AZIJA.
SADRŽAJ: 1. Općenito 26; 2. Obreti 27; 3. Geologija i geomorfologija 27; 4. Rijeke i jezera 29; 5. Klima 30; 6. Biljni pokrov 31; 7. Fauna 35; 8. Stanovništvo 37; 9. Rase 37; 10. Etnografija 37; 11. Vjere 41; 12. Privreda 41; 13. Promet 41; 14. Politička podjela 44; 15. Jezici 44; 16. Hrvatsko iseljeništvo u Aziji 46.
Ime potječe iz zapadne Male Azije, gdje je 133 pr. Kr. prva rimska pokrajina u Aziji dobila to ime. Izvodi se iz asirske riječi açu, što znači sunce na izlazu. Tomu je opreka ereb »zapad«, odakle je izvedena riječ Evropa. Najsjeverniji je rt Čeljuskin (77° 36́ s. š.), a najjužniji Buru (0° 15′ 55″ s. š.), dok se od azijskih otoka proteže na sjeveru Lenjinova zemlja preko 81° sj. šir., a na jugu otok Rotti preko 11° j. šir. Najzapadniji je rt Baba (26° 5′ j. d. gr.), a najistočniji rt Dežnjev (169° 50′ z. d. gr.). Od sjevera na jug ima 8.580 km, dok od zapadne točke do istočne (Bab el Mandeb—Dežnjev) 9380 km. Između krajnjeg zapada i istoka iznosi razlika srednjeg mjesnog vremena 10 sati i 56 minuta.
Granice. Evropa čini s Azijom veliku kontinentalnu masu (Eurazija), pa se od Azije odvaja samo radi kulturno-geografijskih razloga. Granica između ta dva kontinenta nije svagdje ustaljena, uzima se obično gora i rijeka Ural, pa dolina Maniča između Azovskog i Kaspijskog mora. S Afrikom je vezana geološki mladom Sueskom prevlakom, dok ih razdvaja potolina Crvenog mora i tijesno Bab el Mandeb (17∙5 km široko). Na jugoistoku proteže se prema Australiji Malajski arhipelag, ostatak utonule plasine, u osi koje se nalaze stari masivi Kambodže, Bornea i Celebesa, dok rubove čine Filipini na SI, a Sumatra i Java na JZ. Ona je okružena dubokomorskim zavalama i žljebovima, pa tako čine Javanski i Timorski žlijeb te Halmaherska vrata ujedno i geomorfologijski opravdanu granicu Azije prema Australiji. Posljednjem se kontinentu pribraja samo Nova Gvineja i otočje Aru. Granica, koju je Wallace povukao između otoka Bali i Lomboka, ima samo zoogeografijsku važnost. U području Beringova mora i vrata (92 km), koja su nastala transgresijom mora tek u kvarteru, ubrajaju se Beringovi otoci u Aziju, a Aleuti u Ameriku.
Veličina. Azija je najveći kontinent, s otocima obuhvata 44,180.000 km2, a bez njih 41,665.000 km2. Veća je od Afrike i Evrope zajedno, kao i od obiju Amerika. Obuhvata ⅟12 cijele površine zemaljske, a 2/7 čvrste njezine kore. Udaljenost od bilo koje morske obale jest u središtu Azije veća nego na ijednom drugom kontinentu, ona iznosi u Uliasutaju (Mongolija) 2400 km. Srednja udaljenost od morske obale iznosi 770 km, dakle je za 100 km veća nego u Africi, koja se upravo ističe slabom razvedenošću. Odnos trupa prema udovima iznosi 3 : 1, no pri tom valja istaći, da su udovi često glomazni (3 južna poluotoka).
Obala ima 699.000 km, t. j. 3.19 na 1000 km2 površine kontinenta.
Razvedenost je obala na raznim stranama različna. Najslabije je razvedena sjeverna obala, gdje je poluotok Jalmal, Obski i Taski zaliv, poluotok Tajmir, otoci Lenjinova zemlja, Nova Sibirija i Wrangelova zemlja. Dalje na sjeveroistok zatvara poluotok Čukča Beringovo more; na istočnoj se obali nalaze rubna mora, koja zatvaraju otočne girlande: poluotok Kamčatka, otoci Kurili, Hokkaido (Jeso) i Sahalin (Karafuto) zatvaraju Ohotsko more; tu su znatna tijesna iz toga mora: Tatarsko iznad Sahalina i kopna, Lapérouse (Soya) između Hokkaida i Sahalina te Boussoll među Kurilima. Drugo je rubno more Japansko, koje zatvara s morske strane poluotok Korea (Chosen), Tsushima, otok Hondo (Nipon), Tsugaru tijesno pa Hokkaido i Sahalin. Dalje je prema jugu Žuto more (Hwang hai) s Korejskim zalivom i s poluotocima Liautung i Šantung, pa Istočno Kitajsko more (Tung-hai), s otokom Kiu Šiu, otocima Lu Ču, Taiwan (Formosa) i tijesnom Formosa. Na jug ide Južno Kitajsko more (Nan hai) sa zatonima Tonkin, Siam, otokom Hainan, a zatvoreno je sa zapada poluotokom Malakkom, Carimata putem, otokom Borneom, Sumatrom, Balabac tijesnom, otokom Palavanom, Mindoro putem i Filipinima. Između Jave i Bornea je Java more, iz koga vodi Makasar-tijesno u Celebes-more, onda preko Sulu-arhipelaga u Sulu-more, a na istok ima more Molukka i more Banda. Između Sumatre, otočja Andamana i Nikobara je zaton Martaban. Južnu obalu A. karakterizira kontinentalni zaton Bengalski, koji odvaja Prednju Indiju od Stražnje, i otok Ceylon, pa otoci Maledivi i Lakadivi; u Arapskom su zatonu zaliv Cambay i Cutsh; između Arabije i Irana zavukao se zaliv Oman, vrata Ormuz i Perzijski zaliv s otocima Bahrain. Između Afrike i Arabije je zaton Aden, tijesno Bab el Mandeb i Crveno more. Iza Sueskoga kanala ide ravna obala Palestine i Sirije, gdje je struja staložila riječni materijal Nila, onda okreće obala na zapad, tu je otok Cipar. Iza zatona Iskenderuna proteže se poluotok Mala Azija sa zatonom Antalijom, a na zapadu vrlo razvedena obala sa čitavim skupovima otoka Sporada. Dalje dijele A. od Evrope prosječno 4 km široka, a 65 km duga vrata Dardanele, Marmara i Bospor, preko 3 km širok. Prilično ravna pontska obala ide najprije na istok, onda zakreće uz Kavkaz na sjeverozapad, ulazi kroz 10 km široko tijesno Kerč do sjeveroistočnoga dijela Azovskoga mora, gdje se počinje Manič.
Reljef. Crta povučena od oaze Merva do rta Dežnjeva dijeli Aziju na pretežno nizinski sjeverozapadni dio i drugi visinski jugoistočni dio, gdje nizine dolaze samo na periferiji. Visočje je vrlo velikog prostranstva, pa 14% površine dolazi na uspone iznad 2000 m. Stoga je i srednja visina veća nego kod ijednog drugog kontinenta te iznosi 940 m. Jezgru visočja čini trokut, kojega su vršci u Hindukušu na korijenu Stražnje Indije te na sjevernom kraju Činganskog gorja. To je središnja Azija, koja je usprkos ekscentričnom položaju ipak središnji prostor kontinenta. Od vršaka toga trokuta razilazi se gorje prema SI do rta Dežnjeva, prema jugu do rta Buru, i dalje na Malajsko otočje, a prema zapadu do Male Azije. Ovim gorskim kosama odvojene su međusobno velike prirodne krajine: Istočna, Zapadna i Sjeverna te Južna Azija. Malajski arhipelag valja smatrati zasebnom krajinom radi mnogostrukih dodira između kopna i mora te radi posredničkog položaja prema Australiji. Sličnu posredničku funkciju ima Prednja Azija prema Africi i Evropi. M. Š. i Z. D-i.
Obreti. Kulturni narodi staroga vijeka, Grci i Rimljani, poznavali su uglavnom samo Prednju Aziju, a poslije Aleksandra Velikoga saznali su nešto i o jugoistočnoj Aziji do Malake. Koncem rimskoga carstva stvarane su neizravne veze s Kitajem i po moru i karavanskim putem preko središnje Azije. Ali s obzirom na putovanja Feničana čitavim Sredozemnim morem i dijelom Atlantskog oceana do Britanije, moglo bi se reći, da su Azijci u starom vijeku bolje poznavali Evropu nego Evropljani Aziju, a da ni ne mislimo na jaki kulturni utjecaj istočnih naroda na grčki i helenistički svijet.
Početkom srednjega vijeka znalo se u Evropi još mnogo manje o dalekim zemljama Azije, iz koje su se toliki narodi preselili na zapad. Promjena je nastala tek poslije križarskih ratova u 13. st. To je u prvom redu zasluga neumornoga Mlečanina Marka Pola. On je dugo boravio u Aziji i od 1271 do 1295 proputovao Turkestan i Kitaj, a na povratku je pohodio primorje i otočje Indije i Perzije. Novo je doba započelo u novom vijeku, kad je Portugalac Vasco da Gama, ploveći oko Afrike, došao 1498 u Prednju Indiju. Njegovi zemljaci su početkom 16. st. postepeno upoznali obale Prednje i Stražnje Indije te Sundajske otoke i doprli u Kitaj i Japan. Uporedo s time išlo je i širenje kršćanstva (sv. Franjo Ksaverski u Japanu) proširujući također znanje o ovom kontinentu.
Koncem 16. st. započeše Rusi osvajati Sibiriju, a širili su se po njoj tako brzo, da su lovci krznaša stigli na obale Tihog oceana već u polovici 17. st. Poslije toga je upoznavanje Sibirije zapinjalo. Čeljuskin je tek 1742 stupio na najsjeverniji rt, koji je prozvan po njemu, a brod »Vega« je pod zapovjedništvom Šveđanina Nordenskjölda oplovio obalu i primorje od Karskoga mora do Beringova tjesnaca istom 1879.
Kad su Holanđani istisnuli Portugalce iz sviju njihovih posjeda u Aziji, istražili su naskoro dosta potanko otočje među Azijom i Australijom. Istodobno se u 17. st. obnavljaju misionarska prodiranja u unutrašnjost kontinenta. Tako dopire isusovac Goes preko Afganistana i Turkestana u Mongoliju, isusovac Andrade iz Indije u Tibet, a neki drugi čak protivnim putem iz Kitaja u Lhasu, Indiju i t. d.
U 18. st. stekoše Englezi i Francuzi mnogo zasluga za proučavanje unutrašnjosti u Prednjoj Indiji, a smjela putovanja u središnju Aziju i potanja proučavanja tih krajeva počinju tek u 19. st. Englezi su iz Indije slali onamo znanstveno spremne brahmane (»pundits«), a istim su putem prodirali onamo braća Schlagintweit, Forsyth i dr. Još više su uspjeha imali Rusi istražujući ove nepristupačne gorske krajeve sa sjevera i zapada. Ističu se Severcov i Semenov (u Tienšanu 1857) i osobito Prževalski, koji je poduzeo od 1870 do 1884 četiri velika putovanja i proučio goleme površine Mongolije, istočnog Turkestana i Tibeta, a za njim su slijedili Pěvcov, Kozlov i dr. U tim su krajinama stekli slavna imena također Englez Younghusband i osobito Šveđanin Sven Hedin, koji je od 1894 poduzeo pet putovanja u Tibet i Hanhai.
Do nedavna se vrlo malo znalo o unutrašnjosti Arabije. U njoj je imao arheoloških uspjeha Čeh Musil prije Svjetskog rata, a poslije su engleski časnici i činovnici prodrli u neke krajeve, o kojima se nije znalo upravo ništa.
Kako se vidi, Evropljani su dosta brzo upoznali Aziju, kad su se jednom prihvatili toga posla. Na poteškoće su naišli jedino u visokim i u nekim od prirode zatvorenim krajevima. Lako upoznavanje Azije je uvjetovano dobrim pristaništima, laganim pristupom s obale u zemlju i osobito trgovačkom zamamnošću (svila, riža, mirodije). Motivi putovanja bijahu sad vojnički, sad vjerski, najviše trgovački i politički, a znanstveni su od sporedne uloge i većinom idu uporedo s imperijalističkim težnjama.
Velika su otkrića u Aziji završena, ali još ima mnogo posla idućim pokoljenjima u potankom proučavanju pojedinosti. Ta se zaostalost opaža najviše u kartografiji. Mapiranje je provedeno u Prednjoj Indiji, na Javi i u Japanu, zatim u Palestini i u Mezopotamiji, a svagdje drugdje samo površno i nesigurno, na velikim površinama jedino na osnovi približnih podataka putnika i obretnika. Moderna prometna sredstva (avion i automobil) olakšat će taj posao. Uspjesi su već očiti. U posljednjim decenijima učestale su ekspedicije na Himalaju i druge krajeve. Američki zoološki muzej u New Yorku otpremio je Roy Chapmana automobilom u pustinju Gobi.
LIT.: Od literature dovoljno je spomenuti najvažnija djela. To su C. R. Beazley, The Dawn of Modem Geography, 3 sv., London 1901—1906; P. G. Golubovich, Biblioteca bibliografica dell’Oriente francescano (1215 do 1345), 5 sv., Firenca 1906—1929; C. Errera, L’epoca delle grandi scoperte geografiche, Milan 1926; W. Sievers, Asien, Leipzig 1904 (poglavlje Erforschungsgeschichte). N. Ž.
Geologija i geomorfologija. Geološka prošlost Azije od arhaika do tercijara je neprekidna borba oko sjedinjenja glavnih paleogeografskih jedinica. To su sjeverno kopno Angara, Sinijska plasina (koja se može shvatiti i kao dio Angare) na JI, te južno kopno Gondvana, koje je bilo od prvih dviju odvojeno širokim pojasom mora Tetis. Borba se očitovala u brojnim transgresijama i regresijama, vulkanskim erupcijama i intruzijama, dok nije konačno koncem tercijara došlo do povlačenja Tetisa i do sjedinjenja spomenutih paleogeografskih jedinica u današnje azijsko kopno. Ti se veliki i snažni procesi očitovaše na azijskom kontinentu u taloženju silnih naslaga svih formacija, u stvaranju gorskih lanaca mladih nabornih gora i u kidanju starih ustaljenih ploča u timore i lančana gorja. Već je u pretkambrijsko doba došlo do stvaranja nabornog gorja. Njegovi su tragovi vidljivi oko Bajkalskog jezera (»staro tjeme Eurazije«), gdje se jedno krilo pruža prema ZSZ (istočno Sajansko i Altajsko gorje), a drugo prema ISI (u Transbajkaliji). Nakon što je ovo gorje bilo odneseno, došlo je do transgresije u srednjem i gornjem devonu i u donjem karbonu. Iza donjeg karbona uslijedila je još jednom izgradnja gorja u nekoliko uzastopnih faza. Na staru se jezgru Angare priključilo tada novije naborno gorje Altaidi, dok su stare mase ostale pošteđene od nabiranja. Tako se proširio opseg Angare na jug sve do Pamira i Kvenluna, dok je more Tetis bilo znatno suženo. U vezi s nabiranjem došlo je do vulkanskih erupcija i intruzija silnih masa granita, kojih su se tragovi održali u gorju središnje Azije (izuzevši južne gorske lance), u južnoj Kini i u zapadnoj Stražnjoj Indiji. Od perma do krede taložio se rastrošeni materijal nabornog gorja u zavalama Angare i tako su nastale kopnene angarske naslage (konglomerati, pješčenjaci i gline). Analogni slatkovodni slojevi na jugu jesu gondvanske naslage, koje pokrivaju starije kamenje u unutrašnjosti Dekana. Njihova je važnost u tome, što je po njima nesumnjivo dokazano, da je i ovdje za gornjeg karbona bilo ledeno doba.
U gornjoj juri nastala je nova transgresija Tetisa, koja je zahvatila prostrane krajeve zapadne Azije, pa se Tetis povezao s Arktičkim morem. Posljednje je preplavilo sjeverne dijelove Angare. Istodobno djeluju jake tektonske sile, koje su više puta borale slojeve Angare, dok se kopno Gondvana od njih raspuklo na više komada, pa je tom prilikom nastao preteča današnjeg Indijskog oceana. Dekan i Madagaskar činili su tada zajedno jedan otok. Iza povlačenja mora donje krede došla je velika transgresija gornje krede, koja je poplavila cijelu prednju Aziju. Slične su prilike vladale i u eocenu. Za ovih je transgresija morska cesta uz istočno podnožje Urala spajala Tetis sa Sjev. ledenim morem. Za vrijeme svih tih oscilacija održalo se kopno Angara u Sibiriji i u pretežnoj česti srednje i istočne Azije. Na tim je prostorima odneseno sve do svoga korijena gorje nastalo u karbonu, pa je naknadno pokriveno kopnenim taložinama. Po svoj je prilici cijela Angara bila sve starijega tercijara suvisla krnja ravan valovite površine sa znatnim pojedinačnim uzvisinama. Između nje i ostataka kopna Gondvana, koje je bilo obrubljeno navlakama sedimentarnog kamenja, ljeskali su se zadnji ostaci Tetisa.
Uporedo sa stvaranjem nabornog gorja u tercijaru bio je izdignut rubni dio Angare duž rasjeda, te su nastali stršenici. Među njima se ističu Altaj (Bjeluha 4540 m), Sajansko i Jablonojsko gorje, a na dodiru s nabranom zonom Alaj, Tienšan (Chan Tengri 7200 m) i Kvenlun. Zapadna Sibirija i Turan bili su u tercijaru pokriti morem, a danas je to najveće nizozemlje na svijetu (15 mil. km2). Između Jeniseja i Lene pruža se arhajska ploča s velikim pokrovima starog eruptivnog kamenja.
Sinijskoj masi pripada istočni dio Azije od Stanovojskog gorja do južne Kine. Na toj plasini nabrane su samo arhajske naslage. Duž meridijanskih rasjeda spustila se ta masa od Stanovojskog i Činganskog gorja stepeničasto prema jugoistoku. Najniža je stepenica potopljena, te je nastalo Japansko more, dok japanski otoci pokazuju dokle je sezao stari kontinent. Na rasjednoj liniji od Kamčatke prema jugozapadu javili su se brojni vulkani, među kojima se ističu Ključevskaja sopka (4917 m) te Fudžijama (3776 m).
Treća stara masa Gondvana obuhvata Dekan s Ceylonom te Arabiju sa Sirijom. To su plasine afričkog tipa, a bile su s Afrikom u vezi vjerojatno sve do sredine tercijara. Dekansku visoravan obrubljuju uz Malabarsku obalu neprekinuti Zapadni Gati (Nilgiri 2670 m), a na Koromandelskoj obali Istočni Gati, niži i prosječeni riječnim dolinama. Nanosima rijeka Inda i Gangesa stvorena je prostrana Hindustanska nizina.
Sirsko-arapska ploča odvojena je od Afrike potolinom Crvenog mora. S ovom se potolinom sastaje u zalivu Akaba sirska potolina, kojom protječe Jordan završujući u Mrtvom moru. Iznad ove potoline, spuštene između uporednih rasjeda, dižu se stršenici Liban (Kornet es Sanda 3360 m) i Antiliban (Talaat Musa 2670 m). Arabija je koso položena plasina, koje se najviši dio pruža uz Crveno more, dok se spušta prema Mezopotamiji i Perzijskom zalivu.
U oligocenu je nastalo u području Tetisa intenzivno nabiranje uzrokovano horizontalnim pritiskom indoafričke plasine, a trajalo je i u miocenu, djelomično sve do kraja tercijara. Značajna je pojava, da se na tri mjesta sutiču nabori u orografske čvorove, i to u Armeniji, Hindukušu i na korijenu Stražnje Indije, a iza toga se opet razilaze. Ta se činjenica tumači tako, da je spomenuta plasina imala u sjevernoj Mezopotamiji, Pendžabu i Asamu izbočine poput poluotoka, koje su se zarinule u masu geosinklinale i tako utjecale na savijanje nabora.
Zona mlađeg nabiranja prelazi s Balkanskog poluotoka u Malu Aziju. Nastavak Balkana je po starijim nazorima Jaila na Krimu i Kavkaz (Elbrus 5630 m), koji je preko ogoljenih grbina transkaspijskih u vezi s Hindukušem. Po novijem shvaćanju na Balkan se nadovezuje Pontsko gorje, dok bi Kavkaz bio nabrano predgorje po tipu Pireneja. Dinaridi se produžuju u Tauru (Demirkazik 3910 m) i Antitauru (Bimboga Dagh 2743 m), a s druge strane preko Cipra u Amanus gorju. Između ovih grebena nalazi se lidijsko-karijska starokristalinska masa, usred koje se diže ugasli vulkan Erdžias (3830 m). Maloazijski vijenci sučeljuju se u armenskom visočju. S tim u vezi nastali su ovdje veliki rasjedi, kroz koje su provalile mase lave te prekrile prvotnu građu armenskog visočja (Ararat 5156 m).
Iza armenskog sutoka nabori se ponovno razvijaju na širokom prostoru Irana. Među brojnim naborima ističu se oni, koji obrubljuju Iransku visoravan. Sa sjevera se pruža Elburs, na kojemu ima tragova vulkanske djelatnosti (ugasli vulkan Demavend 5670 m), a s juga se nižu vijenci uporedo s Perzijskim zalivom. Posljednjima pripada genetički i Omansko gorje (3020 m), danas povezano s Arapskom pločom. Preko Sulajmanskog gorja produžuju se ti vijenci do Hindukuša (Tiračmir 7750 m, Kuh i Baba 5140 m). Uporedo s Hindukušem pruža se na sjeveru visočina Pamir (Mustag-ata 7860 m). U Hindukušu se nalazi drugi sutok tercijarnih nabora, iza kojeg slijede lanci srednje Azije. No ovdje je intenzivno mlađe nabiranje ograničeno na južni rub u Himalaji, dok su mezozojski slojevi Tibeta tek slabo nabrani, a Kvenlun, Alaj i Tienšan su stršenici izdignuti duž rasjeda. Himalaja se proteže u luku na duljini od 2500 km, a sastavljena je od dva niza lanaca: od Visoke Himalaje (Mount Everest-Čomolungmo 8840 m) i Niske Himalaje, koja se diže do 4500 m. U južnim vijencima nabrani su i neogeni slojevi, a čini se, da tektonski procesi još uvijek traju. Uporedo s Himalajom protežu se nabori Karakoruma (Godwin Austen 8618 m) te Hedinovo gorje (Transhimalaja).
Iza stražnjoindijskog sutoka pruža se zona mlađeg nabiranja zapadnim dijelom Stražnje Indije prema jugu.
Arakanski lanac nastavlja se preko Andamana i Nikobara na Sumatru, dalje podmorskom grbinom južno od Jave, preko otoka Sumbe, Timora i okružujući Banda more završuje na otocima Ceramu i Boeroe. Java je dio stare plasine, no prvotna je njezina građa pokrita gotovo sva vulkanskim materijalom. Od 121 vulkana na Javi je živih 28 (Semeroe Gunung 3676 m). Drugi se niz nabora produžuje preko poluotoka Malake na sjeverozapadni dio Bornea te na filipinske otoke Palavan i Luzon, a možda i na Formozu. Veći dio Bornea je stara kristalinska masa (Kinibalu 4560 m).
LIT.: M. Blanckenborn, Syrien, Arabien, Handb. der regional. Geol., sv. V. 4., Heidelberg 1918; J. Ebbert, Geosynklinale und Rahmenfaltung, Zehrungsgebirge und Vulkanismus im Austral-Asiatischen Archipel, Zeitschrift d. Ges. f. Erdkunde, Berlin 1913; Handbuch der Geographischen Wissenschaft: Nordasien, Zentral- und Ostasien; K. Leuchs, Die Bedeutung der Überschiebungen im Zentralen Asien, Geof. Rundschau 2., Leipzig 1914; Isti, Zentralasien, Handbuch der regional. Geol., V, 7, Heidelberg 1916; F. Machatschek, Der Westliche Tianschan, Peterm. Ergänzungsheft 176; Philippson, Kleinasien, Handbuch d. regional. Geol., V, 2, Heidelberg 1918; F. Richthofen, Ueber Gebirgsketten in Ostasien, Geomorphologische Studien aus Ostasien, Sitzungsb. d. k. Preuss. Ak. Berlin, phys.-math. Kl., sv. 40., 1903; Ruud, Eine neue Theorie über die Entwickelung der ostasiatischen Gebirgsbögen, Peterm. Mitt., sv. 75., 1929; H. Yabe, Problemes Concerning The Geotectonics of the Japanese Islands, The Science of the Tohoku, Sendai, II. sv., IV, 1917. J. P-k. i Z. D-i.
Rijeke i jezera. Od središnjeg visočja razilaze se rijeke na sve strane, te nema jednog riječnog sustava, koji bi bio značajan za cio kontinent, kao što su Missouri-Mississippi ili Amazonas. Najdulja azijska rijeka Irtiš-Ob (5300 km) je tek na četvrtom mjestu među najduljim rijekama svijeta, a po veličini porječja na petom (2,947.000 km2).
Rijeke se mogu razdijeliti na pet porječja. Prvo je arktičko porječje, u koje ide Ob s Irtišem, Jenisej sa Selengom-Angarom, koja protječe Bajkalskim jezerom (1523 m dubokim) (2,592.000 km2 porječja), Lena s Aldanom, tako da od čitave površine Azije otpada na arktičko područje 29∙2%. Drugo je područje pacifičko, u kom se nalazi Amur-Argun Hoangho, Jangtse (1,775.000 km2), Mekong, od čitave površine Azije to je 24∙2%. — U indijsko porječje ide Iravadi, Brahmaputra, Ganges (1,060.000 km2 p.), Ind (960.000 km2 p.), Godavari, Narbada pa Tigris i Eufrat, a to je 17∙5% čitavoga kopna. — U pontsko porječje idu tri-četiri rijeke iz Male A. (Kizil Irmak) i jedna sa zapadnoga Kavkaza; područje iznosi tek 1∙8% čitavoga kopna.
Sibirske se rijeke zamrzavaju 6—9 mjeseci. Ušće rijeke Lene nije ni ljeti posve slobodno od leda, dok se manje rijeke smrznu do dna. U proljeće i rano ljeto dolazi do velikih poplava, kad u gornjem toku nadođe visoka voda radi otapanja snijega, dok je donji tok i ušće još blokirano ledom. Na hidrografske prilike istočne Sibirije utječe pojava stalno zamrznuta tla, koje obuhvaća 6 milijuna km2, a na jug dopire do 48° (kod Ulan Batora i kod južne okuke Amura). Ljeti se otapa samo na površini do dubine od 1—1,5 m, dok sloj trajno zamrznute izdanske vode dopire do 70—100 m. Taj se sloj vlada jednako kao sloj nepropustljivog kamenja, pa ne prima vodu s površine, i stoga nastupaju iza ljetnih kiša velike poplave.
Kod rijeka jugoistočne Azije količina se vode vrlo koleba. Zimi imaju malo vode te su bistre, a ljeti nabujaju radi monsunskih kiša, poplave i nose goleme količine mulja. Rijeke, koje dolaze iz središnjeg visočja, dobivaju u proljeće vodu i od otapanja snijega, a ljeti od lednika, pa su opreke još pojačane. Jangtsekiang poraste za visoke vode u donjem toku za 28 m, a u sutjeskama i do 50 m. Radi jakog taloženja rijeke mijenjaju tok (Hoangho, Ganges, Satledž).
Peto, neodvodno područje obuhvata Turansku nizinu, Iransko visočje, ist. Armeniju te središnju Aziju. Manja su područja bez odviranja u unutrašnjosti Arabije i Sirije. Gotovo trećina kontinenta (28∙2%) je neodvodna. Rijeke u ovom području potječu iz visokih planina, koje imaju dovoljno padalina, pa se mogu shvatiti kao otoci vlažne klime. Prelazeći u niže sušne krajeve rijeke gube vodu i nestaju u pustinji ili završavaju u zatvorenim jezerima. U Arabiji i u pustinji Tharr ispunjaju se riječna korita samo iza kratkotrajnih kiša, a inače su suha (vadi). Među rijekama se ističu Sirdarja i Amudarja, Ural, Tarim i Ili. Sušna područja su bogata jezerima, koja se nalaze u zavalama i kotlinama najčešće tektonskog podrijetla. Najviše ih ima na Kirgiskoj uzvišici i na Tibetskoj visoravni, dok su najveća u aralokaspijskoj zavali (Kaspijsko, Aralsko i Balkaško jezero).
Kulturno se tlo ograničilo u sušnim krajevima na blizinu vode, pa oaza ima trojakog podrijetla: 1. pribrežne oaze na podnožju gorja zavise o većem broju rječica, koje dotječu iz tog gorja; 2. riječne oaze nalaze se duž rijeka, tako uz Eufrat, Tigris, Amu, Sir, Ili, Tarim i Ind; 3. izdanskih oaza, koje su značajne za Saharu, ima u unutrašnjosti Azije malo.
Između odvodnih i neodvodnih područja postoji znatna razlika u reljefu. U neodvodnim područjima doline su slabo razvijene, a tektonski stvorene zavale i kotline su bez međusobne veze. Postoji tendencija izravnavanja, budući da se proizvodi erozije ne odvode u more, nego ostaju na kopnu ispunjajući kotline i doline. Ima i prelaznih područja, koja su tek u nedavnoj geologijskoj prošlosti postala neodvodna, kao i slučajeva, da su pojedine neodvodne zavale regresivnom erozijom povučene u područje normalnog oticanja.
Klima. Na klimatske prilike utječe činjenica, da je Azija najveća kontinentalna masa, da se proteže od ekvatora do polarnih strana, te da na njoj imamo najviše gorje i visoravni.
Veći dio Azije ima klimu kontinentalnih značajka. Zimi se stvara najviši maksimum uzdušnog pritiska s jezgrom u istočnoj Sibiriji, odakle se jedan ogranak produžuje preko jugoistočne Evrope sve do suptropskog maksimuma (»velika osovina kontinenta«). Sjeverozapadna Azija je zimi stoga pod utjecajem zapadnih vjetrova s Atlantskog oceana. U istočnoj Sibiriji taj se utjecaj gubi i ovdje se zimi taloži miran, hladan i suh uzduh, pa je u Verhojansku zabilježena dosada najniža apsolutna temperatura od —69,8° C, dok srednja temperatura siječnja iznosi —51,2° C. Na jugoistočnoj strani spomenute osovine duva suh i hladan sjeverni i sjeveroistočni monsun, koji znatno snizuje temperature sve do obratnice. Ekvatorska granica snijega na morskoj razini pomaknuta je ovdje daleko prema jugu, pa snijeg pada prigodice i u Kantonu. Na sjevernom dijelu pacifičke obale utječe na stvaranje negativne termičke anomalije također hladna Beringova struja. U tropskom dijelu Azije hladni kontinentski monsun ublažuje tropsku vrućinu, pa tu nastaje od listopada do konca veljače umjereno godišnje doba.
Ljeti postaje kontinent područjem intenzivnog zagrijavanja, pa se stvara barometarski minimum. Njegova je jezgra obuhvaćena reduciranom srpanjskom izotermom od 34°, a pruža se iz Sahare preko Arabije i Irana do zapadnog Tibeta. Budući da je nad morem uzdušni pritisak veći, duvaju vlažni morski vjetrovi, i to u Prednjoj Indiji kao jugozapadni, a u istočnoj Aziji kao jugoistočni monsun. Sjeverna Azija ima također znatne ljetne temperature. U Verhojansku iznosi srednja temperatura srpnja 15°, prosječni maksimum doseže gotovo 30°, a inače u Sibiriji i preko 30°. Tako iznose ovdje amplitude preko 100°.
Budući da zimi duvaju preko najvećeg dijela Azije kopneni vjetrovi, koji su relativno suhi, to je zima sušno doba gotovo cijelog kontinenta. Izuzetak čini sredozemno područje u Prednjoj Aziji, gdje su zimske kiše opća klimatska značajka. — Ljetni monsun dolazeći s južnih i istočnih mora u unutrašnjost donosi obilje kiša, i njemu zahvaljuje jugoistočna Azija svoju napučenost i kulturu. Cherrapunji u Assamu prima najviše padalina na svijetu, u dugogodišnjem prosjeku 12.090 mm, dok je god. 1897 palo 27.920 mm, a u samom srpnju 11.000 mm. Koromandelska obala, istočni Ceylon, sjeveroistočna Stražnja Indija, sjeverozapadni Borneo i zapadni Japan primaju kiše i od zimskog monsuna, budući da je taj prethodno prešao preko morske površine pa je vlažan.
Sušna zona Azije nadovezuje se na afričku te obuhvata Arabiju, Iran, Turan, Tibet i Mongoliju. Godišnja količina padalina iznosi 200 mm ili manje, a kiše padaju većim dijelom u rano ljeto. U ekvatorskom području kiše su raspoređene preko cijele godine.
Glavne klimatske pokrajine jesu:
1. Polumediteranska u Prednjoj Aziji s ljetnom sušom i obilnim zimskim padalinama u primorju, dok se prema unutrašnjosti količina padalina brzo smanjuje.
2. Sjeverozapadna Azija ima klimu sličnu istočnoevropskoj, ali s većim razlikama topline. Ljeta su kratka i topla, a zime duge i oštre.
3. Središnja i sjeveroistočna Azija imaju ekscesivnu kontinentsku klimu, velike opreke između ljeta i zime te neznatne količine padalina.
4. Istočna Azija od Kamčatke do južne Kine ima monsunske ljetne kiše i znatne razlike u temperaturi.
5. Južna Kina od južne Arabije do Malajskog arhipelaga ima monsunske kiše te vrlo visoke temperature. Na jugoistoku dolaze do izražaja značajke ekvatorske klime: jednolična visoka temperatura te kiše u sva četiri godišnja doba.
| Mjesto |
geogr. širina |
visina zapažanja m |
srednja temper. u siječ. |
srednja temper. u srp. |
srednja god. temper. |
oborine u mm |
| Verhojansk |
67°33’ |
100 |
-50.5 |
15.4 |
-16.3 |
135 |
| Vladivostok |
43°7’ |
15 |
-15.1 |
20.8 |
4.3 |
372 |
| Darjeeling |
27°3’ |
2253 |
4.5 |
16.4 |
11.5 |
3060 |
| Peiping |
39°57’ |
40 |
4.7 |
26.0 |
11.7 |
633 |
| Tiflis |
41°43’ |
410 |
0.2 |
24.5 |
12.7 |
488 |
| Taskent |
41°20’ |
490 |
-1.1 |
27.1 |
13.4 |
408 |
| Tokio |
35°41’ |
6 |
3.1 |
25.6 |
14.0 |
1562 |
| Kabul |
34°30’ |
1760 |
-0.7 |
24.8 |
13.9 |
285 |
| Jeruzalem |
31°48’ |
750 |
7.0 |
23.0 |
15.9 |
650 |
| Teheran |
35°41’ |
1160 |
0.9 |
23.4 |
16.5 |
251 |
| Hongkong |
33°54’ |
35 |
13.0 |
29.5 |
20.5 |
910 |
| Calcutta |
22°32’ |
6 |
18.4 |
27.8 |
25.5 |
1649 |
| Batavia |
6°11’ |
7 |
25.4 |
29.5 |
26.0 |
1801 |
| Singapore |
1°12’ |
0 |
25.7 |
26.5 |
26.7 |
2360 |
| Manila |
14°35’ |
14 |
25.0 |
27.6 |
26.8 |
1988 |
| Colombo |
6°36’ |
12 |
26.1 |
28.8 |
26.8 |
2242 |
| Džida |
21°30’ |
10 |
22.2 |
27.9 |
27.1 |
80 |
| Madras |
13°4’ |
3 |
24.1 |
30.5 |
27.7 |
1243 |
| Perim |
12°24’ |
0 |
25.2 |
31.5 |
28.8 |
60 |
M. Š. i Z. D-i.
Biljni pokrov. Opći pregled. Azija pripada u biljnogeografskom pogledu dvjema flornim carstvima. Najveći, sjeverni dio, obuhvaćajući uglavnom suptropske umjerene i hladne krajeve, pripada holarktisu (v.), a manji dio uglavnom ispod Rakove obratnice paleotropisu (v.). Granica između oba florna carstva polazi južnom Arabijom, diže se iza ušća Inda u Prednjoj Indiji do obruba Himalaje i prilagođujući se planinskim skupovima izbija iznad Formoze na Tihi ocean.
Ova mnogolikost u biljnom svijetu Azije nije u vezi samo sa sadašnjim geomorfološkim i klimatskim prilikama, nego je ona uvjetovana i historijskim razvitkom flore kontinenta. Razlike između flore umjerenih i hladnih područja holarktisa i tropske flore paleotropisa postojale su veću ranom tercijaru. Dizanjem visokih planina ostala su kasnije ta dva toliko različita svijeta na golemom prostoru Azije odijeljena, jedino je u njenom najistočnijem dijelu, u području kinesko-japanske regije, ostala veza među njima neprekinuta. To se vidi još i danas u neobičnoj bujnosti flore i vegetacije ovih krajeva.
Kako su za razvitak flore Azije neobično važni upravo historijski faktori, vidi se već u raščlanjenju tropske vegetacije. Zapadni dio, obuhvaćajući cijelu Prednju Indiju bez Ceylona, pokazuje jasne veze s Afrikom i pripada posebnoj indo-afričkoj regiji, dok istočni dio sa Stražnjom Indijom i malajskim otočjem pripada malezijskoj regiji. Razlike između flore obiju regija ne mogu se svesti na sadašnje klimatske prilike, već su očito u vezi s prošlošću. Po Wegeneru bila je još u početku tercijara vezana Afrika s Prednjom Indijom, a ta se veza očituje još i sada u srodnosti flora ovih toliko udaljenih krajeva.
Slično je i s holarktičkom florom, koja je u tercijaru pokrivala goleme površine sjevernog dijela Azije, Evrope i Sjeverne Amerike, a za vrijeme oledbe je na golemim površinama uništena i potisnuta u pojedina skloništa (refugije) u južnoj Evropi, jugoistočnoj Americi, a napose u jugoistočnoj Aziji. Oledba je ostavila vrlo jasne tragove u biljnom pokrovu Azije. Iako su se ledenjaci u Aziji zadržali za cijelih 20 geografskih stupanja sjevernije nego u Sjevernoj Americi, to su ipak proizveli neobičan utjecaj na biljni pokrov. Prostor, koji je ostao slobodan između ledenjaka i srednjoazijskih stepa i pustinja, jedva je omogućio život arktičke vegetacije i vrlo oskudnih crnogoričnih šuma borealnog značaja. Te su se šume nakon oledbe proširile prema sjeveru i zauzele u jednolikom sastavu nedogledne površine Azije. Reliktne šumske flore sačuvale su se samo na Kavkazu, na nekim srednjeazijskim planinama i napose u kinesko-japanskoj regiji. Naprotiv su središnja područja sačuvala relikte stepskog i pustinjskog značaja.
Na golemim prostorima Azije, koji se steru od polarnih krajeva do ispod ekvatora i koji su usto u visinskom pogledu neobično raščlanjeni, nalazi se veoma mnogoliki biljni svijet, počevši od tundra i stepa do savana i pustinja i od jednolikih crnogoričnih šuma do bujnih džungla tropa.
I. Holarktično florno carstvo (Holarktis) zastupano je u Aziji s pet regija, koje su, izuzevši sredozemne, zauzele goleme površine, pa su sa svojim posebnim biljnim pokrovom i s tim u vezi s mnogolikim gospodarskim prilikama od golemog značenja za raščlanjenje Azije.
1. Eurosibirsko-sjevernoamerička regija zaprema sjevernidio Azije. Klima je umjereno hladna ili hladna, a vegetacija prekinuta zimom. Florni je elemenat uglavnom borealni i arktotercijarni. U vegetacijskom pogledu ističu se dva snažna pojasa: sjeverni arktički pojas ili pojas tundre (v.), koji obuhvaća u samoj Aziji oko 3 mil. km2, i južno od njega šumski pojas, obrastao uglavnom crnogoricom, koji obuhvaća blizu 9 milijuna km2. Arktički pojas (arktis) zaprema najsjeverniji dio Azije. Njegova granica prema šumi nije svagdje jednako visoka. Dok se na prostoru između Oba i Jeniseja spušta znatno ispod polarnice, diže se u području Lene i Jane do 70°, a u području Hatange i do 71°. Na Kamčatki seže naprotiv arktička vegetacija sve do 50° sjev. širine.
Najveće površine pokriva u arktičkom pojasu tundra. Njezin sastav nije svagdje jednak, te se u Aziji može razlikovati više tipova, koji usto pokazuju i geografske razlike. Tako dolaze na pr. od t. zv. polarnih vrba na zapad od rijeke Jeniseja Salix polaris Wahlenb., S. retusa L., S. lapponum L. i dr., a na istok S. baicalensis Turcz; od breza dolazi na istoku od rijeke Jeniseja Betula nana L., a na istok B. exilis. Između prave tundre i šume nalazi se pojas šikarastih tundra izgrađen od vrba i breza. Šumski je pojas sastavljen u gornjem i srednjem dijelu od crnogorice, poimence od raznih vrsta smreka, jela, borova i ariša. Bjelogorične šume, koje su u evropskom dijelu regije tako krasno razvijene, izgrađene su u azijskom dijelu samo od breze, lipe i klena, i ograničene su zapravo samo na pojas od 160 km širine između crnogorice i stepe. Taj je pojas razvijen u zapadnom dijelu Sibirije samo od Urala do Tomska, u najistočnijem dijelu na obali Ohotskoga mora zaprema veće površine i nadovezuje se na bujne bjelogorične šume kinesko-japanske regije.
Pojas crnogoričnih šuma Sibirije i Dalekog Istoka nije jednoliko građen. Njegovu sjevernu granicu između Urala i Hatange izgrađuje sibirski ariš, a istočno od toga dahurski ariš. Zapadnosibirski dio u porječju Oba gotovo sve do Jeniseja pokriva vlažna, zapadnosibirska prašuma, tajga, izgrađena uglavnom od sibirske smreke same ili miješane sa sibirskom jelom. Šuma je ispresijecana velikim močvarama, te se ističe vlažnošću i zasjenjenošću. Od Jeniseja do Lene proteže se suha istočnosibirska tajga, izgrađena uglavnom od sibirskog ariša, koji seže sve do pravca, što spaja Bajkalsko jezero s Hatangom. Na istok od toga pravca izgrađena je šuma od dahurskog ariša. Istočno i južno od te tajge nalaze se »gornje šume« dahurskog ariša i bora. Polazeći od sjevera prema jugu može se unutar tajge lučiti nekoliko pojasa. Na tundru nadovezuje se pojas rijetke i niske tajge s brezom, ispod njega pojas sjeverne tajge već prilično visokih i gustih sastojina, zatim pojas najbujnije razvijene prašume i najzad najjužniji pojas tajge, u kome se javlja već bjelogorica, poimence lipa i klen. Bjelogorične šume Dalekoga Istoka izgrađene su od mongolskog hrasta i nekoliko vrsta javora i lipe, dok je na Kamčatki zapremila velike površine hrastu slična kamčatska breza (Betula Ermani Cham.).
U florističkom sastavu pokazuju sibirske šume veliku sličnost s evropskima, pa se u njima javlja cijeli niz vrsta naših crnogoričnih šuma, poimence neke paprati, borovnica, brusnica, crvotočine, kruščice, cecelj (zečja soca), neki kaćunovci i t. d. One pripadaju po Braun-Blanquetu posebnom redu borovničko-smrekovih šuma (Vaccinio-Piceetalia Br.-Bl.), kome pripadaju i crnogorične šume Evrope i sjevernog dijela Amerike. Na jugu bivaju šume sve svjetlije i prelaze u »parknu« šumu.
Osim tundra i šuma kao regionalnih vegetacijskih pojasa razvijene su u području eurosibirsko-sjevernoameričke regije obilne močvare s mrijestnjačama (Potamogeton), šaševima, trskom i rogozom, pa cretovi i livade. U najistočnijem dijelu regije ističu se napose bujne livade, izgrađene iz visokih trajnih zeleni, ponajviše raznih štitarica, jedića, pakujca, odoljena i t. d.
U visinskom pogledu vidi se jasna raščlanjenost. Od azijskih visokih planina pripada eurosibirskoj regiji zapravo samo Ural, altajsko-sajansko gorje, jablonsko-stanovski grbalj i visovi Kamčatke. Oni nose iznad granice šume uglavnom arktičku vegetaciju.
Veoma je značajan biljni pokrov Kavkaza, koji leži već u području aralokaspijskih stepa i pustinja, ali u biljno-geografskom pogledu predstavlja neobično zanimljivu šumsku pokrajinu eurosibirsko-sjevernoameričke regije. U flori Kavkaza sačuvali su se mnogi tercijarni oblici, koji upućuju nesamo na usku vezu s Balkanskim poluotokom, u prvom redu s planinom Strandžom (→
Balkanski poluotok, biljni pokrov), nego i na vezu s jugoistočnim dijelovima Sjeverne Amerike i jugoistočnim dijelovima Azije. Osim toga razvijen je na Kavkazu obilno endemizam.
U vegetacijskom pogledu ističe se Kavkaz velikom bujnošću biljnog pokrova. Najniži šumski pojas zapadne Zakavkazije sastavljen je od miješanih listopadnih šuma, u kojima već prema staništu preteže crni grab, koprivić, s orahom srodna pterokarija (Pterocaria caucasica C. A. M.), zelkova (Zelkowa crenata [Desf.] Spach.) i dr. Podstojna vegetacija izgrađena je iz velikog broja vrsta, među kojima se napose ističu zimzeleni grmovi božikovina, lovorvišnja (zeleniče), šimšir, prekrasni slečevi, veprina i dr. Od slečeva napose je zanimljiv zimzeleni pontski sleč (Rhododendron ponticum L.), koji dolazi i na planini Strandži, a često se uzgaja u vrtovima. Uz njega dolazi i listopadni žuti sleč (R. flavum Don.). U tim šumama nalazi se neobično obilje povijuša i penjačica, u prvom redu vinova loza, kolhidski bršljan, tetivika, vinjage, bljušt i kavkaska dioskoreja (Dioscorea caucasica Lip.). Još bujniju vegetaciju ima Tališ na obali Kaspijskog mora. Tamo se javljaju uz neke značajne endemične hrastove i mnoge azijske vrste suptropskog podrijetla.
Povrh neobično bujnih kolhidskih šuma nalazi se na Kavkazu snažan pojas gorskih šuma izgrađen od kavkaske bukve (Fagus orientalis Lipsky) i kavkaske jele (Abies Nordmanniana Stev.). Rjeđe su šume kavkaske smreke (Picea orientalis Carr.) i običnog bora. U gornjem pojasu gorskih šuma i na njihovoj granici nalaze se na Kavkazu neobično bujno razvijene zadruge visokih zeleni (planinski vrtići), koje dosežu od 2 do 4 m visine. Tu se napose ističu različne šapike (na pr. Heracleum Mantegazzianum Som. et Lev.), krasna telekija (Telekia speciosa [Schreb.] Baumg.), bujne zvončike, odoljeni i drugo. Iznad granice šume nalazi se pojas planinske vegetacije, koji se ističe neobično velikim brojem endemičnih vrsta. Na planinskim vrištinama ukrasuje velike površine kavkaski sleč (Rhododendron caucasicum Pall.), a na planinskim rudinama nalazi se veoma šarolika i bujna vegetacija. Kavkaz je domovina većeg broja gospodarskih biljaka, među njima i vinove loze i šljive.
2. Kinesko-japanska regija nadovezuje se u jugoistočnoj Aziji na prijašnju regiju i prostire se od Poamurja na sjeveru do Stražnje Indije na jugu. Ona zaprema prema tome južni dio Sahalina, Japan, Usurijski kraj i Poamurje, južnu Mandžuriju s Korejom, istočnu i srednju Kinu, nutarnji Yünnan i Birmu i istočne dijelove Himalaje. Flora pokazuje reliktni značaj i sastavljena je uglavnom iz arktotercijarnog elementa, kome se pridružuje na jugu paleotropski, a na sjeveru nordijski elemenat. U nastupanju cijelog niza rodova ona pokazuje usku vezu s južnom Evropom i jugoistočnim krajevima Sjeverne Amerike. Cijelo se područje odlikuje veoma povoljnom klimom, dovoljnom količinom oborina, koje padaju redovno u ljetnim mjesecima. U južnim je stranama zima blaga, na sjeveru već dosta opora i obilna mrazovima. To se očituje i u samom vegetacijskom pokrovu, koji pokazuje sve prijelaze od vlažne suptropske zimzelene šume na jugu do listopadnih šuma u srednjem dijelu i crnogoričnih šuma na krajnjem sjeveru regije. Na vegetaciju je u znatnoj mjeri utjecala kultura, tako da su goleme površine posve izgubile svoj prvotni izgled, ali su se neke važne značajke u biljnom pokrovu ipak sačuvale i daju Kini i Japanu svoj naročiti biljeg. Kinesko-japanska regija zastupana je s više pokrajina. Na kopnu se ističe jinansko-sečuanska, južno-kitajska, srednje-kitajska i mandžurska pokrajina. U vlažnim dijelovima južno-kitajske pokrajine razvijena je suptropska kišna šuma s kamforovcima, palmama, zimzelenim hrastovima i magnolijama s obiljem epifita. Na suhim obroncima razvijena je šikara poput naše makije, izgrađena od tvrdolisnih kamelija (15 vrsta), čajevaca, zimzelenih jorgovana, aukube i sl. U nutarnjem dijelu prodiru dosta visoko na sjever i savanske šume, koje su razvijene obilnije u južnim dijelovima Azije. Od crnogoričnog drveća dolazi tu značajna smrekuša ili biota (Thuia [Biota] orientalis Endl.), poznata pod imenom drvo života. U srednjem dijelu opaža se postepeni prijelaz zimzelene šume u listopadnu. Gube se jedna za drugom zimzelene vrste, a javljaju se mnogi rodovi, koji kod nas izgrađuju šume, ali su zastupani s drugim vrstama. Tako dolaze razni orasi, johe, grab, bukva, hrastovi (20 vrsta), božikovina (12 vrsta), ribizli, slečevi, kaline i dr. Od niskog rašća nalaze se posebne vrste lijerova, žutike, kamenike, jaglaci, biskupska kapica, Salamunov pečat i t. d. Uz to se nalaze i novi rodovi, koji se kod nas često uzgajaju u nasadima, poimence pajasen, dudovi, rujevi, trubača, pavlonija, hidrangeja, razne lozike (Vitis flexuosa Thunb., V. Veitschii Lynch, Ampelopsis-vrste), a od crnogorice veći broj borova, smreka, čuga, tuja, zatim Cryptomeria, Chamaecyparis i značajno sveto drvo Kine i Japana Ginkgo biloba L. Od posebne je važnosti u biljno-geografskom pogledu jinansko-sečuanska pokrajina, koja je zapremila jugozapadni dio Kine. Ona se odlikuje velikim brojem endema (do 40%). Najniži pojas zauzele su razmjerno suhe suptropske šume, koje sežu do 1800 m. Iznad njih je bujna vegetacija bjelogoričnih i crnogoričnih šuma izgrađenih od raznih jela, borova i smreka, a gdjegdje se javljaju i drvoliki slečevi. Granica šume između 3000 do 3500 m izgrađena je od crnogoričnog drveća. Flora planinskog pojasa pripada među najbogatije na svijetu. Napose su obilno razvijeni neki rodovi, tako na pr. rod slečeva (Rhododendron) i jaglaca (Primula) i dr. Istočna Azija bila je neobično važno ishodište flore umjerenih krajeva sjeverne polutke. Diels je pokazao, da se u gorskim krajevima, koji se nadovezuju na Himalaju, nalazi cijeli niz rodova neobično važnih u sistematskom pogledu, iz kojih se razvila bujna flora sjevernih krajeva.
U mandžurskoj pokrajini mijenja se već izgled vegetacije. Ona je izgrađena od velikog broja endemičnih mandžurskih vrsta, na pr. bora, oraha, breza i ariša. Uza šume raširene su livade i cretovi, a na krajnjem istoku i stepe.
Biljni svijet japanskog otočja pokazuje mnoge osobine, ali je veza s kopnom mnogo veća, nego se prije držalo. I na otocima se može pratiti prijelaz od zimzelenih suptropskih šuma na jugu do listopadnih i crnogoričnih na sjeveru. Japan se odlikuje obiljem vrsta, od kojih se mnoge uzgajaju kod nas u vrtovima i nasadima. Biljni pokrov određuje izgled cijelih područja. »U proljeće uronjuje zemlja u moru cvjetova trešnje (Prunus pseudocerasus Lindl. i P. japonica Thunb.). Bujno mnoštvo glicinija s dugim obješenim grozdovima krasi ljeti sjenice japanskih čajnjača, i nježno crvenilo lotosova cvijeta ispunja brojna jezerca. U jesen se u svim vrtovima rascvatu krizanteme, taj japanski narodni cvijet (grb!) u raznim veličinama i nijansama boja, i šume se obojadišu čudnovatim obiljem zelenih, žutih i jasno crvenih boja. A za blage zime sjaju se u crvenom i bijelom sjaju cvjetova kamelije, koje se neobično snažno ističu sjajnozelenim lišćem.« (Rikli).
U visinskom pogledu pokazuje biljni pokrov Japana šest različitih pojasa. Najniži je izgrađen iz zimzelenih hrastova, lovorika, mrča, palma i cikadeja. On seže do 500 m. Pojas kriptomerije s listopadnim šumama divljeg kestena, magnolija i hortenzija seže od 500—1000 m, a pojas jele s listopadnim bukvama, hrastovima i jasenima do 1700 m. Iznad njega nalazi se gornji pojas crnogorice, a zatim u visini od 2480—2800 m pojas klekovine (Pinus parviflora Sieb. et Zucc.) i najzad pojas planinskih rudina sve do 3300 m.
U gospodarskom pogledu dala je kinesko-japanska regija veoma velik broj gospodarskih, ljekovitih i ukrasnih biljaka. U njezinu se području nalaze glavna središta kulture i civilizacije žute rase. Zanimljivo je, da se i ovdje, slično kao i u Evropi i Americi, podudaraju kulturna središta s raširenjem bjelogorice. To pokazuje, da je područje bjelogoričnih šuma najpovoljnije i za djelovanje čovjeka.
3. Aralokaspijska ili srednjoazijska regija zabila se kao velik klin između jednolikih crnogoričnih šuma na sjeveru, šarenih, listopadnih šuma na istoku i bujne tropske vegetacije na jugu. Ona obuhvaća stepe zapadne Sibirije, nutarnji dio Male Azije, Iran i srednjoazijsko visočje s Tibetom i Mongolijom.
Aralokaspijska regija odlikuje se i pored golemog prostranstva i velikih visinskih razlika nadasve značajnom vegetacijom, prilagođenom izrazito suhoj kontinentalnoj klimi s dvostrukim prekidom, jednim zbog studeni zimi, a drugim zbog suše ljeti. Flora se ističe velikom osebujnošću i nadasve obilnim endemizmom. Uz rašireni aralokaspijski elemenat može se lučiti još nekoliko flornih elemenata, tako na pr. sarmatski, pontski, iransko-turanski, prednjoazijski i srednjoazijski. U području Altaja i Tienšana javljaju se neobično zanimljive disjunkcije. Tu na pr. dolazi najbliži srodnik hrvatske velebitske sibireje altajska sibireja (Sibiraea laevigata Maxim.) i poznata rabarbara (Rheum rhaponticum L.), koja je poznata u Evropi samo na Rodopima i planini Rili u Bugarskoj. Mnogi rodovi zastupani su neobično velikim brojem vrsta, tako na pr. rod kozlinac (Astragalus) iz porodice lepirnjača broji blizu 1000 vrsta, luk (Allium) 141 vrstu, rod Acantholimon, srodan s našom babinom svilom, nekih 80 vrsta, perunika 52 vrste, tamarisk 30 vrsta i t. d.
U vegetacijskom pogledu ističu se u prvom redu stepe, kamenjare, slane polupustinje i pješčare, dok su šume ograničene na vlažna područja u porječju rijeka ili se javljaju u višim planinama na osobito pogodnim mjestima. Zapravo se može lučiti snažni sjeverni pojas stepa, koji seže od Kaspijskog mora do Sajanskog gorja. Ispod toga pojasa stepa nalazi se golemo područje oskudnih polupustinja, koje se šire od Kaspijskog mora do granice pustinje Gobi. U tom području pretežu slane i pješčane pustinje s vrlo oskudnom, ali značajnom vegetacijom. Radde opisuje značaj aralokaspijske nizine ovim riječima: »Priroda je dala toj zemlji samo nebo bez oblaka, gole planine, rijeke bez ušća i bez vode, oblake dima, beskrajne žive pijeske i potpuno mrtve slane površine.« Golemo, ali raskidano područje stepa i kamenjara na čitavoj dužini od Male Azije do Tibeta rastavlja taj pustinjski pojas na jugu od velikog pustinjskog pojasa sjevernoafričko-zapadnoindijskog područja, na koje se nadovezuje već tropska vegetacija.
U tomu velikomu pustinjskomu i stepskomu području dižu se golemi planinski skupovi s vegetacijom, koja do najviših vrhova pokazuje stepski značaj. U planinskoj vegetaciji ističe se s jedne strane armensko-perzijsko gorje, a s druge strane tibetsko visočje od Pamira i Karakoruma do vrhova Himalaje. Iako biljni pokrov suhih tibetskih visova ne obiluje ni brojem vrsta ni množinom individua, ipak je neobično zanimljiv, a biljni svijet doseže upravo ovdje svoj najviši uspon na površini zemlje. U visini od 4000—5000 m poznato je još 300, iznad 5000 m samo 100 biljnih vrsta. U toj visini dolazi još kovilje (Stipa splendens Trin.), kod 5480 m nalazi se veći broj kamenika, sirištara i petolista. Kod 5791 m raste još krasni plavi mak Meconopsis horridula Hook. f., kod 6096 m još tri vrste runolista i nekoliko glavočika iz roda Saussurea. Najviši poznati uspon doseže sitna busenasta biljka iz porodice karanfila Arenaria musciformis Wall., koja je nađena u visini od 6218 m.
Aralokaspijska regija od velikog je značaja za kulturnu historiju čovjeka. Ona je dala najveći dio gospodarskih biljaka Starog svijeta, poimence pšenicu i grah, i velik dio ljekovitog i tehničkog bilja.
4. Sredozemna regija zaprema u Aziji samo uski, zapadni dio primorskih krajeva od Male Azije do Palestine. Ona se ističe u nižim pojasima zimzelenom tvrdolisnom vegetacijom, na koju je u velikoj mjeri utjecao čovjek, i u višim crnogoričnim šumama, poimence nekim jelama i libanonskim cedrom. U cijelom vegetacijskom pokrovu ističe se ipak već jak utjecaj srednjoazijskih stepa i pustinja. (→ Sredozemlje, biljni pokrov). I. H.
5. Regija paleoaridisa zaprema jugozapad Azije od Mezopotamije do krajnjeg jugozapada Arabije, a Sinaj je veže s afričkim nastavkom, Saharom. Ona se proteže Iranom na istok sve do Sinda u sjevero-zapadnom dijelu Prednje Indije. Poput afričkog paleoaridisa i ovo je područje velikim dijelom bez vegetacije ili s oskudnom ekstremno-kserofitskom vegetacijom. Izuzetak čine i tu oaze, koje i tu kao i u Africi tvori datulja. Areal se paleoaridisa pokriva uglavnom s arealom datulje. To je zapravo pogranično područje, koje spaja paleotropis s aralokaspijskom regijom holarktisa. Zato se u njemu nalaze pomiješani i povezani mnogi stepski araloskaspijski elementi s elementima indoafrikanuma, koji pripadaju već tropskom flornom carstvu. Datuljine šume uz obale Perzijskog zaliva imadu već uglavnom tropsku podstojnu vegetaciju. Velike površine Irana i sjeverne Mezopotamije zaposjele su stepe i polupustinje, koje prelaze postepeno u aralokaspijsko područje.
II. Paleotropsko florno carstvo (Paleotropis) zaprema u Aziji jugozapadnu Arabiju, te krajeve na jug Himalaji i paraleli, koja prolazi nešto sjevernije od Formoze. To područje nije jedinstveno, iako je čitavo po flornom karakteru, a i po karakteru vegetacije, nesumnjivo paleotropsko. Zapadni dio pokazuje mnogo zajedničkog s tropskom Afrikom, pa se i ubraja u indoafrikanum. Istočni dio daleko je samostalniji i obilniji vrstama, pa se zove maleziakum. Malezijakum se širi u Stražnjoj Indiji i na Malajskom arhipelagu, a na sjever seže do gore označene granice paleotropisa, gdje se nadovezuje na kinesko-japansku regiju holarktisa. Ovom golemom tropskom području pripada i otok Ceylon sa svojom neobično bujnom vegetacijom. Na istok se to područje nadovezuje na novozelandsko i na sendvičko područje paleotropisa.
Azijski je paleotropis veoma obilan vrstama. Iz Prednje Indije poznato je oko 21.000 vrsta, sa samog Ceylona 3000, iz Stražnje Indije 7000, flora Borneja broji 11.000, a ona Jave 5000 vrsta. S Filipina poznamo 10.000 vrsta viših biljaka. Klimatski je to područje izrazito tropsko, i to u istočnom dijelu vlažnije, a u zapadnom suše. U zapadnom je dijelu čovjek od pamtivijeka znatno utjecao na vegetaciju, pa je ona na velikim površinama znatno izmijenila svoje prvotno lice. U novo su doba i u istočnom dijelu ljudi znatno utjecali na vegetaciju, na pr. na Javi, ali se ondje još uvijek sačuvala naravna vegetacija. U tom pogledu ističu se napose neki dijelovi Bornea i Nova Gvineja.
U vegetacijskom pogledu razvijeno je u tropskom dijelu Azije nekoliko formacija uvjetovanih uglavnom količinom i raspoređenjem oborina. To je tropska kišna šuma ili džungla, monsunska šuma i savana sa savanskim šumama. Ove su formacije na obim Indijama upravo mozaično raspoređene, dok je biljni pokrov otoka radi jednolikosti u raspoređenju vlage mnogo jednolikiji. Na otočju preteže redovno džungla, koja je zapremila područja stalnih oborina.
U nekim je krajevima Azije džungla razvijena još danas u svoj veličanstvenosti, ali je u najvećem dijelu posve promijenila svoj prvotni sastav. U prirodnoj džungli pretežu drvolike paprati, paome, bambusi, razni fikusi s mnoštvom epifita i lijana. Na Sumatri raste na posebnoj loziki (Cissus) kao parasit značajna Rafflesia Arnoldi R. Br. s posve zakržljalim vegetativnim dijelovima i golemim prekrasnim cvjetovima.
U mjestima, gdje se izmjenjuju sušne i vlažne periode uvjetovane monsunima, razvijena je monsunska šuma. Ona zaprema naročito na kopnu goleme površine i vrlo je značajno građena. Česta su drveta u njoj: santalovo drvo (Santalum album L.) i cedrelovo drvo (Cedrela), zatim razno drveće rodova Pterocarpus, Shorea, Dalbergia i napose poznato tik-drvo (Tectona grandis L.) i palma Borassus flabellifer L.
Savane i savanske šume ne pokrivaju velikih površina, ali su vrlo zanimljiva sastava. Za malajske savane značajna je trava Imperata arundinacea Cyr., a za Stražnju Indiju Arundo madagascariensis Kunth.
Posebno je zanimljiva azijska mangrova, koja čini uski obalni obrub. Ona je mnogo raznoličnije sastavljena nego američka ili zapadnoafrička. Uz rod Rhizophora nalazimo još čitav niz drugih biljaka, poimence rodove Avicennia i Breguiera (→ mangrova).
Tropska je Azija poznata po obilju gospodarskih, tehničkih, ljekovitih i ukrasnih biljaka i predstavlja u tom pogledu jedan od najbogatijih krajeva svijeta.
LIT.: G. Radde, Grundzüge der Pflanzenverbreitung in den Kaukasusländern u A. Engler i O. Drude, Die Vegetation der Erde, sv. III. 1899; G. Karsten, Vegetationsbilder aus dem Malayischen Archipel u Vegetationsbilder, 1. r. sv. 2., Jena 1903; M. Rikli i E. Rübel, Vegetationsbilder aus dem westlichen Kaukasus u Vegetationsbilder 11. r. sv. 6/7., Jena 1913; M. Rikli, Geographie der Pflanzen (Florenreiche), Handwört. d. Naturw., sv. IV., Jena 1913; A. Hayek, Allgemeine Pflanzengeographie, Berlin 1926; L. Diels, Pflanzengeographie, Berlin—Leipzig 1929; E. Dulten, Süd-Kamtschatka u Vegetationsbilder, 23. r. sv. 1.—2., Jena 1932; A. F. W. Schimper i F. C. Faber, Pflanzengeographie, Jena 1935; H. Handel-Mazzetti, Hochland und Hochgebirge von Yünnan und Südwest-Setschwan, III. u Vegetationsbilder, 23. r. sv. 2., Jena 1937; V. V. Aljehin, Geografija rastenij, Moskva 1938; K. H. Rechinger, Vegetationsbilder aus dem nördlichen Iran u Vegetationsbilder, 25. r. sv. 5., Jena 1939; Karta rastiteljnosti SSSR, Moskva—Lenjingrad 1939; J. Braun-Blanquet, G. Sissingh i J. Vlieger, Prodromus der Pflanzengesellscha, ten, sv. VI., Montpellier 1939; Rastiteljnost SSSR, Botan. Institut Akad. Nauk SSSR, Moskva-Lenjingrad 1938—40. I. P.
Fauna je vrlo različita i pomiješana, jer je rasprostranjena na najvećem kopnenom području Zemlje, gdje dolaze sve moguće životinje u svim mogućim staništima. U azijskom životnom prostoru dolazi najoprečnije podneblje od polarnih zaleđenih krajeva do vrućih tropa, od obala mora i močvara do najviših planina, s gustim prašumama, prostranim travnjacima, stepama, tundrama i pustinjama. U svakom od tih različitih staništa dolaze posebni životni uvjeti, i što su oni lošiji i nepovoljniji, to je teži i nesmiljeniji opstanak za životinjski svijet. Različiti uvjeti daju životu manje ili više značajan izraz, a u tundrama, stepama i pustinjama je dakako vrlo osiromašen.
Po rasprostranjenosti sisavaca, koji su identični s evropskima, sjevernoameričkima i afričkima A. je najviše uključena u sjeverno carstvo, arktogeju. Najpretežniji dio A. obuhvaća ovdje zajedno s Evropom, s kojom ima vrlo sličnu faunu, eurazijsko umjereno područje, palearktik, sjeverne oblasti, holarktika, koja se prostire i Sjevernom Amerikom. Najveći, sjeverniji dio A. zaprema njezina sibirska pokrajina, a mnogo manji istočni dio (Kina, Japan), zaprema mandžurska pokrajina. Jugozapadni dio A. od Afganistana i Perzije na zapad potpada pod sredozemsko područje sjeverne oblasti, a samo južni dio Arabije prelazi u afričku oblast. Južni azijski poluotoci i Sundajsko otočje ima posebnu faunu indijske oblasti.
Radi velikog prostranstva azijskog životnog prostora i radi povezanosti sa susjednim kopnima nema njegova fauna poseban izrazit karakter, pa se takav još najviše ističe na jugu u indijskoj oblasti. Najvećim srednjim dijelom A. rasprostranjene su sve naše dobro poznate evropske životinje. Ali u onim krajevima, gdje se osobito izrazito ističu posebni životni uvjeti, dobiva i fauna poseban karakter.
U sjevernom arktičkom prostoru tundra žive sjevernjačke životinje sob, lemar, sjeverna lisica, gorska kuna, sjeverni bijeli zec, sibirski samur, onda sjeverna bijelka, snježna strnadica, sjeverna juričica, bijela sova i zlatari. Ovdje nema gmazova i vodozemaca, od riba ima najviše lososa, a ima dosta i mekušaca i kukaca. Za kratkog ljeta ima neizmjerno mnogo komaraca. Uz polarno more živi sjeverni medvjed, u moru mnogi pravi tuljani, sjeverni morž i mjehurasti tuljani, sjeverni morski medvjed, morska vidra, pa golema jata ptica, galebovi, njorke, plijenori, guske i patke, koje se gnijezde u nepreglednoj množini na ptičjim brdima. U golemom životnom prostoru sibirske tajge ima uz obične eurazijske šumske životinje opet i nekih drugih životinja. Tu je prije svega carstvo vjeverica i drugih glodavaca, pa malenih zvijeri, kuna, zerdava, samura, kukcožderaca, kao vodene rovke, onda mnogih ptica pjevica, osobito zebovka, pa kukaca, a gmazova i vodozemaca ima malo. U rijekama ima mnogo riba, osobito kečiga i posebnih lososa, kao keta, prodens, omul, pa njelma, sjelda, čokora, siroka, moksuna (Coregonus njelma, Merkii nasus, Syrok, Moksun), bjeluga (Hucho orientalis) i t. d. Bajkalsko jezero ima vrlo značajnu posebnu faunu, pa u njemu živi štaviše i bajkalski kolutasti tuljan.
U stepama, pustinjama i visoravnima, koje se protežu sredinom A., posebni su životni uvjeti probrali značajnije prilagođeni životinjski svijet. Tu se osobito ističu kopitari i dvopapkari, azijski divlji konj, divlji magarac džigetaj, dvogrba deva, mnoge divlje ovce, osobito argali, divlje koze, neke antilope, kao stepska, i gazele. Ima tu i mnogo glodavaca, osobito takvih, koji prave podzemne stanove, kao tekunica, svizaca, zviždara, skočimiša (Alactaga) i t. d. Uz veliko obilje tih biljoždera ima tu i mnogo zvijeri; uz vuka, čaglja, lisicu dolaze već i snježni leopard (irbis, Felis uncia), tigar, leopard, pas kunaš (Nyctereuthes) i t. d. Uz priličan broj običnih evropskih ptica ističu se osobito stepske, kao potrk, neke ševe, mongolski gnjetao, pa kirgiska sadža. Od gmazova ima nešto zmija, značajan je gubavičavi legvan (Phrynosoma), a vodozemcima ne prijaju takvi sušni krajevi. U središnjoj tibetskoj visočini dolazi azijska fauna do posebnog izražaja. Izvanredni životni uvjeti proizveli su i endemičke životinje, osobito kod ovaca i koza, koje su tu dosegle vrhunac svog razvoja. Glavnu značajku daju visokoazijskoj fauni biljožderi: kopitari azijski divlji konj, divlji magarac kiang, dvopapkari jak, divlje ovce i divlje koze, antilope orongo (Pantholops) i druge, gazele, neki jeleni, kao toroldov (Cervus albirostris), moškavci, pa onda glodavci, zecovi, svisci, hrčak, zviždari i skočimiši. Uz tigra i snježnog leoparda tu su i posebni vuci, kune i jazavci, pa medvjedi (Ursus tibetanus, Aeluropus). U tome golemom visokogorskom prostoru može živjeti razmjerno malo vrsta životinja, ali zato ih ima u neizmjernom broju, kao na pr. ptica na ptičjim otocima. Tu pasu nepregledna stada divljih ovaca i koza, konja i magaraca, gazela, moškavaca, zviždara i svizaca. Od ptica ima kirgiških sadža, snježnih zeba, popića i t. d. Iz indijske oblasti dolaze i u Tibetu neki majmuni (Macacus, Semnopithecus, Rhinopithecus).
U istočnom dijelu A. s japanskim otočjem ponešto je različita fauna, pa se taj dio azijskog prostora odvaja kao mandžurska pokrajina. Sa životinjama iz sibirske pokrajine miješaju se tu već mnoge iz indijske oblasti, majmuni (Macacus, Semnopithecus), dikobraz, vodensrna, netopiri, lepršava vjeverica i t. d. Tu su najznačajniji sisavci jeleni, kao sika, mandžurski, dibovskoga, mandarinski i t. d. U Japanu nema velikih zvijeri, vuka, lisice i mačaka. Od ptica su u mandžurskoj pokrajini osobito razvijeni gnjetli, zlatni, srebrnasti, kraljevski, alemski i t. d., kojih ima dosta i endemičkih, pa onda zebe i sjenice. Od gmazova ima malo zmija, posebnih macaklina i kineskih aligatora, a od vodozemaca tu živi još golemi štur (Megalobatrachus maximus). Od riba je odgojena na ures zlatna ribica, a od drugih životinja žive posebni mekušci i mnogi lijepi leptiri, a tu je i postojbina dudova svilca i drugih svilaca.
U zapadnoj A. dolazi do izražaja sredozemsko područje sa svojim visokogorskim životinjama. Od prvih su tu divlji magarac onager, jednogrba deva, lopatar, antilope saiga, adaks, gazele dorkas i dr., hijena, čagalj, lav, skočimiš (Dipus), dikobraz, a u visokim gorama divlje ovce i divlje koze, mufloni, divokoze, kozorošci, pećinari, a na Kavkazu ima i evropskog bizona. Ptice su najviše sredozemske, jarebica, obični gnjeteo, ružičasti čvrljak, supovi i t. d., a dolaze i medosasi. Od gmazova ima dosta guštera, rovaca, agama, varana, kameleona, pa zmija, otrovna egipatska guja (Naia haie) dolazi do Perzije, i onda krokodila. Druge životinje su također sredozemske, tako mekušci, kukci i t. d., a vrlo su škodljive šaške. Južna Arabija prelazi u afričku oblast, pa je njeno životinjstvo posve afričkog izgleda, ali je vrlo siromašno radi teškoće pustinjskog staništa. Tu nalazimo neke majmune, antilope, divljeg magarca onagera, jednogrbu devu, lava, leoparda, hijene, čaglja, neke glodavce, noja, jarebice i neke ševe, šaške i termite.
Konačno, južni azijski poluotoci i susjedno otočje imaju posebno, vrlo bogato i raznovrsno životinjstvo, jer su od ostale A. odijeljeni neprohodnim bedemom Himalaje. To su vrući tropski i suptropski krajevi s bujnom vegetacijom, prašumama i travnjacima, koja pruža životinjama najpovoljnije uvjete za život. Ti su osobito združeni u Sundajskom otočju, pa je radi toga tu životinjski svijet najbogatije razvijen. U indijskoj oblasti žive mnogobrojni majmuni (od kojih su najznačajniji giboni, nosani, zamorci, makaki, pa orangutan na Sumatri i Borneu). Od polumajmuna se ističu loriji i avetnjak (Tarsius tarsius). Značajni su dvopapkari: zebu, bivo, gorsko govedo, neke antilope i gazele, jeleni, kao patuljasti, aksis, sambar, moškavci, patuljasti moškavci i krivozuba svinja. Od kopitara se ističu tapir i 4 vrste nosorožaca, onda azijski slon, pa neki glodavci. Od njih su osobito vjeverice na Sundajskim otocima postigle vrhunac svog napretka, pa ih ima i koje lete, kao lepršava vjeverica (Petaurista oral), a ima i mnogo endemičnih miševa i štakora. U tom dijelu A. dolazi i mnogo velikih zvijeri, tigar, leopard, gorska pantera i druge slabije mačke, donekle lav, hijene, cibetke, od kojih su također neke endemičke, zatim neki jazavci i kune, pa posebni medvjedi, usnati, malajski, ogrličasti, pa od rakuna himalajski rakun. Zatim ima mnogo netopira i kukcožderaca, rovka, ježeva gotovo bez bodlja (Gymnura), pa kožuškara (Galeopithecus), kao lepršava rovka, i 3 vrste ljuskavaca. U velikim rijekama Gangesu i Indu živi kao rijetkost gangeska pliskavica. Zanimljivo je, da tu nema nekih sisavaca, koji su inače rasprostranjeni po čitavoj A. kao mrkog medvjeda, vuka i lisice. Vrlo su značajne u ovom dijelu Azije mnogobrojne ptice s prekrasnim perjem i jakim i živim bojama. Najviše se ističu kokoške. Od bankivske kokoši potječu domaće; tu su krasni pauni, obični i okati, gnjeteli, kao blistavi i dr.; onda su značajne papige, žure, ribolovci, djetlovi, neke kukavice, kljunorošci, pletilje, medosasi i t. d.
Na sve strane ima ovdje vrlo mnogo gmazova, osobito zmija pedičavica, pa otrovnica, kao naočarka, zatim pomorčica, pa od guštera varana, rovaca, macaklina, agama, štaviše i krilatih, kao krilati zmaj. Od por. krokodila dolaze gavijal i krokodili. Od vodozemaca ima tu mnogo žaba, na Sumatri i Javi štaviše letižaba (Rhacophorus), a nema repaša.
Značajne su također i ribe, među kojima ima mnogo šaranaka, somova, čikova, a neke su štaviše amfibijske, pa izlaze i iz vode, kao labirintnjače.
Neobično su bogato u indijskoj oblasti zastupani kukci, među kojima ima kao i kod ptica mnogo krasnih i velikih s jakim i sjajnim bojama. Takvi su mnogi prekrasni leptiri, kornjaši, opnokrilci i dr. I mekušaca ima tu u velikoj množini, a kopneni s poklopcem su tu dosegli vrhunac svog napretka.
Fauna je susjednih otoka djelomično još vrlo bogata, ali što su oni dalji od kopna, to postaje sve siromašnija, osobito sisavcima. Otok Ceylon ima već ponešto različitu faunu s dosta endema, osobito među pticama i gmazovima. I na Formozi ima dosta endema. Sundajsko otočje ima uglavnom faunu sličnu kopnu, ali i na njemu se ističu neke osobitosti. Dalji otoci, kao Filipini, imaju već vrlo osiromašenu indijsku faunu s vrlo mnogo endema, osobito kod glodavaca i puževa. Drugi udaljeni otoci, Celebes, Moluki i Timor, imaju još siromašniju indijsku faunu, kojoj se priključuje i posebna endemička australazijska fauna. Ta je u vezi i s australskom faunom, pa tu ima i malo tobolčara, zatim ima dosta ptica, a nema slatkovodnih riba.
U morima indijske oblasti ima uz druge morske životinje bisernica, crvenog koralja, trpova i t. d. N. F-k.
Stanovništvo. Azija ima 1.179,000.000 stan., što čini više od polovice čovječanstva. Prosječna gustoća iznosi 25 stan. na 1 km2. Od toga stanuje 86% u monsunskoj zoni, naročito u Hindustanu, Kineskoj nizini i na Javi, gdje gustoća doseže 400 i više stan. na 1 km2. Cijela ostala A. sa 30 milijuna km2 broji samo 100 milijuna ljudi. Golemi prostori su zapravo nenaseljeni, pa u jakutskom kraju u Sibiriji dolazi 1 stan. na 10 km2.
Rase. Kad se promatra geografijski raspoređaj rasa u Aziji, može se ustanoviti, da se tu ukrštavaju tri kruga, i to: 1. otočnoazijski, 2. sjeveroistočnoazijski i 3. evropsko-prednjoazijsko-mediteranski.
1. U otočnoazijskom krugu susrećemo ostatke primitivnih rasa, koje su danas potisnule mlađe i sposobnije rase u teže pristupačne krajeve (gorje i unutrašnjost otoka). Među njima se razlikuje vedidski i negritski varijetet. Vedidska se rasa ističe malim ili srednjim rastom, dugom lubanjom, smeđom puti, valovitom kosom, niskim i širokim licem, te širokim i tupim nosom. Pojedine skupine žive odvojene jedna od druge, tako Vede na Ceylonu, Senoi na Malaci, Toala na Celebesu, Kubu na Sumatri, Munda u Sijamu, Kha u Laosu, Moi u Anamu. Negriti su patuljasta rasa, tamniji od Vedida, imaju kovrčastu kosu kao crnci, kratke su lubanje. Među njih se ubrajaju Semangi na Malaci, Andamanci i Negriti na Filipinima.
Preko starog vedidsko-negritskog sloja, koji je danas malobrojan i postepeno izumire, prelio se novi sloj. Prije početka drugog tisućljeća pr. Kr. došli su morskim putem iz Prednje i Stražnje Indije novi naseljenici (Tamili i možda još koji), koji su se miješali sa starosjediocima, pa su tako nastali Protomalajci. Boje su svijetlo cimetove do tamno smeđe, dok oblik lubanje, visina rasta i kosa vrlo variraju. To su Bataci na Sumatri, Dajaci na Borneu, Torađe i Bugi na Celebesu, Tengeri na Javi i Igoroti na Filipinima. Mlađi sloj doseljenika dolazi iz Stražnje Indije te donosi izrazite mongolidne rasne elemente, a ujedno visoku indijsku kulturu. Tako su nastali Deuteromalajci, koji imaju oštru kosu, izbočene jagodične kosti, mongolski očni nabor i blijedo žutu boju kože.
U Prednjoj Indiji u drugom su se tisućljeću pr. Kr. naselili Arijevci, koji su bili nordijske, alpinske i prednjoazijske rase. I pored podjele na kaste došlo je do miješanja sa starosjediocima. Ipak su i danas pripadnici viših kasta višeg rasta, užeg lica i svjetlije boje kože. Oni su potisnuli starije stanovnike Dravide na Dekan. Dravidi su možda sloj, koji je davno prije došao iz južne Evrope i sjeverne Afrike u Indiju. Neki ih uopće ne smatraju rasnom, nego samo jezičnom skupinom. Općenito su tamno smeđe kože, crne i glatke kose, srednjeg stasa, i jakog rasta kose i brade.
2. Istočnu, središnju i sjevernu Aziju nastavaju uglavnom Mongolidi. Zajedničke su im oznake: kratka ili srednja lubanja, oštra crna kosa, žućkasta boja kože i mongolski nabor na unutrašnjoj strani očnih kapaka. Očni prorez je uzak, i stoga se dobiva dojam, da su oči koso položene. Rast je najčešće nizak. U Japanu postoji miješanje s prastanovnicima Ainima, kod kojih su upadljive europeidne rasne značajke. Drugi Paleoazijati potisnuti su od Mongolida na sjever i ondje su izolirani (Jakuti, Ostjaki, Čukči, Itelmeni).
3. Europeidi su zastupani u Aziji prednjoazijskom (alarodskom) rasom, koja je srodna dinarskoj, i orijentalnom rasom, koja je srodna mediteranskoj. Prva je zastupana najviše u Armeniji, Kavkaziji, istočnoj Maloj Aziji i sjevernoj Siriji, a druga u Mezopotamiji i sjevernoj Arabiji. U južnoj Arabiji su se miješali pripadnici orijentalne rase s Negridima. Nordijskih elemenata nailazimo kod Oseta, Druza, Kurda, Perzijaca, Afgana i indijskih Sika. Z. D-i.
Etnografijski se A. jedva može zgodno podijeliti u zaokružene cjeline, čemu smetaju i mnoge mješavine naroda i kultura, često vrlo zamršene. Rasno preteže u A. mongolska rasa (mongolidna) s više glavnih ogranaka i različnih mješavina na I, JI, S i u središtu; na J i Z ima dosta čistijih i mnogo miješanih pripadnika bijele (evropidne) rase, na J u Prednjoj Indiji dravidske, na JZ od Kavkaza do Arabije i Mezopotamije rase »orijentalne« (orijentalidne) i armenske (prednjoazijske, armenidne), — između kojih ima mnogo križanja; osim toga ima na različnim stranama malobrojnih, ali znanstveno važnih rasa, tako patuljastih (vedidnih, negridnih) na periferiji: Ceylonu, Malaki, Filipinima, ili Ainu na Jesu, Kurdima i okolini. Donekle se te rasne grupe podudaraju s jezičnima. Ne uzimajući u račun brojne utjecaje evropsko-američke kulture, odnosno kozmopolitske civilizacije, mogu se domorodne azijske kulture približno prikazati ovom razdiobom: Najprimitivniji su ostaci relativno najstarijih kultura na jugu Azije — lovci i sabirači, nestalnih boravišta. Kolibe su im dijelom prirodna zakloništa, dijelom štitnici od nevremena, ili sošnice, a inventar je materijalne kulture općenito dosta oskudan (ipak svi poznaju luk i strelicu). Socijalna struktura nije komplicirana (slabo razvite grupne, plemenske cjeline i uloga poglavicâ), ponajviše s monogamskim, katkada i poligamskim brakom, sad patrijarhatske, sad matrijarhatske pretege (povod su razlikama i dugi strani utjecaji). Umjetnost im je dosta oskudna (ipak je muzika u nekih većma razvita), dok u religiji ima pored različnih veoma raširenih oblika ljudskoga vjerovanja i kulta (manizma, magizma, animizma) konstatirano i monoteističkih vjerovanja o jednom najvišem biću, začetniku svega, gospodaru i sucu svega.
U skali primitivnosti na niskom je stepenu i dobar dio kulture
sibirskih naroda, pogotovu onih pod imenom (ne sasvim određenim) Paleosibiraca. Lov i sabiranje i tu je važan dio brige za prehranu (ribe, krznaši morski i kopneni, različne trave, bobe, lukovice i dr.). Lovske i ribarske sprave i metode su brojne i vještine veoma razvite (različne stupice i druge samolovke); oružje im je: luk i strelica, koplje i harpune. Dobrim dijelom su selci; stanovi su im ili pokretni šatori osobita oblika (dvostruki), ili zimski u zemlji pa i privremeni u snijegu. Odnos prema životinjama osobito je značajan, s mnogo vjerovanja i s kultom nekih životinja, u prvom redu medvjeda pa nekih ptica (medvjeđe svečanosti u određeno doba godine, kada se ubija za tu svrhu odgajani mladi medvjed), izražajima strahopoštovanja prema njima, a u nekih naroda kao da ima i elemenata totemizma. Međutim uz ovaj primitivniji, stariji kulturni inventar nalazi se kod velikog dijela tih sjeveroazijskih (sibirskih) naroda primjesa
stočarska, a ta pretežno daje ono većma vidljivo obilježje sibirskim narodima. Oni goje, odnosno love i pripitomljuju soba i iskorišćavaju ga na mnogo načina: za hranu uzimaju svježe i sušeno meso, biljnu sadržinu želuca i mlijeko, za odjevne i druge svrhe služi im krzno, koža, kosti, tetive i dlaka. Sa sobovima kreću ljeti prema sjeveru, zimi prema jugu. Za kretanje i prijevoz pomažu im saonice različnih oblika, ski, dosta grubi i često podloženi krznom, krplje (v.), čamci sad od kore, sad čunovi (monoksili). U vjeri ovih naroda osim razvita manizma i osobito demonizma značajno preteže šamanizam (v.) pored ostale magije. U socijalnim odnosima značajni su patrijarhatski elementi pored matrijarhatskih na pr. odslužni brak (→
brak), razvite su tradicijske pravne norme i odnosi vlasništva na pr. s pojavom t. zv. prehrambenoga komunizma: dioba obilnije lovine na sve učesnike i ostale suseljane.
Srednju, uglavnom stepsku Aziju zapremaju nomadsko-stočarski narodi. Jedan se dio tih naroda prihvatio kulture bilja, a da pri tome nikako ne zanemaruje stočarstvo, ali dobar se dio još drži prvobitnoga načina života i zanimanja. Stanovi su im pokretni, kružni čadori od pokretljivih i rastavljivih letava, pa zajedno sa svim inventarom, rastavljeni, sele s cijelom obitelji i stokom redovno ljeti na bolje (planinske) paše, zimi natrag u stepe. Odjeća je ponajviše kompaktna, krznom podstavljena ili opšita ili vatirana; žene ovijaju glavu i lice velikim rupcima. Potrebe u krznima i tkaninama podmiruju sebi pretežno sami, ali u novije doba primaju mnogo robe iz tvornica ili uvoze robu od susjeda. Žene su vješte tkalje, osobito čilima, prave hasure i pust, a muškarci su vješti obrađivači kovine i kože, ali i tu, kao i kod odjeće, prodiru uvezene posude, samovari i dr. Žene se ne bave samo rukotvorstvom, nego su vezane uz kućanske poslove i djecu; često grade i razgrađuju kolibe-šatore, dok su muškarci vezani većma uz stoku: pastiri su i čuvaju je od otimačina, koje nisu ništa neobično, pa i otuda ratobornost i ekspanzivnost ovih centralno-azijskih naroda. S tim će u vezi biti donekle i sklonost bančenju i besposličarenju, a i pjesmi, pa je osobito pripovjedačko pjesništvo razvijeno u svih ovih naroda. U njih svuda preteže muškarac, i patrijarhatski režim vlada svuda u obitelji i društvu. Sinovi su baštinici i nosioci obiteljskih tradicija, uz značajno pravo primogeniture. Grupirani su redovno u rodove, a ovi u veće jedinice kao plemena odnosno narode — svuda sa starješinama, poglavicama manjih i većih socijalnih tvorba. U tom socijalnom vrstanju odlučni su različni faktori, često i veze s određenim životinjama (ima značajnih sličnosti s totemizmom); inače se u religiji ističe vjerovanje u božanstvo neba (tengri i dr.), uz druge elemente pradjedovske vjere (nešto šamanstva i magizma, kult pokojnika i demonizam), koja se dosta žilavo drži pored islama i gdjegdje lamaizma.
Dalju veću etnografsku grupu sačinjavaju narodi visoke Azije — uglavnom Tibeta, Pamira, Himalaje i njihove bliže okolice. Razumljivo je, da u tih naroda kultura bilja ima samo sporednu važnost (napose u nekim pitomijim krajevima, gdje se goje i voćke), a mnogo više bave se stokom (deve, konji, goveda, koze i ovce, bivoli, jak). Razvijeno je rukotvorstvo, uglavnom isto kao i u pređašnje grupe. Neki stanuju u čadorima, dok su u drugih stanovi od zemlje (nepečenih cigala) i kamena. Naselja su grupirana i zbita na povoljnijim položajima, ali su dosta rijetka, među njima je razvijen živ promet, dijelom karavanski, i trgovina, koja tu ima svoje žile s istoka Azije prema zapadu i jugu. Osobita je pojava naroda te grupe, da pored velike sirotinje, koja se oskudno odijeva i hrani, postoje brojni samostani, čuvena lamaistička svetišta, i oko njih okupljena naselja, a k njima hrle gomile hodočasnika, da tu daju svoje priloge (na pr. u maslacu i dr.), da gledaju čudnovate priredbe u samostanskim zidinama, dramatske plesove s maskama (jedan od najznatnijih samostana je samostan Kum-bum). Većim dijelom su pripadnici lamaizma (v.).
Dalja se kulturna grupa može obuhvatiti, također sasvim u krupnom, u zapadnoj Aziji. To je područje nesamo različnih prirodno-geografskih sredina (sjever gorovit i čak teško pristupačan, Kavkaz — na jugu ravnice i velike rijeke), nego se tu slijevaju i različni rasni tipovi i jezične porodice Semita i Indoevropljana pa Turko-Tatara. No ipak ima koješta, što ih veže u cjelinu, makar ima dosta pokrajinskih razlika. Tu su, osim ostaloga, i različni vrlo stari, a i mlađi vanjski kulturni utjecaji, kojih se struja prelila preko svih ili bar preko većine naroda ovoga dijela Azije sa zapada (iz Sredozemlja), istoka (Indija, Turkestan pa i dalje), sjevera (Rusija), juga i jugozapada (Arapi) i t. d. Već sama imena glavnijih zemalja ovoga dijela Azije s njihovim kulturama i poviješću (Kavkaz, Mala Azija, Mezopotamija, Sirija i Arabija, Iran i t. d.) mogu lako izazvati neku predodžbu o svemu, što se tu moglo kroz stotine i tisuće godina naslagati u kulturnom pogledu — i u »višim« i u »nižim« slojevima stanovništva. Po velikom se dijelu ove zapadne A. zapažaju brojni rašireni arapski elementi (ili bar šireni posredovanjem Arapa, koji i sami zapremaju južne dijelove), kao što su neke arapske rukotvorske vještine: drvodjelstvo i drvorezbarstvo, intarz, tokarenje; metalurgija, osobito izradba posuđa i nakita od mjedi, srebra i dr.; neki oblici i ukrasi lončarskih produkata; način svirke na nekim glazbalima i pjevanje; neke vrste jela i t. d. S druge strane treba tu zabilježiti kulturne nomadske elemente, koji su tamo prodrli uglavnom iz centralne Azije; donosili su ih sa sobom na pr. Turci-Osmanlije i drugi narodi u njihovoj pratnji (na pr. čador ili bar uređaj čadora, štošta u stočarskoj praksi i t. d.). Starosjedioci Kavkaza još su razmjerno najmanje ostali pod utjecajem različnih etničkih i kulturnih strujanja, pa su prema tome održali više svoje izvorne kulture, osobito u običajima i vjerovanjima, mitologiji i demonologiji, koja ima mnogo vrlo značajnih elemenata, u socijalnim odnosima i strukturi pa i u materijalnoj kulturi, što se vidi po građevinama, obliku grobova i groblja, stočarstvu, pčelarstvu i t. d. Čak i u običajima pa u različnim jezičnim izrazima zapaža se tu strujanje evropskih kulturnih dobara i sa sjevera od Rusa, osobito u odijevanju kod Kavkazaca, a ima utjecaja i sa Sredozemlja. Ipak je to, u cjelini, područje ratarsko-stočarskih naroda, koji zemlju obrađuju jednostavnim ralima, seljaci su u normalnom smislu toga pojma, izuzimajući donekle sjever s kavkaskim gorštacima i jug s arapskim stočarima selcima. Preko najvećega dijela ove zapadne A. prelio se val islama, negdje s dubljim, negdje samo s površnim korijenjem, izuzimajući tek neka plemena na Kavkazu, koja su ili pokrštena, ili su još zapravo neznabožačka; a islam, kako je poznato, donosi sa sobom čitav niz dobara, koja kao pečat obilježuju zemlje i narode, kamo se raširi, ponajviše vanjskim obilježjima (u materijalnoj kulturi).
Južna Azija nije etnografijski i etnički manje zamršena od zapadne. Tu su pored prastarih rasnih elemenata, kao što su Dravidi u Indiji, pa spomenuti ostaci patuljastoga stanovništva, još i brojni došljaci Indoevropljani, koji su se negdje oko 1000 pr. Kr. razlijevali sa S i SZ ovamo i koji čine znatan dio stanovništva zapadnoga dijela južne Azije. Osim najprimitivnijih stanovnika (gore već spomenutih) ostali se redovno vrstaju u 2 grupe: jedno su primitivniji, u koje idu pripadnici jezične grupe Dravida i Mon-Khmer, a drugi su kulturniji, a to su svi ostali, u prvom redu podrijetlom Indoevropljani ili s njima miješani ili oni, koji su bili na položajima, povoljnijima za kulturno razvijanje, osobito na udaru kulturnom strujanju sa sjevera, iz istočnih azijskih kultura. — Obilježje je kulture prvih primitivnijih naroda, da su i oni još dobrim dijelom lovci i sabirači (na pr. meda), no poznata im je kultura bilja (riža, paome i pravljenje paomina vina). Njihovi su stanovi četvorasti, no većim dijelom vrlo jednostavni (od jedne prostorije). U naroda više kulture na J A. stanje je gospodarstva ipak dosta elementarno: gajenje paoma, voća, gomoljika, u nekih i žitarica. Tlo se obrađuje osobitim tipom rala i motikama; navodnjavanje je također spomena vrijedno. Iskorišćavanje paoma vrlo je značajno (drvo, lišće, sok za vino i t. d.). Život je razmjerno lak s obzirom na malene potrebe i zahtjeve (diktirane donekle i vjerskim zasadama) kao i na lako sticanje hrane i sirovina, te daje narodima ovoga dijela A. obilježje neaktivnosti, pače nehaja, katkada samo površnog — u prvom redu u Prednjoj Indiji. Stepen kulture daje ovom sloju stanovništva južne A. svoj pečat i u stanovanju i u odijevanju. Stanovi su općenito (od zemlje i drvene građe sa slamnim krovovima) prostraniji, četvorasti, a ima ih i čvršćih kamenih i s više prostorija; odjeća pokriva redovno samo dio tijela, pretežno se ornata oko njega, a zapaža se, da vole žive boje i nakit svake vrste na svim dijelovima tijela (uši, nos, usne, ruke, noge, pače nožni prsti u nekih grupa). Znatan broj glazbala svake ruke u Prednjoj kao i u Stražnjoj Indiji, ljubav prema pjevanju i plesu (napose razvijeno u nekim zemljama Stražnje Indije do neobičnih oblika i virtuoznosti), napokon i likovna umjetnička tvorba ovih zemalja južne A. od elementarne plastike u drvu i lijevanih figurica u broncu ili mjedi pa do monumentalnih plastika Budhinih kipova ili hramskih stupova, trijemova, stubišta i t. d. (na pr. Angkor-vat u Kambodži) — sve su to svjedoci duboko ukorijenjenih umjetničkih sklonosti. U povoljnim prilikama te se sklonosti visoko izvijaju iz naoko »primitivnoga« početnog stanja, kakvo je u mnogih »primitivaca« ovoga dijela A., i dižu se do neobične visine. Pri tom daju umjetničke poticaje i pravce nerijetko vanjski utjecaji — tako na pr. grčki, — koji su doprli sa zapada ovamo daleko na istok, na pr. u likovnoj umjetnosti Gandhara u Prednjoj Indiji (→ Gandhara), a i arapski. Za ove posljednje moglo se također utvrditi, da su se sa zapada Azije izlijevali kroz čitav jug A. prema istoku (čak do Indonezije). Kao u likovnoj umjetnosti, tako se ovaj dio A. vinuo visoko u književnosti i filozofiji, uglavnom u religijskoj filozofiji, gdje na prvom mjestu stoji Prednja Indija (→ Indija, Brahmanizam, Budhizam). Koliko god je ovdje rasadište filozofijskih i religijskih sustava, pa umjetničke i umjetnoobrtne tvorbe za neke druge dijelove A. (na pr. Turkestan, Kinu, Indoneziju i t. d.), ipak treba i tu zabilježiti, da je mnogo toga u vjeri i filozofiji kao i u umjetnosti ovog dijela A. plod nekoga sinkretizma. Ima i tu komponenata, pridošlih izvan obiju Indija, premda dakako domorodni indijski genij daje svojom vlastitom stvaralačkom snagom najviše i najsuptilnije vrednote tvorbama tamošnje umjetnosti, likovne i pjesničke (muzička nije tima adekvatna, bar prema evropskim shvaćanjima), kao i filozofije. Već sama pojava pisma u velikoj davnini ovdje, pa poslije čitava niza različno variranih vrsta pisma i u Prednjoj i u Stražnjoj Indiji sve do naših dana nagoviješta visoke ciljeve, do kojih su se ove kulture nastojale vinuti. — Kako se iz različitih, katkad i heterogenih komponenata u povijesti ovih kultura južne A. stvaraju tvorbe sa sinkretističkim značajkama, tako je u mnogo različnih oblika izražena i socijalna struktura ovoga područja (na različnim stranama i u različitim vremenima različna, a malo gdje jednostavna). S jedne strane jaz između »primitivaca« obiju Indija i nosilaca više kulture (odnosno civilizacije), pojačan često i jezičnim i rasnim razlikama, s druge opet dodirivanja pa i miješanja njihova u stotinama kombinacija dali su onaj društveni kaleidoskop socijalnih slojeva odnosno kasta, međusobno odvojenih i ograničenih, sad plemenski, sad kulturno, sad vjerski. K tome još dolaze i oni često golemi razmaci između pripadnika socijalno »najviših« slojeva (vladara, »maharadža« i slič.), nerijetko bajoslovno bogatih — i najteže i najzapuštenije sirotinje. Jedva bi trebalo isticati, kako taj socijalni kaleidoskop još zamršuju različne glavne vjere ovoga dijela A., što domorodne, što izvanjske (islam).
Napokon narodi golemoga područja istočne Azije (uglavnom pojam »Daleki Istok«) čine također donekle etnografsku cjelinu, premda i među njima ima znatnih razlika. Takve su razlike nesamo u jezicima, na pr. bitno različni japanski (kome korijenje vodi u JI Aziju) i kineski, koreanski, jezik Ainu i t. d., nego i u pismu (japansko, kinesko, koreansko), u društvenoj strukturi i u mnoštvu drugih regionalnih tradicija. U tih naroda, sad manje sad više, svuda preteže vrtna kultura s različnim načinima brižnoga navodnjavanja, gnojenja, izgrađivanja kulturnoga tla često u terasama, s poznatim karakterističnim biljkama: rižom, čajem, povrćem, voćem, bambusom i t. d. Osim ove vrtne kulture, kod koje je potreban najveći mar, mnoštvo strpljivoga sitnog rada (crpenje vode, gradnja kanala, nošenje gnojnice, plijevljenje, presađivanje i t. d.), važno je ratarstvo s ralima i drugim ratarskim oruđem, često dosta domišljato sastavljenim.
U kulturi različnih žitarica značajno je napose proso. Mnogo se proizvode i uživaju opojna sredstva: opij, čaj, rižino vino (sake), duhan i t. d. Uporedo s tim razvito je stočarstvo (goveda, na jugu jak). Proizvodnja različnih sirovina, koja se za pradavnih vremena razvijala, tako kaolina, svile, bakra (bronce), željeza, dragih kovina, omogućuje razvoj veoma mnogih zanata i rukotvorstva uopće od najelementarnijih oblika i produkata do najsuptilnijega umjetnoga obrta (porculanski proizvodi i lončarski uopće, papir od svile ili riže, papir-maché, tkanja na jednostavnim kao i na vrlo kompliciranim kineskim stanovima, vrlo različna pletiva, visoko razvit metalurgijski umjetni obrt, drvodjelstvo, tokarstvo i drvorezbarstvo, radovi od laka i sedefa i t. d.). S tim u svezi razvila se do neobičnih razmjera i trgovina tih naroda I Azije, kojoj je pogodovao i smisao za štednju, pače škrtost, pregaranje i odricanje, silna marljivost, žustrina, domišljatost, a i prepredenost. Tu je i područje razvitih forma novca (kružan, metalan, s rupom u sredini, da se može nizati na uzici), pored onoga u obliku bloka od prešanoga čaja (čajna cigla — s utisnutim znakom u unutrašnjosti). Odjeća u tom dijelu A. pokazuje također zasebne oblike: u žena je dosta prostrana (na pr. kimono), no bitno je, da je uglavnom jednaka sastava u muškaraca i u žena: hlače i gornji podugačak haljetak, s mnogo različnih vrsta pokrivala glave, među kojima se ističu vrlo široki stožasti šeširi; ima mnogo pokrajinskih oblika frizura (osobito »viših« slojeva — tu blagostanje uzrokuje i različne naoko čudnovate tradicije: njegovanje veoma dugih nokata, brade, deformiranje nogu i dr.). Obuća ima tu oblik papuče debela potplata (pust) ili drvenjaka (cokula), no i hodanje bosim nogama uobičajeno je kao i u južnim dijelovima A. — Neke se značajne crte mogu opaziti i u socijalnom životu i strukturi naroda ovoga dijela A. Biljeg daje patrijarhat, osobito izrazit kod velikog dijela Kineza, zbog čega su položaj i uloga žene podređeni. Dok je žena u braku vrlo strogo držana i vezana, muškarcu pripada tradicijsko pravo veće slobode (tako na pr. da dovode u dom i inoče, čak i u naprednijoj sredini, na pr. u Japanu). Ravnotežje u tim odnosima drži neobična, često upravo klasična ljubav roditelja prema djeci, a i obrnuto; rijetko gdje ima te i takve vrsti ljubavi kao u ovih istočnjačkih naroda (tako visoke cijene mukotrpne udovice, kojima se podižu često trajni spomenici, a i inače obiteljske vrline uživaju opće, javno i trajno poštovanje). Obilje djece drži se blagoslovom; dobar dio naroda ovoga dijela A. živi u velikim porodicama, veoma sličnima našim seljačkim zadrugama (Kina). Veliko poštovanje prema starijima, starješinama, uzrokuje, da se u ovih naroda veoma razvijaju socijalni slojevi, hijerarhija časti i služba, razlike plemstva i puka sve do gotovo ropskih odnosa. Otuda dolaze i goleme razlike između »najnižih« slojeva, seljaka i radnika (kuli i slič.), koji žive dobrim dijelom mukotrpno, i »najvišega« društvenog reda do vladara i njegove okoline, plemstva, visokoga činovništva (na pr. mandarini), svećenstva i t. d. To zamršeno socijalno vrstanje nastaje tu kroz duga tisućljeća još i zbog promjena odnosa osvajanjima, odnosno podjarmljivanjem, širenjem ekspanzivnijih grupa pod njihovim vodstvom (na pr. Mandžu), pri čemu se često milom ili silom mijenjaju i sasvim bitne osobine podloženoga stanovništva (na pr. uvodi se nošenje perčina u Kineza tek nakon invazije Mandžuraca i utvrđenja Mandžu-dinastije). U vjerskom pogledu to je veliko područje A. izrazito područje sinkretizma, t. j. stapanja ili kombiniranja različnih vjerskih sistema, pače različnih osnova: od osobito razvijena magizma, pa kulta predaka (na pr. čašćenja domaćih predaka, pokojnika, na određene dane, pri posebnim oltarićima i t. d.) i demonizma (mnoštvo duhova-demona) do budhizma (sjeverna grana), koji tamo pobjedonosno prodire s juga, ili Konfucijeve nauke kao u jezgri etičko-vjerskoga smjera (svoje vrste reformacije), kakav sinkretizam pokazuje i sam šintoizam u Japanu (uglavnom osnovan na kultu uzornih predaka, junaka i sl.). S religijskim životom dobrim je dijelom u uskoj vezi i umjetnička tvorba i likovnih i duhovnih umjetnosti toga dijela A. No i sva ta umjetnost, umjetni obrt, skulptura, slikarstvo, književnost pa i glazba posebna su poglavlja, koja već prelaze preko granice etnologije.
Drevna povijest tih kultura, na prvom mjestu kineske, njihov stalan uspon i bogaćenje mogu protumačiti i veliku njihovu ekspanziju, širenje na sve strane, utjecanje na susjedne pa i na daleke narode, nesamo u novija vremena (kolonizacijom i emigracijom), nego i u vrlo davna vremena, pa se na pr. s razlozima sudi, da su čak kulture centralne Amerike još prije otkrića stajale u nekim kulturnim dobrima pod utjecajem istočnoazijskih kultura (na pr. u kalendaru, možda ponešto i u pismu i dr.). I davno prije putovanja Marka Pola (13./14. st.) i drugih otkrivača daleke istočne Azije ti su se utjecaji širili kojekuda i tamo, gdje se ne bi slutili.
LIT.: L’espèce humaine (Encyclopédie française, VII.), Pariz 1936; Buschan, Ill istrierte Völkerkunde, II./1., Stuttgart 1924; Verneau, L’homme, Pariz 1932; Bernatzik, Die grosse Völkerkunde, II., Berlin 1939; Passarge, Geographische Völkerkunde, V., Frankfurt a/M 1937; Eickstedt, Rassenkunde u. Rassengeschichte der Menschheit, Stuttgart 1934; W. Schmidt, Die Sprachfamilien u. Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926; Meillet-Cohen, Les langues du monde, Pariz 1924. M. G-i.
Vjere. Kršćanstvo je osobito rašireno u zapadnoj A. i ugradovima Br. Indije i Indokine, pa ima 30,000.000 kršćana; islam se proširio iz Arabije po Turkestanu, Maloj Aziji, a onda u Br. Indiju, na Malajskom arhipelagu, a ima mu tragova u nekim kitajskim gradovima, svega oko 180,000.000; hinduizam u Indiji broji 320,000.000 pristaša, a budhistima pribrajaju sljedbenike Konfucija i taoiste, pa ih ima do 500,000.000. Osim ovih vjera ima mnogo animista i šamanista, osobito u Sibiriji i u unutrašnjosti velikih malajskih otoka, pa 600.000 mojsijevaca, i neke manje sljedbe Džaina i Sikha u Indiji.
Privreda. Težište biljne proizvodnje su monsunske zemlje. One prehranjuju gusto naseljeno stanovništvo, a znatne količine njihovih proizvoda dospijevaju na svjetsko tržište. Glavna je žitarica riža, a pored nje su za prehranu stanovništva od važnosti sorgum, ječam, kukuruz i pšenica. Od ostalih biljaka valja istaći čaj, kavu i šećernu trsku; opojne i ljekovite biljke (duhan, mak, kininovo i kamforovo drvo), uljevite biljke (sezam, zemljani orah), tropsko voće (kokos, banana), mirodije (papar, cimet, karanfilić, muskatov orah, đumbir) i tekstilne biljke (pamuk, juta, manilska konoplja, lan i konoplja). U Prednjoj Aziji od većeg je značenja među žitaricama ječam, a od ostalih biljaka maslina, smokva, datula, pamuk, mak i duhan. U sjevernoj Aziji raširili su Rusi sijanje raži, a od ostalih biljaka ističe se soja u Mandžuriji (i u sjevernoj Kini).
Tropske se šume iskorišćuju uglavnom za dobivanje skupocjenog drveta (teak, ebanovina), dok se kaučuk danas dobiva najviše s plantaža (Malaka i Malajski otoci). Šume sjevernog umjerenog pojasa sve se većma iskorišćivaju, i to u onim krajevima, koji su uz plovne rijeke ili željeznice.
U sušnoj zoni Prednje i središnje Azije glavna je grana privrede (ako izuzmemo oaze) nomadsko stočarstvo. Ono obuhvata goleme prostore, a budući da je uvjetom nesigurne eksistencije, broj se nomada postepeno smanjuje. Glavna domaća životinja je ovca, pored nje koza, deva i konj. Na krajnjem sjeveru raširen je nomadski uzgoj sobova, dok su ruski kolonisti raširili u Sibiriji govedarstvo. U monsunskoj Aziji značenje stočarstva zaostaje daleko za onim ratarstva. Može se istaći zebu govedo u Prednjoj Indiji i svinjogojstvo u Kini. Uzgoj dudova svilca raširen je najviše u Japanu i Kini. Japan ima najrazvijeniji ribolov na svijetu, i to oko matičnih otoka, pa Kurila, Sahalina i Kamčatke.
Rudno je bogatstvo Azije veliko, ali intenzivnije iskorišćavanje organizirano je samo u nekim krajevima. Kina i Mandžurija idu među najbogatije zemlje kamenim ugljenom. Smeđeg ugljena ima u Sibiriji, Prednjoj Indiji, Japanu i na Malajskim otocima. Željezne rudače ima općenito, ali se jedva gdje nailazi kvalitetna rudača u takvim količinama, da bi se mogla stvoriti metalurgijska industrija velikog opsega. Nafta je dosta raširena, pa se ističu nalazi oko Kavkaza, u Perziji, Iraku, Fergani, Birmi, Javi i Sahalinu. U proizvodnji kositera A. je na prvom mjestu među kontinentima (Malaka, Biliton i Banka), jednako u proizvodnji volframa (Kina, Sijam), mangana (Kavkazija, Indija), antimona (Kina). Bakra i sumpora ima mnogo u Japanu, grafita na Ceylonu i Koreji, zlata u Sibiriji i Indiji, a dragulja na Ceylonu i Dekanu.
Stari kulturni narodi Azije isticali su se odvajkada u pojedinim obrtima. Tako je u Maloj Aziji i Perziji odavno poznato ćilimarstvo, u Indiji izradba pamučnih i svilenih tkanina te oružja i raznih nakita, u Kini svilarstvo, izradba porculanskih predmeta, papira, boja, brončanih i drvenih izrađevina. Suvremena industrija razvila se u Japanu, Indiji i Kini, a u posljednje doba i u Turskoj. Japan ima razvijenu tekstilnu (pamučnu i svilnu), metalurgijsku i porculansku, a Indija pamučnu i metalurgijsku industriju. M. Š. i Z. D-i.
Promet. Veći dio Azije ima i danas jedino tradicionalne oblike prometa, dok su suvremena prometna sredstva uvedena tek sporadički. Promet nosača raširen je osobito u južnoj Kini, gdje se dopunjuje riječnom i kanalskom plovidbom u porječju Jangtsekianga i Sikianga. Promet jahaćih i teretnih životinja prevlađuje u pustinjskim i stepskim područjima. Najvažniji karavanski put je svilna cesta, koja vodi od Peipinga, odnosno od Turfana u Mongoliji do Lončana, dalje sjeverno od Richthofenova gorja, Tarimovom navalom do Kulđe. Ovdje se grana, i jedan smjer vodi do Taškenta, a drugi do Semipalatinska. Druga je tradicionalna čajna cesta, koja je izgradnjom željeznica izgubila međunarodnu vrijednost. U većem se opsegu vrši promet samo u jugoistočnom dijelu: Peiping-Kalgan-Ulan Butor-Kjahta-Irkutsk. Najdulja kurirska linija svijeta vodi od Kalgana do Tifahtua u istočnom Turkestanu (6930 km). Kao teretna životinja služi u pustinjskim i stepskim krajevima deva, u Tibetu i susjednim kineskim pokrajinama jak, na krajnjem sjeveru sob, u Indiji slon, dok se konj upotrebljava od ekvatorskih do subpolarnih predjela. Sjeverna je Kina područje kolnog prometa (i tačkama), i na taj se način podmiruje ondje 90% prometnih potreba. Saonički je promet raširen u sjevernoj Aziji, i to poglavito u zapadnoistočnom smjeru, dok se ljeti vrši promet rijekama u meridijanskom smjeru.
Duljina željezničkih linija iznosi 155.000 km, i prema tome otpada na 100 km2 površine 0∙4 km, a na 10.000 stan. 1∙3 km. Najviše željeznica ima Britanska Indija, dok izgrađenu željezničku mrežu imaju pored Britanske Indije Japan, Java i djelomično Prednja Azija. U ostalim krajevima postoje samo pojedinačne pruge. Od tih se mogu istaći: transibirska željeznica od Čeljabinska do Vladivostoka, transkaspijska: Krasnovodsk—Taškent, transaralska: Orenburg— Taškent, turkestansko-sibirska: Novosibirsk—Aris, nedavno dovršena bagdadska željeznica: Haidarpaša—Basra, sirsko-hedžaska: Haleb—Medina, transiranska: Bender Šah—Bender Šahpur, kineska: Peiping—Hlankau i s prekidima do Kantona.
Azijske rijeke su vrlo pogodne za promet, s obiljem vode, a u skladu s reljefom radijalno raspoređene. Sibirske se rijeke zamrzavaju, a pored toga protječu kroz rijetko naseljene krajeve i svršavaju (osim Amura) u polarnom moru. Stoga im promet nije velik. Kud i kamo je jače razvijena plovidba na kineskim rijekama i kanalima, pa nigdje nisu vodene žile u tolikoj mjeri iskorištene za promet kao u južnoj Kini. Među indijskim rijekama imaju živahan promet Ganges i Iravadi. Najmanja skupina je prednjoazijska (Eufrat i Tigris). Jezera nemaju veće prometne važnosti, pa bi se za Kaspijsko jezero moglo prije reći, da je prometnom zaprekom.
Od azijskih naroda bavili su se pomorskom plovidbom u većem opsegu jedino Malajci i Arapi, dok su na pr. Kinezi bili uvijek narod kontinentalnog mentaliteta. Suvremeni Japan afirmirao se snažno na moru, no ipak je veći dio pomorskih linija, koje vode u jugoistočnu Aziju u evropskim i američkim rukama. Samo 7% svjetske tonaže ima matične luke u Aziji.
Za razvoj uzdušnog prometa ima A. povoljne uvjete već radi svoje veličine. Transkontinentske veze podržavaju kolonijalne vlasti, tako Francuska do Saigona, Velika Britanija do Colomba, a Nizozemska do Batavije. Od ruskih uzdužnih linija valja spomenuti onu od Moskve do Vladivostoka, na koju se priključuju avionske linije do Šanghaja i dalje do Osake.
Politička podjela. Azija je jedini kontinent, gdje je nekoliko autohtonih političkih tvorevina ostalo slobodno od evropskog skrbništva. Samostalne države ređaju se u neprekinutom nizu duž nabornog gorja od Sredozemnog mora do Tihog oceana: Turska, Perzija, Afganistan, Kina, Siam i Japan. One se nalaze po sredini između britanskih posjeda na jugu i ruskih na sjeveru. Velika Britanija i Rusija su odavno suparnici na azijskom tlu i do pojave modernog Japana ujedno i glavni politički faktori. Danas se u Aziji sukobljuju tri imperijalizma: britanski, ruski i japanski, dok ostale kolonijalne vlasti (USA, Francuska i Nizozemska) imaju tek regionalne interese. Z. D-i.
Azijske države i kolonije.
| |
Površina km2 |
Stanovnici |
| u 1000 |
na 1 km2 |
| Afganistan |
650.000 |
7.000 |
11 |
| Britanske kolonije |
5,575.256 |
390.588 |
70 |
| Francuske kolonije |
940.377 |
27.166 |
29 |
| Nizozemske kolonije (s N. Gvinejom) |
1,904.346 |
66.400 |
35 |
| Irak |
301.982 |
3.600 |
12 |
| Iran |
1,643.558 |
15.055 |
9’2 |
| Talijanski posjed |
2.701 |
149 |
55 |
| Japan |
382.545 |
71.253 |
186 |
| Japanski posjedi |
296.580 |
30.722 |
103 |
| Jemen |
62.000 |
1.000 |
16 |
| Kitaj |
6,911.985 |
430.341 |
62 |
| Mandžukuo |
1,303.143 |
35.338 |
27 |
| Mongolija |
1,621.201 |
2.077 |
1’3 |
| Nepal |
140.000 |
5.600 |
40 |
| Portugalske kolonije |
22.988 |
1.198 |
52 |
| Saudi — Arabija .... |
1,585.000 |
5.750 |
35 |
| Siam |
529.036 |
14.464 |
27 |
| Singkjang |
1,828.418 |
4.360 |
2’4 |
| SSSR |
15,174.000 |
37.623 |
2’3 |
| Tanu Tuwa |
165.754 |
70 |
0’4 |
| Turska (azijski dio) |
743.761 |
15.428 |
21 |
| USA kolonije |
296.285 |
13.439 |
45 |
LIT.: H. Lautensach, Länderkunde, Gotha; W. Volz, Asien, Seydlitz’sche Geographie, Breslau 1927; E. Argand, La tectonique de l’Asie, Compte rendu XIIIe Congrès géol. intern., Liège 1922; A. H. Keane, Asia I.—II., London 1909; A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde II., Leipzig 1930; W. Sievers, Asien, Allgemeine Länderkunde, Leipzig 1904; L. Stamp Dudley, Asia, London 1929; Fallex-Hentgen, L’Asie au debut du XXe siècle, Pariz; H. Hassinger, Die Geographie des Menschen, u Klute, Handbuch der geogr. Wissenschaft, Potsdam; Schwalbe-Fischer, Antropologie (Die Kultur der Gegenwart), Leipzig 1923. M. Š. i Z. D-i.
Azijski jezici. Mnogobrojni jezici, koji se danas govore na azijskom kontinentu i na otocima uza nj, mogu se svrstati u ovih 12 jezičnih porodica (njihovu geografsku rasprostranjenost, kao i njihove nazive prikazuju priložene dvije geografske karte o jezicima i narodima Azije i Polinezije, na str. 42 i 43):
Prvu sačinjavaju indoevropski jezici, od kojih su neki u Aziji od starine od 4000—3000 pr. Kr., a drugi su ranije ili kasnije došli, kao jezici osvajača i kolonizatora. U grupu starih indoevropskih jezika u Aziji ide najprije a) jermenski, koji se govori na zaokruženom brdovitom teritoriju oko jezera Vana, jugoistočno od Trapezunta, a u južnom dijelu kavkaskih dolina; b) osetski, koji se govori na Kavkazu, a ostatak je skitskog iz staroga vijeka; c) iranska grupa, koja je također teritorijalno prilično cjelovita i naslanja se na jermensku, sadrži četiri jezika: perzijski, kurdski u istočnoj Anatoliji, afganski (v.) i beludži (v.); d) grupa indoarijska, koja ima danas također prilično zaokružen teritorij, samo je na istoku presječena grupom munda, a na jugu dravidskim jezicima. Ovu grupu na sjeveroistoku ograničuje grupa tibetsko-birmanska. Najjužnije narječje ove grupe, singalski jezik, govori se na južnoj polovini ostrva Ceylona. Sve te tri grupe imaju vrlo razvitu i vrlo staru književnost. e) Grčki jezik ubrajao se prije grčko-turskoga mira, sklopljenog 1922 u Lausanni, također među indoevropske azijske jezike, jer se govorio u više grupa na crnomorskoj obali u naseljima oko Trapezunta, Sinopa i t. d., oko Mramorskog mora i na Egejskom moru južno od Smirne. Ali nakon izmjene pučanstva on više nije maloazijski jezik. Od otoka, koji geografski pripadaju Aziji, grčki su Mitilena pred Smirnom, Cipar u istočnom Mediteranu i Dodekanez u Egejskom moru, f) Od 16. st. dalje Jermakovim osvajanjem raširio se na sjevernom dijelu azijskog kontinenta u Sibiriji velikoruski jezik i dopro sve do u Primorsku pacifičku oblast i do Aleuta. Velikoruski je u Sibiriji jezik osvajača i služi kao jezik sporazumijevanja za sve mnogobrojne inojezičnjake u Sibiriji i t. d. g) Od evropskih kolonizatorskih jezika rašireni su u Aziji kao jezici civilizacije 1. engleski u Indiji, Birmi, Hongkongu, Singapuru i u velikim kineskim trgovačkim središtima. Ovdje se razvio t. zv. Pidgin english. 2. Francuski u Košenšini, Kambodži, Anamu i Siamu. 3. Portugalski u Goa i Makao. 4. Nizozemski u Nizozemskoj Indiji.
U Aziji ima i izumrlih indoevropskih jezika. Ovamo ide tokarski, kojega se spomenici nađoše u kineskom Turkestanu, i hetitski, o kojemu v. niže.
Druga azijska jezična porodica jest fino-ugrijska. Za razliku od fino-ugrijskih jezika u Evropi (finski, laponski, estonski, madžarski), azijska je rasparčana i ne stoji u geografskoj vezi često ni između sebe ni s evropskom grupom. Ovamo ide zyrjenski, koji se govori zapadno i istočno od Urala. Daleko od ove grupe južno leže čeremiski, mordvinski, votjak, a u Sibiriji između Oba i Urala vogulski, na Obu sjeverno od Tobolska i Tomska ostjak, i na Jeniseju jezik Samojeda.
Treća, turska lingvistička grupa rasprostranjena je južno od fino-ugrijske i obasiže razna narječja, kojih ima 28. Osmanlijski ili južnoturski, koji je sporadično raširen i na Balkanu, govori se južno od donjeg Dunava, u čitavoj Maloj Aziji sve do Halepa u Siriji. Od istočnih turskih dijalekata osmanlijski ili južno turski odijeljen je kavkaskim jezicima, koji se dijele na sjevernu i južnu grupu, kurdskim i jermenskim jezikom. Rastrkanih Turaka, zvanih Čitah, ima u Rumunjskoj. Ondje se zovu i Gagauzi. U treću grupu idu i Tatari, koji žive u Rusiji, na Krimu, na Volgi (Kazan, Simbirsk, Saratov), na obalama Kaspijskoga mora i u okolnim zemljama, gdje se ističe jezik azerbajdžani (Baku), Kara-nogaj, Kirgizi (oko Orenburga sve do Irtiša), Turkmeni (Kiva) sve do Afganistana, Uzbek, Sarti (Taškent). Između Irtiša i Oba stanuju t. zv. altajski Tatari. Ovamo idu i Turci zvani Urijankaj u kraju do Mongolije. Turskim narječjem govori se i u kineskom Turkestanu. Svi ovi istočni turski jezici govore se na prilično kompaktnom teritoriju, koji se proteže od Tiflisa pa sve do istočnih granica, gdje turske jezike nastavlja mongolska i tunguska jezična grupa. Od ove grupe žive izolirano Jakuti u Sibiriji na rijeci Leni, koji su također tursko pleme.
Istočno od turskog jezičnog teritorija govore se mongolska narječja, kojih ima oko 20. Mongoli sačinjavaju četvrtu azijsku lingvističku grupu. Njihov teritorij rasprostire se od Bajkala i ide na istok do u Čahar, gdje graniči s kineskim jezičnim teritorijem. Najzapadniji Mongoli zovu se Kalmiki ili zapadni Mongoli, a najjužniji stanuju na Tibetu i izolirano u Afganistanu. Oni graniče na zapadu s turskim dijalektima, na jugu s kineskim, a na sjeveru s tunguskim. Njihov teritorij nema karakter rasparčanosti.
Petu lingvističku grupu, istočno od turske i od Jeniseja a sjeverno od mongolske, sačinjavaju Tunguzi, koji broje dvadeset i dva narječja, a rasprostranjeni su sve do Tihog oceana. Od ovih najpoznatiji je jezik mandžu, koji se govori u Mandžuriji, danas službeno kineski Mandžu-(ti-)kuo.
Mnogi učenjaci smatraju tursku, mongolsku i tungusku jezičnu grupu jedinstvenom i zovu je altajskom.
Šesta lingvistička grupa naslanja se na tungusku. Nju čine hiperborejski ili staroazijski jezici, koji čine samo geografsko, nikako lingvističko jedinstvo. U staroazijsku grupu idu jezici jukagir, čukče i korjak u sjeveroistočnom kutu Sibirije, kamčadal na Kamčatki, giljak na sjevernom ruskom dijelu Sahalina, jezik ainu, koji se govori na južnom japanskom dijelu Sahalina, u sjevernom Japanu i na Kurilima. Zasebno stoje japanski i korejski, od kojih prvi po W. Schmidtu ima veza s altajskim i s austronezijskim jezicima.
Sedma lingvistička grupa obasiže jugoistok azijskog kontinenta. Ovamo ide najprije kinesko-tibetanska jezična porodica, koja sadrži tri jezika: a) kineski na istoku, b) tibeto-birmanski na zapadu i na jugu od kineskoga, c) jezik Thai, koji se govori u Siamu, zemlji koja se danas službeno zove, prema nazivu svoga jezika, Zemlja Thai (njem Thailand).
Iskonski jezik Indije ne zastupa indoarijska grupa, o kojoj je bila riječ malo više, nego dravidska jezična (osma) grupa. Ona broji sedam jezičnih varijeteta, od kojih su najpoznatiji tamul, kanara i telugu.
Deveta, južna, lingvistička porodica vrlo je rasparčana i govori se na jugu sedme lingvističke porodice, kao i posred nje. Zove se austroazijska jezična porodica, a obasiže tri jezične grupe: a) anamitsku, koja se govori na prilično cjelovitom teritoriju u Anamu. Na zapadu do nje leže jezici mon-kmer, koji su rasparčani u osam raznih varijeteta bez ikakve geografske povezanosti. c) U sjeveroistočnom kutu indijskog poluotoka do Bengalije govore se jezici grupe munda, koji su opkoljeni indoarijskim jezicima.
Desetu grupu sačinjavaju indonezijski jezici, koji se govore dijelom na poluotoku Malaka, a najviše na otocima. U ovu grupu ide jezik Filipina, gdje je najpoznatiji tagal, zatim jezici sundajskih otoka: Celebes, Borneo, Java, Madura, Bali, Sumatra, kao i jezik malgache na Madagaskaru. Na ovu se grupu jezika nadovezuju jezici Melanezije, Mikronezije, Polinezije i Papua. Cijelu ovu grupu zovu lingvisti još zajedničkim imenom malajsko-polinezijskom grupom jezika. P. W. Schmidt stavlja austroazijsku i malajo-polinezijsku grupu jezika u jezičnu zajednicu, koju zove austrijski jezici (austrische Sprache), naziv, koji nije zgodan zbog suzvučnosti sa imenom zemlje Austrija u Evropi.
U jedanaestu grupu idu hamito-semitski jezici, od kojih je u Aziji najvažniji arapski. On se govori u čitavoj Arabiji, Siriji, Palestini, Transjordaniji i Iraku i oko Perzijskog zaliva i širi se dalje na zapad, preko sjeverne Afrike, sve do Mogadora ili bolje do ušća Senegala na Atlantskom oceanu, gdje graniči s jezikom peul, koji ide u crnačko-sudansku jezičnu grupu. U hamito-semitsku grupu računa se i aramejski (v.). Useljavanjem uvodi se u Palestinu ponovo jevrejski.
Dvanaestu grupu sačinjavaju sjeverni i južni kavkaski jezici, koji u današnjoj lingvističkoj nauci izazvaše osobit interes zbog veza s etrurskim, iberskim i t. d. i zbog drugih ostataka iz starine. Najvažniji kavkaski jezici jesu adige ili čerkeski, avarski (v.), kabardinski, čečenski, georgijski i t. d. Jedinstveno podrijetlo kavkaskih jezika nije utvrđeno.
LIT.: P. W. Schmidt S. V. D., Die Sprachfamilien und Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926 (k tome karta u Atlasu); Zbornik A. Meillet & M. Cohen, Les langues du monde, Pariz 1924 (jezike ovog kontinenta prikazuju A. Sauvageot, M. Cohen, J. Deny, J. Vendryès, S. Elisseev, N. Trubeckoj, A. Meillet, J. Bloch, J. Przyluski i G. Ferrand. Tu se navodi ostala literatura i geografske karte); A. Trombetti: Elementi di glottologia, Bologna 1924.
Stari jezici u prednjoj Aziji. Stari jezici prednje Azije, t. j. Male Azije, Sirije i Palestine zovu se prednjoazijski (azijanski), alarodski ili kasijski. Potonje ime dolazi od imena naroda Kassiti ili Gutei. Naziv alarodski stoji u vezi s grčkim imenom brda Ararat. Ovaj naziv ne odgovara, jer zavodi na mišljenje, da su ovi jezici nastali oko toga brda. Ni naziv kasijski nije dobar, jer su Gutei možda Indoevropljani. Ovi su jezici vrlo važni za poznavanje mediteranske kulture prije dolaska Indoevropljana na obale Sredozemnoga mora. S jednim od ovih jezika stoji zacijelo u vezi i jezik starih Etruščana i stanovnika rimske provincije Retije u Alpama. U prednjoazijske jezike ubrajamo i predgrčke jezike važnih otoka istočnog Sredozemnog mora, kao Lezba, Krete i Cipra. Na Lezbu se našao natpis u etruščanskom jeziku. Grčki naziv za Etruščane Tyrrhenoi, s kojim stoji u vezi i latinski naziv Tusci (od kojega je nastalo ime talijanske pokrajine Toscana), izvedenica je od maloazijskog grada Tyrsa. Ove dvije činjenice nesumnjivo dokazuju, da su Etruščani maloazijskog podrijetla, što su tvrdili i stari pisci, kao Dionizije iz Halikarnasa. Ako je tako, onda se naseljavanje zapadne Evrope prije dolaska Indoevropljana vršilo iz Male Azije istim pravcem, kojim su išli i fenički kolonisti. Feničani, koji su, kako je opće poznato, semitski narod, naseljavahu mediteranske obale od istoka na zapad preko sjeverne Afrike i Španjolske sve do u južnu Francusku.
Stari jezici prednje Azije dijele se u tri grupe. U prvu ide sumerski jezik donje Mezopotamije. Sumeri, veoma kulturan narod, razvili su klinovito pismo. Ovo pismo, rašireno sve do Egipta, bilo je najvažnije oruđe civilizacije prednje Azije. Sumerska kultura, kozmopolitskog karaktera, stvorila je prototip one civilizacije, kojoj dadoše kasnije svoj izraz Grci u naseljima po obalama Mediterana. Naselja ovoga tipa predstavljaju u isto vrijeme grad i državu, grč. polis (tal. città — stato, fr. cité — état, njem. Stadt — Staat). Poznat je sumerski grad Ur, koji je cvjetao 3600 pr. Kr. Pored toga Sumeri su pokazivali tendenciju stvaranja velikih imperija.
U drugu grupu prednjoazijskih starih jezika idu jezici oko periferijskih brda Male Azije, kao i jezici samog poluotoka Male Azije.U sjevernoj Mezopotamiji, oko grada Harana, stanovali su Mitanni ili Horriti. Ovamo idu i jezici Kos, Van i Elam s glavnim gradom Suza. Za elamski se drži, da stoji u vezi s današnjim kavkaskim jezicima. Nakon iskapanja u Bogaz-köy-u, u Turskoj, blizu Ankare, koja je vršio češki orijentalist Hrozný, zna se, da je postojao i jezik heteo-kapadokijski ili hetejski, koji ide također u ovu drugu grupu azijanskih jezika, premda je djelomice neindoevropski.
U treću grupu idu jezici Male Azije, koji su se govorili u Kilikiji, Kariji, Likiji, Pisidiji, Izauriji, Likaoniji, Kataoniji, Lidiji i Miziji.
Sve prednjoazijske jezike nadvladali su Akadi, koji su živjeli najprije kao semitski nomadi. Akadski jezik predstavlja istočno semitsko narječje. U njegovu grupu ide i asirski, jezik velike civilizacije. U Asiriji su prije dolaska semitskih Akađana stanovali prednjoazijski narodi. Jezici tih naroda izvršili su utjecaj na egipatski, grčki i latinski, i to zbog razvite trgovine, kojom su se uvelike bavili, kao i zbog svojih kolonizatornih i vojničkih pothvata. Sumerska ekspanzija vršila se oko 5000 pr. Kr. Širenje drugih naroda kao Akađana, koje zovemo i Babiloncima, stavlja se između 4000 i 1500 pr. Kr.
Hetejski narod zove se u nauci i Protohati, t. j. prvobitni (neindoevropski) Hatti. Jezik toga naroda zastupan je u tekstovima, nađenim u Bogaz-köy-u. Njegova gramatika bila je slična jeziku Mitanni. Oblici imenica i glagola stvarali su se s pomoću raznih kombinacija s prefiksima.
Prije dolaska indoevropskih Armenaca govorio se oko brda Ararata (u asirskom govoru Urartu) jezik naroda Haldi, koje ne valja zamijeniti sa semitskim Haldejima.
Jezik Protohata kao i elamski stoji, kako je već rečeno, u vezi s kavkaskim jezicima. Na osnovi proučavanja ovih jezika stvorio je ruski lingvist Marr jafetsku teoriju, kojom označuje srodstvo ovih jezika.
Prema Kretschmeru jezici Karije, Lidije i Likije idu u grupu protoindoevropskih jezika, t. j. u onu grupu jezika, koja potječe od prvih Indoevropljana, naseljenih na Mediteranu prije dolaska Armenaca, Frižana, Grka i Rimljana.
Od Indoevropljana potisnuše azijanske jezike najprije Armenci i Frižani oko 1200 pr. Kr., koji se nastaniše na Araratu ili Urartu, u zemlji, koju su držali prije njih neindoevropski Haldi. Oba ova jezika pripadaju satem grupi indoevropskih jezika, kao i trački na Balkanu. Kako se iz iskopina u Bogaz-köy-u saznaje, najvažnija osvajanja na području prednjoazijskih jezika izvršiše indoevropski Hatti, koji se nastaniše u zemlji, nazvanoj kasnije Kapadokija. Oni su oko 1200 pr. Kr. osnovali veliko carstvo, prošireno do u Siriju i Palestinu. Češki orijentalist Hrozný utvrdio je indoevropski karakter hatskog jezika.
Drugo veliko potiskivanje prednjoazijskih jezika izvršiše Grci i Perzijanci. Prvo prodiranje Grka označuje trojanski rat, opjevan u Ilijadi. Osvajanja Aleksandra Velikoga uništiše stare prednjoazijske narode, tako da ih je sve prekrio helenski elemenat, a oni spadoše na stepen barbara.
Ostaci prednjoazijskih naroda mogli su se održati do danas samo u kavkaskim brdima, na isti način kao što se održaše Arbanasi na Balkanu ili Baski u zapadnim Pirenejima. Indoevropski narod, koji je izvršio prvu invaziju, zove se pored Hatti i Hittiti. Narod, koji je prije Armenaca stanovao oko Ararata, zove se pored Haldi i Urartei.
Za ostale jezike u Aziji v., pored ova dva članka, još pojedine zemlje.
LIT.: C. Autran, Langues propres de l’Asie antérieure ancienne, u Zborniku Meillet-Cohen, Les langues du monde, Pariz 1924, str. 273 do 319; vrlo lijep pregled s iscrpnom bibliografijom. Alarodskim jezikom bavi se Karl Oštir, prof. ljubljanskog sveučilišta. Ovamo idu njegovi radovi Beiträge zur alarodischen Sprachwissenschaft, Beč—Leipzig 1921; Alarodika I., Razprave, Ljubljana 1923; Vorindogermanische (alarodische) Zahlwörter auf dem Balkan (Barićev arhiv za arbanasku arheologiju, starinu, jezik i etnologiju, III.). U istom časopisu Vorindogermanische Metallnamen in Alteuropa; Sumerski izvor abac. številčnih imen, Ljubljana 1922; Kleinasiatische Tremilai »die Wölfischen«; W. Brandenstein, Kleinasiatische Ursprachen (Paulys Real-Encyklopädie der klasnome degli Etruschi (Barićev Arhiv za arbanasku starinu i t. d., IV., sichen Altertumswissenschaften, supl. sv. VI., 165—181); P. Skok, Sul str. 119—124). P. S.
Hrvatski iseljenici. U različnim zemljama Azije ima iz Hrvatske oko 10.000 iseljenika, i to u Turskoj oko 8.000, u Perziji oko 500, u Siriji i Palestini oko 1.500. Bave se gradnjom cesta, željeznica, u prvom redu su klesari i bušioci tunela. Većim dijelom su iz Hrv. Primorja. M. B.