORETSKI DIO. Tok kemijskih procesa, koji se događaju za vrieme suhe destilacije d-a, kao i konačni proizvodi toga rada, zavise o kemijskom sastavu d-a, o temperaturi i o pritisku, koji vladaju u cielom sustavu destilacije, t. j. u ugljenici, odnosno u peći, retorti i u spravama za kondenzaciju proizvoda destilacije. Glavne sastojine d-a, celuloza, hemiceluloza i lignin, sudjeluju u najvećoj mjeri kod stvaranja konačnih proizvoda suhe destilacije d-a. Tako od celuloze, koje se količina u podpuno suhom d-u kreće između 54 i 58%, nastaju uglavnom ugljen i katran, dok hemiceluloza (prosj. 20%), a napose lignin (prosj. 30%) daju octenu kiselinu, metilni alkohol i njima srodne kemijske spojeve, kao što su mravlja kiselina, propionska kiselina, aceton i drugi spojevi. Razumljivo je, da će crnogorično d., zbog razlike u kemijskom sastavu i anatomskoj građi od d-a bjelogorice, dati drugačiji omjer konačnih proizvoda. Ova okolnost osobito je uvjetovana sadržinom smolastih tvari, koje imaju utjecaj na kemijski sastav drvenoga katrana.

Bjelančevine, kojih ima u drvenoj substanciji vrlo malo (0,5%), daju dušične spojeve, koji idu dielom u katran dok veći dio dušika zaostaje u ugljenu. Sadržina d-a na anorganskim solima (pepelu ili rudnim tvarima) nema vidnog utjecaja na tekuće sastojine destilacije, jer zaostaju u ugljenu. Konačno je tu i voda kao stalni sastavni dio d-a, koja utječe na tok destilacije i na sastav destilata, poglavito na katran i octenu kiselinu.

Na koncu valja iztaknuti, da omjer proizvoda suhe destilacije d-a u praktičnom smislu zavisi i o tom, uzima li se za proces d. od debla (cjepanice) ili od grana (oblice i prutovi), budući da je kemijski sastav tih dielova stabla donekle različit. Kora d-a ne dolazi u obzir za preradbu u destilaciji d-a.

Suha destilacija d-a dieli se teoretski u 3 periode ili faze. Prva faza seže do 170°, druga od 170°—270°, a treća preko 270°, no najviše do 600°. U prvoj fazi izlazi uglavnom samo voda, a sama drvena tvar tek se počinje kemijski pretvarati. U drugoj fazi nastupaju već znatne kemijske promjene drvene tvari, te se razvijaju poglavito plinovi, octena kiselina, metilni alkohol i njihovi homologi. U trećoj fazi nastupa jaka eksotermna reakcija, t. j. kemijski procesi vrše se uz znatno razvijanje topline; u toj fazi stvaraju se poglavito ugljen i katran. Sadržina ugljena na ugljiku pa prema tome i njegova trgovačka vrstnoća odnosno tehnička upotrebljivost zavise najviše o završnoj temperaturi destilacije, t. j. od 400—600°. Obćenito može se reći, da su kemijski procesi suhe destilacije d-a najintenzivniji kod 300°.

TEHNIČKI DIO. Za suhu destilaciju d-a uzima se bjelogorično i crnogorično d. Iz prve skupine dolaze najviše u obzir bukva i breza; za naš je veleobrt destilacije d-a mjerodavna bukva. Iz skupine crnogorica dolaze u praksi najviše u obzir jela i omorika.

U tehnologiji destilacije d-a razlikuje se šumski i tvornički rad. Destilacija u šumama ograničena je danas u većem obsegu i za veleobrtne svrhe samo u krajevima vrlo bogatima šumom, koji leže postrance od velikoga prometa, pa je u te krajeve otežčan dovoz kamenog ugljena ili koksa. Takvi su krajevi primjerice zemlje sjeverne Skandinavije, Finske, Kanade, Sibirije. U većini zemalja Evrope vrši se šumska destilacija d-a samo kao pomoćni obrt za izkorišćavanje odpadaka od sječe stabala, pri čemu se praktički dobiva samo drveni ugljen, dok svi ostali proizvodi odlaze s dimom u zrak.

U šumskom pougljivanju d-a radi se uglavnom samo primitivnim načinom, tako zvanim paljenjem ugljena u ugljenicama (ugljarama). Za tu svrhu očisti se prikladna površina šumskog zemljišta, i tlo se po mogućnosti uravna. U sredini toga prostora zabije se stup, oko kojega se slažu cjepanice ili oblice u koso stojećem položaju. Na prvi red d-a slaže se na isti način drugi i prema prilikama treći red, tako da ciela naslaga d-a dobiva oblik prikraćenog čunja ili polukugle (sl. 1). Ukoliko dolaze u obzir prutovi, t. j. odpadci od tankih grana i drugi odpadci od sječe stabala, naslažu se oni u najgornji red ugljenice. Komadi d-a ne smiju se neposredno doticati središnjeg stupa, jer u sredini mora ostati prazan okomiti prostor, u kojemu će se zapaliti vatra, i koji služi kao neka vrsta dimnjaka, t. j. odvodnoga kanala za plinovite proizvode. Ovako naslagano d. pokrije se zemljom i lišćem, da se sprieči pristup zraka glavnoj masi d-a. Izgaranje smije se vršiti samo djelomično u unutrašnjosti, i to na dnu središnjega kanala i pomalo sa strane, pri dnu ugljenice, dakle uz nedovoljan pristup zraka. Prema koncu rada prave se dolje u naslazi zemlje rupe, da se u ugljenicu dovede više zraka, ali tako, da one budu na protivnoj strani od one, s koje duše vjetar. S d-om izgori dobar dio proizvoda destilacije, osobito gorivi plinovi ugljikov oksid i metan, te metilni alkohol i drugi, dajući tako toplinu potrebnu za svršetak destilacije. Dim je iz ugljenice u početku gust i taman, a prema koncu rada je riedak i modrikast, što je znak skorog dovršenja pougljivanja. Cielo pougljivanje na taj način traje 14—20 dana. Rad se završava zatvaranjem rupa za zrak, nabacivanjem zemlje na ugljenicu i eventualnim polievanjem vodom. Tada se pričeka, da se ugljen dobro ohladi, i na koncu se pristupa razstavljanju ugljenice.

Kako u ugljenicama temperatura treće faze destilacije seže do 600°, ima to za posljedicu bolju kvalitetu drvenog ugljena od onoga, što se dobiva u tvornicama, gdje je maksimalna temperatura treće faze 400°.

Iz najprimitivnijih šumskih ugljenica razvile su se šumske ugljenice s djelomičnim izkorišćivanjem katrana, octene kiseline i drvene žeste. Za tu svrhu izkopa se u ugljenici na dnu, koje je nešto nagnuto, kosi odvodni kanal ili žlieb, u koji se stječu tekući proizvodi te se sabiru u cisterni (obzidanoj jami) izkopanoj nešto niže po strani ugljenice.

Dalji razvitak ovoga rada sastojao se u tome, da su u šumi sagrađene jednostavne stojeće peći valjkasta oblika s odvodnim cievima i jednostavnim hladilom za dobivanje tekućeg destilata. Takve peći postoje još i danas u nepreglednim šumama Finske i sjeverne Kanade.

Tvornička suha destilacija d-a oslanja se na tehnički savršene uređaje. Oni se sastoje od peći s retortama za žarenje d-a, od sprava za kondenzaciju tekućih destilata, od odvodnih cievi za plinove i konačno od posebnih uređaja za daljnju preradbu sirovih destilata.

U tvornicama upotrebljavale su se nekada valjkaste željezne retorte od 3 m dužine i 2 m³ sadržine. Više takvih retorta bilo je ugrađeno u jednu peć. Danas se u većini poduzeća služe velikim retortama, zvanim komore, od 10—15 m dužine, koje mogu primiti 25—50 m³ d-a. Retorte imaju oblik četvorostranih prizma u ležećem položaju, a građene su od debeloga kovanog željeznog lima. Svaka retorta ugrađena je pojedinačno u šamotnu peć istoga oblika kao i sama retorta, no nešto većih dimenzija. Više retorta stoji u jednom nizu. Izpod njih su ognjišta, t. j. prostori za loženje te kanali za odvođenje plamena i plinova izgaranja (sl. 2). Retorte su snabdjevene tračnicama, po kojima se uvoze velika, drvom natovarena, otvorena željezna kola s rešetkama sa strane. Nakon uvažanja kola retorta se hermetički zatvara željeznim vratima.

Rad je u ovakvim pećima trajan (kontinuiran), što znači, da ciela peć radi bez prekidanja, budući da se pojedine retorte naizmjence izpražnjavaju i pune, dok u ostalima rad teče dalje. Destilacija jedne šarže (jednog kolnog tovara) traje 24 sata. Nakon toga otvara se dotična retorta, i kola se s ugljenom s pomoću lanaca izvoze napolje. U izpražnjenu komoru uvezu se druga drvom natovarena kola i tako redom. Kola s užarenim ugljenom uvezu se odmah u komoru za hlađenje, prostor jednako velik kao komora za destilaciju. I ovaj se prostor hermetički zatvori, da se izključi pristup zraka do ugljena, koji bi inače polagano tinjajući izgorio.

Iz svake komore vodi omašna odvodna ciev hlapljive i plinovite proizvode destilacije d-a, kao što su pare katrana, octene kiseline, metilnog alkohola i t. d. Oni dolaze u hladilo, gdje se zajedno kondenziraju katran i sirovi drvni ocat. Tako nastala tekućina sastoji se od vode (82%), katrana (7%), hlapljivih kiselina (10%), među kojima zauzima prvo mjesto octena kiselina (CH₃COOH), zatim mravlja kiselina (HCOOH) i ostale homologne kiseline, kao što su propionska (C₂H₅COOH) i druge više kiseline, sirova drvna žesta (3%), u kojoj prevladava metilni alkohol (CH₃OH, 69%), a uz to sadržava acetona (CH₃COCH₃, 10—15%), metilnog acetata (CH₃COOCH₃, 10%), acetaldehida (CH₃COH, 3—4%), alilnog i propilnog alkohola i t. d. (1—2%).

Plinovite sastojine idu dalje i dovode se cievima natrag u peći, gdje izgaraju i tako pridonose toplini, potrebnoj za destilaciju (slučaj, gdje se kemijski proces djelomično uzdržava vlastitim proizvodima, odnosno vlastitom energijom).

Preradba prvog destilata vrši se u posebnim spravama za destilaciju, koje su konstruktivno vrlo složene (sl. 3), ali je rad u njima u načelu dosta jednostavan. On se sastoji u destilaciji i kondenzaciji destilata uz kemijsko vezanje octene kiseline i ostalih kiselina u vapnu. Iz kace A dolazi od katrana predhodno odieljen sirovi ocat u posude za destilaciju B₁ do B₃, koje se iznutra zagrijavaju vodenim parama. Pare destilata, koje tu nastaju, vode u hladilo B₄, gdje se kondenzira vodenasta sirova žesta, koja dolazi u sabirač D, a odavde u destilacionu posudu H₁, odkuda pare metilnog alkohola idu u nasađenu kolonu i kondenzatore H₂ i H₃. Iz njih teče drvena žesta u podmetnut balon (veliku staklenu bocu). Pare octene kiseline zadrže se u vodi vapnenici (raztopini kalcijeva hidroksida u vodi), koja s kiselinom stvara kalcijev acetat prema shemi:

2CH₃COOH + Ca(OH)₂ → (CH₃COO)₂Ca + CaCO₃.

Vodena raztopina kalcijeva acetata dolazi u kace F₁ i F₂, odkuda se crpi na filtar (cjedilo) E. Procieđena otopina ide najprije u kacu C, a odavde u izparivač G₁, gdje se koncentrira izparivanjem, te se stvara kruti kalcijev acetat, t. zv. sivo vapno. Kod L je rezervoar za vapneno mlieko, dotično vodu vapnenicu, a u M se sabire katran, koji se izpušta iz prvoga kotla za destilaciju B₁.

Izparivanje otopine kalcijeva acetata vrši se po najnovijem načinu u posebnoj spravi, koja se sastoji uglavnom od rotirajućeg šupljeg valjka, preko kojega curi raztopina, a unutrašnjost valjka grije se vrelim vodenim parama.

Dobiveni kalcijev acetat destilira se u posebnim spravama sa sumpornom kiselinom, koja razstavlja acetat na slobodnu octenu kiselinu i na kalcijev sulfat prema shemi:

(CH₃COO)₂Ca + H₂SO₄ → 2CH₃COOH ↑ + CaSO₄↓.

Sprava za ovu svrhu sastoji se od kotla za destilaciju i hladila za kondenziranje para octene kiseline, pod koje se podmetne velika boca za hvatanje sirove octene kiseline (octene esencije). Ovaj proizvod još nije gotov za razašiljanje u promet, nego se podvrgava ponovnoj destilaciji. Tako se dobiva čistija i pojačana octena kiselina od kojih 80% CH₃COOH (ostatak sačinjavaju voda i male količine homolognih kiselina).

Uzgredni proizvodi destilacije d-a, kao aceton, acetaldehid i drugi pratioci octene kiseline i metilnog alkohola, dobivaju se prema prilikama iz ostataka rafinacije sirove octene kiseline, s jednim dielom iz katrana.

Drveni je katran smjesa različitih organskih spojeva, vode i slobodnog ugljika (čađi). Među aromatičnim organskim spojevima, koji se ovdje nalaze, iztiču se osobito kreozot i guajakol (fenolska skupina); zatim su prisutni aromatični ugljikovodici benzol, toluol, ksilol i njihovi viši homologi; nadalje se u katranu nalaze aldehidi i ketoni, osobito dimetilni keton ili aceton i jedan dio viših kiselina. U katranu od crnogoričnog d-a nalaze se i smolne kiseline te ugljikovodici iz reda terpena. Sve su to tekućine različitih vrelišta, koje se na osnovi toga mogu međusobno odieliti. Stoga se katran podvrgava frakcionoj destilaciji, pri čemu se u prvi mah razpada na 3 frakcije. Prva se frakcija destilira do 150°, druga od 150°—250°, treća od 250°—300°. Iza treće frakcije zaostaje gusta crna tekućina drvena paklina ili crna smola (Pech). Svaka frakcija prerađuje se dalje zasebice ponovnom frakcionom destilacijom, uz eventualno dodavanje kemijskih sredstava, pri čemu se dobivaju pojedini sastavni dielovi katrana.

Među proizvodima drvenoga katrana od bjelogoričnog d-a najvažniji su kreozot i guajakol, koji služe za medicinske svrhe. Katran od crnogoričnog d-a daje kao najvažniji proizvod terpentinsko ulje.

GOSPODARSKI DIO. Drveni ugljen, osobito onaj iz ugljenica, služi u prvom redu u veleobrtima željeza i ocjeli, osobito u Švedskoj, Rusiji, Finskoj i USA; ugljenički kao i tvornički drveni ugljen služe i za proizvodnju crnog baruta, aktivnog ugljena, te napokon u kovinarskim obrtima i u kućanstvu (grijanje gladčala). Domaći tvornički proizvod za ove posljednje upotrebe poznat je pod nazivom »likalit«.

Tvornice destilacije d-a šalju u promet svoj katran ili ga same dalje prerađuju. Neprerađen katran služi putem premazivanja ili impregnacijom kao sredstvo za konzerviranje drvenih predmeta, kao što su plotovi, stupovi za električne žicovode, stupovi za mostove i vodogradnje, željeznički pragovi. Pojedini proizvodi iz katrana imaju vrlo različitu upotrebu u kemijskim veleobrtima, u liečničtvu, u različitim obrtima, tako na pr. terpentin za stolarski i ličilački obrt. Lako katransko ulje (prva frakcija, benzol i homologi) služe za pogon motora, a katranska paklina kao nadomjestak za asfalt.

Kalcijev acetat (sivo vapno) šalje se u promet kao takav ili se u samim tvornicama za destilaciju prerađuje u octenu kiselinu, u aceton, metilno-etilni keton i acetonska ulja. Najvažniji je proizvod iz ove skupine octena kiselina, koja služi mnogostruko i najvećim dielom za kemijski i kemijsko-farmacijski veleobrt.

Metilni alkohol ili drvna žesta šalje se u promet u sirovom stanju i kao kemijski čista roba. Prvi služi kao sredstvo za denaturiranje obične žeste (etilnog alkohola), za lakove, a drugi u kemijskom veleobrtu, osobito u proizvodnji katranskih boja.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postoje dvie velike tvornice za suhu destilaciju drveta: u Belišću nedaleko Osieka i u Tesliću u Bosni.

Količina d-a, koja se godišnje na svietu prerađuje putem suhe destilacije, cieni se na 3 milijuna tona. U Njemačkoj i bivšoj Austro-Ugarskoj zajedno potrošilo se 1914 g. 1 milijun m³, a u Sjedinjenim Državama okruglo 3,6 milijuna m³ drva. Današnje količine proizvoda suhe destilacije d-a ciene se od prilike ovako: sivo vapno u Evropi 50.000 t, u USA 70.000 t; drvena žesta u Evropi 15.000 t, USA 15.000 t. Najjači proizvođači u Evropi su Češkomoravski Protektorat, Slovačka, Njemačka, Rumunjska, Francuzka, Hrvatska, Švedska. Izvan Evrope imaju osim USA dosta razvijen veleobrt destilacije d-a Kanada, Japan, Iztočna Indija i Južna Amerika.

Konzerviranje drva. Drveni predmeti u upotrebi kao i kod dugog ležanja u skladištima stalno su izloženi nepovoljnim utjecajima, koji umanjuju njihovu trajnost i upotrebljivost. Ovi su loši utjecaji bioložki, kemijski i atmosferski. Bioložki su najčešći, a sastoje se u štetnom djelovanju biljnih i životinjskih organizama, kao što su neke vrste gljiva, bakterije, pliesni i ličinke nekih kukaca. Oni djeluju na d. u zraku i u zemlji. Drveni predmeti u vodi, kao plovni objekti, dielovi mostova, obalne i druge konstrukcije, posebno su izvrgnuti stalnom djelovanju nekih vrsta alga, raka, školjaka, a u moru i morskih crvi. U loše učinke kemijske naravi ide šteta od požara te štete, koje uzrokuju na d-u različite kiseline, lužine pa druge oštre tekućine kod radova u kemijskim laboratorijima i u tvornicama. Atmosferski utjecaji potječu od sastojina zraka, osobito kisika, vlage i od jakih razlika u temperaturi. Ovi posljednji uzrokuju poglavito stvaranje pukotina u d-u, čime pogoduju djelovanju bioložkih činbenika.

Za pobijanje tih štetnih utjecaja podvrgava se d. konzerviranju, čime se znatno povećava trajnost drvenih izradba. Konzerviranju podvrgavaju se poglavito željeznički pragovi, različiti stupovi, d. za mostove, za zgrade, rudokope, tribine športskih igrališta i t. d.

Konzerviranje d-a može se svrstati u ove postupke: 1. premazivanje i ličenje mastnim bojama ili mastnim lakovima; 2. premazivanje smolastim i paklinastim stvarima; 3. smuđenje ili opaljivanje, pougljivanje d-a na površini; 4. impregniranje ili prožimanje d-a, najvažniji postupak, koji se smatra konzerviranjem d-a u užem smislu pa će ovdje biti govor poglavito o njemu.

Prvi postupak primjenjuje se uglavnom samo na drvene plovne objekte, osobito čamce i brodice, na vrtne ograde i stanbene zgrade, no više sa svrhom, da se dotičnim predmetima dade ljepši izgled. Zbog toga ličenje bojama ide u konzerviranje d-a u najširem smislu.

Drugi je postupak važniji sa stanovišta samog konzerviranja iz tri razloga: 1. što je premaz d-a crnom katranskom smolom ili paklinom jeftiniji; 2. što je trajniji i 3. što svojim kemijskim sastojinama i svojim neugodnim mirisom daleko više prieči naseljavanje bioložkih štetočinja. Ovaj se postupak primjenjuje poglavito na one dielove drvenih stupova, koji će biti pod zemljom ili pod vodom, kao što su donji dielovi stupova za električne žicovode, mostove, zgrade. Ovaj postupak obavlja se jednostavnim premazivanjem dobro prosušenog d-a s katranskom paklinom, koja je na vatri raztaljena. Premazivanje vrši se u malom obsegu četkama, koje nalikuju zidarskim četkama, a naveliko umakanjem dotičnih predmeta u kotlove s raztopljenom paklinom. U obzir dolazi paklina od kamenougljenog kao i od drvenog katrana. Ovako obrađeni predmeti su crni i liepo se sjaje, a imaju miris katrana. Taj način konzerviranja djelatan je uglavnom samo na površini d-a, jer sloj pakline ne može zaći u unutrašnjost drvene mase osim na mjestima, gdje su nastale pukotine. No to je nedovoljno, da se d. praktički trajno sačuva od truljenja i gnjiljenja.

Treći postupak, smuđenje ili opaljivanje drvenih predmeta, primjenjuje se samo na masivne stupove na taj način, da se onaj kraj stupa, koji će biti ukopan u zemlju ili će ležati u vodi, kratko vrieme polagano okreće u vatri s malim plamenom. Pri tome on samo nagori, t. j. djelomično izgori na površini, a djelomično pougljeni. Kako se pri tome vrši i djelomična suha destilacija d-a, prodru izpod površine predmeta hlapljivi proizvodi suhe destilacije. Na taj se način sačuva d. samo razmjerno kratko vrieme.

Četvrti postupak, impregniranje ili prožimanje, ima s praktičnog stanovišta najveći učinak u konzerviranju d-a, i to poglavito za predmete izvrgnute ponajviše bioložkim utjecajima. Zbog toga se ovaj postupak primjenjuje za one predmete, koji se proizvode u velikim količinama, a od kojih se zahtieva velika trajnost, kao što su željeznički pragovi, stupovi za daleke električne vodove, stupovi za mostove.

Kao sredstva za konzerviranje ove vrste dolaze u obzir kamenougljeni i drveni katran ili posebni pripravci od njega, kao što su katransko ulje ili karbolinej, i drugi pripravci, koji se upotrebljavaju pod različitim umjetno načinjenim imenima (na pr. barol, aczol); u obzir dolaze i raztopine soli težkih kovina, osobito žive, bakra i cinka, soli arsena i antimona, te soli fluorovodikove i silikofluorovodikove kiseline, kao na pr. natrijev fluorid, natrijev fluorosilikat i dr.; napokon se upotrebljavaju neki organski spojevi, na pr. dinitrofenol, sam za sebe ili u kombinaciji s drugim sredstvima.

Postupci za impregniranje d-a osnivaju se na znanstvenoj podlozi; oni su trovrstni: 1. postupci umakanja; 2. postupci iztiskivanja drvenih sokova i 3. postupci impregniranja u zrakopraznom prostoru ili vakuumu.

Postupci umakanja primjenjuju se samo na podpuno, u zraku prosušeno, prema potrebi na poseban način umjetno osušeno d., a osnivaju se na kapilarnosti, t. j. svojstvu, po kojemu izvanredno uzke cjevčice zbog adhezije uvlače u sebe tekućine. Dotični predmeti, ponajčešće stupovi za brzoglas i brzojav, ulažu se u velike željezne kace, u koje se nalije sredstvo za impregniranje. Predmeti ostaju u kacama 8—10 dana. Sredstvo za impregniranje može biti kod obične temperature ili se lagano zagrijava; u posljednjem slučaju nalaze se na dnu kaca cievi, kroz koje prolazi ugrijana vodena para. Nakon impregniranja predmeti se suše na zraku.

Postupci iztiskivanja drvenih sokova, poglavito postupak po Boucherieu, primjenjuju se na sirovo, t. j. neprosušeno d. u slučaju, da se ono mora sjeći u razdoblju od proljeća do jeseni, kada je puno sokova. Po tom postupku ciela debla, eventualno zajedno s korom, poslažu se na široko u nizke naslage tako, da deblji kraj debla leži nešto više od tanjega (gornjega) kraja. Na deblji kraj nasadi se po jedna željezna komorica, koja d. zatvara hermetički. Sve komorice spojene su cievima s ovelikom posudom, rezervoarom za sredstvo, kojim će se impregnirati, a koja leži na 10 m visokoj skeli. Sredstvo za impregniranje pridolazi kroz cievi u komorice, a iz njih u d., jer svojim pritiskom pomalo iztiskuje sokove iz drvenih sudova (traheja, traheida, drvnih cievi). Ovi sokovi cure pomalo iz d-a na nižem kraju i tako ustupaju mjesto tekućini, kojom se d. impregnira.

U veleobrtu za impregniranje d-a najviše se danas primjenjuju postupci sa zrakopraznim prostorom, i to najviše postupak od Rüpinga, koji se osniva na primjeni podpunog vakuuma uz upotrebu pritiska (v. sl. 2). Predmeti za impregnaciju unesu se u velike valjkaste kotlove, koji se nato hermetički zatvore. Kotlovi su cievima spojeni sa zračnim sisaljkama, koje gotovo savršeno izsišu zrak iz kotla, a radi toga i iz svih šupljina u d-u. Tako nastaje u d-u zračna praznina (vakuum). Sada se pod pritiskom napusti u kotao tekućina za impregniranje, u ovom slučaju većinom katransko ulje ili karbolinej, koji na taj način podpuno prodre u unutrašnjost d-a. Ovakva impregnacija traje prema vrsti d-a 2—5 sati.

Po Rüpingovu postupku potroši se za hrastovo d. 100 kg, za bukovo 350 kg, a za borovo 300 kg sredstva za impregniranje po kub. metru d-a.

Podatci iz prakse svjedoče, da je impregnirano d-o vrlo ekonomično, jer se trajnost drvenih predmeta povećava prema vrsti d-a za 3—6 puta, dok su troškovi uzdržavanja dotičnih drvenih građevina za 3—10 puta manji nego kod upotrebe nekonzerviranog d-a.

Što se tiče konzerviranja d-a protiv vatre i lošega djelovanja kiselina i sličnih stvari, to se može primieniti za tu svrhu postupak umakanja ili postupak impregniranja u vakuumu. Sredstva su za tu svrhu raznolika. Tako se na pr. upotrebljavaju vodene raztopine stipse, aluminijeva sulfata, magnezijeva sulfata, boraksa, cinkovih i kromovih soli s dodatcima, na pr. s bojama, ili bez njih. D. se u tu svrhu više puta premaže dotičnim sredstvom ili se u njega umoči ili se s njime impregnira s pomoću vakuuma. Za ovaj posljednji postupak služe kao najbolja sredstva smjese raztopina amonijeva sulfata, borne kiseline i amoniaka, ili smjesa od amonijeva fosfata, amonijeva sulfata i boraksa, a osobito raztopine vodenoga stakla.

Pojam stalnosti d-a u vatri samo je relativan, jer ima malo slučajeva, da bi se d. u jakoj vatri moglo podpuno sačuvati, da ne izgori. No već time postignut je dobar uspjeh, što se protiv požara impregnirano d. ne će odmah zapaliti, pa je stoga olakšano gašenje požara.

Močenje drva (njem. Beizen) ima različite svrhe. U jednu ruku, da se drvenom predmetu močenjem dade boja, koju ne posjeduje od prirode, a u drugu ruku, da se prikriju mjesta, koja pokazuju neliepu boju ili mrlje. Ovo je osobito slučaj, kada se neki predmet sastoji na jednom kraju od srčike, a na drugom od bakulje ili vanjskog diela d-a. Sredstva su za močenje većinom boje, koje se upotrebljavaju u vodenoj, špiritusnoj ili terpentinskoj raztopini. Prema tome razlikuju se u obrtu i u trgovini vodena, špiritusna i terpentinska močila, od kojih prva vrsta najbolje odgovara svrsi, jer voda lakše prodire u drvene pore nego žesta i terpentin. Uz boje, koje mogu biti umjetne i prirodne, upotrebljavaju se i raztopine soli težkih kovina, koje imaju dva zadatka: 1. da olakšaju kemijsko vezanje drvene tvari i boje, 2. da i same pridonesu željenoj boji d-a. Osim toga upotrebljavaju se i razrieđene kiseline, osobito sumporna, dušična i trieslova kiselina (tanin).

D. za močenje ulaže se u raztopine dotičnih sredstava, koja se priređuju na mnogo načina točno po posebnim naputcima (receptima). Drveni predmeti ostaju u močilu najmanje dva dana, ali i po više dana, nakon čega se suše na zraku.

Močenje d-a primjenjuje se najviše u stolarskom i tokarskom obrtu.M. Vl.