BALKANSKI POLUOTOK nazvan je po gorju Balkanu, iako ono nije najviše ni najprostranije gorje. Prvi je upotrijebio taj naziv njemački geograf Zeune 1808, no on smatra poluotokom samo zemlju južno od gorja Balkana, zapravo hipotetskog središnjeg bila, koje se po nazoru starijih geografa proteže po cijeloj širini poluotoka.
SADRŽAJ: Geologija, 143; Oblik i granice, 144; Reljef, 145; Hidrografija, 145; Klima, 145; Biljni pokrov, 146; Stanovništvo, 150; Privreda, 151; Promet, 151; Balkan u prethistorijsko doba, 151; Povijest, 154; Etnografski pregled, 156; Kulturnogeografski pregled, 156; Kulturnoanalitički pregled, 157; Balkanizmi, 158; Balkansko pitanje, 159; Balkanski savez, 159; Balkanski ratovi, 161; Balkanski pakt, 161; Balkanski institut, 162; Balkanske igre, 162.
Geologija. Kako se na B. p. sukobljuje više gorskih sistema, koji se raspadaju u znatan broj gorskih nizova, to je i geološka slika B. p. na prvi pogled dosta zamršena. Ipak se pomnjivim uspoređivanjem geološke građe pojedinih gorskih nizova može cjelokupna geološka građa B. p. podijeliti u tri glavna geološka područja ili sistema, naime u rodopski, dinarski i balkanski sistem.
Rodopski sistem je za B. p. ono, što je centralni pojas Alpa za istočne Alpe. Izgrađen je od starog kamenja, granita, gnajsa, tinjčevih škriljavaca i brusilovaca s ulošcima mramora. Sve je to staro kamenje bilo izvrgnuto davnoj tektonskoj djelatnosti i metamorfozi. Sile, koje su prouzrokovale te promjene, istovetne su sa silama, koje su stvorile mlada lančana gorja, jer su tek one izdigle Rodope u sadašnji tektonski visinski položaj. Srednji dio tih uzdignutih masa ostao je u geološkoj prošlosti uvijek izvan poplava mora Tetisa, pa je sedimentarno kamenje taloženo preko starih kristaliničnih masa samo na rubovima rodopske mase. U tektonskom smislu pripadaju Rodopima i gorske mase kristaliničnog sastava istočno od crte Dojransko jezero— Strumica—Štip sve do obala Male Azije. Sa sjevera im se pridružuje Osogovska gora, pa kristalinično područje s obje strane rijeke Morave oko Vranja, Kruševca i Kragujevca.
Između Rodopa i kristalinične jezgre zapadnomakedonskog gorja povlači se oko 40—70 km široka gorska zona, koja se razlikuje od rodopskog niza drugim geološkim sastavom i pravilnim pružanjem slojeva. Značajno je za tu gorsku zonu, da je izgrađena od debelih naslaga paleozojskih rožnjaka i mramora, pa od slojnih nizova mezozojskih vapnenaca, koji su utisnuti u slojeve starijeg kamenja. Najjača karakteristika te zone su neprekidni nizovi prodora i izljeva starijeg vulkanskog kamenja, kao peridotita, gabra i diabaza. Ovaj se pojas pruža od sjeverozapadne Srbije sve do Solunskog zaliva kao Vardarska zona. Odvajanje ovog pojasa od Rodopske mase počelo je u jurskoj periodi.
Planine zapadno od Vardarske zone, koje se prostiru od ruba skopske doline sve do sjevernog dijela otoka Eubeje, sagrađene su od kristaliničnog kamenja nastalog dinamometamorfozom u doba orogenskih pokreta, koji su borali Rodope. Ovaj pelagonijski masiv tektonski je potpuno odijeljen od Rodopa i stoji kao samostalna jezgra u području Rodopskog sistema. Orogenski pokreti ovih područja bili su osobito jaki krajem tercijara i početkom kvartera, kada je potonulo staro Egejsko kopno, koje je spajalo Rodope s Malom Azijom. U to doba bilo je jako vulkansko djelovanje, što se očituje nalazom mlađeg eruptivnog kamenja na tom području.
Zapadnim čestima Balkanskog poluotoka prolazi Dinarski sistem (Dinaridi) od Julijskih Alpa preko Grčke sve do Male Azije. Prema geološkom sastavu i tektonici sastavlja ga jadransko-jonski pojas, koji se pruža od sjeverne Istre preko otoka, obalom Dalmacije, Albanije i Grčke. Izgrađen je od vapnenaca krede i eocena sa sinklinalama eocenskog fliša. U Albaniji i Grčkoj prevučen je preko njega pojas Pindos-Cukali, sastavljen od mezozojskih naslaga s diskordantnim flišem starijeg tercijara. Srednjodinarski krški pojas proteže se od južnog ruba ljubljanske kotline preko zapadnih i južnih česti Hrvatske pa preko Crne Gore. U jezgri je sastavljen od paleozojskih škriljavaca, na kojima leže vapnenačke mase mezozoika i kenozoika. To su područja najljućeg krša. Njemu na istoku je bosansko-unutarnjoalbanski pojas paleozojskih škriljavaca, pješčenjaka i mezozojskih vapnenaca. U neposrednoj vezi je pojas mezozojskog ofiolitnog kamenja, rožnjačko - škriljnih pješčanih slojeva sa transgresijom krednog fliša. Polazi od Medvednice (Zagrebačke gore) prema jugoistoku kroz Bosnu, zapadnu Srbiju u Staru Rašku, Albaniju i Grčku. Ovamo pripadaju i slavonske gore.
Južni Karpati poprečno su prerezani Dunavom kod Đerdapa, ali prelaze i u sjeveroistočnu Srbiju bez geoloških i tektonskih prekida na tlo B. p. Čukom jugoistočno od Zaječara počinje Stara Planina ili Balkan i proteže se kroz Bugarsku pravcem jugoistočnim. Poradi jednakog geološkog sastava i tektonske građe oba ova gorja sačinjavaju geološki jedan Balkanski sistem (Balkanidi). Geološki su mu temeljne gorske zone rodopskog tipa s jezgrom kristaliničnog kamenja i filita paleozoika. Na tu jezgru naslanjaju se bore sedimentarnog kamenja mezozojske i kenozojske starosti uz eruptivno kamenje paleozoika i kenozoika. Tektonska se građa sastoji od nekoliko usporednih antiklinala, kojima na sjeveru dolaze rasjedi, a na jugu borane navlake. Orogenski pokreti vršeni su od zapada na istok ili od jugozapada k sjeveroistoku, dakle suprotno pokretima Dinarida.
LIT.: St. Bončev, Geologische Skizze Bulgariens, Comité d’organisation du IV. Congrès des géographes et etnographes slaves, Sofija 1936; J. Cvijić, Geomorfologija, knj. I., Beograd 1924; Fr. Katzer, Geologische Übersicht von Bosnien und der Herzegovina, Sonderabz. aus der Einleitung des »Führers für die Excursion durch B. u H. des IX. internationalen Geologencongresses«, Sarajevo 1903; K. Kramberger-Gorjanović, Die geotektonischen Verhältnisse des Agramer Gebirges und die mit denselben im Zusammenhang stehenden Erscheinungen. Aus dem Anhang zu den Abhandl. d. k. Preuss. Akad. d. Wiss. vom Jahre 1907, Berlin 1907; F. Kossmat, Geologie der Zentralen Balkanhalbinsel. Die Kriegsschauplätze 1914—1918 geol. dargestellt, sv. 12, Berlin 1924; F. Nopcsa, Zur Geologie von Nordbahnen, Jahrb. d. k. k. geol. R. A., sv. 55., Beč 1905; E. Nowack, Die Geologie des mittleren und südlichen Albanien, Zeitschr. d. Deutsch. geol. Gesell., sv. 72.,Monatsberichte 8.—10., Berlin 1920; W. Penck, Grundzüge der Geologie des Bosporus. Veröffentl. des Inst. f. Meereskunde, Berlin 1919; V. K. Petković, Geologie Ostserbiens, Srpska kr. ak. znanosti, sv. 105, Beograd 1935; W. G. Radew, Beitrag zur Geologie der Rhodope, Geologie der Umgebung von Schech-Djumaja, Jahresb. der Universität Sofia, sv. XXII, 2., 1926; C. Renz, Über den Gebirgsbau Griechenlands, Zeitschr. d. Deutsch, geol. Gesell., sv. 64, Monatsberichte 8., Berlin 1912; E. Tietze, Geologische Übersicht von Montenegro, Jahrb. d. k. k. R. A., Beč 1884; R. Schubert, Geologija Dalmacije, Zadar 1909; I. M. Žujović, Geologische Übersicht des Königreiches Serbien, Jahrb. d. k. k. geol. R. A., sv. 36, Beč 1886. J. P-k.
Oblik i granice. Površina Balkanskog poluotoka iznosi oko 495.000 km2. Sjeverni njegov dio ima oblik trapeza i podsjeća na Pirenejski poluotok, a razvedeniji grčki poluotok podsjeća oblikom na Apeninski. S evropskim se trupom veže na širini od 1200 km. Prema jugu se suzuje najprije postepeno (tako da je između Medovskog zaliva i Kuru Buruna širok 700 km), a na 40½° s. šir. se naglo suzuje na prosječnu širinu od nešto preko 200 km. Sjeverno-južna udaljenost je manja, te iznosi između Turnu-Severina i rta Matapana oko 900 km, a na istoku između Dunava i Egejskog mora mjestimice samo 300 km.
Budući da nema gorja, koje bi ga ograničavalo prema evropskom trupu, uzimaju mu se kao granica uglavnom rijeke Dunav i Sava. Neki izdvajaju na istoku Dobrudžu i povlače granicu od Černe Vode do Konstance. I na krajnjem zapadu ima u pogledu razgraničenja nekoliko varijanata. Najviše opravdanja ima granica, koja slijedi Savu do Brežica, a dalje vodi uz rijeku Krku, Postojnskim Vratima rijekom Vipavom, pa niz Soču do mora. Od tri južnoevropska poluotoka Balkanski je najviše kontinentalnog značaja, pa mu tek grčki dio ima izraziti poluotočni oblik. Budući da je i najmanje izoliran, čini se više kao izbočina evropskog trupa nego kao poluotok. S druge strane približuje se Maloj Aziji, pa je stoga dio kopnenog mosta, koji veže Evropu s Azijom. Obale Balkanskog poluotoka različita su oblika i postanka. Istočna, a djelomično i južna obala njegova trupa je uglavnom slabo razvedena. Od potopljenih dijelova dolina nastali su limani, koji su riječnim nanosima opet zasuti ili prijesapima odvojeni od otvorena mora. Samo neke rijeke imaju deltasto ušće (Mesta, Marica i Dunav). Na zapadu se stvorio spuštanjem kopna tip kanalske obale, gdje su najvažniji oblici razvedenosti brojni otoci, koji se pružaju uporedo s gorjem na kopnu, a odvojeni su kanalima.
Grčki je poluotok izrazita individualnost nesamo radi smanjene širine, nego i radi intenzivne razvedenosti, napose južno od zaliva Arte i Vola. Rasjedi, najčešće smjera JI—SZ i I—Z, raščlanili su istočnu i južnu obalu Grčke, tako da ona ide u red najrazvedenijih obala svijeta. Brojni otoci (Kikladi i Sporadi) ostatak su kopnene veze između Grčke i Male Azije. Nizom Kitera — Kreta — Karpatos—Rod odvojen je ovaj otočni svijet od ostalog Sredozemnog mora. Na sjevernoj obali Egejskog mora veći je stupanj razvedenosti kod Halkidike te kod Dardanela i Bospora.
Reljef. Balkanski poluotok je uglavnom planinski teren, a samo u istočnom dijelu ima većih nizina. Dosta komplicirani reljef može se podijeliti u tri glavna dijela. Jezgru poluotoka čini Rodopska masa, koja je genetički slična utonuloj Tirenskoj masi (Apeninskog poluotoka) i Meseti (na Pirenejskom poluotoku), pa predstavlja embrionalno kopno. Rodopska masa bila je u dva maha nabirana; u predpermsko i u postkredno ili posteocensko doba.
Iza toga je nastupilo rasjedanje, koje je bilo napose jako krajem tercijara i u kvarteru, kad je potonulo staro egejsko kopno, koje je vezalo Rodope sa starom kristalinskom masom Male Azije. Rasjedima su stari nabori raznovrsno ispresijecani, i tom su se prilikom neke plasine uzdigle, a druge su se spustile. Tako su nastali osječenici i kotline. Ove su među sobom vezane antecedentnim odnosno epigenetskim riječnim dolinama ili niskim razvodnicama. Na taj je način omogućena prohodnost u raznim smjerovima. Kao teško prohodni planinski blok održali su se Rodopi samo na istoku od Strume. Prilikom nabiranja mlađeg gorja, Balkana i Dinarida, bili su Rodopi otporna masa, pa se njihov utjecaj opaža u smjeru spomenutih gorskih sustava.
Cio zapadni dio poluotoka zapremaju dinarski nabori, na koje se nadovezuje Pindsko gorje, jedno i drugo uglavnom uporedo s obalom Jadranskog i Jonskog mora na duljini od 1200 km. Dinarsko se gorje sastoji od paleozojskih, mezozojskih i tercijarnih slojeva, no najvećeg su prostranstva mezozojske stijene. Njihovo je nabiranje počelo u gornjoj kredi, a intenzivnije je postalo opet u oligomiocenu. Neki su nabori pravilni i jednostavne strukture, drugi su polegli, dok su mjestimice stariji slojevi prebačeni preko mlađih. Na oblikovanje gorja utjecali su i rasjedi, napose oni uzdužnog smjera, duž kojih su nastale depresije (polja i doline). Poprečnih dolina i ulegnuća ima malo, pa su se tako Dinaridi pružili kao teško prohodna barijera, koja s jugozapada odvaja unutrašnjost poluotoka od mediteranskih prirodnih i kulturnih utjecaja. Ta funkcija izoliranja pojačana je pojavom neplodnog krša. Istovremeno s dinarskim stvorio se i pindski sustav. Oba se sučeljuju oko rijeke Drima, a po općim značajkama postoje među njima mnoge sličnosti.
Sjeveroistočni dio poluotoka zaprema Balkansko gorje, koje se kod Crnoriječke kotline sučeljuje s Karpatskim; posljednje seže na poluotok samo neznatnim dijelom. Balkansko je gorje građeno od paleozojskih i mezozojskih naslaga, koje leže preko kristalinskog kamenja. Starije nabiranje izvršeno je u predpermsko doba, a drugo, slabije, u oligomiocenu. U današnjem obliku ističe se taj dio time, što je s obzirom na svoju dužinu vrlo uzak. Rijeka Isker presjekla je gorje po cijeloj njegovoj širini, dok inače ima veći broj povoljnih prijevoja, pa nije bio osobita zapreka za kretanje u meridijanskom smjeru.
Hidrografija. U skladu s nagibom terena sjeverni se dio poluotoka odvodnjava prema Dunavu i Savi te pripada crnomorskom porječju. Najdulje su rijeke Vrbas, Bosna, Drina, Morava i Isker. Radi pružanja dinarsko - pindskog gorja pripada Jadranskom moru razmjerno usko područje, kojem se priključuje i ono podzemnog odvodnjavanja u kršu. Dublje zahvaća u unutrašnjost porječje Egejskog mora.
Klima. Kod klimatskih prilika na Balkanskom poluotoku opaža se jak utjecaj reljefa. Dinarska barijera priječi širenje maritimnih utjecaja s Jadranskog mora u unutrašnjost poluotoka, dok se na sjeveru i sjeverozapadu otvara poluotok klimatskim utjecajima srednje Evrope, a na istoku utjecajima pontskim. Dvije su uglavnom klimatske zone, mediteranska i srednjoevropsko-kontinentalna.
Granica (shvaćeno kao uža ili šira zona) vodi dinarskim grebenom, u pozadini Skadarskog jezera prelazi na Šarplaninu, a odatle vodi prema južnim visovima Rodopskog masiva. Oko srednjeg toka Marice povlači se jače u unutrašnjost, a odatle na istok dopire do Crnog mora. U mediteranskoj klimi vladaju općenito blage zime, a ljeta su na istoku toplija nego na zapadu. Kiše padaju pretežno zimi i jeseni, a ljeta su suha. U toplo godišnje doba prevlađuju vjetrovi sa sjevernog kvadranta (na Egejskom moru etezije), no na Jadranskom moru prilagođuju se uzdužnom smjeru morskog basena pa maestral puše sa sjeverozapada ili zapada. U hladnijoj polovici godine prevlađuju na Jadranskom moru bura i jugo.
| Temperatura |
| |
apsolutna visina |
siječanj |
srpanj |
kolovoz |
godina |
kolebanje |
padaline |
| Zapad |
Dubrovnik |
15 |
8.7 |
25.0 |
― |
16.5 |
16.3 |
1500 |
| Zakint |
3 |
11.5 |
26.6 |
— |
18.7 |
15.1 |
976 |
| Središnji dio |
Bitolj |
620 |
—1.4 |
22.2 |
— |
11.7 |
23.6 |
726 |
| Tripolis |
664 |
4.6 |
22.8 |
— |
13.3 |
18.2 |
679 |
| Istok |
Carigrad |
75 |
5.2 |
― |
23.6 |
14.3 |
18.4 |
733 |
| Nauplia |
6 |
10.0 |
― |
26.7 |
18.0 |
16.7 |
437 |
Kako se vidi, prema istoku se povećava kolebanje temperature, a smanjuje se količina padalina.
Unutrašnjost poluotoka ima hladne zime; ljeta su vruća osim u planinskim i šumovitim krajevima. Kolebanja temperature su jača nego u mediteranskoj klimi. Padaline su raspoređene preko cijele godine. U područjima, koja su još pod utjecajem mediteranske klime, najviše padalina otpada na proljeće i jesen, a što je izrazitiji kontinentski značaj klime, to se i maksimum više pomiče prema ljetu. U sjevernim dijelovima poluotoka otpada na ljeto 30—35% kiša.
| Temperature |
| |
apsolutna visina |
I. |
VII. |
godina |
kolebanje |
padaline |
| Sarajevo |
537 |
2.6 |
19.4 |
9.1 |
22.0 |
941 |
| Beograd |
138 |
—0.7 |
22.4 |
11.2 |
23.1 |
627 |
| Sofija |
550 |
—3.0 |
20.7 |
9.5 |
23.7 |
645 |
| Sulina |
2 |
—1.7 |
22.5 |
11.0 |
24.2 |
414 |
Značajne su velike razlike među ekstremnim temperaturama, koje uz godišnje kolebanje pokazuju kontinentalni značaj. Srednji minimum odnosno maksimum je u Beogradu —14.5° i 36.2°, a u Sofiji —19.2° i 34.7° (Priložena klimatska karta rađena je uglavnom po Cvijiću).
Biljni pokrov. Pregled botaničkih istraživanja.
Prigodna botanička istraživanja B. p. počinju vrlo rano. Ona se ograničuju najprije na hrvatske krajeve, a tek kasnije prodiru na druge dijelove poluotoka. Ipak prva veća istraživanja flore počinju istom početkom 19. st. monumentalnim djelom R. Waldsteina i P. Kitaibe1a, koje je izišlo od 1802—1812 u tri sveska u Beču pod naslovom »Descriptiones et icones plantarum rariorum Hungariae«. Ovo djelo donosi uz opise mnogih novih biljaka iz hrvatskih krajeva i odličan geografski prikaz Hrvatske. G. 1841 izdaje A. Grisebach u Göttingenu svoju raspravu »Reise durch Rumelien und nach Brussa im Jahre 1839«, a 1843—1844 neobično važni »Spicilegium florae rumelicae et bithynicae«, u kome opisuje niz novih značajnih biljaka iz dotad nepristupnog središnjeg dijela poluotoka. Nakon ovih temeljnih djela započinju sustavna istraživanja pojedinih balkanskih zemalja, koja donose konačno veći broj odličnih flora pojedinih zemalja. G. 1842—52 izlazi »Flora Dalmatica« od R. Visianija, 1857 »Syllabus Florae Croaticae«, a 1869 »Flora Croatica« od J. Schlossera i Lj.Vukotinovića; malo zatim slijedi 1874 »Flora kneževine Srbije« od J. Pančića. Već 1867 počela je izlaziti i 1886 završena je velika »Flora orientalis« od E. Boissiera, koja obuhvata i izvjesne dijelove B. p. Nakon okupacije prenose se sustavna istraživanja flore i vegetacije u Bosnu i Hercegovinu i već 1886 počinje izlaziti »Flora von Süd-Bosnien und der angrenzenden Hercegovina«, na koju se 1901 nadovezuje, na žalost nedovršena »Flora Bosne i Hercegovine« od G. Beck-a Mannagette. Međutim je izišla 1891/1898 »Flora Bulgarica« od J. Velenovskoga, a 1900/04 »Conspectus Florae Graecae« od E. Ha1acsy-a. Iza svjetskog rata izlazi 1925 »Flora Hungarica« od S. Javorke, koja obrađuje i Bansku Hrvatsku, i prvo izdanje velike »Flore na Blgaria« od N. Stojanova i B. Stefanova. Osim ovih flora pojedinih zemalja izišao je još velik broj značajnih rasprava o pojedinim krajevima B. p. Cijela četa istraživača najrazličitijih naroda sabire i obrađuje neobično zanimljivu floru poluotoka, i tako nastaje neobično opsežna literatura. Među prvima ističu se D. Hirc, L. Rossi, A. Degen, S. Petrović, K. Maly, S. Javorka, I. Urumov, F. Novak, Ž. Jurišić, S. Murbeck, J. Bornmüller, J. Rohlena, C. Vandas, Th. Heldreich, N. Košanin, E. Formanek, A. Baldacci, Th. Orphanides i mnogi drugi. Tako su stvorene osnove za obradbu flore B. p. kao cjeline, i 1927—1933 izlazi prethodno djelo A. Hayeka pod naslovom »Prodromus florae peninsulae Balcanicae« u tri sveska na 2800 stranica. To je djelo od golemog značenja za poznavanje mnogolike flore poluotoka, ali se time ne mogu floristička istraživanja smatrati ni izdaleka završenim.
O vegetaciji B. p. postoje dva velika važna djela. Jedno G. Becka Mannagette o ilirskim zemljama i drugo L. Adamovića o mezijskim zemljama. Te dvije knjige izišle su kao IV. i XI. sv. monumentalnog djela »Die Vegetation der Erde«, koju su počeli izdavati A. Engleri O. Drude. U njima je navedena vrlo iscrpljiva botanička literatura i prikazana je povijest istraživanja sjevernih balkanskih zemalja. Tako je vegetacija B. p. postala jednom od najbolje poznatih u Evropi.
Već 1907 izlazi u izdanjima bečke akademije rasprava L. Adamovića pod naslovom »Die pflanzengeographische Stellung und Gliederung der Balkanhalbinsel« sa tri velike bojadisane karte. Iako su floristička i vegetacijska istraživanja od toga vremena znatno napredovala, te se u mnogom izmijenilo i samo gledanje na biljni pokrov, ostaje ta rasprava temeljem za biljnogeografsko raščlanjenje B. p. U preglednoj monografiji W. B. Turrilla pod naslovom »The plant-life of the Balkan peninsula« provedena je pomna analiza flore i ispitane su njezine veze sa susjednim područjima. Ako spomenemo još veliku raspravu F. Markgrafa o Albaniji, koja je izišla 1932 pod naslovom »Pflanzengeographie von Albanien«, to smo naveli najvažnija starija djela o vegetaciji. U novije doba pošla su razvitkom biljne sociologije vegetacijska istraživanja novim putem, pa u tom pogledu zauzimaju hrvatske zemlje prvo mjesto.
Flora. U biljnogeografskom pogledu B. p. nesumnjivo je najzanimljivije područje Evrope. Flora je neobično obilna. U najnovijem Hayekovu djelu 1933, koje obuhvata paprati i cvjetnjače, opisano je 148 porodica sa 1065 rodova i oko 6700 vrsta s velikim brojem podvrsta i odlika. Od tog su vremena otkriveni još mnogi novi oblici, tako da se broj vrsta na B. p. stalno povećava. Ako se k tomu pribroje još alge, gljive, lišajevi i mahovine, to dobivamo upravo golem broj biljnih predstavnika, koji nastavaju B. p. Veće obilje nalazi se samo u suptropskim i tropskim područjima. Neke su porodice zastupane napose velikim brojem rodova i vrsta. Tako se ističe por. glavočika s nekih 100 rodova i oko 900 vrsta, por. štitarica s 82 roda i 334 vrste, por. lepirnjača s 50 rodova i 565 vrsta, dok je por. ljubica zastupana samo s jednim rodom i nekih 60 vrsta. Sam rod karanfila zastupan je na B. p. sa 100 vrsta, rod kozlinac sa 70 vrsta, dok je s druge strane poznata samo po jedna vrsta roda Degenia, Sibiraea i t. d. Balkanska flora nije zanimljiva samo zbog velikog broja vrsta, nego u prvom redu radi svoje starosti. Na B. p. dolazi doduše velik broj vrsta, koje su raširene općenito u sjevernim umjerenim područjima ili su obilno zastupane u cijelom Sredozemlju. Ipak daju glavno obilježje flori u prvom redu endemi, od kojih mnogi pokazuju izrazito reliktni značaj. Među samim drvećem, koje izgrađuje sad veće sad manje površine šuma, nalazi se znatan broj takvih zanimljivih vrsta, na pr. omorika, molika, munjika, grčka jela, divlji kesten, macedonski hrast, orah, crni grab i dr. Te su biljke ili vezane na B. p. ili dolaze još tu i tamo u najbližim susjednim područjima, u prvom redu na Apeninskom poluotoku i na Kavkazu. Znatan je broj takvih starih oblika poznat i među grmljem; pred svima se ističe hrvatska sibireja, jorgovan, forzitija, Blagajev likovac, različne žutilovke i dr. Kud i kamo je veći broj starih endemičnih oblika među zeljastim biljkama. Najpoznatije su velebitska degenija, različna zvonca (Edraeanthus), vulfenija (Wulfenia Baldaccii), biskupska kapica, mekinjak, Košaninova ljubica, različne kamenike, karanfili i t. d. Posebno se ističu u balkanskoj flori tri roda tropske porodice gesnerijaceja, i to rod Ramondia s dvije vrste (R. serbica Panč. i R. Nathaliae Panč. i Petr.), rod Haberlea s jednom vrstom (H. rhodopensis Friv.) i rod Jankaea s vrstom J. Heldreichii Boiss. One pokazuju vezu s kineskim rodovima Didissandra i Boea.
Na neobično razvijeni endemizam B. p. upozorili su mnogi autori, napose Beck-Mannagetta, Adamović, Stojanov, Stefanov, Košanin i Degen. U novije doba ispitao je balkansku floru s genetskog i geografskog gledišta Turrill i došao je do vrlo zanimljivih zaključaka. Na posebnoj karti prikazuje isti pisac raširenje balkanskih endema u pojedinim područjima poluotoka. Tamo se vidi, da na pr. u jugozapadnoj Hrvatskoj ima 80, u Crnoj Gori 210, u sjevernoj Macedoniji 309, a u Grčkoj 564 balkanskih endema. Osim toga ističu se pojedina uža područja svojim posebnim endemizmom, tako ima na pr. Crna Gora 20 svojih, sjeverna Macedonija 54, a Grčka pače 260 endemičnih oblika. Ti endemi predstavljaju često različne flornogenetske elemente, pa su za raščlanjenje B. p. neobično važni. Stojanov je pokazao, da se nalaze uglavnom četiri reliktna područja: istočno crnomorsko od Strandže do Dobrudže pokazuje usku vezu s Kavkazom, središnje, rodopsko, s onu stranu Vardara pokazuje vezu s Karpatima, zapadno, dinarsko, pokazuje vezu s Malom Azijom, i zasebno grčko područje. Ta se područja odlikuju više reliktnim značajem flore nego ekološkim prilikama.
Osim ovog reliktnog značaja flore ističe se B. p. kao neobično važna biljnogeografska raskrsnica triju regija: eurosibirsko-sjevernoameričke, sredozemne i aralokaspijske, koje se ovdje sastaju, te je svaka od njih proizvela na njegovu floru velik utjecaj. Zato je i razumljivo, da se na B. p. nalaze vrlo različiti florni elementi. Na otocima i obalama mora upravo preteže sredozemni elemenat (→ Sredozemlje, biljni pokrov), dok su u kopnenom dijelu najrašireniji zapravo eurosibirski šumski elementi, koji slično kao i alpski i arktoalpski dosežu na B. p. svoju najjužniju granicu u Evropi. Osim toga mogu se lučiti ilirski, alpski, karpatski, dacijski, grčki, a rjeđe i kavkaski elementi, dok je u stepama veoma obilno zastupan sarmatski i panonski elemenat.
Mnogolikost balkanske flore i njezina velika raščlanjenost ne proizlazi iz sadašnjih prilika, nego je u vezi s njezinom prošlošću, jer je za oledbe znatno pošteđena, te je tako sačuvala izrazito reliktni značaj. Po svom geografskom položaju pokazuje poluotok jasnu vezu s Alpama i planinama srednje Italije. Ova potonja veza upućuje na tercijarnu kopnenu vezu obaju poluotoka. Slična je veza i sa transilvanskim Alpama, dok planina Strandža upućuje očito na Kavkaz, s kojim je biljnogeografski vezana juž. rubom Crnoga mora. Posebno je zanimljiv odnos s Iberskim poluotokom. Na oba poluotoka, Iberskom i Balkanskom, javlja se bez posredne veze veći broj vrlo značajnih dijelom istih, dijelom srodnih (vikarnih) vrsta. Tako se nalazi na pr. na Iberskom poluotoku Prunus lusitanica L., Viola cazorlensis Gaud., Ramondia pyrenaica Rich., a na B. p. srodni Prunus Laurocerasus L., Viola delphinantha Bois., Ramondia serbica Panč. i R. Nathaliae Panč. i Petr. Zato prelazi poznavanje balkanske flore daleko granice samog poluotoka i postaje zanimljivim problemom razvitka flore ne samo cijele Evrope, nego cijeloga sjevernog umjerenog područja.
Vegetacija. U vegetacijskom pogledu pokazuje B. p. znatno prostorno i visinsko raščlanjenje. Najveći dio poluotoka, koji zaprema uglavnom kopnene krajeve, pripada ilirskoj pokrajini eurosibirsko-sjevernoameričke regije, dok je primorske dijelove i cijeli južni dio poluotoka, obuhvaćajući Grčku s Tesalijom i Epirom, zapremila sredozemna vegetacija. Granicu obiju regija nije lako povući; ona je doduše u najnižem pojasu, gdje se nalaze s jedne strane zimzelene, a s druge strane listopadne šume, vrlo jasna, ali samo raščlanjenje zadaje zbog prehvaćanja visinskih pojasa znatne poteškoće. Tako se na pr. nadovezuju polazeći od mora prema kopnu neposredno na sredozemnu zimzelenu vegetaciju listopadne šume hrasta medunca i bjelograbića; one izgrađuju osim toga povrh same zimzelene vegetacije posebni visinski pojas. S druge strane prehvaćaju vrlo mnoge planinske biljke srednjeevropskih planina duboko prema jugu poluotoka dosežući ovdje svoju najjužniju granicu. Najteže je pitanje ograničenja obiju regija u središnjem i južnom dijelu Macedonije, gdje se u nizinama posebno ističu sredozemne i ostale južne biljke prodirući u dolini Vardara daleko prema sjeveru. Naprotiv je u planinskoj vegetaciji okolnih planina snažno zastupan srednjeevropski planinski elemenat s mnogim alpskim i arktoalpskim predstavnicima. Na Šarplanini i na Korabu nalazi se na pr. značajna zeljasta vrba (Salix herbaceaL.), svinuti šaš (Carex curvula All.), različne sirištare (Gentiana Kochiarta Perr. et Song., G. nivalis L., G. punctata L.), empetrum (Empetrum hermaphroditum [L.] Hag.), različne kamenike, drijas (Dryas octopetala L.), trocjepni šaš (Juncus trifidus L.) i dr. Najveći dio tih vrsta zaustavlja se na Korabu, Peristeru i na Kajmakčalanu, a južnije već ne dolazi. U planinskoj su vegetaciji Olimpa već vrlo rijetke biljke sjevernih planina i pretežu planinske biljke Sredozemlja; neke od njih sežu na sjeveru do Galičice i Bistre. Adamović je na svojoj klasičnoj karti raščlanjenja B. p. priključio sredozemnoj regiji još cijelo područje hrasta medunca i bjelograbića. Na taj je način zahvatio i Šar-planinu i Jakupicu, premda one pokazuju već u šumskoj vegetaciji (smreka, jela, klekovina), a napose u planinskoj vegetaciji izrazito srednjeevropske crte.
Raščlanjenje B. p. na osnovu biljnih zadruga, kako je ovdje dosljedno provedeno, zadaje mnogo poteškoća, jer mnogi krajevi nijesu još dosad u biljnosociološkom pogledu istraženi. Najniži vegetacijski pojas izgrađen je od hrastovih šuma, i to u primorskim stranama uglavnom od zimzelene šume crnike i njezinih degeneracijskih stadija makije, a u kopnenom dijelu od različnih listopadnih hrastova, poimence medunca, cera, sladuna, macedonskog hrasta, kitnjaka i lužnjaka. Iznad toga razvijeno je nekoliko visinskih pojasa značajnih po svome sastavu i raširenju.
Zimzeleno područje, područje Sredozemlja u užem smislu, ograničeno je zapravo na razmjerno uski rub obale i otoka Jadranskog, Jonskog i Egejskog mora i prodire dublje u nutrinu kopna samo u Grčkoj. Ono se može po Adamoviću raščlaniti u više zona, a značajno je po pretezanju šume crnike. Te šume pripadaju svezi crnikinih šuma (Quercion ilicis Br.-Bl.), a pretvorene su danas najvećim dijelom u šikare — poznate pod imenom makije — ili su posve nestale i prepustile mjesto kamenjarama vrlo značajnog sastava. U tim kamenjarama nalazi se uz obilje mirisavih, dlakavih i mliječnih biljaka neobično velik broj jednogodišnjica. Kamenjare pripadaju dobrim dijelom sredozemnoj svezi Thero-Brachypodion Br.-Bl., koja na B. p. nije još dovoljno istražena. Osim vrlo mnogolikih šuma crnike nalaze se u zimzelenom pojasu lijepe šume alepskog bora (Pinus halepensis Mil.), a u višim pojasima i šume crnog bora (Pinus nigra Arn.). One zapremaju znatne površine i u kopnenim dijelovima. Visinski pojasi pravih sredozemnih planina još su slabo poznati. Po Markgrafu nalazi se na Tomoru u Albaniji do 500 m pojas makije, od 500 do 900 pojas hrastove šume, od 900 do 1300 pojas miješane listopadne šume s crnim grabom i običnim grabom, od 1300 do 2100 pojas šume munjike, a od 2100 do 2400 razvijen je pojas planinskih rudina. U planini Nemerca u Albaniji seže po istom piscu pojas hrastove šume do 900 m, iznad njega do 2180 snažan pojas grčke jele, a do vrha se nalaze planinske rudine. Mnogo je istraživan Olimp, ali se mišljenja o njegovu visinskom raščlanjenju razilaze. Po Hayeku nadovezuju se na zimzeleni pojas makije, koji seže do 600 m, ovi pojasi: pojas crnog bora od 600 do 1000 m, pojas bukve i jele od 1000—1900, pojas munjike od 1900— 2300 i pojas planinske vegetacije od 2300 do 2915. Stojanov i Jordanov slažu se naprotiv uglavnom u visini zimzelene vegetacije (500 do 700 m), ali proširuju pojas crnoga bora s listopadnim hrastovima do 1750, nalaze iznad njega neposredno pojas munjike, sve do 2300 (i do 2500), dok se povrh toga nalazi pojas planinskih rudina. Bukva i jela raširene su doduše često na Olimpu, ali samo, ako im pogoduju mjesne prilike, te zauzimaju uglavnom vlažnija staništa.
Na zimzelenu vegetaciju nadovezuje se prema nutrini kopna uže ili šire područje listopadnih šuma hrasta medunca i bjelograbića. Ono zaprema sjeverne hrvatske otoke i zagorske krajeve dalmatinske i hercegovačke Hrvatske, niža područja Crne Gore, veće površine Albanije, Grčke, Macedonije, Tracije i jugoistočnog dijela Bugarske. U tom se području javljaju još obilno sredozemni elementi i mnoge značajne kulture, poimence duhan, pamuk, vinova loza i mak. Šume, poznate pod imenom krške šume, rijetko su sačuvane i najvećim dijelom pretvorene su u šikare, koje je Adamović opisao pod imenom šibljaka. One pripadaju redu medunčevih šuma (Quercetalia pubescentis Br.-Bl.) i zastupane su s više asocijacija. U Hrvatskoj je opisana šuma bjelograbića (Carpinetum orientalis croaticum H-ić), a u Macedoniji po Oehmu šuma macedonskog hrasta (Quercus macedonica) sa šimširom. Potiskivanjem šuma i šikara nastale su kamenjare submediteranskog značaja, koje pripadaju posebnim endemičnim svezama reda ovsikovih livada (Brometalia erecti Br.-Bl.). U Hrvatskoj i Crnoj Gori raširena je posebna sveza ovog reda (Chrysopogoneto-Satureion subspicatae Horv. et H-ić).
U nutrini kopna s ovu stranu Dinarskih planina nalazi se golemo šumsko područje kopnenog dijela B. p., koje zaprema kopnene dijelove Hrvatske, Srbiju i sjevernu Bugarsku i pokazuje velike razlike prema primorskim krajevima. Najniži šumski pojas sjev. Hrvatske, koliko nije pod utjecajem poplava, izgrađen je od šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Querceto-Carpinetum croaticum Horv.), koje pripadaju svezi bukovih šuma (Fagion silvaticae Pawl.). Te šume pokazuju umjereno vlažni značaj i odlikuju se velikom bujnošću. Njihovim potiskivanjem nastale su goleme površine oranica i livada, a na ispranim tlima i vriština. Naprotiv nalazimo po istraživanjima Rudskog u Srbiji i Stojanova i dr. u Bugarskoj već posve drugi sastav šuma. Ondje pretežu također hrastove šume, ali su one znatno suše, te se u njima javlja obilno hrast sladun i cer (as. Quercetum confertae-cerris Rudski) s većim brojem vrsta suhih staništa. Šume kitnjaka i običnog graba vezane su tamo na vlažnije udubine. To područje šuma sladuna i cera prehvaća i u slavonsku Hrvatsku.
Iznad listopadnih hrastova zapremile su u kopnenim dijelovima goleme površine šume obične bukve (Fagus silvatica L.), koju zamjenjuje u istočnim dijelovima katkad kavkaska bukva (Fagus orientalis Lip.). Bukove šume pokazuju na velikim udaljenostima slični sastav, ali se mogu ipak rastaviti u više asocijacija. Hrvatska bukova šuma (Fagetum silvaticae croaticum Horv.) neobično je bujno razvijena zadruga i može se raščlaniti na brdsku bukovu šumu, miješanu šumu bukve i obične jele i na pretplaninsku šumu bukve. Šuma bukve seže daleko prema jugu i još na Olimpu pokazuje izrazito srednjeevropski značaj. U Srbiji i sjevernoj Bugarskoj nalazi se iznad miješane šume bukve i jele posebni pojas smreke, koja je u Hrvatskoj razvijena na izloženim obroncima i u hladnim vrtačama. U srednjem toku Drine javlja se uz običnu smreku nadasve značajna endemična omorika (Picea omorica Panč.). Na višim planinama sjevernog dijela B. p. nalazi se iznad pojasa bukve sad širi sad uži pojas klekovine bora (Pinus mughus Scop.), dok se na planinama u središnjem dijelu nalazi na vapnenoj podlozi između bukve i klekovine još nadasve značajni pojas munjike (Pinus Heldreichii Christ). Na kamenu oskudnu vapnom javlja se u istim visinama središnjeg dijela poluotoka neobično značajna endemična molika (Pinus Peuce Gris.), koja izgrađuje na mnogim mjestima prekrasne šume.
Na šumsku je vegetaciju u znatnoj mjeri utjecao čovjek, tako da su na mnogim mjestima šume potpuno nestale ili su pretvorene u jadne šikare, na kojima pasu silna stada ovaca. Najbolje su sačuvane šume u teže pristupačnim krajevima Hrvatske. Potiskivanjem šuma stvorene su u primorskim krajevima kamenjare, a u kopnenim polja i livade.
Na suhim livadama veoma obilno je zastupan stepski elemenat, dok su na primorskim i kopnenim pijescima razvijene vrlo značajne zadruge pješčarka. Od ostalih značajnih zajednica valja spomenuti slanuše kopnenog područja (Skopsko polje) i cretove. Ovi su potonji vrlo rijetki i nalaze se samo tu i tamo u Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj. Njihova vegetacija pokazuje izrazito borealni značaj (Pevalek). U pretplaninskom pojasu razvijene su vrlo obilno zadruge visokih zeleni. Iznad pojasa šumske vegetacije nalazi se na visokim balkanskim planinama posebni pojas planinskih rudina. U Hrvatskoj nema po novijim istraživanjima takva pojasa, jer ni najviše naše planine ne dosežu gornju granicu klekovine; on je razvijen istom u Crnoj Gori, Albaniji, Macedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. Kako se vidi iz priložene slike, pokazuje visinsko raščlanjenje prema istoku i jugu značajan pomak svih granica na više. Dok na razmjerno niskom Risnjaku počinje pojas klekovine iznad 1400 m, nalazi se on na višoj Bjelašnici istom u visini od 1740 m, a na još višoj i istočnoj planini Rili u visini od 2000 m i doseže ovdje svoju gornju granicu u visini od 2600 m. Tako se na Rili nalazi povrh klekovine pojas planinskih rudina, koje su na Risnjaku i na Bjelašnici razvijene samo pod utjecajem lokalnih klimskih i orografskih prilika. Taj značajni pomak visinskih pojasa uvjetuje kopneni značaj klime u vezi s istočnijim položajem i usponima planinskih skupova slično kao što je to u Alpama. Poredba visinskih pojasa balkanskih planina s Tatrom pokazuje, da se u Tatri nalazi iznad pojasa šume i klekovine ne samo snažan pojas planinske vegetacije, nego i pojas predsnježne (subnivalne) vegetacije, koga po novijim istraživanjima nema na cijelom B. p. U Tatri su pomaknute sve granice znatno na niže, a to je po Pawlovskomu u vezi sa sjevernim položajem i vlažnijom klimom Tatre.
Planinska vegetacija razvijena je na balkanskim planinama neobično lijepo. Ni u kojem pojasu nije toliko izražena mnogolikost životnih prilika, koje su vladale u prošlosti i sadašnjosti, kao u planinskoj vegetaciji. B. planinska vegetacija pokazuje posebnu osebujnost i neobičnu raznolikost, koju ne nalazimo nigdje u Evropi. Kao u Alpama možemo i ovdje lučiti četiri osnovna skupa vegetacijskog pokrova: zadruge na stijenama, na točilima, na planinskim rudinama i na rubovima snježanika. U svakom od tih skupova može se opet lučiti posebno vapnenačka, posebno silikatna vegetacija. Planinska vegetacija izgrađena je od neobično velikog broja endemičnih vrsta, koje su se ujedinile s mnogim alpskim i arktoalpskim vrstama u nadasve značajne endemične zajednice. Sociološka istraživanja na hrvatskim, macedonskim i bugarskim planinama pokazuju ne samo neobično velik broj posebnih endemičnih asocijacija, nego i posebnih endemičnih sveza. Vegetacija vapnenih stijena pokazuje neobičnu mnogolikost i sastavljena je iz mnogih prekrasnih biljaka. Dosad je poznato više asocijacija, koje pripadaju u planinskim krajevima Hrvatske i Crne Gore svezi Micromerion croaticae Horv., a u središnjem dijelu poluotoka svezi Ramondion Nathaliae Horv., dok one na primorskim obroncima pripadaju posebnoj svezi Centaureo-Campanulion H-ić. Vegetacija suhih vapnenih točila pripada endemičnim asocijacijama alpske sveze Thlaspeion rotundifolii Br.-Bl., koja je zastupana s nekoliko endemičnih asocijacija. Od svih se zadruga najviše ističu zadruge mekinjaka, jedna u planinskim krajevima (Drypetum Linneanae Horv.) i druga na kvarnerskom području (Drypetum Jacquinianae H-ić). Na vlažnim točilima dolaze zadruge sveze Arabidion coeruleae Br.-Bl. predstavljene napose značajnom zadrugom prenjske kamenike (Saxifragetum prenjae Horv.). Neobično su obilno razvijene planinske rudine na vapnenoj podlozi; one se ističu posebno velikim brojem endemičnih vrsta i u doba cvatnje ukrašuju cijele obronke. Dosad je opisan velik broj asocijacija, koje pripadaju posebnim endemičnim svezama (Seslerion tenuifoliae Horv., S. nitidae Horv., Festucion pungentis Horv.).
Vegetacija silikatnih stijena i točila nije ni izdaleka tako razvijena, ali su zato planinske rudine na prakamenju središnjeg i istočnog dijela poluotoka zauzele velike površine i pokazuju neobično značajni sastav. One pripadaju dvjema endemičnim svezama (Poion violaceae Horv. i Seslerion comosae Horv.) U svom geografskom raspoređenju pokazuju pojedine zadruge zanimljive osobine i omogućuju na taj način jasno raščlanjenje biljnog pokrova b. planina. Na osnovu razlika u sastavu i raspoređenju mogu se već sada lučiti naravna vegetacijska područja, i to: na zapadu hrvatsko-crnogorsko od Snježnika do Prokletija, na istoku i središtu srpsko-bugarsko i na jugu albansko-grčko.
Biljni pokrov balkanskih planina pokazuje jasne veze s Alpama i Karpatima, ali se odlikuje kao posebno, neobično važno područje Evrope, u kome se do danas sačuvao reliktni značaj tercijarne flore.
LIT.: L. Adamović, Die pflanzengeographische Stellung und Gliederung der Balkanhalbinsel, Denks. d. A. Wiss. Math.-Naturw. Kl., sv. 80., Beč 1907; Isti, Die Vegetationsverhaltnisse der Balkanländer (Mösische Länder), Leipzig 1909; Isti, Vegetationsbilder aus Bosnien und der Herzegovina, Vegetationsbilder, 8. r., sv. 4., Jena 1910; Isti, Die Pflanzenwelt Dalmatiens, Leipzig 1911; G. Beck-Mannagetta, Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen Länder, Leipzig 1901; H. Czeczott, The distribution of some species in Northern Asia Minor and the problem of Pontide, Mitt. Königl. Naturwiss. Inst. Sofia, sv. X., 1937; O. Cyren i A. Hayek, Der Thessalische Olymp u Vegetationsbilder, 18 r., sv. 6/7, Jena 1928; I. Horvat, Vegetacijske studije o hrvatskim planinama I. i II., Rad Akad., knj. 238 i 239, Zagreb 1930 i 1931; Isti, Pregled planinske vegetacije zapadnog i središnjeg dijela Balkanskog poluotoka, Compt. rendus du IVe Congrès de géogr. et d. ethn. slaves 1936, Sofia 1937; Isti, Biljno-sociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj, Glasn. za šum. pokuse, sv. 6, Zagreb 1938; I. Horvat, B. Pawlovski i J. Walas, Phytosoziologische Studien über die Hochgebirgsvegetation der Rila Planina in Bulgarien, Bull, de l’Acad. polon. d. sc. et d. lettres, Ser. B., Krakov 1937; Stj. Horvatić, Karakteristika flore i vegetacije krša, Šum. List, 1938; Isti, Flora i vegetacija otoka Paga, Prir. istraž. Akad., sv. 19, 1934; N. Košanin, Četinjari Južne Srbije, Glasn. Skop. Nauč. društva I. 1925; F. Markgraf, Pflanzengeographie von Albanien, Stuttgart 1932; I. Pevalek, Geobotanička i algološka istraživanja cretova u Hrvatskoj i Sloveniji, Rad Akad., knj. 230, Zagreb, 1924; N. Stojanov, Le caractère phytogéographique de la Bulgarie, u La Bulgarie, Sofija 1936; N. Stojanov i D. Jordanov, Botanische Studien auf dem Thessalischen Olymp, Godišnjak na sofiaskia universitet, sv. XXXIV., knj. 3, 1937/38; W. B. Turrill, The plant-life of the Balkan peninsula, Oxford 1929. U tim je raspravama navedena i ostala najvažnija literatura. I. H.
Stanovništvo. Kao kontinentalni most između Evrope i Azije bio je Balkanski poluotok teren, gdje su se ukrštavali različiti rasni i kulturni utjecaji. Reljef je pritom omogućio očuvanje i održavanje pojedinih elemenata, pa tako ovaj poluotok pruža i danas u rasnom, etničkom i kulturnom pogledu raznoliku sliku.
Dinarske su zemlje rasadište istoimene rase, dok su prohodnije istočne zemlje bile područjem rasnog ukrštavanja, pa se ovdje miješala dinarska rasa s prednjoazijskom i orijentalnom. Prosječni tip je u istočnom dijelu poluotoka nižeg rasta i mnogo tamniji nego na zapadnom. Na grčkom se poluotoku miješa mediteranska rasa s prednjoazijskom, a sporadički se značajke mediteranske rase javljaju i na jadranskom primorju.
Na osvitu povijesnog doba stanovali su na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka Iliri, na istočnom Tračani, na krajnjem sjeverozapadu Kelti, oko Vardara Makedonci, a na grčkom poluotoku Grci. Za rimskog gospodstva bio je sjeverni dio poluotoka uvelike romaniziran, a južni heleniziran. Od starog stanovništva održali su se do danas Grci, Albanci i Aromuni. Značajno je, da su se ta tri naroda održala gotovo isključivo u mediteranskom pojasu, gdje su usprkos kasnijih utjecaja sačuvali svoju jezičnu, a donekle i kulturnu baštinu. Najveći dio poluotoka posjeli su Slaveni, koji su tu apsorbirali starije etničke elemente. Ista je sudbina zadesila i kasnije doseljeni sloj tursko-tatarskih Bugara. Posljednja je bila invazija Turaka, kojih je do danas ostalo dosta malo, jer je tokom 19. st. uporedo s gubitkom pojedinih turskih pokrajina nastupalo i povlačenje turskih masa (a djelomično i muslimana neturskog podrijetla) u preostale krajeve turske države.
Većinu stanovništva čine danas Slaveni; 61% (Hrvati, Srbi i Bugari), Grka ima 22%, Turaka 6%, a Albanaca 3%. Ostatak otpada na Aromune, Cigane, Židove i na druge manje skupine. Po vjerskoj je pripadnosti 63% pravoslavnih, 19% katolika i 14% muslimana. Ukupni broj stanovnika iznosi okruglo 25 milijuna, pa je gustoća oko 50 ljudi na 1 km2.
Raščlanjenost Balkanskog poluotoka pogoduje stvaranju manjih država, dok je cio poluotok bio pod jednom političkom vlašću samo u onim slučajevima, kad se ta vlast upirala i na druge nebalkanske zemlje, rimsko-bizantsko i tursko carstvo. Ambicije pojedinih bugarskih i srpskih vladara, da zavladaju cijelim Balkanskim poluotokom ili barem njegovim najvećim dijelom, stvorile su tek efemerne tvorevine.
Značajna je činjenica, da je kod podjele rimskog carstva na zapadni i istočni dio granica (povučena uglavnom rijekom Drinom i dalje do Skadra) presjekla Balkanski poluotok. Ta je granica s nekim promjenama došla do izražaja i kod odvajanja istočne crkve od zapadne, a s tim u vezi i kod oblikovanja dvaju kulturnih krugova, zapadnoevropskog i bizantskog. S dolaskom Turaka unesen je i novi kulturni elemenat, koji se stopio s bizantskim elementima (kao i onima patrijarhalne kulture) u posebni oblik, koji se može nazvati balkanskom kulturom. Sjeverozapadni dio poluotoka stoji pod utjecajem zapadne kulture. Kontinentalni su je krajevi primili uglavnom posredovanjem njemačkim, a primorski krajevi posredovanjem talijanskim.
Tokom 19. st. stvorile su se nacionalne države: Grčka, Srbija, Crna Gora i Bugarska i konačno 1913 Albanija, dok je Turskoj preostala samo istočna Trakija s Carigradom. Slabljenje i uzmicanje turske državne vlasti prema istoku dovelo je do izrazitog pomicanja pučanstva radi odliva muslimanskog stanovništva iz onih dijelova Turske, koji su pripali pojedinim kršćanskim državama. Iza svjetskoga rata to se pomicanje nastavilo kao posljedica novoga potezanja granica. Ovoga puta izvršeno je u velikoj mjeri na temelju međunarodnih ugovora, napose između Grčke i Bugarske te u upravo golemim razmjerima između Grčke i Turske. Dok se u prvom slučaju radilo o izmjeni stanovništva s obiju strana granica, u drugom je slučaju izvršeno preseljivanje velikih masa s balkanskog poluotoka u Aziju (350.000 Turaka) i iz Azije (1‧5 milijuna Grka iz Male Azije) na Balkan, tako da je time znatno izmijenjen etnički sastav toga dijela poluotoka.
Privreda. Ratarstvo sa stočarstvom glavno je zanimanje velike većine stanovništva. U sjevernom i istočnom dijelu poluotoka obuhvaća obradivo tlo velike površine s raznim biljnim kulturama. Uglavnom je to područje žitarica, nešto industrijskih biljaka, voćarstva i vinogradarstva. U kršu su kulturne površine, polja i uvale međusobno izolirane poput oaza, a obuhvaćaju razmjerno malo prostora. Ostalo zemljište, koliko nije goli kamen, nosi oskudne trave i grmlje, dok je šuma malo pa je to područje stočarstva. U sredozemnom području zaostaje uzgoj žitarica za onim raznih mediteranskih biljaka. Tu je općenito rašireno vinogradarstvo, uzgoj maslina, smokava, a najvećim dijelom i duhana, dok su agrumi ograničeni na južni dio poluotoka. Biljni se prinos silno povećaje u onim krajevima, gdje je provedeno umjetno navodnjavanje, a ovo je radi suhih ljeta važan preduvjet za intenzivno ratarstvo. Najraširenija domaća životinja je ovca, a pored nje je za neke krajeve od važnosti i koza. Ova vrst stočarstva je najbolje prilagođena oskudnim životnim uvjetima krških krajeva. U planinskim krajevima izvan krša paša je obilnija, ali radi primitivnih prilika stanovništva i ovdje prevlađuje ovčarstvo. Samo u nižim krajevima na sjeveru i istoku rašireno je u većem opsegu govedarstvo, a lokalno i svinjogojstvo.
Šumom je najbogatije dinarsko gorje (izuzevši goli krš). U Rodopskom i Balkanskom gorju one su prilično prorijeđene, dok je grčki poluotok najvećim dijelom siromašan šumom. Rudnog blaga ima dosta u nekim dijelovima Balkanskog poluotoka (srednja Bosna, Srbija, zapadna Bugarska), no intenzivnije iskorišćavanje razvilo se samo mjestimice. Industrija je također u počecima.
Promet. Prirodne brazde odredile su smjer najvažnijih prometnih linija. Prolaz iz Panonske nizine na Balkanski poluotok otvara se između karpatsko-balkanskog luka i dinarskih nabora. Prometna linija slijedi ovdje dolinu Morave i Nišave te prelazi u dolinu Marice. Tim je smjerom vodila rimska via militaris, turski carigradski drum te suvremeni simplonski orijent-ekspres. Od ove se odvaja ogranak kod Niša i vodi dolinom Južne Morave i Vardara do Soluna. Dok je istočni dio poluotoka općenito dosta prohodan, na zapadu su preduvjeti za razvoj prometa kudikamo teži. Iz unutrašnjosti poluotoka na Jadransko more najpovoljnija je linija, koja se probija na sutoku Dinarskog i Pindskog gorja i gdje se stvorio niz depresija i brazda od Kosova polja do Medovskog zaliva. Sama dinarska barijera je teško prohodna, to većma, što nema poprečnih dolina, koje bi je presjekle po cijeloj širini. Stoga se za promet iskorišćuje ono mjesto, gdje se gorje najvećma suzilo (željeznička pruga Zagreb—Sušak), kao i brazda Neretve, koja je urezala poprečnu dolinu do najviših dinarskih grebena.
Ako izuzmemo obje pogranične velike rijeke, nema na Balkanskom poluotoku nijedne rijeke, koja bi bila plovna na duljoj partiji.
Razvedena obala, a napose obilje otoka na jadranskoj i egejskoj obali djelovali su povoljno na razvoj pomorskog prometa već u davnini. Na jednoj i drugoj obali odgojio se soj izvanrednih pomoraca, dok su stanovnici crnomorske obale, kao i ravne te močvarne albanske bili uvijek kontinentalnog mentaliteta.
Trup poluotoka nema radi reljefa središnje krajine, kao što je na Pirenejskom poluotoku Kastilija. Stoga se najvažniji gradovi nalaze na periferiji: Carigrad, Solun, Beograd. Oni su smješteni na završecima dviju najvažnijih prirodnih prometnih linija. Za grčki poluotok i egejsko otočje središte je Atena. Ona je zaista i u geografijskom središtu grčkog svijeta, a današnji vodeći položaj u kulturnom i privrednom pogledu nije bitno različit od onog, koji je Atena imala već u klasičnoj starini.
LIT.: O. Maull, Die südosteuropäische Halbinsel, u Seydlitz’sche Geographie, Breslau 1931; Y. Chataigneau, Les pays balkaniques, u Vidal de la Blache-Gallois, Géographie universelle, VII. 2., Pariz 1934; A. Philippson, Europa, Leipzig 1928; J. Cvijić, Balkansko poluostrvo, I., Zagreb 1922; F. Kossmat, Geologie der zentralen Balkanhalbinsel, Berlin 1924; O. Maull, Länderkunde von Südeuropa, Beč 1929. Z. D-i.
Balkan u prethistorijsko doba. Tragovi diluvijalnog čovjeka na Balkanskom su poluotoku još vanredno rijetki i — za razliku prema obilatim studijama o nalazu diluvijalnog pračovjeka u Krapini — slabo su, gotovo nikako, proučeni. Od malobrojnih nalaza vrijedno je spomenuti tek ljudsku lubanju, koja je 1892 nađena u Beogradu, a pripadala je, sudeći po snažnim nadočnim lukovima i drugim osobinama, nekom neandertaloidu. Tragova diluvijalnog čovjeka nalazilo se i u Bugarskoj: u Malkatoj Pešteri kod Samovodena, u pećinama u Moravici kod Pložena i u Malkatoj Podliski kod Bjelakovca; ali su tu diluvijalni slojevi izmiješani s mlađima i ne daju jasne slike o kronološkim stupnjevima pojedinih nalaza.
Kud i kamo obilniji i jasniji su tragovi čovjeka iz neolitskog ili mlađega kamenog doba, kada je već na razmjerno visokom kulturnom stupnju živio čovjek, koji je pripadao rasi, što je zovemo homo meridionalis, čiji su srodnici u to doba nastavali sve primorske zemlje, koje zaokružuju Sredozemno more, te su u Egiptu i Palestini, u Maloj Aziji, sjevernoj Africi, po otocima Egejskog mora, na Balkanu, u Italiji, Liguriji i na Iberskom poluotoku dosegli izvjestan stupanj kulture. Glavna antropološka obilježja ove rase bila su: duga, uska, visoko svedena lubanja s indeksom ispod 70, lica šireg, nego ga ima homo nordicus, niska uspravna čela, ortognatnih vilica, širokih, horizontalno položenih očnih šupljina i lijepa, od čela slabo odvojena nosa. Glava je nešto manja nego je ima h. nordicus, a stas onizak, u muškaraca poprečno 162 cm, u žena 150 cm. Koštana je građa gracilna, ali gipka. Boja puti, kose i očiju je tamna, kako to razabiramo na slici nosača ritona (ϱυτόν) u palači na Knosu na Kreti i na egipatskim i ciparskim zidnim slikarijama. Ishodište ove rase, koja se odlikuje visokim kulturnim sposobnostima, bila je, po Sergiju, zemlja Punt u istočnoj Africi (današnja Somalija), a odanle se rasprostrla afričkom, sirskom i maloazijskom obalom te je prešla na evropsko tlo i napučila sva tri južnoevropska poluotoka. Najviši kulturni uspon dosegla je u Egiptu, a poslije u Siriji, Palestini, na Cipru, Kreti i u Mikeni, gdje je stvorila spomenike monumentalne vrijednosti.
Pod konac neolitskog doba dolazi na Balkan sa sjevera druga pasmina, homo dinaricus, podrijetlom iz prednje Azije, a glavne su joj tjelesne osobine visok stas (oko 174 cm) i brahicefalna lubanja (indeks 84—86). Glava je kratka, u stražnjem dijelu iza uha strma, upravo kao odsječena, a ovo djeluje i na formaciju lica, u kojega je čelo strmo i visoko, a često je u njega čeona kost dvodjelna, srasla u sredini vertikalnim čeonim šavom (sutura frontalis), a neki put se izbočuje u vidljiv povor (crista). Lice je duguljasto-usko, očne šupljine visoke, ne prevelike. Donja vilica je snažno razvijena. Ta se nova pasmina osobito raširila ilirskim i tračkim područjem, a tragovi su joj se sačuvali u potomstvu do danas, osobito u dalmatinskom, crnogorskom i arnautskom primorju.
Skupno ime Mediteranaca, ako ga je uopće bilo, nije se sačuvalo. Grci su doduše starosjedioce, koje su zatekli na grčkom tlu, prozvali imenom Pelazga, a to su ime prenijeli i na starosjedioce Balkana i Italije; ali je vjerojatno, da je to bilo tek plemensko ime onih starosjedilaca, s kojima su došli prvi put u doticaj te se s njima borili za posjed svoje nove postojbine, pa im se jače usjeklo u pamet i ostalo u uspomeni. Uostalom ni oni sami u praskozorje svoje povijesti, pa i u homersko doba, nemaju skupnog imena, nego različna plemenska, a tek kasnije postaju plemenska imena, kao Ἕλληνες i Γϱαιϰοί, Heleni i Grci, općenarodnim imenima.
Neolitska kultura vezana je svuda u Evropi uz prhko, lako obradivo praporasto tlo većih riječnih dolova, bez obzira, utječu li oni u Baltičko, Sjeverno, Crno, Jadransko ili Egejsko more, a karta, koja bi predočivala evropska neolitska naselja, podudarala bi se posve s kartom geološke rasprostranjenosti prapora. I tako se i na Balkanskom poluotoku naselja ovog doba rasprostiru Podunavljem i dolinama Drave i Save, dolinama padske nizine; u Bugarskoj, Srbiji i Bosni dolinama rijeka, koje utječu u Dunav i Savu (Marica, Timok, Morava, Bosna), u Tesaliji dolinom Peneja i Sperheja. Takva naselja naći ćemo i u višim odsjecima dolina u praporastim oazama, opkoljenim inače brdima (Butmir, Novi Šeher u Bosni, Lipovac, Luljaci, Leskovac u Srbiji).
Prhkost ovakva tla dopuštala je, da se ono lako obrađivalo i primitivnim ratarskim oruđem neolitičara: lopatama od drveta, otvrdnuta na žeravici, i motičicama s nasađenim kamenim ili rožnim klinovima. Zato se ratarstvo ovog doba služi isključivo kopačinom (Hackbau), a kako se taj rad vrši u položaju čučanja, bez jačeg fizičkog napora, bilo je ratarstvo, kao i svuda u sličnim prilikama, isključivo u ženskim rukama.
Ovi ratari žive već u stalnim naseljima, koja nalazimo u velikom broju svuda u balkanskim zemljama. Ta se sela sastoje od okruglih, oko 1 m dubokih jama, zarubljenih nizom prema središtu nagnutog kolja, opletena pleterom, s nutarnje strane oblijepljenog ilovačom, a s vanjske zaodjetog slojem zemlje i busa. Te zemunice naliče na velike krtičnjake, pa su zimi tople, a ljeti hladovite. Na podnici u sredini je ognjište, do njega jama (grč. βóϑϱος)zapepeo i druge otpatke, a naokolo je niska zemljana klupa, koja služi kao ležaj ukućanima (nalik na subsellium). Uz glavnu zemunicu nalazilo se nekoliko manjih, koje su služile kao spremnice i hambari. Na ovakvim se selištima mijenom generacija nanizaše zemunice jedna do druge, jedna nad drugom, te su s vremenom nastali čitavi humci, kao mogile u Bugarskoj ili magule u Grčkoj, napose u Tesaliji, dok ih je na sjeveru (u Srbiji, Slavoniji i Bosni) erozija nivelirala te je razorila gornje slojeve. No i tu se ostaci ovakvih selišta izdižu nad izokolnim tlom. Ovaj čudnovati čunjasti oblik kuće preuzeli su i Grci od starosjedilaca i izgradili od kamena, pa tako nastadoše toli (ϑóλος) i kupolaste grobnice u okolici Mikene, Tirinta, Orhomena i drugih sjedišta ahejskih anakta.
Na Peloponezu je neolitik slabo zastupan (Argolida, Mikena, Tirint); ali što dalje na sjever, sve se više množe nalazišta u Ahaji, Elidi (Kakovatos i Anemoduri), u Beotiji (Orhomen i Heroneja), u Fokidi (Hagia Marina i Drahmani); ali najbogatija je ostacima toga doba Tesalija kao prag Grčke, preko koga su sa sjevera strujali svi selidbeni pokreti i gdje aluvijalno tlo dolina Peneja i Sperheja privlači neolitske ratare, da se stalno nasele. Tu njihova selišta tvore goleme magule kao u Cangliju, gdje dosežu visinu od 8—10 m i zapremaju prostor od 40.000 m2. Kao najglasovitija nižu se ovdje naselja Dimini i Sesklo, a uz njih oko Peneja Rahmani, Marmari, Argeša, Sakalar, Marinai, Topuzlar, Zakros; oko Sperheja Lianokladi; oko pritočica vološkog zatona Zerelia, Demetrios, Daudza, Mezil-magula, Aidhimotiki-magula, Pirgos, Cangli; na Kopaiskom jezeru Heroneja, Šiste, Gulas i Caricani kod Elasone.
Kako iz donedavno turskog dijela Balkana nemamo arheoloških vijesti, nalazimo ih tek u sjevernoj poli, a napose u dolovima rijeka, koje gravitiraju Dunavu, i na samom Dunavu. Počevši od Küstendže na Crnom moru, Petrenja u Besarabiji i Črne Vode u Dobrudži, nižu se Dunavom na bugarskoj strani neolitska naselja Magura, Blato pod Ostrovom, Kozloduj, Ciber-Varoš, Lom, Naklata, Vidbol i Unio Alba između Jasena i Košave. Ta se naselja nastavljaju prema jugu uz doline dunavskih pritočica: Čegedin kod Eski Džumaje, Kodžadermen kod Šumena, Sultantepe kod Popova, Deneva mogila kod Salmanova, Loveč, Trojan, Moravica i t. d. Sve to gravitira prema Dunavu, a njegovim rubom nižu se na srpskoj strani Radujevac, Prahovo, Slatina, Ljubičevac, Velesnica, Korbovo, Ratkovo, Vrbica, Kostol, Kladovo, Žuto Brdo, Požežna, Kisiljevo, Ram, Kličevac, Kostolac, Dubravica, Kovin, Vinca i Višnjica, a uzvodno Lipovac, Luljaci, Leskovac.
U Slavoniji su važnija neolitska naselja Vučedol, Vukovar, Adaševci, Novo selo kod Vinkovaca, Dalj, Sarvaš, Osijek, Kolođvar kod Čepina, Samatovci; u Bosni su na glasu naselja u D. Klakaru, Novom Šeheru i Butmiru i različna druga na oazama prapora pritočica Save. U ovo doba ide i prvi osnutak sojenica u Ljubljanskom blatu i D. Dolini.
Sva ta naselja dakako nisu nastala u isto doba niti su trajala jednako dugo, a neka su se od njih sačuvala i kroz prve periode brončanog pa i željeznog doba te svjedoče o kontinuitetu kulturnog života pored svih perturbacija, koje su ih zadesile.
Glavne žitarice neolitičara na Balkanu su ječam — Hordeum u vrstama hexastichum sanctum, densum i distichum, pšenica u praformi Triticum spelta te vrste Tr. turgidum, Tr. vulgare antiquorum i varijetete Tr. dicoccum i Tr. monococcum, a tomu pridolazi i proha (Panicum miliaceum). Kao varivo služi bob (Vicia faba) i leća (Ervum lens), a od industrijskih biljka lan (Linum augustifolium), koji služi za tkanje, te su otisci tkanina nađeni na ilovači (Butmir). Od domaćih životinja uzgajali su neolitičari balkanskog područja svinju (Sus palustris), kozu i govedo s kratkim rogovima (Bos brachyceros), dok se konj u to doba nije upotrebljavao. Glavna lovina bili su jelen, tur (Bos taurus) i prabik (B. primigenius).
Da su se neolitske žene, osim kopačinom, bavile predenjem i pletenjem, dokazuju zemljani prešljenovi, mosuri i utezi za razapinjanje osnove, a osim toga je lončarstvo u to doba bilo isključivo ženski rad, što dokazuju otisci prstiju na ilovači i t. zv. vrpčasta ornamentika na posudama, koje motivi odgovaraju tehnici tkanja, pirlitanja i pletenja. Među proizvode neolitskog lončarstva idu i dosta obilni zemljani idoli, koji nam prikazuju prve početke plastike, koja u nekih komada odaje i razvijeno naturalističko shvaćanje.
Kako su glavne privredne grane ratarstvo, keramika, tekstilna proizvodnja, a uz to i sav kućni rad u rukama žena, može se zaključiti, da se i tu, kao u svih ljudi, koji su se bavili kopačinom, društvena organizacija razvijala na temeljima matrijarhata, gdje je žena kao mati, glava kuće i porodice, imala glavnu riječ, dok su muškarci kao manje važni živjeli odvojeno u posebnim muškim kućama, a s rodnom su kućom bili u vezi bratstva i avunkulata. Takve muške kuće bile su one u butmirskom naselju.
Posljedica matrijarhističkog naziranja bila je i to, da su svi idoli, nađeni u Butmiru i srodnim nalazištima, bili ženskog roda, a prirodno je, da su i prva božanstva bila ženska, te su i sami inače patrijarhistički zadojeni Heleni od prastanovnika preuzeli neka ženska božanstva i presadili ih na svoj Olimp. Amo idu Demetra, božica rodne zemlje, Hera, zaštitnica kuće, Hestija, božica domaćeg ognjišta, Atena, zaštitnica ženskog rada; pa i sama božica lova Artemida je ženskog spola.
Muškarci se u to doba bave uglavnom lovom i izradbom kremenog i kamenog oruđa i oružja, a ostaci toga rada u obliku gotovih i polugotovih izrađevina, iverja i ostalih otpadaka glavni su dio inventara neolitskih naselja. Materijal za tu izradbu jesu, uz kremen, jaspis, razni radiolanti prerađeni cijepanjem, okresivanjem i finim retušama u resko oruđe: noževe, strugalice, šila, svrdla i strelice, a granit, serpentin i različno tvrdo taložno kamenje služi za izradbu često savršeno izbrušenih klinova za kopanje, dlijeta i bojnih sjekira. U krajevima, koji oskudijevaju kremenom i drugim podesnim materijalom, upotrebljava se za proizvodnju oruđa jelenja rožina, osobito u sojenicama i drugim riječnim naseljima.
Potkraj neolitskog doba pokazuju se prvi tragovi trgovačkih veza s udaljenim zemljama, jer domaćem materijalu pridolazi i strani. To su u prvom redu različni nefritoidi, jadeiti i hloromelaniti iz srednje Azije, obsidijan iz Mela ili iz Karpata (Tokaj), a od spondila, školjke, koja živi u Crvenom moru, prave se narukvice i zrna za đerdane, koji su se u znatnom broju našli u Vučedolu, Vukovaru, Osijeku te u Bugarskoj u Kodži, Salmanovu i Kodžadermenu.
Neolitske grobnice su i na području Balkanskog poluotoka sadržavale kosture u stavu čučanja, dakle u istom položaju, u kome su neolitičarke okapale zemlju, obavljale druge poslove i odmarale se. Takvi grobovi nađeni su u D. Klakaru, Vučedolu, Vukovaru i Osijeku, a potonji je važan, jer u njemu nađena lubanja s indeksom od 78.2 stoji na granici dolihocefalije, a čelo ima karakteristički dinarski čeoni šav. Prema nepreglednom nizu drugih starina broj je takvih grobnica upravo neznatan, a to se tumači time, da su mrtvace sahranjivali u zemunice, a kako su ove bile od nestalnog materijala, vrijeme ih je brzo razorilo, a zvjerad je raznijela kosti, i tako su se sačuvale samo onda, ako je nadošla voda muljem zaštitila kosti. Takve kućne grobnice nađene su iz toga doba u Grčkoj na više mjesta.
Potkraj neolitskog doba pojavljuje se u južnim i sjevernim balkanskim zemljama novi kulturni materijal, koji preobražava čitavo lice neolitske kulture. To je bakar, preteča bronce. To prijelazno doba ide uporedo s razvojem savršenije keramike, koju karakterizira finija izradba gline, savršeniji oblici i inkrustirana ornamentika. Bakar ulazi na balkansko tlo isprva uvezen ili iz Cipra ili preko Podunavlja iz Azije, a širi se u tri faze. U prvoj se pojavljuju manji predmeti načinjeni hladnim okivanjem žica ili lamela, a veći su saliveni iz otvorenih kalupa (Schalenguss). U drugoj fazi proizvode se komadi saliveni iz zatvorenih kalupa (Muschelguss); ta faza dolazi do snažnog izraza u Panoniji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj te stvara niz tipnih lokalnih oblika. Trećoj fazi pripadaju konačno starine od oskudne bronce, t. j. od slitine, koja ima 3—6% kositrene primjese. Ova potonja ide u razdoblje od 2000 ―1800 pr. Kr. i čini prijelaz u brončano doba.
Nosioci brončane kulture jesu različna arijska plemena, koja su se odvojila od svoje matice u zakavkaskom području između Crnog i Kaspijskog mora i Mezopotamije te su u različnim skupinama krenula u Evropu, potiskujući pred sobom jedni druge. Kelti dospješe najdalje na zapad u prostor između Alpa i Španjolske, Grci u Grčku, Italci u Italiju, Tračani na istočni Balkan, a Iliri na zapadni i u Panoniju, dok Germani, obišavši Karpate, zaposjedoše sjevernu Evropu i Skandinaviju. Svi ti narodi pripadaju rasi, koju je Linné nazvao imenom homo europaeus, Broca kimrijskom rasom, a Hölder germanskom. Oni su leptoprosopni, ortognatni, dolihocefalni tip, uske glave (ind. 76—79), duga, uska lica (ind. 92‧0), s profilnim kutom od 85‧5°, visoka stasa, u muškaraca 172 cm, u žena 160 cm, koji je do danas narastao za daljih 4—6 cm. Da su ti prvi Indoevropljani bili plavokosi i plavooki, vidi se po sačuvanim vijestima, te je ta boja već u Homera predstavljala ideal ljudske ljepote. Menelaj, Meleagar, Ahil i Odisej bili su svijetle kompleksije, a tako i važnija mitološka lica kao Zeus, Apolon, Bakho, Atena, Demetra, Arijadna, Leta i Iolaj, a od historičkih lica Ptolemej Filadelf, Aleksandar Vel., Meleagar i Antiloh.
Doseljeni Arijci, fizičnom snagom i brončanim oružjem nadmoćniji, zavladali su autohtonim meridijancima te se njima i njihovoj zemlji nametnuli za gospodare, pa se pomalo gubi svaki trag neolitske kulture, a bronca nadomješta kameno i bakreno oruđe. I zemunice propadaju, a mjesto njih niču četveraste brvnjare, koje se nižu u jezerima i rijekama u sojenice, na podvodnom tlu u terramare, a na suhom u selišta. Prijelaz od okrugle zemunice četverastoj brvnjari može se u različnim razvojnim fazama pratiti u ploščadkama kod Kijeva, kod Petrenya u Besarabiji, kod Kodžadermena u Bugarskoj, a naročito u velikim tesalskim magulama u Dimini, Sesklo i Cangliju. Tu se iz jednosobne brvnjare razvija dvosobna s megarom i talamom, kao i u sojenicama u D. Dolini, a pročelje dobiva i trijem (αἴϑουσα δώματος), i tako se tu razabiraju svi elementi homerske kuće, uveličani i uljepšani kasnije u Mikeni u palačama vladara.
Kakav je bio vanjski izgled tih brvnjara, predočuju nam tri zemljana modela iz Kodžadermena i četvrti iz Deneve mogile kod Salmanova.
Središte ovih kuća je domaće ognjište, što ga imaju i palače u Tirintu, Mikeni i Troji i na Itaci, opjevanoj od Homera.
Druga vrsta građevina, nastalih u ovo doba, jesu gradine posagrađene od neotesana kamena i suhozidinom po brdima i visovima sjeverozapadnog Balkana od Bos. Krajine do Albanije, a sastoje se od kružnog bedema, koji opasuje i štiti stanove, i na njima se razvijaju svi temeljni elementi i kasnije rimske i sredovječne strateške arhitekture. Bedem je rimski agger, oko njega je obično jarak (fossa), a okrugli podzidi uz bedem ili na vrhu u sredini grada predstavljaju arx, kao glavni dio obrambenog sistema. Ulaz se često zaštićivao posebnim bedemom ili štitom, koji predstavlja u različnim formacijama, prilagođenim tlu, prauzor sredovječnog barbekana, a često je i sam put do gradine zaštićen posebnim bedemom. Tih gradina je pun t. zv. ilirski trokut, a osobito u krševitom dijelu, gdje je erozija zgodni materijal iznijela na površinu. Na jugu, napose u Grčkoj, grade se u istu svrhu megalitske građevine ili se preostale iz neolitskog doba dograđuju kao na pr. tvrđave u Mikeni, Tirintu i akropola u Ateni. U tim se gradinama koncentrirala sva ljudska djelatnost, a naročito obrađivanje bronce; tragova te domaće metalotehnike našlo se u mnogim sojenicama (D. Dolina i Ripač) i gradinama (Čungar te Zlatiste, Sobunar i Debelo Brdo kod Sarajeva, zatim gradine Varvara, Kotorac, Sanski Most, Crkvina k. Usore i više njih na Glasincu).
Od bronce pravilo se sve oružje: mačevi, bodeži, koplja, strelice, štitovi, oklopi, kacige; sve oruđe potrebno različnim obrtnim zvanjima, kao sjekire, bradve, dlijeta, keltovi, noževi, srpovi, britve, šila i igle, a osobito se obilno i bogato prerađivala bronca u različni nakit, za koji se kasnije upotrebljava zlato, srebro, jantar i emaljno biserje.
Kod svih se ovih predmeta usavršavaju oblici, a pojedini tipovi postaju značajni za kulturne faze i područja te predstavljaju važnu osnovu za prethistorijsku kronologiju. To vrijedi osobito za keltove (šuplje sjekire), jer se vrstaju u tri razvojne faze, te u najstarijoj kelt ima oblik klina, gore izveden u jezičac za nasapljivanje s peticom na sredini za držalo, a pripada dobi od 1900—1600 pr. Kr. U srednjoj fazi, 1600—1400 pr. Kr., kelt ima na sredini krila, koja obuhvataju procijep držala, dok treću fazu karakterizira u panonskom i balkanskom području obilno zastupani šuplji kelt od 1400—1050 pr. Kr.
Dosadanju koštanu i bakrenu iglu za sapinjanje odjeće nadomješćuje bogatija od bronce izrađena igla, manje više urešene glavice (perone), ali je u trećoj periodi zamjenjuje već fibula s opruženim lukom — ad arco di violino —, koja dobiva po prvom nalazištu ime Peschiera-fibule.
Na području keramike usavršuje se kasnoneolitska dekorativna tehnika inkrustacije ornamentima pomnije izdubenim i s boljom politurom površine. Ta »panonska« keramika ima svoje zastupnike u Vatini, Dubovcu, Vršcu, Vučedolu i Osijeku; u Srbiji na Žutom Brdu i u Kličevcu, a u Bugarskoj seže do Kutova kod Vidina. Ta se keramika podržava u obje ranije periode brončanog doba, a u trećoj je nadomještaju pupčaste izbočine na trupu posude (Buckelkeramik), a njeno područje obuhvata osim Panonije, Moravsku Češku i D. Austriju.
Činjenica, da većina bronca, nakupljenih u muzejima, potječe iz različnih nalaza, a manji dio tek iz grobnica i naselja, može se protumačiti pretpostavkom, da su arijski doseljenici u prvo doba često mijenjali svoje boravište i da su se ustalili tek nakon seobe Dorana u Grčku (oko 1200 pr. Kr.), te je tek onda došlo do smirenja i razvoja stalnih naselja. Ta seoba je važna i zato, jer u isto doba pada pojava željeza i početak novog, željeznog doba, kojega su nosioci na Balkanu bili Iliri i Dorani.
Iliri, razdijeljeni u mnogo plemena i klanova, napučili su prostor između Karpata i gornje Italije do Makedonije te su zaposjeli svu Panoniju, tu žitnicu Evrope. Željezo su ponijeli sa sobom iz svoje zakavkaske pradomovine na iranskim visočinama i na stepama između Crnog i Kaspijskog mora. Ti su ljudi bili jednako visoki i snažni kao i homo nordicus; ali je u njih postotak brahicefala znatno veći nego u potonjeg, a dolihocefala znatno manji. Na Glasincu je iznosio postotak dolihoida 66%, od čega je pravih dolihocefala s indeksom ispod 77 svega 59‧5%. Možda valja porast brahicefalije u njih staviti na račun dulje simbioze s mongoloidnim elementima u azijskoj pradomovini i miješanja s pripadnicima dinarske rase, što su ih zatekli u novoj postojbini.
Ilirski doseljenici nisu zagospodovali zemljom samo grubom silom, nego očevidno kulturnom penetracijom, a dokaz je tomu, da nisu razarali sojenice i gradine svojih preteča, nego su ih usavršavali i dalje izgrađivali. Tako oni nadovezuju željeznu na brončanu kulturu na starim slanicama u Hallstattu, na savskim i švicarskim sojenicama, u gornjoitalskim terramarama i u bosanskim i hercegovačkim gradinama i golemim nekropolama glasinačkim.
Da su Iliri prije nego drugi evropski narodi poznavali željezo, vidi se po tome, što su ga upotrebljavali za nakit — bilo je ono dakle još skupocjeno — i što su na Glasincu upotrebljavali željezne mačeve, koji po svom obliku pripadaju još III. periodi brončanog doba, a osim toga upotrebljavali su u velikom broju željezna koplja (sigyna), od kojih su, kao u Ararevoj gromili ili u Plani kod Bileka, junacima polagali u grob čitave snopove. Ti su Iliri prvi u većoj mjeri iskorišćivali hallstattske slanice, oni su svojom visokom kulturom podigli japodsko područje u današnjoj Lici i bosanskoj Krajini i osnovali glasinačke nekropole, koje brojem i prostranošću prednjače svim sličnim spomenicima u Evropi.
Isto značenje, što ga na sjeveru imaju Iliri, imaju na jugu Dorani, a kada se metalotehnika obogatila poznavanjem željeza, razvija se, osobito na jugu, orijentalnim dojmovima zasićena podloga, na kojoj će se u Grčkoj i Makedoniji izgraditi klasična helenska civilizacija. Starine ovoga doba su brojem i nizovima svojim gotovo nepregledne, a od novih vrsta razvija se napose fibula u mnogo tipova i varijanata, pa njena tipologija prethistoriji namiče dosta pouzdanu osnovu za kronološko razvrstavanje pojedinih nalaza.
Željezno se doba dijeli na Balkanu u dva odsjeka: stariji, izrazito ilirski ili hallstattski, koji obuhvaća razdoblje od 1200—500 pr. Kr., i mlađi, kelto-ilirski ili latenski, kada se zbog ekspanzije Kelta iz alpinskog područja njihov utjecaj širi prema jugu i istoku, zahvatajući japodsko područje s njegovim nekropolama na Vitlu i Kompolju u Lici, Jezerinama, Sanskom Mostu i Ribićima u bos. Krajini. I tu je fibula glavni kriterij za razlučivanje obih perioda, a uz to i način sahrane, jer se u starije doba mrtvaci redovno sahranjuju u rakama i gromilama nespaljeni, a u mlađe se doba sve više širi običaj inkremacije, t. j. spaljivanja na lomači i sahranjivanja pepela u žarama. To doba obuhvaća tri zadnja stoljeća prije rimskih osvajanja, za kojih prethistorijske životne prilike uzmiču pred nasrtajima rimskih legija i rimske kulture. Ć. T.
Povijest. Iz zemljopisnog sustava B. p. može se izvesti zaključak o njegovu povijesnom razvitku. Dok su naime krajevi zapadnog dijela bogati uzdužnim dolinama sjevero-južnog pravca, koje omogućuju longitudinalna kretanja, krajevi istočnog trupla pokazuju obilježje zatvorenosti prema jugu i otvorenosti prema zapadu dajući time mogućnost transverzalnim kretanjima. S druge je strane poluotok otvoren prema sjeveru i pruža u moravsko-vardarskoj dolini prvorazrednu prodornu priliku. Napokon se B. p. lancem egejskih otoka primiče Maloj Aziji, od koje ga dijele relativno uski tjesnaci Bospor i Dardanele.
Zato je sudbina B. p. obilježena fluktuacijama između prodiranja sa sjevera i prodiranja s juga, preko Helesponta i Egejskog mora. Kao prve seobe se spominju sjeverne, koje su najprije dovele Tračane, nosioce kamene kulture, zatim Ilire, nosioce brončane kulture, i napokon na zemljište egejsko-mikenskog prastanovništva Grke ili Helene, nosioce željezne kulture. U svom prodiranju Iliri su potisnuli Tračane prema istočnom dijelu poluotoka i prešli u Malu Aziju, gdje su Dardanci, ilirsko pleme, osnovali Troju. Prema jugu su prodrli u nekoliko mahova od Peloponeza, ali su se uvijek izgubili usred grčkog stanovništva, koje je osnovalo svoje državne zajednice seoskog ili gradskog tipa. Nakon početnog prodiranja u Malu Aziju, gdje su naselili obalu, isto kao što su naselili obale južne Italije i Cirenaike, Grci su se našli pred perzijskom i kartaškom silom, ali su joj se oduprli tečajem 5. st. pr. Kr. i ujedinjeni pod vodstvom Aleksandra Vel. prešli u protunavalu, osvojili cijelu prednju Aziju i na njezinu zemljištu osnovali nekoliko država, žarišta grčke obrazovanosti. — Pod makedonsku su vlast došli Tračani, dok su Iliri, potisnuti od keltske najezde prema Jadranu, osnovali državu pod Agronom i Teutom, ali svojim pomorskim pohodima izazvali pozornost Rimljana. Bojeći se njihovih veza s Kartagom, zaratili su se Rimljani s Ilirima, zatim s Makedoncima i sa Sirijom. Grčku, koja je i onako bila pod makedonskom vlašću, podjarmili su Rimljani 146, kasnije je došla na red Sirija. Pod Augustom je pokoren Ilirik s Panonijom, a pod Klaudijem I. Trakija. B. p. je pod rimskom vlašću sve do seobe naroda. Prilikom različitih podjela Rimskog carstva granice su između jednog i drugog dijela išle kroz B. p. Tako je Dioklecijanova ilirska dieceza obuhvaćala samo istočni Ilirik, dok je zapadni Ilirik pripadao Italiji, a Trakija Orijentu. Pod Valentinijanom je istočni Ilirik, pod Teodozijem samo zapadni Ilirik pripadao Italiji. I onda, kad je zapadno carstvo došlo pod barbare, zapadni je Ilirik bio povezan s Italijom, tako pod Odoakrom i Teodorikom.
Za seobe naroda stvorena je Bugarska država između Dunava i Balkana, dok su istočni Latini, boraveći u Pomoravlju i Povardarju, spadali pod Carigrad. Na zapadu je Hrvatska država zauzela rimsku Dalmaciju, u kojoj se već rano izdvojila bosanska jezgra, dok su Srbi imali svoju državu južnije. Kasnije se Hrvatska sve više proteže prema jugu, Srbija prema istoku, dok su istočni Latini, kasnije Rumunji, dijelom potisnuti prema Podunavlju u današnju Rumunjsku, a dijelom od bugarske transverzalne struje prema sjevernom Primorju sve do Istre, gdje se spominju kao Vlasi. Za Albance se ne zna, da li su starosjedioci, potomci Ilira, ili potomci starih provincijala.
Od državnih formacija, koje su sada nastale, ističe se Hrvatska, koja je pretežno primorska država pod Tomislavom, pretežno zagorska pod Zvonimirom, dok se složila u zajednicu s Ugarskom 1102 i ostala u njoj sve do 1918.
Hrvatska državna tradicija je nastavljena u Bosni, koja je doživjela svoj vrhunac za Tvrtka I. (1367—1391), ali iza kraćeg razdoblja slabosti pada pod Turke 1463. Srbija je s Primorja prešla sve dalje u Zagorje, doživjela procvat pod Nemanjićima (1176—1371), ali je podlegla turskim udarcima (Kosovo 1389) i propala 1459. Bugarska je pala pod tursku vlast malo ranije.
Od velike političke i kulturne važnosti za povijest Evrope bilo je Bizantsko carstvo, koje je svedeno na najmanje razmjere neposredno prije Heraklija (610—641), Leona III. (710—741) i Mihajla VI. (1087), ali se podiglo do velike sile pod izaurijskom, makedonskom i komnenskom dinastijom. U vrijeme četvrtog križarskog rata propada (1204) privremeno, da ustupi mjesto Latinskom carstvu (do 1261), a konačno nestaje 1453 zauzećem Carigrada.
Tursko prodiranje znači ponovnu, ovaj put uspješnu navalu Istoka u Evropu. Preplavivši redom balkanske države upadaju Turci u panonsku nizinu, osvajaju 1541 najveći dio Ugarske (budimski pašaluk) i prijete ponovno samom Beču. Turci su ujedinili jugoistočnu Evropu i prednju Aziju, stvarajući time veliku kulturnu i privrednu jedinicu i dajući pobudu zamisli istovetnosti vjere i narodnosti. Pod tim utjecajem je i Hrvatska, ojačana u svojoj vjerskoj svijesti, uspjela da odoli Turcima. Prvi veći neuspjeh Turaka na kopnu jest bitka kod Siska (1593), i od toga doba je turska moć u zastoju do 1683, a onda sve naglije pada. Habsburška kuća je prva zakoračila na Balkan mirom u Požarevcu (1718), ali je mirom u Beogradu (1739) izgubila stečene položaje, i odonda je njezina balkanska politika nesigurna, premda su joj aspiracije trajne (cilj Solun), a uspijeva tek djelomično 1878 okupacijom Bosne i Hercegovine i 1908 njihovom aneksijom. Uz Austriju nastupa od doba Petra Velikoga, a napose od druge pol. 18. st. Rusija, koja postaje takmacem Austrije na Balkanu te svojim vojnim pohodima i diplomatskom djelatnošću odlučno utječe na povijest Balkana u 19. i početkom 20. st. Uporedo sa slabljenjem turske moći bude se kršćanski narodi Balkana i stvaraju balkanske nezavisne države, najprije Crna Gora 1692, pa opet 1717 i 1774, odnosno 1791; zatim Srbija (ratovi za oslobođenje 1804—1813), Grčka (1821—1831), Rumunjska (1812), Bugarska (1878) (→
Balkansko pitanje, Balkanski ratovi, Balkanski savez). G. 1912 stvorena je slobodna Albanija. Turcima je tako ostala samo Trakija s Drinopoljem. Svjetski rat doveo je do novoga prekrajanja karte Balkana. Bugarska je izgubila izlaz na Egejsko more u korist Grčke te manja područja u korist znatno uvećane Rumunjske i novo stvorene Jugoslavije; kakva će konačna slika Balkana biti nakon sadašnjeg rata → Dodatak. Za povijest pojedinih zemalja → Grčka, Ilirija,
Bizant, Rimsko carstvo,
Bugarska, Hrvatska,
Albanija, i t. d. A. D.
Etnografski pregled. B. poluotok je kao rijetko koje područje Evrope i etnički (narodnosno) i etnografski (kulturno) zamršen. Dosadašnja proučavanja i znanje o toj strani B. p. nisu toliko napredovala, da bi slika mogla biti više nego privremena.
Etnički daju B. p. obilježje, negdje u 6. i 7. st. pos. Kr., Slaveni. Ta je dominacija Slavena odonda s vremenom još većma jačala, jer su oni živo i stalno slavizirali preostale neslavenske starosjedioce B., a donekle i neke došljake. Od izravnih potomaka balkanskih starosjedilaca treba u prvom redu spomenuti i današnje Grke (Novogrke), zatim Arbanase, a onda i balkanske Rumunje (Aromune). Ti etnički elementi B. p. nose i u svojim sadašnjim jezicima i u etnografiji brojne starobalkanske elemente. To međutim vrijedi u znatnoj mjeri i za same doseljenike, Slavene, koji danas nose u svojoj etnografiji dosta i neslavenskih balkanskih kulturnih dobara onih starosjedilaca, s kojima su se miješali i koje su poslavenili (dijelom čak možda samo površno, jezično). Etničku sliku B. p. kompliciraju poslije u srednjem vijeku i Osmanlije (Turci) i ostali turko-tatarski pripadnici, koji dolaze ovamo u pratnji Osmana (na pr. Jürüki, Konjari i dr.). Nije pri tom imao većeg značenja njihov broj (danas već malen na čitavom B. p.), nego su mnogo veće posljedice izazvale etničke poremetnje, koje potječu od njih, a uza to se duboko uvriježio njihov kulturni utjecaj na sve strane. Drugi manji etnički ulomci na B. p. imaju ovdje sasvim sporedno značenje, na pr. Armenci. Povodom različnih miješanja i seoba na B. p. nastalo je tu dosta osebujnih manjih etničkih skupova, od kojih su vrijedni spomena Sarakačani (Karakačani, stočari, čini se, rumunjskog podrijetla, a grčkoga govora), Cigani različnih vrsta (crni C., bijeli C. — govore različnim jezicima, sad jezikom svoje okoline, sad jezikom svoje starije domaje, svagda mješavinama). Etnička slika, t. j. razmještaj naroda i njihovih pripadnih skupova najvećma se poremetila dva puta u historijskim vremenima: nakon dolaska Slavena i nakon provala Turaka. Poremetnje su bile, čini se, razmjerno najveće iza provala Turaka i dalje za čitavo vrijeme njihova prodiranja i gospodstva, jer su tada vrlo brojne lokalne i čitave pokrajinske grupe pod pritiskom njihovim i loših prilika tražile seobom bolje uvjete opstanku. Tako su s vremenom nastale ne samo seobe, nego i čitave seobene (migracijske) struje — uglavnom u pravcu od juga na sjever: iz vardarske kotline prema Šumadiji i Podunavlju, iz sjevernih dijelova Srbije u Slavoniju, Hrvatsku i Podunavlje, iz Crne Gore i Hercegovine u Šumadiju i dalje u Bosnu, iz Crne Gore u Metohiju, iz Bosne u Dalmaciju, Liku i sjeverozapadnu Hrvatsku (Žumberak i Marindol), iz Like i Dalmacije u Slavoniju i Podunavlje (osobito Bunjevci), a iz Like, Korduna pa i sjeverozapadne Bosne čak mnogo dalje izvan Balkanskog p. u tadašnju Moravsku, Slovačku, Donju Austriju i Madžarsku (Gradišće), druge pak sa zapada B. (Dalmacija, Albanija) u južnu Italiju; iz Albanije su se Arbanasi natiskivali sve do novijih vremena prema J i I — u Metohiju, Staru Srbiju i Makedoniju, Epir, dok su u daljoj prošlosti jednom seobenom strujom naselili i dio Grčke (Peloponez), a i dio južne Italije; na istoku B. p. Bugari su se također dosta kretali napose s juga prema sjeveru, dok su se balkanski Aromuni selili kao manje više nestalni ovamo onamo, često polunomadski (sve do novijih vremena).
Kulturnogeografski pregled. Razdioba B. p. po kulturno-geografskim područjima (zonama, pojasima) nije laka ni jednostavna. Od novijih pokušaja Cvijićev na pr. dijeli B. p. u prvom redu u dva glavna područja: 1. područje »patrijarhalne kulture« — sav prostor na sjever od niza Šar-planina — Skopska Crna gora — Grdelička klisura — Balkan (s manjim »otocima« južno od toga niza) i 2. područje »preinačene bizantske civilizacije« — sav ostali B. p. na jug tome nizu. Za prvo područje ističe kao obilježja, osim samog duha patrijarhalnosti i konzervativnosti, razvitu grupaciju u plemena, bratstva, održavanje zadruga; za drugo navodi svoje vrste varošku patinu, koja se, makar i površno, prelila svuda, pa donekle i na selu toga područja, dalje opću sklonost trgovanju, u nošnji fustan (fustanelu; manje ili više nabran poput kratke raširene suknjice), što ga nose muškarci osobito u svetačnim prilikama, tip zgrada na kat od kamena, nanizanih često u terasama, naselja na obroncima i dr. Unutar ovih dvaju velikih područja luči dalje nekoliko užih pojasa, odnosno kulturnih slojeva. Takav je napose sloj »tursko-istočnjačkih utjecaja«, zatim pojas »utjecaja zapadne kulture« (u bitnom isto, što jadransko kulturno područje).
Međutim, na osnovi dosadašnjega proučavanja i znanja o etnografiji balkanskih naroda može se dati uglavnom ovakva kulturnogeografska slika: jedan dio periferije B. p., od Istre do Grčke, čini jedno, u mnogom jedinstveno područje — jadransko (ili primorsko), s tipičnim kamenim građevinama, krovom od valjkasta crijepa ili kamenih ploča, tradicijskom kulturom vinove loze i maslina, pa smokava i dr., sa svim pripadnostima tih grana tradicijskoga gospodarstva, razvitim ribarstvom i brodarstvom, s karakterističnim pomagalima, spravama i nazivljem, sve do 19. st. još održanim vjetrenjačama, gojenjem pretežno sitne stoke, značajnim tipom mediteranske preslice, valjanjem sukna nogama, glazbenim instrumentom »lira« (sa 3 strune) i t. d. Ne samo materijalna, nego i duhovna kultura, socijalne tradicije i uopće mentalitet stanovnika cijeloga ovoga pojasa pokazuju neke zajedničke crte, makar se radi o pripadnicima više različitih naroda. Tome je u prvome redu razlog prirodno-geografska sredina, svuda manje više jednaka, a u drugom redu to, što je ovaj pojas samo jedan isječak iz velikoga sredozemnog kulturnog područja, pa ima dakako mnogo istih zajedničkih kulturnih dobara uzduž cijeloga jadranskog pojasa. Drugo je veće područje na B. p. dinarsko (ili planinsko). Pruža se od Korduna niz planinsko zaleđe jadranskoga područja u Albaniju, a prema SI granica mu teče Pokupljem i južnim dijelom Posavine sve do Podrinja, prema jugu dalje do Novog Pazara i Albanije. Karakterizira ga na pr. sve do nedavne prošlosti tradicijom ukorijenjeno sitno stočarstvo s mnogo njegovih specifičnih osobina, opanak prepletaš, upotreba krpalja za hodanje po visoku snijegu, nošenje niskih kapa (ravne ili malo stožaste gornje ploštine), vunenih pregača (pretežno s resama), razvitih nekih socijalnih tradicija, kao krvna osveta i umir i t. d. (dakako, sve to nije svuda jednako zastupano). Uz ovaj dinarski pojas nadovezuje se — već izvan strogo geografskih granica B. p. — na SZ alpsko područje, a dalje na S panonsko, koja su kao granična u uskoj vezi s dinarskim. U ovome se susreće dosta kulturnih dobara prodrlih i iz onih prvih dvaju (i obratno), što vrijedi donekle i za iduće područje. To je zona moravska, karakteristična za čitavo Pomoravlje u vrlo širokom pojasu sve do Povardarja. Etnografski je obilježava na pr. tip kuće od nepečene cigle, s krovom od crijepa, gotovo kvadratična tlocrta, u nošnji negda djevojački fes, osobit oblik šubare, opanak ispriječan remenjem, s velikim kljunom i t. d. Toliko specifičnih etnografskih obilježja koliko dinarsko područje kao da nema —a tome je možda razlog, što su narod i njegova kultura upravo ovdje rezultat dugih i zamršenih miješanja zbog svakojakih migracija u ovo područje (osobito Šumadiju) i kroza nj. — Dalje prema istoku nadovezuje se područje zapadno-bugarsko (točnije sjeverozapadno-bugarsko; po Šopima, koji ga pretežno zapremaju, moglo bi se zvati i šopsko). Ova uglavnom planinska etnografska pokrajina ima svoje karakteristike u bijeloj nošnji (napose bijelu suknu), još podosta održanim seljačkim zadrugama, epskoj pjesmi i drugim, osobito slavenskim, konzervativno čuvanim tradicijama. Istok B. p. zaprema na sjeveru podunavsko bugarsko područje, obuhvatajući čitavu dunavsku nizinu na S Bugarske, a karakterizira ga u ženskoj nošnji »sukman« (zobun, sprijeda zatvoren, bez rukava) i nošenje dviju pregača (sprijeda i straga), u građevinama upotreba zemlje, kuće pretežno prizemne ili pače pola podzemne; no to je područje etnički i kulturno mješavina, u kojoj učestvuju i elementi zapadno-bugarskoga i južno-bugarskoga. Kroz sredinu ovoga dijela B. p. pruža se od Z prema I središnja zona balkanska, obuhvatajući osim gorja Balkana i njegovo šire susjedstvo, tako Srednu Goru. Obilježje mu je pretežno mrka (crna) boja gornje odjeće, u žena »sukman« (zobun, ovdje s rukavima do lakta ili bez njih), pored ratarstva živo razvito stočarstvo (polupokretno), kuće na kat ili dva, od kamena ili zemlje i dosta vidljivih greda, prostrane. Ovom srednjem pojasu na jug prostire se južno-bugarsko područje (koje zaprema stanovništvo, pretežno zvano »Rupci« ili »Rupalani«), a etnografska su mu obilježja: u ženskoj nošnji »saja«, kao zobun, sprijeda otvoren (s kratkim rukavima), vrlo vidljivi utjecaji s juga, egejski i uopće sredozemni — u gradnji i unutrašnjosti kuća, u ratarskom oruđu (na pr. vršaća daska), u upotrebi deva i bivola i t. d. Dalji jug B. p. zaprema tračko-egejska zona, s mješavinom mediteranskih, tursko-orijentalnih i nešto slavenskih kulturnih dobara, uglavnom onih, koja su već u nekim prijašnjim područjima bila spominjana, tako da ova zona zapravo i nije toliko samostalno karakterizirana, i može se jednako priključiti uz bilo koje od posljednja dva kulturnogeografska područja B. p.: vardarsko i (uže) grčko. Vardarsko ili makedonsko (ne svagda i od svih jednako ograničavano) ima svoja obilježja u cijelom nizu po izgledu različnih, no po sastavu sličnih nošnja (s vunenim raznobojnim pregačama, kratkim zobuncima »sajama«, velikim i širokim pojasima i dr.), kućama na kat ili dva sa stajom u prizemlju (»pondila«), otvorenim trijemovima, s nekim posebnim starim tradicijskim rukotvorskim vještinama i obrtima (na pr. pravljenje »šarlagana« i t. d.). Grčko (u užem značenju) etnografsko područje uglavnom je obilježeno mnogim općim mediteranskim elementima i stoji blizu onomu, koje je na drugoj strani prikazano, jadranskom. Ipak ga kao posebno odvaja na pr. sastav nošnje, osobito muške (obuća s uzvinutim kljunom s kiticom, u svetačnoj nošnji kape s dugim resama, fustan i dr.), kamene kuće s vrlo niskim krovom (na njemu nabita zemlja), upotreba zemljanih sudova za pohranu tekućina, žita i dr. Kako su južne kulturne pokrajine B. p. prema ostalima razmjerno vrlo slabo etnografski poznate, njihovo je razgraničavanje i karakteriziranje danas još teško i samo približno.
Kulturnoanalitički pregled. Kao što je zamršena etnička, rasna i jezična slika B. p., tako će i analiza života i kulture naroda na B. p. s obzirom na podrijetlo i starinu kulturnih dobara pokazati gotovo još veću zamršenost. Mogu se kao glavna postaviti tri kulturna sloja na B. p.:
starobalkanski, slavenski i
tursko-istočnjački. Dva posljednja ujedno znače dvije važne kulturne struje na B. p., dobro znane i po smjeru i po vremenu, kada dolaze na B. p.; kod prvoga se radi o sloju, koji se samo donekle može dalje analizirati, t. j. određivati, kakvo je podrijetlo i starina njegovih pojedinih kulturnih elemenata, ili koji im je narod ili pleme starih Balkanaca bio prvobitni nosilac, pa se jednim nazivom starobalkanski (ili paleobalkanski) obuhvataju sva ona kulturna dobra, koja su se od prethistorijskih vremena nasla i množila na B. p. sve uglavnom do dolaska južnih Slavena.
Starobalkanski kulturni sloj, od koga ima još dobar broj ostataka sve do naših dana, nije, dakako, zapremao cio B. p. svuda jednoličan, već se i tada mora računati čak i s krupnim etnografskim razlikama pojedinih njegovih dijelova, koje su nam iz nalaza prethistorijskih i ranohistorijskih dijelom poznate i jasne; uza sve to ima, čini se po svemu, i takvih starobalkanskih elemenata, koji su u ona vremena bili rašireni po čitavom B. p., ili bar po njegovu najvećem dijelu. U toj starobalkanskoj kulturi može se kraj toga još posebno odvajati nekoliko značajnih skupova: tako u prvom redu samih starijih i mlađih rimskih, na B. p. unesenih kulturnih dobara, grčkih (starih i bizantskih), dalje skup starih »orijentalnih« (prednjoazijskih), pa ilirskih, keltskih (odnosno iliro-keltskih, pošto je nastala ta etnička mješavina na SZ Balkana) i dr. Od kulturnih elemenata ovoga starobalkanskog sloja u današnjem etnografskom inventaru B. p. mogu poslužiti kao primjer: pekva (zemljana posuda za pečenje na ognjištu, → pekva), sošnice (građevine od drvene građe na stupovima, → sošnice), neki oblici kovnih nakita s privjescima od malih pločica od lima, slični onima iz različnih nalaza brončanoga i željeznoga doba na B. p.; na manja su područja ograničeni na pr. osobit oblik stolice (s 3 noge, polukružnim naslonom, odnosno sjedalom) po dinarskom području (koji je oblik potvrđen na kamenom spomeniku iz okolice Bihaća već kod Japoda), vjerojatno i t. zv. lička (i dalmatinska) kapa sa stožastim gornjim dijelom nad obodom s resama (sličnih su oblika i privjesaka japodske vojničke kape, od brončanoga lima). Ovome sloju pripada po starini i skup specifično sredozemnih kulturnih elemenata na zapadnoj i južnoj periferiji B. p. — tako male kružne kamene kućice s »nepravom kupolom« (→
bunja) u jadranskom području, tip preslice, koja gore ima u obliku buzdovana ili jabuke proširenje (prastari sredozemni oblik preslice, potvrđen na pr. s Cipra oko 2000 pr. Kr.), vrlo vjerojatno i tip jarma s po dvije šipke na obje strane, među koje dolaze vratovi volova, kultura maslina i naprava od kamena za njihovo tiještenje, rasvjeta uljem, kultura vinove loze, kojoj se prvo ishodište rado stavlja u Mediteran, dalje veoma vjerojatno mnoge pojedinosti u ribarstvu i brodarstvu. I neki zanimljivi, ako i dosta rijetki zaostaci matrijarhata, kakvih ima više potvrđenih i u ranijim historijskim vremenima (Albanija, Istra i dr.), pripadaju zacijelo u krug sličnih starih matrijarhatskih elemenata u ostalom Sredozemlju (napose u istočnom). Vjerojatno je, da su predslavenski, dakle staro-balkanski elementi još i ženske vunene pregače s resama (osobito u dinarskim krajevima), opanak oputaš (prepletaš), karakteristični ženski ukrasni prevjes sa zatiljka preko leđa (»kosičnik« po zapadnoj Bugarskoj odnosno Makedoniji — isti oblik jasno vidljiv na glinenim ženskim kipićima iz balkanskoga dijela Podunavlja, na pr. iz brončanoga doba iz Kličevca u sjevernoj Srbiji) i t. d. Od ovoga se sloja ne dadu svagda strogo odijeliti mlađi izrazitiji
rimski i
grčki elementi. Ovi su posljednji manje više poznati iz stare grčke pučke kulture, a raširili su se bili neki već u ona vremena i dublje prema sjeveru po B. p. Od izrazitijih rimskih kulturnih prijenosa na B. p. može se kao primjer spomenuti poznati tip uljenice (zemljane, ali već i u rimsko doba od kovine, kakva se do danas kod nas održala po jadranskom području); odavle potječe vjerojatno i bječva (čarapa), pa stari tip rala s rašljastim »ušima« (rimske »aures«) iza lemeša za razbacivanje zemlje, koji se pripisuje staroj rimskoj seljačkoj kulturi, a nalazi se na sve strane u Sredozemlju, pa i na dijelu B. p.; od običaja može poslužiti kao primjer biranje »kralja« (najčešće iza Božića) u jadranskom području, kome se izvor nazrijeva u rimskim »saturnalijama«, i t. d.
Dalji, mlađi, a osobito jasno karakterizirani kulturni sloj B. p. jest slavenski (čitava baština iz doba slavenske zajednice), s mnogim tipnim slavenskim kulturnim dobrima. Tu je najveći dio seljačkoga ratarstva, s 2 (ili čak 3) oblika oraćih sprava (ralo, plug, možda i plužica), pčelarstva, lova i ribolova i mnogo drugoga u ergologiji. Osobito mjesto tu zauzimaju i neke rukotvorske vještine, napose obradba drva, pletarstvo i tekstilno rukotvorstvo (priredba prediva i predenje, tkanje, pravljenje sukna i dr.), pri čemu se kao osobita baština značajno ističu na B. p. stari slavenski tip preslice s gornjim dijelom u obliku (nasađena) stošca, dalje brojenje niti šezdesetinskim sustavom (3, 30, 60, 120), a s tim svim u vezi gotovo čitava današnja nomenklatura ove vještine (ne samo u južnih Slavena, nego vrlo često i u neslavenskih naroda B. p.). Od običaja tome baštinjenom slavenskom sloju pripadaju mnoge pojedinosti svadbenih običaja (sakrivanje mladenke, svadbeni vijenac, nakoljenče i dr.), neki porodni i pogrebni običaji (na pr. sakrivanje rodilje); od vjerovanja i mitskih bića na pr. suđenice (rođenice), vile, vukodlaci, vjerovanja u vezi sa strahopočitanjem prema pokojnim precima; među socijalnim tradicijama tu ima svoj korijen odlučna uloga patrijarhata, vjerojatno i kućne zadruge, pouzdano neki oblici seljačke kooperacije (kao sprega, moba). Ovi izabrani primjeri prikazuju, kako taj stari slavenski kulturni sloj na B. p. obuhvata podjednako gotovo sve grane kulture, a prema svim ostalim kulturnim slojevima na B. p., starijima i mlađima, uglavnom se ističe vrlo jasno; kako je bio nošen od velike etničke mase doseljenih Slavena, koji su bili i ostali u svojoj baštinjenoj kulturi vrlo konzervativni, taj je slavenski sloj na B. p. bio ne samo dominantan u najvećem njegovu dijelu, nego se iz njega štošta i proširilo među neslavenske narode B. p. (osobito među Aromune, ali i Grke i Arbanase).
Od ovoga slavenskog sloja mlađi je t. zv. tursko-orijentalni (»turski« zato, jer su glavni posrednici njegova širenja na B. p. Turci, bolje Osmanlije, a »orijentalni« zato, jer se tu radi zapravo o mnogo kulturnih dobara s bližega Orijenta, odnosno Levanta, koja i nisu bila prvobitno osmanska, nego su ih Osmanlije kao dio svoje kulture presađivali ovamo). Jedan dio takvih »orijentalnih« (prednjoazijskih) kulturnih dobara strujao je već davno, još od prethistorijskih vremena pa sve do invazije Osmanlija na B. p. — i štošta se od toga moglo održavati dugo, štoviše, sve do naših dana, u etnografiji B. p. Tako je vrlo vjerojatno, da su epske gusle s 1 ili 2 strune takav stariji »orijentalni« (levantski) elemenat, upotreba vršaće daske s oštrim kamenjem (dikanja, digmen, lat. tribulum), vjerojatno i karakteristična geometrijska ornamentika (kuke, rombi, stepeničasti motivi i dr.) vunenih tkiva — pregača, ćilima, torba i sl., a možda i sama tehnika toga tkanja (klječanje, u bitnom kao prednjo-azijska tehnika »karamani«). No polagano prelaženje pojedinih elemenata ove grupe zamijeni od provala Turaka prava invazija najrazličitijih tradicija i kulturnih dobara. Tu je od značajnijih mnogo predmeta i oblika opreme (odjeće, nakita, oružja), obrti, njihova tehnologija i proizvodi (kujundžije, kazandžije, samardžije, ćurčije, kazazi i dr.), mnogi elementi glazbe (zacijelo na pr. t. zv. »orijentalna ljestvica«, ritmički manje više amorfne, »nepravilne« melodije i jaki emocionalni izražaji pri pjevanju), neki glazbeni instrumenti — napose tambure i zurne (vrste oboe), u ornamentici zacijelo figuralni »orijentalni« motivi (poznati kod nas i pod oznakom »muslimanski«, u prvom redu u vezivu — stabla, kuće ili džamije, neke životinje i t. d.); a i u poetsku tvorbu balkanskih naroda ušlo je tim putem kroz stoljeća dosta »orijentalnih« motiva kao i među vjerovanja — na pr. da svijet stoji na glavi golemoga vola, o nekim nadljudskim bićima; dalje i u magiju — neki oblici talismana i hamajlija (zapisa). U socijalnim odnosima i tvorevinama bilo je utjecaja odavle također vrlo mnogo, no čini se ipak, poprijeko uzevši, manje nego na pr. u materijalnoj kulturi, u kojoj je većina balkanskih naroda primala više tim putem s jugoistoka posredstvom Turaka nego sa zapada — čak i onih dobara, kojima je podrijetlo ili ishodište širenja u Evropi bilo upravo na zapadu, a ne na istoku (na pr. duhan i pušenje, kukuruz, različni tipovi vatrenoga oružja, koješta u opremi čovjeka i njegova doma). Taj se kulturni sloj prelio gotovo preko čitavoga B. p.; negdje je gušći, drugdje prorijeđen, ponajjači, dakako, u muslimanskih stanovnika, ali njihovim posredstvom raširen manje ili više i u nemuslimana, s većim brojem ovakvih »tursko-orijentalnih« elemenata zastupan po varošima, kasabama, a mnogo manje među pravim seljacima, što vrijedi i za samo muslimansko seljačko odnosno građansko stanovništvo.
Osim ovih glavnih kulturnih (etnografskih) slojeva na B. p. treba spomenuti neke sporedne, t. j. ili zastupane s manjim brojem kulturnih dobara ili rasprostranjene na manjim prostorima B. p. Jedan se takav prostire sa sjevernih panonskih rubova B. p. prema jugu s pojedinim karakterističnim elementima, ovdje već kudikamo rjeđima nego u graničnom pojasu na sjeveru, t. j. u Hrvatskoj, Slavoniji sa Srijemom te u južnom Podunavlju (na pr. nošenje čizama, ukrašenih kožuha, utjecaji u seljačkom tradicijskom gospodarstvu — na pr. vrlo vjerojatno kod oraćih sprava). Drugi je jedan takav priliv tekao na B. p. sa SZ preko Gorskog kotara uglavnom u Liku i Bosnu (preko Slovenije tekao je i u samu Hrvatsku, no to prelazi uže granice B. p.), a značajnom se drži za nj na pr. soba u potkrovlju vrlo mnogih dinarskih kuća (po mišljenju Cvijića), pokrivanje krovova daščicama (šimlom, šindrom), sušenje pokošene trave na (trostranim) napravama od motaka i t. d. — Sa zapada, s Apeninskog poluotoka, prilijeva se na B. p. i dalje, poslije intenzivna priliva rimske epohe, dosta kulturnih dobara, zastupanih u jačem sloju na zapadnoj periferiji (izrazitije talijanskih, među tima i iz novijih vremena — u jelima, ribarstvu i brodarstvu, predmetima nošnje i nakita, lončarskoj robi — na pr. iz Apulije, popijevci i ostaloj duhovnoj kulturi i t. d.), a sve slabije dalje u unutrašnjost B. p. (na pr. neke vrste posuda, vjerojatno škrinje ravna pokrovca s reljefnom figuralnom rezbarijom na prednjoj ploči, različni motivi narodne poezije i dr.). Ne valja napokon mimoići ni one malobrojne elemente, koji su se s različnih strana točili na B. p. i u prošlosti i mnogo više u novija vremena iz evropske (i američke) civilizacije, građanskih navada; to su osobito zapadnjačke navade saobraćaja među ljudima (pozdravi, manire), odjeća »a la franka«, okićeno božično drvce, kupovni svadbeni vijenac od voštanog platna, svirka na violinama i t. d. Ne radi se tu samo o gradovima i varošicama, nego je mnogo toga preotelo mah i na selu, na svim stranama B. p., pa se tome još otimaju samo najzabitniji (osobito gorski) krajevi.
LIT.: Cvijić, La péninsule balkanique, I., Pariz 1918; Balkansko poluostrvo, I., Zagreb 1922; Buschan, Illustrierte Völkerkunde, II., 2., Stuttgart 1926; Nopcsa, Albanien, Berlin 1925; La Bulgarie, Sofija 1936; Narodna Starina, sv. 16—17, Zagreb 1928. M. G-i.
Balkanizmi zovu se zajedničke pojave u jeziku, književnosti, folkloru, društvenom i historijskom razvitku balkanskih naroda. Nauka, koja se bavi izučavanjem ovih zajedničkih pojava, nazvana je u posljednje doba balkanologija ili balkanistika. Za nju postoji i naučni časopis pod naslovom Revue internationale des études balkaniques, utemeljen od Balkanskog Instituta u Beogradu 1934, od koga je dosada izašlo 6 svezaka.
Zajedničke pojave ove prirode uočili su već osnivači slavenske lingvistike Slovenci Kopitar i Miklošič. Na zajedničke pojave nailazio je svaki učenjak, ako je izučavao ma koje pitanje u vezi sa balkanskim životom. Zajedničke pojave nastadoše na Balkanu najprije zbog toga, što su balkanski narodi povezani i stanuju često puta ispremiješani na prostoru, koji čini jedinstvenu geografsku jedinicu. Drugi razlog zajedničkim balkanskim pojavama jest u tome, što su svi balkanski narodi bili podvrgnuti jedinstvenom utjecaju, najprije Grka ili helenizmu, zatim Rimljana ili latinizmu, pa Bizantinaca, Slavena i naročito Turaka.
Zarodak zajedničkim pojavama na Balkanu treba tražiti vrlo često u jedinstvenom utjecaju religiozne, političke i kulturne prirode.
U zajedničke balkanske pojave ide i jednak način, kako se obrazuju države na ovom poluotoku. U novije doba, kad se počela raspadati otomanska država, obrazuje se na sličan način srpska, grčka i bugarska država.
Kad je Rim zakoračio na Balkan, nije se zadovoljio samo osvajanjem Ilirika, nego je išao dalje sve do ušća Dunava, pa na jug u Grčku, da prijeđe zatim u Malu Aziju. Turci se nisu ograničili samo na osvajanje Bugarske i Grčke, nego su preko Balkana išli dalje na sjever.
Međusobna povezanost balkanskih naroda na kulturnom i političkom polju odrazila se u stvaranju zajedničkih crta, ali kako nije došlo do stvaranja domaćih jedinstvenih država na ukupnom Balkanu, nije moglo doći na ovom poluotoku ni do stvaranja jedinstvenog osjećaja o balkanskoj zajednici, uza sve, što je došlo do stvaranja zajedničkih balkanskih crta na mnogim poljima ljudskoga rada.
Prve slavenske države osnivaju se na Balkanu u uskoj vezi s Bizantom. Njihov stariji kulturni razvitak odraz je jakog utjecaja Bizanta. Slavenski val, došavši sa sjevera, prekrio je, kako kaže car Konstantin Porfirogenet, cijeli tadašnji grčki Balkan. Tragova slavenstvu nalazimo u toponomastici (imena mjesta) sve do rta Matapana u Grčkoj. Ali u toku razvitka slavenski se elemenat povukao na sjeverni, nekadašnji latinski Balkan. Ovaj i ovakav rezultat posljedica je historijskoga razvitka čitavoga Balkana. Ovakovom razvitku pridonijeli su osobito mnogo Turci.
Zajednički život balkanskih naroda razvijao se u osobitoj mjeri na jednak način pod Turcima. Turci su dali orijentalni biljeg u prvom redu balkanskim gradovima.
U 19. st. stvaraju se moderne države odmećući se, uz pomoć Evrope, od Turaka. Ustanci protiv Turske, koja nije znala uvesti stalan pravni poredak, pa četovanje, glavna su jezgra stvaranja modernih država na Balkanu. Sve su se te mlade države počeše razvijati na jednak način, oponašajući Evropu i uvodeći katkad na brzu ruku demokratske ustanove. Može se s pravom ustvrditi, da ima neki historijski paralelizam ne samo u pogledu kulturnog, nego i političkog razvitka balkanskih država.
Dosada se na Balkanu najviše studirao lingvistički i folklorni paralelizam, a manje sociologički, kulturnohistorijski i politički stoga, što su već prvi slavisti, Kopitar i Miklošič, obraćali pažnju u svojim studijama samo jezicima svih onih naroda, kojih se utjecaj može zapaziti u razvitku južnoslavenskih jezika. Miklošič se intenzivno bavio slavenskim utjecajem na rumunjski, kao i izučavanjem samoga rumunjskoga jezika. Nešto manje pažnje posvetio je slavenskim elementima u albanskom i novogrčkom jeziku, a velike studije golemom turskom utjecaju na sve jezike jugoistočne Evrope.
Lingvistički balkanizmi su poglavito leksikologičke prirode. Tako nalazimo zajedničke rumunjsko-albansko-slavenske riječi tipa kopile, ima zajedničkih riječi, koje su samo albanske i rumunjske, kao rumunjski mazăre = alb. modhullë »grašak«. Ova riječ potječe iz zajedničkog tračkog supstrata, iz kojega se razviše Rumunji i Arbanasi, od kojih su prvi romanizirani, a drugi neromanizirani Tračani. Pored leksikologičkih balkanizama ima mnogo sintaktičkih. Takav je t. zv. postpozitivni član u albanskom, rumunjskom i bugarskom jeziku. Primjer: omu-l = alb. njeri-u = bug. č(l)ověkă-t.
Pored ovih ima balkanizama i fonetske prirode. Primjer: Dočetno nenaglašeno a oslabljuje se u rumunjskom, albanskom i bugarskom jeziku: rum. fară »zemlja« (od lat. terra),bug. răkă »ruka«, alb. kofshë (od lat. coxa) »bedro«.
Zajedničkih crta moguće je naći čak i u akcenatskom sistemu balkanskih jezika. Napuštanje kvantiteta i samo jedan tip akcenta u bugarskom jeziku pojava je, koja se nalazi i u rumunjskom, albanskom i novogrčkom jeziku. Balkanizama ima i u morfologiji. Napuštanje infinitiva i zamjena ovoga oblika sporednim rečenicama osebina je svih balkanskih jezika. Bugarsko napuštanje deklinacije i zamjenjivanje genitiva i dativa na jednak način pojava je, za koju se nalaze analogije u rumunjskom, albanskom i novogrčkom jeziku.
Vrlo je značajan, t. j. jednak način upotrebljavanja stilističkih figura. Izraz »izjesti vatru«, »batine« za »istući nekoga« nalazi se u svim balkanskim jezicima. Nadalje ima zajedničkih motiva u tradicionalnoj pučkoj književnosti. Ovi balkanizmi su zastupani u zajedničkim motivima. Najpoznatiji motiv je zajedničko vjerovanje o potrebi žive žrtve, da bi uspjelo veliko zdanje. To je vjerovanje našlo književni izraz u hrvatskim, srpskim i albanskim narodnim pjesmama o zidanju Skadra na Bojani i u pjesmi o zidanju grada u Matičinoj zbirci, u cincarskim i novogrčkim pjesmama o zidanju mosta na Arti, u rumunjskim narodnim pjesmama o zidanju manastira na rijeci Arđešu i t. d.
LIT.: P. Skok-M. Budimir, But et signification des études balkaniques, u časopisu Revue internationale des études balkaniques, Beograd 1934; isto pod naslovom Ziel und Bedeutung der Balkanforschung, Beograd 1934, sve u izd. Balkanskog instituta; P. Skok, Balkanistika, u Glasniku jugoslovenskog profesorskog društva, 14, 1934, sv. 8; Kr. Sanfeld, Linguistique balkanique, Problèmes et résultats, Pariz 1930 (sadrži najpotpuniji prikaz lingvističkih balkanizama); P. Skok, O bugarskom jeziku u svjetlosti balkanistike, Južnoslovenski filolog, knj. XII.; Isti, Sarakačani, Glasnik skopskog naučnog društva, knj. III.; Isti, Iz balkanske komparativne literature: Rumunjske paralele »Zidanju Skadra«, Glasnik srpskog naučnog društva, knj. V.
Pored gore spomenutog časopisa, koji je osnovao Balkanski institut u Beogradu u redakciji P. Skoka i M. Budimira, postoji grčki časopis pod naslovom Les Balkans (Atena, dosada oko 10 sv., od 1930) i rumunjski časopis pod naslovom Balcania, koji je počeo izlaziti 1938. U Parizu je Mario Roques osnovao Bibliothèque des études balkaniques, u kojoj je izašlo već nekoliko studija balkanistike i to iz pera André Mazona o slavenskom govoru u Boboštici kod Korče; od Crewsa o židovsko-španjolskom u Bitolju, od Recatasa o cincarskom govoru u Epiru i t. d.
Balkanske institute počela je prva organizirati bivša Austrija, koja je osnovala Balkansku komisiju pri bečkoj akademiji nauka, zatim bivša Bosansko-hercegovačka zemaljska vlada, koja je 1910 osnovala u Sarajevu Institut za izučavanje Balkana kao posebni odio zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu, zatim 1934 Balkanski Institut kao privatno udruženje u Beogradu, kome je predsjednik bio Ratko Parežanin. U ovom kratkom pregledu nije moguće dati pregled svih domaćih radova iz ovog područja, jer se svaki naš učenjak, koji se bavi ma kojim pitanjem iz područja narodnih nauka, nužno bavi i balkanistikom. Koliko je Kopitarova i Miklošičeva slavistika zaslužna za izučavanje općih balkanskih lingvističkih pitanja v. Skok. O važnosti Kopitarove i Miklošičeve slavistike za balkanologiju (Govori i predavanja trećeg međunarodnog kongresa slavista u Beogradu). P. S.
Balkansko pitanje pojavilo se u procesu rastvaranja turske države (→ Istočno pitanje). S jedne strane kršćanski narodi Balkana žele postići slobodu i osnovati odnosno sto dalje proširiti svoje narodne države, s druge strane velevlasti imadu svoje posebne interese na Balkanu i žele nasljedstvo Turske u što većoj mjeri upotrijebiti u svoju korist ili bar jedna spriječiti drugu, da je u tome na preteče. S toga su razloga velevlasti čas potiskivale nastojanja kršćanskih naroda i država Balkana, čas ih opet podupirale, čak i poticale. Kod toga je u njihovu, često međusobno suprotnom držanju oštrica ponekad bila uperena protiv Turske, a ponekad i protiv one između njih, koja bi se previše isticala u svojoj želji za preotimanjem utjecaja na Balkanu. Tako je krilatica »Balkan balkanskim narodima«, koja se često ponavlja u evropskoj politici, s jedne strane označivala zahtjeve balkanskih država prema Turskoj, s druge strane želju isključenja prevelikog utjecaja velevlasti ili pojedine između njih na balkanske prilike.
Zbog isprepletanja s interesima velevlasti b. p. je često poprimalo šire, evropske razmjere. Zato je konačno rješenje balkanskog pitanja bilo vrlo teško. K tome dolazi okolnost, da su nacionalne i crkveno-političke težnje i poteškoće zemljopisnog odvajanja otešćavale točno povlačenje granica balkanskih država.
U prvoj fazi došlo je redom do oslobođenja kršćanskih naroda i osnivanja narodnih država na području, koje je bilo uže od etnografskog područja dotičnih naroda. Tako su nastale Rumunjska, Srbija, Grčka, Crna Gora, kasnije i Bugarska. Isprva u vazalnom odnosu prema Turskoj one se pomalo povećavaju i stiču potpunu nezavisnost (→ povijest tih država). Ratovanje na Balkanu dalo je povoda krizama u Evropi (1854/5 i 1877/8). Berlinski kongres je za neko vrijeme ustalio odnošaje, a napose je riješio i pitanje Bosne i Hercegovine. On tvori prijelaz u drugu fazu, kada su balkanske države, već nešto jače, željele protegnuti svoje granice na cijelo svoje etnografsko područje, kod čega su se njihove aspiracije donekle ukrštavale. Sada se b. p. kreće oko utjecaja velikih sila na pojedine balkanske države i oko Makedonije, koja bijaše ostala u vlasti Turske. Bugarsko pitanje malo da nije izazvalo rat 1886/7; devedesetih godina nastade neko općenito primirenje. Rusija skrene pravac svoje politike prema Istočnoj Aziji, dok se na Balkanu zalagala za status quo i u tom smislu uglavila sporazum s Austro-Ugarskom u Petrogradu (1897) i u Mürzstegu (1903). Trajanje nesređenih prilika u Makedoniji, postepeno jačanje balkanskih država, vraćanje politike Rusije s istočne Azije na Balkan uz potporu, koju joj s općenitopolitičkih razloga pružaše Engleska, postaviše B. p. nakon 1907 u sredinu evropske politike. Mladoturska revolucija 1908, koja se usprotivila englesko-ruskom programu reforma i htjela uvesti u Tursku zapadnoevropske državne oblike, dade povod, da sve postojeće opreke dođu do izraza. Austro-Ugarska provede aneksiju Bosne i Hercegovine (→
Aneksiona kriza), Bugarska proglasi svoju potpunu nezavisnost, a zahtjevi Srbije stvoriše zimi 1908/9 stanje, koje je lako moglo dovesti do općenitog rata. Daljnje rješenje balkanskog pitanja imalo se izvesti na račun nesamo Turske, nego i Austro-Ugarske. Za talijansko-turskog rata zbog Tripolisa bi uglavljen balkanski savez (v.); balkanski ratovi (v.) slomiše velik dio turskog gospodstva u Evropi, ali Carigrad i Dardaneli ostadoše Turskoj, a Bosna i Hercegovina Austro-Ugarskoj. Velikosrpski pokret bijaše od tada u stalnom porastu. U toj sredini je izvršen sarajevski atentat (v.) 1914, koji je bio povod svjetskom ratu 1914—1918. Svršetak toga rata nije prekinuo vezu između istočnog i balkanskog pitanja, a niti jednome niti drugome oduzeo svjetskopolitičke crte.
LIT.: Ed. Engelhardt, Le droit d’intervention et la Turquie, Pariz 1889; St. Novaković, Balkanska pitanja i manje istorijsko-političke beleške o Balkanskom poluostrvu, 1886—1905, Beograd 1906; Th. Sosnowsky, Die Balkanpolitik Österreich-Ungarns seit 1866, Stuttgart 1913—1914; K. Strupp, La Situation internationale de la Grèce, 1821—1917, Zürich 1918; J. Ancel, Manuel historique de la Question d’Orient (1792—1926), Pariz 1927; M. Bogičević (Boghitschewitsch), Die auswärtige Politik Serbiens. 1903—1914, Berlin 1928—1931; G. Hiller, Die Entwicklung des österreichisch-serbischen Gegensatzes 1908—1914, Halle 1934; W. M. Markov, Serbien zwischen Österreich und Russland, 1897—1908, Stuttgart 1934; E. Heymann, Balkankriege, Bündnisse, Revolutionen, 150 Jahre Politik und Schicksal, Berlin 1938. J. N.
Balkanski savez, savez balkanskih kršćanskih država protiv Turske, bio je konačno sklopljen 1912. Veliki događaji kao rusko-japanski rat (1904/5), mladoturski prevrat, bosansko-hercegovačka aneksiona kriza i rat Turske s Italijom ubrzaše razvoj događaja. U proljeću 1912 stanje Turske bijaše vrlo teško. Dok je rat s Italijom tražio velike napore, u unutrašnjosti se razmahaše oštre borbe. Ustanci se ređahu jedan za drugim u Libanonu, južnoj Arabiji i Albaniji. Vojska je kadšto uskraćivala poslušnost, a vlada je ustašama morala davati razne koncesije. Od parlamenta zatraži širu vlast, a kad ju je dobila, onda ga raspusti. Sve je to poticalo balkanske narode na ostvarenje njihovih težnja. Njihove su se države u glavnim točkama slagale, ali su se razilazile u pojedinostima. Srpski ministar vanjskih poslova Milovanović isticaše potkraj 1909 potrebu, da balkanske države uglave trajan sporazum. To isto poručivaše Bugarima Venizelos, čim je 1910 postao grčkim ministrom predsjednikom. Sofiji je predlagao uglavljenje sporazuma za obranu kršćanskih naroda na turskom području i sklapanje obrambenog saveza.
Stvaranje saveza podupiraše Rusija osobito u doba, kad je svoju politiku, nakon sloma na Dalekom Istoku, stala odlučnije skretati u smjeru prema Bliskom Istoku i Balkanu. Ruski ministar vanjskih poslova Izvoljskij bijaše već 12. prosinca 1908 god. spomenuo u Dumi, da bi trebalo, da Bugarska, Srbija i Crna Gora dođu do uvjerenja o potrebi moralne i političke veze između sebe, dok bi zadatak Rusije bio, da ih najprije među sobom usko poveže, a zatim spoji s turskom u zajedničkom cilju obrane nacionalne i gospodarske neovisnosti. Za vrijeme samih pregovora 1912 ruski poslanik u Sofiji Nehljudov želio je takav sporazum Bugara sa Srbima i Grcima, kakav bi mogao Balkanski poluotok potpuno sačuvati balkanskim narodima, dok je poslanik u Beogradu Hartwig bio za što uži savez balkanskih Slavena, ali protiv svakog preventivnog rata. Napokon poslanik u Carigradu Čarikov smatrao je, da bi Balkanski savez trebao obuhvatiti i Tursku. Ministar Sazonov preporučivaše umjerenu politiku. Držanje ostalih velikih sila stajaše pod dojmom njihovih težnja, da se održi mir. Austro-Ugarska i Njemačka računale su s pobjedom Turske, Francuska i Engleska nastojale su izbjeći nepredvidivim zapletajima.
Savez bi konačno ostvaren u odijeljenim dvostranim ugovorima između Srbije i Bugarske (13. III. 1912) i između Bugarske i Grčke (29. V. 1912), a naknadno mu se pridruži i Crna Gora. U prvom ugovoru obje kraljevine garantiraše jedna drugoj političku nezavisnost i teritorijalni integritet. Jedna se obvezuje drugoj, da će joj priteći u pomoć svim svojim snagama, ako bi je napala jedna ili više država. Stranke ugovornice obvezuju se priteći u pomoć jedna drugoj, ako bi koja velika sila pokušala pa i samo privremeno zaposjesti ili anektirati jedan dio područja Balkanskog poluotoka, koji se nalazi u vlasti Turske, a kad bi jedna stranka ugovornica taj pothvat smatrala opasnim za svoje životne interese ili kao casus belli. Mir će sklopiti samo zajednički i po prethodnom sporazumu. U svrhu potpunog izvršenja tog sporazuma imala se sklopiti posebna vojna konvencija kao sastavni dio ovoga ugovora. Konvencija je trebala biti gotova u roku od dva mjeseca. Ugovor i vojna konvencija ostaju na snazi do 31. XII. 1920, a na osnovi naknadnog sporazuma mogu se produžiti i nakon toga roka. Nađu li se na dan isteka roka ugovora i konvencije stranke ugovornice u ratu ili u stanju stvorenu ratom, ostat će oni na snazi, dok se ne zaključi mir i ne likvidira stanje stvoreno ratom. Ni ugovor ni vojna konvencija nijesu smjeli biti objavljeni niti saopćeni drugim državama osim po prethodnom sporazumu stranaka ugovornica. Ugovoru je dodan tajni dodatak, po kome je jedna stranka ugovornica mogla predložiti drugoj vojnu akciju u slučaju unutarnjih nereda u Turskoj ili opasnosti za postojeće stanje na Balkanu. Sporazum o toj akciji imao se saopćiti Rusiji, pa ako mu se ova ne bi usprotivila, akcija je mogla započeti. Ne dođe li do sporazuma, mišljenje Rusije ima biti obvezatno za obje stranke. Ne izda li Rusija odluku, a jedna se ugovornica odluči na akciju na svoju ruku, druga ima sačuvati prijateljsku neutralnost, mobilizirati i priteći u pomoć svom savezniku, ako bi koja treća država stupila na stranu Turske. Teritorijalne tekovine, koje bi se polučile zajedničkom akcijom, dospjele bi pod zajedničku vlast saveznika (condominium), a likvidirale bi se najdalje u roku od tri mjeseca. U slučaju razilaženja u tumačenju i izvršenju ugovorenih uvjeta odlučuje Rusija.
Političke ugovore upotpunjuje vojna konvencija, potpisana u Varni 19. VI. 1912. Njome se Srbija i Bugarska obvezaše, da će u slučaju, predviđenom u ugovoru i u tajnom dodatku, jedna drugoj priteći u pomoć s određenim kontingentom vojske. Napadne li Rumunjska Bugarsku, Srbija će joj objaviti rat; napadne li Turska Bugarsku, Srbija će upasti u Tursku. Napadne li Austro-Ugarska Srbiju, Bugarska će joj objaviti rat i njezina će vojska operirati skupa sa srpskom protiv Austro-Ugarske. Bugarska će pomagati Srbiju i u slučaju, da Austro-Ugarska izazove sukob sa Srbijom zbog Novopazarskog sandžaka. Napadne li Turska ili Rumunjska Srbiju, Bugarska će udariti na Tursku, odnosno na Rumunjsku. U konvenciji se određuju kontingenti vojske, koje će poslati na ratište Srbija i Bugarska, ako, po prethodnom sporazumu, objave rat Turskoj. Objavi li jedna stranka ugovornica, bez prethodnog sporazuma sa svojim saveznikom, rat nekoj trećoj državi, druga stranka nije vezana na sudjelovanje u ratu po čl. 1. konvencije, ali mora sačuvati prijateljsku neutralnost i mobilizirati stanoviti kontingent vojske, da svom savezniku osigura slobodu kretanja. U slučaju zajedničkog rata četama će zapovijedati vlastita zapovjedništva. Ondje, gdje je srpska vojska brojčano jača od bugarske, zapovjedništvo će biti srpsko, a gdje je bugarska vojska brojčano jača od srpske, zapovjedništvo će biti bugarsko. Nakon zaključenja vojne konvencije ugovorili su glavni stožeri razdiobu četa na vardarskom ratištu za slučaj srpsko-bugarskog rata protiv Turske i kad bi glavna turska vojska bila okupljena na području Skoplje, Kumanovo, Kratovo, Kočani i Veles.
Grčko-bugarski pregovori bili su vođeni uporedo s bugarsko-srpskim, a poslije prekida nastavljeni su u travnju i svibnju 1912. Bugarskoj je trebalo grčko brodovlje, da spriječi prijevoz turske vojske iz Male Azije u Evropu. Škakljivo bijaše pitanje autonomije Makedonije, no i pored nekih neriješenih pitanja grčko-bugarski ugovor o obrambenom savezu bi potpisan u Sofiji 29. V. 1912. Njegov je cilj bio omogućivanje mirnog života pojedinih naroda u Turskoj na osnovi stvarne političke jednakosti i poštivanja prava, koja proizlaze iz ugovora ili su na bilo koji način zajamčena kršćanskim narodima. Time se ciljalo na čl. 23. Berlinskog ugovora od 1878. Ugovor nema napadačke težnje, ali predviđa uzajamnu pomoć oružanom snagom u slučaju udara sa strane Turske ili oružjem ili povredom prava. U nastojanju, da se ostvari miran život svih naroda, koji sačinjavaju pučanstvo Turskog carstva, jedna će stranka ugovornica pružiti svoju pomoć drugoj u svim pothvatima kod otomanske vlade i kod velikih sila, da se grčkom i bugarskom narodu osiguraju njihova prava, politička jednakost i ustavne garancije. Dođe li do rata između Grčke i Turske zbog toga, što bi Grčka dopustila pristup u svoj parlamenat zastupnicima sa Krete, Bugarska će prema Grčkoj zadržati dobronamjernu neutralnost. Taj je ugovor upotpunila vojna konvencija od 5. X. 1912, koja predviđa bugarsku ofenzivu u Makedoniji. Uđe li Srbija u Makedoniju s dovoljnom snagom, bugarska će vojska udariti na Trakiju. Pitanje Krete bit će riješeno prema želji stanovništva tog otoka. Udari li Turska na Grčku, Bugarska će joj priteći u pomoć.
Trima saveznicima, Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj pridružila se Crna Gora. Sam savez disao je duhom načela
Balkan balkanskim narodima, a u očima evropskih državnika značio je slom politike čuvanja postojećeg stanja (status quo). Zato su se velevlasti zalagale za smirenje. Poincaré razlagaše Izvoljskome, da balkanski sukob ne bi smio dati povoda širokom tumačenju francusko-ruskog saveza. Poincaré se uputio u Petrograd, da uvjeri ministra Sazonova, kako javno mišljenje ne dopušta vladi republike, da se upusti u bilo kakvu vojnu akciju zbog izričito balkanskih pitanja, dok je ne poduzme Njemačka i dok ne uzme inicijativu za primjenu
casus foederis. Austro-Ugarska predlagaše intervenciju u glavnim gradovima balkanskih država. Ministar vanjskih posala grof Berchtold je tražio izmjenu misli velikih sila, a da bi se savjetovalo balkanskim državama, da mirno čekaju na rezultate koraka velikih sila u Turskoj. Poincaré i Sazonov prihvatiše austrougarski prijedlog tako, da se balkanskim državama i Turskoj upute savjeti posebno, a ne svima zajedno. U Carigradu su bili izvršeni posebni demarši; ali se odmah vidjelo, da je Austro-Ugarskoj bilo više stalo do Albanije nego do Turske, dok je Njemačka bila zaštitnica Turske. Austro-ugarska politika uznemirivala je u jednakoj mjeri Njemačku i Rusiju. Sazonov nije kod velikih sila uspio svojim memorandumom, da se od turske vlade zatraži provođenje reforma u Makedoniji. Nije o tome uspio uvjeriti ni engleskog državnog tajnika za vanjske poslove Greya za svog posjeta u Londonu. U krugu Trojnog saveza Berchtold isticaše, da AustroUgarska ne traži nikakvo povećanje Srbije, jer da bi to bacilo svoju sjenu na Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju i dovelo u opasnost životne interese monarhije. Kad je Austro-Ugarska stala spremati mobilizaciju, Njemačka se odlučila da ne intervenira. 13. X. 1912 saveznici uputiše Porti ultimatum, kojim su zatražili provedbu reformi i demobilizaciju. Poslanici Srbije i Bugarske ostaviše Carigrad 17. X., a poslanik Grčke 18. X. I tako se razmahao prvi balkanski rat (→
Balkanski ratovi). Engleska se doskora uvjerila, da se postojeće stanje ne će moći održati i da se teritorijalnim promjenama u korist saveznika ne će izbjeći. Nakon sloma gospodstva Turske u Evropi Rusija je izjavila, da se ne može oprijeti zahtjevima balkanskih država za povećanje područja, a Beču nije preostalo drugo, nego da se prilagodi gotovim činjenicama. Kako je sloga između balkanskih država popuštala, pa 29. VI. 1913 buknuo drugi balkanski rat, tako je i balkanski savez izgubio svoje značenje.
LIT.: →
Balkanski ratovi i Balkansko pitanje; H. Batowski,
Panstva balkanskie 1800—1923, Zarys historii dyplomatycznej i rozwoju terytoralnego, Krakov 1938; O. Bickel,
Russland und die Entstehung des Balkanbundes 1912 (Hoetzsch,
Osteuropäische Forschungen, Neue Folge, sv. 14., Berlin 1933); E. Brandenburg,
Von Bismarck zum Weltkrieg, 2. izd. 1925; Ed. Driault et M. Lhéritier,
Histoire diplomatique de la Grèce, sv. V., Pariz 1926; J. Hashagen,
Weltpolitische Entwicklungstufen 1895—1914, Bonn 1916; H. Hauser,
Histoire diplomatique de l’Europe (1871—1914), Pariz 1929; F. Stieve,
Tragödie der Bundesgenossen. Deutschland und Österreich-Ungarn 1908—1914, München 1930; Vl. Šulek,
Diplomatska historija centralnih sila 1882—1915, sv. II., Zagreb 1939; H. Uebersberger,
Die Interessengegensätze auf dem Balkan (u Handbuch der Politik, 3. izd., sv. II., Berlin-Leipzig 1920). J. N.
Balkanski ratovi su ratovi, koje su balkanske kršćanske države Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora vodile 1912 i 1913 protiv Turske te je gotovo potisle s Balkana (prvi balkanski rat); neposredno iza toga zaratile su se Bugarska s jedne strane, a njezini saveznici, Rumunjska i Turska s druge (drugi b. r. 1913).
Saveznici su rat pripravili diplomatski (→
Balkanski savez) i vojnički. Bugarska djelatna vojska brojila je 260.000, srpska 233.000, crnogorska 35.000, grčka 120.000 uz mornaricu, koja je bila jača od turske i za rata vladala morem. Turska je digla protiv Srbije oko 115.000 boraca s mnogo topništva, protiv Crne Gore oko 45.000, protiv Bugarske oko 80.000 u Trakiji, 50.000 u Drinopolju, 38.000 zapadno od Rodope, a protiv Grčke 16.000 u Epiru i 24.000 oko Soluna i prema Tesaliji. Zbog slabe mornarice Turska nije mogla prevoziti u Evropu nove snage, kojih je imala dosta u Aziji. Napose nije mogla pojačati snage na zapadnom ratištu, ukoliko ne bi pobijedila Bugare. Prva je Turskoj navijestila rat Crna Gora 8. X. 1912, a ostali saveznici 17. X. Saveznici su odmah na početku rata postigli velike uspjehe: već 23./4. X. potukli su Bugari Turke kod Kirk-Kilise, a Srbi kod Kumanova, nakon čega su ušli u Skoplje. Iza ponovne pobjede Bugara kod Lüle-Burgasa (30./1. X.) primakoše se Bugari Carigradu, ali ih na liniji Čataldže Turci krvavo suzbiše (17.—22. XI.). U isto doba osvojiše Srbi iza krvave bitke (15.—18. XI.) gradove Bitolj i Drač (28. XI.), a Grci Solun (8. XI.). Na zauzimanje velikih sila 3. XII. sklopljeno je primirje; mirovni pregovori vođeni su u Londonu, ali se razbiše na pitanju Drinopolja, koje su Bugari prije sklopljenog primirja bili opkolili. Rat se nastavio 3. II. 1913; Bugari osvoje Janinu i Drinopolje (26. III.). Zauzimanju Skadra usprotiviše se velevlasti, jer su taj grad htjele osigurati Albaniji. Da zastraše saveznike, velevlasti izvedoše flotnu demonstraciju pred crnogorskom obalom. Srpska se vojska doduše povukla, no Crnogorci su nastavili opsadu i osvojili Skadar 22. IV., ali ga već 6. V. moradoše isprazniti pod pritiskom velevlasti, naročito Austro-Ugarske. Velevlasti su nastojale, da dođe do mira, pa je Bugarska već 23. IV. sklopila primirje. 30. V. bili su u Londonu uglavljeni mirovni preliminari. Sultan se morao odreći otoka Krete, a na kopnu područja, koje leži zapadno od pravca Enos-Midija. Velike sile pridržaše sebi pravo odluke u pitanju Albanije i otoka Egejskog mora, a balkanskim državama ostaviše na volju, kako će se sporazumjeti o podjeli osvojenog područja. Rusija i Austro-Ugarska bijahu se već sporazumjele, da svoje vojske svedu na stanje mira, pa je opasnost općenitog rata bila uglavnome minula. Kako se balkanske države nisu mogle sporazumjeti, ruski car, na osnovi odredaba saveznog ugovora, pozove k sebi njihove predstavnike. A kako su Rusi već bili istaknuli, da Rumunjskoj treba dati neku odštetu i da će se uvažiti želja Srbije u pitanju Makedonije, bugarski kralj Ferdinand odlučio se na sudbonosni korak, da sporna pitanja riješi oružjem u ruci te 29. VI. 1913 udari na srpske položaje. Tako započe drugi balkanski rat. U tom ratu sudjelovahu nesamo Srbija i Grčka, nego i Rumunjska (od 10. VII.) i Turska. Rumunjska je htjela dobiti južnu Dobrudžu, a Turska pojedine dijelove izgubljenog područja. U početku su Bugari, iznenadivši protivnike, napredovali, ali ih Srbi poraze na Bregalnici (30. VI. do 7. VII.), te domala Grci i Srbi zauzmu čitavu Makedoniju, dok su Turci napredovali do Drinopolja i zauzeli ga 22. VII. Kako su i Rumunji gotovo bez otpora počeli napredovati prema Sofiji, zatraži kralj Ferdinand pomoć Rusije i Trojnog saveza. Zatim se obrati rumunjskom kralju Karolu, koji skloni ostale države na pregovore o miru.
Mirovna konferencija u Bukureštu uglavi 10. VIII. 1913 uvjete mira. Skoro čitava Makedonija je podijeljena između Srbije i Grčke; Grčkoj je obećan i velik dio obale Egejskoga mora s lukom Kavalom. Bugarska se morala preko volje prilagoditi u nadi, da će velike sile provesti neke izmjene u njezinu korist. Austro-Ugarska se doista protivila tekovinama, koje bijaše dobila Grčka, a osobito velikom povećanju Srbije. Pomišljala je na spoj s Bugarskom, kako bi ostvarila protutežu srpskom utjecaju na Balkanu. Njemačka se nije protivila grčkim tekovinama te je uporno tražila priznanje sklopljenog ugovora o miru, pa je tako i Austro-Ugarska morala priznati bukureštanski mir. Turska je nastavila rat s Bugarskom do 29. IX. 1913, kad je kralj Ferdinand sklopio mir sa sultanom, kojim je vratio Turskoj ne samo Drinopolje nego i Kirk-Kilise. Velike su sile odredile granice Albaniji, a knezom nove države postade princ Vilhelm Wied. Nitko gotovo nije bio zadovoljan rezultatima bukureštanskog mira; mir je nosio u sebi klice za nove sporove, a da nije odmah tada došlo do općeg rata, treba zahvaliti engleskoj i njemačkoj diplomaciji.
LIT.: A. Hemberger, Illustrierte Geschichte des Balkankrieges 1912—1913, Beč-Leipzig 1913; St. Danes, Balkanskýsvaz a válka s Tureckem (1912—1913), Prag 1935; Ed. Driault, La Question d’Orient. Depuis ses origines jusq’à la paix de Sèvres (1920), 8. izd., Pariz 1921; Iv. E. Gešov (Guechoff), L’alliance balkanique, Pariz 1915; G. P. Gooch, History of Modern Europa 1878—1919, London 1928; G. Hanotaux, La guerre des Balkans et l’Europe 1912/13, Pariz 1916; Đ. Jelenić, Nova Srbija i Jugoslavija (1788—1921), Beograd 1923; N. Jorga, Histoire des Etats Balcaniques jusqu’à 1914, Pariz 1925; V. Maksimović, Bitka na Bregalnici 17.—25. juna 1913, Beograd 1926. J. N.
Balkanski pakt između bivše Jugoslavije, Rumunjske, Grčke i Turske, prema nacrtu, što su ga izradili Titulescu i Politis, parafiran je 4. II. 1934 u Beogradu, a potpisan 9. II. 1934 u Ateni. Njegovi su potpisnici Titulescu u ime Rumunjske, Ruždi-bey u ime Turske, Maximos u ime Grčke i Jevtić u ime bivše Jugoslavije. Ugovor je sklopljen na sedam godina i registriran kod Lige naroda i njime je osnovan regionalni savez spomenutih država, nazvan balkanska antanta (b. sporazum). Rumunjska, Grčka, Turska i Jugoslavija jamče jedna drugoj sigurnost svih njihovih balkanskih granica (čl. 1.). Nadalje se ugovornice obvezuju, da će se posavjetovati o mjerama, koje valja poduzeti prigodom eventualnosti, što bi mogle biti na uštrb njihovim interesima, kako su definirani u ovom ugovoru. One se obvezuju, da ne će poduzeti nikakvu političku akciju prema nijednoj balkanskoj zemlji, koja nije potpisala ovaj ugovor, bez prethodnog uzajamnog obavještenja, te da ne će preuzeti nikakvu političku obvezu prema nijednoj drugoj balkanskoj zemlji bez pristanka ostalih stranaka ugovornica (čl. 2.). Ugovor je otvoren svakoj drugoj balkanskoj zemlji; pristup paktu postaje pravomoćan, čim ostale zemlje potpisnice stave do znanja svoj pristanak.
Svrha je ugovora bila obrana balkanskog status quoa s ograničenjem, da su predmet jamstva samo balkanske, a ne ostale granice potpisnica. Zato se mogao primijeniti samo prema Bugarskoj i Albaniji, obim balkanskim zemljama, koje su ostale izvan sporazuma, ali je njihov kasniji pristup predviđen u čl. 3.
Bugarska je za sklapanja balkanskog pakta izjavila, da ostaje po strani, jer se ne želi odreći svake mogućnosti revizije, koju predviđa i čl. 19. Ligina pakta. Dne 24. I. 1937 potpisan je u Beogradu bugarsko-jugoslavenski »ugovor o vječnom prijateljstvu«, koji proglašuje: »Postojat će nenarušiv mir i iskreno i vječno prijateljstvo između kraljevine Jugoslavije i kraljevine Bugarske«. A 31. VII. 1938 na sastanku četvorice ministara vanjskih poslova balkanskog sporazuma u Solunu članice B. p. i Bugarska izjavile su, da će se u svojim uzajamnim odnosima uzdržavati od svake primjene sile, te je dan zajednički pristanak na ukidanje odredaba neuillyskog mirovnog ugovora o ograničenju bugarske vojske.
Što se tiče Albanije, njezina je vanjska politika bila već od 1927 usko povezana s Italijom, tako da se nikad nije postavilo pitanje njezina pristupa balkanskom sporazumu. A 7. IV. 1939 Albanija je prestala postojati kao nezavisna država, te je 12. IV. 1939 u Tirani proglašena personalna unija s Italijom, što je drugi dan Vel. fašističko vijeće u Rimu prihvatilo, pa je Albanija postala sastavnim dijelom talijanskog carstva.
Na beogradskom sastanku balkanskog sporazuma 2.—4. II. 1940 produljena je njegova valjanost na daljih sedam godina, t. j. do 9. I. 1948. No pakt je već izgubio na koheziji, kada se Turska od proljeća 1939 počela približavati Francuskoj i Engleskoj (ankarski ugovor o međusobnoj pomoći od 19. X. 1939), a stvarno je izgubio svaku važnost u ljetu 1940 priklanjanjem Rumunjske silama osovine (pristup Trojnomu paktu 23. XI. 1940). To su potvrdili događaji, koji su neposredno slijedili 1940/41. R. M-r.
Balkanski institut, osnovan 1934 u Beogradu kao privatna ustanova sa zadatkom da radi na međusobnom upoznavanju balkanskih naroda i objektivnom obavještavanju ostalih naroda o prošlosti i sadašnjosti Balkana. Ostvarenju tog zadatka služio je časopis Revue internationale des études balkaniques (sv. I.—VI.), zatim serija knjiga Balkan i Balkanci (izašlo 6 knjiga) i veliko djelo na francuskom i njemačkom jeziku Encyclopédie économique des Balkans (Wirtschaftsenzyklopädie des Balkans) u dvije knjige. B. i. imao je biblioteku od preko 7000 djela o raznim pitanjima iz sadašnjosti i prošlosti Balkana, i stajao je u vezi s mnogim inozemnim naučnim ustanovama, s kojima je vršio izmjenu publikacija. R. M.
Balkanske igre, atletska takmičenja između reprezentacija balkanskih država. Održavale su se jedamput na godinu. Prvih je godina u programu bio i tenis, ali je kasnije napušten. Balkanske su igre osnovane 1929. Te su se godine održale prve pokusne igre. Od 1930 ovo se natjecanje službeno održavalo svake godine. Od početka su sudjelovale u ovom natjecanju Grčka, Jugoslavija, Bugarska, Rumunjska i Turska. Albanija je sudjelovala 1933, 1934, 1935 i 1938. Bugarska nije sudjelovala 1938 i 1939. Igre su obuhvaćale potpuni olimpijski atletski program, zatim balkansku štafetu (800+400+200+100 m) i bacanje diska helenskim stilom. Neprekidni pobjednik u ukupnom placementu po bodovima bila je Grčka. Jugoslavija je uvijek osvojila drugo mjesto, osim godine 1937, kad je zauzela treće mjesto. Balkanske su se igre održavale redom po ovim mjestima: 1930—33 uAteni, 1934 u Zagrebu, 1935 u Carigradu, 1936 u Ateni, 1937 u Bukureštu, 1938 u Beogradu, 1939 u Ateni. N. F-i.
Balkanska socijalistička konferencija → Socijalizam, povijest.