BANTU. Tako je Bleek 1862 prvi put nazvao afričke narode južno od Gvinejskoga Zatona i velikih jezera na temelju zajedničkih jezičnih kriterija. To je t. zv. »Crna Afrika«, u kojoj pretežno stanuju crnački etnički skupovi (oko 35 mil. ljudi). Riječ bantu znači ljudi, a to je množina od muntu, što znači čovjek. Prema jezičnoj diobi (Drexel, Schmidt) ovo su važnije grupe Bantu: Teke, u šumovitom dijelu Kameruna i Konga (veća plemena: Jaunde, Fan, Bakuba, Bafuba, Bakongo, Mongo, Bangala i dr.); južno i jugoistočno od ovih velik je skup Ndonga, koji se sastoji od plemena Ambo (Ovambo), Katanga, Lunda, Urundi i dr.; u istočnom obalnom kraju oko Zanzibara nalazi se grupa Suaheli, koja se sastoji od manjih plemena i od onih, koja su u blizini područja od rijeke Tana (Vadžaga, Vakamba) do rijeka Somalije; južno od njih je grupa Konde (Kondo) u blizini jezera Njasa (plemena Vahehe, Vapagoro i dr.), pa dalje na rijeci Zambeziju plemena Maravi, Tete i dr.; u Moçambique-u je skup Makua, a zapadno skup Sotho s plemenima Kafri, Zulu, Herero, Bečuan, Matabele i t. d. Pored ovih crnaca govore jezicima bantu još njima srodne, a i neke druge etničke skupine, na pr. Pigmejci u središnjoj Africi. Unatoč mnogim razlikama imaju svi jezici bantu jednaku jezičnu strukturu, a karakteristično je, da se gotovo u svim gramatičkim oblicima javljaju prefiksi. Postoje oko 182 jezika bantu sa 119 narječja. Imade i nekih znatnih utjecaja starih visokih kultura sa sjevera na neke grupe Bantu, o čemu nam govore nalazi Zimbabve (Simbabye) i Monomotapa. Bilo je i Bantu-crnačkih kraljevstva (na pr. Kongo, Lunda). Na istočnoj obali Afrike opaža se u ondješnjih plemena Bantu »orijentalni« utjecaj (iz Indije, Arabije, Perzije).

Crnci Bantu dijele se redovno u manje jedinice (klanove), koje su dobrim dijelom uređene totemistički i patrijarhatski, no opažaju se i matrijarhatske komponente, naročito u šumskom području Konga. Položaj žene dosta je povoljan, pogotovu prve, glavne. Poligamija je uobičajena. Kod inicijacija (uvođenja u krug odraslih) upućuju mladiće i djevojke u tajne i prošlost plemena, što je popraćeno plesovima (s maskama) i slavljem, ali i određenim kušnjama. Zapadni crnci Bantu naročito imaju tajnih društava, a bilo je uobičajeno i žrtvovanje ljudi i kanibalizam. Zemlju obrađuju motikama, a goje, poglavito u području Konga, manidoku, jams, batate, banane i zemne orahe; svuda već danas prodire kultura kukuruza, na istoku i jugoistoku i durha (proso), ovdje uz gajenje goveda, što je utjecaj nilotski i hamitski. Ne poznaju svi stalnoga zemljišnog posjeda, već se često nalazi neka vrsta agrarnoga kolektivizma. Ujedno se nešto bave i lovom. Na zapadu grade četverouglate kolibe od drvene građe (krov sa zabatom), inače najviše kružne sa stožastim krovom. Upotreba željeza veoma je raširena (šiljci kopalja, strelica, motike, lančići za nakit, koluti i t. d.). Bantu su po svojim pećima za taljenje željeza i kovačkim mjehovima na glasu kovači, tehnički na znatnoj visini. Poznaju i lončarstvo i različne pletarske vještine, a i tkanje (u Kongu). U religiji mogu se naći animističke pojave, vjerovanje u lokalne duhove, u zagrobni život i kult pređa. Magija je veoma raširena i često vezana s kovanjem željeza, krvlju i dr. Poglavici plemena (tako i »kralju«) pripisuju nadčovječne sile; postoje nadalje božanska bića u vezi s kišom, te u nekih nebesko biće u vezi s pradjedom i prvim čovjekom (Unkulunkulu), a i s kultom sunca. Imade mita o postanku čovjeka i svijeta.

LIT.: Eickstedt, Rassenkunde und Rassengeschichte der Menschheit, 1934; Ankermann, L’ethnographie actuelle de l’Afrique méridionale, Anthropos, I., 1906; I. Frobenius Verbreitung und Formen des Totemismus in Afrika, Zeitschrift für Ethnol., 1915; Isti, Totenkult und Seelenglaube bei afrikanischen Völkern, Zeitschrift für Ethn., 1918; Isti, Masken und Geheimbünde Afrikas, Halle 1898; Meinhof, Afrikanische Religionen, 1912; Isti, Grundzüge einer vergleichenden Grammatik der Bantusprachen, Berlin 1910; Isti, Die Religionen der Afrikaner in ihrem Zusammenhang mit dem Wirtschaftsleben, 1926; Brown, Among the Bantu Nomads, 1925; Drexel, Gliederung der afrik. Sprachen, Anthropos 1923/24; Schmidt, Sprachfamilien und Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926; Verneau, L’Homme, Pariz 1931; Isti, L’espèce Humaine, Encycl. Franç., VII., 1937; L. Frobenius, Der Ursprung der afrik. Kulturen, Berlin 1898; H. Baumann, Afrikanisches Gewerbe (Bossert, Geschichte des Kunstgewerbes II.). Z. V.

Bantu-jezici je općenito ime za afričke crnačke jezike, koji se govore u trokutu s vrhuncem kod rta Dobre Nade. Istočna crta toga trokuta ide do Somalije, a zapadna do Duala (Kamerun). Sjeverna osnovica toga trokuta proteže se Somalijom od Ugande preko Konga. Sjeverna međa ove jezične grupe još nije utvrđena. Njom se služi oko 50 milijuna afričkih urođenika, ali neki drže ovaj broj prevelikim. Naziv bantu »ljudi«, koji služi kao općenito ime za jezičnu grupu, plural je od singulara muntu »čovjek«. Ide u red ostalih afričkih crnačkih jezika, za koje se danas općenito misli, da su se razvili iz nekog prajezika, slično kao indoevropski jezici.

Jezik Hotentota, koji stanuju također unutar spomenutog trokuta, ne ide u grupu jezika bantu. (Nauka, koja izučava te jezike, zove se afrikanistika.) Svim bantu-jezicima je zajednički rječnik i morfološki sistem. Etničko jedinstvo narodâ, koji govore bantu, nije tako jasno kao lingvističko. Ipak se misli, da potječu starinom iz gornjeg Nila. Neki učenjaci (kao Schleicher i Reinisch) tvrde, da su bantu-jezici u srodstvu sa semitskom grupom. U vezi su s arapskim preko Zanzibara. Narječja se dijele u deset grupa. U ovu grupu broji se i zulu.

LIT.: Homburger, Les langues bantou, u zborniku Meillet-Cohen, Les langues du monde, str. 561—587.