BUNJA, 1. udubina, rupa u zidu za golubove, u zemlji za zvijerke, za otjecanje vode (u Dalmaciji). 2. Primitivna kućica, građena u suho od kamena, katkada četvorasta, pretežno kružna, od nekoliko sve užih kao prstenova, na vrhu zatvorena većim kamenom; služi za sklanjanje pastira, pudara, sitnije stoke i slič. (u prošlosti i za stanovanje). Drugi su nazivi: ćemer, kućica, poljarica. Ima ih po sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Možda je ime srodno s arbanaskim bun »(kamena) pastirska kućica«. Neki pisci misle, da su se Bunjevci nazvali po bunjama, u kojima su stanovali neki hrvatski katolici u zagorskoj Dalmaciji (→ Sredozemno more. Vidi i sl. u HE, II. sv., str. 437).

LIT.: Ć. Iveković, Bunje, ćemeri, poljarice u Zborniku kralja Tomislava, Zagreb 1925.