BRAK. Općenito. B. je društvena zajednica muškarca i žene, koja je vezana interesima i osjećajima, a ima društveno odobrenje i redovno vjersku potvrdu. B-om se stupa u obiteljski život.
Prema krugu ljudi, iz kojega se uzima bračni drug, poznajemo endogamiju i eksogamiju. Endogamija je običaj sklapanja braka unutar iste društvene skupine, obuhvaćene na temelju određene vjerske, rasne, narodne, društvene, krvne ili prostorne značajke. Ona je poznata i unutar kraljevskih obitelji, velikaša, plemstva, vojničkog, činovničkog, obrtničkog i t. d. staleža. Posebne su pojave endogamije levirat, kad brat preuzme bratovu udovicu, i sororat, kad sestra preuzme u braku mjesto umrle sestre. Eksogamija je nasuprot običaj sklapanja braka izvan vlastite društvene skupine. Ona je često društveni zakon, a ponajviše se uzima krvno srodstvo kao temelj zabrane (→ eksogamija).
Prema tomu, je li neka osoba istodobno u bračnoj vezi s jednim bračnim drugom ili s više njih, razlikuje se monogamija i poligamija, a kod potonje poliginija (muž ima više žena) i poliandrija (žena ima više muževa). Poliginija rijetko gdje postoji samo radi muškaračke putenosti, nego bilo zbog potrebe za radnom snagom, bilo zbog prestiža, bilo zbog neplodnosti prve žene. Ona se javlja kod primitivnih naroda često radi običaja (Polinezija), da žene dugo (3—4 godine) doje djecu, pa kako postoji predrasuda, da žena ne smije stupati u spolnu vezu s mužem, dok doji dijete, to se muževima daje prilika, da stupaju u vezu s drugim ženama. Po islamu je poliginija vjerski uzakonjena, ali ipak samo malen postotak pučanstva živi u višeženstvu. Bigamija (dvoženstvo) bila je dopuštena u starom Egiptu, i to u svim društvenim slojevima. Poseban je, rijedak oblik skupinski brak, gdje više muškaraca i žena različnih društvenih skupina stoje u bračnoj vezi. Neke vrsti spolni komunizam (promiskuitet,agamija, bezbračno stanje) ne postoji nigdje na svijetu kao stalni način života, nego samo prigodice, s orgijastičnim obilježjem ili kao opadanje stege odnosa među spolovima. Monogamija je osnov društva današnjega vremena. Monogamijski b. stvara najviši oblik ljubavi i odanosti. Tu su stalnije i jače obiteljske veze nego kod drugih oblika braka. Krvni su i zakonski odnosi jednostavni i cjeloviti; na njima se osniva skladnost društva. Važno je, da takav b. daje veću pažnju djeci, pruža im bolju izobrazbu nego drugi oblici braka, a daje i veću sigurnost roditeljima u starim godinama, jer djeca više osjećaju za roditelje i paze na njih.
Po obliku sklapanja braka poznajemo otmicu, kupnju i ugovor. Otmica ili nasilno odvođenje djevojke običajna je osobito u krajevima, gdje nisu posve sređeni društveni odnosi. Otmica može biti prava ili samo formalna. Uz otmicu postoji i dobjegavanje, t. j. kad djevojka sama dobjegne u dom budućeg muža. Otmica i dobjegavanje izvode se kadšto proračunano, t. j. potajnim dogovorom momka s djevojkom. Obično te vrste sklapanja braka nisu u skladu s voljom roditelja, i to u većini slučajeva iz endogamskih razloga. Međutim kada su obitelji mladenaca siromašne, pristaju na otmicu, da izbjegnu troškovima svadbe. U slučaju otmice spor se često izglađuje pregovorima. Dok je otimanje djevojaka od roditelja neki izvanredni čin, kojim se dolazi do djevojke, to je prošnja s darovima i otkup djevojke od roditelja običniji oblik osiguranja djevojke za bračni život. Poznato je, da mladi Albanac mora nekoliko godina raditi i potucati se po svijetu, da steče dovoljno novaca za otkup bračne družice. Darivanje kod zaruka često ima svoj korijen u nekadašnjem otkupu. Da bi za ženidbu dorasli imali priliku međusobno se upoznati i birati, postoji u nekih naroda običaj ženidbenih sajmova u određeno doba godine. Sklapanje braka ugovorom, koji kao jednostavna privola postoji i u većine primitivnih naroda, usavršeno je u državnom i crkvenom pravu različnih naroda i vjera tečajem mnogih stoljeća (→ ženidbeno pravo).
Obredi mogu pratiti sve navedene oblike sklapanja braka. Oni pokazuju u prošlosti i sadašnjosti veliku raznolikost i bogatstvo (→ svadba). Osobito je važna uloga svatova kao svjedoka, da bi pojačali važnost toga čina i pokazali, kako je b. važna društvena ustanova.
Posebno treba spomenuti pokusni brak, koji postoji na pr. i u Vojvodini i Srbiji, pod rumunjskim utjecajem. Djevojka po sporazumu živi više mjeseci kod momka. U tim je krajevima mnogo nezakonite djece. Međutim to ništa ne priječi, da se djevojka kasnije uda.
S gospodarske strane važno je kod sklapanja braka davanje miraza. Mirazom se materijalno veže budući muž, jer se kod rastave vraća miraz. Kod muslimana se ne vraća samo miraz, nego se ugovori još i određena svota novaca, koja se plaća ženi u slučaju rastave. Djevojka donosi miraz seoskom mladiću i radi svoga dostojanstva, da dokaže, da je vrijedna i dostojna njegova ugleda i roda, da je iz kuće koljenovića, čestitih gazda i poštenih ljudi. Sramotom se smatra, kad se bogata djevojka uda za pukoga siromaha, te se smatra, da tu nije nešto u redu, a kad se bogati mladić želi oženiti siromašnom djevojkom, njegovi roditelji ponajprije prosvjeduju, odgovaraju ga od toga i ujedno traže drugu djevojku s mirazom, kako bi pokazali, da nije lako ući u njihovu kuću i u njihovo srodstvo, te da je njihov sin vrijedan bolje i bogatije djevojke.
Brakovi se sklapaju obično tada, kada su bračni drugovi dorasli za bračni život. Ali se gdjegdje, naročito u Indiji, sklapaju i dječji brakovi. Roditelji sklapaju te brakove, da bi malodobnu djecu materijalno unaprijed osigurali i priučili jedno na drugo. Kod naroda, gdje je potrebna radna snaga, udaju se djevojke mnogo starije za malodobne mladiće, kako bi u kuću došao jedan radnik više. Ali je običnije, da muškarac bude nekoliko godina stariji od žene. V. H-t.
Teorije o razvoju braka. Uglavnom postoje tri skupineteorija o braku: romantička, evolucionističko-materijalistička i novija sociološko-psihologijska. Prve su se dvije pojavile u prošlom stoljeću, dok se treća razvila kasnije. Romantičku su teoriju zastupali pjesnici romantike, koji su glavnu komponentu braka vidjeli u zadovoljenju duševno-erotskih sklonosti ljudi, dakle u čisto subjektivnom momentu. Stariji su predstavnici evolucionističko-materijalističke teorije Bachofen i Morgan, a mlađi Sumner, Rivers i Briffault. Po materijalističkom je mišljenju početak ljudskoga roda u hordi, čoporu kao klici buduće države. Unutar horde vladao je potpuni promiskuitet, agamija. Istom nakon duga razvoja kroz šest »stepena«, t. j. postepenim zabranjivanjem promiskuiteta između roditelja i djece, pa braće i sestara (u prilog ovakva prikaza uzima se kao neizravno svjedočanstvo i tako zvani klasifikatorni sustav rodbinskih naziva; → rodbinstvo), pa dalje ograničavanjem matrijarhatske potpune poligamije (t. j. istovremeno i poliandrije i poliginije) preko skupinskog braka (poznat pod imenom punalua s Havajskog otočja) i privremenoga braka ili sindazmičke obitelji, imala bi se pojaviti napokon kod Semita, Indoevropljana i možda Turanaca patrijarhatska individualna poliginija te konačno kod protohistorijskih naroda Evrope (Kelta, Germana, Grka i Italika) monogamija. To je shvaćanje građeno s jedne strane na pretpostavci životinjskog podrijetla čovjeka, a s druge strane na samovoljnom tumačenju nekih pojava kod primitivnih naroda kao zaostataka pradavnog promiskuiteta, dok su one u stvari degenerativne pojave. Prva teorija zanemaruje objektivno značenje braka, a druga previđa njegov čuvstvovni i gospodarski vid i osim toga ne može se osloniti na posljetke znanstvenih istraživanja etnologije, sociologije i kulturne povijesti. B. je životna zajednica, kod koje djeluje cijeli niz motiva, pa različnosti njegova oblika ovise o političkom i gospodarskom uređenju te materijalnoj i duhovnoj kulturi određene skupine: on tako postaje u prvom redu predmet sociološke analize i psiholoških opažanja, te etnološkog proučavanja. S biološke je strane neodrživost spomenute teorije pokazao Darwin, sa sociološke strane ju je opsežno kritizirao Westermarck, a s psihologijske strane istakao se kritičkim opažanjima Crawley. Danas prevladava mišljenje, da je prvotni, a i prirodni oblik braka monogamija, koja postoji već od pamtivijeka, a ostali oblici bračnog života da su se pod različitim okolnostima kasnije razvili. Glavni predstavnici suvremene teorije o razvoju braka u Njemačkoj su Thurnwald, W. Schmidt, Koppers; u Americi R. H. Lowie, Kroeber, Howard; u Engleskoj A. R. Brown, Malinowski. Z. G.
Među mnogobrojnim dokazima protiv starijih evolucionističkih shvaćanja vrijedno je spomenuti neke podatke lingvistike i socijalne psihologije, kako su ih potpuno razotkrili P. W. Schmidt i W. Wundt: U daleko pretežnoj većini svih jezika nalazi se naime isti korijen za riječi nesamo »mati« (ma, am, na, an ili reduplikacija mama, amma, nana, anna) nego i »otac« (pa, ap, ta, at ili reduplikacija papa, appa, tata, atta). Iz toga slijedi, da su već u pradavno doba čovječanstva (u doba zajedničkog središta i izvora daleko pretežne većine svih naroda uopće) bile dvije osobe, koje su se isticale u vezi s djetetom i kao takve bile poznate i zato dobile također posebna imena: otac i mati. To dokazuje, da je već u ono pradavno doba postojala individualna obitelj, proizašla iz monogamije ili bar umjerene poliginije, t. j. da su svakako bili poznati nesamo mati nego i otac. Ono je dječje čuvstveno tepanje izraza za »otac« i »mati« moglo postati stalnim riječima i imenima ne u čoporu nego jedino u stalnom krugu nekolicine osoba, koje su često i mnogo tetošile dijete i od dragosti ponavljale njegovo tepanje. A. G-s.
Kritička povijest pretkršćanskog braka. — 1. Najstariji primitivni narodi tvore malene rastepene hrpe prvobitnih selačkih lovaca i sabirača plodova divljeg bilja, stjeranih u najzabitnije zakutke i na krajnje rubove kopnene površine. Među njihove prastare autohtone elemente pripada predaja, da ljudski rod potječe od jednoga para, muža i žene kao praroditelja, koje je izravno ili neizravno stvorilo Najviše Biće (Negrili, Andamanci, Semang, Kulin, Kurnai, Vijot, Penuti, Jurak). Kako se dakle te predaje nalaze kod članova svih triju ogranaka prakulture (→ kultura) i svih kontinenata, već se odatle može zaključiti, da je monogamija morala biti prvobitni oblik braka tih naroda, jer inače takve predaje ne bi kod njih mogle nastati niti se održati. I priča o Mjesecu i Suncu kao bračnom paru, koja je raširena u sva tri ogranka (→ mitologija), pretpostavlja monogamiju kao nešto kod njih sasvim udomaćeno. Uistinu i praksa monogamije pripada njihovoj izvornoj baštini. Kod svih naime bez izuzetka vlada individualni brak, i to većinom upravo monogamijski, inače umjerena poliginija. Nigdje među tim najstarijim narodima nema ni poliandrije ni »privremenog braka« ni pogotovu »skupnog braka« ili kakvoga šireg promiskuiteta, dakle ni jednoga od prva četiri »stepena« L. Morgana. Naprotiv sve su okolnosti u vezi s njihovim brakom tome posve oprečne. To su naročito: eksogamija, način sklapanja braka i njegova čvrstoća, a sve to u obilježjima izvorne prastare baštine. — Kod najstarijih primitivnih naroda vlada lokalna eksogamija. Time su već po sebi isključeni brakovi između onih bratučeda, koji potječu od rođene braće. Uistinu lokalna eksogamija proizlazi iz krvnog srodstva, jer se veći ili manji broj krvno srodnih obitelji uvijek drži na okupu i seli na istom području. Za sklapanje braka značajna je ponajprije činjenica, da su nesamo mladići nego i djevojke većinom sasma slobodni u izboru bračnog druga. Napose se pri slobodnom izboru bračnog druga već očituje duševna strana braka, koju još naročito dokazuje posebna uredba kao uvjet i neposredna priprava za ženidbu: to su t. zv. inicijacije (v.), gdje se očituje sva ozbiljnost, kojom ti najstariji narodi, protivno svim evolucionističkim pretpostavkama, shvaćaju brak. Najstarije inicijacije imaju jedinu svrhu, da priprave i osiguraju čvrst individualan brak (Kurnai, plemena Ognjene zemlje, Andamanci i dr.). Iza svršetka ove »bračne škole«, koja zna trajati po nekoliko mjeseci, slijedi vjenčanje. Ovo se uvijek kod tih naroda vrši pred većim ili manjim brojem svjedoka (Kulin, Bušmani, Andamanci, Aeta i dr.).
Kod Veda zaručnica dolazi na vjenčanje s uzicom, koju je već prije sama splela i sad je pred svojim ocem omata oko bokova zaručnika, a ovaj daje njoj pramen svoje kose, koju ona uplete u svoju kosu; muž mora trajno na sebi nositi vjenčanu uzicu, i kad se ona istroši, dužnost je njegove žene, da mu splete novu i omota oko bokova. Tu se i simbolički ističe trajnost i čvrstoća braka; a to isto kod naroda Kulin izražavaju pogrebni običaji: udovica nosi lubanju i kosti ruke pokojnog muža kao uspomenu sve do svoje smrti i tada se zajedno s njim pokapa. Slične pogrebne obrede imaju Kurnai i Andamanci, a jasne tragove takva obreda odaje stanje, u kojem su nađene kosti protolitskog »kineskog pračovjeka«.
I preljub je uistinu kod većine najstarijih naroda uopće rijedak, a osim toga se redovno i kažnjava (Negrili, Semang, Aeta, Žes, Kulin, Bušmani), gdjegdje i smrću preljubnika. Time brak prakulturnih lovaca-sabirača dobiva sakralan značaj, što kod nekih očituju i njihove predaje, prema kojima je samo Najviše Biće na neki način izvršilo vjenčanje praroditelja ljudskoga roda. Razrješenje braka također je kod većine ovih naroda rijetko ili ograničeno na neodređene nezgode života; tako naročito, ako je žena nerotkinja. Uostalom to je najglavniji povod za poliginiju, koliko je uopće ima kod ovih naroda. Konačno se kod prakulturnih naroda u braku još ističe dalekosežna ravnopravnost i međusobna ljubav muža i žene, a ima i primjera izvanredne privrženosti i požrtvovnosti; tako na pr. muževi Kurnai i Kulin znadu pri seobi nositi po nekoliko milja svoje žene, ako su slabe ili stare. Kod svih tih naroda, uz rijetke izuzetke, vlada patrijarhat (dakle opet protivno pretpostavkama L. Morgana).
2. Srednji primitivni narodi uz ostalo obilježeni su s tri različita tipa gospodarstva: nomadsko stočarstvo, primitivna kultura bilja i neka vrsta organiziranog lova s diferenciranim obrtom. U pogledu braka uopće velika je opreka između nomadskih stočara s jedne strane te primitivnih biljogojaca i lovaca-obrtnika s druge strane, ali i između ovih drugih razlika je znatna, naročito u čvrstoći braka, tako da su lovci-obrtnici u tom pogledu najgori.
Nomadski stočari, naročito oni prvotni u sjevernoj Aziji, ali u znatnoj mjeri i oni drugotni, kao planinski Tibetanci i primitivni Semito-Hamiti i u braku su najviše sačuvali tradiciju najstarijih naroda. Tako monogamija prevladava kod većine, ali im se kao cjelini može ipak pripisati umjerena poliginija. Ovoj pogoduje ovdje i levirat. U eksogamiji krvno se srodstvo ističe još jače nego kod naroda prakulture: b. je zabranjen među pripadnicima istoga »roda« ili »kosti«, a to znači u teoriji do 9. ili 7. koljena. Kod sklapanja braka slobodan izbor bračnog druga za djevojku znatno je ograničen voljom roditelja, ali zato je također veoma raširena fingirana otmica; međutim nije baš rijetka ni prava otmica, kojoj je, ako se dogodi unutar vlastitog plemena, uzrok redovno odšteta, zvana kalim (v.). Obredi vjenčanja tih naroda nadvisuju svojim opsegom i sadržajem sve druge narode. Kod nomadskih stočara napose su razvijene svatovske povorke. Veliku važnost pridaju tome, da djevojka sačuva do braka djevičanstvo (mjestimice kod sibirskih nomadskih stočara nosi u tu svrhu i posebnu opremu); ako padne, strogo se kažnjava, a često se događa, da se više ne može udati; ako se njezin pad otkrije nakon vjenčanja, najveća je to sramota za njezinu majku. U obredima vjenčanja ujedno se ističe nesamo sakralni značaj nego i načelna čvrstoća braka. I s obzirom na njegovu čvrstoću nomadski su stočari u znatnoj mjeri sačuvali predaje naroda prakulture. Slučajevi su preljuba doduše češći, ali se jednako strogo kažnjavaju: preljubnica redovno smrću ili teškim batinama, a preljubnik globom u stoci kao za umorstvo i tjelesnu ozljedu (koliko se ne izvrši krvna osveta). Isto tako razrješenje braka nije prepušteno samovolji bračnih drugova, premda se događa češće nego u najprimitivnijih naroda, jer svaka strana ima zaštitu u vlastitom rodu i neki nadzor od strane svojtina roda. Konačno, unatoč strogom patrijarhatu, žena uživa znatno štovanje i utjecaj na muža, pogotovu kad je majka brojne djece; ona mu zna spriječiti, da uzme inoču, ako bi i htio.
Primitivni biljogojci. U pogledu braka najveća je opreka njihova prema nomadskim stočarima u matrijarhatu, koji za sobom povlači više drugih preinaka. Kod naroda te vrste u prvoj fazi matrijarhata žena još seli u kuću muža, ali djeca pripadaju rodbinskoj zajednici matere. Eksogamija obuhvaća krvne srodnike do uključivo drugoga koljena. U izboru bračnog druga obje su strane slobodne. Pretežno vlada monogamija, ali poliginija je u načelu dopuštena. Zaručnik mora roditeljima (i sestrama) zaručnice dati neke darove. Obred vjenčanja uključuje dvoje: pred skupljenim obostranim rodom najstariji muškarac (ili otac zaručnice) glasno navješćuje sklapanje braka; mladenci držeći se za ruke zajedno jedu, što treba značiti, da odsada nitko drugi više ne smije s nevjestom jesti. Preljub se često kažnjava smrću ili teškom globom (Kubu, Džakudn; ali kod naroda Sakai, gdje se sada više ne spominju takve kazne, žene su mjestimice ozloglašene kao razuzdane). Svakako je značajno, da susjedi ovih posljednjih, prakulturni Semang, svijesno ističu svoju moralnu prednost u čvrstoći i čistoći braka pred onim biljogojcima i osuđuju ih kao razvratne ljude. U područjima naroda biljogojaca, gdje vlada »klasični« matrijarhat, muž seli u kuću žene i ostaje ondje trajno. To je brak, zvan »bina« (na Ceylonu), a postoji u različnih naroda jugoistočne Azije, Prednje Indije, Ceylona, Polinezije, Kamčatke (Itelmi), južne Afrike, središta Južne Amerike i jugozapadnog dijela Sjeverne Amerike (Pueblo).
U drugom daljem obliku strogog matrijarhata nastaje gotovo prkosno i svakako nenaravno bračno stanje: svaka strana živi u domu svojih roditelja, a muž samo posjećuje svoju ženu; on je u njezinoj kući gost i »roditelj«, inače stranac, bez udjela u obiteljskim poslovima i prihodima kao i bez utjecaja na odgoj djece (Khasi u Asamu, neki urođenici na Sumatri, na Karolinškom otočju, Irokezi; tragovi kod starih Arapa i Japanaca).
U strogom ili »klasičnom« matrijarhatu eksogamija obuhvaća najmanje »materinski rod«, t. j. proširenu obitelj, koliko imade svijest zajedničkih pređa po materi. U izboru bračnog druga svakako se ističe veća sloboda djevojke nego momka. Osim toga kod nekih (Garo, Moi i dr.) zaručnica prije vjenčanja i prije selidbe zaručnika u njezinu kuću boravi određeno vrijeme u kući njegovih roditelja i radi za njih. Redovno vlada tu stroga monogamija (sasvim protivno Morganovoj konstrukciji), ali ipak ima i slučajeva poliginije (Garo, Khasi, Moi). To je za strogi matrijarhat ovih naroda, gdje muž seli u kuću žene, već po sebi nepravilnost. U nekih se naroda te grupe inoča dopušta u slučaju neplodnosti prve žene.
Glavni obred vjenčanja najčešće sadržava nešto iz navedenog obreda kod naroda Sakai, Džakudn i Kubu. Ne izostaje ni svečani navještaj sklapanja braka pred skupljenim obostranim rodom, odnosno nagovor mladencima o njihovim dužnostima i zazivanje blagoslova na njih uz žrtvu piva (od prosa ili riže), pijetla i kokoši ili svinje, i to ili Najvišem Biću i pređima ili samo pređima.
Preljub se redovno kažnjava. Nekoć je vjerojatno smrtna kazna (Džakudn i Kubu) bila i u »klasičnom« matrijarhatu općenita, a sada je najčešća kazna globom (kod naroda Koč može se preljubnik u slučaju neutjerivosti globe prodati u roblje). Međutim je općenito kod svih naroda ovoga skupa vidljivo, da i čuvanje čistoće prije braka i sam bračni moral postepeno padaju napuštanjem prvobitnih strogih sankcija i utjecajem drugih naroda (»civiliziranih« Malajaca, kolonista iz Indije, Kine i Japana). — Ovdje nastaju također nove izmjene u matrijarhatu, pa u njegovim završnim fazama, poglavito pod utjecajem lovaca-obrtnika, žena konačno opet seli u kuću muža, koji međutim mora to svoje pravo otkupiti, i to tako, da mjestimice služi određeno vrijeme prije ili poslije vjenčanja u kući njezinih roditelja, inače im plaća za ženu kupovinu, i to je ovdje najčešće. Pritom žena i djeca pripadaju i dalje njezinu rodu i plemenu, a djeca su baštinici njezina brata, svoga ujaka. Ovaj je već u strogom matrijarhatu ženin zaštitnik ili upravitelj njezina posjeda, a sada postaje zaštitnik i skrbnik njezin i njezine djece, kojoj je ujak uopće u matrijarhatu bliži nego vlastiti otac (u Asamu, kod Itelma, u Australiji, Melaneziji, Americi i Africi kod primitivnih i degeneriranih ostataka biljogojaca).
U povodu takva stanja došlo je do toga, da je ovdje b. degradiran na »lukrativno poduzeće«: što više žena, to više poljodjelskih posjednika i više obrađenih polja. Ali odatle dalje potječe nastranost i u obratnom smjeru: što veće bogatstvo, to veći broj žena u ime »prestiža« i proste razuzdanosti (tako naročito u Melaneziji i Africi). Posljedica toga je neobuzdana poliginija, koja obeščašćuje b. u svakom pogledu, naročito njegovu čvrstoću. Tako na pr. bogati starci pokupuju djevojke i mlade udovice, a siromašni momci i mladi udovci ili ne mogu sklopiti braka ili se moraju oženiti starim puštenicama ili udovicama, da onda potraže prigodu za preljubne odnose.
Lovci-obrtnici, koji se svojom cjelovitom kulturom danas još rijetko gdje jače ističu, jer su ih većinom primitivni biljogojci ili kulturno asimilirali ili jako nakalamili, pokazuju nesumnjivo zaokružen sustav nazora i običaja, koji se sasvim razlikuju od onih kod nomadskih stočara i primitivnih biljogojaca te su pravi otrov za brak uopće, a napose za njegovu čvrstoću.
To su ponajprije priče o personificiranom Suncu kao oploditelju zemlje ili uopće »velikom razbludniku«, crvene boje i vatrene naravi (istočna Indonezija, Melanezija, Kordiljere Sjev. Amerike, Oraon u Pred. Indiji). S time je dalje u vezi analogijska magija (→ magija) tobože za pojačanje plodnosti životinja i bilja u obliku simboličkog parenja životinja određene vrste ili kao besramna gluma oplođivanja »čitave prirode« ili kao opće seksualne orgije iza plesova prigodom sunčevih i srodnih svečanosti. Na mitskim se i magijskim elementima osnivaju, tajne, inicijacije za mladiće, pri kojima je sve upravljeno na neko simboličko izjednačenje ili vezanje mladića-kandidata sa Suncem, odnosno usredotočeno oko isticanja muškaračke spolne snage. Zato se kod naroda lovaca-obrtnika i na područjima njihova neposrednog utjecaja mogu naći sve abnormalne strane spolnog života: trajan više ili manje slobodan spolni saobraćaj među mladeži uz popratne pojave različitih prezervativa, pobačaja i postnatalnog čedomorstva, a svega toga ima i u braku, česti dobrovoljni ili silom iznuđeni i u svakom slučaju redovno nekažnjeni ili bar lako oprošteni preljub, pače neka vrsta »legaliziranog« preljuba među većim ili manjim brojem bračnih parova; samovoljno provediva i često ponavljana razrješenja braka; stvarno neograničena poliginija i poliandrija, ali ne kao zakonita ili ustaljena forma braka, nego kao pojedinačni samovoljni slučajevi, koji se trpe kao i sve ostalo. Upravo tim su se pojavama dali zavesti Morgan i drugi evolucionisti, gledajući u njima ostatke pradavnog promiskuiteta prvih četiriju »stepena« u razvoju braka, a uistinu su to degenerativne pojave na račun prvobitne monogamije.
Kod lovaca-obrtnika postoji individualan brak sa svim pripadnim ustanovama, a sve zajedno i svaka pojedina ustanova napose ni najmanje ne odaju neku novotariju, koja bi bila istom uvedena kao postepeno ograničenje opće razuzdanosti i obrana nekoga »početnog braka«, nego naprotiv jasno očituju, da su stara i duboko ukorijenjena baština, ali koja ostaje samo »na papiru«. Tako postoji točno određeni zakon eksogamije, koja obuhvaća »klan«; ona je kod sklapanja braka još uvijek obvezatna, ali s obzirom na spomenute orgije nema više prave praktične vrijednosti. Kod izbora bračnog druga djevojka redovno nema riječi, a često puta roditelji joj već kao djetetu nađu muža bez obzira na njegove godine. Pritom treba za nju platiti kupovinu. I obredi vjenčanja kod tih naroda upućuju nesamo na ustaljen individualan brak nego upravo na monogamiju, a njihov tradicijski moralni pravilnik čak većinom izričito zabranjuje spolni saobraćaj mladeži i preljub, a javno mnijenje još i danas osuđuje i žigoše ovakve prestupke, koliko su javni.
Budući da su lovačko-obrtnički narodi veoma rano utjecali na primitivne biljogojce i poslije s njima zajedno na nomadske stočare, to se njihov razvrat postepeno širio kao zaraza sve dalje i konačno postao sudbonosan za dalji razvoj braka.
3. Najmlađi primitivni i visoko civilizirani narodi dadu se geografski podijeliti u južni, srednji i sjeverni pojas prema kulturnoj diferencijaciji (→ kultura). B. kod tih naroda kao i u protohistorijskim visokim civilizacijama nastavlja općenito tradicije jačega dijela baštine u kulturama tih naroda iz prijašnjih starijih kultura. To vrijedi naročito za »niže slojeve«. Uporedo se ističe uopće sve veća vlast oca, koja i kod izbora bračnog druga pogađa nesamo kćeri nego većinom i sinove. Često su već među malom djecom određeni budući bračni parovi, a u starim se državama Perua, Mexika, Japana i Kine znalo događati (kao katkada i u evropskih naroda), da su se mladenci prvi put vidjeli istom kod vjenčanja. Eksogamija se postepeno ustaljuje na užem krvnom srodstvu s očeve i materine strane. Ali zato nastaje nešto novo: staleška endogamija, osobito u »višim slojevima«, gdje su dopušteni brakovi i između bližih srodnika, da bi se tako »plava krv« ili plutokratski položaj sačuvali u punoći. To se u vladarskim kućama većine hamitsko-crnačkih monarhija istočne Afrike pače izrodilo u rodoskvrnstvo, t. j. u obiteljsku endogamiju: prva i glavna žena kralja smije ili gdjegdje upravo mora biti njegova rođena sestra. Isto je vrijedilo za faraonsku dinastiju u starom Egiptu, za neke vladarske kuće u prednjoj Aziji, za dinastiju Inka starog Perua, a u državi starih Čibča u Columbiji brak sa sestrom bio je dopušten i među pukom. U »nižim slojevima« pored umjerene poliginije (naročito za slučaj neplodnosti prve žene) nije rijetka ni monogamija, koja je još kod starih Germana, Grka i Rimljana ostala službeni oblik braka i ušla u staro rimsko zakonodavstvo. Povrh toga u tih se naroda susreće i poliandrija, ne doduše kao isključiva, ali ipak kao više ili manje stalna ili redovna ustanova nekih naroda, ali i tu je ona ograničena na određeno područje, koje nekako po sredini presijeca sva tri pojasa (Tibet, Srednja Himalaja, znatan dio dravidske i indo-arijske Prednje Indije sa Ceylonom, južna Arabija i dvije državice Bahima u istočnoj Africi; među starim visokim civilizacijama one u Babilonu i Sparti).
U pretežnoj većini ovih krajeva poliandrija je »bratska«: najstariji brat sklopi brak s djevojkom, koja postepeno postaje također žena njegove mlađe braće. Ova okolnost i geografski smještaj poliandrije dovoljnom sigurnošću upućuju na njezino podrijetlo: ona je nastala kao posljedica prvog međusobnog miješanja strogog patrijarhata nomadskih stočara i strogog matrijarhata primitivnih biljogojaca, odnosno njihovih pravnih nazora; to je kompromis između prava prvorođenca (primogeniture) kod prvih i zemljišnog vlasništva žene kod drugih (W. Schmidt).
Kupovina za ženu postaje gotovo općenita, dok se u nekom mirazu žene i u opsežnijim obredima vjenčanja očituje jači utjecaj nomadskih stočara. Položaj žene u braku općenito je slab, a često jednak robovanju, koje doseže krajnju okrutnost kod smrti muža: veći ili manji dio harema, redovno s glavnom ženom na čelu, do nedavnih se vremena u »višim krugovima« gotovo u čitavom južnom i gdjegdje u sjevernom pojasu ubijao, spaljivao ili zakapao zajedno s mužem, ili je bio osuđen na doživotan zatvor u blizini njegove grobnice, da mu tobože služi i na drugom svijetu. S obzirom na čvrstoću braka i na spolni moral uopće južni pojas u svim slojevima gotovo bez izuzetka nastavlja razvratno stanje naroda lovaca-obrtnika, pa se tu susreću sve njihove prljavštine, štoviše još su i gore; u tom su pogledu prilike u srednjem i sjevernom pojasu većinom neuporedivo bolje.
Značajno je, kako je u tim krajevima »ukroćena« ona najpogubnija baština lovačko-obrtničke komponente, t. j. njezine svečanosti sa spolnim orgijama mitsko-magijskog značenja: one su postepeno pretvorene u godišnje (većinom proljetne) ženidbene »sajmove«, t. j. plemenske sastanke, na kojima se uz gozbe i zabave vrše ogledi mladića i djevojaka i odmah sklapaju brakovi ili bar zaruke (Miao i Lolo, Limu na otoku Hainanu, Leičou u južnoj Kini, Bhutia u Himalaji, Svani u Kavkazu; u sjevernom pojasu poznavali su ih stari Mandžu-Siempi, Kinezi i neki Indoevropljani, za koje posljednje svjedoče o tome pored starih izvještaja različni narodni običaji širom današnje Evrope; među starim visokim civilizacijama bilo je takvih »sajmova« u Babilonu). — Osim toga se iz mitsko-magijske baštine naroda lovaca-obrtnika razvila na granici južnog i srednjeg pojasa kao stalna ustanova »sakralna prostitucija«. Slične prostitucije, gdjegdje još povezane s prigodnim orgijama, bile su u to doba razvijene u Feniciji i Maloj Aziji, a ponegdje također u Egiptu i Grčkoj. Iza punskih ratova počinju raskalašeni orijentalni kultovi prodirati u Rim i susjedne krajeve Italije. Rimski se senat oštrim kaznama borio protiv ovakvih atentata na brak: g. 186 pr. Kr. mnogi su učesnici kod tajnih bakanalija osuđeni na smrt. Ali u to je vrijeme čvrstoća braka kod Rimljana bila već podrovana i vlastitom krivnjom. — Zapravo već u sjevernom i srednjem pojasu najmlađih primitivnih naroda nastaje i sve se više širi dvostruki moral, koji onda u starim visokim civilizacijama postaje sudbonosan: vjernost žene strogo se prosuđuje i nadzire, njoj je otegoćeno ili sasvim onemogućeno razrješenje braka; naprotiv mužu je olakšano a isto tako ne zamjerava mu se preljub. Odatle se gotovo u svim protohistorijskim visokim civilizacijama (također u Kini i Japanu, gdje je inače život obitelji ostao razmjerno najbolje sačuvan) razvio sistem inoča ili hetera, koje su se uzimale poglavito iz redova ropkinja. Taj se razvrat uvriježio i među širim slojevima i u daljem razvoju tih civilizacija mjestimice je zauzeo upravo strašan opseg, tako naročito u kasnijim razdobljima povijesti staroga grčko-rimskog svijeta. Rimske žene mjesto po konzulima računaju godine po broju muževa, koje su promijenile, a mnogi muškarci izbjegavaju svaki brak, da se mogu podati što većem razvratu.
Degeneracija dakle, koja je među srednjim i najmlađim primitivnim narodima vladala kod naroda lovačko-obrtničkih (i u područjima njihova utjecaja), opet se ponovila na području narodâ pisane povijesti: čvrsta monogamija iz prvobitne baštine prakulturnih naroda u prvom slučaju i razmjerno čvrst individualni, većinom još monogamijski brak nomadskih stočara u drugom slučaju jednako svršavaju s faktičnim dalekosežnim promiskuitetom. — O protivnom pravcu razvoja braka po Morganovoj konstrukciji nema doista ni traga, i činjenice etnološke i historijske tu koncepciju posve oprovrgavaju.
LIT.: W. Schmidt-W. Koppers, Völker und Kulturen, Regensburg 1925; Internationale Woche für Religions-Ethnologie, V. Tagung, Luxemburg 1929 i Pariz 1931 — sa 21 referatom dijelom izvornih izvještaja o braku i obitelji različnih primitivnih i visoko civiliziranih naroda; E. Westermarck, History of Human Marriage, 5. izd., 3 sv., London 1921; R. H. Lowie, Society Primitive, New York 1920; R. Thurnwald, Die menschliche Gesellschaft in ihren ethno-soziologischen Grundlagen, I.—V., Berlin 1931—34; primjerni izvorni izvještaji za prakulturne lovce-sabirače P. Schebesta, Bei den Urwaldzwergen von Malaya, Leipzig 1927; za nomadske stočare W. Radloff, Aus Sibirien, I.—II., Leipzig 1893; za primitivne biljogojce J. B. M. Mc Govern, Unter den Kopfjägern auf Formosa, Stuttgart 1923; za lovce-obrtnike R. B. Sarat Chandra Roy, Oraon Religion and Customs, Ranchi 1928; za najmlađe primitivne narode A. Erdland, Die Marschall-Insulaner (Anthropos-Bibliothek II., 1., Münster i. W. 1914; za najstarije visoke civilizacije C. L. Wooley, The Sumerians, Oxford 1928; A. Gahs, Historijski razvoj porodice, Zagreb 1932.
Kršćanski brak prema Kristovoj nauci i povijesnom iskustvu. Upravo u doba najvećeg bračnog razvrata u rimskom carstvu iznenada se počela širiti u svim društvenim slojevima čvrsta i stroga, sasvim beskompromisna monogamija. To nije bio plod lagane, nutarnje evolucije, nego učinak novoga kulturno-povijesnoga čimbenika: kršćanstva. Njegov osnivač, Isus Krist, zahvaća u pitanje braka s njegove najosnovnije, t. j. ćudoredne strane, koja opet može imati svoj zadnji razlog i zadnju sankciju samo u religiji. Zato on veže preporod braka uz obnovu vjere u jednoga Boga, koji je nesamo svemogući Stvoritelj i dobrostivi Otac na nebesima nego i zakonodavac i sudac, koji vidi najintimnije misli i želje ljudskoga srca. Krist doskora izravno pročišćuje i profinjuje starozavjetno shvaćanje braka u besjedi na Gori.
Na koncu svog javnog naučavanja ponovno ističe nerazrješivost braka: »Svaki, koji otpusti svoju ženu i uzme drugu, čini preljub, i koji uzme puštenicu, čini preljub« (Luka XVI., 15—18). To je vjerojatno bio povod, da ga farizeji malo poslije na njegovu zadnjem putovanju iz Pereje u Jeruzalem otvoreno pitaju u smislu škole svoga predstavnika Hilela: »Smije li čovjek otpustiti svoju ženu iz kakva mu drago razloga?« A Krist im odgovara: »Nijeste li čitali, da je Onaj, koji je u početku stvorio čovjeka, stvorio ih kao muško i žensko? I (Adam) je rekao: zato će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uz svoju ženu, a dvoje će biti jedno tijelo. Tako nijesu više dva, nego jedno tijelo. Što je dakle Bog združio, neka čovjek ne rastavlja.« Nato farizeji prigovore: »Zašto je dakle Mojsije zapovjedio, da se dade otpusno pismo i da se (žena) pusti?« Slijedi Kristov odgovor: »Vama je Mojsije dopustio otpuštati vaše žene poradi tvrdoće vašeg srca. Ali iz početka nije bilo tako!« (Matej XIX., 3—8).
Doskora, polovicom 1. st. pos. Kr., čitavu Kristovu nauku o beskompromisnoj monogamiji navješćuje grčko-rimskom svijetu naročito sv. Pavao govorom i perom; tako u poslanici Rimljanima najprije osuđuje neznabožačke spolne nastranosti i druge mane, da onda to jače istakne jedinstvo i nerazrješivost kršćanskog braka, dalje u poslanici Korinćanima, pa Efežanima. Povrh toga sam je Krist, diskretno i privlačivo u isti mah, stavio na srce »onima, kojima je dano«, i »koji mogu shvatiti« dragovoljan zavjet djevičanstva »poradi nebeskog kraljevstva«, t. j. kao sredstvo višeg savršenstva i isključivog služenja Njegovoj Crkvi (Matej XIX., 10—12), dakle ne poradi izbjegavanja obiteljskih žrtava.
Kristova Crkva imala je kroz stoljeća borbe, naročito s »višim krugovima« i s nekim vladarima, da provede i očuva beskompromisnu monogamiju. Ona je u tom ostala neumoljivo dosljedna i onda, kada je među njezinim vlastitim predstavnicima pala stega i kad je razvrat iskoristio crkvene raskole i otpade, da u znatnim dijelovima Evrope postigne kompromise na račun nerazrješivosti braka.
To je bilo najprije u 10. i 11. st. za prodora cezaropapizma i feudalizma u crkvene krugove na istoku i na zapadu, zatim opet u 15. i 16. st. u doba poganskog humanizma na zapadu. U Evropi je pak iza francuske revolucije bračno stanje opet krenulo nizbrdice, i to naročito pod utjecajem t. zv. naturalizma i konačno surovog materijalizma, što su ga tijekom prošlog stoljeća naveliko širili nekako uporedo liberalizam i marksizam, prihvativši Morganove konstrukcije o »prvobitnom promiskuitetu« za opravdanje svojih etatističkih nazora o prioritetu države pred obitelju i svojih ciljeva.
A neposredan je cilj bio t. zv. civilni brak, koji bi htio bračnom ugovoru oduzeti sakramentalnu svetost i ujedno što više olakšati njegovo razrješenje. Međutim je upravo uvođenje civilnog braka jasno očitovalo, da više nema granice u raspadanju obitelji sa svim sudbonosnim posljedicama, kad se jednom prihvati načelo razrješivosti braka. Tako su početkom sadašnjeg stoljeća sve više rasle brojke godišnjih razrješenja brakova u Pruskoj, Francuskoj i naročito u USA, gdje su već iznosile i 200.000, da onda budu još daleko nadmašene u Sovjetskoj Rusiji. Tako se po treći put u povijesti ljudskog roda razvijala degeneracija monogamije i braka uopće sve do dalekosežnog promiskuiteta. Ali takva degeneracija ne može više ostati nepopravljiva ibeznadna, jer onaj novi kulturno-historijski čimbenik višega reda ne prestaje djelovati: zajedno s vjerom u Boga Kristova Crkva brani svetost braka u njegovu jedinom dosljednom i potpunom obliku, u beskompromisnoj monogamiji, kao temelj uređenog ljudskog društva. I kao što je već dva puta bilo u povijesti kršćanskog braka, tako i sada nakon pape Leona XIII., koji je poslanicom »Arcanum« (Tajna) od 10. II. 1880 osudio civilni brak, u zadnje doba papa Pio XI. u okružnici »Casti connubii« (O čistom braku) od 31. XII. 1930 razmatra sve suvremene krive nazore o braku i velika zla. koja pogađaju ljudsko društvo provođenjem tih nazora, a ujedno iznosi u zaokruženoj cjelini sve, što treba znati o velikom otajstvu braka i o dužnostima bračnih drugova kao putokaz za obnovu društva preko obnovljenog braka.
A danas postoji već ona preporodna jezgra nesamo u evropskim narodima unatoč općem razvratu, nego i u mnogim (misijskim) krajevima i narodima izvan Evrope. Nisu naime samo preporodni narodni pokreti uporedo s borbom protiv liberalizma i marksizma morali već iz rodoljublja uzeti kršćanski brak u zaštitu, nego je 1935 i sam Stalin ustuknuo pred nastavljanjem dosljedne provedbe marksističkih nazora o braku; tada je lozinka, da je spolni čin toliko, koliko »ispiti čašu vode«, osuđena kao štetna za opće dobro, izvršenje pobačaja je ograničeno ili »racionirano« i ujedno je počela propaganda za stalniji i čvršći brak uz neke zakonske mjere.
Svakako za budućnost braka nosi veliku odgovornost i država kao najviša narodna organizacija i nosilac vlasti.
LIT.: O kršćanskom braku (Casti connubii), enciklika pape Pija XI. (u točnu hrvatskom prijevodu), izd. Akademije »Regina Apostolorum«, Sarajevo; A. Živković, Enciklika Pape Pija XI. za moralno-socijalni preporod društva, Zagreb 1931; W. Schmidt, Liebe—Ehe—Familie, Beč 1931. A. G-s.
Brak u današnjem društvu. U položaju žene u braku ogleda se položaj žene u društvu uopće. Žena je najglavniji radni član bračne zajednice, jer radi u kućanstvu, u gospodarstvu, te rađa i odgaja djecu. U seljačkom braku žena je za trećinu zaposlenija od muškarca, jer radi u kućanstvu, u vrtu, kod marve i na polju, a muškarac samo na polju i oko stoke. Ondje, gdje žena ima veću slobodu raspolaganja zajedničkim dobrima, odnosno, gdje ona može posve slobodno raspolagati nekim određenim dobrom, koje samo njoj pripada, ili gdje ona može predstavljati čak cijelu obiteljsku zajednicu, kako je slučaj kod naše zadruge, možemo naslutiti utjecaj matrijarhata. Muškarac privređuje, ali žena raspolaže novcem, jer ima više smisla za raspolaganje imovinom, koji je stekla brinući se za dom i djecu. Grad je industrijalizacijom i urbanizacijom unio nove probleme u brak. On je zaposlio ženu, učinio je ekonomski neovisnom od muškarca, pa nam se moderni b. pokazuje mnogo krhkiji i slabije povezan nego prije. U gradu su mnogobrojne rastave brakova; tu nalazimo napuštene domove, nepozakonjene divlje brakove, tu se razvija prostitucija, ne polaže se velika važnost na čistoću braka, ne pazi se toliko na razlike u godinama bračnih drugova, što sve dovodi do skeptičnog gledanja na brak. S druge strane mnoga žena u gradu ne radi, nema brige oko doma, ne rađa djecu, već ljenčari i što manje radi, a više troši, misleći, da tako ima veći ugled. U modernom braku nema požrtvovnosti, samozataje za usklađenje značaja bračnih drugova i održavanje obitelji. Previše su razvijeni sebičnost i materijalizam. U brak se često polazi s romantičnim predodžbama, koje nemaju osnovice u stvarnosti, pa zato dovode do razočaranja. Ili se opet misli, da je zadovoljenje spolnog nagona glavna svrha braka, a gubi se s vida značenje braka za održanje društva.
U sređenim društvenim prilikama b. i obiteljski život normalna su pojava. Kod prosječnih ljudi b. se često u prvom redu sklapa na temelju interesa roditelja bračnih drugova, a uzajamna privlačivost budućih bračnih drugova samo olakšava taj izbor. Razumne poglede na brak vidimo osobito kod seljaka. Oni tu rješavaju pitanje radne snage, povećanje svoga gospodarstva ili ugleda. Pitanje miraza je bitno. Ne radi se samo o otkupu, nego mladić i djevojka, t. j. budući bračni drugovi, žele u prvom redu živjeti kao i njihovi roditelji, a to znači održati bar približno istu društvenu razinu. Međutim pri svemu tome potrebno je, da postoji kod budućih bračnih drugova raspoloženje za sklonost i uzajamno popuštanje u zajedničkom životu.
U Hrvatskoj se dvije trećine od sveukupnog broja vjenčanja vrši od listopada do veljače. Najveći broj sklopljenih brakova bio je kod nas poslije rata 1919. Tome će biti razlog i u tome, što su se nakon par godina mnogi momci vratili iz rata. Do 1924 pada broj brakova, 1925 taj se broj diže, no poslije opet opada, i 1928 dolazi opet drugi najmanji broj. G. 1929 malo raste, ali poslije stalno pada, te doseže najniži broj 1934, dakle za vrijeme najveće privredne krize. Od toga vremena slabo se povećava broj brakova, pače, on je i dalje manji, negoli je bio 1930. Linija sklopljenih brakova u hrvatskim gradovima i selima podudara se, što znači, da gospodarsko stanje naših gradova ovisi o blagostanju naših sela i da se ravna po njemu.
Zanimljivo je, da je u planinskim krajevima Hrvatske, odakle odlaze ljudi na rad u gradove ili u tuđe zemlje, g. 1933—35, baš za doba najteže krize, znatno porastao broj brakova i broj djece. Uzrok je tome u velikom broju povratnika radnika, koji su tada imali prilike, da se nezaposleni žene. U Hrvatskoj je bilo 1930 na deset hiljada stanovnika 88,45 sklopljenih brakova; na 100 sklopljenih brakova bilo je u primorskoj Hrvatskoj 436,29 rođene djece, a u kontinentalnoj Hrvatskoj 358,59 rođene djece.
Broj je zakonite djece veći u katoličkim zemljama nego u protestantskim. Na pr. g. 1911 ima zakonite djece u Irskoj 98,8%, Italiji 91,1%, Austriji 89%, a u Pruskoj 74,7%, Engleskoj 68,4%. G. 1928 pokazuju katoličke zemlje, da se na 1000 stanovnika rađa u Madridu 25,9 djece, u Rimu 26,1 djece, a u Berlinu 10,2, u Londonu 16,2 djece, u kontinentalnoj Hrvatskoj 31,1 djece, a u primorskoj Hrvatskoj 36,3 djece.
Promatramo li pitanje braka u različnim stupnjevima ljudske uljudbe i tokom vjekova, vidimo, da je unatoč različitom gledanju na brak u različito vrijeme prevladavalo pozitivno mišljenje o monogamskom braku. No do sada, a i u buduće, rješavat će se problemi u braku na temelju onih ideologija, koje budu u određeno vrijeme vladale u svijetu. To nam je pokazala zadnjih dva desetljeća Njemačka, koja pitanje braka rješava prema nazoru na svijet, postavljenom od nove Njemačke. Međutim ne smije se nikada smetnuti s uma, da je b. od najveće važnosti za obiteljski život, koji je temelj svakoj društvenoj povezanosti i društvenom napretku.
LIT.: Obitelj u današnjem društvu, Izdanje Socijalnog tjedna, Zagreb 1938; R. Bićanić, Ekonomski faktor u porastu stanovništva, Liječnički vjesnik, Zagreb 1940; E. S. Bogardus, Uvod u praktičnu sociologiju (pogl. VI.), Zagreb 1941; R. H. Lowie, Marriage u Encyclopedia of the Social Science, New York 1933; F. E. Lumley, Principles of Sociology, New York 1929. V. H-t.