BOŽIĆ (deminutiv od imenice Bog »mali Bog«), kršćanski blagdan, kojim se slavi rođenje Isusa Krista, Bogočovjeka i Spasitelja u ljudskom liku, od Bl. Dj. Marije u Betlehemu. Slavi se na 25. prosinca. Pojam Božića krije u sebi jedno od najvećih i najzamašnijih otajstava kršćanske vjere. Ono nas sjeća događaja, kad je među ljudima u točno određeni povijesni čas vidljivo ostvareno djelo utjelovljenja druge božanske osobe ili Sina Božjega tako, da je ta osoba nerazdjeljivo povezala bivstvovanje Božje i čovječje naravi u jedan subjekt, nazvan u zemaljskom životu Isus Krist Spasitelj. Tajna utjelovljenja Sina Božjega počela se zapravo ostvarivati od časa, kad je arhanđeo Gabrijel navijestio Bl. Dj. Mariji, da će utjecajem sile Duha Svetoga čudesnim načinom začeti i roditi Isusa Krista (što se slavi na 25. ožujka blagdanom Navještenja Bl. Dj Marije). Ali na Božić slavi se za čovječanstvo vidljivo ostvarenje te tajne, jer je rođenjem malena djeteta u ljudskom liku ugledao svijetlo svijeta i taknuo zemlju onaj, koji u sebi sjedinjuje neizmjerno dostojanstvo druge božanske osobe ili Sina Božjega, što kao Bog bivstvuje od vijeka, s pravom ljudskom naravi, t. j. ljudskom dušom i tijelom, s pomoću kojega će na zemlji izvesti djelo ljudskoga Otkupljenja. Ovu tajnu dubokoumno i duhovito izražava nadahnuti pisac N. Zavjeta, na pr. sv. Ivan apostol i evanđelist riječima: »I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv. 1, 14), te sv. Augustin i sv. Ivan Zlatousti dubokim riječima: »Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti«. J. O.

B. u liturgiji. Slavi se 25. XII., premda dan rođenja Isusova nije povijesno zajamčen. Klement Aleksandrijski (Stromata I, 145/6) spominje ga 18. i 19. IV. i 29. V. Knjiga »De pascha computus« iz g. 243 stavlja ga na 28. ožujka. Prvi spominje 25. prosinca kao rođendan Isusov i kao crkveni blagdan Isusova rođenja t. zv. Kronograf iz g. 354. Božićni je blagdan uveden po svoj prilici u Rimu, i to najkasnije u doba Julija I. (337—352) ili njegova nasljednika Liberija (352—366). U Rimu se B. od davnine osobito svečano slavio u bazilici Sancta Maria Maior, koju je podigao papa Liberije. Na mozaiku u apsidi ove bazilike proslavio je Siksto III. (432—440) dogmu efeškog crkvenog sabora, da je Bl. Dj. Marija Bogorodica: ϑεοτόϰος Za božićnu je svetkovinu izabran dan 25. prosinca po svoj prilici zato, jer se Navještenje slavilo 25. ožujka. U poganskom se Rimu slavila svetkovina Natalis Solis Invicti, nepobjedivog Sunca, koje se od 21. prosinca sve više diže na obzorju, dani postaju duži, a sunce pobjeđuje tminu. To je za pogane bio svečani dan početka novoga života u prirodi. Car je Aurelijan podigao veliki hram nepobjedivom Suncu i posvetio ga upravo 25. prosinca 274. Na ovaj je dan kršćanska Crkva prenijela blagdan Kristova rođenja, pa je tako istisnula pogansku svetkovinu nepobjedivog Sunca. Starac Simeon zove Isusa svijetlom za prosvjećenje pogana (Luka 2, 32), a mnogi sveti oci, kao na pr. sv. Ciprijan i sv. Ambrozije, zovu Isusa upravo suncem. I hrvatska narodna pjesma, koja u svojoj srži potječe iz pretkršćanskog doba, kao da istovjetuje malog Isusa, »Božića«, sa suncem: Granu sunce iza brda, — Nije Sunce, nego Božo.

Već se za vrijeme Grgura Velikoga božićna svetkovina odlikovala time, što je papa služio tri mise: prvu u bazilici Sancta Maria Maior, drugu u crkvi sv. Anastazije na Palatinu, a treću u bazilici sv. Petra. Prva je misa nasljedovanje božićnog bdijenja u jeruzalemskoj crkvi. Doskora se ova misa služila o ponoći, po svoj prilici poradi analogije s riječima knjige Mudrosti 18, 14/15: »Dum... nox in suo cursu medium iter haberet, omnipotens sermo tuus, Domine, de coelis a regalibus sedibus venit«. Druga je misa bila namijenjena carskom dvoru na Palatinu, gdje je bila podignuta crkva S. Anastasia, po uzoru jeruzalemske crkve u čast uskrsnuća Isusova. Tek kasnije prenesene su u ovu crkvu moći sv. Anastazije, pa je i sama crkva prozvana po njoj. Druga je božićna misa bila zapravo misa u čast sv. Anastazije, dok se Božić samo komemorirao. Danas je ostala samo još komemoracija sv. Anastazije. Treću je misu papa isprva svečano služio u bazilici sv. Petra, ali budući da je ona bila odviše daleko, izabrana je kasnije kao postajna crkva za dnevnu božićnu misu bazilika Sancta Maria Maior. Tako je prema mjesnim prilikama Rima nastao običaj, da papa služi na Božić tri mise. Kasnije se taj običaj protegnuo i na ostale svećenike. Već su se zarana počeli tražiti mistički razlozi za taj običaj, pa već Gelasianum u današnjoj popričesnoj molitvi veli: »trina celebratio competit mysterio beatae Trinitatis«. Danas se obično veli, da nas tri božićne mise sjećaju trostrukog rođenja Kristova: od vijeka od Oca, u Betlehemu od Djevice-Majke i po milosti Duha Svetoga u ljudskim dušama. Premda ovo tumačenje nije povijesno točno, ipak imade neku osnovu u liturgiji, jer se doista sva ova tri rođenja Isusova spominju u današnjem bogoslužju, ako i ne odijeljeno. Prema propisima crkvenog zakonika smije se ponoćka služiti samo u konventualnim i župnim crkvama. Za sve druge crkve treba (po Can. 821. § 2.) apostolski indult. Kako je u nekim našim krajevima od pamtivijeka običaj, da se ponoćka služi nesamo u župnim crkvama, nego i u nekim filijalama i u drugim crkvama, može se taj običaj u smislu Can. 5. i 30. trpjeti uz pretpostavku, da je osigurano nesmetano i dostojno služenje ponoćke.

Stari zagrebački obred pokazivao je i u slavljenju Božića nekih osobina, kao na pr. svečani ophod prije velike mise (D. Kniewald, »Proprium de tempore« zagrebačke stolne crkve 1094-1788).

B. u umjetnosti. U ikonografiji možemo razlikovati: starokršćanski zapadni tip slika o rođenju Kristovu (350—500), bizantski istočno-rimski tip (6. st.), slike kršćanskog Zapada od 7. do 14. st., koje nastaju pod utjecajem Carigrada, renesansni tip, koji se razvija polovicom 14. st. i koji uglavnom preteže još i danas, te konačno slike, koje uz rođenje Isusovo prikazuju i poklonstvo pastira.

Starokršćanski se tip javlja osobito na starokršćanskim sarkofazima. Mali Isus leži u košari ili na stolu, i to u vrlo jednostavnoj kolibici, koja je sprijeda otvorena. Uz Isusa vidimo uvijek vola i magarca, dok Gospa sjedi pokraj kolibice ne pokazujući neku posebnu vezu s malim Isusom. Vol i magarac prikazani su zato, jer su crkveni oci jedno mjesto kod proroka Isaije (Is. 1, 3) i Habakuka (Hab. 3, 2) dovodili u vezu s Kristovim rođenjem.

Bizantsko-istočnorimski tip (6. st.) smjestio je malog Isusa, vola, magarca, anđele i pastire u spilju. Samo dijete leži kao na nekom stolu. Nad spiljom je velika zvijezda, koja baca svijetlo na dijete. Bl. Djevica leži na počivalištu, a sv. Josip sjedi zamišljen, ali bez nutrašnje veze s ostalim osobama. Sprijeda je obično naslikan mali Isus, kako ga kupaju. Na ovaj su tip utjecali apokrifi.

Za vladanja ikonoklasta pobjegli su mnogi carigradski umjetnici u Italiju, pa je tako u 7. i 8. st. prodro ovaj tip preko Ravenne na čitav zapad te vlada čitavom zapadnjačkom umjetnošću sve u 14. st.

Na bjelokosnom diptihu u riznici zagrebačke stolne crkve prikazano je rođenje Isusovo tako, da u sredini leži povit mali Isus, okružen volom i magarcem, lijevo je velika zvijezda, a ispod nje leži Gospa; desno dolje sjedi sv. Josip, duboko zamišljen, od Gospe odijeljen jednim drvetom.

U 13. st. daju talijanski umjetnici ovoj slici novi oblik, kako to vidimo na mozaicima u Santa Maria in Trastevere i u Santa Maria Maggiore, ali koncepcija ostaje po svom sadržaju još uvijek carigradska. I u Francuskoj i Njemačkoj vidimo i dalje sve do druge polovice 14. st. posve slično prikazivanje, pa čak i prizor Isusova kupanja. Inače umjetnici unose i na skulpturama i na slikama nov život u prizor rođenja Kristova.

U drugoj polovici 14. st. nastupa u Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj velika promjena. Majka Božja nije više rodilja. Ona ne leži, nego se zajedno s anđelima i drugim svecima klanja malomu Isusu, koji počiva na okrajku njezina plašta ili na slami. I sv. Josip postaje pomalo življi, te moli, ili vrši kakav koristan posao. Čitav je prizor prenesen u ruševine, koje otvaraju pogled u prostranu brdovitu krajinu. U visini se vide anđeli, kako pjevaju Gloria in excelsis Deo. Ovaj je tip nastao u Italiji. Prve tragove nalazimo već kod Giotta u Arena-kapeli u Padovi i osobito u kripti u Asizu: Gospa sjedi i drži u rukama malog Isusa. Fra Angelico da Fiesole, Filippo Lippi, Andrea della Robbia stvaraju prizore rođenja Kristova velike umjetničke vrijednosti i duboke pobožnosti. Rogier van der Weyden naslikao je za crkvu u Middelburgu u Brabantu (sada u Kaiser-Friedrich-Museumu u Berlinu) rođenje Kristovo, koje je u velikoj mjeri utjecalo na kasnije prikaze s ove strane Alpa: ispod ruševina, pokrivenih slamom, kleči Bl. Djevica pred djetetom Isusom; Dijete nije odjeveno i leži na podu, na okrajku Gospina plašta; lijevo od Djeteta drži sv. Josip svijetlo i pazi, da ga struja zraka ne ugasi; lijevo iza Djeteta tri su mlada anđela; desno sprijeda kleči donator Petar Badelin, osnivač grada Middelburga.

Motiv, kako anđeli navještaju pastirima rođenje Isusovo, rijetko je prikazan sam za sebe. Ovaj prizor slikaju većinom kao dodatak slici rođenja Kristova, osobito ako su na slici sjedinjena dva ili tri biblijska prizora: rođenje Isusovo, poklonstvo pastira i poklonstvo sv. Triju Kraljeva. Ova se tri prizora osobito rado sjedinjuju u t. zv. jaslicama. Pastiri donose malomu Isusu svoje darove. Katkada vode sa sobom nesamo svoje stado, nego i žene, djecu i svirače, pa je svaka od ovih skupina zanimljiva, ali cjelina gubi svoj biblijski značaj, jer se pozornost od malog Isusa i Gospe skreće na ove sasvim nebiblijske nuzgrednosti, koje ovakvim slikama daju često sasvim svjetovnu oznaku.

Najstariji je valjda prikaz rođenja Isusova u Zagrebu reljef na spomenutom diptihu u riznici stolne crkve. U misalu čazmanskog prepošta Jurja (MR 170) iz 1495 prikazuje inicijal P u trećoj božićnoj misi rođenje Kristovo, kako ga je slikao već Rogier van der Weyden. U svečanom misalu čazmanskog prepošta Jurja de Topusko, koji se čuva u riznici zagrebačke stolne crkve, ilustrirao je majstor božićne mise tako, da je za ponoćku (fol. VII.) naslikao starozavjetne tipove, za zornicu (fol. IX.) anđeo javlja pastirima rođenje Spasiteljevo, a za svečanu misu (fol. X.) Bl. Dj. M. klanja se novorođenom Isusu. U Strossmayerovoj galeriji znatnije su slike Klanjanje novorođenom Isusu br. 25. i 29. (firentinska škola 15. st.) i minijatura iz oficija ferrarskog vojvode Alfonsa I. (1505—1534). U đakovačkoj je stolnoj crkvi Ljudevit Seitz 1874 naslikao rođenje Isusovo spojivši ga s poklonstvom pastira.

LIT.: H. Leclercq, Nativité de Jésus, Dictionnaire d’Archéologie chrétienne et de Liturgie, XII./1., Pariz 1935; K. Künstle, Ikonographie der christlichen Kunst, I., Freiburg i. B. 1928; A. Schneider, Katalog Strossmayerove galerije, I., Zagreb 1939. D. K-d.

Božićne igre. Liturgijska proslava Božića proširuje se od pamtivijeka i u crkvi i izvan crkve na vrlo različite načine. Tomu su razlog ne samo veličina vjerskoga misterija, nego naročito općeljudski elementi, što su okupljeni u kršćanskom pojmu Božića. To je u prvom redu misterij djevičanskoga materinstva pa elemenat nevinoga djetinjstva i obiteljske topline; k tomu pridolazi elemenat bezazlenih pastira, koji se u književnim obradbama spaja s klasičnom odnosno renesansnom pastoralom; romantiku budi motiv Triju Kraljeva s Istoka kao i motiv Herodova pokolja nevine dječice. Stoga je Božić izvor nadahnuća mnogim crkvenim i pučkim običajima kao i pučkim i umjetnim književnim tvorevinama, koji vežu narodni život s crkvenim, te su neko proširenje liturgijske proslave Božića.

Tako se već u ranom srednjem vijeku uz božićnu liturgiju razvilo parafraziranje ili tropiranje liturgijskih tekstova sa zanosnim napjevima (por. A. Zaninović, Prophetia cum versibus, Vjesnik za arheol. i hist. dalm., 50). Usto se razvila crkvena pjesma na latinskom jeziku u laganom pučkom metru (za razliku od književnoga klasičnog metra), koja je za božićno vrijeme stvorila lijep repertoir. Doskora su se takve pjesme presadile i u narodne jezike, pa su kod nekih naroda one bile prvi književni pokušaji na narodnom jeziku. Možda su to bile i u hrvatskom narodu, jer baš neke hrvatske božićne pjesme idu među najstarije primjere hrvatskoga stihotvorstva, i to u onom laganom metru latinskih crkvenih pjesama.

Najstarije takve poznate nam božićne pjesme zabilježene su u jednom glagoljskom rukopisu oko 1400, i to: Bog se rodi v Vitliomi, Va se vrime godišća i Proslavimo Oca Boga (vidi: J. Vajs u Starinama, 31, R. Strohal, Zbirka starih hrvatskih crkvenih pjesama, Zagreb 1916, i S. Ivšić u Građi, 14.). Sličnih pučkocrkvenih pjesama stvorili su Hrvati kroz stoljeća u velikom broju za sve božićne blagdane: za Stjepanje, Ivanje, sv. Mladence, Novu Godinu i Bogojavljenje, od kojih je valjda najpopularnija Narodil nam se kralj nebeski. U tom se blagu, ma da je djelomično presađeno iz drugih kršćanskih književnosti, ogleda bogatstvo pjesničke invencije i melodije kod Hrvata (por. J. Lahner, Maleni Isus, opjevan u hrvatskim narodnim božićnim pjesmama, Hrv. Prosvjeta 1924 i mnoga godišta Svete Cecilije).

Uporedo s popijevkom proširivala se božićna liturgija u zapadnoj crkvi već od 10. do 15. st. liturgijskim igrama. Jednu takvu božićnu liturgijsku igru (upravo za Tri Kralja) sačuvao je zagrebački »Missale antiquissimum« negdje iz g. 1100 na latinskom jeziku pod naslovom Tractus Stellae (objelodanio F. Fancev u Narodnoj Starini, IV). Ova zagrebačka liturgijska igra ide među najstarije sačuvane primjere u Evropi. Slične su se igre prikazivale jamačno i po drugim većim hrvatskim mjestima.

Daljnje proširivanje božićne proslave bile su dijaloške laude, što ih je od 13. st. razvio bičevalački pokret u Italiji. Kod nas ima malo tragova takvim dijaloškim božićnim pjesmama. U zapadnoj se Evropi iz liturgijskih igara, a u Italiji i iz lauda, razvila prava crkvena drama, koja je obrađivala na pučki način i božićne motive, naročito od 14. do 16. st. Imamo dokaza, da je kod nas već u 15. st. postojala pučka božićna crkvena drama ili prikazanje Od rojenja Gospodinova, premda je sačuvana u nekoliko mlađih rukopisa iz Zadra, Poljica i Krka (tekst izdao F. Fancev u Nastavnom vjesniku 36, V. Štefanić u Nast. vjesniku 41 i J. Gršković u Novostima, božićni broj 1937). Imali smo i jedno prikazanje o Tri Kralja, koje se prikazivalo u Šibeniku 1615 (P. Kolendić u Građi, 8).

I umjetni pjesnici nastavili su obrađivati božićne igre ili misterije, kao na pr. Francuz Arnoul Gréban u 15. st. i Španjolac Lope de Vega krajem 16. st. I mi imamo iz 16. st. jedno takvo umjetno prikazanje Od poroda Jezusova, obrađeno poput pastorale, koje se donedavno pripisivalo Marinu Držiću, dok mu je autor možda Mavro Vetranović. U božićni krug mogu se pribrojiti i hrvatska prikazanja Od navišćenja Marijina, od kojih jedno potječe iz Zadra (tekst iz 17. st. izdao V. Štefanić u Nastavnom Vjesniku 38), drugomu je autor Bračanin don Sabić Mladinić (izdao tekst M. Valjavec u Akademijinoj zbirci Stari pisci XX), a treće je iz Dubrovnika (F. Fancev u Nast. vjesniku 36); ovamo može ići i Porođenje Gospodinovo Antuna Gleđevića iz 1703 kao i Anice Bošković Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova iz 1758.

I u novije doba oživjelo je u Evropi zanimanje za božićne igre. Flandrijski književnik Felix Timmermans imao je po svoj zapadnoj Evropi velikoga uspjeha svojim dramatiziranim pripovijestima božićnog sadržaja. Poljak Adam Jablonski autor je božićne revije Božićni sajam, a Francuz Henri Tomasi baleta s pučkim božićnim elementima Les Santons. Vrlo dobru božićnu igru napisao je francuski književnik Henri Gheon (Božić na trgu). Kod nas je Antun Dobronić priredio kao božićnu igru s glazbom spomenuto dubrovačko prikazanje Od poroda Jezusova, koje je 1941 Vojmil Rabadan preradio u duhovnu igru Betlehemska zvijezda. Rudolf Matz, isto tako prema motivima narodne pjesme, priredio je Božićnu priču s glazbom.

U stranom kršćanskom svijetu, pa i kod nas, ima u božićnim običajima i pjesmama, t. j. u njihovoj biblijskoj fabuli ili simbolici, još dosta sačuvanih elemenata, u kojima se kriju ili zametci ili ostatci božićnih igara. Takva je na pr. u Italiji Cantata dei pastori, u južnoj Francuskoj Santons, a kod nas koledarski običaji s prigodnim božićnim pjesmama, kićenje jaslica, prostiranje slame po kući i sl. Božidar Širola i Vel. Deželić ml. obnovili su male ritualne božićne glume u knjizi Kolede (Zagreb 1934). V. Š.

Božićne popijevke. U kršćanstvu se od davnine slave blagdani Bogojavljenja i rođenja Isusova. Proslava tih dvaju blagdana pada u isto godišnje doba, kad su poganski narodi slavili svetkovinu zimskog solsticija, t. j. vrijeme, kad se sunce počinje vraćati od južnog obratnika prema sjeveru. Kako su ti narodi sunce obožavali, bile su to svetkovine pomlađivanja sunca (mladoga boga = božića). Kod tih svetkovina bilo je naročitih obreda i običaja, kod kojih su se pjevale i posebne pjesme. Kod Slavena su to bile »koledne svetkovine«, a spomenute su pjesme do dana današnjega (na pr. kod nas) zadržale ime »koleda«. Nekoji od spomenutih običaja živu još i danas (u hrv. Zagorju peče se hljeb kruha sa križem u aureoli, a zove se »koleda«), a isto tako i melodije, jer su narodi misli o božiću prenesli na »maloga Isusa«. — Tako je došlo do toga, da baš božićne crkvene pjesme svakog pojedinog naroda odaju osobita svojstva narodne glazbe, pak se božićne pjesme svakoga naroda posebnim poletom (na pr. češka »Narodil se Kristus Pan«) te nekom naivnošću i nježnošću (na pr. češka »Chtic aby spal tak spivala synačkovi«) odlikuju od ostalih crkvenih pjesama. To isto vrijedi i za hrvatske crkvene božićne pjesme. Neke podsjećaju još na pogansko doba, na pr. »Zdravo budi dijete drago« (u Hrvatskoj crkvenoj pjesmarici glazbenog pjevačkog društva »Vijenac« od 1919, a nalazi se već i u Pavlinskoj pjesmarici iz 1644), pa »Dober vam večer, gospodar,... to mlado leto pohvalemo, to dete Jezuša molemo« (V. Žganec, Hrvatske pučke popijevke iz Međumurja). Druge odaju potpuno karakter hrvatske pučke glazbe, na pr. poletna i prekrasna popijevka, koja se još danas pjeva u Samoboru, »Oj pastiri, vjerni čuvari« (Hrvatski crkveni kantual, 1934), a svršava polovičnim završetkom, koji je karakterističan za hrvatsku narodnu melodiku. Tako je čista narodna melodija i »Zdrav Kralj mladi« (iz Dekanovca u Međumurju), složena u ⅝ mjeri. U tu skupinu može se ubrojiti i popijevka »Kada zvijezda« iz zbirke Đure Veljkovića od 1870, (Gradišće, Burgenland), te »Rodio se Bog i čovjek« (Kantual, str. 241) iz iste zbirke. Narodna je i »Uspavanka« iz Lupoglava (Kantual, str. 240).

U drugu skupinu idu popijevke, kojih melodije nije stvorio narod, nego su komponirane (kod nas!) i prodrle u narod. I među tima ima ih iz davnih vremena, a nekoje su upravo veličanstvene, na pr. »Narodil se je Kralj nebeski« (Kantual, str. 251), koju navodi i Cithara octochorda od 1701.

U treću skupinu mogu se ubrojiti mnoge melodije božićnih popjevaka, koje potječu iz zemalja zapadne Evrope (Njemačke, Italije, Francuske, Češke i Poljske), gdje se i danas pjevaju. Neke su složene tako, da se melodijskim i harmonijskim kretnjama ne protive duhu hrvatske narodne glazbe, a odlikuju se crkvenim duhom. Takve se popijevke mogu i nadalje pjevati, jer su dostojne crkve, a ne mogu zavesti na stramputicu naš puk u stvaranju novih pučkih melodija. Takve su popijevke U se vrime godišća i Spavaj, spavaj, ditiću iz Dalmacije i Hrvatskog Primorja. Melodije tih popjevaka nalaze se u Pastoralama za orgulje od Girolama Frescobaldija iz 16. i 17. st. Ovamo idu i »S nebesa anđel sišao« (Kantual, str. 231) i »Kad djeva milost dobila« (Kantual, str. 233). Obadvije navodi Cithara octochorda, a poznate su od davnine u zapadnoj Evropi.

U četvrtu skupinu mogu ići tuđe popijevke, kojima su strani orguljaši u hrvatskim crkvama kvarili ukus našeg naroda, jer one sadržavaju trivijalne plesne ritme, neukusne tekstove i melodije u rastavljenim sazvucima, što se protivi hrvatskoj glazbenoj tradiciji, na pr.

Takve melodije tjeraju iz crkve i sami oni narodi, iz kojih su k nama došle. Zato će ravnatelj kora izvoditi u prvom redu one popijevke, koje odišu hrvatskim narodnim i crkvenim duhom. Uz te mogu se izvoditi i popijevke, što smo ih primili od drugih naroda, ako se ne protive duhu i karakteru naše narodne glazbe, a uz to su plemenite i dostojne crkve. F. D-n.

Božićni običaji. Pod božićnim običajima ne misli se redovno samo na običaje na sam dan Božića, nego na cijeli skup narodnih predaja, koje počinju od prilike koncem studenoga pa se nižu do dana Sv. triju kraljeva; teško ih je poredati, kako slijede, jer se mnogi od njih ponavljaju ili produžuju na više dana ovoga doba (→ Lucija, Očići, Materice, Djetinjci, Badnjak, Kralj, Mladenci, Stjepanje, Ivanje, Nova godina, Sv. tri kralja, Kolede, Betlehemari, Zvjezdari, Dvanaest dana). U poredbi s Badnjakom običaji na sam B. u Hrvata su općenito manje brojni, jer je težište zapravo na badnjem večeru. Na sam se B. nastavlja odnosno ponavlja čitav niz običaja, započetih na Badnjak (ili već i prije njega). Tako je na stolu na B. i poslije njega obavezno: iznikla pšenica, posuda s različnim žitkom, božićna svijeća (ili više njih), a na ognjištu zapaljen panj — badnjak, zelenilo u kući ili na kući, razasuta slama ili sijeno, propisana peciva (kruhovi, kolači), koledanje, pucanje i t. d. (→ Badnjak). Računajući početak božićnih običaja, u užem smislu, od ponoćke, osobito značenje ima pohod na ponoćku (ponoćnu misu), običaj živo održan gotovo kod svih Hrvata. Na selu je ukorijenjen propis, da na ponoćku idu svi ukućani osim jednoga odrasloga zdravog čeljadeta te male djece i nemoćnih, i to uz zapaljene zublje od rascjepkana podesna drva. Značajan je narodni običaj na sam B. položaj (poležaj, poležnjak, položajnik) ili polaznik (polaženik), t. j. gost, koji prvi dolazi u kuću na B. ujutro (rijetko već na Badnjak); takav posjetnik dolazi obično po dogovoru, jer nije svejedno, tko je. Ne valja da je žensko, jer bi to donijelo nedaću; treba da je zdrav, da mu sve ide od ruke, pa će tim djelovati i na boljitak cijele kuće; obično treba da čvrsto sjedne, dobrovoljno ili na prijevaru ukućana, da perad dobro nese i leže se; u nekim krajevima bude posipan žitom, a on često čarka vatru, da izazove iskre (u znak obilja); treba da bude dobro pogošten i da pohlepno jede, da iduća godina bude obilata; često ga i obdare.

Od brojnih posebnih božićnih jela značajno je gotovo svuda u Hrvata na selu pečeno bravče, ovca ili krme (zaoblica, pečenica, veselica), koje brižno hrane i kolju obično na dan sv. Tome ili dan prije Badnjaka (Tucin-dan, koje se ime pokušava objasniti time, što se taj dan bravi »tuku«). Iz plećne kosti bravčeta često se gata o idućoj godini (→ gatanje u pleće). Na božićnom su stolu neizostavna i svetačna peciva, koja su još na Badnjak stavljena na stol, pa se blaguju na B. (ili i dalje ostaju neko vrijeme netaknuta. → Peciva svetačna). Selom obilaze u nekim hrvatskim krajevima na B. i druge dane čestitari pjevači (koledari, koleđani, kolijani) kupeći za to darove u hrani, piću, novcu. Dok je taj običaj danas održan još po jadranskom području i gdjegdje po njegovu zaleđu, a drugdje samo u ostatcima ili preudešen kolede), po sjevernim krajevima obilaze selom betlehemari (v.) s rasvijetljenom »štalicom«. Među različnim načinima i formulama hrvatskoga božićnoga čestitanja (→ čestitka) spominjemo u nekih južnih Hrvata mirboženje (osobito po Hercegovini, nešto u Bosni i Dalmaciji; ali i u Žumberku), t. j. čestitanje na B., na pr. uz riječi: »Mir Božić i do godine, u zdravlju i rahatluku (spokojstvu) da ga dočekamo!« (Hercegovina; pri tome obično muškarci stavljaju jedan drugomu desnu ruku na lijevo rame). Osim čestitaka izražavaju se želje za dobrobiti i obiljem još i darovima. Dok je u građanstva taj običaj o B. neizostavan, na hrvatskom selu nije, odnosno darovi su posve druge vrste (osim koliko se selo u novije vrijeme pomalo povodi i u tome za gradskim navikama). U nekim krajevima kao da uopće nije bilo nikakva darivanja o B.; inače je božićni dar često jabuka, katkada i ukrašena, zatim orasi, lješnjaci, smokve, bademi, rogači i druge jestive stvari, koje se u nekim krajevima nižu u nizove, zvane na jugu grotulje (jer orasi i lješnjaci »grohoću« — šuškaju), a bude tu i dvopeka, kobasice, listova duhana i dr. U nekim se krajevima daje zaseban dar vodi (upravo zdencu), u koju se baca žita, vina, jabuka (osobito u užoj Hrvatskoj na sjeveru), često uz određenu izreku (na pr.: »Hladna vodo, ja ti dajem dara, a ti meni srećice i zdravlja!« — Dalm. Zagora). Gdjegdje se daruju i domaćim životinjama posebna njima namijenjena peciva (stoci, peradi, pčelama), izrađena već prema vrsti životinja (na pr. u Srijemu. → Peciva svetačna).

Na B. kao i na Badnjak ima jednaku ulogu zelenilo, bilo u obliku iznikle pšenice, bilo kao bršljan, lovor, imela, veprinac, božikovina ili kakva zimzelena grana, okićena ili neokićena, što se stavlja na sobnu gredu ili u kut seljačke sobe, u kome se nalazi stol, ili drukčije kako (→ Badnjak). Među različnim vrstama božićnoga zelenila danas je i kod nas u građanskom B. neizostavno ma i najskromnije t. zv. »božićno drvce« (zvano i »bor« ili »jelica«), koje građani kite i pod koje meću darove, dok ga na selu ima samo ovdje ondje.

Od običaja, koji su kod Hrvata ograničeni samo na neke krajeve, vrijedi spomenuti paljenje vatre na otvorenom mjestu u nekim mjestima Dalmacije, koju zovu koleda (prema Kalendae, → kolede); u nekim dinarskim stranama (Kordun, Bosna) uobičajeni su o B. i ophodi čarojica (v.); a na različnim stranama se uobičajilo, da se upravo o B. ili na koji dan iza njega prvi put iza dulje stanke opet igra kolo, pa to ima u narodu neko naročito značenje (slično kao i o Uskrsu).

Veći dio hrvatskih božićnih običaja može se naći i u različnih drugih evropskih naroda. Tako badnjak-panj poznaje dobar dio Italije, Portugala i Španjolske (odavle potječe i prva poznata vijest o tom običaju, kad biskup Martin od Bracare u drugoj polovini 6. st. zabranjuje, da se na ognjištu o B-u panj posipa plodinama i vinom), zatim južna Francuska, Engleska, sjeverna Njemačka i gotovo čitav Balkan — bilo u prošlosti bilo još i danas. Zelenilo (osim božićnog drvca) poznaju osobito srednjoevropske zemlje sve do Engleske, ali i druge. Paljenje božićnih svijeća u Evropi je vrlo rašireno, a darivanje darova također. Naročito propisanih jela o B., u prvom redu kolača ili hljebova u različnim oblicima, ima mnogo, i to po čitavoj Evropi. Dosta je značajno, da o B. nema tako mnogo predaja u sjevernih, osobito istočnih Slavena, kao u drugih srednjoevropskih i južnoevropskih naroda.

Na pitanje o podrijetlu i starini božićnih običaja u Hrvata lakše je dati odgovor na pr. o »božićnom drvcu« i o skrovito priređenim darovima (pod drvcem). Oba prodiru u građanske domove sjeverne Hrvatske iz susjedne Austrije, i to počevši negdje oko sredine 19. st. Iz gradova se »božićno drvce« širi i u seoske domove na sjeveru, a što dalje na jug, ima ga sve manje. Povijest toga drvca kod Nijemaca dosta je dobro poznata. Prve pouzdane vijesti o »božićnom drvcu«, okićenu jabukama, šećerom, hostijama, šarenim papirom i »zlatom«, potvrđuju u Strassburgu početkom 17. st., premda su se u tom gradu i davno prije toga o Novoj godini nosile u kuću grane jele. Poslije se bilježe i zapaljene svjećice na drvcu (1785 u Strassburgu). Običaj se lagano širio najprije među protestantskim Nijemcima, a početkom 19. st. i među njemačkim katolicima u Bavarskoj i Austriji. Tumačenja prvobitnoga značenja i namjene božićnoga drvca ima više: dok jedni vide u njemu samo varijantu staroga veoma raširenog običaja, da se sa zelene biljke pojačava ili prenosi vitalitet i na ljude (i životinje), i na kraju ga dovode u vezu s t. zv. majskim drvom (v.), dotle drugi ne ulaze u njegovu bitnost, nego prikazuju njemačko božićno drvce kao nastavak negdašnjega rimskog običaja postavljati u domovima pod konac godine u slavu Kalenda zelena drvca i na njima svjećice i plodove (na pr. G. Bilfinger).

Zacijelo je kod božićnog drvca bilo prvobitno magičkih komponenata, na pr. zbog isticanja obilja (iduće godine) vješaju se različni predmeti, osobito jestivi.

Darivanje u ovo doba veoma je star običaj, dobro poznat starim Rimljanima o Kalendama (v.). To je opći evropski običaj i samo je varijanta novogodišnjih darova »boni ominis causa« (t. j. za znak obilja u idućoj godini → Nova godina). Hrvatsko darivanje vode (zdenca) može se tumačiti i kao žrtva vodi ili vodenim dusima. — Podrijetlo i prvobitno značenje polaznika — položaja nije još izvedeno na čisto. Slično lice poznaju i neki drugi narodi, pače sa sličnim imenima našemu polaznik. Osim Srba, kod kojih je taj običaj gotovo svuda poznat, nalazimo ga djelomično kod Slovaka, južnih Poljaka i Ukrajinaca, pa čak i Madžara. Polaznik je donosilac blagostanja i obilja. Za ostale neke pojedinosti običaja na B. → Badnjak.

Iz svega se razabira, da su narodni običaji i vjerovanja o B., odnosno cijelom periodu oko B., različna podrijetla, starine i prvobitnoga značenja, i o tome se njihovu sinkretizmu stručnjaci uglavnom slažu. Tek jedni nastoje u njima pokazati prvobitno pretezanje manizma (v.), prema kojemu bi se većini ovih običaja dao naći izvor u štovanju pokojnika; drugi vide u njima pretegu magizma (v.), i to osobito t. zv. početne magije, koja na početku nove godine ima presudnu važnost; treći ističu lunarne elemente dovodeći veći dio ovih običaja u svezu s mjesecom i njegovim utjecajem na čovjeka i prirodu; četvrti pak upućuju na sunčane elemente (i s tim u vezi tumače na pr. badnjak-vatru), a nalaze potvrde tome i u čašćenju sunca u staro doba, kada se na pr. u rimskom carstvu slavio upravo u ovo vrijeme »dies natalis solis invicti« (rođendan nepobjednoga sunca), a taj je dalje u vezi s proslavom sunčanoga božanstva Horusa u Egiptu i drugih sličnih pojava na bližem Istoku. Što se tiče cjeline božićnih običaja kod Hrvata i ostalih južnih Slavena, vrijedi tu kao i za većinu ostalih naroda Evrope ipak određeni sinkretizam, jer se može bjelodano pokazati, da su složeni od različnih gore nanizanih komponenata.

Što se na B. (zajedno s Badnjakom pa na Novu godinu, a dijelom i na Sv. tri kralja) tako značajno ponavljaju isti običaji odnosno produžuju kroz čitavo to vrijeme, objašnjava se povijesnim činjenicama o kolebanju datuma blagdana rođenja Kristova i Nove godine. Prvobitno se rođenje Kristovo slavilo 6. siječnja, sve do pod konac 4. st. S vremenom je crkva ustalila kao dan Božića 25. XII. (počevši negdje u 4. st.). Poslije je i početak Nove godine premješten na taj isti dan, i to dvoje sjedinjeno. Tek kroz 16./17. st. provodi se rastavljanje ovih dvaju blagdana, pa početak godine opet utvrđuje na 1. I. Vidan trag iz vremena, kada su B. i Nova godina (odnosno još prije B. i Sv. tri kralja) padali zajedno na isti blagdan, ostao je i u božićnom folkloru Hrvata u spominjanom ponavljanju ili produžavanju istih običaja, jer se narod još dugo držao ukorijenjene stare navike, da je B. bio i početak nove godine. Stoga se u nekim krajevima na pr. božićni kolač naziva litnica, ili se na B. pjeva o »mladom ljetu«, ili se pače imenom litnica, letnica označuje upravo sam B. (na pr. u Poljicima u Dalmaciji, u Prigorju kod Jaske i dr.). Samo naše ime ovoga blagdana, koji folklorski preteže nad svima ostalim u godini, umanjeni je oblik od »Bog« — dakle »mali Bog«, kao naziv maloga djeteta Isusa, koji je prenesen i na sam dan kao njegov naziv (kako je analogno, ali obrnuto, naziv blagdana odnosno večeri »badnjak« prenesen na neke obredne predmete toga blagdana). Iz gore navedenoga postaje razumljivo, što se toliko običaja o B. (zajedno s Badnjakom) odnosi na boljitak, sreću, prirod, zdravlje u idućoj godini kao na dan (negdašnjega) njezina početka. Od naziva ovoga blagdana izvođena su u prošlosti i neka narodna imena i prezimena — Božićko, Božitković (zacijelo oslanjajući se i na analogno latinsko Natalis).

O božićnom običaju pravljenja i kićenja jaslica → Jaslice.

LIT.: A. Meyer, Das Weihnachtsfest, seine Entstehung und Entwicklung, Tübingen 1913; H. Celander, Nordisk Jul, Stockholm 1928; P. Geiger, Weihnachtsfest und Weihnachtsbaum (Schweizerisches Archiv für Volkskunde, sv. 37.), Basel 1939/40; L. Weiser, Weihnachtsgeschenke und Weihnachtsbaum, Stuttgart 1923; O. Lauffer, Der Weihnachtsbaum in Glauben und Brauch, Berlin 1934; E. Schneeweis, Die Weihnachtsbräuche der Serbokroaten, Beč 1925; Isti, Grundriss des Volksbrauchs und Volksglaubens der Serbokroaten, Celje 1935; ZNŽO, Zagreb 1896— 1940 (u različnim svescima, građa); T. Marković, Božićni običaji Hrvata u Bosni i Hercegovini (Etnograf. istraživanja i građa, knj. II.), Zagreb 1940; M. Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, II., Zagreb 1937. M. G-i.