CRNCI. Taj naziv, vazda s rasnim smislom, ima više različnih primjena i značenja, vulgarnih i stručnih: 1. australski c., što nije valjano (→ rase, Australija); 2. afrički c. i njihovi ogranci po ostalim kontinentima, osobito u obje Amerike; 3. crnački rasni krug, u koji se uključuju, osim afričkih c-a, još i različni skupovi nekih drugih tropskih područja (južna Azija, Oceanija, Tasmanija), koji su po nekim vrlo vidnim rasnim značajkama sad manje sad više slični afričkim c-ima. Naziv c. u ovom posljednjem značenju ograničuje se većma na stručnu upotrebu u antropologiji, ali su spomenuta somatska (tjelesna) obilježja nekih grupa izvan Afrike bila ipak odlučna na pr. za postanak naziva Negrito (za neke primitivce na Filipinima, na Andamanskom otočju, na Malaki). Za čitav ovaj rasni krug služi u nauku o rasama naziv »negridni« (u novijoj njemačkoj antropologiji) ili »negroidni« (u novijoj francuskoj). Svim su pripadnicima ovoga kruga zajednička neka rasna obilježja: crna kosa, veoma tamna (»crna«) boja kože i zjenice, a redovno i jake, debele usne s manje ili više prognatnim čeljustima (→ rase). C. u običnom smislu (engl. Negro,-es, frc. Nègre,-s, njem. Neger) glavni su dio ljudstva Afrike u rasnom pogledu. Ovu, u pravom užem smislu crnačku (negersku, po Montandonu nigritsku) rasu obilježuju neka opća tjelesna obilježja: crna (veoma) zakovrčana ili usko spiralna kosa, a općenito slaba obraštenost tijela, pretežno veoma tamna, crno-čokoladna (»crna«) koža, crna zjenica, ponajviše debele široke nosnice, a kratak nos, debele izbačene usnice s manje ili više prognatnim čeljustima, kratak vrat, ponajviše razmjerno vrlo duge ruke i noge, dok je trup u prosjeku srednji ili pače kratak, noga nezgrapna, široka, grudi žena vrlo rano obješene. U drugim tjelesnim pojedinostima ima većih varijacija, odnosno nisu samo osobina ove rase. — Prema današnjem stanju nauka o rasama ovi se c. dijele u 3 glavna skupa: 1. Staro-crnačka (paleonegridna, paleotropska) podrasa, uglavnom u ekvatorskom prašumskom dijelu Afrike (Kongo, Gvinejski zaton). Značajke su joj srednji stas, nezgrapno tijelo s razmjerno kraćim rukama i nogama, mezokefalija, pače i brahikefalija, veća obraštenost tijela nego u ostalih c-a, kosa usko kovrčava, često kao u Pigmeja fil-fil, koža, baršunasto sjajna (od izlučivane masti), čvrsta, ali nešto svjetlija nego na pr. u sudanskih c-a, tako da mogu i »pocrniti«, kada su izvan šuma dulje na suncu, odsječak pri korijenu nokta značajno je crvenkasto-plavkasto-siv, a plavkasta ili sivkasta boja miješa se vidno uz crvenu na usnama i sluznici usta. 2. Etiopska podrasa, uglavnom u si dijelu Afrike od prostora među Nilom i Crvenim morem do Somalije (prodor i dalje na jug), no već i ova sa dosta stranih primjesa. Značajke su joj visok, gotovo elegantan stas, uzak »život«, visoka ramena, uske ruke dugih prsta i male noge, ravan finiji nos, dolihokefalija s dugim licem (mlađi muškarci često posve feminilna izgleda), crna kosa, redovno vidno bujna, gusta i znatno dulja nego kod ostalih crnaca, ali ipak kovrčava (u nekih plemena ove podrase njegovana u čitave grive), koža svijetlo ili crvenkasto smeđa u različnim nijansama. Finijom građom tijela i glave, napose duljom kosom i bojom kože, razlikuju se tako ovi Etiopidi od prediduće rase Paleonegrida kao i od treće rasne crnačke grupe Afrike: 3. Novocrnačke (neonegridne), koja se cijepa dalje u tri ogranka: a. sudanski, b. bantuski i c. nilotski (nilskošarski). Ova se najbrojnija crnačka rasna grupa prostire od Senegambije kroz cio Sudan, kroz područja gornjega Nila i istočne Afrike do njezina juga obuhvatajući najveći dio crnaca travnih stepa (savana) Afrike kao u golemu luku, unutar koga ostaje u tropskim prašumama sklonjena podrasa starocrnačka (s ondješnjim Pigmejima), na sjever tome luku kroz veliko područje mješavina afričkih rasa s evropskim (sredozemnim), a na SI pak je podrasa etiopska (te na JZ područje stare patuljaste rase, kojoj pripadaju Bušmani i svi ondješnji mješanci s tom rasom). Osobine su: a) Sudanida, koji prodiru donekle sa SI u Kongo, visok rast, razvita muskulatura, izbačene vrlo debele usne, izrazita dolihokefalija, širok nos (često kao lijevak), vrlo tamna koža, velike vodeno sjajne oči s posve crnom zjenicom, veliki bijeli pravilni zubi, ton usana plavkast, kosa duboko smeđe crna. Sudanidi su od svih savanskih neonegridnih c-a najvećma somatski specijalizirani, najcrnačkije izgledaju od svih c-a, pa se rado uzimaju kao prototip crnca uopće, premda u stvari nisu, po dosadašnjem antropološkom prosuđivanju, posve čiste crnačke rase, nego imadu i stranih komponenata, a rasno je primarnija i pravome crnačkom korijenu bliže podrasa staro-crnačka. — b) Bantuska grana (Bantuidi) prostire se cijelom istočnom Afrikom od granica etiopidne podrase na jug, a antropološki stoji u neku ruku na sredini među starocrnačkom i nilotidnom. Rast je srednji, trup redovno dug, noge kratke, trbuh često izbočen i obješen, hrptenjača vidljivo jako zakrivljena, mišićavi muškarci često su upravo »herkulske« figure, žene su uglavnom skladnih tjelesnih razmjera i oblika, čemu je uzrok, što su »potkoženi«, pa nisu rijetki ni vrlo gojazni pojedinci; boja kože kreće se od duboke smeđe crne do žutkasto smeđe, dakle je dosta varijabilna, a zjenica srednje smeđa; obraštenost je srednja (ima muškaraca i s dosta razvitom bradom); dolihokefalni su, osrednjega nosa, a oči nisu naročito duboko usađene kao kod njihovih rasno primitivnijih srodnika Paleonegrida; osobito prema Nilotidima odvajaju se svjetlijom kožom, kraćim udovima, nižim rastom, nižim licem i zaobljenošću tjelesnih oblika, ali i zavijenošću hrptenice i obješenim trbuhom, što se jasno ističe u profilu. — c) Nilotska grana (Nilotidi) okuplja se u području izvorišta Nila pa do velikih jezera (po Montandonu i do porječja Šari, stoga »nilsko-šarska«); obilježena je osobito visokim rastom (muškarci često oko 2 m), vitkim, čak elegantnim, s dosta po naravi utegnutim »životom«, dugim udovima, u muškaraca žilavim, mršavim, u mladih žena skladnim; koža je duboko smeđe-crna, tako da se Nilotidi pokazuju kao najcrnji c., kosa im je jako zakovrčana, katkada tipa fil-fil; dolihokefalni su izrazito, ali bez prognatnosti, odugih lica, manjih usana nego ostali c. i uopće finijih crta lica, pa se upućuje i kod njih na strane komponente, urasle u crnačku osnovu od velike davnine i dalje razvijane u tom nilotskom amalgamu, koji se označuje kao znatno specijaliziran rasni ogranak, slično kao i sudanski. Kao predstavnici uzimaju se na pr. plemena Nuer, Dinka. — Već se iz gornjih podataka razabira, kako afrički crnci nisu jedinstvena rasa, u jednu ruku zbog često vrlo davnih, a i mlađih i najnovijih priliva stranih rasnih primjesa, a u drugu zbog specijalizacija, posebnih razvojnih puteva, kojima su dugim vremenima išle pojedine grupe ove rase, te je tako nastalo današnje stanje diferencijacije, koje ide još i dalje, u sitnije, nego je gore u krupnom izneseno. Odgovor na pitanje, koje je ishodište i gdje je korijen afričke crnačke rase, nije još konačno dan. Od prethistorijskih rasa dovode se u svezu s crnačkom rasa Grimaldi (v.) iz južne Evrope, zatim noviji nalazi t. zv. palestinskoga čovjeka, što bi pokazivalo, da je ta rasa bila negda mnogo raširenija nego u povijesna vremena. Nalazi praljudskih ostataka u Africi, kao što su u Rodeziji (Homo primigenius rhodesiensis), kod Kapstadta (Homo fossilis capensis), Oldowaya u istočnoj Africi i ovome sličnih u Gambles Cave u Ugandi te neki drugi, pokazuju pratragove crnačke rase, premda se na drugoj strani upućuje na to, da su ipak predci te rase mogli dospjeti u pradoba izvan Afrike u taj kontinent, negdje iz susjednih strana Azije (→ rase → čovjek).

Osim rasnoga jedinstva c-a postavlja se i pitanje duševnoga, kulturnoga i jezičnoga. O ovome posljednjem nema sumnje, jer pripadnici crnačke rase govore danas i u prošlosti čitavim nizom jezika, od kojih su neki skupovi u bitnom posve različni (→ Afrika).

Psihičke osobine c-a veoma često naglasuju i laici i stručnjaci kao svima manje više zajedničke i značajne. Nešto će u tome i eksaktna istraživanja pokazati zacijelo kao ispravno; tako na pr. duševnu inferiornost u nekim smjerovima (ne u svemu) prema nekim drugim rasama, odnosno neke naročite duševne sklonosti. Tu se bilježi na pr. tvrdokorna sklonost praznovjerju i nekoj posebnoj mistici, koja može izbiti i u čitavim fanatiziranim pokretima, zatim glazbena, u prvom redu ritmička nadarenost, sklonost oponašanju i usvajanju stranih dobara uljudbe, ali na način ponajviše površan, neorganski, uklopljen u tradicijsku crnačku kulturu, neprerađeno usvojen, pače često upravo slučajan (tako evropski kišobran u svakoj prilici nošen, girardi-šešir, metalna puceta, oponašanje manira i t. d.). U pogledu kulturne tvorbe ima se zabilježiti nekoliko područja, na kojima kao da c. kao rasna cjelina daju neke svoje osobitosti: tako u t. zv. crnačkoj likovnoj umjetnosti, osobito u plastici (likovi božanstava, demona, predaka i slič., različnih životinja), zatim u glazbi i glazbalima, kovačkoj vještini, sklonosti trgovini, na osobite načine organiziranoj i dr. No znatan dio toga, kraj sve samobitnosti takvih kulturnih crnačkih tvorba, nije veoma često svojina čitave crnačke rase, ili se pak može opravdano uputiti na to, da je izvor nekim takvim kulturnim dobrima izvan dosega te rase, pa da su ih c. tek s vremenom usvojene dijelom samostalno dalje razvijali i izmijenili te im udarili svoj posebni pečat tako, da se danas površnijem promatraču pokazuju kao nešto posve samobitno crnačko (isp. beninsku likovnu umjetnost, glazbala u Kongu, zagonetnu kulturu Simbabwe, kovačku vještinu i tehnologiju i dr. → Benin, Kongo, Simbabwe, Afrika). To su pitanja, koja su tek u rješavanju. Što se pak tiče afričkih kultura, kojima su c. nosioci, one se teško mogu dovesti u sklad u pogledu rasprostranjenja s arealom ove rase kao cjeline, odnosno pojedine od tih kultura s pojedinim prikazanim podrasama; ipak se ne može poreći neko poklapanje, da su na pr. Nilotidi nosioci dosta osebujne kulture, Paleonegridi u Kongu i Gvinejskom zatonu također (→ Afrika).

LIT.: E. Eickstedt, Rassenkunde und Rassengeschichte der Menschheit, Stuttgart 1934; G. Montandon, La race, les races, Pariz 1933; A. C. Haddon, The Races of Man, London 1924; L’epèce humaine (Encyclopédie française, sv. VII., Pariz 1937); Anthropologie (Die Kultur der Gegenwart III/V, Leipzig-Berlin 1923); H. Baumann, D. Westermann, R. Thurnwald, Völkerkunde von Afrika, Stuttgart 1940; L. Frobenius, Atlas africanus (sv. 1—8), München 1922; M. Delafosse, L’âme nègre, Pariz 1922. (→ Afrika).M. G-i.

Crnačko pitanje vrlo je važan primjer, kako se iz rasnog dodira razvijaju rasni sukobi. Općenito ono označuje sva pitanja, koja nastaju iz dodira bijelaca s crncima: kako pitanja, koja se javljaju u kolonijama, u kojima stanuju crnci, tako i pitanja, koja proistječu iz dodira crnačkog pučanstva s bijelcima u ostalim krajevima svijeta. Međutim se kao c. p. označuje ovo drugo, uže značenje, koje obuhvaća skup različitih društvovnih, političkih i populacionih pitanja u zemljama bijele rase, gdje crnci čine znatan dio stanovništva. Uglavnom se dade c. p. razmotriti u Južnoj Africi, Južnoj i Srednjoj te Sjevernoj Americi.

1. U Africi nema jedinstvenog c. p. Ono još uvijek ima lokalno, plemensko značenje Od 135 mil. stanovnika otpada na crnce oko 85 mil. Tek s pojačanim iskorišćivanjem prirodnog bogatstva moglo bi c. p. dobiti općenitije značenje. Od većeg je značenja to pitanje zasada jedino u Južnoj Africi, gdje je 1921 na 1,5 mil. bijelaca otpadalo 4,7 mil. crnaca. Tu se jasno vidi, kakve posljedice ima kulturna kriza, u koju su zapali crnci, kad su došli u dodir sa suvremenim veleobrtnim sistemom i glavničarskom uljudbom. Ona ih kida od njihovih plemenskih zajednica i razvija u njima osjećaj samostalnosti, ali ih ujedno baca u najveću bijedu i nezadovoljstvo, jer im ne daje prilike, da se društvovno razvijaju. Odjeljivanje crnaca osjeća se na svakom koraku, a najteže je u odnosima rada, gdje se crnci ne mogu koristiti različitim povlasticama, koje uživaju bijeli radnici, i gdje su određeni samo za najteže i najniže poslove. Koliko na političkom području i imadu neke manje povlastice, dobili su ih od engleske uprave kao ustuk protiv Bura. Pancrnački pokret, koji je počeo koncem 19. st. kao crkveno-vjerski u USA i tražio samostalne crnačke crkve, poprimio je u J. Africi političko značenje, pa je tu 1912 osnovan African National Congress. Taj panafrički radikalni pokret, koji je išao za odstranjenjem bijelaca iz Afrike, nije imao odjeka, a i ciljevi su mu bili magloviti. Jedna od pozitivnih posljedica toga nastojanja bilo je to, da je osnovan t. zv. Vigilance Committee u većim mjestima J. Afrike, u kojima udruženi crnci savjetuju vlasti u urođeničkim pitanjima.

2. U Južnoj i Srednjoj Americi c. p. bilo je živo samo za vrijeme ropstva. Uvoz crnaca u J. Ameriku počeo je već u 16. st., prije uvoza u Sj. Ameriku. Ropstvo je ukinula prva Zap. Indija (1838), a posljednja Brazilija (1888). Od 18 mil. crnaca u J. i Sj. Americi oko ⅔ otpada na mješance. Tako velik broj mješanaca i romanski pojam kulture, koji dopušta asimiliranje pripadnika svake rase pod uvjetom, da je sposoban prihvatiti kulturno blago latinske rase, učinili su, da danas c. p. ni izdaleka nije tako zaoštreno, kao u Sjev. Americi. U Sr. Americi postoji od početka 19. st. i samostalna crnačka republika Haiti. Odgojeni mulati primaju se u društvo bijelaca, pa mješoviti brakovi ne padaju pod društvenu zabranu niti se inače vrši neko veće razlikovanje između mulata i bijelaca. Napose se toliko ne osjeća družtveni jaz između crnih i bijelih kod nižih slojeva. I u duhovnom životu J. Amerike ističu se mulati. Međutim, tu je glavno pitanje odnos mješanaca prema bijelcima, dok su čisti crnci više u pozadini. U J. i Sr. Americi to je pitanje riješeno tako, da se puštaju mješanci u životni krug bijele rase, dok se u Sjev. Americi odbijaju. U J. i Sr. Americi crnci prevladavaju na atlantskim obalama, u Jamaici, Haitiju, Antilima, obalnom području Brazilije i Srednje Amerike; najmanje ih ima u Argentini, Chileu i Mexicu.Z. G.

Crnački društvovni problem Amerike. Stanovništvo Amerike ne poznaje rasne cjeline. Uz starosjedioce Indijance došli su od vremena otkrića prvo mediteranci (Španjolci), zatim nordijci (Anglosasi) i drugi Evropejci, a konačno je dovedena crnačka rasa iz Afrike.

Crnce su doveli u Ameriku Španjolci i Englezi, da rade kao roblje i kmetovi u rudnicima srebra i zlata i na plantažama.

Promatramo li crnačko pitanje s ekonomskoga i društvenoga gledišta, vidimo, da dolazak crnaca u Ameriku pada u doba ekonomskog razmaha zapadnoevropskoga merkantilizma 15. i 16. st. Crnci bivaju gospodarski iskorištavani kao kupljeno roblje, pa su neke države njihovom jeftinom radnom snagom znatno uvećale svoje prihode na carinama, porezima i daćama, a pojedinci su stvarali temelje kasnijega veleobrtnoga glavničarstva.

Prve društvene promjene kod crnaca Amerike nastaju za vrijeme američkoga građanskog rata 1861—65. Tada je bilo 4 milijuna crnaca robova, a slobodnjaka oko pol milijuna; činili su 14% sveukupnoga pučanstva USA. Slobodnjaci u stvari nisu imali mogućnosti gospodarskog razvoja, niti su uživali političkih prava. Kad su 1862 svi crnci postali slobodni, nije se odmah mogla odstraniti i ona psihološka udaljenost između bijelaca i crnaca, to više, što je američko javno mišljenje držalo, da su crnci postali slobodni ljudi po američkoj velikodušnosti i čovjekoljubivosti, a ne radi nekih čovječjih prava. Protivštine između bijelaca i crnaca naročito su jake u južnim državama USA, gdje crnci nemaju prava polaziti s bijelcima ista zabavišta, škole, crkve, prometala i sl. Sjeverne države u tom su pogledu širokogrudnije; stoga crnci stalno sele u sjeverne gradove. Najjača kretanja bila su poslije oslobođenja i za vrijeme prvoga svjetskoga rata.

Neprijateljstvo kod bijelaca prema crncima javilo se najprije kod vlasnika velikih posjeda, koji su crnačkim oslobođenjem izgubili jeftinu radnu snagu, odnosno velike dobitke. Ostali bijelci bojali su se ekonomske djelatnosti i samostalnosti crnaca, koji su bili skromnih životnih zahtjeva, a strah ih je bio i od političkih prava crnaca, kad su ovi 1866 dobili pravo glasa. S tim u vezi javlja se psihoza obrane ugroženih položaja, stečenih prava i društvovne prednosti, koja se ogleda u linčovanju, neprimanju crnaca u obrte, zabrani radničkih udružaba bijelcima da rade u tvornicama s crncima i t. d.

G. 1932 bilo je u USA 11,891.000 crnaca ili 9,7% od sveukupnoga pučanstva; 1865 bilo ih je 4,5 milijuna s 12.000 domova te 20.000 gospodarstava, a vodili su 2.000 poduzeća. G. 1925 crnci su imali 700.000 vlastitih domova, 218.612 gospodarstava s ukupno 22,000.000 jutara zemlje te 70.000 poduzeća u vrijednosti od 100,000.000 dolara.

Promotrimo li društveni sastav crnaca prema popisu od 1910 i 1930. vidimo, da su crnci u USA radili u

Na prvi pogled možemo ustanoviti, da crnačko stanovništvo ide sa sela u gradove. U obrte i slobodna zanimanja slabo prodiru. Kao radnici rade prostije poslove, napose u veleobrtu pamuka, duhana, fosfata, šumskih radova i pilana, kao i na željeznicama; a osobito se upotrebljavaju kao kućna posluga. Od ženske kućne posluge 62,6% otpada na crnice. Od onih, koji rade u gospodarstvu, 36% rade kao samostalni poljodjelci, a 64% su radnici. Kao radnici svuda rade teže poslove od bijelaca i uz niže nadnice.

Nepismenost kod crnaca bila je 1860 golema, t. j. 97%, 1870 g. 80%, g. 1890 već samo 57%, g. 1900 44%, g. 1910 30%, g. 1920 pada na 22,9%, a 1930 na 16%.

U 20. st. nastala je veća borba između crnaca i bijelaca Amerike poslije rata, kad su se povratili vojnici s bojišta, gdje je vladala razmjerna ravnopravnost između bijelaca i crnaca u nižim redovima i kada su poslijeratne različite organizacije stvorile i u crnaca solidarnost i borbenost.

U društvenom gibanju vidimo u crnaca tri smjera: 1. Pokret Marcusa Garveya od 1914 bacio je krilaticu: »Natrag u Afriku« (crnačka država Liberija u Africi), a u USA zahtijevao je, da se sastave crnačke narodne republike od pokrajina, gdje crnci imaju većinu. Ovaj je pokret bio povezan sa stvaranjem banaka, trgovačkih i parobrodarskih društava, koja su se izgrađivala za vrijeme ratne konjukture, ali je sva ta gospodarska djelatnost poslije rata propala, tako da je pokret idejno stradao radi gospodarskih slomova. 2. Pokret crnca Du Boisa radikalan je: traži uklanjanje svih društvenih i pravnih razlika između bijelaca i crnaca. 3. Pokret Booker T. Washingtona, konzervativca, koji nastoji provesti suradnju s dobrotvornim društvima, s kulturnim ustanovama, vjerskim ustrojbama, intelektualcima te novčarima. On želi, da crnci dobiju utisak o »dobrom bijelom čovjeku«, koji ih pomaže preko dobrotvornih društava, a vjerski djeluje na njih preko crkve i YMCA. Napose na sjeveru Amerike crnci imaju izgrađen Privredni savez, Savez banaka, Osiguravajuća društva i pomalo prodiru u sva zvanja.

LIT.: B. Brawley, A Social history of the American Negro, New York 1921; J. Davis, Sociology, New York 1927; članak Negro u Encyclopaedia of Social Sciences, New York 1933; Ch. S. Johnson, Negro in American civilization, New York 1930; W. Ogburn., Social change, New York 1922.V. H-t.

Crnačka glazba. 1. Pod tim imenom trebalo bi raspraviti glazbu crnačkih naroda i plemena afričkih, koji su se razvijali pod različitim kulturnim utjecajima. Glazbena nauka tek je započela razlikovati te utjecaje i utvrđivati samnikle elemente glazbe crnačkih naroda i plemena. Nisu istražena ni sva glazbala, kojih ima u zbirkama različnih evropskih muzeja, na pr. u instrumentalnom muzeju bruxelleskog konzervatorija. U Zagrebu se čuva dragocjena mala zbirka glazbala crnačkih naroda iz belgijskog Konga, što ju je s mnogo razumijevanja sabrao Požežanin Dragutin Lerman. Tu su rogovi od slonovih kljova, marimbe, zanze i druga manje upotrebljavana glazbala. Čuvena je upotreba dugačkih šupljih drvenih bubnjeva, kojima c. narodi znadu dojavljivati različne vijesti. Melodika, c. naroda najmanje je istražena. — 2. Bolje smo upućeni u glazbu crnačkih iseljenika, što su ih kao roblje prodavali na plantaže posjednika u južnim državama USA. Ta se, dakako, razvijala pod novim prilikama i uz utjecaj raznonarodnih evropskih doseljenika u tim krajinama. Danas se napjevi amerikanskih crnaca smatraju pravom amerikanskom narodnom glazbom, pa naročito njihovu ritmiku, osobito živahnu i promjenljivu, moderni skladatelji upotrebljavaju u t. zv. jazz-glazbi, ali je i ozbiljni glazbenici unose u svoja velika djela. Od ovih crnačkih popjevaka osobiti su uspjeh postigle duhovne popijevke, poznate pod imenom »negro-spirituals«; njih neobično impresivno izvode posebno izobraženi pjevački zborovi s izabranim vrlo visokim tenorima, koji znadu iz prirodnog registra veoma vješto prijeći u falsetto, pa dosežu položinu dječačkih alta i soprana. Posebna tehnika njihova predavanja znatno je utjecala svojim fino izvedenim portamentima na oblikovanje melodike u modernoj jazz-glazbi.

LIT.: J. W. Johnson, The Book of American Negro Spirituals, London 1926.B. Š.