ALPE. Imenom Alpa označuje se planinski sistem, koji počinje na zapadu, na Ligurskoj obali, pa se nastavlja u velikom luku, dugom 1200 km, najprije prema zapadu, a onda zakreće prema sjeveru i sjeveroistoku, pa se svršava na Dunavu nedaleko Beča. Njegovo geografsko razmeđe nalazi se između 43° i 48° sj. š. i 5° i 15° i. d. Širina luka je nejednaka, no sa spojnice se s Apeninom postojano širi, najprije prema zapadu, pa sjeveru i sjeveroistoku. Tako od Cadibone, gdje se Alpe odvajaju od Apenina, iznosi širina luka 45 km, a odanle se sve više šire na cijelom svom luku, pa im je kod Mont Blanca širina 130 km, a u Tirolu, u pravcu izvora Adige, alpski luk dobiva najveću širinu od 260 km. Na tom prostoru Alpe obuhvataju otprilike površinu od 220.000 km².

Alpe predstavljaju najvažnije i najviše planine u Evropi. One stoje kao pregrada između Srednje i Južne Evrope, a ujedno čine u svom prostoru hidrografsku, florističku, narodnu i kulturnu granicu. Kao razvodnica dijele Alpe porječje Rhone, Rajne, Pada i Dunava. Kao klimatska granica rastavljaju srednjoevropsku kontinentalnu od mediteranske tople klime. Kao floristička granica dijele u prvom redu mediteransku od srednjoevropske flore, a u drugom redu se tu susreće crnomorska flora s istoka, baltička sa sjevera i mediteranska s juga. Kao narodna granica u Alpama se stječu tri velika jezična područja: slavensko na istoku, germansko na sjeveru i romansko na jugu i zapadu. Tako Alpe predstavljaju kao narodna granica u isto doba i kulturnu granicu među narodima. No ako Alpe dijele, one imaju nešto svoje, svoju alpsku klimu i floru, te svoj antropogeografijski habitus, gdje se ljudi po načinu života i po gospodarskim prilikama međusobno izjednačuju. Po tim zajedničkim crtama stvaraju Alpe neki zajednički alpski tip i predstavljaju jednu posebnu individualnost, u kojoj su sliveni i stopljeni različiti fizički, biološki i antropogeografski elementi i oni čine izvjesnu cjelinu. Premda ima drugih planina na svijetu, masivnijih u građi i viših po isponu, nigdje nema planina, koje bi se u mnogovrsnosti oblika, velikih i malih, mogle mjeriti s Alpama. Tu se vide gudure i klisure, provalije i uzine, gromade i oštrice, goleti i šume, doline i isponi, ledenjaci i snježnici, jezera i rijeke, pojedine kuće i veća naselja, a svi ti različiti površinski oblici nalaze se često jedan do drugoga, i sve se te ljepote prirode susreću na kratkom razmaku.

Granica i građa. Gdje se Alpe na Ligurskoj obali počinju, nisu mišljenja jednodušna, pa su neki stručnjaci uzimali Giovijski prelaz kao početak Alpa, no većina pisaca u posljednje doba uzima za granicu Alpa brežuljak Cadibone (460 m), nešto zapadnije od Giovijskog prelaza. Tu granicu opravdavaju tako, što je tu najniža prevala na spojnici između Alpa i Apenina, a još i time, što je tu prostor niskoga zemljišta najširi (16 km). Prema tome je tu granica najočiglednija od svakoga drugoga prostora između Alpa i Apenina. Za istočnu granicu nisu također stručnjaci istoga mišljenja, no dok se za sjeveroistočnu granicu općeno uzima rijeka Dunav, gdje se ogranci Alpa nedaleko Beča svršavaju, talijanski pisci uzimaju za jugoistočnu granicu Velika Vrata, istočno od Snježnika. Njemački pak pisci (Krebs, Penck, Machatschek) opravdanije uzimaju za granicu Alpa na toj strani crtu, što bi prolazila od Čakovca sredinom Hrvatskog Zagorja, diljem zagorske željeznice, a onda bi prešla na rijeku Krku kod Brežica, te preko Novoga Mesta na Ljubljanu i odanle uz prugu Južne željeznice do Postojne, pa uz rijeku Vipavu do njezina utoka u Soču.

Prema jugu se Alpe strmo ruše u Lombardsku nizinu, pa su tu granice vidljivije. Tako ide granica u Pijemontu u luku od izvora rijeke Tanara do Ivreje ivicom podnožnih bregova, a od Ivreje dalje granica ide upravo donjim rubom gornjotalijanskih jezera do Verone, a odanle zaokružuje Mletačke i Julijske Alpe do gore spomenute granice na Soči.

Za granice pak spoljašnjega alpskog luka uzimaju morsku obalu do Marseille, a odanle široku dolinu rijeke Rhone, kojom su Alpe odijeljene od francuskoga središnjeg masiva.

Od Lyona granica ide dalje na Lac de Bourget, a odanle se pruža prema Ženevi, gdje su Alpe odijeljene od planina Jura očiglednom klisurom. Od Ženevskog jezera granica ide dalje sredinom švicarske visoravni na Bodensko jezero, a onda sredinom bavarsko-švapske visoravni na Inn, pa širokom dolinom Dunava na Beč. Na tom sjevernom odsjeku Dunav se dotiče Češkoga masiva, pače ga mjestimice u slikovitim klisurama siječe, ostavljajući neke njegove ogranke na desnoj obali rijeke.

Dioba. Alpe na cijeloj svojoj duljini od 1200 km nisu nastale najedamput, pa su prije njihova sadašnjeg orografskog jedinstva stajale neke česti Alpa u vezi s dijelovima drugih planina i sistema. Istom su kasnije bile u nizu mnogih procesa i dugoga razvoja ujedinjene u cjelini. Alpe potom nisu u svojoj građi i oblicima jednolične, već postoje u njima mnoge razlike. Zbog lakšega pregleda uobičajilo se dijeliti cijeli alpski luk u dva dijela. Granica među njima ide preko Graubündena i Vorarlberga, a pokriva se otprilike crtom, što bi išla s Bodenskog jezera preko Splügena na Comsko jezero. Tom crtom Alpe bi bile podijeljene na Istočne i Zapadne. Između ta dva dijela ima dosta velikih razlika, pa evo ih nekoliko. Istočne Alpe razlikuju se od Zapadnih visinom planina, građom kamenja i poređajem zona. Prije svega drugoga Zapadne Alpe opasuju Lombardsku nizinu u luku, dok Istočne Alpe opasuju Mletačku nizinu u ravnoj crti. Zapadne Alpe imadu veću i apsolutnu i relativnu visinu, pa dok u Zapadnim Alpamaima mnogo vrhunaca s preko 4000 m visine, u Istočnim Alpama je jedini Piz Bernina prešao tu visinu. Osim toga je i u relativnoj visini velika razlika između jednih i drugih Alpa. U Zapadnim Alpama je relativna visina Alpa mnogo veća nego u Istočnim; tako je na pr. na podnožju skupine Mont Blanca razlika u visini 3700 m, a slično je i u skupinama Monte Rosa i u Bernskim Alpama, dok u Istočnim Alpama razlike u visini između podnožja i vrhunca nigdje ne iznose više od 2500 m. Kako su u Zapadnim Alpama gorski lanci više izdignuti, usjekle su zbog toga rijeke dublje svoja korita u planinske bokove, pa je tu i utisak ukupne građe snažniji i veličanstveniji. Isto je tako i granica vječnoga leda u Zapadnim Alpama viša nego u Istočnim, jer dok se onamo granica penje na 2700—2900 m visine, u Istočnim Alpama se diže na 2500—2800 m. Uza sve ovo, što je u Zapadnim Alpama snježna granica viša, ima na njima više plasina nego u Istočnim Alpama. Istočne pak Alpe stoje pred Zapadnima u bogatstvu i brzoj izmjeni oblika. No najvažnije razlike između Istočnih i Zapadnih Alpa sastoje se u poređaju njihovih geoloških tvorbi. Alpe posjeduju — kao gotovo sve planine na svijetu — zonalni poređaj geoloških tvorbi, ali je i slijed tvorbi kao i omeđašenje pojedinih zona, a time i redoslijed u izmjeni prirodnih crta u obim dijelovima drugačiji.

Oba dijela imaju centralnu kristalinsku zonu, izgrađenu više ili manje iz metamorfnih stijena, t. j. zbog pritiska planina preobraženih primarnih i sekundarnih stijena kao i eruptivnog kamenja, a ona se zona označuje kao zona gnajsa. U Zapadnim Alpama je ta zona prakamenja raščlanjena dugodolinama u unutarnju i vanjsku. U Zapadnim Alpama čine t. zv. centralni masivi, Mercantour, Pelvoux, Belledonne, Mont Blanc, Gotthard, jednu jezgrenu zonu, koja je samo ostatak starijih alpskih planina još iz doba karbona. Na tu zonu gnajsa naslanjaju se u jednim i drugim Alpama vapnenačke tvorbe, ali tako, da u Zapadnim Alpama nema s unutarnje strane te vapnenačke zone, već je samo spoljašnja na sjeveru, dok se u Istočnim Alpama jasno razlikuje unutarnja i vanjska vapnenačka zona, koje su pravilno dugodolinama odijeljene od središnje zone prakamenja. U Istočnim Alpama su na sjeveru vapnenačke Alpe odijeljene od središnjih Praalpa dugodolinama rijeka Inna, Salzacha, Ennse, zatim dolinama Paltena, Liesinga, Mure i Mürztala do Semmeringa. Južne su pak vapnenačke Alpe odijeljene od središnjih Praalpa dolinama Ečave, Eisacka, Pustertala i Drave.

U Zapadnim Alpama nema tih orografskih granica između sjeverne vapnenačke zone i centralnih Praalpa, pa se u planinama izmjenjuju sad vapnenačke, a sada flišne naslage, te tu nema velikih i povezanih vapnenačkih masiva ni lanaca kao u Istočnim Alpama. Isto tako je tu teško odijeliti vapnenačku zonu od zone prakamenja. Granica među njima leži na pr. u dolini rijeke Reussa po sredini planine, i to često tako, da je sjeverna strana izgrađena iz vapnenca, dok je veći dio masiva izgrađen iz gnajsa. Doline Rhona-Rajna nisu granica između različite građe kamenja, jer je cijela masa južno od tih dolina izgrađena iz kristalinskih stijena, gnajsa i škriljevca, baš kao i planine sa sjeverne strane tih dolina. Južne vapnenačke zone ovdje uopće nema, jer se ona počinje istočno od Luganskog jezera.

Sličan slijed tvorbi može se opaziti u francusko-talijanskim Zapadnim Alpama, ali ondje se nalazi na spoljašnoj strani Alpa nezavisna i široka vapnenačka zona pred kristalinskom zonom.

Osim gore navedenih spoljašnjih razlika između Istočnih i Zapadnih Alpa pridolaze još i druge odvojne značajke u građi planina, u poređaju zonalnih stijena i u oticanju voda. Rijeke na zapadu idu ponajviše okomito na pravac pružanja planina, dok u Istočnim Alpama teku dugodolinama, kojima su pojedini dijelovi vezani neosjetljivim i niskim razvođem ili plitkim prevalama.

Postanak. U najstarije doba naše Zemlje, u arhaiku, pred milijune godina, širilo se na prostoru današnjih Alpa prostrano more i u njemu se razvijao pod tropskim nebom poseban život, drugačiji od današnjega. Da nema evolucije, t. j. mirnoga izgrađivanja i preobražavanja materije, te da nema revolucije, t. j. naglih zemaljskih trzaja i poremećaja, odnosno stvaranja planina, još bi danas na tom prostoru vladale pradavne klimatske i životne prilike. Već su stari geolozi ispravno došli do spoznaje, da su planine potekle s morskoga dna. U velikim lančenim gorama nalaze se talozi morskoga života i negdašnjeg oceanskog svijeta (fosili). Iskustvo je pak utvrdilo, da planine predstavljaju izdignute površine negdašnjih morskih prostora. Za Alpe se drži, da je more, iz koga su nastale, bilo vjerojatno široko od 600—1200 km, dok današnja širina Alpa od Züricha do Bellinzone iznosi jedva 100 km; za toliko su se negdašnji morski prostori suzili naborom planina. Posve je očito, da se ukrućeni komadi površine međusobno pritištu, pri čemu se jedan komad izdiže, drugi pomiče, uzmiče, ili se nad drugi nadjahiva, a u toj borbi za prostor nastali su planinski lanci, bore i pokrovi. Stvaranje planina traje tako dugo, dok je jedna površinska zona plastična, a netom je ukrućena, prestaje stvaranje planina. Jedan razvojni ciklus se time završio.

Stvaranje planina zapravo nije drugo, nego ukrućivanje planeta. U alpskim zonama se jasno vidi geološko zbivanje od najstarijih vremena do danas.

Premda se potanje ne zna za ono zbivanje, što se na prostoru Alpa izvršilo u najstarije doba (u arhaiku) naše Zemlje, a ono se svakako u Alpama nalaze izvjesne zone prakamenja, koje se pribrajaju starijim masama. To su kristalinski škrtljevci, gnajsi i graniti, koji se susreću u masivu Mont Blanca, Oetztalskim i Stubajskim Alpama. Premda njihova starost nije sigurno utvrđena, uvaženi ih geolozi uzimaju za arhajske stijene. Ima doista geologa, koji tvrde, da je to kamenje moglo nastati pritiskom planina i kemičkim procesima, no ipak drugi uvaženi geolozi tvrde, da one tvorbe potječu iz arhajskoga doba (Kober). Kada te stijene iz onoga doba postoje, to je dokaz, da su se na prostoru Alpa već onda izvršili važni geološki procesi, premda je njihova prvotna osnova bila u kasnijoj gradnji planina znatno izmijenjena. Samo treba ovdje naglasiti, da alpska zona kao cjelina nije tada postojala. Praalpe su bile samo dio stare planinske zone, koja je postojala i po nekim dijelovima ostale Evrope. Svakako kamenje one stare središnje zone ne nalazi se više na onome mjestu, gdje je nastalo, jer je pri kasnijem stvaranju planina bilo sa svoga mjesta pomaknuto i potisnuto više kilometara daleko na druga mjesta.

Međutim poslije procesa tonjenja i raspadanja, a u velikom razmaku vremena, na prostoru Alpa opet je zavladalo more, ali isto tako na prostoru cijele Srednje i Južne Evrope, pa sve tamo do kraja Južne Azije. To bijaše veliko središnje sredozemno more staroga vijeka, t. zv. paleozojski Tethys. U tom moru su nastali golemi taloži paleozojskih tvorbi, koji se dijele u kambrij, silur, devon, karbon i perm. Iz toga mora izdigoše se t. zv. paleozojske Visoke Alpe.

O sudbini alpskoga područja u starijim periodama paleozoika ne može se sigurno ništa kazati, jer se u Zapadnim Alpama ne nalaze talozi kambrija, silura i devona, dok u Istočnim Alpama obuhvaćaju talozi iz onoga doba velike prostore. Veći dio Alpa je bio u boljoj polovini paleozoika pod morem, a istom pod konac te periode more je postalo pliće, dok nije tu u starijem karbonu, kao i po drugim krajevima Evrope, postalo kopno. U polovini karbona nastupilo je prvo sigurno boranje Alpa, praćeno velikim intruzijama, iz kojih su nastali gnajski graniti centralnog masiva. Postanjem mladopaleozojskih Alpa udaren je temelj današnjih Alpa. Prema tome današnje su Alpe samo mlađa dogradnja i pregradnja staroga alpskog građevnog plana. U tom smislu se mogu današnje Alpe označiti kao postumno građenje paleozojskih Visokih Alpa. Iz tih razloga Alpe iz karbonskog doba predstavljaju najvažniju fazu u postanju tih planina. Ali i to kopno je opet potonulo, i ako ne na cijelom prostoru, pa je opet započeo novi ciklus evolucije, da se završi novom gradnjom Alpa. Iza raspada i tonjenja većeg dijela paleozojskih Alpa prodire opet more na njegovo područje, i stvara se novo sredozemno more, mezozojski Tethys ili Alpsko more, prava alpska geosinklinala, koja se pružala u pravcu zapad-istok. To more nije bilo jedinstveno, već je bilo kopnenim grbinama raščlanjeno. Tako su postojali baseni i zavale, koji su u okviru cjeline ipak predstavljali geološke manje cjeline i izvjesne individualnosti. Tako su morski zatoni na svoj način izgrađivali svoje dno (facies). Na plitkim mjestima i u blizini kopna nastale su drugačije stijene nego na dubokim mjestima. Tako su na sjevernoj strani mora nastale drugačije naslage nego na južnoj strani. No uza sve te lokalne razlike postoji izvjestan alpski karakter sedimenta na cijelom alpskom prostoru. Mogu se oni u pojedinostima i razlikovati, ali svi zajedno čine jedinstvo spram izvanalpskoga prostora. Ta različita morska područja bijahu cjeline alpskoga oceana, koje su još postojale i kasnije, u doba stvaranja planina, pa dok su prije građevni tipovi ležali jedan do drugoga, danas oni stoje jedan nad drugim i jedan do drugoga. Tako su Alpe raščlanjene u četiri skupine, koje imadu izvjesnu nezavisnost svoga geološkog razvoja, kako se po sebi razumije prema njihovu položaju u okviru alpskoga mora. Ta su četiri područja ova: 1. Helvetsko morsko područje, koje je bilo najprije kopno, a onda se na tom prostoru raširilo more, koje je tu ostalo neprekinuto sve do tercijara. Ono je obuhvaćalo spoljašnju zonu Ligurskog morskog područja sve do Dunava, a u nju se ubraja i pješčana ili flišna zona, koja se nalazi na rubu Alpa. 2. Peninsko morsko područje nalazi se u centralnoj zoni Švicarske na prostoru od Ženeve do Graubündena. 3. Istočnoalpsko more nalazilo se u Istočnim Alpama, osobito na području sjeverne vapnenačke zone. 4. Dinarsko pomorsko područje slične je vrste kao Istočno-alpsko, a stijene su izgrađene iz vapnenačkih i dolomitnih masa.

Alpe su konačno nastale u tercijaru, i to u dugoj borbi između kopna i mora, u borbi kontinenata Evrope i Afrike. To postanje Alpa od krednoga doba do današnjice nije jednoličan akt, već se razvijalo u ritmu. Mora sve više nestaje, alpska zona postaje sve uža; Alpe se dižu, pri čemu se mase kamenja primiču jedna drugoj. Uopće Alpe sele prema sjeveru, dok Dinaridi kreću prema jugu; tako je nastala velika lepezasta građa Alpa. Starotercijarne Alpe nisu još bile visoke planine, a niti su imale opseg današnjih Alpa; pače su imale izgled sredogorja. U mlađem pak tercijaru (naime u pliocenu) nastupa posljednja borba između kopna i mora: stvaraju se konačne visoke planine, mora posve nestaje s područja Alpa, a pritom su nastala izdignuća, potisnuća, premaknuća i nadjahivanja pojedinih alpskih komada. Mora je s alpskoga područja nestalo, Alpe su postale.

Povijest alpskoga postanja predstavlja nam se kao vrlo promjenljiva; često su poplave mora i sedimentacija prekinute stvaranjem kopna i izdignućem planina, ali istom posljednja srednjopliocenska faza izvela je onu vanredno kompliciranu strukturu današnjih alpskih planina.

Bočni pritisak, izdignuće, boranje, tonjenje, premaknuća i borna porinuća dali su glavne crte licu Alpa, ali suvremeni su oblici ponajviše posljedica spoljašnjih sila: ledenjaka, sunčane izravne toplote ili preobraženja u vjetar i oborinu, koji su izveli najveće promjene na licu Alpa.(Samo tri alpske rijeke Aare, Reuss i Rhona nose s Alpa svake godine oko 300.000 m³ materijala.) Tim djelovanjem zatrpane su stare, a stvorene od česti nove erozione doline, pa suvremene Alpe ne predstavljaju drugo, nego preostatke goleme planinske mase, koja je djelovanjem spoljašnjih sila do polovine već porušena.

Ledeno doba i današnja slika Alpa. U diluviju se izvršio posljednji akt u postanju Alpa. One su rasle u visinu i pokrite su snježanicima i ledenjacima, a i današnji led suvremenih ledenjaka nije drugo nego posljednji zvuk ledenog doba. Tako i naši dani spadaju u one posljednje događaje alpskoga zbivanja. U ledeno doba pokrivali su ledenjaci daleko veće površine nego danas, a tadanje je njihovo djelovanje zahvaćalo i predalpske krajeve, gdje danas nema leda, a nema ga već odavna. Onda su se ledenjaci spuštali s Alpa daleko na zapad do Lyona i na jug do Verone, jer je granica snijega bila niža nego je danas. Iz te negdašnje raširenosti leda razabira se, kako su neznatne površine danas pokrivene ledenjacima (u Istočnim Alpama ledenjaci pokrivaju 1460 km², t. j. 13% cijele površine, a na cijelom alpskom području oko 4.500 km²) spram onih ledenjaka, koji su u kvarterno doba pokrivali Alpe. Premda su još nepoznati posljednji uzroci ledenog doba, mogu se ipak iz ledenjačkog kolebanja sadašnjosti stvoriti zaključci, da je neposredni njihov uzrok bila promjena klime, a iznad svega sniženje temperature. Za postanje novoga ledenog doba trebalo bi prema Brückneru smanjenje srednje godišnje temperature samo za 3° C, čime bi se povećale snježne oborine. Ali i povećanje vlage, ili pomicanje visine snježnih oborina, osobito onih najvećih, izazvalo bi sniženje snježne granice. Na početku kvarternoga doba, u t. zv. diluviju, bile su nastale na cijelom svijetu, posebice na sjevernoj hemisferi, takove klimatske prilike, koje su prouzročile veće oborine, a u planinama izazvale ledeno doba. U alpskim krajevima ledenjaci su tada ispunjavali sve doline, ali uza sve to nije bilo povezanosti ledenjaka, kao što se na pr. danas nalazi u Grönlandu, već je bila mreža ledenjačkih rijeka. Isto kao i danas treba i u ondašnjim alpskim ledenjacima razlikovati snježnu granicu od granice leda. Snježna je granica bila viša od granice ledenjaka, koji su se spuštali poput ledenih rijeka dolje niže prema dolinama. Računa se, da je tada u Alpama snježna granica bila za 1200—1300 m niža nego danas. Veliki su se ledenjaci na zapadu spuštali sve do Rhone i Jure, na sjeveru do današnjega Münchena, no na južnim obroncima Alpa nisu ledenjaci prodirali daleko u ravninu, a na istoku nisu dopirali ni do današnjega alpskog ruba, nego samo otprilike do 15° ist. d. Tu se jasno mogu razabrati u predalpskom području tragovi rubnih morena. O veličini i raširenosti tadanje ledenjačke djelatnosti svjedoče rubne morene, kao i blokovi kamenja, koje su ledenjaci mjestimice ostavili, a nadasve svjedoči o tome izgradnja alpskih dolina. Tekućice svojom erozijom izgrađuju doline u obliku velikog slova V, dok ledenjačka erozija proširuje dno dolina poput široke blanje i daje joj oblik štampanog velikog slova U s okomitim stranama. U tim širokim dolinama urezuje nerijetko otopljena ledenjačka voda duboke jaruge, dok sudolični ledenjaci ne mogu erodirati u podlozi tako duboke brazde, jer su glavne doline pokrite ledom, pa je sudoličnim ledenjacima eroziona osnovka nešto viša. Tako utječu glacijalne sudolice u glavne doline na razini površine ledenjaka glavne doline. Kada pak u glavnim dolinama nestane leda, tada ostaju sudolice sa svojim ušćima nad glavnom dolinom kao terase. Ako se pak hoće doći do sudolica, mora se dizati do izvjesnog stupnja. Ako u glavnu dolinu utječe više takvih sudolica, onda se naokolo stvara stepenasti okrug dolina.

Ali onako, kako ledenjaci stvaraju i proširuju doline, onako mogu oni, kad zastanu na kakvoj litičnoj prečagi, izdupsti duboke udubine ili ih eventualno isprazniti, ako su već bile zasute valućem i pijeskom. Kada pak pri nastupu toplije klime nestane ledenjaka u tim udolinama, ostaje u njima otopljena voda i pretvara ih u alpska jezera, koja i danas obrubljuju Alpe, najviše na sjeveru i na jugu.

Ovdje treba istaknuti, što je i od sebe posve shvatljivo, da su ledenjaci po unutrašnjosti Alpa djelovali ponajviše odnoseći materijal, a samo su doline zasipavali pijeskom i morenama, koje su iza toga vode tekućice nosile i ispražnjivale. Poglavito pak područje zasipavanja morena bijahu predalpski prostori, gdje su se ledenjaci mogli raširiti zbog blažega nagiba i stvarati tako bezbrojna i velika polja svoga ledenjačkog djelovanja. Njemačko i švicarsko alpsko predzemlje izgrađeno je nanosima ledenjaka, gdje se vidi u brežuljastoj površini, kako su zbog kolebanja klimatskih prilika ostavljala veće ili manje mase morena. Iza tih brežuljaka bile su udubine, u koje se slila otopljena voda i pretvorila ih u jezera.

Prema proučavanju Pencka i Brücknera ponavljala su se četiri ledena doba, prekinuta toplijim periodama (interglacijalno doba), dok je opet u svako ledeno doba bilo kolebanja u temperaturi, pa je i tada bila jača i slabija intenzivnost zaleđenosti, no svakako daleko veća nego u interglacijalno doba.

Postavilo se pitanje, ne predstavlja li cijelo vrijeme od 20—25.000 godina, koje su prošle iza posljednjega ledenog doba, samo jedno interglacijalno doba. Ako jest tako, onda se približavamo petom ledenom doba.

Pri ovom preglednom prikazu postanja Alpa nisu uzete u obzir sve teorije o načinu njihova postanja, premda je za bolje shvaćanje nužno kazati o njima nekoliko riječi. Bilo je teorija, da su Alpe postale izdizanjem srednje zone sa simetričnim poređajem obiju strana, tako da su naslage po sredini bile starije, a prema vani sve mlađe. To je t. zv. teorija »dizanja«, koju je razvio L. Buchs, ali se pokazalo, da simetrija strana nije potpuna, pa se stvorila nova teorija, kojom su se kušali ukloniti nedostatci u prvoj umnoj konstrukciji. To je bila teorija bočnoga pritiska s južne strane, pri čemu su Alpe dobile lučni oblik i bile suzbite u daljem nabiranju od francuskoga centralnog masiva na zapadu i od Sudeta na sjeveroistoku, dok bi s nutarnje strane, u današnjoj Lombardskoj nizini, bio nastao salom (Suess, Heim). Uzrok takvome postanju Alpa Suess je našao u ohlađivanju zemaljskog tijela i time u vezi u nabiranju zemaljske površine (kontrakciona teorija). No ni tom teorijom nisu se mogle ukloniti sve sumnje i riješiti sva pitanja u stvaranju Alpa, pa je iskrsla nova teorija t. zv. »izostazija«, po kojoj na svakom mjestu na Zemlji treba da vlada ravnovjesje, pa ako je komad površine radi denudacije postao lakši, ili je radi nagomilavanja nanosa postao teži, mora među njima doći do ravnovjesja zbog vertikalnoga dizanja, odnosno spuštanja. Lakši se komad površine diže, a teži spušta. U tom slučaju dolazi zbog nejednakog vertikalnog gibanja plastična masa odozdo do tvrde mase odozgo, i time se uspostavlja ravnovjesje. Međutim to prouzrokuje horizontalno gibanje tvrdih masa prema lakšim i otkidanje pojedinih komada s njihove prvotne osnovice, te »plivanja« njihova na druge susjedne prostore, kao i seljenje geosinklinala i geoantiklinala. Tu je genijalnu ideju za tektoniku Alpa postavio Francuz M. Bertrand. Premda teorija izdignuća rješava mnoga pitanja u postanju Alpa, a isto tako i teorija o bočnom pritisku i o izostaziji, neke sumnje o postanju Alpa nisu se mogle njima potpuno ukloniti, niti su se mogla riješiti neka geološka i tektonska pitanja u njihovoj građi. Našle su se naime u Alpama ispod starih naslaga mlađe, što se utvrdilo osobito kod bušenja Simplonskog tunela, pa su te činjenice izazvale nove probleme u rješavanju njihova postanja i razvitka. Od česti se to tumačilo tako, da su se prekrilne bore stropoštale u uglibli (sinklinale), a kasnije se na njih odozgo spoljašnjim djelovanjem vjetra i vode taložilo starije kamenje. Time su se, istina, mnoge pojave dale protumačiti, ali ne sve, jer se našlo takvih slojeva, koji su bili posve strani svim slojevima iz bližnje okoline. Te je pojave kušao riješiti i za neke alpske česti te ih je i riješio pomenuti francuski geolog Bertrand, kome su se kasnije pridružili i mnogi drugi švicarski i njemački učenjaci, a posebice u posljednje doba njemački geolog Kober. Bertrand je postavio tvrdnju, da su neke alpske česti jednostavnim horizontalnim potiskivanjem otrgnute sa svoga korijena i prenesene na drugu stranu osnovicu. Alpe bi se prema toj teoriji dijelile u tri kategorije, i to od česti u autohtonske, korijenske i pokrovne. Autohtonske su one alpske planine, koje su nastale i borane na istom mjestu, gdje se i sada nalaze, bez procesa premaknuća. Korijeni su one alpske česti, iz kojih su otrgnuti pokrovi. Pokrovi su pak alpske česti, koje su se selile i dospjele više kilometara daleko kao plivajuće sante na tuđu osnovicu i tu se kao eksotične tvorbe našle nad mlađim tvorbama.

Za mnoge partije sjevernih švicarskih Alpa takvim se tumačenjem najbolje rješavaju sva nesuglasja u geologijskom poređaju tvorbi. Za Istočne Alpe se ne dade tako jednostavna slika stvoriti, ali i tu leže sjeverne vapnenačke Alpe na flišu, pa se čini, da su se doselile sa svoga korijena u Karavankama i Gailskim Alpama na sadašnje svoje položaje.

Kober međutim na osnovi te teorije hoće da ispostavi jedinstvo u cijeloj izgradnji alpskoga sistema. Po njemu ne bi bilo razlika u gradnji između Zapadnih i Istočnih Alpa, jer su jedne i druge nastale neposredno prije mlađeg tercijara. Po njemu bi bila u Alpama tri velika planinska sistema, jedan nad drugim, koji su negda u mezozoiku ležali jedan do drugoga kao morska područja. Ta tri pokrova bi bili: Helvetski, Peninski (prije nazvan Leponski) i Istočnoalpski. Sva ta tri pokrova bila su potisnuta prema sjeveru, a oni su se opet raspali u manje pokrove. Svi zapadni pokrovi utonuli su po Koberu pod Istočnim Alpama, pa bi tako Zapadne Alpe ležale pod Istočnim Alpama. Zapadne Alpe javljaju se u Istočnim Alpama u t. zv. »prozorima«, t. j. na mjestima, gdje je istočni alpski pokrov bio erozijom ili denudacijom raznesen ili salomom otvoren, pa je zapadni alpski pokrov tu provirio (u Engadinu i u visokim Turama).

Južne Alpe kao južna vapnenačka zona imaju gotovo istu gradnju kao i sjeverne vapnenačke Alpe, ali uza sve to one imadu svoj specifični karakter, pa je prema Koberu opravdano njih odijeliti od alpskoga tijela i postaviti kao posebnu skupinu.

Sve ove smjele teorije o postanju Alpa pokazuju najbolje važnost alpskoga problema, a iznad svega napore čovjekova uma, da prodre u prošlost i razvoj naše Zemlje, a ni jedna planina na svijetu nije pružila po svojoj građi toliko materije, da se dođe što bliže naučnoj istini. F. L.

Geologija Alpa. A. su gorje, kojemu je geološka prošlost najbolje istražena. Ipak je teško utvrditi taložine iz arhaika, jer se drži, da su razni gnajsi i kristalinični škriljavci u centralnoj česti A. uglavnom taložno kamenje ili kamenje, koje je postalo preobrazbom (metamorfozom) starih eruptivnih masa. Slični su odnosi vladali i u paleozoiku Zapadnih A. U Istočnim A. dobro su razvijene obalne i plitke morske taložine karbona i škriljevci silura. Silur, devon i donji karbon obilno sudjeluju u izgradnji Karnijskih A. i Karavanka. U srednjem karbonu pojavilo se prvo jače boranje A. uz jake intruzije, iz kojih su postali gnajs-graniti centralnog masiva. Velik dio starih naslaga bio je kasnije uništen, a iz toga materijala nastale su u permu nakon povlačenja mora nove naslage kao veruccano-konglomerat i grödenski pješčenjak. Za gornjeg karbona i perma povratile su se u južnim A. transgresije. Naslage mezozoika su nejednako razvijene u Zapadnim i Istočnim A. Dok u Zapadnim A. za trijasa prevladavaju taložine plitkog mora, dotle u Istočnim A. nastaju velike vapnenačke mase dubokih mora, zatim raznobojni rabeljski i kardita-slojevi, glavni i šlern-dolomit. U gornjoj Juri helvetske zone taložene su debele naslage vapnenca, važne u izgradnji švicarskih vapnenačkih A. U srednjoj ili peninskoj zoni dolaze vapneni, tinjcima bogati škriljavci (schistes lustrés), jako rašireni u Švicarskoj. U Istočnim A. javlja se u to doba prvo izdizanje slojeva. U srednjoj kredi Istočnih A. nastaje prvo jače boranje gorja s velikim premacima. Doline ovog novog gorja bile su u gornjoj kredi poplavljene morem, koje je taložilo gosavske naslage. U najgornjoj kredi povlači se u tim krajevima more, a južne česti Istočnih A. ostale su pod morem. Za eocena došlo je u Zapadnim A. do jače, a u Istočnim A. do slabije transgresije, iza koje su zaostale naslage fliša, numulitnih vapnenaca i pršinaca. Na izmaku eocena počinje u Zapadnim A. izdizanje gora, pa dosiže vrhunac u srednjem oligocenu. U gornjem oligocenu i miocenu taložene su znatne naslage, koje su pod konac neogena uzdignute i nešto borane. U donjem i gornjem miocenu prodrlo je more kroz alpska predbrežja daleko prema istoku, gdje su ostale debele taložine molasse. Tek pod konac neogena došlo je do današnje podjele kopna i voda, gora i nizina.

Geolozi prve polovice 19. st. pripisivali su postanak A. prodiranju eruptivnih masa centralnog masiva, koje su podigle sedimente i potisle ih prema sjeveru, pa su tako postale srednje ili kristalinične A., južne i sjeverne vapnenačke A. Kasnije su držali, da su A. borano gorje s orijaškim premacima, koji su nastali tangencijalnim tlakom u pravcu jug-sjever. U drugoj polovici 19. st. došli su do spoznaje, da su A. sastavljene od položitih, ljušturastih boranih pokrova, koji su prevučeni od juga prema sjeveru tako, da svaki mlađi pokrov prehvaća prema sjeveru onaj, koji dolazi ispod njega. Svi pokrovi potječu iz krajeva, koji leže oko 100 km južno od današnjeg njihova ležišta. Kamene mase pokrova bile su u geološkoj prošlosti tektonskim silama otkinute od svojih prvotnih ležišta i potisnute prema sjeveru u današnji njihov položaj. Uz ovu teoriju boranih pokrova vezana su imena geologa: Lugeon, Schardt, Termier, Argand, Schmidt, Heim, Haug i t. d. Svi se pokrovi odlikuju stanovitim petrografskim i paleontološkim osebinama, s raznim facijalnim okružjima. Pojedini su pokrovi uništeni, a neki jako razlomljeni u ploče i klisure. Na mjestima, gdje je rastrošba uništila gornji pokrov, vidi se donji pokrov, pa ta mjesta nazivlju oknom.

U Alpama postoje ovi glavni pokrovi:

1. Helvetska ili Glarnska grupa pokrova; 2. Peninski pokrovi; 3. Lepontski ili pokrovi klisura, i 4. Istočnoalpski pokrovi. Teorija boranih pokrova utvrđena je sa sigurnošću samo u A., dok je njena primjena za ostale evropske, kao i izvanevropske, planine od manjeg značenja.

LIT.: M. Bertrand, Rapport de structures des Alpes de Glaris et du bassin Houiller du nord, Bulettin de la soc. géol. de France, Pariz 1884; T. G. Bouney, The Building of the Alps, London 1913; W. Deecke, Die Alpine Geosynklinale, Neues Jahrb. f. Miner. Geol., pril. sv. 33., 1912; E. Haug, Les nappes de chariage des Alpes calcaires septentrionales, Bull. de la soc. géol. de France, Pariz 1906; A. Heim, Die vermeintliche Gewölbeumbiegung des N-Flügels der Glarner Doppelfalte, Vierteljahrschr. der naturforsch. Gesell., Zürich 1906; Id., Geologie der Schweiz, sv. I.—III., Leipzig 1919—1922; L. Kober, Ueber Bau und Entstehung der Ostalpen, Mitth. d. geol. Gesell., Beč 1912; Id., Der Deckenbau der östlichen Nordalpen, Denkschr. d. k. Ak. d. Wiss., math.-nat. Kl., sv. 88., Beč 1912; A. Penck, Die Entstehung der Alpen, Zeitschr. d. Gesell. f. Erdkunde, Berlin 1908; H. Schardt, Die modernen Anschauungen über den Bau und die Entstehung des Alpengebirges, Verhand. d. Schweiz. Naturforsch. Gesell., St. Gallen 1906, 89. Jahresversammlung; E. Suess, Die Entstehung der Alpen, Beč 1875; P. Termier, Les nappes des Alpes orient, et la synthèse des Alpes, Bull, de la soc. géol. de France, Pariz 1904. J. P-k.

Topografski pregled. Kratak pregled o unutarnjoj građi Alpa omogućuje u isto doba prikazati u kratkim crtama i pojedine alpske skupine u njihovoj povezanosti i odijeljenosti s pomoću dolinskih crta. Najteže je prikazati raščlanjenost u Zapadnim Alpama, koje se označuju pod imenom francusko-talijanskih Alpa, jer je tu podjela nepotpuna i nejasna radi riječne mreže kao i zbog probojnih dolina i klisura, koje često sijeku građu jednakih formacija.

Polazeći s Cadibonske prevale, gdje se Alpe susreću s Apeninima pa sve do prelaza Col di Tenda, protežu se »Ligurske Alpe«, a ondje, gdje se zakreću prema sjeveru, nastavljaju se »Primorske Alpe«, kao prvi član autohtonske središnje zone, u kojima se vidi visokoplaninski karakter planina. U njima naime ima vrhunaca, koji se dižu iznad snježne granice. Na taj centralni masiv privezuju se na zapadu »Provençalske vapnenačke Alpe«, kojima se krajnji ogranci protežu prema zapadu i susreću s pirenejskim planinskim sistemom. Sjeverno od »Primorskih Alpa« nastavlja se unutarnja centralna zona na »Kotijske Alpe«, koje kulminiraju u Monte Viso (3840 m) i pod njihovim podnožjem rijeka Pad prikuplja svoje izvor-vode. Na čvor Thabor privezuje se na zapadu slikovita i veličanstvena skupina »Dauphinejskih Alpa«, u kojima su izgrađene mnoge stepenaste doline, pokrite velikim brojem ledenjaka. Od mnogih vrhunaca u toj skupini diže se najveličanstveniji Mont Pelvoux (3954 m). Na te centralne kristalne Alpe nadovezuje se prema zapadu vapnenačka omanja skupina Dauphinejskih Alpa kao i »Dromske Alpe«, dok se Alpe prema sjeverozapadu susreću s ograncima Jura-sistema.

Od čvora Thabora, a sjeverno do rijeke Dora Riparia pa do Dora Baltea pruža se unutarnja zona veličanstvenih »Grajskih Alpa« (keltski: craig »kamen«). Tu se na rubu planina diže vrhunac Gran Paradiso (4060 m). Sjeverno od Grajskih Alpa nastavlja se četverouglasti masiv Mont Blanca, ispresijecan dubokim dolinama. Na njemu se diže 12 vrhunaca preko 4000 m, dok ih je preko 50 sa 3500 m visine. Sa svojih 4807 m visine Mont Blanc je najviši vrhunac Alpa, a svojim oblikom iz bliza i iz daleka iskače kao kralj cijeloga masiva. Prema zapadu spuštaju se Alpe u skupinu Chablais, kojoj se ogranci lagano polažu prema Ženevskom jezeru, gdje su u najnižim dijelovima obrasli vinogradima i voćkama.

Iza spomenute crte skreću Alpe sa sjevernoga pravca u istočni, pri čemu im visina planina ponešto opada. Tu počinje drugi odlomak Zapadnih Alpa, Švicarske Alpe, u kojima je ostao isti poređaj zona, ali mnoge rijeke probojnice omogućuju lakše ograničenje pojedinih planinskih skupina. Kao najvažnija pregradna crta vrijede duboke dolinske brazde gornje Rhone (Wallis) i Rajne, između Martignyja i Chura. Između izvora tih dviju rijeka uklopljena je Ursernska dolina, iz koje se probija rijeka Reuss prema sjeveru. Otprilike po sredini te crte nalazi se masiv Sv. Gottharda, gdje se doline razilaze u sve pravce, pa masiv čini prvorazredni prometni i hidrografski čvor.

Unutarnja stara zona nastavlja se od Mont Blanca prema istoku i dospijeva do najvišega razvoja u Peninskim ili Vališkim Alpama, gdje se diže 28 vrhunaca do preko 4000 m visine. Dolina Zermatta prodire sa sjevera najdublje u taj golemi masiv. Tu se diže najviši vrhunac Monte Rosa (4638 m), uopće najviši vrhunac svih švicarskih Alpa, a do njegova podnožja, kao i do podnožja drugih vrhunaca, nanizanih u polukrugu, nalazi se veliki broj ledenjaka, dok se prema zapadu gotovo usamljena diže golema i veličanstvena piramida Matterhorn (M. Cervin, 4505 m). Na te Alpe se nastavljaju prema istoku Lepontske ili Tesinske, a na te Adula skupina, koja dopire do prijelaza Splügen.

U Lepontskim Alpama nalazi se masiv Sv. Gottharda, gdje se jasno raščlanjuju poglaviti Peninski lanci između Rhone, Aare, Reussa i Rajne. Najvažnija od tih skupina i uopće najljepši dio švicarskih Alpa jesu Bernske Alpe, koje se mogu uzeti s druge strane kao spoljašnji nastavak kristalinske zone Mont Blanca. Tu se Alpe stječu u golemom bloku i nigdje nema u Alpama toliko individualnih vrhunaca i nigdje ledenjaci ne pokrivaju veću površinu nego tu. Tu se dižu: Jungfrau (4167 m), pa Silberhorn, pa Schneehorn, zatim Mönch i Eiger. Iz beskrajnoga snježnog mora diže se vitka litična piramida Finsteraarhorn (4275 m), najveći vrhunac Bernskih Alpa. Iz golemog rezervoara leda teku na sve strane goleme ledene mase, a među njima se spušta prema jugu 24 km dugi ledenjak Aletsch, najdulji ledenjak uopće u Alpama. Nad njim se diže Aletschhorn, drugi po visini vrhunac te skupine.

Na Bernske Alpe se naslanjaju prema istoku do Reussa »Urske Alpe«. Kako se rijeka probojnica Reuss nalazi sa svojim izvorom u spomenutoj dugodolini (Ursernska dolina), to je tu omogućen prijelaz preko Alpi s jednim jedinim isponom, a u tome počiva velika važnost puta Sv. Gottharda (2114 m). Preko prevale Furka otvara se put u dolinu Rhone, a preko udobnog prijelaza Oberalp (2048 m) u dolinu Rajne. Tako se tu, na tom gotthardskom prostoru, ukrštavaju obje linije: sjever-jug, zapad-istok.

Istočno od doline Reussa prostiru se »Glarnske Alpe«. Isto onako kao i u »Freiburškim Alpama« nalaze se također između Thunskoga i Vierwaldstättskog jez. mnogi lanci, izgrađeni iz flišnih i vapnenačkih stijena. Glarnske Alpe nastavljaju se sa svojim ograncima prema istoku i dopiru do Bodenskog jezera. Na probojnoj dolini Rajna-Splügen svršavaju Zapadne Alpe, u kojima se uz goleme ledenjake nalaze i zeleni pašnjaci, a dolje u nizini mnoga pitoma kulturna naselja uz jezera i rijeke. Uz te prirodne ljepote urezao je tu čovjek i tragove svoga stvaranja u kulturi zemlje, ratarstvu i industriji i u gradnji naselja, većih i manjih. Što mogu uopće Alpe najljepše pružiti, to je skupljeno u Švicarskim Alpama.

Istočne Alpe su dugodolinama podijeljene u tri pravilne zone: sjevernu, srednju i južnu. Sjeverna i južna su izgrađene od vapnenca, a srednja kao i u Zapadnim Alpama iz prakamenja. Sjeverne su Alpe odijeljene od srednjih dugodolinama rijeka Inna, gornjega Salzacha, gornje Ennse, a dijele se u ove skupine: Algäuske i Vorarlberške Alpe, na kojima se nalazi željeznički rov između Tirola i Vorarlberga. Sjeverotirolske i Bavarske Alpe sa Wettersteinom, Salzburške, Gornjoaustrijske i Donjoaustrijske Alpe. Škriljevačke Sjeveroštajerske Alpe čine prijelaz »Štajerskim Praalpama«.

Središnje Praalpe su izgrađene iz prakamenja, a nastavljaju se istočno od Splügena. Na sjeveru su prirodno ograđene pomenutim riječnim dolinama, ali im je granica i prema jugu određena riječnim dolinama. Jednom teče na zapadu Adda u Comsko jezero, a Judikarskom dolinom teku Noce i Sarca; na istoku čine granicu Pustertalska dolina i dolina Drave. U centralnim Alpama nalazi se na zapadu skupina Retijskih Alpa, no one su podijeljene u mnoge manje skupine. Najvažnije su Albula i Silvretta. Na jugu Engadina pruža se skupina Bernina, gdje se diže Piz Bernina, najviši vrhunac Istočnih Alpa (4052), pa Münstertalske Alpe. Oetztalska skupina se prostire na istoku između Adde i Inna s Wildspitze (3774 m). Ova se skupina nastavlja u Stubajskim Alpama do Brennera.

Južno od njih preko sedla Stelvio diže se veličanstveni vrhunac Ortler (3900 m), izgrađen u osnovici od škriljevačkih stijena, dok je u gornjem dijelu izgrađen iz vapnenačkih tvorbi. Ta se skupina ističe vanrednom prirodnom ljepotom, koja se može takmiti s najljepšim krajevima u Švicarskoj.

Istočno od Retijskih Alpa počinju Ture. Njima se na zapadu nalaze Zillertalske Alpe, koje proučavatelj Alpa Heim protivno običaju ubraja u skupinu Tura. Visoke Ture se prostiru između Salzacha i Drave do sedla Mur Törl i čine najveću i najvišu skupinu tih Alpa sa 17 vrhunaca iznad 3400 m i s najvišim između njih Grossglocknerom (3798 m). Male Ture između Ennske i Dravske doline prosljeđuju gornju skupinu do sedla Schober (849 m). Još su niže Alpe južno od rijeke Mure, koje dolaze pod imenom Norijske Alpe, a one se nastavljaju u Lavantskim Alpama s obje strane Lavantske doline, pa se u Svinškim Alpama i u Golici produžuju prema istoku, prelazeći u malom opsegu na tlo Jugoslavije u Pohorje i Kozjak (Possruck).

Južne vapnenačke Alpe pružaju veću raznolikost u gradnji kamena i u većoj izmjeni prirodnih slika, nego sjeverne vapnenačke Alpe. Tu se neposredno susreću i međusobno se prožimaju prakamenje s vapnenačkim stijenama. Bergamske Alpe, s kojima se južna zona počinje istočno od Comskoga jezera, ispunjavaju prostor do Adde i Oglia. Istočno od njih diže se snažna grupa Adamello, a prema istoku do Ečave skupina Brenta. Istočno od Ečave do doline Piave prostiru se Južnotirolski Dolomiti. Nigdje u Alpama nema na tako malom prostoru toliko različitih slika i toliko ljepota, kao tu. Istočno od Piave dižu se Gailske Alpe, pa dalje Karnijski glavni lanac. Na nj se naslanjaju Karavanke. Pred Karnijskim glavnim lancem na jugu pružaju se Friulske vapnenačke Alpe; istočno od Predila dižu se kao posebna alpska skupina Julijske Alpe, izgrađene iz vapnenačkih stijena s velikom visinom planina i strminom strana, a Triglav je najveći vrhunac u njima (2864), Julijske Alpe čine prijelaz Kršu i Dinarskom spletu.

Klimatske prilike. Alpska klima je posljedica triju različitih činilaca. Ona je uvjetovana visinom planina, promjenom reljefa i vezama sa susjednim ravnim zemljama, među kojima stoje Alpe kao klimatska granica. Osim toga Alpe imaju i neke posebne klimatske crte, po kojima vrijede kao posebna individualnost.

Posve je jasno, da se zbog velikoga prostranstva Alpa između sjevera i juga, a još više između zapada i istoka, te radi velike visine reljefa, ne mogu očekivati na njihovu području jednolične klimatske prilike. Položene između umjerene Srednje Evrope i suptropskih mediteranskih zemalja, te između Zapadne Evrope, gdje prevladava oceanska klima i Panonske nizine na istoku, koja stoji pod utjecajem istočno-evropskih klimatskih prilika, u Alpama se stječu sve osobine tih četiriju susjednih područja, ali su one sve modificirane u Alpama zbog njihova visokog ispona. Zbog toga se na alpskom području susreću klimatske prilike Srednje Evrope, gdje su dosta velike razlike u temperaturama po godišnjim dobama i pretežu zapadni vjetrovi s jakim oborinama u svako godišnje doba, s klimatskim prilikama Južne Evrope, gdje prevladava blaga mediteranska klima s jakim oborinama za vrijeme ekvinokcija, koja prodire duboko kroz alpske doline u unutrašnjost planina. U istočnom alpskom području osjeća se s većom udaljenošću od mora utjecaj istočne kontinentalne klime s velikim razlikama u temperaturama po godišnjim dobama, kao i što s manjim količinama oborina. Cijelom su pak alpskom području svojstvene neke klimatske osobine, koje su posljedica visina planina.

Padanje temperature s visinom. Atmosfera se grije vrlo malo prolazom sunčanih zraka kroza nju; najveći dio sunčanih zraka grije zemlju, a od nje se griju donji uzdušni slojevi nad njome. Zbog toga temperatura uzduha pada s visinom. Hann je proračunao, da temperatura uzduha pada na sjevernoj strani Alpa za 0.51° na 100 m, a na južnoj strani za 0.60°. Prosječno za sve Alpe pada temperatura s visinom za 0.58° na 100 m; t. j. čovjek se mora dizati za 170 m, da temperatura padne za jedan stupanj.

Međutim se zimi događa u zatvorenim kotlinama obrnuta pojava, t. j. u srednjim visinama planina temperatura je veća nego u dolinama. Kako je žarenje (zračenje) preko vedrih zimskih noći veliko, a to je posljedica većega pritiska uzduha (maksimum), pa je radi tišina omogućeno, da se hladni i teži uzduh spušta u zavale i tu se prema težini slojeva poreda: donji slojevi su najhladniji i po tome najteži, a prema gore dolaze sve lakši i manje studeni uzdušni slojevi. Budući da su donji slojevi još puni vodenih para i one se preko noći kondenziraju u obliku magla, to je iznad njih gore u visinama vedro, pa kad sunce grane, najprije zagrije krajeve u visinama. Kako je još uzduh u visinama rjeđi i u njemu imade manje vodenih hlapova, to je i intenzivnost sunčanih zraka gore veća nego u nizinama. Zbog toga se u novije doba u nekim planinskim mjestima, koja su zaklonjena od studenih struja, grade lječilišta za bolesne na plućima (Davos, Arosa, Engadin, dolina Inna povrh Landecka, Gnadewald kod Innsbrucka i mnoga mjesta u Dolomitima). Naprotiv ljeti u nizinama ima više sunčanih dana nego u planinama, gdje ima u to doba dosta oblaka. Jesen i zima su u planinama vedriji, jer se tada oblaci i magle spuštaju nisko, pa se visoke strane dolina i planinski vrhunci nalaze povrh područja magla i oblaka.

U visinama su radi te obrnute pojave grijanja manje razlike između ljeta i zime nego u zavalama, pa se stoga klima u visinama približava obalskoj klimi, te je u visinskoj planinskoj klimi jesen, onako isto kao i u primorju, toplija nego proljeće. Dalja analogija između obalske i planinske klime postoji još i u tome, da toplotni ekstremi zakašnjavaju, pa zimski ekstremi, odnosno najniže temperature, padaju obično u veljači ili u ožujku.

S visinom pada apsolutna količina vlage, pa je zrak u visinama nad samim snježnim pojavama vrlo suh, a kako je još transpiracija vrlo velika, to raste osjećaj žeđe. U ravninama je relativna vlaga preko proljeća i ljeti veća nego preko zime, koja je u planinama najsuše i najvedrije godišnje doba. S vertikalnim gibanjem uzduha uzduh se hladi, a time se povećava kondenzacija vodenih hlapova. Stoga u visinama raste količina i učestanost oborina, ali u izvjesnoj visini količina oborina opet pada. Našlo se je, da najviše oborina pada u visini od 2000—3000 m.

Podjela oborina u Alpama je takva, da obje spoljašne planinske zone dobivaju veću količinu oborina negoli unutrašnje. Podjela pak oborina po godišnjim dobama je u većem dijelu Alpa srednjoevropska, t. j. najviše oborina pada preko ljeta, dok je u Južnim Alpama maksimum oborina u doba ekvinokcija.

U svim planinskim zemljama, osobito u alpskim dolinama duvaju danji vjetrovi prema visinskim krajevima (dolinski vjetar); noću pak obrnuto duva vjetar s planina prema dolini, jer su se uzdušni slojevi brže preko noći rashladili (planinski vjetar).

Föhn je jedan od važnijih alpskih vjetrova, premda nije ograničen samo na Alpe, već se javlja i po mnogim drugim planinskim krajevima, sve tamo do Grönlanda. Föhn je u Alpama topao, suh i južni vjetar, koji se osobito javlja od Ženevskoga jezera pa do Beča u dolinama prema sjeveru otvorenim. Föhn nije afrički vjetar, kako se je nekada mislilo, niti je nastao na jugu Alpa, jer dok on duva u Alpama, na jugu Alpa je tiho i vlažno vrijeme; pače nekoliko sati iza početka föhna na sjeveru, na jugu Alpa pada kiša. Isto tako ne prima föhn svoju toplotu na jugu, već postaje topao tako, što se vjetar kod spuštanja niz sjeverne strane jače zagrije, nego što se kod dizanja s južne strane rashladi, a to se događa u omjeru 1 : 0.6. Osim toga se s vjetrene južne strane jedan dio vodenih para kondenzirao, pri čemu je ostala u uzduhu neka količina toplote, koja mu ne dopušta, da se kod dizanja može onoliko ohladiti, koliko bi se inače rashladio, da je potpuno suh.

Već je istaknuto, da Alpe djeluju kao vjetrena granica, pa se te razlike opažaju na jednoj i na drugoj strani planina. Kod južnoga vremena, odnosno kada se Alpama približava minimum sa Sredozemnoga mora, vlada na sjeveru Alpa vedrina, dok na jugu pada kiša; kod sjevernih i zapadnih vjetrova pada na sjeveru Alpa kiša, dok je na južnoj strani planina vedro i suho.

Radi tih klimatskih razlika mijenja se u Alpama i snježna granica; tako se ona nalazi na pokrajnim lancima između 2400 i 2500 m u centralnoj zoni između 2600 i 2800 m, a u većim planinskim masivima (Bernske Alpe) između 2900 i 3100 m.

Međutim površina ledenjaka u Švicarskoj je veća (1800 km²) nego u Istočnim Alpama (1460 km²), a najveće i najdulje ledenjačke rijeke nalaze se na zapadu (ledenjak Aletsch 115 km²), Gornergratski ledenjak (67.2 km²), Mer de Glace u masivu Mont Blanca (55.3 km²).

Vode i led. Rijeke u Alpama dobivaju svoju vodu ili iz izvora ili iz ledenjačkih potoka. Posvuda pak na području, gdje su oborine podijeljene razmjerno po godišnjim dobama, osim u Južnim Alpama, gdje padaju ekvinokcijalne kiše, pa imaju pored proljetnih otapanja ledenjaka još i jesensku oborinsku vodu, početak povodnja visoke vode je određen najvećim otapanjem snijega. U nižim dijelovima planina, gdje se zimski snijeg u proljeću otopi, ili u cijelosti ili ponajviše, nastupa otapanje snijega u tim krajevima u proljeću, a u višima u ljetu. One rijeke, koje dobivaju vodu otapanjem ledenjaka u višim krajevima, dakle u punom ljetu, imaju najviše vode u suhim i vrućim godinama, jer je tada otapanje ledenjaka naročito intenzivno. Za toplih ljetnih dana otiče iz Alpa dnevno preko 1 milijun m³ vode, pa su Alpe veliki hidrografički rezervoar za Evropu. Samo male rijeke u Južnim Alpama imadu karakter bujica torrenta, kojima je korito preko ljeta posve suho, a u doba ekvinokcijalnih kiša korita nabujaju u obliku povodnja. Važan je faktor količina oticanja vode prema veličini oborina, a ta se izračunala prosječno za Alpe sa 60%. Ledenjačke rijeke imadu ne samo godišnju, već i dnevnu periodu, pa se našlo, da imadu najveće oticanje u ponoći, a najmanje u 10 sati prije podne. Računa se, da ledenjaci pokrivaju 3800 km²; od toga je 1800 km² u Švicarskoj. Oetztalske Alpe imadu 350 km² pod ledenjacima. Alpe opskrbljuju vodom veliki dio srednjoevropskih rijeka iz svojih izvora, a još k tome jedan dio južnoevropskih rijeka. U Alpama se nalazi najvažnije razvođe u Evropi (Freiburške i Bernske Alpe, Gotthard, Albula, Arlberg). Zrakasto teku rijeke iz alpskog područja u Sredozemno, Sjeverno, Crno i Jadransko more. Glavna porječja su porječje Rajne, Rhone, Pada i Dunava, dok Adige i primorčice jadranskog i mediteranskog sliva ne dolaze toliko u obzir. Pokraj sv. Gottharda je prijelaz Furka, gdje su izvori rijeke Rajne, Rhone, Inna i Ticina vrlo blizu. U zapadnom dijelu protječu rijeke pretežno kratke i strme poprečne doline (Rhona, Reuss, Aare i Rajna); u istočnom dijelu teku naprotiv dugim uzdužnim dolinama (Inn, Salzach, Enns, Mura, Murica i Drava). Ove uzdužne doline stoje zbog mnogih poprečnih dolina u uskoj vezi. Poprečne doline u Istočnim Alpama pružaju se stepenasto, a to je uzrokom mnogim slapovima (Handeckfall, Gasteinerfall). Ako rijeke udube svoja korita u podlogu, nastaju jaruge, zvane »Klamm« (Lichtensteinklamm, Partnachklamm, Windbachklamm). Konačno moramo spomenuti i takove doline, koje presijecaju i dijele pojedine gorske grupe (dolina Rhone između Martignyja i Ženevskog jezera, dolina Inna između Wörgla i Kufsteina). Kako alpske rijeke dobivaju svoju vodu najviše iz ledenjaka, ljeti su vodom najbogatije. U južnom dijelu osobito u području vapnenačkih Alpa vrlo je važno podzemno oticanje.

Alpe obiluju jezerima, a to je znak, da su mladenačkoga postanja. Jezera su od česti dolinska, a od česti brdska. Dolinska su jezera veća i dublja i leže izuzetno u dolinama, gdje su morene za posljednje zaleđenosti zasule izlaz oticanju vode. Sa sjeverne strane Alpa nalaze se jezera u predzemlju, a nešto i na rubu planina (Bodensko, Gornjobavarska jezera, jezera u Salzkammergutu). S južne strane Alpa jezera ispunjaju uzane, ali duboke brazde na izlazu dolina (Gardsko, Insubriško jezero i t. d.). Samo na istočnoj strani Alpa, gdje je zadnja zaleđenost bila manja, leže jezera dublje u planini (Koruška jezera, Bohinjsko i Bledsko jezero). Achensko i Zellersko nastala su što zbog glacijalne erozije podloge, a što zasipavanjem morena. Brdska su jezera nastala tako, što je voda ušla u kršne doline i njih ispunila, ili što su u visinama između 1500 i 2600 m ledenjaci izdubli u tvrdoj podlozi udubljenja i unutra se spustila otopljena voda.

Alpska jezera vrše za alpske rijeke veliku ulogu rezervoara i regulatora oticanja. Tako su Ženevsko jezero (573 km²) za Rhonu, Bodensko (538 km²) za Rajnu, Comsko (157 km²) za Addu, Lago Maggiore (210 km²) za Ticino, Gardsko (366 km²) za Mincio.

U životinjskom svijetu zastupane su u visokim gorama one vrste, koje su nekada pripadale ledenoj periodi. Tu spada svizavac, gotovo iskorijenjeni kozorog, alpska vrana, orao i kobac, koji viju svoja gnijezda u najvišim vrletima. Ostale se životinje nalaze kao stanovnici dolina i nižih krajeva, a u toplije godišnje doba polaze u više predjele. Kada se pak spusti temperatura, sele natrag u niže krajeve. To su medvjed, vuk, ris i t. d.

Alpske vode bogate su ribama, pogotovu pastrvama. Prema visini opada naglo broj životinja. U visokim alpskim jezerima stanuju još preostaci iz ledenoga doba. Ljudi su gotovo iskorijenili alpsku floru i faunu i zato su osnovani t. zv. narodni parkovi (Donji Engadin i Ture) kao neki vrtovi za čuvanje alpske flore i faune. (→ Životinjstvo A., str. 280).

Stanovništvo. Još u posljednje interglacijalno doba, dakle prije posljednje velike zaleđenosti u Alpama, nalazila su se tamo ljudska naselja. Ona idu u paleolitičko doba. Značajno je, da je u njima bio visoko razvit smisao za umjetnost. To se vidi po urezima u životinjskim i ljudskim kostima i po crtanju u spiljama. Te kulture je najedamput nestalo, pa u Alpama nema kao drugdje prijelaza iz paleolitičkoga u neolitičko doba, već te dvije periode stoje u oštroj opreci. To se tumači tako, da je nestalo prvo, a došlo posve drugo stanovništvo. Ta druga perioda približava se današnjoj (tragovi razvitog ratarstva).

Predhistoričko stanovništvo Alpa bilo je vrlo miješano. Podrijetlo je nepoznato i kasnijemu stanovništvu, koje je stanovalo na kolcima po jezerima. Nema dokaza, da bi u doba neolitika ono bilo indogermanskog podrijetla. Istom u brončano doba nalazi se u Alpama stanovništvo indoevropskog podrijetla; ono je uzelo prerađivanje bronce s istoka. Alpe su morali naseliti Italci kao najstarije indoevropske pleme, ali se čini, da su se oni tu zaustavili na kratko doba. Prvi trajni stanovnici Alpa bijahu Iliri, na koje se svode mnoga alpska imena, a njima se pripisuje i »hallstatska« kultura. La Tène perioda je specifično keltska kultura. U A. se uselilo više keltskih plemena, a bila su podijeljena u Helvete na današnjem predzemlju Švicarske, u Tauriske, Vindelice, Karne i Norike u Istočnim Alpama. Kelti su tamo došli sa sjevera iz današnje Njemačke, potiskivani germanskim plemenima. Vjerojatno su Veneti mješanci između Kelta i Ilira. Zajedno s Keltima nastavali su Alpe još i Retijci, kojima rasna pripadnost još nije utvrđena. Sva ta plemena došla su kasnije pod rimsko gospodstvo i ostala pod njim sve do seobe naroda, kada su na alpsko područje prodrli Germani i Slaveni. Od starosjedilaca ostali su u Graubündenu i Južnom Tirolu Retoromani i Ladini, te preostaci romaniziranih Kelta i Retijaca.

Iz ovoga kratkoga povijesnog pregleda dobiva se slika o stanovništvu Alpa i utvrđuje se činjenica, da današnje stanovništvo nema svoga središta u planinama, ako se izuzmu one male skupine Retoromana, već su njihova narodna središta podalje od alpskoga područja, a samo je njihov mali dio prodro u Alpe. Danas se nalaze u Alpama: 1. Francuzi u francuskim Alpama i zapadnoj Švicarskoj; 2. Talijani u južnim alpskim dolinama i padinama Alpa; 3. Retoromani u spomenutim dolinama i u Južnom Tirolu; 4. Nijemci u istočnoj i sjevernoj Švicarskoj i većem dijelu Istočnih Alpa; 5. Slaveni u Koruškoj, južnoj Štajerskoj i Kranjskoj; 6. Friulci ili Furlani u južnim dolinama Karnskih Alpa.

Uzme li se, da u Alpama živi oko 12 milijuna stanovnika, to otpada 38% na Nijemce, 26% na Talijane, 24% na Francuze, 10% na Slavene, a ostali su Retoromani i Ladini. Stanovništvo je relativno rijetko naseljeno, ali imade krajeva, posebice u srednjoj i sjevernoj Švicarskoj, gdje je stanovništvo vrlo gusto naseljeno (200 po km²).

Privreda. Vrela prihoda alpskog stanovništva su različita s obzirom na klimu i položaj zemlje. Poljodjelstvo nema veće važnosti, no u dolinama na jugu ratarstvo je lijepo razvijeno, pa se dobiva vino i voće, pače ima ponešto i agruma (limuna i naranča). Zbog toga je u Alpama vrlo razvijeno stočarstvo i prerađivanje mlijeka, dok ratarstvo služi lokalnoj potrebi i to samo ondje, gdje to prilike dopuštaju. Najveću vrijednost predstavljaju šume i stoka, a u novije doba vodena snaga, koja daje električnu struju, a ta se često odvodi vrlo daleko izvan Alpa. Alpe su siromašne rudama, tako su neka važnija nalazišta ruda samo u Istočnim Alpama. U Zapadnim i Srednjim Alpama nalaze se česti ostaci nekadašnjih rudnika. U tom dijelu Alpa ima nešto malo antracita, željeza, niklja, olova i kamene soli. Štajerska i Koruška su naprotiv bogate najboljim željezom, Koruška olovom, Kranjska cinkom i živom (Idrija). U Gornjoj Austriji, Salzburgu, Tirolu i u Gornjoj Bavarskoj leže velika nalazišta kamene soli. Grafita ima u Gornjoj Štajerskoj, asfalta u Sjevernom Tirolu, a magnezita u Gornjoj Štajerskoj. Zlata i srebra uopće nema, osim tragova u Visokim Turama. Mnogo je mramornih i granitnih kamenoloma. Centralne Alpe su bogate mineralnim vodama (okolina Mont Blanca, Sv. Gottharda, dolina Fassa u Južnom Tirolu i t. d.). Alpe su bogate i ljekovitim vrelima (Reichenhall, Ischl, željezno vrelo St. Moritz, sumporne kupelji Leuker Bad, Aix les Bains i Baden, arsenske kupke Levico, terme Gastein i Ragaz). Teška industrija je razvita u Gornjoj Austriji, Štajerskoj i Tirolu; gojenje svilene bube i predionice svile po južnim padinama Alpa, predionice pamuka u Clarusu i Vorarlbergu; pilane u Bernskom Oberlandu i Gornjoj Bavarskoj i t. d. Jak priliv turista dao je poticaj za hotelijerstvo i za izobrazbu vodiča. Porastom alpinizma i djelovanjem različnih udruženja raste iz godine u godinu broj posjetilaca Alpa, koji ne posjećuju samo najpoznatija mjesta, već zalaze i u najzabitnije doline.

Prometne veze. Kako Alpe stoje kao pregrada između Italije i Francuske na jednoj strani, te između Italije i Srednje Evrope na drugoj strani, dakle između prostora, u kojima postoje velike klimatske, ekonomske i političke razlike, pa je stoga i prometna napetost među njima vrlo velika, to je vrlo važno znati, kako i gdje su te veze stvorene, i koje im je zapreke stavljala priroda. Odmah treba istaknuti, da Alpe predstavljaju svojim isponima golemi obruč, ali one uza sve to stavljaju prometu manjih prepreka nego mnoge druge niže planine.

Alpski lanci su na mnogo mjesta, nešto pri samoj svojoj građi, ali ponajviše djelovanjem vode i ledenjaka, tako uniženi, da su na njima stvoreni prelazni brežuljci, prevale i urezi, preko kojih se promet već od davnine odvijao, premda imade alpskih dolina s vrlo strmim stranama, te je čovjek morao u njima vještačkom gradnjom izgrađivati putove u velikim zavojima i tako savladati uspone, da se promet mogao s jedne i s druge strane pravilno razvijati. U početku je promet bio razvit na alpskim prostorima ondje, gdje su Alpe počinjale i gdje su svršavale, a to je na istoku Julijskih nižih ogranaka za veze između Podunavlja i Italije, kao i na zapadnoj strani na Ligurskoj obali za veze između Italije i ronske zavale u današnjoj Francuskoj. Ali i po sredini Alpa bilo je prevala, preko kojih je bilo staza za promet između jedne i druge strane. Tako su Gali već u starom vijeku pod svojim vođom Bellovesusom prešli preko Brennera ili Malog sv. Bernarda i spustili se u Italiju (388. pr. Kr.). Hanibal je prešao Alpe vjerojatno preko Col de la Seigne i spustio se u dolinu rijeke Dora Baltea. U doba carskoga Rima bijaše 17 provodnih prolaza preko Alpa, a među njima se je naročito upotrebljavao Mont Genèvre i Veliki sv. Bernard (Mons Matronae), preko kojega je August dao izgraditi cestu. U Istočnim Alpama dao je Septimij Sever izgraditi cestu preko Brennera, dok je najstarija veza postojala na istoku između Italije i srednjega Podunavlja preko donje Kranjske (Ugarski put).

U doba seobe naroda provaljivala su barbarska plemena u Italiju ponajviše preko Julijskih Alpa, po onim putovima, gdje je prije njih i rimska država provela osvojenje jednoga dijela srednjeg Podunavlja (Panonija). Križarske su čete upotrebljavale tirolske prevale za spuštanje u sredozemsko područje. U srednjem su se vijeku ponajviše upotrebljavali putovi preko Velikog sv. Bernarda i Brennera i tim putovima spuštali su se njemački vladari u Italiju, da se ondje krune kao rimski carevi i da obavljaju svoje vladarske dužnosti. Iza rasapa i uništenja starih rimskih cesta postao je prijelaz preko Alpa veoma težak sve do 19. st. Jedini je put još vodio preko Brennera, a istom 1772 bijaše tu uređen i kolni put. Drugi je put bio uređen 1872 preko Col di Tenda na zapadnom odsjeku Alpa.

Putovi pak za veliki promet počeli su se graditi istom u doba Napoleonovo, a oni su izgrađeni na istim mjestima starih rimskih i sredovječnih cesta. Tako su izgrađene ceste: 1. Prevala Tenda (1873), koja veže Ventimigliu s Cuneom; 2. Prevala Argentera, koja veže Cuneo s Barcelonnettom; 3. Mont Genèvre (1854), koji je od pamtivijeka bio poglavita veza između Italije i Francuske; 4. Mont Cenis (2101 m), cesta otvorena 1870; 5. Mali sv. Bernard (2188 m) je prijelaz bez povijesti, a kao kolni put je otvoren 1871; 6. Veliki sv. Bernard (2472 m), vrlo poznat još iz staroga doba, a za kolni promet izgrađena je cesta istom 1905; 7. Simplon (2008 m), put je izgrađen u kolni put 1805; 8. Sv. Gotthard (2114 m) predstavlja zbog svoga središnjeg smještaja najvažniju alpsku cestu, a ima još i tu prednost, da veže s jednim isponom porječja Rajne s porječjem Ticina. Kao kolna cesta izgrađena je 1830; 9. Drugi kolni put ide na istoku preko sv. Bernarda i ima veliku prometnu važnost; 10. Istočno od sv. Bernarda nalazi se prijelaz Splügen (2117 m), preko kojega je izgrađen kolni put 1823. Ovdje se može spomenuti i cesta, što veže dolinu Münstera s gornjom dolinom Adige, prelazeći preko sedla Colle dello Stelvio (2760 m). Sagrađena je od Austrije 1825; 11. Prijelaz Brenner uzima najvažnije mjesto u alpskom prometu. S njime je zapravo vezana povijest trgovačkih, političkih i vojničkih odnosa između Italije i njemačkih zemalja. Zbog svoje relativno male visine (1370 m), te zbog toga, što se preko njega prelazi jedinim isponom, taj prijelaz predstavlja najbolji i najprirodniji put u alpskom obruču; 12. Putovi preko Pontebbe i Predila ujedinjuju se u Tarvisu. 13. Ovim putovima i prijelazima treba još pridodati i istočne ogranke Julijskih Alpa, gdje se na razmeđu Dinarida i Alpa nalazi više niskih prevala i dolina, pa se tu uvijek odvajao veliki promet, posebice u doba seobe naroda, a i danas tamo ide promet iz prostora Istočnih Alpa prema moru i Italiji.

Uz ceste treba spomenuti i važnije željezničke pruge, koje su u alpskom obruču izgrađene, da vežu Srednju i Zapadnu Evropu s Italijom. Prva alpska željeznica bila je izgrađena preko Semmeringa (1854), kao veza između Beča i mora. Zatim druga pruga preko Brennera (1862), pa treća pruga preko Mont Cenisa (1871). Deset godina kasnije bijaše izgrađena pruga Sv. Gotthard s rovom dugim 15 km. Pruga između Tirola i Vorarlberga otvorena je 1884, a penje se na 1200 m, dok se simplonska pruga diže na samih 700 m visine s rovom, dugim oko 20 km. Otvorena je 1906. Važna je pruga, koja veže istočno alpsko područje s morem, prelazeći rovovima kroz Bohinjske Alpe i Karavanke, pa između Villacha i Gasteina kroz Visoke Ture. Isto tako je važna pruga, što ide preko prijelaza Furka i Oberalpa te spaja porječje Rhone s porječjem Rajne. U Alpama ima još mnogo uspon-željeznica na zupce, koje vežu alpske doline s visokim planinskim krajevima. Među ostalim treba spomenuti zubnu željeznicu Rigi, Pilatus, Salvatore, Mer de Glace, Jungfrau i t. d. F. L.

Životinjstvo Alpa je vrlo zanimljivo s obzirom na uvjete, pod kojima ono živi. Na malenu prostoru i u kratku vremenu možemo ovdje pratiti, kako na životinje djeluju posebni alpinski životni uvjeti, koji se s usponom u visinu neobično brzo pogoršavaju.

U nižem šumskom pojasu žive još sve dobro nam poznate srednjo-evropske životinje, koje se zadržavaju u šumama. Tu ima srna, zerdava, divljih mačaka, pa još negdje i medvjeda, dok je ris već davno istrijebljen. Zanimljivo je, da u većoj visini nalazimo sve više vrlo tamnih vjeverica i voluharica. Od ptica ima svuda zeba, sjenica, kraljića, krstokljunaca, šojki, šarenih kreja, djetlova, golubova, leganja, sova, tetrebova, onda pjegavih daždevnjaka, poznatih žaba i puževa, pa različitih šumskih kukaca. U crnogoričnim šumama nalazimo mnoge visoke mravinjake rusog mrava, složene od samih iglica.

Iznad šumskog pojasa izlazimo u pravo visokoalpinsko područje, gdje za životinje nastaju vrlo brzo sve slabiji životni uvjeti: dugačka zima, posve kratko ljeto s jakim suncem, vjetrovima i oborinama, na vrlo strmu kamenitu tlu. Ti uvjeti znatno djeluju i na raslinstvo, koje je osnovna hrana za životinje, pa se s tim vrlo brzo smanjuje i životinjstvo, jer se najveći dio alpinskih životinja hrani biljem. Budući da su one u glavnom vrlo malene, može od njih živjeti tek malo mesožderaca.

Sisavaca živi u visokoalpinskom pojasu vrlo malo. Najveći je od njih planinska divokoza, koja je najznačajnija i najpoznatija alpinska životinja, a živi sve do granice vječnog snijega. Više kao osobitu rijetkost treba spomenuti alpinskog kozorošca, koji je već davno gotovo posve zatrt. Sada živi samo još u najvišim lancima na granici Piemonta i Savoje, između Mont Blanca i Monte Rosa, osobito u dolini Cogne. Tu ih strogim zakonima čuvaju oko 2000 komada kao rijedak prirodni spomenik, a naselili su ih na više mjesta u Alpama, pa i u slovenskim Karavankama kod Ljubelja. Najveći dio sisavaca u visokim Alpama su glodavci. Osobito je značajan alpinski svizac, koji živi zadružno u podzemnim stanovima te se uspinje i silazi s granicom snijega, a zimu proboravi u zimskom snu u posebnom stanu, koji iskopa iznad granice drveća. Zatim je tu osobita životinja alpinski bijeli zec, koji se također sakriva u rupe, a živi u visini od 2.600 do 3.700 m. Dolazi i u triglavskom gorju, a prema godišnjem doba mijenja smeđe ljetno ruho u bijelo zimsko. U visini do 4000 m živi alpinska voluharica, pa je ona jedini evropski sisavac, koji zalazi tako visoko. Dosta se visoko drži i alpinska rovka, a za ovim malenim sisavcima ide i zerdav, koji ih progoni. Zerdav mijenja također smeđe ljetno ruho u bijelo zimsko. Ti maleni sisavci ne miruju ni zimi, pa kad padne visok snijeg, kopaju u njemu iznad tla hodnike, i tako nalaze na tlu potrebnu hranu. Divokoza, kozorožac i bijeli zec spuštaju se pak sa snijegom u niže predjele.

Nešto više od sisavaca ima visokoalpinskih ptica. Najpoznatija je od njih alpinska bijelka, koja također mijenja smeđasto ljetno ruho u bijelo zimsko, a dolazi i u slovenskim Alpama, kao i jarebica kamenjarka. U većim jatima lete naokolo žutokljune galice, sve do visine od 3.600 m. I njih imade često u slovenskim Alpama, a svuda je rijetka slična crvenokljuna galica. Ove ptice se gnijezde po hridinama kao i bijela čiopa, planinska bregunica, snježna zeba, zidarčac brzelj, gorski popić pa crvenrepka. Radi vrlo kratkog alpinskog ljeta ima crvenrepka u visini od 1.000 do 3.000 m samo jedno leglo, a one, što se zadržavaju niže, imaju u isto vrijeme po dva legla. Visokoalpinska grabljivica je žutoglavi bradaš, koji je u Alpama već posve istrijebljen, a inače živi tu i suri orao. Sve su ove ptice večinom stanarice, samo kad zapadne snijeg, spuštaju se niže u doline, ali bijelka ostane u visinama i živi ispod snijega, pa kao spomenuti maleni sisavci traži hranu u hodnicima nad tlom.

Od gmazova žive u visokim Alpama samo tri vrste, a to su sljepić do visine od 2.000 m, riđovka do 2.800 m i planinska gušterica, koja živi i preko 3.000 m. U većim visinama nalazimo sve češće i posve crne riđovke i planinske gušterice. U nižim šumama živi još bjelouška, ali ona ne prelazi visinu od 1.650 m. Vrlo je značajno za posebne i nepovoljne životne uvjete u ovim visinama, da su sva ta tri različita gmaza živokotna. Znatnu studen mogu dobro podnositi i neki vodozemci, pa i njih nalazimo još u priličnim visinama. Značajan je alpinski vodozemac crni daždevnjak, kod kojega se također pokazuje prema običnom pjegavom daždevnjaku jako potamnjivanje. Crni daždevnjak dolazi i do 3.000 m visoko, ali ga ne možemo naći ispod 850 m. Radi velike hladnoće i on je živokotan, kao i spomenuti gmazovi, pa se čitava preobrazba obavi u majci i traje do tri godine. Planinski vodenjak dolazi do 2.500 m, a od žaba dolazi najviše smeđa hrženica, prelazi 3.000 m, pa obična gubavica i gatalinka do 2.200 m. Ali i njihovo preobražavanje je usporeno od studeni, pa ga ne mogu svršiti kao kod nas u jednoj godini, nego traje po dvije godine i radi toga moraju ove žabe prezimiti kao punoglavci. Sve ove gmazove i vodozemce nalazimo i u slovenskim Alpama.

Od ostalih životinja najviše zapažamo u Alpama kukce, koji prezimljuju najviše u stanju jajeta, a nikada ne kao savršeni kukci. Od njih se osobito ističu leptiri i bumbari, među kojima ima dosta posve značajnih alpinskih, koji mogu slabo letjeti. Od velikih leptira dnevnjaka poznati su krasni Apolonov leptir u nižim dolinama, onda neki bijelci, sedefice, mračnici, pa noćnjaci, kao medonjice (Arctia cervina), neke sovice i t. d., pa mnogi od tih visokoalpinskih leptira dolaze i u triglavskom gorju. Dakako da se i kod leptira broj vrsta s visinom vrlo prorjeđuje, pa je na pr. od 785 vrsta u Tirolu visokoalpinska samo 271 vrsta, a od 122 vrste dnevnjaka visokoalpinskih je samo 55 vrsta. Kod mnogih alpinskih leptira opaža se također znatno potamnjivanje boja, a takvi, koji imaju u nižim dijelovima po dva pokoljenja ljeti, imaju u visini samo jedno.

Osim leptira leti i dosta bumbara, koji su svi tamni i jako dlakavi, da bolje podnose hladnoću, a isto su tako dlakave i neke muhe i leptiri. Inače ima od dvokrilaca nešto mušica, šišaraca, komara, balegarka i t. d., a među njima se još posebno ističe divokozja ušara, muha, koja je nametnik na divokozama. Kornjaše viđamo slabo, jer su najviše sakriveni ispod kamenja, a najvažniji visokoalpinski nemaju ni krila. Mnogi žive sve do granice vječnog snijega, a najviše ih ima između trčkova (Nebria, Trechus, Pterostichus), onda kusokrilaca, strvinara, pipa i zlatnica. I kod kornjaša, a osobito lijepo kod zlatnica, koje su živih boja, opaža se također potamnjivanje s visinom, pa dok su one u nižim predjelima žarke vatrene boje, postaju u većim visinama sve zagasitije i konačno crne. I kornjaša ima u visokim Alpama daleko manje vrsta, pa od 4.000 vrsta tirolskih visokoalpinske su samo 783 vrste, a i među njima su posve značajne alpinske samo 272 vrste. Ravnokrilaca može tu živiti malo.

Sve do na samom ledu žive maleni crni bezkrilni kukčići skokuni, kao na pr. ledni skokun do visine od 3.800 m, koji dolazi i na triglavskom ledenjaku. Vrlo visoko u Alpama žive i neki pauci, lažipauci, pa i stonoge, osobito kuglaši, te mnogi od njih, kao i kukci dolaze i u slovenskim Alpama.

Zatim se u Alpama nalazi i nešto puževa; niže ima i vrtni i živični puž, a u većim visinama zaklopnice (Clausilae), onda Vertiginidae, pa Helicigone, a u snježnom predjelu dolaze staklasti pužići (Vitrine), sve do visine od 3.000 m. I puževa ima s visinom sve manje, pa od 240 vrsta u Tirolu ima ih u visokoalpinskom dijelu samo 80, a u snježnom tek 8 vrsta.

Ali i u alpinskim jezerima i brzim gorskim potocima dolaze uz životinje, koje su i kod nas obične, također takve, koje uspijevaju samo u vrlo hladnoj vodi. I u svim tim vodama vidimo, kako s visinom vrlo brzo osiromašuje broj vrsta, pa u najvišim potocima dolaze do 2.800 m samo pastrva, lipen, zlatan, tivuška i peš. Od školjkaša dolazi lisanka s jakim školjkama, pa neki puževi, neritine, ogrci, barnjaci. U brzicama živi nešto ličinaka kukaca, osobito vodencvjetova, obalčara, vretenaca, a vrlo se mnogo vidi tulaca ličinaka tulara, složenih od samih kamenčića. Zatim tu dolazi mali potočni rak, onda rakušac, a vrlo je zanimljiv maleni crni crvić alpinska puzavica (Planaria alpina), koja živi samo u najhladnijoj vodi potoka i vrela, a u malo toplijoj je zamjenjuje mnogooka puzavica (Polycelis cornuta). Jake struje, brzice i hladna voda traže posebno prilagođene životinje, pa su mnoge od njih plosnate, štitaste i drže se kamenja, da ih voda ne odnese. Uz te brze vode skače i u njima traži hranu vodenkos.

U nižim jezerima dolaze samo u dubljini životinje, koje traže hladnu vodu. Značajne su ribe u njima uz pastrvu i golu zlatulju ozimice (Coregonus). U visokoalpinskim jezerima vladaju pak posve nepovoljni životni uvjeti, i radi toga živi u njima samo malo životinja, koje podnose veliku studen, kao nešto ličinaka kukaca i malih kozaka, vodengrinja, kolnjaka, dugoživaca, vodenbuha, ljuskara, pa veslonožaca, od kojih su mnogi jako crveni. I sve ove niže životinje dolaze također u slovenskim Alpama.

Kad razmotrimo alpinsko životinjstvo kao cjelinu, nalazimo među njime uz naše obične životinje, koje su se prilagodile na visokoalpinski život, još i dosta posve stranih životinja, kakve su poznate samo na dalekom sjeveru. Ove su životinje preostaci, relikti, iz ledenog doba, koje su se poslije njega povukle za ledenjacima na daleki sjever i u visoke Alpe da ostanu u hladnoći. Takvi su glacijalni relikti sve najznačajnije životinje u visokoalpinskim potocima i jezerima, kao i u dubljinama predalpinskih jezera. To su na pr. pastrve, ozimice, mnoge vodenbuhe, veslonošci, vodengrinje, onda alpinska puzavica i t. d. No tih ledenodopskih preostataka ima isto tako dosta i među kopnenim životinjama, ne samo među leptirima, bumbarima, kornjašima, ravnokrilcima, paucima, nego su takvi i alpinski bijeli zec i alpinska bijelka. N. F-k.

Biljni pokrov. U biljnogeografskom pogledu leže Alpe na južnom obrubu srednjeevropske pokrajine velike eurosibirsko-sjevernoameričke regije (→ holarktis). Svojim velikim prostranstvom, visokim usponima, geomorfološkom raščlanjenosti razlikom u petrografskom sastavu omogućuju Alpe razvitak veoma mnogolikog biljnog pokrova, koji se može raščlaniti u dva pojasa, pojas šumske i pojas planinske vegetacije.

Šumski pojas Alpa izgrađen je od velikog broja šumskih zajednica, koje se mijenjaju prema nadmorskoj visini. U nižim područjima, u visini između 800—1300 m preteže bjelogorica, a povrh toga nalaze se crnogorične šume. Jedino su nutarnje doline središnjih Alpa, značajne po izrazito kopnenoj klimi, obrasle borovim šumama i u nižim pojasima. Šumska vegetacija Alpa pokazuje izrazito srednjeevropski značaj. Samo na južnim i istočnim obrubima prodire duboko u doline termofilna submediteranska vegetacija. Poimence u dolinama Save, Soče, Adige, Durance i Rhone nalazi se cijeli niz južnih biljaka na svojoj sjevernoj granici. U tom području obilno su raširene šume hrasta medunca, u istočnom dijelu miješane s crnim grabom i crnim jasenom, i šume pitomog kestena. U insubrijskom području dosiže maslina s mnogo sredozemnih biljaka svoju sjevernu granicu i karakterizira područje južnoalpskih jezera svojim posebnim izgledom.

Najniži šumski obrub Alpa izgrađuju miješane šume hrasta kitnjaka i običnog graba. One su znatno potisnute kulturom, koja se na južnim obrubima Alpa penje više nego na sjevernim. Povrh pojasa hrasta nalazi se pojas bukve, koji izgrađuje snažan obrub Alpa do visine od 1300 m. Samo na nekim vrlo pogodnim mjestima diže se bukva i preko 1700 m. Bukva ne dolazi međutim u središnjim suhim dolinama, jer ne podnosi odviše suhu klimu, te je ondje zamjenjuje bor. U gornjem pojasu bukve javlja se jela izgrađujući s bukvom tu i tamo velike površine miješanih šuma. Iznad bjelogorice razvijen je pojas crnogorice, izgrađen u donjem dijelu u visini od 1200—1800 m od smreke, a iznad toga od ariša i limbe. Povrh njega nalazi se pojas planinskoga bora, koji napose u istočnim Alpama pokriva u obliku klekovine znatne površine penjući se do visine od 2300—2400 m. Granica šume ne leži u Alpama svagdje u istoj visini. Dok je njezin najviši uspon kod Säntisa 1560 m, penje se ona u Saastalu do visine od 2330 m. Granica šume spušta se u južnim i u sjevernim vapnenačkim Alpama znatno niže nego u središnjim Alpama, u kojima veliki planinski skupovi s kopnenom klimom uvjetuju pomicanje šume prema gore. U središnjim Alpama nalazi se granica šume u visini između 2000—2300 m, a pojedina stabla sežu do 2700 m. Granicu šume izgrađuju različite vrste, najčešće klekovina s bujnim planinskim vrištinama izgrađenim od klečice, borovnice, brusnice i prekrasnih slečeva. Od tih dolazi Rhododendron hirsutum L. na vapnencima, a R. ferrugineum L. na silikatima.

Iznad granice šume i klekovine nalazi se područje neobično zanimljive planinske vegetacije, koju možemo raščlaniti u dva dijela, u planinski pojas u užem smislu i u nivalni ili pojas vječnoga snijega. Gornja granica višega bilja nalazi se uglavnom ispod 4000 m. Po Schroeteru dolazi iznad ove visine samo još 9 cvjetnjača, od kojih doseže najviši uspon ledenjački žabnjak (Ranunculus glacialis L.), koji raste na Finsteraahornu još u visini od 4275 m.

Po geomorfološkim prilikama raspada se planinska vegetacija uglavnom na četiri skupine. To je vegetacija planinskih rudina ili goleti (»Matte«), planinskih stijena, točila i vegetacija rubova snježanika. U svakoj od tih skupina može se lučiti posebno vapnenačka, a posebno silikatna vegetacija. Planinske rudine Alpa poznate su po svome neopisivom bogatstvu boja. Na vapnenačkoj podlozi izgrađene su one od velikog broja vrsta, koje su se združile u mnoge značajne zadruge i pripadaju dvjema svezama reda Seslerietalia coeruleae Br.-Bl. Na silikatnoj podlozi nalazi se mnogo oskudnija vegetacija, koja pripada redu Caricetalia curvulae Br.-Bl. Neobično je lijepo razvijena vegetacija u pukotinama stijena, a sastavljena je od mnogih starih i reliktnih tipova. Ona pripada dvjema raznim svezama, jednoj na vapnencu, a drugoj na silikatima. Prva pripada redu Potentilletalia caulescentis Br.-Bl., a druga redu Androsacetalia multiflorae Br.-Bl. Na planinskim točilima nalaze se zadruge reda Thlaspeetalia rotundifolii Br.-Bl., a na rubo vima snježanika zadruge reda Salicetalia herbaceae Br.-Bl.

Osim ovih zadruga nalaze se u Alpama još prekrasno razvijene gorske livade i zanimljiva močvarna i cretna vegetacija, a na torištima raste bujna alpska kiselica.

Planinska flora Alpa nije jednolika. Po istraživanjima Christa, Jeroschove, Englera, Dielsa i dr. može se lučiti veći broj flornih elemenata, koji se razlikuju po svojoj prošlosti, postanku i geografskom raširenju. Dizanjem Alpa stvoreni su uvjeti za razvitak planinskoga bilja, koje je nastalo dijelom iz nizinske flore, a dijelom je doprlo u Alpe iz ostalih eurazijskih planina. Alpski elemenat u užem smislu je u znatnoj mjeri sredozemnog i arktotercijarnog podrijetla. On je zastupan samo sa nekih 16% vrsta. Njemu pripada na pr. krasna Androsace helvética (L.) All., razne sirištare (Gentiana bavarica L., G. Pannonica Scop.), alpski pakujac (Aquilegia alpina L.), mnoge zvončike i dr. Oko 42% biljaka planinskog pojasa Alpa dolazi još u ostalim visokim planinama ili u sjevernim krajevima Evrope. Preko 30% poznato je iz arktisa, a nešto manje (oko 27%) iz Altaja, Tienšana i Himalaje. Sa stepskih područja ispod Altaja dopro je u Alpe i poznati runolist ili bjelolist. Do uske veze između flore arktisa (v.) i Alpa došlo je u vrijeme oledbe, kad su alpinski ledenjaci prekrili goleme površine Alpa i potisnuli staru tercijarnu floru na krajnje rubove na jugu. Istom nakon uzmicanja ledenjaka na izmaku zadnje oledbe prodrli su neki otporniji elementi iz svojih skloništa (refugija) ponovno u nutrinu Alpa, gdje su se sastali s mnogim arktičkim biljkama, koje su sa sjevernim ledenjacima doprle do srednje Evrope i našle u Alpama novu domovinu.

Na osnovu znatnih razlika u raširenju flore mogu se Alpe raščlaniti na nekoliko područja. Veoma su bogate po staroj i zanimljivoj flori napose jugoistočne Alpe. One predstavljaju vrlo zanimljivu cjelinu, koja pokazuje jasne veze i s hrvatskim planinama.

LIT.: C. Schroeter, Das Pflanzenleben der Alpen, Zürich 1908, 2. izd. 1926; E. Furrer, Kleine Pflanzengeographie der Schweiz, Zürich 1923; J. Braun-Blanquet i H. Jenny, Vegetationsentwicklung und Bodenbildung in der alpinen Stufe der Zentralalpen. Denkschr. Schweiz. Naturf. Gesell. sv. LXIIII, 1926; I. Horvat, Rasprostranjenje i prošlost mediteranskih, ilirskih i pontskih elemenata u flori sjeverne Hrvatske i Slovenije, Act. Bot., sv. IV., Zagreb, 1928; C. Schroeter, Kleiner Führer durch die Pflanzenwelt der Alpen, Zürich 1932; E. Aichinger, Vegetationskunde der Karawanken, Jena 1933; R. Scharffetter, Das Pflanzenleben der Ostalpen, Beč 1939. U tim je djelima i raspravama navedena ujedno obilna literatura o flori i vegetaciji Alpa. I. H.

Istraživanje. Sve do 18. st. smatrali su Alpe za divlji i nepristupačan kraj, po kome je bilo teško i opasno putovati. Samo smioniji pojedini pioniri nauke usudili su se da istražuju taj opasni kraj, kao züriški prirodoslovac Konrad Gessner (1576) i I. Scheuchzer (1672—1733), Albrect von Haller (1708 do 1877). H. B. Saussure iz Ženeve (1740 do 1799) slijedi Piccarda i Balmata na Mont Blanc i utrli put barometrijskom načinu mjerenja visine, promatranju kretanja temperature, istraživanju jezera, ledenjaka i geološke gradnje planina. Ti skromni počeci dali su jak poticaj istraživačima tokom 19. st. Turizam je izvršio veliku ulogu u istraživanju Alpa. Od novijih istraživača naročito su zaslužni Studer, Escher, Lindth, Heim, Rütimeyer, Forer, Höhr i M. Bertrand. U istraživanju Istočnih Alpa istakli su se Richthofen, Suess, Neumayr, Moisisowics, Diener, Gümbel, Brückner, Simony, Richter, Penck, Hann (za klimu), Finsterwalder, Krebs, Machatschek, Sieger, i ostali. Francuske i talijanske Alpe su manje istražene (Lory, Favre de Mortillet, Termier, Kilian, Sismondi, Gastaldi i t. d.). Za kartografiju Alpa najviše je pridonio Švicar Dufour. Tome su pridonijela velike prinose i razna alpinistička udruženja (Alpenvereine). I u djelima umjetnika došle su Alpe do izražaja (Tizian, A. Witz, Dürer, Erler, Segantini). Pod utjecajem Rousseaua razvila se je težnja za povratkom prirodi, pa je pjesnik A. v. Haller posvetio nekoliko svojih pjesama Alpama, te tako otvorio estetskom uživanju dotad malo poznate prirodne ljepote visokih planina. Preko djela Roseggera, Spielera, Pichlera i Defreggera upoznao je svijet Alpe u svoj njihovoj veličini i ljepoti.

LIT.: N. Krebs, Die Ostalpen und das heutige Österreich, 1928; F. Machatschek, Die Alpen, 1929; R. Sieger, Die Alpen, 1923; L. Kober, Das Werden der Alpen, 1927. F. L.

Alpinsko gospodarstvo je isto što i »planinsko« gospodarstvo, te nije ograničeno samo na Alpe, već obuhvata sve položaje, koji leže blizu granice ili nad granicom drvorasta (šuma) u visokim planinama. A. g. pretežno je stočarsko; ono iskorišćuje ljeti sa svim vrstama domaće stoke prirodne travnike u planinskim visinama, dok se zimi drži stoka u dolovima. Kraj paše se obrađuje tlo (u ograničenom opsegu) oranjem i gajenjem jarih usjeva: raži, zobi i ječma. Stoka se na planinama drži noću u »torovima«, t. j. pomičnim ogradama, koje se po redu premještaju tako, te se dobiju obilno pognojena mjesta, na kojima se gaji krumpir, kupus i slično. U Sloveniji, gdje je alpinsko gospodarstvo u nas najdotjeranije, te doseže mjestimice uzore u Švicarskoj, Tirolu i Savojskim Alpama, postoji stalan plodored; na pr. na Jezerskim planinama gaji se 1. godine zob, 2. godine zob s djetelinom, 3.—6. god. paša. U Solčavi se održava slijedeći plodored na planinama (1173 m): 1. godine pšenica (jara) s travnom smjesom, 2.-5. godine travna smjesa, 6. godine zob, 7. godine raž. Dodavanjem umjetnih gnojiva, naročito fosfatnih, čestim brananjem, čišćenjem od korova i grmlja mogu se pašnjaci na planinama u svome prirodu u velikoj mjeri podizati. Vrste planinskog gospodarenja ovise o tome, koliko je krušnog žita i sijena potrebito, da se uz proizvodnju u dolini može dotično gospodarstvo opskrbiti hranom i krmom preko čitave godine. A. g. prema tome stoji u uskoj povezanosti s nizinskim gospodarstvom istoga gospodara. Za iskorišćivanje planinskih pašnjaka treba znatan kapital u zgradama, daleko veći nego za čista nizinska gospodarstva. Prema nadmorskoj visini razlikujemo srednja i visoka alpinska gospodarstva (Voralpen i Alpen). U planinama Velebita, Dinare, Vlašić-planine i t. d. održava se primitivan način planinskog gospodarstva (→ Bačila, Bratstva). Planinsko gospodarstvo naročito trpi zbog oskudice vode, pa je zapravo opskrba vodom i najglavniji problem našega alpinskog gospodarstva.

LIT.: J. Popović, Ljetni stanovi (»katuni«) na Zelengori, Sarajevo 1928; A. Ogrizek, Ovčarstvo, Zagreb 1936; E. Laur, Der Schweizerbauer, Brugg 1939. O. F.