CRNOGORICA. Oblik i trajnost lista kao izraz životnih prilika. Drveće i grmlje pokazuje s obzirom na oblik i trajnost listova nekoliko značajnih životnih oblika (→ biljka, životni oblici), koji izražavaju u sebi jasno životne prilike okoline i značajni su za velika biljnogeografska područja zemlje (fizionomsko-ekološki oblici). Po obliku listova ističe se na prvi pogled drveće s iglicama, s ljuskama i drveće s više ili manje širokim listovima, t. zv. listače. Po trajanju su listovi ili višegodišnji, te se mijenjaju postepeno, pa je biljka trajno zelena, ili padaju svake godine, te je biljka neko vrijeme posve bez lišća.

U Hrvatskoj se ističu uglavnom tri životna oblika drveća i grmlja: crnogorica, bjelogorica i zimzelene tvrdolisnjače. C. nazivamo drveće i grmlje sa zimzelenim, tamnim, četinjastim listovima ili iglicama, za razliku od bjelogorice, koja ima najčešće svijetle, široke, rjeđe uske listove, što u jesen otpadaju. C-i pripada naše najznačajnije šumsko drveće iz razreda četinjača (Coniferae), na pr. jela, smreka, omorika, tisa, bor i borovica, ali i ariš, koji svoje svijetle iglice u jesen odbacuje. Bjelogorici pripada naprotiv naše listopadno drveće i grmlje, na pr. bukva, hrast, kesten, grab, breza, jabuka, vrba, lijeska, glog i t. d.

Dioba drveća i grmlja na crnogoricu i bjelogoricu, kao i na zimzeleno i listopadno rašće, potječe iz kopnenih dijelova Hrvatske, u kojima jedan dio bilja zadržava tokom cijele godine lišće (zimzeleno bilje), a drugi ga u jesen gubi (listopadno bilje). Ono je prvo zastupano u našim kopnenim krajevima uglavnom četinjačama s višegodišnjim, čvrstim, tamnim iglicama (crnogorica), a tek rjeđe s nekim zimzelenim biljkama, dok je ovo drugo zastupano različitim biljkama, koje imaju jednoljetno, nježnije i svjetlije lišće (bjelogorica). Razdioba se međutim ne može dosljedno provesti, jer crnogorici po svojoj građi i životnim prilikama pripada nesumnjivo i spomenuti ariš s nježnim, svijetlim iglicama, koje u jesen otpadaju. Još je teže s tim pojmovima u području Sredozemlja, gdje je bjelogorica vrlo rijetka — češći je na pr. samo crni jasen — dok se glavni dio drveća i grmlja, koje je po svojoj građi i obliku vrlo slično našoj bjelogorici, odlikuje tamnim kožnatim, višegodišnjim lišćem. Ono se razlikuje od igličaste crnogorice uglavnom oblikom lista. Zato je za crnogoricu bolji izraz četinjače (aciculilignosa), jer veliki dio crnogoričnog drveća zaista ima četinjasto lišće ili iglice, premda neke vrste i rodovi imaju ljuskavo lišće, na pr. somina, čempres i dr. Izraz »četinjače« uzet je međutim u hrvatskoj znanosti u sistematskom smislu i označuje posebni razred golosjemenjače (→ četinjače), dok se za životni i vegetacijski oblik kod nas od davnine upotrebljava izraz »crnogorica«.

Slične poteškoće kao s crnogoricom postoje s našim izrazom »zimzelen«, koji označuje, da je izvjesna biljka zimi zelena. Iz toga bi se moglo zaključiti, da je ona samo u zimi zelena, dok se zapravo hoće reći da je ona i zimi zelena. U tom pogledu bolji je izraz »vazdazelen«, što se u narodu manje upotrebljava. S izrazom zimzelen nastaju napose poteškoće, kad se govori o t. zv. monsunskim šumama koje su samo u kišno, zimsko doba zelene (hiemilignosa), dok u suho ljetno doba gube lišće. Nasuprot ovim izrazito »zimzelenim« šumama tropskih krajeva naše su šume u kopnenim krajevima Hrvatske »ljeti zelene« (aestilignosa), a u primorskim su krajevima vazdazelene. A kako je njihovo lišće redovno tvrdo i kožnato, one su tvrdolisne (durilignosa) za razliku od isto tako vazdazelenih lovorovih šuma polutropskih krajeva (laurilignosa) i od posebno građenih tropskih kišnih šuma (pluvilignosa)..

Bez obzira na sve iznesene jezične i pojmovne prigovore uobičajeni su u hrvatskoj znanosti izrazi crnogorica i bjelogorica kao i izraz zimzelen; oni označuju jasno određene životne oblike bilja, a koji nesamo kod nas, nego u cijeloj sjevernoj polutci pokrivaju goleme površine i imaju veliko biljnogeografsko i gospodarsko-šumarsko značenje.

Glavne značajke i raširenje crnogorice. C. se ističe od drugoga drveća i grmlja mnogim značajnim osobinama. Mnoge su od tih osobina izraz položaja crnogorice u biljnom svijetu, jer ona pripada razredu četinjača ili česernjača iz kola golosjemenjača, te se odlikuje od ostalog drveća, koje pripada kritosjemenjačama, već po mnogim organizatornim oznakama (→ četinjače). Uz to predstavlja i posve osobiti životni oblik. Stabljika je redovno vrlo pravilno razgranjena, izdanci su često dvojaki (dugi i kratki), lišće najčešće višegodišnje, usko, igličasto i čvrsto, kserofitske građe, dok je rjeđe mekano i jednoljetno (ariš). Trajnim iglicama iskorišćuje c. svaki sunčani dan za asimilaciju. Puči se u zimi zatvaraju smolom i sprečavaju prekomjerno isparivanje, pa tako c. podnosi i najveću studen. Oko Verhojanska u Sibiru nalaze se kod —69º C još vrlo lijepe crnogorične šume. C. je posebno prilagođena hladnoj kopnenoj klimi sjeverne polutke, dok je na južnoj polutci vrlo rijetka.

Pogled na geografsku kartu raširenja c. pokazuje, da ona zaprema jednoliko goleme površine sjevernoga umjerenog pojasa protežući se preko tri kontinenta i izgrađujući snažni šumski pojas širok nekoliko zemaljskih stupnjeva, dok je na južnoj polutci zapremila samo manje površine. U sjevernom, najhladnijem dijelu areala raširena je c. obilno u nizinama, dok se u južnom, toplijem dijelu sjeverne polutke povlači u više gore i planine. Tako je i kod nas c. raširena uglavnom u višim pojasima, a samo neke crnogorične vrste rastu još uz samu morsku obalu združujući se sa zimzelenim rašćem Sredozemlja. Takve su vrste na pr. bijeli ili alepski bor, pinija i dr. Zato ne dobivamo pravu sliku rasprostranjenosti iz naše karte, koja prikazuje cijelo područje areala. Mnogo bolju sliku dobivamo iz biljnogeografskih karata Evrope, Azije i Amerike, gdje je prikazano istodobno raširenje crnogorice i bjelogorice.

Glavne značajke i raširenje bjelogorice. Bjelogorica shvaćena kao skup drveća i grmlja s više ili manje širokim lišćem, što u jesen otpada, odlikuje se od crnogorice mnogim značajnim osobinama. Nasuprot pravilnom, ali slabom razgranjenju c-e ističe se bjelogorica znatnim razgranjenjem izdanaka. Tako ima na pr. bukva još ogranke 8. reda, dok je i u najbujnijim tropama već razgranjenje 6. reda vrlo rijetko. To veliko razgranjenje omogućuje poznati mozaički poređaj listova krošnje, kojim stablo iskorišćuje sunčano svijetlo.

Život bjelogorice teče u dva različna odsjeka: u jednom u stanju bujnog razvitka sa zelenim lišćem i u drugom bez lišća u stanju većega ili manjeg mirovanja. U povoljno doba sabira biljka svojim velikim svijetlim listovima dovoljnu količinu hranljivih tvari ne samo za ovogodišnje sjemenke, nego i za cvjetne listove, koji će se do godine pojaviti. Oni se zameću redovno već u ljetu ili jeseni i ovijeni čvrstim ljuskama prežive nepovoljno godišnje doba. U jesen povlači biljka iz listova u stabljiku hranljive tvari, dok se lišće obojadiše živim bojama i nakon prvih mrazova pada sa stabla. Jesenskim odbacivanjem lišća prilagođena je bjelogorica nepovoljnim prilikama u zimi, u prvom redu nestašici vode. Veliki gubitak mineralnih i organskih tvari, koji nastaje otpadanjem lišća, lako nadomješta pod vrlo povoljnim životnim uvjetima u ljetnim mjesecima. Bjelogorica je raširena uglavnom u toplijem dijelu umjerenog pojasa, i to najviše u područjima s umjereno primorskim podnebljem, dok je u krajevima s izrazito kopnenim podnebljem znatno rjeđa. Samo neka bjelogorična drveta i grmovi sežu daleko na sjever i čine zapravo granicu drveća i grmlja prema arktičkom pojasu (vrbe i breze).

Bjelogorica zaprema zapravo tri veća odijeljena područja sjeverne polutke: jugoistočni dio Sjeverne Amerike od Velikih Jezera do Floride, zapadnu i srednju Evropu i jugoistočni dio Azije. Ona seže do znatnih nadmorskih visina, ali je na gornjoj granici redovno zamjenjuje crnogorica.

Na južnoj su polutci prilike za razvitak bjelogorice ne povoljnije, jer nema u širinama, koje bi bjelogorici odgovarale, tako oštrih zima, koje bi uvjetovale padanje lišća. Zato sežu vazda zelene šume u južnoj Americi daleko prema jugu, te se je samo u Patagoniji utisnuo između vazdazelenih šuma zapadne obale i istočnih stepa uski pojas bjelogorice, izgrađen uglavnom od listopadnih vrsta roda Nothofagus.

Bjelogorica se razvila postepeno promjenom životnih prilika iz polutropske vlažne šume sa zimzelenim lišćem. U srednjem dijelu Kine i Japana sastaju se srodne vrste zimzelenih i listopadnih rodova. U vezi s jasnije izraženim godišnjim promjenama javljaju se sve više listopadne vrste, dok se osjetljivi zimzeleni oblici gube.

Raširenje bjelogorice pokazuje neobično zanimljivo podudaranje s najnaseljenijim područjima sjeverne polutke. U tri geografski tako odijeljena područja bjelogorice nalaze se najveća američka, evropska i azijska kulturna središta. Srednja i zapadna Evropa od granice Sredozemlja do uskog ruba Švedske i Norveške i od Atlantika sve do Moskve nalazi se sa svima svojim velikim središtima u području bjelogoričnih šuma. Tom području pripada i najnaseljeniji i najvažniji dio Sjeverne Amerike od Floride do Velikih Jezera, a tomu bjelogoričnom području pripada i glavni dio jugoistočne Azije s Kinom i Japanom. To pokazuje, da je područje bjelogorice najpovoljnije za tvarno i duhovno stvaranje bijele i žute rase, koje su upravo u tim krajevima razvile vrhunac svoga djelovanja.

Glavne značajke i raširenje zimzelenih tvrdolisnjača. Zimzelene tvrdolisnjače nastavaju u toplim suhim područjima Sredozemlja i sličnih krajeva Kalifornije i Australije. Lišće im je tvrdo i kožnato (durilignosa), često s dlakama, prilagođeno vrućim, suhim ljetima, u kojima često izostaju oborine kroz više mjeseci, i na blagu zimu, što ne prekida, nego omogućuje trajni razvitak biljnoga svijeta i u najhladnijim mjesecima. Zimzelene tvrdolisnjače čine važan dio našega biljnog pokrova (→ Hrvatska, biljni svijet, → Sredozemlje, biljni svijet).I. H.