AFRIKA, kontinent, južni dio Staroga svijeta, koji osim A. čine još Evropa i Azija.

SADRŽAJ: Ime, 62; Otkriće i upoznavanje, 62; Položaj, 63; Granice, veličina i oblik, 63; Geologija, 64; Vertikalna raščlanjenost, 64; Hidrografija, 67; Klima, 68; Flora i vegetacija, 70; Fauna, 72; Stanovništvo, 75; Iseljeništvo, 77; Kultura, 77; Posjedi, 77; Prometna sredstva, 78; Vjere 79; Politička razdioba, 79; Jezici, 80; Glazba 80; Odnosi naroda i jezika, 80.

Ime. Stari Grci nazivali su ovaj kontinent Libija. Rimljanima je A. bila posjed u današnjem Tunisu i Tripolisu, a kasnije su ovo ime proširili i na ostali dio afričkog kontinenta.

Otkriće i upoznavanje. Sredozemni dio A. poznaju Evropljani od pradavnih vremena. Po Egipćanima doznaju i za crnačke krajeve u unutrašnjosti. Feničani su već u 11. i 10. st. prije Kr. imali svoje kolonije u A. Ima vijesti, da su Feničani po nalogu egipatskoga kralja Neha g. 600 oplovili A. Kasnije su Kartažani plovili do Senegala, a Kartažanin Hanno dopro je u 5. st. do Sierra Leone. Vijesti o A. ima u Herodotu, Eratosten u 3. st. vrši prvo znanstveno mjerenje veličine naše Zemlje na tlu Afrike, a najveći geograf Klaudije Ptolemej u 2. st. poslije Kr. živi i djeluje u Aleksandriji. I Rimljani su pridonijeli poznavanju A. širenjem svoje vlasti. Vojni odjeli zalazili su i u Saharu; o jednom se priča, da ju je i prošao. Car Neron odredio je, da se nađe izvor Nila. Ta je ekspedicija došla uz Nil do močvara Bahr-el-Gazala.

U srednjem vijeku širi se kršćanstvo i u A., ali većinom u već poznatim krajevima. Mnogo više znaju o A. u tom vijeku Arapi: Massudi, Ibn Haukal, Edrisi, Ibn Haldun, Leo Africanus i dr. Obeid el Bekri dao je prvi opis crnačkih zemalja A., Abulfeda kuša nacrtati kartu dijela A. (14. st.), a u tom vijeku putuje A. Ibn Batuta, dolazi u Timbuktu i Sansibar i bilježi svoja opažanja u dnevniku.

Najveći napredak za upoznavanje A. učinjen je u vijeku otkrića. Glavnu zaslugu imaju Portugalci, koji početkom 15. st. pod infantom Henrikom Pomorcem počinju sistematski ploviti niz zapadnu obalu A. G. 1404 prošli su rt Bojador, 1456 došli do Gambije, 1484 prošli su ušće Konga. G. 1487 oplovio je Bartolomeo Diaz južni rt A., a 1498 obašao je Vasco da Gama južnu A., plovio dijelom uz istočnu obalu i došao prvi ovim putem u Indiju. Malo zatim oplovljena je i sva istočna obala A., pa su tako bile upoznate glavne konture ovoga kontinenta.

Sve ove istraživaoce ne vodi naučni nego praktični interes: naći pomorski put u Indiju i po njemu uspostaviti trgovinu. Oni se zato zadovoljavaju samo poznavanjem primorja; tu osnivaju trgovačke stanice kao etape za trgovinu s Indijom i s urođenicima u zaleđu. U ovoj su trgovini domalo crnački robovi postali glavna trgovačka roba. Kada onamo dolaze u 17. st. i drugi evropski narodi (Francuzi kraj Senegala, Holanđani u južnu A., Briti), i oni se drže obale.

Do prodiranja u unutrašnjost A. nije odmah došlo s više razloga: G. 1492 otkrivena Amerika bila je privlačnija i pristupačnija. Obale A. su nerazvijene i neprijazne za čovjeka: negdje su uz njih pustinje, negdje nezdrave močvare, negdje guste prašume; ispred nekih su pješčani nanosi ili koraljni grebeni, a negdje su obale izložene udarcima valova. Oskudni prirodni proizvodi, koje su crnci donosili u trgovačka naselja, pa žarko podneblje nijesu mamili bijelog čovjeka u unutrašnjost A. Za takovo prodiranje nije bilo ni zgodnih putova, jer velike afričke rijeke prave baš blizu ušća brzice i vodopade, koji sprečavaju plovidbu.

Istraživanje unutrašnjosti započinje tek g. 1788 osnutkom afričkoga društva (African Association) u Londonu. Bezbrojni putnici učenjaci, misionari, osvajači, pa i pustolovi ulaze sada u unutrašnjost kontinenta i razotkrivaju njegove tajne. Po nalogu afričkoga društva prodire 1795—97 i 1805—06 Mungo Park od Senegala do Nigera, u kojoj rijeci i pogiba. 1798 ulazi Hornemann iz Kaira preko oaze Siwah u Saharu i preko Mursuka dolazi do Bornua. Na tom putu i umire. 1813-17 istražuje Burckhardt gornji Nil. Tuckey ispituje 1816 donji Kongo, a 1818 Mollieu otkriva izvore Senegala, Gambije i Rio Granda. G. 1822 Oudey, Denham i Clapperton polaze iz Tripolisa kroz Saharu do Kuke, otkrivaju Čadsko jezero (Tchad, Chad) i zadržavaju se u urođeničkim državama oko njega. G. 1826 došao je Clapperton s obale Gornje Guineje do Sokota i tu umro. G. 1824—28 prošao je Caillié sjeverozapadnu A. Nju istražuju i drugi Francuzi i tu osnivaju svoju vlast. Buri, koji su još u 17. st. osnovali naseobinu u današnjem Capetownu, prodiru 1834 dalje u unutrašnjost i osnivaju države Oranje i Transvaal. 1836—38 istražuju krajeve oko gornjega Nila Russegger i Kotschy. G. 1840 dolazi u južnu A. kao misionar jedan od najvećih njezinih istraživalaca, D. Livingstone. On je otkrio Ngami jezero (1849), istražio gornji tok Sambesija (1852—54) i došao do Loande na zapadnoj obali. Otale se kao prvi uputio poprijeko kroz južnu A. prema I, spustio se niz Sambesi, našao vodopad Mosivatunju (Viktorijin vodopad) i izbio na istočnu obalu (1854—56). G. 1859 otkrio je Širva jezero i Njasa jezero. G. 1866—72 istraživao je kraj oko izvorišta Konga, našao njegove rijeke sastavnice Lualabu i Luapulu i otkrio Bangveolo jezero. Na tome je jezeru i umro 1873. U g. 1840—44 djeluje na S Afrike »Exploitation scientifique de l’Algérie« pod vodstvom Bory de Saint-Vincenta. G. 1849 polazi u Sudan preko Mursuka ekspedicija engleske vlade pod Richardsonom, u kojoj su bili Overweg i Barth. Prva su dvojica na putu umrla, Barth je u A. ostao 5½ godina, došao do Timbukta i našao Benue, glavni pritok Nigera. 1856—64 Du Chaillu istražuje Gabuu i nalazi patuljasti narod Obongo. 1857 Speke i Burton ulaze s istočne obale u unutrašnjost i nalaze Tanganjika jezero, a Speke otkriva Ukereve jezero. 1859—64 Burton i Mann istražuju Kamerunsko gorje; poslije njih slijedi utakmica francuskih i njemačkih istraživalaca. G. 1861 istražuje Baker pritoke Atbare i nalazi Albertovo jezero (1864). G. 1861 počinje svoja afrička putovanja jedan od najzaslužnijih istraživalaca, G. Rohlfs. On je prvi posjetio Sus u južnom Maroku i prešao Visoki Atlas (1864). 1865—67 je kroz Saharu preko Kuke došao do Lagosa na guinejskoj obali; 1867—68 bio je u Abesiniji. G. 1873 i 1874 boravi u Libijskoj pustinji i oazama kraj Nila. 1879 dospio je sa Steckerom iz Bengasija do Kufre. Ponovno je bio u Abesiniji i na Sansibaru. G. 1861 dolazi u A. i G. Nachtigal, također jedan od njezinih glavnih istraživalaca, i započinje svoja putovanja 1869 iz Tripolisa preko Mursuka u Bornu. Na tom putu došao je kao prvi Evropljanin u Tibesti, ali je otale morao uteći. Ispitao je Čadsko jezero i krajeve oko njega i putujući prema I prošao srednji i istočni Sudan do Bijeloga Nila (1874). Ponovno je bio u A. 1879 i 1884 u političkoj misiji i na povratku iz Kameruna umro na brodu. Među zaslužne istraživače A. spada i Schweinfurth. Njegov rad počinje 1864, a tiče se uglavnom Kirenaike, gornjeg Egipta, Libijske pustinje, Sudana, Abesinije i gornjega Ponilja, kojom prigodom dolazi daleko na J do urođenika Njam-Njam i Mangbattu, pa tom prilikom otkriva na sjeveroistočnoj vodomeđi Konga patuljasti narod Akka. G. 1871—72 prodire iz Sansibara u unutrašnjost istočne A. Stanley, da traži Livingstonea, kome se zameo trag. Našao ga je, ali je ostao u A. i postao uz Livingstonea najveći njezin istraživalac. G. 1873-74 bio je s engleskom ekspedicijom u Ašantiju. G. 1874 polazi opet sa sansibarske obale u istočnu A. i tu boravi tri godine. Ispituje krajeve oko Viktorijina i Tanganjika jezera, Agandu, nalazi Edwardovo jezero i najgornji tok Nila (Kageru), spušta se do Lualabe i prvi plovi cijelom dužinom Konga do Bome. Poslije je boravio više godina u Kongu, organizirao tamo trgovinu i našao jezero Leopolda II. Od g. 1882 radio je sa Stanleyem i Hrvat Dragutin Lerman iz Požege, uz prekid do 1896. Bio je generalni povjerenik za Istočni Kongo i kasnije uživao mirovinu belgijske države. Krajem prošloga stoljeća djelovao je u A. poglavito u Egiptu i Abesiniji i drugi Hrvat, Mirko Seljan iz Karlovca. Neko vrijeme bio je upraviteljem jedne pokrajine u Abesiniji za cara Menelika. G. 1875 dolazi u A. i živi tamo do 1892 E. Schnitzer, poznat pod imenom Emin-paša. Djeluje u istočnom Sudanu i istočnoj A. kao upravni činovnik i istraživalac. G. 1879 našli su Moustier i Zweifel izvor Nigera. Niz cijeli se Niger provezao prvi Hourst tek 1896. G. 1880 Lenz putuje iz Maroka preko Timbukta do Senegala; iste godine Matteucci prolazi kroz zapadni Sudan do ušća Nigera, a Wissmann od 1880—87 dva puta prolazi južnu A. od Z do I. Ova istraživanja dala su prilično jasnu sliku o unutrašnjosti A. Ona su pobudila ne samo dalji naučni interes, nego kod mnogih evropskih država i želju za sticanjem novih područja, to više, što takvih slobodnih područja više nije bilo na drugim kontinentima. I sada, krajem 19. i početkom 20. st., nastaje prava utrka država za sticanjem kolonijalnih posjeda u A. Na zauzetim područjima nastavljaju se detaljnija istraživanja, koja će se još dugo morati nastaviti, prije nego dobijemo posve vjernu sliku ovoga dijela svijeta.

Položaj. Matematički položaj: Najsjevernija točka je rt Enghela na 37° 20´ sjev. šir., a najjužnija rt Agulhas (Igleni) na 34° 50´ juž. šir., udaljene 8000 km. Najzapadnija je točka Cap Vert (Zeleni rt), 17° 34' zap. duž., a najistočnija Ras Hafun, 51° 28´ ist. duž. Njihova je udaljenost oko 7400 km. A je kontinent žarkoga pojasa, jer samo malenim dijelom na S, a još manjim na J zalazi u umjereni pojas. K tome leži simetrično s jedne i druge strane ekvatora, pa se ovaj položaj odrazuje u afričkoj klimi.

Položaj prema drugim kontinentima i morima. Evropi se A. približila u Gibraltarskim vratima na 14 km, a u Sicilskim (Tuniskim) na 140 km. Ova su vrata i plitka, i kad bi se u njima more spustilo za nekih 300 m, nastala bi kopnena veza između Evrope i A. Inače među njima leži toplo Sredozemno more, koje veže sjeverni dio A. s južnom Evropom u jedno prirodno područje, ali je ovo za plovidbu pogodno more omogućilo već od pradavnih vremena intenzivan saobraćaj ljudi između ova dva kontinenta. Taj se saobraćaj ograničio samo na usko područje sjeverne A., jer je Sahara u njegovu zaleđu veća zapreka napredovanju nego more. S Azijom se A. srasla u Sueskoj prevlaci, koja je tek od g. 1869 prokopana. Priroda se sjeverne A. nastavlja i u azijskom poluotoku Arabiji. Usko Crveno more u tome je samo malen prekid, a na njegovu izlazu u vratima Bab-el-Mandeb približila su se ta dva kontinenta na samih 25 km. Istočna A. imala je zato u svim vremenima veze s ovim dijelom Azije, najprije s Feničanima, a onda s Arapima, koji su se proširili po istočnoj i sjevernoj A., donijevši onamo i svoju vlast i kulturu, osobito islam. Monsunski vjetrovi u Indijskom oceanu omogućivali su vezu A. i s južnom Azijom (Indijom), a azijski su Malajci naselili istočni dio Madagaskara. Australija je daleko od A., a to se očituje u slaboj njihovoj međusobnoj vezi. Južnoj Americi primakao se najbliže pustinjski i tropski dio zapadne A. i to najistočnijem, gospodarski manje važnom ekvatorskom dijelu Južne Amerike. Najvredniji dijelovi A., na S i J, leže najdalje od najnaprednijih južnih dijelova Južne Amerike. A. je daleko i od najbogatijega dijela Sjeverne Amerike, pa je tako njezin položaj prema drugim kontinentima prilično nepovoljan. Nju plače Indijski i Atlantski ocean sa Sredozemnim i Crvenim morem. Ova mora i oceane brazdaju važni svjetski saobraćajni putovi, ali oni većinom samo polaze uz A. i mimo nje.

Granice, veličina i oblik. Otkako je prokopana Sueska prevlaka, A. je otok, velik s otocima blizu 30 mil. km² (točnije 29,818.000 km²), a sve mu granice plaču mora i oceani. Plitko je more ograničeno na usku prugu uz obalu i brzo se spušta do velikih dubljina. Cijeli se afrički blok prema tome neposredno izdiže iz dubokoga mora. Obale su nerazvedene, jer more nigdje ne ulazi duboko u kopno i nije raščlanilo ovaj kontinent. Na S je samo zaliv Syrte, na I Adenski zaliv. Neku razvedenost obale stvara lagana uleknina obalne crte kod Sansibara i u kanalu Mozambique. Jako uvlačenje obalne crte na Z stvara veliki Guinejski zaliv, koji je delta Nigera razdijelila u Beninski i Biafra zaliv. A. stoga nema poluotoka, a siromašna je i otocima. Jedini je poluotok Somalijski na SI. Uz sjeverozapadnu A. leže vulkanski Capvertski i Kanarski otoci i Madeira, a uz obalu Portugalske Guineje leže kontinentalni Bissagos otoci. Na velikom rasjedu, koji se iz Kamerunskoga gorja nastavlja prema JZ na dnu Guinejskog zaliva, leže vulkanski otoci Fernando Poo, Principe, Sao Thomé i Annobon. Vulkanskog su postanka i oceanski otoci Ascension i otok Sv. Helene. Na I je A. nastavak Somalije kontinentalni otok Sokotra. Ostatak je nekadašnje kopnene veze i najveći afrički otok Madagaskar, četvrti po veličini na Zemlji. U njegovoj su blizini otočne skupine Komora, Maskarena, Amiranta i Seychella. Ovi otoci leže na kontinentalnoj podlozi, ali su vulkanskog ili koraljnog postanka. Od koraljnog su vapnenca izgrađeni i obalni otoci Sansibar, Pemba i Mafia. Na otoke i poluotoke otpada samo 2∙1% sveukupne površine, a 97∙9% na trup. (U Evropi je taj omjer 35 : 65). Slaba ova horizontalna raščlanjenost očituje se i u razmjerno malenoj dužini obala u poredbi s veličinom unutrašnjosti. Tu na 1 km obale dolazi oko 1000 km² površine, a u Evropi samo 250 km².

Posljedica je ove slabe raščlanjenosti glomazan oblik A., na kome razlikujemo samo dva dijela: sjeverni, širi i glomazniji, u obliku trapeza, i južni, skoro za polovicu uži u obliku trokuta. Kako more nigdje ne zalazi duboko u kopno, ono i ne nosi u unutrašnjost svoj blagotvorni utjecaj na klimu, prirodu i život čovjeka. Unutrašnja je A. daleko od mora; više od trećine kontinenta udaljeno je od mora preko 800 km. Srednja je ova udaljenost 670 km (u Evropi 340 km) i u tome je premašuje jedino Azija. A. je dakle uz Aziju »najkontinentalniji« kontinent. Ako se uz nerazvedenost obale uzmu još i drugi njezini, prije nabrojeni nedostaci, pa neupotrebivost rijeka za plovidbu s mora u unutrašnjost, razumljivo je, što su Evropljani tako kasno prodrli u nju, što saobraćaj s A. i s njezinom unutrašnjosti i danas stvara velike poteškoće, i što na takvom kontinentu nijesu mogli nastati i razviti se pomorski narodi. S. R.

Geologija. Afrika predstavlja s Arabijom i Indijskim poluotokom južni borani dio Eurazije, koji je nastao sukobom masa dvaju kontinenata. U sjevernoj A. značajna je geološki ploča Sahare. Njezini horizontalni slojevi prekrivaju staro eroziono gorje u velikom raširenju, a slabo je nagnuta prema boranom gorju Sredozemnog mora. Prekrivena podloga nije jednovita, već sastoji od slojeva razne starosti. U tom dijelu A. su mnogo istraživali Gentil, Faureau, Chudeau, Gautier. Paleozoičke naslage prostiru se između marokanskog Džebileta i pozadine Kap Verde. One tvore jezgru Atlasa i podlogu zapadne Sahare. Silur, devon i donji karbon otkriveni su na nekoliko mjesta i pokazuju evropski razvoj, što dokazuje jugozapadno brazdenje španjolskih naslaga. Istočni izdanci tog variskičkog gorja točno se zapažaju. Jugoistočno od ove zone prostiru se stari borani slojevi, kojima je kristalinska podloga prekrivena diskordantno od gornjosilurskih rožnjaka, slojeva s Monograptus i rožnjaka donjeg devona. Tu je seriju slojeva Hang nazvao Saharide. U Tibesti počinje serija slojeva sa silurskim pješčenjacima i konglomeratima. Ona leži preko arhajske podloge. Kakove je starosti granit Ahaggar gorja, nije sigurno, a jednako su prijeporne starosti i škriljevi Dahome, Akka i Togo, kao i zlatna ležišta kremenog konglomerata u predjelu Tarkwa. Preko ovog kompleksa prelazi transgresija gornje krede, koja se može lijepo motriti zapadno od jezera Čada sve do predbrežja Atlasa. Srednjooceanska transgresija bila je veoma raširena i sezala je od Senegala do zemalja Sredozemnog mora. Velika stratigrafijska razlika između Sahare i novih bora Atlasa leži u tome, da marinski trias prelazi ovamo od Sredozemnog mora, dok se u Sahari ispod krede razabiru samo pješčenjaci razne starosti, zvani nubijski pješčenjaci. U jednom dijelu libijske pustinje razvijen je cenoman u svim stepenicama sve do eocena. Gornja kreda je izgrađena od vapnenaca, koji su bogati zvijezdama i rudistima. Na abesinskoj visočini zatvara se južno od Adena terasasti predjel Somalije. Njegovo temeljno gorje iz gnajsa, amfibolita i granita izgrađuje predbrežja na obali. Preko željezovitih pješčenjaka leži srednja i gornja jura evropskog tipa. Isto vrijedi i za naslage donje krede. Visinski predjeli ploče izgrađeni su od gornje krede i eocenskih vapnenaca. Numulitni i alveolinski vapnenci prekrivaju neposredno na mjestima temeljno gorje. U masivu Ahaggar, kao i u kotlini Crvenog mora poznate su erupcije bazaltnog kamenja.

Istočnom A. povlače se veliki lomovi, koji se prostiru od Crvenog mora i zatona Aden do istočnog podnožja Abesinije, a odavle južno do Njassa. Ti lomovi mnogo doprinose obliku tla. Najveće raširenje zaprema arhajsko gorje. Njegovi gnajsi, tinjčevi škriljci i amfiboliti izgrađuju glavne visočine Ruwenzori gorja. Diskordantno su u tim naslagama uklopljeni algonkianski filiti i kvarciti (Uganda). Zanimljivi su šareni položiti pješčenjaci, koje Krenkel naziva Tanganjika pješčenjacima, ali im starost nije odredio. Juru zastupaju pješčenjaci, škriljci i vapnenci, koji pripadaju doggeru, a i mlađim slojevima Jure. To su geološke prilike uz more. U unutrašnjosti razvijene su naslage bogate amonitima, a gornjojurski sedimenti poznati su po ostacima Dinosauria. Ove naslage se u Tendaguru gorju izmjenjuju s morskim naslagama. Donja kreda leži neposredno na naslagama jure od Kenije do Mozambique-a. Te naslage pripadaju sedimentima velikog mora, koje se je protezalo od Kutcha u sjeverozapadnoj Indiji sve do najjužnije točke Indijskog oceana, a imalo je, kako to dokazuje nađena fauna, vezu sa Sredozemnim morem. Ti su odnosi vladali i za eocena, kako to dokazuju alveolinski numulitni vapnenci kod Lindi u Istočnoj A., a odgovaraju posvema sličnim naslagama zapadnoga Madagaskara. Isto potvrđuju i miocenske naslage, koje dopiru daleko na jug. Mlado vulkansko kamenje pripada u predjelu Kilimandžaro trahit-doleritu i leucitnom fonolitu, dok su za predjel Virunga vulkana značajni fonoliti i trahiti. Zapadno od Njassa prostire se arhajski sistem Rodezije, koji s jedne strane prelazi u Kongo, a s druge prema jugozapadu u pustinju Kalahari. U Rodeziji su poznati ugljenonosni slojevi s ostacima Glossopteris. Strukturnu podjelu Istočne A. dao je Gregory. U donjem dijelu Konga zapadno od Stanley Pool tvori pragorje veliku Kongo-kotlinu, koja se proteže sve do ruba uvale Tanganjika-Kiwu i dalje sve do visoke ravni Katange. Raščlanjenje ove kotline proveo je Cornet, no pomanjkanje fosila i bujnost vegetacije priječe poredbu sa sličnim kotlinama južne A. U Katanga predjelu leže na prekambrijskim (bakrom bogatim) kvarcitima i kremenim škriljcima (slične naslage u Transvalu) slojevi, koje je Cornet izjednačio s taložinama od Karru. Donju seriju ovih slojeva zovu Kundelungu sistem, a sastoji od crvenih škriljeva i pješčenjaka. Karru sistem istog je petrografskog značaja, samo je bogat ostacima fosilnog bilja. Na Kundelungu slojevima leže Lualaba naslage, bogate ostacima riba. Kako većina ovih naslaga pokazuje morsko podrijetlo, Hennig misli, da su te naslage u blizoj vezi s oceanom, koji se je morao protezati na istoku. Preko ovih taložina u srednjem Kongu leže naslage kontinentalne jure.

Južna je A. geološki najbolje ispitana.

Na kristalastim škriljcima (Swazi-sistem) leže diskordantno naslage zvane Witwatersrand sistem, a preko njih zlatom bogati kremeni konglomerati uklopljeni u kvarcitima (Mainreef serija), a koji su nastali rastrošbom temeljnoga gorja. Naslage, koje leže na ovoj seriji, probijene su diabazom, a na svemu tome diskordantno leže Ventersdorp slojevi, koji su dugo vrijedili kao nosioci zlata.

Transvalsistem počinje konglomeratom s diabaznim valuticama (Blackreef). Preko njih leže dolomiti i pješčenjaci (Pretoria-serija). Znatne su erupcije Buschveld serije, kojom se završuje gornji algonkijan. Buschveld serija bogata je platinom, koja je vezana na bazično kamenje i pegmatitične granitne blokove. Preko naslaga ove serije leže devonski pješčenjaci (Waterberg), a na njima bez reda Karru slojevi bogati ugljenom.

Na temelju ispitivanja Höhnela upozorio je Suess na tektonsku kotlinu, koja se proteže istočnom A. i stoji u vezi preko Crvenog mora s kotlinom Jordana. Prvi tragovi toj pretpostavci nađeni su u stepenastim razmacima Natala. Naročito se pak lijepo očituje ta tektonika sjeverno Sambesija i u povoru afričkih jezera. Taj povor počinje sa Njassa, proteže se od sjevera prema jugu, zakreće sjeverozapadno i dopire zapadno do Tanganjike, a odavle preko jezera Kiwu, Eduardova i Albertova jezera dopire do Uganda visočine i tu se gubi. F. Š.

Vertikalna raščlanjenost. A. je u davnoj prošlosti bila dio mnogo većeg Južnog kopna (t. zv. Gondwana), jer je bila u vezi na Z s današnjom Južnom Amerikom, a na I preko Madagaskara s Indijom i Australijom. Veza A. s Brazilijom postojala je još u karbonu, a prekinuta je bila na J u permu, a na S tek potkraj krede. S Indijom je postojala iako uska kopnena veza također do krede. Prekidanje ovih veza nastalo je zbog rasjedanja Zemljine kore, spuštanja i stropoštavanja jednih njezinih dijelova pod more, dotično vertikalnog izdizanja drugih. Ova rasjedana i vertikalna gibanja u Zemljinoj kori, koja još i danas traju, glavni su uzrok sadašnjem obliku A. i njezinoj unutrašnjoj vertikalnoj raščlanjenosti.

Stariju geotektonsku građu A., njezinu podlogu, čine uglavnom gnajsi, kristalinski škriljevci, kvarciti i mramori. To je najstarije kamenje i ovdje kao i svagdje na Zemlji nabrano. Bilo je i kasnijeg nabiranja, u paleozoiku na sjeveru A., u Sahari i u južnoj A. U doba karbona, kada je aktivnost nabiranja zahvatila Zemljinu koru u svima dijelovima svijeta, osjeća se ova aktivnost i u A. u području Atlasa i na SZ Sahare. U mezozoiku je bilo nabiranja u rubnim dijelovima južne i jugozapadne A. Veliko tercijarno nabiranje, koje je stvorilo današnje najviše mlado nabrano gorje u Evropi, Aziji i na Z jedne i druge Amerike, zahvatilo je samo vrlo malen, sjeverozapadni dio A., naime područje Atlasa, koje se zato tektonski kao tuđa sastavina odvaja od A. i više pripada Evropi. Gore, koje su nastale starim nabiranjem, snižene su i uravnjene većinom još u karbonu pod utjecajem razornih vanjskih sila, prije svega atmosferilija. Na J su u tom smislu djelovali u karbonu i ledenjaci.

Preko ove starije, nabrane i manje više uravnjene građe kao podloge leži mlađa građa kao pokrov. Ova je građa staložena u moru ili u slatkovodnim jezerima ili na kopnu. Po sačuvanim morskim naslagama zna se, da je mezozojsko more prekrivalo samo rubne dijelove južne A., koja je od karbona kopno, dočim je ono u kredi i na početku tercijara na S sezalo i daleko u unutrašnjost Sahare. U tercijaru se javlja izdizanje u sjevernoj A., osobito u području Atlasa, ali more još uvijek pokriva jedan dio S i kraj oko Nigera, dočim morskih naslaga iz toga vremena ima samo mjestimice na uskim rubovima na J. Ovo prostiranje morskih taloga pokazuje, da je A. već potkraj tercijara imala uglavnom svoj današnji oblik. Kako velike površine prekrivaju talozi slatke vode, zna se, da je A. na svršetku paleozoika i na početku mezozoika imala mnoga i prostrana slatkovodna jezera.

Sva ova mlađa građa, staložena još od paleozoika u moru, u jezerima ili kontinentalnoga podrijetla, leži neporemećena u manje više horizontalnim slojevima kao pokrov ili ploča na staroj građi podloge. Gdje ovoga pokrova nema zato, što ga uopće nije bilo ili što su ga razorile i odnijele vanjske sile, izbija na površinu stara građa. Neporemećeni ležaj slojeva pokrova dokazuje, da oni od vremena svoga postanka nijesu bili zahvaćeni procesom nabiranja, ali je zato A. bila izložena intenzivnom rasjedanju i vertikalnim gibanjima Zemljine kore. Ovi su procesi ispreparirali A. iz nekadašnjeg velikog Južnog kopna i dali joj današnji oris, ali su oni bili i glavni faktor stvaranja njezine današnje vertikalne raščlanjenosti. Spuštanjem pojedinih dijelova Zemljine kore nastali su udubljeni oblici, obrubljeni višim dijelovima. Dugi i uski takvi oblici jesu tektonski jarci, a više zaokruženi su plitke zavale ili dublje kotline. Izdignuti dijelovi stvaraju plošnjake, koji se u manje ili više strmim stepenicama spuštaju do nižih plošnjaka, do zavala, kotlina ili jaraka, ili od njih nastaju gore, ako su sa svih strana okruženi nižim predjelima. Najintenzivniji su ovi procesi bili u tercijaru, i to u istočnoj A., koja se izdigla od Crvenoga mora do Sambesija u dužini od 7000 km. U isto se vrijeme ovaj izdignuti i svinuti dio A. raspuknuo na svome tjemenu, pa je time nastalo razbijanje izdignute kore rasjedima pretežno u smjeru S—J. Ovo rasjedanje u istočnoj A., jedinstveno na Zemlji, samo je nastavak identičnih procesa u Siriji (Sirijski jarak s Mrtvim morem) i Crvenom moru, koje i nije drugo, nego morem zaliveni tektonski jarak. I u istočnoj A. nastali su između paralelnih rasjeda tektonski jarci, ali samo dijelom ispunjeni vodom (jezerima). Jedan, t. zv. Središnji ili Centralni jarak započinje u dolini gornjega Nila i ide prema J sve od donjeg tijeka Sambesija. U njemu su jezera Albertovo ili Nyansa, Edwardovo, Kiwu i Tanganjika. Ovo jezero leži 780 m nad m., a seže u dubljinu do 1435 m (dno mu je dakle 655 m ispod površine mora). Kako se okolina jezera diže i do 3000 m, vidi se otuda velika dubljina jarka. Drugi, Istočni jarak, nastavak Sirijskoga jarka i jarka Crvenoga mora, ide od toga mora kroz srednju Abesiniju kao Abesinski jarak prema J, a od Mombase vodi jarak smjerom prema JZ do sjevernog ruba Njassa jezera, gdje se sastaje sa Centralnim jarkom. U abesinskom dijelu Istočnoga jarka ima također jezera, među njima Abaj, Stefanijino i Rudolfovo jezero. Izdignuto područje između Središnjeg i Istočnog jarka najšire je oko ekvatora i dalje prema J. Sredina ove prostrane, preko 1100 m uzdignute visočine u sredini je uleknuta poput udubljene zavale, koja je nekada bila većim dijelom pod vodom, dok je danas najniži dio ispunjen 69.000 km² velikim, ali plitkim Victoria jezerom (→ Njansa), najvećim jezerom A. Uporedo s rasjedanjem, a valjda i u uzročnoj vezi s njim dešavale su se u istočnoj A. vulkanske provale i izlivi lave. Osobito su moćni bili ovi izlivi u rasjedima obrubljenom, ispresijecanom i izdignutom Abesinskom visočju, gdje vulkanski izlivi čine plosne pokrove i po više stotina m debele. U ostaloj istočnoj A. stvorili su ovi izlivi većinom čunjaste vulkane, koji se uglavnom drže rasjednih linija. Takav je i ugasli vulkan Kibo u Kilimandžaru, 5900 m visok i najviši vrh A. U sklopu Kilimandžara je i vulkan Meru, a na S Kenia i Elgon, svi u području Istočnoga jarka. U samom Centralnom jarku diže se vulkan Kirunga između Kiwu i Edwardova jezera, dok još viši, 5125 m visoki, Ruwenzori (Runsoro), nije vulkan, nego čunjasto brdo od arhajskog i starog eruptivnog kamenja.

Ovo Istočnoafričko jezersko visočje s visočjem Abesinije čini najviši dio A. Nešto nižu nadmorsku visinu ima Južna A. Iz zapadnoga primorja ona se izdiže u strmim odsjecima rubnoga gorja do visine od 2000 m, a onda se prema unutrašnjosti spušta u prostranu, oko 1000 m visoku, mlađim kontinentalnim talozima ispunjenu zavalu Kalahari, koja je na S širokim Južnim ekvatorskim pragom morfološki i hidrografski odijeljena od slične, samo prostranije i dublje kotline Konga. Na I se zemljište opet uzdiže do visina od 3650 m u ostatku starog nabranog Qauthlamba (Draken) gorja, koje se strmo ruši u nizinu istočnog primorja. Na J se južna A. spušta u stepenicama u južno primorje.

Abesinska visočina, koja se prema I nastavlja u izdignutu, od S prema J nagnutu Somalsku ploču, pa Jezersko visočje i Južna A. čine t. zv. Visoku A.; ona skoro sva leži iznad 1000 m, a samo se malo točaka spušta ispod te visine. Nizina prati samo primorje kao uski trak; tek na malo mjesta ima ona širinu od 100—200 km. Sjeverozapadna granica Visoke A. teče od Benguelle u primorju Angole do Port Sudana na Crvenom moru. Sva ostala A. — osim Atlasa — čini t. zv. »Nisku« A., koja se samo na malo mjesta diže iznad 1000 m, ali kako joj srednja visina znatno premašuje 200 m, ona je »Niska« samo u poredbi s Visokom A. Ona zaprema dvije trećine A., i to kotlinu Konga s okolinom, Guineju, Sudan, Saharu, Ponilje i krajeve uz Sredozemno more izvan Atlasa. I ovaj je dio A. velika pločevina, na kojoj se izmjenjuju dublje ili pliće uleknute kotline i zavale, s različito izdignutim prostranim plošnjacima ili užim svinutim pragovima. Značajna je tu jedinica velika Kotlina Konga, u koju se s I spušta Istočnoafričko jezersko visočje, a s J Južni ekvatorski prag. Sa S je ova kotlina ograđena Sjevernim ekvatorskim pragom, vodomeđom između Konga s jedne, a Nila i voda Čadskog jezera s druge strane. Od mora na Z rastavlja Kotlinu Konga prag obalnog gorja Donje Guineje, koje se naglo spušta u usko, nisko primorje. Pragovi su izgrađeni većinom od nabranog starog kristaliničnog kamenja, dočim je dno kotline ispunjeno horizontalnim slojevima pješčenjaka i mladim naplavinama Konga. Gorje Donje Guineje veže se na S s gorjem Kameruna, koje se strmo ruši u primorje zaliva Biafre. Ovo je gorje također područje rasjedanja. Uz rasjede, koji idu smjerom SI—JZ, vezana je vulkanska djelatnost. Iz same obalske nizine diže se živi 4070 m visoki vulkan Kamerunskog brda, a tvorevine vulkana su i u rasjednom smjeru nanizani otoci u zalivu Biafre.

Sjeverno i sjeverozapadno od Kotline Konga stere se Sudan s prostranim, većinom naplavljenim primorskim nizinama Gornje Guineje i Senegambije. Sudan se proteže od Atlantskog oceana do Abesinskog visočja i Crvenoga mora. U njegovoj jednoličnoj građi opet se izmjenjuju plitke zavale ispunjene mlađim slojevima, dotično najmlađim naplavinama, i izdignuti pragovi, koji manje više rastavljaju zavale, a izgrađeni su pretežno od starog kristaliničnog kamenja. Središte zapadnog Sudana je zavala Nigera, s jezerima u svom najnižem dijelu, ostacima nekada mnogo veće vodene površine. Od niskog primorja Gornje Guineje zapadni je Sudan odijeljen izdignutim pragom, koji je mnogim riječnim dolinama rastočen u pojedine gorske skupine, koje na SZ dosižu i visinu od 2000 m. Na I rastavlja Zapadni Sudan izdignuta zaravan Air od slične zavale velikog, ali plitkog jezera Čad, najnižeg dijela Srednjega Sudana. Ova je zavala na J omeđena Sjevernim ekvatorskim pragom, a na I dugim i širokim pragom, koji se od ravnjaka Tassili u sklopu gorovitog Ahaggara pruža prema JI preko Tibestija, s vulkanskim vrhovima i preko 3000 m visokim, do visočja Darfura, granitnog ravnjaka s mlađim vulkanskim masama i zamrlim vulkanima. Središte Istočnoga Sudana zaprema prema S otvorena dolina Bijeloga Nila, dočim je ona s drugih strana ograđena pragovima: visočjem Darfura, Sjevernim ekvatorskim pragom, Jezerskim visočjem i visočjem Abesinije.

Sudan prema S prelazi u Saharu, najveće prirodno područje A., koje s 8 milijuna km² površine zaprema sav preostali kontinenat između Atlantskog oceana i Nila, osim Atlasa, primorja Tripolisa i Barke. To je uglavnom pločasta zaravan, srednje visine od 500 m, a ta se pločevina nastavlja i dalje s onu stranu Crvenoga mora u poluotoku Arabiji. Jednoličnu prirodu prostranih ravnih plošnjaka prekidaju uzvisine, koje su složene od izdignutih ravnjaka različite visine i gorja, nastalog eksogenim razaranjem izdignutih plasa ili gomilanjem vulkanskih izbacivanja. One se pružaju od SZ prema JI sredinom Sahare i nastavljaju u Sudanu (Ahaggar, Air, Tibesti, s najvišim, 3400 m visokim isponom Sahare). Prema I i SI od ovog niza uzvisina stere se golema 300—500 m visoka jednolična ploča, a njezin najveći dio zaprema strašna, kamena ili pješčanim nanosima (dinama) prekrita Libijska pustinja, iz koje se poput zelenih otoka izdvajaju oaze Kufra, Fessan, Dahel. Na samom sjevernom rubu Sahare, u tektonskom jarku, koji se spušta do 24 m ispod razine mora, smjestila se oaza Siwah. Sjeverno od Ahaggara širi se Algerijska Sahara, većinom pješčana pustinja (erg). Južno podnožje Atlasa prati također uleknuto područje, koje se spušta i ispod razine mora i ima oaza i slanih vodenih nakupina (šotova). Zapadnu Saharu sastavljaju pločaste zaravni i valovite ravnice srednje visine od 200—400 m, s kojih se izdižu samo pojedini nešto viši usponi, a u sredini je uleknina El Duf, »trbuh« pustinje. Na krajnjem SZ A.diže se područje, po svojoj građi posve strano ovom kontinentu, Atlas, koji pripada mladom tercijarnom nabiranju, što se otale kroz južnu Evropu i cijelu Aziju stere do Tihog Oceana.

LIT.: F. Klute - L. Wittschell - A. Kaufmann, Afrika (Handbuch d. geogr. Wissenschaft), Wildpark-Potsdam 1930; P. Vidal de la Blache - L. Gallois, Géographie universelle, sv. XI., Pariz 1937; Sievers-Hahn, Afrika, Leipzig-Beč 1903; H. Lautensach, Länderkunde, ein Handbuch zum Stieler, Gotha 1926; A. Hettner, Grundzüge d. Länderkunde, 2. sv., Leipzig-Berlin 1930; G. Maurer-Frey, Afrika (Gerbing, Erdbild d. Gegenwart), sv. II., Leipzig 1927.S. R.

Hidrografija. Oblici površine afričkoga kontinenta i klimatske prilike utječu na razvoj rijeka i jezera A. Rijeke su pretežno visočinske, u gornjem tijeku teku ravno po afričkoj ploči, a u donjem su izduble uske doline, s brzicama i slapovima, radi kojih su plovne na prekide. Rijeke imaju svoja porječja u zatvorenim zavalama i teku preko pragova prema morskoj obali; one izviru u zavalama, koje su pretežno nezavisna riječna područja. Usto najveće rijeke prodiru pragove svojih zavala, pa su i u tom pogledu njihova riječna područja nezavisna od oblika površine. Afričke su rijeke: 1. obalne s pretežno kratkim tijekom; 2. u zavalama (Šari, Okawanga i više pritoka Konga); 3. prodorne. Glavne velike rijeke u A. sve su prodorne, a kako one prodiru gorske pragove, nije općenito točno ustanovljeno. Vode svih porječja ne izlaze k moru; među porječja Atlantskog i Indijskog oceana uturala se i područja bez izlaska k moru. Takva porječja mogu nastati samo u sušnoj klimi, gdje je ishlapljivanje jače od količine oborina, te u područjima zavala, gdje rijeka nije prodrla strme pragove i ne može otjecati do mora. Pretežan je dio afričkoga tla bez odviranja vode k moru. Oskudica oborina i visoka temperatura, uslijed koje se voda brzo ishlapljuje, priječe razvoj pravih rijeka; u takvim područjima ima samo riječnih suhih korita — u sjevernoj A. wadi, u južnoj riwer —, u kojima ima vode za naglih kiša: njihova voda nestaje u tlu, sabire se ispod površine i izbija na pojedinim mjestima, kao vrelo, oko kojega se tlo natopilo, bujno rašće razvilo i nastale oaze u pustinjama ili stepama. Tri su suha velika područja: Sahara, Istočna A. i Kalahari, u kojima ima više manjih područja. Samo u tropskoj A. mogu nastati velike rijeke sa stalnom vodom, jer se one snabdijevaju vodom ekvatorijalnih kiša i sup tropskih pojasa, u kojima kiši u stalna razdoblja. Granice porječja nijesu u A. svuda stalne radi račvanja nekih rijeka. Tako Mao-Kebi u sjevernom Kamerunu utječe djelomično u Logone (Šari) i u Benue (Niger). Rijeka Kunene u Južnoj A. utječe u Atlantski ocean, ali kad nabuja, šalje vodu u Etoscha kotlinu.

Rijeke se prema množini vode dijele u stalne i trajne te u suha riječna korita, koja imaju vode i teku samo za jakih kiša. Ali plovnost rijeka sa stalnom trajnom vodom ipak nije uvijek stalna, jer se količina vode vrlo mijenja, pa je u sušno doba malena.

Afričke rijeke utječu u Sredozemno more, Atlantski i Indijski ocean te u Crveno more. Najznatnije su rijeke Atlantskog oceana: Senegal, Gambija, Niger, Ogove, Kongo, Kunene, Oranje; Indijskog oceana: Limpopo, Sambesi, Rufidži, Rovuma, Tana, Juba; Sredozemnog mora: Nil. Sva obala Crvenoga mora prima nekoliko beznačajnih rječica kao Baraka, koja ne prinosi moru ni toliko vode, koliko prosječno napada u jedan dan u godini. Premda u A. ima dosta rijeka, ipak nema izobila vode, i premda su neke rijeke vrlo velike, ipak ne služe naročito unutrašnjem prometu, jer nemaju stalne količine potrebne za plovidbu. Kiše u svim područjima rijeka padaju kao prolom oblaka, nastanu naširoko poplave, a onda kiše ne padaju po više mjeseci uzastopce, te rijeke prestanu teći, pretvaraju se u močvare ili posve presuše. Usto i visočine dopiru sve do mora, a rijeke ih prodiru, radi čega nastaju slapovi i brzice u donjem tijeku, rijeke su plovne samo na prekide, pa se samo zaobilaženjem tih slapova i brzica može željeznicom i dobrim cestama kroz unutrašnjost putovati. Ali su afričke rijeke vrlo važne za natapljanje sušnih krajeva, te su se zato prirodne poplave tehnički uredile. Tako je naročito uređena Nilova poplava, pa njegovo područje nosi veliku dobit. U Egiptu ima 17.000 km kanala, pomoću kojih se provodi umjetno natapanje u donjem Egiptu. Ali Nilovo područje, najveće poplavno na afričkom kontinentu, nije još uređeno u gornjem dijelu, a kada bi se uredilo (pripada egipat.-britanskom Sudanu), rodilo bi izobila riže i pamuka. Nil je plovan od ušća do Assuana, dalje se promet nastavlja željeznicom do Chartuma, odakle je opet plovan do Wadi Halfe. Donji tijek Senegala također je široko poplavno područje, koje nije posve uređeno i djelomično se iskorišćuje. On je plovan u donjem i srednjem tijeku. Niger ima vrlo prostrano poplavno područje, punih 30.000 km², te veličinom malo zaostaje za Egiptom. Kad se i njegove poplave urede, moći će se područje Nigera racionalno iskorišćavati, te će donositi izobila žita i pamuka. Niger je plovan od ušća do mjesta Bammako uz znatno zaobilaženje željeznicom. Kongo dolazi po množini vode odmah iza američke Amazonke, ali teče terasastim područjem, u kojem još nije sebi utro pravilan pad, pa dosta brzica i slapova prekida plovidbu, a od ušća do Tanganjika jezera putuje se parobrodom i željezničkim obilaženjem na tri mjesta. Kongo je plovan od ušća do Bome, te se put nastavlja željeznicom do Leopoldvilla, od njega parobrodom do Stanleya, odakle se još nekoliko puta izmjenjuju parobrodi i željeznice. Na prostoru oko Indijskog oceana, naročito u jugoistočnom dijelu, nijesu se mogle razviti velike rijeke. Plovan je Sambesi od ušća do Livingstona s jednim prekidom. Plovni rukav spaja Sambesi s Njassa jezerom. Limpopo je plovan u donjem tijeku, a Rufidži nedaleko ušća. Abesinska visoravan ima obilno vode; ona se priklanja većim dijelom k porječju Nila ili Jube i Uebi Schebeli, kojega se donji tijek drži obale Indijskog oceana i nestaje u tlu neposredno pred Jubom. Dvije oveće rijeke, Omo i Hawasch sabiru znatan dio oborina, prva utječe u zatvorenu zavalu Rudolfova jezera, a druga nestaje u depresiji Danakila.

Jezera na istočnoj strani kontinenta različne su prostranosti, visine i dubljine. Tu je Viktorijino jezero (79 m najdublje). U zavali su Nila Albertovo jezero, Eduardovo i Tana jezero, iz kojeg izvire Modri Nil. U kotlini Konga je Tanganjika, Moero, Bangveolo i Leopolda II. jezero. U zavali Sambesija je Njassa jezero. Još su tu: Meru, Kiwu, Rikwa, Ejassi (Njarassa), Manjara, Magad, Abaj, Gandžule jezero i dr. Od brojnih jezera na južnim prikrajcima abesinske visoravni najprostranije je Rudolfovo jezero. Jezera s otjecanjem imaju slatku vodu, a ona bez otjecanja su slana. U sušnim krajevima gotovo nema jezera radi nestašice vode. Ovdje su brojne velike i male uleknine ispunjene pijeskom, glinom i zemljom, a često i vapnenačkim talozima — zato su to plitke tave, koje samo povremeno imaju vode ili budu poplavljene, na pr. Etoscha u jugozapadnoj A. Jezera i tave bez odviranja ograničeni su na sušna područja. Takova su jezera i šotovi u području Atlasa. Čadsko jezero nema doduše otjecanja, ali je ipak slatko. Ono je očito posve mlada tvorba, pa nije još primilo dosta soli. No Čadsko jezero nije strogo uzeto jezero, već prostrana močvara, prosječno 1½ m duboka (najveća poznata dubina 12 m), kojemu se područje mijenja do 16.000 km². U nj šalje vodu rijeka Schari, pojačana rijekom Logone. Čini se, da Čad, kad nabuja, šalje dio svoje vode u Niger. U Južnoj A. mu je slično malo isušeno jezero Ngami, koje je nekoć zapremalo depresiju među srednjim tijekom Sambesija i pustinjom Kalahari. Jezera, koja se izlijevaju, imaju pretežno duboke pećinaste zavale kao Tanganjika jezero (1435 m) i Njassa jezero (786 m). Viktorija ima plitku (tek 75 m) zavalu; Mweru i Bangveolo jezera također su plitka. Sva jezera bez odviranja mijenjaju svoj opseg, a mnoga posve isuše i ostavljaju za sobom suhu udubinu s osušenom solju. Vremenom ona postaju plitke, prazne kotline, kakvih ima u sjevernoj Kalahari. Od jezera su plovna: Viktorija, Tanganjika i Njassa jezero. A. M. S.

Klima. A. je najtropskiji, najtopliji i najsuši kontinenat. To je posljedica njegova položaja i reljefa. Tri četvrtine kopna se prostiru u tropskom pojasu među obratnicama i pod utjecajem su sjeveroistočnog i jugoistočnog pasata, a samo krajna područja na S i J dopiru u suptropske pojase. U tropskom pojasu stoji Sunce godišnje dva puta u zenitu nad svakim mjestom, dan nije nikada kraći od 10½ sati, a toplina je tokom cijele godine visoka i jedina je promjena u kišovitom i nekišovitom doba. Ovoj visokoj toplini doprinosi također 1. glomaznost kontinenta, osobito u sjevernom dijelu, koji je zatvoren Južnom Evropom i Arapskim poluotokom, 2. slaba horizontalna raščlanjenost i velika ispetost tla na rubnim dijelovima, što priječi svježem oceanskom uzduhu da ublaži zagrijavanje u unutrašnjosti kontinenta, 3. nerazvedenost obale, 4. što u više dijelova A. nema nijedne velike rijeke, 5. što su nepregledna područja bez biljnoga saga, koji bi zadržavao vlagu i smanjivao utjecaj Sunca na tlo, 6. utjecaj suhih pasatnih vjetrova, koji pušu prema ekvatoru iz sjevernih i južnih dijelova kontinenta, a ne donose vlagu. Vlage ima uglavnom posvuda malo, i to oduzima A. tropsko obilježje u mnogim stranama.

Temperatura je općenito vrlo visoka. Srednja godišnja temperatura je na velikim površinama 30° C, a ispod 16° ne pada ni na krajnim rubovima S i J. Primorje Crvenoga mora (Massaua), južna Sahara i sjeverni Sudan idu u red najtoplijih zemalja na svijetu. Značajno je, da godišnja izoterma od 30° ide spomenutim zemljama, dakle između 5° i 25° sjev. šir., a nisu najtopliji krajevi oko ekvatora, koji bi imali biti najtopliji, nego su uistinu mnogo hladniji od onih. U prvi mah iznenađuje i opreka među istočnom i zapadnom obalom istih zemljopisnih širina, osobito južno od ekvatora, gdje Mozambique pokazuje srednju godišnju temperaturu od 25° i Mossamedes 19°, a Durban i Port Nolloth imaju tek 20° odnosno 15°. Ta razlika potječe od različitih toplina mora: na istoku je struja topla, a na zapadu hladna. Stoga uspijevaju palme i na Kaplandu, ali dalje ih na zapadnom primorju nema sve do Kunene. Slična je razlika donekle i na sjeveru od ekvatora: Massaua na Crvenom moru sa 30° srednje godišnje temperature toplija je za 5° od St. Louisa na Senegalu sa 25°. Ovdje je tomu uzrok hladna struja sa Kanarskih otoka. U unutrašnjosti kontinenta mnogo je veća opreka u temperaturi između dana i noći, a u suptropskim krajevima (naime u Sahari i na visočini Južne A.) također između ljeta i zime. To je posljedica razlike u nadmorskim visinama i oskudice naoblake. Ljeti skače toplina u Sahari preko 50° i čak preko 60°, u ostaloj A. je maksimum od 45° redovit, a u unutrašnjosti pada po visoravnima S i J na —10° i —12°, jer blagi utjecaj s mora ne može prodrijeti preko rubnoga gorja u unutrašnjost na visoravni. Ljeti vlada u Sahari izoterma od 36°, slično je stanje pola godine kasnije i u Južnoj A., ali zimi je srednja temperatura najhladnijega mjeseca u oba područja još uvijek 15°. U tropskom području klima i njezini učinci nisu svuda jednaki: oko samog ekvatora je nepromjenljivo vruća i vlažna (na pr. u dijelovima francuskog i belgijskoga Konga). Zato pogoduje bujnosti rašća i šuma, ali je neurođenicima vrlo neprijatna. Na visokim isponima ekvatorske A., na Kilimandžaru, Keniji i drugim visokim krajevima ima klima obilježje kontinentske klime s vrućim danima i hladnim noćima i zato su ovdje vrhunci pokriti snijegom.

Zračne struje tropskoga pojasa, naime sjeveroistočni pasat na S i jugoistočni pasat na J od ekvatora, duvaju redovito veći dio godine, samo ih kadgod izmjenjuju monsuni suprotnoga smjera na tropskom primorju istočne A. i na Gvinejskom zatonu zapadne A. Jednoličnost vjetrova objašnjuje se jednoličnošću zračnoga pritiska. Nad velikim dijelom A. pritisak je malen, ispod 760 mm, a veći je pritisak nad S i J kontinenta. Područje niskoga pritiska seže na S od ekvatora sve do 30° sjev. šir., a na J od njega ide tek do 8° juž. šir. To je razumljivo, jer je kontinentalniji sjever topliji. Ljeti se niski pritisak prostire također nad gotovo čitavom sjeverozapadnom A., zimi dopire po prilici do 20° sjev. šir., a u to isto doba, kad je kod nas ljeto, prekriva svu južnu A. Svuda je na J pretežni vjetar gotovo cijele godine jugoistočni pasat, a samo na krajnom južnom primorju, osobito od Sansibara prema sjeveru, vladaju naizmjence monsuni, ljeti s jugozapada i zimi sa sjeveroistoka. Ovaj vjetar duva nad sjevernim dijelom kontinenta najveći dio godine. Lokalni su vjetrovi harmattan u Gornjoj Gvineji i khamsin ili gibli u Egiptu i Sahari, scirocco (jugo) i leveche u Sredozemnom moru te leste na obalama Maroka. Strašni su t. zv. Mauritius orkani, koji haraju i pustoše za vrijeme promjene monsuna. Izvantropski dio A. ima zdravu klimu, povoljnu za Evropljane. Stoga su se ovdje najprije i stalno nastanili, a u tropskim je područjima pretežno nezdrava za ljude izvantropskih širina, i oni se teško privikavaju na nju, a nepovoljno utječe i na urođenike, jer ih duševno i tjelesno čini mlitavima. Na Madagaskaru su tri klimatska područja: u dijelu prema afričkom kopnu je vruća klima s ljetnim kišama, u istočnom dijelu trajno vlažna, a u sredini topla s oborinama ljeti. Otoci uz istočnu obalu u monsunskom području imadu dovoljno vlage i oborina, te su nezdravi. Jugozapadna obala A. je vlažna i umjereno topla, a Capetown i okolica su u klimi oceanskoj s blagom ljetnom i zimskom toplinom. Nepovoljni utjecaji tropske klime u Južnoj A. znatno su manji nego u Sjevernoj, jer ona nije tako glomazna i visoka, pa oceani i sunčana toplina povoljnije utječu na klimatske odnose. Zato se u njoj Evropljani lakše aklimatiziraju.

Budući da vjetrovi, koji dolaze s mora, ne mogu odložiti vlagu u unutrašnjosti, jer su je odložili već prije kod prelaza preko rubnoga gorja ili se nad ugrijanom i žarkom zemljom i sami ugrijavaju sve više, moraju unutrašnji krajevi računati na kišu jedino u doba ekvinokcija, kad im je Sunce u zenitu. Iz toga slijedi posve pravilna podjela oborina za cijelu godinu: padanje kiše pomiče se prostorno i vremenski prema pomicanju Sunčeva zenita nad pojedinim predjelima sjeverno i južno od ekvatora prema S i J, odnosno prema J i S. Uski pojas oko ekvatora prima obilato kiše u svim mjesecima. U krajevima prema sjeveru i jugu izmjenjuju se po dvije periode kiše i suše, ali prema obratnicama su te izrazitosti sve slabije i na obratnicama se izmjenjuje samo po jedno kišno doba s jednim jedinim sušnim doba. U sušnim područjima pasata (naime u Sahari i na visoravni Južne A.) ima ne samo malo kiše, nego je gotovo i nema cijele godine, a krajni rubovi na primorju sjeverne i južne A. u suptropskom pojasu dobivaju kišu zimi, dakle baš onda, kad im Sunce kruži najbliže horizontu, a ljeti, kad Sunce žeže, oskudijevaju kišom i trpe od suše. Množina kiše nije u A. velika u poredbi s velikom vrućinom i time uvjetovanim ishlapljivanjem. Ovdje pada mnogo manje kiše nego u Južnoj Americi i u Australiji, a na sjevernom rubu Sudana, koji je na istoj zemljopisnoj širini s vrlo kišovitom Južnom Amerikom i južnom Azijom, vlada izrazita suša. U pustinjskim i stepskim predjelima na S i J pada manje od 250 mm kiše u godini. To su sušni dijelovi kontinenta: čitava sjeverna A. (izuzevši zemlje Atlasa), istočno primorje nasuprot Madagaskaru, Kalahari i velika područja Kaplanda. Mnoštvo kiše u Somaliji, Transvaalu i Rhodeziji pa u zemljama Atlasa iznosi 250—500 mm. Posve su drugačije prilike u ostalim dijelovima kontinenta. Mnoštvo oborina naglo raste do 1000 mm i preko toga. Tako prima čitava zavala Konga, južni Sudan i gornje Ponilje između 1000 i 2000 mm kiše. Istočna A. od Kenije do Natala ne dosiže 1000 mm, a istočno primorje Madagaskara presiže i 2000 mm. Još je kišovitiji Gvinejski zaton. Na deltu Nigera i po zapadnom pristranku Kameruna pada u godini dana preko 10 m kiše, dakle kao malogdje na Zemlji.

Podjela kiše u toku godine je po prilici ovakova: Čitav Sjever do granice Sudana prima kišu zimi, a ljeti je suh i žedan. Sudan je područje jedne kišne periode potkraj ljeta. Slično je kišovita zima na krajnom J i JZ A., a na JI i u unutrašnjosti ljeto. Snijeg pada u zemljama Atlasa i u Južnoj A. katkada i na obali, a pohađa također čitavu Saharu na nižim površinama. Snježnih mećava ima u gorskim predjelima atlaskih zemalja, a vrlo su rijetke u Egiptu. Velika mnoštva snijega pokrivaju vrhove Atlasa, osobito u Maroku, onda visoke vulkane u tropskom pojasu, ali samo Kilimandžaro, Kenija i Ruwenzori imaju vječnoga snijega i ledenjaka, a Pik Kamerun i abesinske gore ne dopiru u područje vječnoga snijega, nego se bijele od snijega samo kadgod.

Za vrijeme kiše nebo je zastrto teškim i tamnim oblacima, a zrak je težak i tako vlažan, da se svuda pojavljuje plijesan od vlage i rđa na kovinama. Za vrijeme suše je zrak pun prašine, pogled u daljinu zamračen i nemoguć, a žedno je tlo nadaleko raspucano. Gdje je za vrijeme kiše bila bujna vegetacija trava, grmlja ili šuma, ondje je sada sve sivo i opaljeno. Najljepše i veličanstveno je prelazno doba, jer se onda vidi na daleko i s užitkom promatra divlja igra prirode u oluji, koja sprema promjenu od kišnoga doba na sušno ili obratno.

Kilimandžaro, Kenija i Ruwenzori pokazuju jasne tragove nekadašnjega prostranijega zaleđenja. To znači, da je A. bila nekada hladnija i vlažnija, vodom i snijegom obilatija. Ipak su te promjene neproučene, pa se ne može tvrditi, da ovaj kontinent biva od ledenoga doba do danas sve suši.

LIT.: E. Banse, Illustrierte Länderkunde, Braunschweig 1921; Knox, The climate of Africa, Cambridge 1911.      N. Ž.

Flora i vegetacija. A. pripada trim flornim carstvima: kapskom (Capensis), staro-tropskom (Palaeotropis) i holarktičnom (Holarktis).

Holarktis se prostire samo u sjevernoj A., a kapensis samo na krajnjem jugozapadu, tako da najveći dio kontinenta zaprema paleotropsko florno carstvo.

I. Kapsko florno carstvo ( → capensis). Ovo najmanje florno carstvo sa nekih 12.000 vrsta pokazuje veoma veliku ekologijsku i sistematsku osebujnost. Tipično razvijeni kapensis dolazi samo u najjugozapadnijem dijelu Kapa, i to od Olifants River na jug uz Duge planine do zaliva Knysna. Sjeveroistočno od toga areala javljaju se još brojne kapske kolonije, dapače imade kapskog bilja mjestimično još u centralnoj A. Uz tipični kapensis nalaze se područja, koja uglavnom sežu sve do rijeke Oranje, u kojima se nalazi doduše već paleotropsko bilje, ali je ono posvema kapskoga izgleda. Iako maleno, područje kapensisa može se rastaviti u dva pojasa, obalni, više vlažni, mezofitski pojas i unutrašnji kserofitski pojas. Obalni mezofitski pojas sastoji se od dviju pokrajina, kapske tvrdolisne pokrajine i kapske suptropske šumske pokrajine.

Kapska tvrdolisna pokrajina zaprema samo krajni jugozapad. Klima je gotovo posve jednaka onoj Sredozemlja. I ovdje imade ljeti veoma malo oborina, osim toga vladaju u to doba vrući vjetrovi. Kiše padaju samo zimi, množina kiše iznosi 300 do 700 mm na godinu. U toj pokrajini nema pravih šuma, već tlo prekriva šikarje nalik na sredozemsku makiju. Šikare su niske i sastoje od različnoga tvrdolisnog bilja, koje većinom imade sitno lišće; tek su u dolinama bujnije i dosežu visinu od 3 do 5 m. Sastavljene su u prvom redu od kapske masline (Olea verrucosa Link) i neobično značajnog, poput srebra sjajnoga drva, Leucadendron argenteum R. Br. Ostalo bilje je veoma često vrijesastog oblika. Značajno je za ovaj dio Kapa i za tu sitnolisnu šikaru, da imade u njoj mnogo zastupnika iz porodice Proteaceae (70 vrsta roda Leucadendron, 60 vrsta roda Protea i 52 vrste roda Serruria). Nadalje je veoma zastupan u tom dijelu rod crnica (Erica). U južnom dijelu A. imade preko 450 vrsta toga roda. Značajno je nadalje brojno nastupanje vrsta iz porodica Restionaceae (80 vrsta) i Bruniaceae (oko 50 vrsta), napose su bogati vrstama rodovi Pelargonium i Helichrysum. Osim ove šikare značajne su za kapsku tvrdolisnu pokrajinu kamenjare s veoma bogatom florom. Mnoge od tih biljaka uzgajaju se kod nas kao ukrasno bilje. Flora je kapske tvrdolisne pokrajine veoma stara; time se tumači i njezina mnogobrojnost vrsta, sistematska osebujnost i ekologijska jednoličnost.

Kapsko-suptropsko-šumska pokrajina obuhvaća obalni pojas od 34°—26° juž. šir., a značajna je većim oborinama i vlažnijim vjetrom. — Ovdje pretežu doduše paleotropsko-afričke biljke, ali tamošnje zimzelene šume imadu kapsko lice. Šume ove pokrajine sastavljene su od lovorolisne masline (Olea laurifolia Lam.) i biljke Gonioma Kamassi E. Mey iz porodice zimzeleni. U tom dijelu A. javljaju se neke drvolike paprati i dva roda cikadeja.

Unutrašnji kserofitski pojas najjasnije je razvijen u pustinji Karu (Caroo). U toj pustinji posve pretežu sukulenti. Među njima je osobito zastupan rod Mesembrianthemum, u samom području Karu raste 225 vrsta toga roda. Nadalje rastu ovdje vrste iz rodova Stapelia, Crassula, Senecio (sec. Kleinia). Mnogi od tih sukulenata su upravo savršeno prilagođeni oblicima okolišnog kamena, tako da se jedva zapažaju, na pr. Mesembrianthemum canum Haw. s listovima, koji izgledaju kao kamenje; jednako tako imade i Mesembrianthemum calcareum Marloth listove nalik na kamenje. Oko pustinje Karu imade i stepa, u kojima su česte različite vrste iz roda Aloë. Odavde je i ona neobična biljka Testudinaria Elephantipes Salisb., kojoj veliki prizemni gomolji služe kao spremišta za vodu. Za kišne periode imade čitav niz biljaka s lijepim cvijećem, pa se mnoge od njih uzgajaju. Okolina pustinje Karu obrasla je bodljikavim grmljem, pod kojim raste brojno sitno bilje.

II. Paleotropsko florno carstvo (→ palaeotropis). Od paleotropskog flornog carstva nalazi se u A. samo indo-afrička regija (→ indoafricanum), koja zaprema ne samo najveći dio A., nego siže sve do Indije. U A. zaprema goleme površine od južnoga ruba Sahare na sjeveru do rijeke Oranje na jugu. Od holarktisa dijeli ga pustinja Sahara, a od kapensisa pustinja Karu. Indoafricanum je u A. veoma obilan vrstama; računa se, da imade od prilike 13.000 vrsta višega bilja, od toga malo stranih flornih elemenata. Tek neki kapski elementi prodiru daleko na sjever, pa ih nalazimo još na planinama središnje A. i Abesinije. Zanimivo je, da u planinama središnje A. žive i neki holarktički elementi, na pr. zdravčica (Sanicula europaea L.) naših šuma i sredozemna crnica (Erica arborea L.). Afrički indoafricanum veoma je bogat endemima, a napose se ističu neka područja endemima velike sistematske izoliranosti i neobičnog arhaičkog izgleda. Posebno su spomena vrijedne u tom pogledu neke afričke planine, otok Sokotra i pustinjski kraj Kalahari. Od 618 poznatih viših biljnih vrsta endemična je na Sokotri preko jedna trećina. Kod toga valja istaknuti, da je Sokotra samo nešto preko 300 kilometara udaljena od afričkoga kopna. Za tu neznatnu udaljenost je procenat endemičnosti veoma velik. Međutim još je značajnije, da je na Sokotri čitav niz biljaka neobičnog izgleda. Već u pustom obalnom pojasu raste vrsta iz porodice zimzelena, Socotora aphylla Balf., koja izgleda poput kakve drvolike preslice. Još su neobičnijeg izgleda drveta Dendrosicyos socotrana Balf. (porodica bundeve), Dorstenia gigas Schweinf. (por. dudovi) i Adenium socotranum Vierh. (por. zimzeleni). Ta 3—6 m visoka drvca pokazuju veliki nerazmjer između velikog i zdepastog debla i neznatne krošnje. Kalahari ili točnije krajevi između pustinje Kalahari i Atlantskog oceana imaju također veoma velik postotak endemičnih vrsta, među kojima čitav niz sistematski veoma izoliranih endema neobičnog izgleda. Ovdje u pustinji raste i neobična gnetaceja Welwitschia mirabilis Hook (v.), po izgledu tako osobita, da ju je njezin obretnik držao za utvaru. Ne manje neobično izgleda pasifloraceja Echinothamus Pechuëlli Engl., koja svojim sukulentnim bodljikavim stabljikama viri iz stijena. Cissus Crameriana Schinz (por. loze) sjeća na ona tri drvca sa Sokotre i raste 4 metra visoko. Veoma neobičan je i Acanthosicyos horrida Welw. (por. bundeve), koji viri iz pijeska bezlisnim bodljikavim stabljikama. Za ove i još neke slične biljke tog područja tvrdi Steiner, da su u današnjem obliku tercijarne starosti. Bogate su endemima i planine središnje A., pa i tamo imade posve neobičnih biljaka. Napose je vrijedno spomenuti kukmasto drveće Senecio adnivalis Stapf (= S. Johnstonii Oliver) iz por. glavočika i Lobelia Volkensii Engl. Afrički indoafricanum raspada se u više pokrajina. U vegetacijskom i gospodarskom pogledu ističu se vlažna i suha područja. U prvima pretežu šume, a u drugima savane i polupustinje.

Džungla ili tropska kišna šuma razvija se u krajevima s najviše oborina. Najljepše je razvijena oko Gvinejskog zaliva i porječja rijeka Nigera i Konga s njegovim pritocima. Sastav džungle je veoma raznoličan, te se u svom izgledu podudara sa džunglom u malesijakumu i u neotropisu. Floristički je afrička džungla od onih dviju siromašnija, a elementi, iz kojih je sastavljena, imadu većinom zapadnoafričko rasprostranjenje. Džungle sežu od Senegala do Angole, a u porječjima rijeka Konga i Nigera zalaze duboko u afričko kopno.

Afrička je džungla veoma obilna vrstama, pa je već s tog razloga teško dati kratak pregled njezina sastava. Drveta dosežu do 60 m visine. Šuma imade obično nekoliko slojeva. Drveće, koje čini džunglu, pripada veoma različitim porodicama. Ističu se poimence dudovi, Anonaceae, mimoze, Caesalpinaceae, lepirnjače, Meliaceae, Burseraceae, Sterculiaceae, Guttiferae, Flacourtiaceae, Sapotaceae, zimzeleni i loćike. U najgornjem sloju česti su rodovi Ceiba i Bombax (iz porodice Bombaceae), a od dudovaca Chlorophora excelsa Benth. U istom sloju rastu i razna drveća iz porodica Ebenaceae i Sapotaceae. U posljednju porodicu pripada kauliflorni orijaš Omphalocarpum procerum Beauv. I u afričkoj džungli imade mnoštvo lijana iz raznih porodica, napose Piperaceae, Passifloraceae, Sapindaceae i Dioscoreaceae. Epifiti su pretežno paprati i kaćunovice. Afrička džungla veoma je neprohodna gustoćom, mnoštvom lijana i bujnom podstojnom vegetacijom.

Na lagunama i na ušćima rijeka razvila se posebna zadruga zvana mangrove (v.). U A. je mangrove-šuma u zapadnom dijelu sastavljena iz američkih vrsta, a u istočnom dijelu iz indijskih.

Savana je za tropsku A. nesumnjivo najkarakterističnija formacija. Savana je tvrdolisni travnjak, u kojem imade pojedinih drveta. One, u kojima nema drveta, ili ima samo grmlja, nazivaju neki pisci stepama i polupustinjama. U A. je teško povući granicu između savana i polupustinja, jer su te dvije formacije vezane postepeno prijelazima. Savane se prostiru od Transvala na sjever do nilskih zemalja i do Senegala. Više ih ima u unutrašnjosti, a manje u primorju. Savane daju A. veoma veliku monotonost. Usprkos tome, što su floristički veoma raznoličnog sastava, izgledom su veoma jednolične. Trave, koje čine savanu, gdjegdje su niske (do metar i po), i tad je savana pregledna, a gdjegdje su trave visoke oko 2—3 metra, pa je tad preglednost veoma teška. Imade savana, u kojima su trave visoke 4—5 metara (slonova trava — Pennisetum). Savane izgrađuju uglavnom trave, koje pripadaju rodovima Pennisetum, Eragrostis, Panicum, Andropogon i Aristida. Drveće je u različitim predjelima različito. Većinom je listopadno i imade sušni počinak. Veoma karakteristične su vrste iz roda Acacia. Acacia Verek Guill. čini granicu savana spram Sahare. Svojim krošnjama poput kišobrana značajna je A. spirocarpa Hochst. Najpoznatije je drvo svakako baobab (v.), koje svojim nezgrapno tustim deblom i velikom krošnjom bitno utječe na izgled savana. Savanska su drveta također sapotaceja Butyrospermum Parkii Kotschy i Tamarindus indica L., a u nekim i palme rodova Hyphaene i Borassus.

Na visokim planinama pokazuje biljni pokrov velike razlike. Kao primjer visinskog rasezanja vegetacije tropske A. neka posluži Kilimandžaro. U bazalnom dijelu Kilimandžara su savane, što i odgovara malenoj količini oborina (do 1000 mm). Taj pojas seže po prilici do visine od 1600 m. Više gore je gorski pojas, koji dopire do približno 3000 m. U tom pojasu su šume, koje se ne bi mogle nazvati izrazito tropskim. Ovdje imade doduše mnogo oborina (do 3000 mm), ali su razlike temperature prevelike, a napose su noći hladne (do 7° C). Floristička raznolikost tih šuma je velika. Povrh njih je oreofitski pojas s prostranim travnjacima (Eragrostis olivacea K. Schum., Koeleria, Andropogon, Setaria i druge trave). Veoma osebujan je pojas u visini od 3000 — 4000 m, gdje raste sredozemna crnica (Erica arborea L.) u primjercima, koji su i do 10 m visoki. Ovdje se pojavljuje i neobična biljka, koja podsjeća na juku. To je Lobelia Deckenii Hemsl. Još neobičniji je drvoliki Senecio Johnstonii Oliv. s razgranjenim deblom i gustim ružicama listova. Na ostalim visokim brdima središnje A. rastu slični tipovi. Tako žive na Ruvenzoriju vrste Senecio adnivalis Stapf. i Lobelia Stuhlmanii Schweinf., a na Keniji opet nove, neobično značajne vrste istih rodova. Sve te neobične biljke dolaze u travnjacima u visini između 3000 i 4600 m. Kod 4600 m prestaje spomenuta drvolika crnica i vrste rodova Lobelia i Senecio, da ih zamijeni smilje (Helichrysum), koje dopire sve do pojasa snijega.

III. Holarktično florno carstvo (→ holarktis). Holarktičnom flornom carstvu pripadaju u A. dvije regije: Palaeoaridis, Mediterraneis i prelazno područje Makaronezije. Palaeoaridis i Mediterraneis dolaze i izvan A., i to prvi u Aziji, a drugi u Evropi i Aziji.

1. Palaeoaridis dijeli u A. i zapadnoj Aziji palaeotropis od holarktisa. U mišljenju, da li palaeoaridis pripada palaeotropisu ili holarktisu, nisu svi istraživači složni. Palaeoaridis imade tri pokrajine: Sahara, Mezopotamsko-arapska pustinja i Iransko-sindska pustinja. Prva je vezana na A., druge dvije pripadaju Aziji. Ipak oni dijelovi A., koji se nalaze istočno od Nila, nalikuju već posve na mezopotamsko-arapsku pokrajinu. Saharska pokrajina seže čitavom širinom sjeverne A. od južnih obronaka Atlasa pa sve do od prilike 18° sjev. širine. Sahara je najvećim dijelom bez vegetacije. U preostalom dijelu je flora veoma siromašna i brojem individua i brojem vrsta. Sahara je ili klisurna (hamada) ili kamena (sferir) ili pješčana (areg). U sva tri tipa Sahare vegetacija je oskudna, dijelom i povremena, a izrazito pustinjska. Daleko bujnija je vegetacija u oazama. Karakterno drvo oaza je datulja (Phoenix dactylifera L.). U pješčanoj Sahari značajna je lepirnjača Retama Raetam Webb. et Berth. i trava Aristida pungens Desf. U kamenoj Sahari čest je tako zvani pustinjski karfiol (Anabasis aretioides Moq.). Uopće se u Sahari ističu s jedne strane biljke jastučastih oblika, a s druge strane znatan broj jednogodišnjih, koje se nakon kiše brzo razviju i donesu plod.

2. Makaronesia. Makaronezija zaprema otočje Madeiru, Azore, Kanarsko i Kap-Verdsko. U suštini je flora tog otočja mediteranska, ali su zastupani i mnogi paleotropski elementi. U Makaroneziji imade mnogo endema, a baš ti pokazuju na srodstvo s holarktisom. Nesumnjivo je najbliže srodna Makaronezija sa Sredozemljem, ali je njezina flora jamačno ipak starija i uslijed dugotrajne inzularnosti osebujnija. Mnoge makaronezijske biljke pokazuju vezu sa srednjoevropskim tercijarom. Najbogatiju makaronezijsku floru imadu Kanarski otoci. Značajna je visinska raščlanjenost makaronezijskih otoka. U najnižem pojasu nalazimo suptropsku afričku vegetaciju, povrh nje je mediteranski pojas šuma kanarskog lovora, a više gore su šume kanarskog bora. Makaronezija se odlikuje značajnim biljkama, koje bitno utječu na izgled kraja. Takovo je znamenito zmajsko drvo (Dracaena Draco L.) i neobična, poput kakve kakteje razvijena kanarska mlječika (Euphorbia canariensis L.).

3. Mediterraneis. Sjeverni dijelovi Maroka, Alžira i Tunisa te dijelom obalne zone Libije i Egipta pripadaju sredozemnoj regiji. U nižim dijelovima pretežu šume alepskog bora (Pinus halepensis Mill.) i u krajnjem kutu značajna Argania sideroxylon Roem. iz tropske porodice Sapotaceae. Više gore uspinju se šume crnike (Quercus ilex L.), hrasta plutnjaka (Quercus suber L.), da ga još više zamijene četinjari (Cedrus atlantica Manetti i Abies numidica D. Lannoy), dok su najviši usponi Atlasa pokriveni stepskom vegetacijom. Spram ostalog Sredozemlja odlikuje se sjevernoafrički dio vrlo velikim postotkom endemizma i većim flornim bogatstvom.

LIT.: A. Griesebach, Vegetation der Erde, Leipzig 1872; F. Wettstein, Sokotra u »Vegetationsbilder«, 3. red sv. 5., Jena 1906; W. Busse, Deutsch-Ostafrika, Zentrales Steppengebiet u »Vegetationsbilder«, 5. red sv. 7., Jena 1907; R. Marloth, Das Kapland, 1908; A. Engler, Die Pflanzenwelt Afrikas, insbesondere seiner tropischen Gebiete, knj. IX. iz niza Engler & Drude, Vegetation der Erde, Leipzig I.—II., 1908—10; M. Rikli, Geographie der Pflanzen (Florenreiche) u Handw. d. Naturwiss. IV., Jena 1913; J. Brunnthaler, Vegetationsbilder aus Deutsch-Ostafrika: Regenwald von Usambara u »Vegetationsbilder«, 11. red sv. 8., Jena 1914; E. Rübel, Pflanzengesellschaften der Erde, Bern 1930; C. E. B. Bremekamp, Merkwürdige Sukkulententypen aus dem nördlichen Transvaal u »Vegetationsbilder«, 23. red sv. 3., Jena 1932; A. F. W. Schimper i F. C. Faber, Pflanzengeographie, Jena 1935. I. P.

Afrička fauna se mnogo razlikuje od životinjskog svijeta drugih kopna. Radi toga, a najviše po osobitom, karakteru urođenih sisavaca, najveći je dio afričkog kopna odvojen u posebnu afričku ili etiopsku oblast sjevernog carstva, arktogeje. Samo u sjevernom dijelu A. pored Sredozemnoga mora rasprostranjena je nekako do rakove obratnice najvećim dijelom fauna sredozemskog područja, mediterana, sjeverne oblasti, holarktika. Granično područje između te dvije različite faune pravi široki pustinjski pojas Sahare, gdje se, osobito na njezinu jugu, one djelomično miješaju.

U sjevernom dijelu A. do u Saharu, kao i na atlantskim otočjima, nalazimo mnogo evropskih životinja, osobito onih iz južne Evrope, ali je u ovo toplo umjereno podneblje naseljeno i nešto pravih afričkih, pa i indijskih životinja. Tako uz berberskog jelena (Cervus elaphus barbarus), šarenog lopatara (Dama dama), etiopske koze, divlje svinje (Sus scrofa baeticus), lasice, medvjeda (Ursus crowtheri), zeca, pustinjskog skočimiša (Jaculus jaculus), dikobraza, čaglja, dolaze ovdje i neke antilope, kao adaks antilopa (Addax nasomaculatus), sjeveroafrička kravlja antilopa (Bubalis buselaphus), gazele, grivasta ovca (Ammo tragus lervia), cibetka (Genetta genetta), ihneumon (Mungos ichneumon), prugasta hijena, majmun bezrepi magot (Simia inuus), neke vjeverice, kao pozemna vjeverica (Atlantoxerus) i dr. Od velikih mačaka žive i u sredozemskom području gotovo istrijebljeni lav, koji se ističe u prekrasnom berberskom lavu (Felis leo barbaricus), i onda vrlo veliki leopard (Felis pardus antiquorum).

Od ptica ima u tom dijelu A. mnogo vodenih, tako čaplja — osobita je čaplja govedarica (Bubulcus lucidus) - nesita, plamenaca, ibisa, onda supova, orlova, žura, ribolovaca (Ceryle, Halcyon), pećinskih jarebica (Caccab petrosa), ružičastih čvrljaka i t. d. Gmazovi su radi toplijeg podneblja znatno mnogobrojniji nego u Evropi, a ovima se dakako pridružuju još i drugi, kao kameleoni, macaklini, agame — od njih se ističe bodljorepa agama (Uromastix aegyptius) —, onda pustinjski varan (Varanus griseus), berberski rovac (Eumeces algeriensis), valjkasti gušteri (Chalcides), pješčani gušter (Psammodromus algirus) zatim kolutićavi gušter (Trogonophis wiegmanni) i t. d. U sjevernom dijelu A. ima i mnogo otrovnih zmija, kao egiatska guja (Naia haie), rogata riđovka (Cerastes cornutus) i dr., pa uz kopnene maurske čančare i nekih vodenih kornjača. I neke afričke ribe (Tilapia) zašle su ovamo sve do ušća Nila. Poznata su golema jata putničkih šašaka, kao marokanske (Stauronotus maroccanus), egipatske (Schistocerca peregrina) i dr., koje opustoše velike predjele.

Atlantska otočja, Kanarsko, Azorsko, Kapverdsko, Madeira imaju radi jače osamljenosti više urođenih životinja, pa one daju njihovu životinjskom svijetu posebnije obilježje.

Osobito prilagođeni i vrlo osiromašeni životinjski svijet živi južnije, u Sahari i u prelaznom stepskom području. Kako je Sahara postala pustinjom tek u novije vrijeme, iza ledenog doba, sačuvale su se u njoj još i neke od prvobitnih životinja, koje su živjele na tom području. Tako dolaze usred pustare, gdje se nađe samo malo vode, i naše poznate žabe, zelena žaba i zelena gubavica, ribe mrene i neki puževi, a nađe se i krokodil. Prema samom tlu razlučen je pustinjski životinjski svijet, pa drugačiji živi po pjeskovitoj, a drugačiji opet po kamenitoj pustinji. Mnoge pustinjske životinje, i sisavci, i ptice, i gmazovi, kao i kukci imaju posve sličnu sivkastu i smeđastu boju tla, a mogu dobro podnositi sušu i jaku dnevnu žegu, kao i noćnu hladnoću. One su najviše, osobito u sjevernijem dijelu, eurazijske, a u južnijem ima i pravih afričkih.

U Sahari se, kao i na prijelazu pustinje u stepe, zadržavaju prema životnim uslovima neke antilope, uz spomenute adaks i kravlju još i beisa (Oryx beisa), pa gazele. Uz običnu gazelu (Gazella dorcas) živi tu i bijela gazela (Gazella leptoceros loderi), koja je posebno prilagođena na sipko pješčano tlo te ima proširene papke, da ne propadne, kao na pr. sob radi snijega. Zatim se tu zadržavaju manje zvijeri, prugasta hijena, čagalj, gepard (Acinonyx guttatus), serval (Felis serval) pustinjski ris (Lynx caracal), pustinjska lisica (Canis zerda), cibetka, ihneumon, prugasti tvor (Zorilla lybica) i t. d. Mnogi maleni glodavci zakopani su u podzemnim stanovima, kao skočimiš, trčimiševi (Merioes, Psammomys, Pachyuromys) a osobiti su gundi (Cleodactylus gundi) i pećinski miš. Od kukcožderaca ističe se tu posebna rilasta rovka (Macroscelides rozeti).

U pustinji se zadržavaju i mnogi supovi, orlovi, lunje i sokolovi, ima i nojeva, a mnoge su ptice također sure pupustinjske boje. U pijesku su zakopani gušteri rovci, kao pustinjski gušter (Scincus officinalis), valjkasti gušter (Chalcides ocellatus) i drugi gušteri resatoprstaši (Acanthodactylus), pustinjski varan, neke agame, kao pustinjska agama (Agama mutabilis) bodljorepa agama, pustinjski trkač (Eremias guttulata) i dr. Od otrovnica je česta rogata riđovka. Još više ima značajnih pustinjskih beskraliješnjaka, osobito kukaca štipavaca, mračnica (Solpugidae), pa i puževa.

Sva ostala A. južno od Sahare s otočjima u Indijskom oceanu ima posebni životinjski svijet afričke oblasti. Taj je složen od samih starinskih životinja, koje nam predočuju davni životinjski svijet, kakav je bio u Evropi i južnoj Aziji za gornjeg miocena i donjeg pliocena. Podneblje u čitavom ovom životnom prostoru najvećim je dijelom vruće, a i oblik tla i raslinstvo je također u velikom prostranstvu jednolično. Na istočnom su dijelu silni travnjaci, savane, a na zapadnom pak goleme prašume. Zbog toga nema na velikim afričkim područjima znatnijih razlika u staništima, pa su mnoge životinje rasprostranjene gotovo čitavom oblasti i napučuju je u vrlo velikom broju.

Posebno obilježje daju afričkoj oblasti sisavci, a među njima se najviše ističu dvopapkari i kopitari, kojih ima u silnoj množini i velikim stadima. Tu su prije svega mnogobrojne antilope s oko 140 vrsta. Onda su osobito značajne afričke različite zebre, pa žirafe u više vrsta prema broju rogova i šarama, i starinski osebujni okapi (Okapia johnstoni) u Belgijskom Kongu, koji je poznat tek od početka ovog stoljeća, a isto tako i vodenkonji. Značajni su i afrički nosorošci, osobito gotovo istrijebljeni bijeli nosorožac (Ceratotherium simum), kao i strašno prorijeđeni bivoli (Bos caffer) i dr.

Dok je mjesto ovaca i koza, značajnih u eurazijskom umjerenom području, rasprostranjeno A-om toliko antilopa, mjesto pravih svinja iz onog područja žive ovdje drugačije svinje, kao barske (Potamochoerus), bradavičave (Phacochoerus) i posebna starinska šumska svinja (Hylochoerus meinertzhageni), koja je otkrivena u prašumama Konga još iza okapija, godine 1904. Značajne su životinje ove oblasti i afrički slon s više geografskih suvrstica i pećinari (Procaviidae), malene životinje najsrodnije kopitarima, koje su velike samo kao kunić. Oni žive po pećinama samo ovdje u A., a tek jedna vrsta dolazi i u Siriji.

Zatim ima u afričkoj oblasti veliko obilje zvijeri. Osim vrlo rasprostranjenih lavova u više odlika, leoparda, geparda, prugaste hijene, čaglja, love ovdje plijen pjegava hijena, prugasti tvor, serval, barski ris (Lynx chaus), brojne cibetke (Viverrinae, kao Helogale, Nandinia), mungi (kao Crossarchus), kune (Poecilogale, Galeriscus), velikouhi pas (Otocyon megalotis), hijenski pas (Lycaon pictus) i dr. Posebno je zanimljiva cibetna hijena (Proteles cristatus), koja se uz strvinu hrani i termitima, pa joj je zubalo radi toga znatno zakržljalo. Onda ima tu i risova i vidra, a mjesto pravih jazavaca je daleko rasprostranjen dvobojni jazavac (Mellivora ratel).

U afričkoj fauni su značajni i neki majmuni, prije svega u prašumskom području veliki čovjekoliki majmuni gorila i čimpanza. Onda se ističu pavijani, kao dželada, grivasti, čakma, babuin, pa kratkorepi pavijani dril i mandril, onda mnogi zamorci, sakati majmuni (Colobus), mangapi i t. d. Još su značajniji polumajmuni, kojih ima na afričkom kopnu samo malo, jedino dva roda: galagiji (Galago) i poti (Perodicticus), ali su do osobitog izražaja došli na Madagaskaru.

Između vrlo mnogo glodavaca, koji su slični evropskim, izdvajaju se kao posebni afrički bodljavi miševi (Acomys), skočizec (Pedates caffer), neki zečevi, kao kapski zec (Lepus capensis), pećinski zec (Lepus saxatilis), trčimiševi (Gerbillinae), drvni miševi (Dendromyinae), čekinjavi štakor (Thryonomys), pećinski štakor (Petromys), velikouhi štakori (Otomyinae), onda dugorepi dikobraz (Atherura), čekinjave vjeverice (Xerus), mnoge prave vjeverice, bodljorepe vjeverice (Anomaloridae) i među njima lepršava vjeverica (Idiurus), više rodova sljepaša, osobito brzorovci (Tachyoryctes), pa zemljorovci (Bathyergidae), koji žive kao krtice, onda dikobrazi, skočimiši i t. d.

Među netopirima se ističu neki posebni letipsi, i među njima, noćni letipsi (Roussetus), a među kukcoždercima četiri osobite porodice: rovke vidrašice (Potamogalidae), rilaste rovke (Macroscelidides) s vrlo dugačkim stražnjim nogama, zlatne krtine (Chrysochloridae) i čekinjasti ježevi (Centetidae), koji žive samo na Madagaskaru. Od drugih posebnih sisavaca dolaze u afričkoj fauni i neki ljuskavci (Manis), a od svih se odvajaju svojom osebujnošću cjevozupci s jedinom porodicom termitožderaca (Orycteropus), koji su posve značajne afričke životinje.

Ptice, koje mogu letjeti na sve strane, ne daju afričkoj oblasti tako izrazit karakter kao sisavci. Ali unatoč toga ima dakako i među njima dosta posebnih afričkih ptica. Općenito su poznati noj i pepeljasta papiga ili jako. Vrlo su značajne pletilje (Ploceidae), koje imaju često vrlo žive boje, onda morske kokoške (Numidinidae) i t. d.

Ali ovaj vrlo šaroliki afrički ptičji svijet još periodički znatno izmijene svake godine evropske selice, koje ovamo dolete na zimovanje, jer najveći dio naših selica zimuje u A. Ovamo dolaze ili zapadnim putem duž Pirenejskog poluotoka ili još više istočnim putem duž zapadne Azije i toka Nila. Mnoge selice ne zalaze duboko u A. nego zimuju uz rubove kopna nedaleko mora, ali znatan broj zađe i daleko u unutrašnjost kopna, a rode dopru pače i do južne A.

Još su manje od ptica značajni gmazovi u afričkoj fauni. Od njih su na daleko rasprostranjeni krokodili, veliki varani, agame, macaklini, kameleoni, gušteri pasanci (Zonuridae), zatim neki kolutićavi gušteri ( Amphisbaenidae), pa od zmija velike neotrovnice, kao pećinska pedičavica (Python sebae) i krasna kraljevska pedičavica (Python regius), pa neke otrovnice, ljutice (Viperidae) i otrovni guževi (Elapidae), osobito u pustarama, kao egipatska guja, rogata riđovka i siktavica (Bitis arietans). Radi velikih sušnih prostora ima u afričkoj oblasti manje vodozemaca. Dosta ima pravih žaba i osobito gubavica. Kao posebne afričke se ističu pandžašice (Xenopodidae i slične Hymenochirus), onda dlakave žabe (Astylosternus), drvne žabe (Chiromantis), gatalinkama slične Hylambates i t. d. Dosta ima ovdje i beznožaca rijača (Coeciliidae), a nema nijednog repaša, kao ni pravih gatalinka.

U afričkim vodama ima mnogo riba, najviše šaranka, osobito mrena, zatim somova, a posebne su afričke Cichlidae, električne Mormyridae, munjeviti som (Malapterurus), afrička dvodihalica (Protopterus annectens), kojima ima sličnih u Australiji i Južnoj Americi. Kad vode presuše, zakopa se ta riba u mulj i u ljetnom snu preživi sušno doba. Posve osobite ribe dolaze u jezeru Tanganyika, i ⅘ tih riba ne mogu se naći nigdje drugdje. Ali u tom jezeru ima kraj nekih posebnih rakova i mnogo osobitih starinskih puževa, kojima su slični samo okamenjeni ostaci iz srednje i donje krede u Evropi.

Dakako da i među svim ostalim životinjama ima dosta takvih, koje daju životinjskom svijetu afričke oblasti poseban izražaj. Kako je u gotovo čitavoj A. vruće podneblje, tu su u velikom broju i raznoličnosti razvijeni bezbrojni kukci, pa se mnogi leptiri i kornjaši odlikuju veličinom i sjajnim bojama. Od kornjaša je najpoznatiji najveći kornjaš starog svijeta golijat (Goliathus druryi), a mnogo ima i njegovih srodnika zlatnih mara, kao i strizibuba, krasnika i crnokrilaca. Zatim ima mnogo opnokrilaca, osobito osa i mravi. Poseban pak izraz daju afričkoj krajini svojim gradnjama termiti. Mnogo ima tu i ravnokrilaca. Među njima su osobito škodljive putničke šaške, koje lete u golemim jatima i opustoše čitave pokrajine. Uz vode ima mnogo komaraca (t. zv. moskiti), a od drugih dvokrilaca treba spomenuti zloglasne zajedavke ili tsetse muhe (Glossina). Svojim ubodom prenose one u krv sićušne pražive vrtuljke (Trypanosoma), koji kod čovjeka uzrokuju tešku bolest spavanja, a kod goveda, konja i druge stoke strašnu pošast naganu. I u A. ima velikih štipavaca i stonoga, a u slatkim vodama rakovnica. I među slatkovodnim puževima ima posebnih, kao kuglaša (Ampullarius, Lanistes), kao i među školjkama (Egeria, Aetheria, Mutela i t. d.). Inače se od mekušaca najviše ističu kopneni puževi ahatine ne samo po tome, što su najviše rasprostranjeni, nego i radi toga, što su to najveći kopneni puževi. Njihova je kućica velika do 20 cm, a jaja dosegnu veličinu golubinjih. Od grabljivih plućnjaka (Apera) dolaze Tayloria, Gonaxis, Edentulina, Gulella i dr. Među crvima su značajni Eudrilidi i kopnene pijavice.

Premda su životne prilike u afričkoj oblasti na daleko jednolične, ipak se na samom kopnu mogu odlučiti prema karakteru staništa tri donekle različita područja: zapadnoafričko područje tropskih prašuma, istočnoafričko područje otvorenih travnjaka, savana, s grmljem i pojedinačnim skupinama drveća, i sušno južnoafričko područje. Znatno je više različito četvrto otočno područje Madagaskara s velikim šumama, kao i okolnih otočja Komora, Maskarena, Seychella, Amiranta i t. d. To madagaskarsko područje smatraju neki radi posebnog i egzotičnog životinjskog svijeta i posebnom oblasti.

U zapadnoafričkom području, koje je razmjerno dosta slabo napučeno, ističu se među značajnijim životinjama osobito čovjekoliki majmuni gorila i čimpanza, onda mandril, od polumajmuna poti, pa zatim okapi, lepršava bodljorepa vjeverica, veliki čekinjasti štakor, rovka vidrašica, vodeni patuljasti moškavac (Hyemoschus aquaticus), patuljasta antilopa, šumska svinja, okruglouhi afrički slon, vodenkonj — od kojeg ima u Liberiji i posebni patuljasti vodenkonj (Choeropsis liberiensis), poznat tek malo dulje od okapija —, onda veliki ljuskavac (Manis gigantea) i t. d. U ušćima velikih rijeka, pa i u Čadskom jezeru živi neobično veliki sisavac sirena afrički lamantin (Trichechus senegalensis), oblikom sličan kitovima, a najsrodniji kopitarima. Od ptica su značajne pepeljasta papiga, banašice, pletilje, ribolovci, zatim ima uz 18 posebnih rodova gmazova krokodila, kornjača, pedičavica i t. d., pa onda kornjaš golijat.

U istočnoafričkom području živi najveći dio značajnih afričkih životinja. Tu dolaze velika stada dvopapkara i kopitara, antilopa, žirafa, zebra, divljih magaraca, ima nosorožaca, nojeva. Dakako da tu nalaze obilan plijen mnoge zvijeri. Od drugih su tu sisavaca neke posebne rilaste rovke, kesni miševi (Eosaccomys i sl.), varljivi štakor (Pectinator), brzorovci, ljuskavci, termitožderci i t. d. Na pojedinim visokim brdima dolazi i osiromašena visoko gorska fauna, koja je osobito izražena u Abesiniji. Uz obale Indijskog oceana i Crvenog mora žive također sirene, i to moronji: indijski (Dugong dugon) i crvenomorski (Dugong hemprichi). U području gornjeg Nila ima mnogo vodenih ptica, među kojima se ističe krupnokljuna čaplja.

U južnoafričkom području dolaze uz obične afričke životinje i neke druge posebne starinskog izražaja, a u pustinji Kalahari i pustinjske. Uz ostale antilope žive tu i poskočljiva, vijoroga, eland, šašna, kravlja antilopa i dr. Od zvijeri dolaze cibetna hijena, hijenski pas, velikouhi pas i neke cibetke, a nema lava, kao ni slona. Od malenih sisavaca živi samo u tom području 18 posebnih rodova, tako od glodavaca mnogi miševi, skočizec, kapski zec, kapski kunić (Oryctolagus crassicaudatus), zemljorovac, pa od kukcožderaca zlatne krtine, rilaste rovke te posebne hrpe sisavaca pećinari i termitožderci. I ptica ima također ovdje posebnih, često i krasnih boja, kao neke pletilje, rajske udovice (Steganura), zatim šareni golub (Vinago lalandei), neke ševe, šljuke i t. d., a dolazi i noj. Između 14 posebnih rodova gmazova 10 su gušteri, a i od vodozemaca postoje 4 posebna roda. Među kukcima su ovdje vrlo česti termiti i golema jata putničkih šaška (Pachytilus migratorioides).

Golemo bogatstvo afričke oblasti na velikim sisavcima su evropski naseljenici i lovci gotovo posve upropastili. Silno su prorijeđena nebrojena stada antilopa, gazela zebra, slonova, jedva da još ima bivola, žirafa, nosorožaca, osobito bijelih, a zebre kvage (Equus quagga) i modru konjsku antilopu (Hippotragus leucophaeus) uopće su istrijebili. Time su strašno narušili sklad afričke prirode, jer su onemogućili život i tolikim drugim životinjama, pa su na dalekim prostorima upropastili životinjski svijet A. Da se u zadnji čas sačuva, što se još može sačuvati od tog posebnog afričkog životinjstva, propisani su vrlo strogi lovni zakoni i zaključene konvencije za zaštitu afričke prirode, a na više mjesta su određeni i posebni zaštitni krajevi za čuvanje ovih životinja i afričke prirode, tako Albertov narodni park u Belgijskom Kongu, Krügerov narodni park u Transvalu, Drukensberški narodni park u Natalu i t. d., a u različitim afričkim pokrajinama određeni su veliki rezervati za divljač.

Svakako je zanimljivo, da od tolikih dvopapkara i kopitara, koji su drugdje dali najvažnije domaće životinje, nisu mogli u A. ni jednog pripitomiti, pa ni slona ni zebru.

Konačno je četvrto, madagaskarsko područje već samim svojim otočnim položajem izdvojeno iz ove oblasti, te se po karakteru svoje odijeljenosti može usporediti s australskim carstvom rasprostranjenosti životinja. Premda je u blizini A., ipak nema ni najobičnijih i najznačajnijih afričkih sisavaca i ptica. Od sisavaca nema majmuna, lava, leoparda, hijena, antilopa, zebra, žirafa, slonova, nosorožaca, dikobraza, vjeverica i drugih glodavaca, ježeva, ljuskavaca i termitožderaca. Od 28 rodova sisavaca na Madagaskaru žive samo 3 i na afričkom kopnu, a i ti su tek naknadno došli ovamo. Posebno se ovdje ističu polumajmuni i kukcožderci.

Polumajmuni daju osobitu oznaku životinjstvu madagaskarskog područja. Tu živi najpretežniji dio tih posebnih životinja na Zemlji uopće, pa s nekih 50 vrsta daju gotovo polovinu svih sisavaca, koji napučuju to područje. Oni su posebno prilagođeni na vrlo različite životne uslove, pa radi toga ima među njima posve različitih oblika, slično kao kod australskih tobolčara. Između mnogih se ističu patuljasti makiji (Microcebidae), pravi makiji (Lemurinae), najveći polumajmuni indriji (Indrisidae), onda sifake (Propithecus), mačji makiji (Cheirogallus), pa prstaši (Daubentoniidae), koji imaju zubalo slično glodavcima i t. d. K polumajmunima se pridružuju i posebni kukcožderci čekinjasti ježevi (Centetes, Ericulus, Microgale i dr.), pa osebujni starinski miševi, kao otočni miševi (Nesomyinae), nosati štakori (Rhynchomyinae) i neki mungi (kao Eupleres, Galidia, Hemigalidia), pa cibetke. Njima je srodna i najveća madagaskarska zvijer, vrlo osebujna cibetna mačka ili fosa (Cryptoprocta ferox). Od netopira leti ovdje i pravi letipas (Pteropus), kojih nema na afričkom kopnu, ali su vrlo rasprostranjeni u indijskoj oblasti, pa tako zalaze ovamo i indijski sisavci. Za zaštitu i održavanje tog jedinstvenog životinjskog svijeta, osobito polumajmuna, određeno je na Madagaskaru na različitim staništima 10 prirodnih rezervata.

I kod ptica nema ovdje također mnogih, koje su značajne za afričku oblast, a namjesto njih dolazi mnogo drugih osebujnih ptica, tako da se samo 12 rodova kopnenih ptica podudara s onima na afričkom kopnu, a čitavih 100 rodova živi samo u madagaskarskom području, kojima se pridružuju još i izrazito indijske, kao na pr. plemenite papige (Palaeornis). Značajne su tu ptice vikačice uhoraste pite (Philepittidae), neke kokoške (Mesoenas variegata), pjevice (Eurycerotidae, Artamia), neki svračci (Vanga), kričalice (Cona), smrdovranke kuroli (Leptosomus), crna papiga (Coracopsis vaza) i t. d. Afričkih daleko rasprostranjenih ptica, kao pepeljastih papiga, sjevovitih čaplja, morskih kokoška ima ovdje vrlo malo, a mnogih značajnih ni nema, kao kljunorožaca, bananašica, mišjakinja, drvnih pupavaca, supova, mednih kukavička, bradašica, droplja, djetlova i t. d.

Posve pak posebne bile su u ovom području neke velike ptice, koje su izumrle u povijesno doba. Na samom Madagaskaru bila je to nebično velika golemašica (Aepyornis maximus), visoka do 5 metara, koja je bila slična nojevima, ali nije bila nimalo srodna s afričkim nojem. Ta je ptica bila tri puta veća od njega, a njezina jaja, velika 34 cm, zapremaju preko 8 litara, t. j. oko 150 kokošjih. Na Maskarenima su opet živjele ptice srodne s golubovima dodovke (Dididae), koje su bile velike poput purana, i to tunjava dodovka (Didus ineptus), koja je živjela na Mauritiusu još oko 1680 godine, i burbonska dodovka (Didus borbonicus) na Réunionu, te samotarka (Pezophaps solitarius) na otoku Rodriguez, koja je izumrla koncem 18. st.

Na istim Maskarenima bilo je nekada i vrlo mnogo kopnenih gorostasnih kornjača (Testudo gigantea), koje su sada sačuvane samo u malenom broju na Seychellima i Aldabri kao dragocjeni prirodni spomenici. Inače ima kraj nešto drugih kornjača (Podocnemis, Pelomedusa, Sternothaerus) od gmazova u madagaskarskom području mnogo kameleona, macaklina, onda legvana (Hoplurus, Chalarodon), guštera rovaca, guštera pasanaca, pravih kržljonoška (Boinae) kao madagaskarske kržljonoške (Boa madagascariensis) i drugih neotrovnih zmija, onda zmija sljeparica (Typhlops) a nema otrovnica ni pedičavica. Dok su ovdje gmazovi pomiješani afrički i južnoamerički, vodozemci su Južnoamerički i indijski, pa se među žabama ističu letižabe (Rhacophorus), krošnjarice (Dendrobates), pa Discophidae, Mentella i t. d., a nema značajnih afričkih pandžašica. Ribe su opet pomiješane afričke, indijske i južnoameričke. Najviše ima Cichlida, onda somova, zubatih šarančića (Cyprinodontidae), a svi beskraliješnjaci su više indijski nego afrički i još pomiješani s južnoameričkim i australskim.

Od mekušaca ima vrlo mnogo puževa, a od njih je gotovo polovina kopnenih poklopnika (Operculata). Osim njih ima vrlo mnogo grabljivih puževa plućnjaka (Streptaxacea kao Priodiscus, Gibbus, Imperturbatia, Ptychotrema, Acanthennea, Elma), pa velikih zavojnjaka (Helicidae kao Helicophanta, Acavus, Stylodon, Ampelita, onda Clavator) i t. d. Kukci imaju najmanje sličnosti s afričkim, a od gujavica se ističu posebne madagaskarske Kynotus.

Velike razlike prema afričkom životinjskom svijetu, a sličnosti s ostalim susjednim oblastima i carstvima, osobito kod starinskih gmazova, žaba, riba, mekušaca i raka s južnoameričkim, pokazuju, ne samo da se je madagaskarsko područje već davno odcijepilo od afričkog kopna (u miocenu), nego da ono mora biti rastepeni ostatak golemog starinskog južnog kopna Gondwane iz paleozojskog doba, kojem je pripadalo sve do jure. Ostaci tog gondvanskog kopna su kao t. zv. Lemurija podržavali još neko vrijeme vezu s Indijom, ali i ona je također propala, pa je madagaskarsko područje od kraja krede odijeljeno i od Indije.

Uslijed velike odijeljenosti sačuvao se je na tom dijelu Zemlje posve starinski životinjski svijet, među nižim životinjama gondvanski, kakav dolazi i u Južnoj Americi i Australiji, onda ponešto indijski, a među sisavcima afrički. Starinski afrički sisavci, koji su prije prešli u ovo područje, razvijali su se nakon odcijepljenja dalje posebno, slično kao u Australiji, dok su ih na afričkom kopnu istisnuli napredniji doseljenici (majmuni, antilope, žirafe, vodenkonji, nosorošci, slonovi), koji su u pliocenu dolazili iz Indije preko kopnenog spoja s Azijom. Oni su bili sposobniji za život od starinskih urođenih životinja, pa su se u novom prebivalištu razbujali u bogati i raznolični sadašnji životinjski svijet afričke oblasti, a u svojoj postojbini su nestali. U ono je doba bila A. povezana i s Evropom, pa je tako njezin sjeverni dio naseljen životinjama iz sjeverne oblasti, a Sahara je zadržala njihovo dalje rasprostranjivanje u Afriku. N. F-k.

Stanovništvo. Prema iskopinama je u cijeloj A. bilo ljudi već u diluvijalno doba. Danas ima 151,660.000 stan., 7∙2% čovječanstva, prosječno 4∙8 na km². Najgušće su naseljeni oni krajevi, koji su zgodni za poljodjelstvo i otvoreni prometu. Plodne su oaze gusto naseljene. Najveća je oaza Nilova, gdje na 31.600 km² živi 1∙4 mil., na km² do 440 stan. Gusto je naseljena i gornja dolina Nigera, zapadna i sjeverozapadna obala Viktorija jezera, oko Rta Dobre Nade i istočni Madagaskar. A. M. S.

Rasno se Afričani mogu dijeliti u ove skupine: crnačku rasu (s dva ogranka: Bantu-ogranak i sudanski), hamitsku granu prednjeazijske (»semitske«) rase i pigmejsku rasu centralnoafričkih patuljastih stanovnika i Bušmana. Na S A. u nekih plemena ima komponenata bijele (evropske) rase, osobito u nekih Berbera, na Madagaskaru malajskih, a uz istočne obale ima komponenata azijskih rasnih tipova (Arapa, Indijaca, Perzijanaca, koji su dospjeli onamo ekspanzijom tih naroda.) → Crnci, Pigmeji, Hamiti, Rase.

Etnografski se mogu u A. razlučivati ove skupine:

1. Pigmejska u ekvatorskoj A., uglavnom u Kongu, i bušmanska na J A. To su sve lovci i sabirači, okupljeni u manjim nomadskim skupinama od nekoliko obitelji, bez uže plemenske veze; kulturnih dobara ima razmjerno malo, premda ih ima pažnje vrijednih. Dok je s jedne strane kod njih izvorno vrlo značajan nedostatak na pr. lončarstva, obradbe kovine, predenja, tkanja i dr., s druge strane svi poznaju lûk i strelicu, vještaci su u lovu različnim metodama: pojedinačno hajkama, maskiranjem; dok su umjetničke tvorbe (na pr. glazbene) razvite slabo, razmjerno je bila razvita samo jedna vrsta (figuralna umjetnost u Bušmana); u religiji pored mnogo elemenata manizma, vrlo razvite magije, pa demonizma i animizma utvrđena je vrsta priprostoga iskonskog monoteizma te primicijske žrtve. Ipak je duhovni svijet ovih primitivaca A. razmjerno bogatiji nego materijalna kultura, a i socijalno-pravne tradicije.

2. Crnačka (Bantu i sudanska s ograncima u kulturnim mješavinama, tako kod Nilota). Materijalna je kultura znatno obilnija, pače u mnogočemu dotjerana. Sve su to plemena sjedilačka, bave se kulturom bilja s pomoću motike (motična kultura), nešto i gojenjem stoke (sporedno), lovom i ribarstvom. Tehnologija je već vrlo razvita: lončarstvo, tkanje, metalurgija, osobito značajna kovačija; proizvodnja (i spremanje) hrane, materije za odjeću, alkoholnih pića, sajmovi i razvito trgovanje uz upotrebu određenih međuplemenskih jezika, novčana sredstva i razgranjen transport dobara. Stanovi su solidno građeni, različnih vrsta, oblika i građe. Oružje im je mnogovrsno (koplje, luk i štit). Umjetničke su tvorbe dijelom visoko razvite, likovne u vezi s razvitom tehnologijom (drvorezbarije, rezbarije od slonove kosti i dr.), muzičke i koreografske u vezi s obredima, kojih ima veoma mnogo. Religija se kreće osobito u demonizmu, dijelom i fetišizmu (u pravom smislu, → fetišizam), kult pokojnika veoma je mnogovrstan u izražajima. U socijalnoj strukturi zapažaju se matrijarhatske kao i patrijarhatske komponente, a značajno je razvita svuda u ovoj crnačkoj skupini institucija poglavica. Stvaranje i propadanje većih i manjih državnih tvorba također je značajka cijele ove skupine.

3. Hamitska je u mnogočemu kulturno srodna pređašnjoj, ali ima i osnovnih razlika: pokazuje izvorno pretegu stočarstva (osobito govedarstva), stoga je u nje življa pokretnost manjih i većih skupina, ratobornost i razvito ratništvo, mnogovrsna upotreba kože, stoka kao izraz bogatstva i kao platežno sredstvo. U pojedinim krajevima A. i ova je skupina diferencirana prema sredini, u kojoj se nalazi, i prema miješanju s ostalim etničkim i kulturnim skupinama. Na S je osobito izrazita u pustinjskom pojasu s nekim posebnostima (čador, gojenje deva i dr.).

Osim krajeva, gdje su ovi kulturni tipovi manje više čisti, izvorni, oni se miješaju na velikim prostorima A., napose na I hamitska kultura s crnačkom istočnih Bantu, na S u Sudanu sa sudansko-crnačkom, s jakim utjecajima arapske kulture i drugima iz bližeg Orijenta, pa i iz Evrope. Utjecaji evropske civilizacije dosta su vidni i traju već niz vjekova, napose na čitavoj periferiji A., a na istočnoj periferiji još i indijsko-perzijsko-arapski pa (na Madagaskaru) malajski. Nije od toga ostala pošteđena ni unutrašnjost, dakako u prvom redu u materijalnoj kulturi (evropski katuni i slične tkanine za odjeću, nakit od svakojakih šarenih ili blistavih evropskih predmeta, lima, staklenih zrnaca; kišobrani i šeširi i uopće evropski tip odijevanja; noževi, drugi pribor i t. d.).

Osim spomenutih glavnih i većih kulturnih skupina ima u A. još više manjih s posebnim značajkama, tako naročito kultura nilotska, plemenâ oko gornjega Nila (oni su stočari i donekle ratari, s nekim elementarnim oblicima oružja, kao što je štit za pariranje i srpasta kijača [→ bumerang], bave se lovom na potočne konje — inače ima u njih mnogo srodnosti s Hamitima). Živo se napokon odvajaju kulturne pokrajine i plemena S i SI A., u prvom redu stara i suvremena kultura Egipta i njegova susjedstva, sve uz sjeverni rub A. do Atlantika, a prema J do Abesinije i Somalije. Tu je kulturni sinkretizam jači nego igdje u A., pri čemu jaku komponentu čine kulturna dobra Mediterana kao davnoga područja kulturne ekspanzije (na pr. građenje kamenih kuća, oranje priprostim ralima, kultura nekih biljaka, koje se drugdje u A. ne goje, magarac, mazga i konj uz ostalu stoku, razvijeno ratarstvo uza stočarstvo, na pr. u basenu Nila, i s tim u vezi svojevrsna seljačka kultura Felaha i njima srodnih elemenata i t. d.), a s druge strane od velikog su utjecaja mnoga unesena kulturna dobra iz susjedne Azije, u prvom redu posredovanjem Arapa i Židova, pa se može govoriti o »arapsko-židovskim« komponentama (različni dotjeraniji zanati, metalurgija, lončarstvo, preradba i ukrašavanje kože, neki muzički instrumenti, pjevanje i plesovi, nakiti i odjevni oblici, upotreba tipičnih amuleta — i bez obzira na sam islam, koji se u pratnji toga kulturnoga strujanja s I ovamo širi i daje obilježje).

Po starini i slijedu dadu se temeljne kulture A. poredati ovako: pigmejsko-bušmanska kao ostaci kulture prastanovnika A., mlađi je kompleks crnačkih kultura (vjerojatno seobom dospio u A., makar i u vrlo davno doba), još mlađi hamitski (koji se razlijeva sa SI prema Z i J kontinenta sve do Kafra i Hotentota) i napokon još mlađi utjecaji arapski, židovski i drugi iz susjedne Azije, odnosno malajski (otprilike u 6. st. pos. Kr.) na Madagaskaru. → Bantu, Crnci, Hamiti, Niloti, Hotentoti, Pigmeji, Bušmani, Berberi.

LIT.: E. Eickstedt, Rassenkunde und Rassengeschichte der Menschheit, Stuttgart 1934; G. Buschan, Illustrierte Völkerkunde, 1. sv., Stuttgart 1922; L. Frobenius, Atlas africanus, München 1931; L. Frobenius, Das unbekannte Afrika, München 1923; H. Baumann, Afrikanisches Gewerbe (u H. Bossert, Geschichte des Kunstgewerbes, Berlin-Beč-Zürich 1929, 2. sv.). M. G-i.

Iseljeništvo. Afrika imade ukupno oko 8 hiljada hrvatskih, srpskih i slovenskih iseljenika. Najviše imade među njima Hrvata (oko 5000), koji žive u Južnoj Afričkoj Uniji i u obadvije Rodezije, poglavito u Johannesburghu i Pretoriji brojem oko 2000, u Egiptu 2000, u Alžiru i Tunisu oko 200 i t. d.

Ima hrvatskih naselja, koja su stara više od 100 godina, naročito u Aleksandriji, kamo su plovili naši mornari i tamo se zadržavali na radu, osobito u vrijeme gradnje Sueskog kanala. M. B.

Kultura. A. je imala svoje kameno doba, kako se vidi iz predmeta toga doba; izrađivali su ih preci Bušmana. Našlo se urezanih i fresko slikarija. Kultura je današnjih crnaca još uvijek primitivna. Izrađuju lončarsko posuđe, lule od zemlje slikovitih oblika i dr. Iz drveta izrađuju štitove, bubnjeve, glazbala, maske i t. d. Bave se taljenjem željeza. Oružje im je koplje, štit i luk sa strelicom. U istočnoj A. upotrebljuju se bodeži, mačevi, koplja, strijele i plosnati drveni buzdovani za bacanje (bumerang). Štitovi su od bivolje i krokodilske kože. Od drveta su još kipovi idola i fetiša, životinja, posuđe, stolice, često sa šarama. Odjeća je crnaca pretežno tek najnužnije pokrivalo oko pojasa, a danas djelomično i evropsko rublje.

Nomadska plemena žive u sušnim područjima. U kišovitim i gusto naseljenim i tropskim područjima obrađuje se motikom, a ralo nije poznato; sije se proso, kukuruz i sočivo. U šumskim područjima nisu povoljne prilike za krupnu stoku radi pošasti, zato se drže koze, svinje, kokoši i psi. U njima se potreboće namiruju od drveta; ono im daje koru, lišće i vlakna za odjeću, a i kuće su im od drveta. Prašume su utočište potisnutim plemenima, kao patuljcima i drugima. U savanama i stepama uspijeva krupno stočarstvo. Od goveda se upotrebljuje mlijeko za hranu, koža za obuću, odjeću i štitove, a meso se malo jede. Za stanove u tropskoj A. služe okrugle kolibe s čunjastim krovom od šaša, zatim kolibe od granja i lišća (patuljcima), kolibe na četiri ugla i sa sedlastim krovom (u Istočnoj A. i Kongu). Ima koliba pletenih kao košnice, a i od drvene građe, omazanih blatom i sa širokim krovom od lišća ili vlatova. U prašumama ima kuća na četiri ugla i sa zabatom. U tropskoj A. su krovovi pretežno šiljastih oblika radi kiša. Neki urođenici nomadi u travnim područjima žive u šatorima.

U južnoj A. su tropskoga karaktera samo obalske nizine južno od Kunene do Limpopo. Visoka svježa unutrašnjost zgodna je za stočarstvo, te su Bečuani, Kafri, Amakosa i Zulu stočari. Zulu su se u 19. st. osilili, držali robove za obrađivanje polja, a sami ratovali. Bušmani su se povukli u suhu Kalahari, gdje žive kao lovci i sabirači. Na suhim zapadnim visoravnima žive Hereri i Hotentoti, nomadizirani stočari.

Crna se rasa od svih najbolje privikla tropskom pojasu, u njem stalno živi, radi i brojno se množi, što druge ne mogu. Ona je snažna i zdrava rasa i ne opada radi degenracije, nego djelomično radi međusobna zatiranja, pošasti, gladi, pomora djece i t. d. U novo joj doba vrlo škodi alkohol. Najčišći su crnci na obali Gornje Guineje. Oni su za napredak A. nenaknadivi.

O općenoj se duševnoj sposobnosti crnaca ne može dati opći pregled, jer se vrlo razlikuju. Crnci među tropima lijeni su, na visoravnima radljivi poljodjelci (Basuto u Južnoj A.), a u Sudanu i Južnoj A. podigli su pače jake organizacije. Bili su doduše bezobzirni autokrati, ali su uveli red i sigurnost. Crncima se pripisuje iznalazak upotrebe željeza i t. d., a i religiozne predodžbe nijesu im tako primitivne, kako se naoko pričinjaju. Ipak se ne može reći, da su postigli višu kulturu, pače su se redovno vraćali u primitivno stanje, kad su ih bijeli vodiči napustili. Općenito se drži, da im je potrebno vodstvo bijele rase.

Razvoj je afričke kulture usko vezan s pridošlicama i njihovim kulturama. Arapi su utjecali na Sjevernu A., Saharu i Sudan, tako da su Hamiti preuzeli islam, arapsku kulturu i jezik, ali se krvno nijesu miješali. Na Tell-Atlas, Barku, Atlasko primorje utjecala je mediteranska kultura, koja ih je naučila poljodjelstvu i vrtlarstvu, zato Berberi siju pšenicu, raž, sade južno voće, goje uljeno drveće i vinograde. Gradovi su ovdje obilježeni mediteranskom i arapskom kulturom. Na nomade u Sahari i pustinjama nije utjecala mediteranska kultura, njima je deva i ovca jedino blago, a karavane saobraćajno sredstvo. U oazama se obrađuje natapljanjem i spravama starih Egipćana. U pustinji se nije razvila materijalna kultura, ali su se duševne sposobnosti kao opreznost, razumnost, opažanje i t. d. dobro razvili. U sjevernoj A. bila je prije Arapa bizantska i kršćanska kultura, kojoj ima tragova i u Sudanu. Oko Timbuktu naišlo se na tragove atlantske kulture (tkalačka tehnika, brončano lijevanje i t. d.). Sve je to poništio islam. Abesinci se kao kršćani pribrajaju sjeverno-afričkoj kulturi, premda zemlju obrađuju drvenim ralom starih Egipćana. U Nigeriji je pretežno evropska civilizacija. A. M. S.

Posjedi. Evropljana ima oko 3,000.000. Oni iščezavaju prema urođenicima, koji su i u miješanim krajevima u većini. Sva je A. osim Egipta i Liberije u evropskom posjedu. Još prije 50 g. bila je A. bijeloj rasi slabo poznat kontinenat; znalo se samo za Sjevernu A., koloniziranu od Grka i priklopljenu Rimskom carstvu. Dalje na jug sprečavala je put evropskoj kulturi velika Sahara, koja dijeli sjevernu A. od ostale, a prodiranje u unutrašnjost s morske strane otežavao je karakter obala i rijeka. Prvi su se Evropljani naselili 1651 u klimatski zdravom kraju Capetowna i odanle prodirali u unutrašnjost. G. 1834 naselili su se nizozemski poljodjelci Buri oko rijeke Oranje i utemeljili države Transvaal i Oranje. Otvorenje Sueskog kanala 1869, Stanleyevo otkriće unutrašnjosti tropske A. i Konga 1876 te otkriće bogatih zlatnih poljana u Transvaalu 1886 potaklo je evropske velevlasti na osnivanje kolonija. Za 50 godina došla je malone sva A. u vlast Engleza, Francuza, Nijemaca, Portugalaca, Talijana, Španjolaca, Turaka i Belgijanaca. A. kao evropsko kolonijalno područje daje materi-zemlji sirovine, biljke za hranu i užitak i t. d., a u Evropi prerađene sirovine prodaju se u kolonijama kao industrijski proizvodi. Kolonije daju nekim evropskim državama i vojnike.

Razvoj kolonija zavisi o pristupačnosti, uređenim prilikama i povoljnoj klimi za Evropljane. U tropskim područjima žive Evropljani pojedinci privremeno. Stalna su se evropska naselja mogla razviti u tropskom području samo na visinama, kao u Angoli, Kamerunu, Gornjoj i Donjoj Guineji, pa na visoravnima Istočne A. Posve su povoljna područja za Evropljane u Južnoj A. i na Sredozemnom moru, ali je i ovdje razmjerno malo Evropljana, te u svim kolonijama ima pretežno više urođenika. Najpovoljnija su područja za Evropljane visoravni Abesinije i jezersko područje, ali su ti krajevi gusto nastanjeni urođenicima, pa se dosad Evropljani nijesu u njih mnogo useljavali. Zato se u tropskim područjima A. dižu crnačke kolonije s malim brojem Evropljana, koji njima politički i gospodarski upravljaju.

Prometna sredstva uređuju se prema potrebi područja. U pustinjama i stepama upotrebljuju se jednogrbne deve, na kojima se i sada doprema roba iz Sudana na obale Sredozemnog mora (ali znatno manje, otkad se trgovina svela u Guinejski zaliv). U tropskim područjima nema krupne stoke radi pošasti, zato robu prenose Crnci nosači. Na rijekama, naročito na Kongu, Nigeru, Sambesiju, upotrebljuju se čamci izdubljeni iz jednog debla (kanoe, kanu). Buri u stepama Južne A. ujarmljuju pod kola po deset pari volova i tako prevoze teret. Sa svijetom vežu A. engleska, francuska, njemačka i nizozemska parobrodarska društva, a sa Sjevernom A. i naša. Radi neplovnosti rijeka potrebna je izgradnja željeznica iz unutrašnjosti do obale. Riječnih parobrodarskih putova ima u A. 15.000 km, ali je redovni promet samo na 8000 km. Na rijekama je izmjenični promet parobrodima i željeznicama (gdje prestaje plovnost za parobrod, nastavlja se promet željeznicom kao na Nigeru, Kongu, Sambesiju i t. d.).

U cijeloj A. ima do 60.000 km željeznica, od tog 50% u engleskim kolonijama. Glavne su pruge: Vadi Halfa—Chartum—El’Obeid—Port Sudan; Džibuti—Addis Abeba; Mombas—Kisumu (Viktorija jezero) i Dar es Salam—Kigoma (Tanganjika); Rt Dobre Nade—Mafeking (preko Bečuane i Rodezije) do Katange (Južni Kongo); Boma—Leopoldville (uz Kongo); Dakar—Bammoko i Kano—Lagos (Nigerija); pruge na Madagaskaru; Massaua-Asmara, Cheren—Agordat (Etiopija); atlaska i sjevernoafrička željeznička mreža. Željeznica od Kaira do rta Dobre Nade, koju su zasnovali Englezi, i francuska željeznica preko Sahare bit će dva golema željeznička uspjeha i od velikog značenja u političkom i gospodarskom životu A. Po cijeloj se A. izgradilo mnogo auto-cesta. Brojni su kabeli položeni u Sredozemnom moru i duž Atlantskog i Indijskog oceana vežući A. s evropskom i svjetskom telegrafskom mrežom, a radiotelegrafija je dnevno sve veća u svim područjima A. Po jezeru Viktorija, Tanganjika i Njassa plove parobrodi. A. je za svjetsko gospodarstvo veliki ekonomski izvor. Prva je zemlja na svijetu za zlato Južna A., na koju otpada 50% cijele svjetske produkcije. Daje i mnogo dijamanata. Južna A. daje asbest, Kongo bakar, Katanga u Južnom Kongu fosfate, Tunis i Alžir željezo, Maroko kositar, Madagaskar grafit, Zlatna obala mangan, Kenya sodu, Libija, Eritreja, Somalija i Sahara sol, a ugljena i petroleja ima na više mjesta.

Danas se goje biljke za hranu i užitak na uređenim nasadima i farmama kao kakao, kava, te industrijske biljke pamuk, sisal, kaučuk, arahnide, kokosove palme i t. d. Goveda, koze, ovce također se goje na farmama. U Južnoj A. je vuna vrlo važan proizvod (3. mjesto na svijetu); iz Sjeverne, Istočne, Južne A. i Madagaskara dobiva se svježe i uleđeno meso. Ribe ima dosta svuda, na libijskoj obali love tune i spužve; Crveno more daje biserje. Pšenica, ječam i riža rode u Egiptu, Južnoj A., Kenyi i na Madagaskaru; kava u Etiopiji, Keniji, Tanganjiki, Ugandi i t. d. Pamuk se dobiva naročito u Sudanu i Egiptu, a klinčići na Sansibaru. Razvoju industrije priječi uvoz industrijskih produkata iz Evrope, a industrija bi mogla napredovati radi izobilja sirovina i vodene snage, koja se zasad iskorišćuje samo na Sambesiju za proizvodnju elektriciteta. G. 1937 vrijedio je uvoz 47„992,000.000; izvoz 40„250,000.000, tako da je promet iznosio 88„342,000.000 dinara. A. M. S.

Kršćanstvo i druge vjere. Kršćanska je crkva u A. utemeljena koncem 1. st. iz Rima. Usprkos progonima, raskolima i krivim naucima lijepo je cvala. Za sv. Augustina bilo je ondje 470 katoličkih biskupa. Kršćanska umjetnost i književnost brojile su više odličnih predstavnika. U 5. st. progonili su kršćane arijski Vandali; tada su Egipat, Libija, Thebais i Pentapolis primili monofizitizam. U 7. st. je kršćanstvo u Sjevernoj A. poništio islam. U 13. i 14. st. počele su katoličke misije djelovati u Maroku i Tunisu, ali su slabo uspjele. U ostalim krajevima A. počelo se kršćanstvo širiti s otkrićima u 15. st. Sa ono malo kršćana, što je ostalo u Sjevernoj A., upravljala je Kustodija sv. Zemlje, kojoj je sv. Stolica povjerila katolike u muslimanskim zemljama. G. 1839 uspostavljen je vikarijat u Aleksandriji. U polovici 19. st. počela se pod vodstvom Propagande ozbiljno organizirati katolička crkva u Srednjoj (Sudanu) i Južnoj A. Protestantske misije došle su do značenja školskim radom. G. 1939 bilo je u A. katolika 7,595.000, protestanata 5,434.000, pravoslavnih 128.000, drugih kršćana (Kopta, monofizita i t. d.) 4,655.000, muslimana 50,560.000, Židova 482.000 i neznabožaca 73,916.000. A. M. S.

Politička razdioba. Nezavisne su države Egipat (994.300 km², 15,904.925 stan.; kulturna površina 35.170 km²; 452 na km²) i Liberija (95.400 km² i 2 mil. stan.; 21 na km²).

Ostalo su evropski posjedi:

1. Belgijski posjed: a) Belgijski Kongo (2,336.892 km² i 11 mil. stan.; 4.7 na km²), b) Mandati Ruanda-Urundi (54.172 km² i 3,500.000 stan.; 65 na km²).

2. Britski posjed (9,899.100 km²; 60,696.100 stan.; 5.3 na km²): a) Kenya (582.374 km² i 3,261.000 stan.; 5.3 na km²); b) Uganda (244.000 km² i 3,686.695 stan.; 14.6 na km²); c) Sansibar (2.642 km² i 237.000 stan.; 89 na km²); d) Mauritius (2.096 km² i 403.000 stan.; 192 na km²); e) Njassa zemlja (96.795 km² i 1,623.000 stan.; 16.6 na km²); f) Sv. Helena-Ascension-Tristan da Cunha (326 km² i 4.346 stan.; 13 na km²); g) Seychelli (404 km² i 30.461 stan.; 69 na km²); h) Somali-zemlja (176.000 km² i 347.000 stan.; 7.8 na km²); i) Južno-afrički Savez država (1,223.854 km² i 9,797.200 stan.; 7.8 na km²); j) Basuto-zemlja (30.343 km² i 562.411 stan.; 19 na km²); k) Bečuana-zemlja (712.700 km² i 265.756 stan.; 0.2 na km²); l) Swasi-zemlja (17.363 km² i 156,715 stan.; 6.5 na km²); m) Rhodezija (Sjev. i Juž.) 1,135.140 km² i 2,681.775 stan., 5 na km²; n) Nigerija (967.000 km² i 20,190.771 stan.; 21 na km²); o) Gambija (10.706 km² i 198.000 stan.; 19 na km²); p) Obala zlata (203.600 km² i 3,231.000 stan.; 14 na km²); r) Sierra Leone (80.400 km² i 1,672.057 stan.; 21 na km²); s) Sudan englesko-egipatski (2,505.800 km² i 5,697.348 stan.; 2.5 na km²); š) Tanganjika (mandat, 949.450 km² i 5,146.886 stan.; 5.4 na km²); t) Južnozapadna A. (mandat, 835.113 km² i 359.144 stan.; 0.4 na km²); u) Togo (mandat, 33.775 km² i 338.650 stan.; 8.7 na km²); v) Kamerun (88.266 km² i 825.294 stan.; 9 na km²).

3. Francuski posjed (10,825.650 km² i 41,332.100 stan.; 3.18 na km²): a) Alžir (2,204.864 km² i 7,234.694 stan.; 3.3 na km²); b) Tunis (125.130 km² i 2,608.313 stan.; 21 na km²); c) Maroko (415.000 km² i 6,296.136 stan.; 15 na km²); d) Zapadna A. (4,701.575 km² i 14,702.583 stan.; 3.1 na km²); e) Ekvatorska A. (2,255.870 km² i 3,323.000 stan.; 1.4 na km²); f) Istočna A. (643.333 km² i 4,300.000 stan.; 36 na km²); g) Togo (mandat, 52.000 km² i 762.629 stan.; 12 na km²); h) Kamerun (431.320 km² i 2,340.819 stan.; 5.1 na km²); i) Francuski Maroko (415.000 km² i 6,296.136 stan.; 15 na km²).

4. Talijanski posjed (3,481.950 km² i 8,447.500 stan.; 2.4 na km²): a) Etiopija (785.000 km² i 5,300.000 stan.; 2.4 na km²); b) Eritreja (221.000 km² i 1,000.000 stan.; 4.5 na km²); c) Somali-zemlja (702.000 km² i 1,300.000 stan.; 2 na km²); d) Libija (1,773.952 km² i 839.524 stan.; 0.4 na km²).

5. Portugalski posjed (2,058.930 km² i 7,750.000 stan.; 3.8 na km²): a) Kapverdski otoci (4033 km² i 158.930 stan.; 39 na km²); b) Guineja (36.125 km² i 300.403 stan.; 10.8 na km²); c) St. Thomé i Principe (994 km² i 60.000 stan.; 62 na km²); d) Angola (1,246.700 km² i 3,225.015 stan.; 2.6 na km²); e) Mosambique (771.125 km² i 4,006.011 stan.; 5.2 na km²).

6. Španjolski posjed (339.900 km² i 984.200 stan.; 2.9 na km²): a) Španj. Maroko (28.000 km² i 795.202 stan.; 28 na km²); b) Zap. Sahara (Rio de Oro i Ifni, 285.200 km² i 22.000 stan.; 0.1 na km²); c) Španjolska Guineja (26.659 km² i 167.002 stan.; 6 na km²); d) Tanger (373 km² i 60.000 stan.; 161 na km²).

Od svjetskog se rata opaža pokret proti evropskom kolonijalnom gospodstvu. Uz borbu Egipta za nezavisnost radi i t. zv. etiopski pokret o potpunoj ravnopravnosti bijele i crne rase te o oslobođenju od evropskog i svačijeg tuđeg gospodstva. Pokret podupiru američki crnci.

LIT.: Johnston, A history of the colonisation of Africa, Cambridge 1913; Darmstädter, Geschichte der Aufteilung und Kolonisation Afrikas, dva sv., Berlin 1913—1920; Dove, Wirtschaftsgeographie von Afrika, Jena 1917. A. M. S.

Jezici. Na afričkom kontinentu razlikuju se jezici kolonizatora od jezika urođenika i osvajača. Od evropskih jezika dolazi u obzir 1. engleski u Južnoafričkoj uniji, Egiptu, Keniji, Engleskoj Istočnoj Africi i t. d., 2. nizozemski kod Bura u Transvalu, Rodeziji i na rijeci Oranje, 3. francuski u Tunisu, Alžiru, Maroku, Kongu i u franskoj Somaliji, 4. španjolski u Rifu, 5. portugiški u Angoli i Mozambique, 6. talijanski u Tripolisu, Kirenaici, Eritreji, u talijanskoj Somaliji i Abesiniji.

Od jezika, koji su se osvajanjem raširili, najvažniji je arapski. Ovaj je prekrio čitavu sjevernu Afriku, potisnuo koptski, današnji preostatak starog egipatskog jezika, i rasparčao berberski (v.).

Zbog trgovine crnačkim robljem u zapadnoj Africi stvorili su se i crnačko-kolonizatorni jezici, kao crnačko-portugiški na otoku Cap Verde i u Gvineji, negro-engleski i negro-francuski. Ove evropske jezike u ustima crnaca zovemo kreolskima. Što se tiče domaćih jezika, raspada se afrički kontinent na četiri grupe. Čitava sjeverna A. sjeverno od Sansibara pa do Senegala ide lingvistički u hamito - semitsku grupu. Osim berberskoga i arapskoga idu ovamo i kušitski jezici, koji zauzimaju velik teritorij južno od Egipta između Nila i Crvenoga mora i čitav istočni afrički rog na Indijskom oceanu, južno sve do četvrtoga stupnja južne širine. Najpoznatiji su kušitski jezici somali, gala, etiopski, koji ima staru literaturu. Njegov stariji stepen zove se geez i danas ima više dijalekata, od kojih je najvažniji amhara u Abesiniji.

Može se prema tome reći, da hamito-semitska jezična grupa obuhvaća čitav golemi sjeverni dio afričkog kontinenta. Granica između ovih jezika i druge lingvističke grupe, koju čine mnogobrojna sudanska narječja, ide sjeverno od Zanzibara preko Asuana na Nilu, preko Timbuktu na Nigeru do ušća Senegala u Atlantski ocean. Prema afrikanistu Lepsiusu došli su Hamiti iz Azije. Među njima valja stoga razlikovati stariju predrimsku i predfeničku (predpunsku) grupu, koju predstavljaju Berberi i ostali, od mlađe arapske, koja se raširila ekspanzijom islama.

Afrički crnački jezici raspadaju se u tri grupe: 1. Sudansko-gvinejska, koja obuhvaća sve crnačke jezike zapadno od kušitske grupe i južno od afričko-arapskog i berberskog teritorija, a sjeverno od teritorija jezika Bantu (v.). Sudanski crnački jezici dijele se na 16 grupa, od kojih se svaka raspada na tridesetak dijalekata. U zapadnom Sudanu tri su velika jezika: mande, ful ili pulah i haussa. Ovaj posljednji važi kao trgovački jezik za čitav zapadni Sudan. 2. Grupa crnačkih jezika Bantu. 3. Malen je teritorij bušmansko-hotentotskih jezika u jugozapadnoj Africi sjeverno od rijeke Oranje. Ovu grupu W. Schmidt naziva Khoin (»ljudi«). Nazivi Bušmani (po domaću Nama) i Hotentoti (po domaću San) nizozemskog su porijekla. Bušman dolazi od nizozemske riječi bochiman, što znači šumski čovjek. Hotentot znači u nizozemskom mucavac.

Najpoznatiji afrikanisti kao Lepsius, Meinhof i t. d. dijele također afrički kontinent u lingvističkom pogledu na tri zone: na hamitsku, na srednju zonu, koja bi po njihovu mišljenju također prvobitno pripadala jezicima grupe Bantu, ali je pod uplivom Hamita izmijenjena u današnju grupu, što prema talijanskom afrikanistu A. Trombettiju nije vjerojatno. Prema njemu i prema A. Dellafosseu, francuskom afrikanistu, sudanski crnački jezici sačinjavaju zasebnu grupu. Treća zona crnačkih jezika Bantu može se uzeti da leži južno od ekvatora. Sjeverna njihova granica ide od rijeke Tana u Kenyi do Duala u Kamerunu u Gvinejskom zalivu.

Nauka, koja se bavi izučavanjem ovih jezika, zove se afrikanistika.

Imena pojedinih jezika i naroda v. na priloženoj karti.

LIT.: M. Dellafosse u zborniku Les Langues du monde, Pariz 1924 (Langues du Sudan et de la Guinée); L. Homburger, Langues bochimanes et hotentotes, ibidem str. 463 i sl., 591 i sl.; Marcel Cohen, Langues chamito-sémitiques, ibidem str. 81 i sl.; W. Schmidt, Die Sprachfamilien und Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926 (k tome karta u Atlasu za isto djelo); A. Trombetti, Elementi di glottologia, Bologna 1924. P. S.

Glazba primitivnih afričkih naroda pokazuje tolike raznolikosti, kolike i druga područja folklora, pa se ne da obuhvatiti jedinstvenim pogledom, jer se i u glazbi zapažaju tragovi starosjedilačke kulture, zahvaćeni sad jače, sad slabije kasnijim kulturnim prinovama, unesenim što od došljaka samih, što od rasprostiranja, koje je iza njih slijedilo. Sjeverna je A. pod utjecajem arapske kulture. Glazbeni instrument sa žicama arapsko-perzijskog kulturnog kruga, al-ud, istiskuje stariju egipatsku harfu, tebuni, dok staroegipatsku tamburu, nablu, preuzima preko Perzije arapsko-perzijski kulturni krug i to pod perzijskim imenom »tanbur«; perzijska zurna istiskuje staroegipatski argul i dr., rasprostire se i primitivna gudaljka (iz indijskog kulturnog kruga?) pod imenom rebab, ćemane, kemandže i sl. U crnačkom dijelu A. prevladavaju udaraljke, pa se razni bubnjevi upotrebljavaju i u obredima, ali i za vrlo razvijenu obavještajnu službu. Osim toga u A. je dosta raširena upotreba marimbe (ksilofona, instrumenta sa zvučnim drvenim daščicama različne dužine), kao i instrumenta sanse, na kojem se trzaju željezni ili drveni tanki štapići, učvršćeni nad šupljom kutijom. Osobito razvijena ritmijska raznolikost u upotrebi tih instrumenata u skupnom muziciranju nadomješta siromaštvo u melodijskoj liniji. Glazba u mnogome služi obrednim ceremonijama.

LIT.: E. M. v. Hornbostel, African Negro Music (Internat. Institut of Africa, Languages and cultures. Memor. IV.); Ankermann, Die afrikanischen Musikinstrumente (Ethnol. Notizblatt II., Berlin 1903). B. Š.

Odnosi naroda i jezika. Grupe jezika A. i grupe kulturne (etnografske) slažu se samo do neke mjere, inače se i ukrštavaju. Dolazi to odatle, što je afrički kontinent bio poprište nekih značajnih kretanja naroda i perturbacija, slaganja novih uz prijašnje stare ili »nad« njima, pa se gdjegdje gotovo mogu lučiti slojevi jedan od drugoga. U tome je pogledu najvećma kompliciran sjeverni rub A. i njen SI (napose područje Abesinije). Tu se mogu vrlo teško i nejednako povlačiti granice jezika, rasa i kultura, zbog mnogoga i dugoga miješanja. To je otuda, što su nove primjese dolazile uglavnom iz Azije, a ta upravo ovdje ima svoj prodorni ulaz. Nisu jednostavni odnosi ni kod najprimitivnijih stanovnika A., Pigmeja (Negrila) ekvatorske A.; oni svi govore jezicima svojih okolnih crnaca, s kojima živu u neke vrste simbiozi odnosno pod njihovim protektoratom, no nije uspjelo još pouzdano pokazati, da bi koji od tih jezika bio izvorni jezik ovih Pigmeja; a ipak im je kultura bitno različna od one okolnih crnaca, i rasno se od njih vrlo razlikuju. Kod ostalih se grupa jezična grupacija manje ili više podudara s kulturom, tako sudanskih jezika sa sudanskom kulturom (koja se redovno dijeli u zapadnu i središnju odnosno istočnu), zapadnih bantu-jezika sa crnačkom kulturom uglavnom Konga, istočnih s kulturom istočnih Bantu otprilike od ekvatora (istočno od jezera Viktorija) do porječja rijeke Limpopo, južnih s kulturom južnih Bantu (otprilike na jug porječju rijeke Kunene, sjevernim granicama pustinje Kalahari i porječju rijeke Limpopo); tu su obrnuto od slučaja s Pigmejima Bušmani jasno odvojeni i jezično i kulturno, a isti se jezični korijen nalazi i u susjeda na zapadu Hotentota, no kulturno se oni već davno odvajaju kao stočari (dalekosežni utjecaji Hamita sve dovle). Potreba sporazumijevanja raznojezičnih Afričana dovela je do upotrebe nekih interplemenskih jezika (kao takav osobito se ističe na I A. jezik Suahili). M. G-i.