CORDILLEROS DE LOS ANDES (»Lanci Anda«), u pohrvaćenom skraćenom nazivu Kordiljere, dug su i visok planinski greben, što se u neposrednoj blizini pacifičke obale proteže zap. stranom Juž. Amerike. Danas je za ovaj vijenac običniji naziv Ande, dok su C. samo španjolska apozicija pravom imenu. Ime Ande javlja se prvi put početkom 17. st. i nije sigurno, otkuda dolazi. Prema nekima je u vezi sa staroperuanskom riječi anti »istok«, t. j. vijenci istočno od prijestolnice Cuzco; po drugima potječe od riječi anta »bakar, metal«, jer su bogate rudama, dok su mišljenja o međusobnoj vezi imena plemena Anti i planina Anda podijeljena. C-e se pružaju kao neprekidan bedem od rta Horna na J do zaliva Paria na S, preko koga se nastavljaju u otocima Trinidad i Tobago, pa bi prema nekima Južna Georgija bila njihov južni nastavak. C-e su najduži (oko 7.500 km) planinski vijenac svijeta, a veliki im broj vrhova prelazi 6000 m; najviši Aconcagua 7010 m. Usporedno s C-ma pruža se, osobito u srednjem dijelu, duboki podmorski rov s najvećom izmjerenom dubinom od 7626 m, tako da imamo visinsku razliku od preko 14 km. Zemljina je kora u C-ma prosječena brojnim pukotinama, te je kraj poznat po čestim potresima i velikom vulkanizmu. Vulkani svojom snagom, brojem i visinom pripadaju najznatnijima na svijetu. Tu su tri velike vulkanske skupine: na jugu u brazilijansko-čilenskim C-ma, u srednjem dijelu oko zaliva Arice i na sjeveru u ekvadorsko-kolumbijskim C-ma. Razvijen vulkanizam i česti potresi znaci su svježine pokreta, kojima su nastale C-e. Tlo je sastavljeno od arhajskih, paleozojskih, mezozojskih, mjestimično i tercijarnih naslaga, preko kojih su se raširili moćni vulkanski izljevi. C-e su nastale nabiranjem, koje je počelo u gornjoj kredi, nastavilo se kroz tercijar praćeno mlađim epirogenetskim pokretima, a njihovi odjeci nisu ni do danas prestali.

Prema pravcu pružanja C-e možemo podijeliti na dva dijela; sjeverno i južno od zaljeva Arice. Sjeverni dio ima oblik luka, kome je konveksni dio okrenut prema Z, a južni se pruža prema podnevu i na krajnjem jugu skreće prema JI i I. S obzirom na geološku i tektonsku građu i morfološke oblike možemo C-e podijeliti u tri dijela: južni, srednji i sjeverni. Južno od sedla Passo del Pertillo (4060 m) C-e izgledaju kao jedinstven i uzak bedem, što je sastavljen u osnovi od mezozojskih naslaga, prekrivenih prostranim i mladim vulkanskim stijenama. Visine uglavnom rastu od J prema S: Mont Darwin (na Ognjenoj zemlji) 2100 m, S. Valentin 3870 m, Osorno 2250 m, Lanin 3774 m, Tupugnato 6560 m, Juncal 6070 m, da se na krajnjem S završi visokom glavicom Aconcague (7010 m). Većina su tih vrhova vulkani, a između njih duboka sedla, preko kojih vode glavne prometne veze između Argentine i Čilea, t. j. između Atlantskog i Tihog oceana: Bahia Blanca—Valdivia i Buenos Aires—Santiago, posljednja željeznica prelazi C-e nešto ispod sedla Uspallata na visini od blizu 3700 m.

Južne su C-e nesimetrične: blaže se spuštaju prema iskomadanim Patagonskim planinama, koje su prema sastavu i građi vjerojatno ostatak starijeg hercinskog gorja; naprotiv prema Z padaju strmo. Na Z se usporedo s C-ma pružaju niže škriljevaste Primorske C-e sa najvišim vrhom od 2230 m. Između glavnog vijenca i Primorskih C-a proteže se srednja čilenska udolina, glavna gospodarska površina zemlje. Sjeverni dio depresije je suh i poznat po bogatim ležištima salitre. Primorske planine na J izdvojene su u bezbroj otoka, koji prate južnu obalu Čilea. Na S se pak primorski vijenac gubi u sutoku zaljeva Arice i njegove nastavke ponovno nalazimo u primorju Perua, jugoistočno od Lime, u primorju Ekvadora i Kolumbije.

Mnogo su složeniji izgled i građa srednjeg dijela C-a, kome pripadaju planine sjevernog Čilea i Argentine, Bolivije i Perua. U ovom je dijelu planinski bedem podvojen u dva moćna planinska vijenca Zapadnih i Istočnih C-a, koji se prema J i S približavaju zatvarajući visoke zavale, »pune«. U srednjem dijelu su C-e i najprostranije, te im prema zaljevu Arice širina iznosi oko 800 km. Zapadne su C-e po svom pravcu i sastavu nastavak južnog planinskog vijenca. I ovdje su najviši vrhovi većinom vulkani: Copiapo (6072 m), Incahausi (6620 m), Llullaillaco (6620 m), Pular (6340 m), S. Pedro (5920 m), Huallatiri (6008 m), Sahama (6520 m), poznati Misti (5850 m), Ampato (6615 m) i mnogi dr. Glave su vulkana pokrivene vječnim snijegom, iako su mnogi poznati po svom stalnom djelovanju. Prijelazi preko Zapadnih C-a vrlo su teški, i željezničke pruge, što su preko njih izgrađene, dopiru do neobičnih visina: Antofagasta—Oruro do 3960 m, Arica—La Paz do 4257 m, Porto Moliendo—Arequipa—Puno do 4470 m.

Istočne C-e počinju na J grupom odvojenih planina sjeverozapadne Argentine, t. zv. Predkordiljerama. Za Predkordiljere se misli, da ne pripadaju C-ma i da su ostatci staroga heroinskog gorja. Dalje prema S prelaze Predkordiljere u neprekidan planinski greben Istočnih C-a, složen od nekoliko usporednih vijenaca, odvojenih dubokim dolinama. Istočne su C-e sastavljene od paleozojskih naslaga i škriljavaca, protkanih intruzijama eruptivnih stijena; kraj, od starine poznat zbog rudnog bogatstva (zlato, srebro, bakar i cink). Najviši su vrhovi u sjevernom dijelu, u t. zv. C-a Real: Illimani (6450 m), Illampu ili Nevado de Sorata (6615 m). Između istočnih i zapadnih C-a prostrane su i polupustinjske zavale »pune«, kojima su dna iznad 3000 m. Po prostranstvu ove zavale zaostaju jedino za visokim zavalama Azije, ali su po broju stanovnika i njihovoj kulturi daleko važnije.

Sjeverno od izvora pritoka Amazonke, Apurimac, vijenci Istočnih i Zapadnih C-a znatno se približuju, te peruanske i ekvadorske »pune« imaju mnogo manje prostranstvo i odvojene su poprečnim grebenima u manje kotline. U većem dijelu peruanskih C-a nema vulkana. Primorske C-e sa Z veoma se strmo izdižu do velikih visina: Huascarán (6721 m), Huandoy (6354 m), Huaylas (6280 m), a i sedla su između njih na velikim visinama: željeznica Lima—Oroya dopire do visine 4775 m, a njen ogranak za rudarsko mjesto Morococha do 4835 m, dakle 25 m više od Mont Blanca. Istočne su C-e odvojene u nekoliko manjih grebena, a najviši je vrh Nevado de Acrotambo (5100 m).

U ekvadorskom su se dijelu zapadni i istočni vijenci najviše približili, a pravac im se mijenja; širina C-a ovdje ne prelazi 200 km. Na podlozi paleozojskih i mezozojskih naslaga izlile su se velike količine vulkanskih stijena, a snažni su vulkani i danas glavno obilježje ovog dijela: na zapadnim vijencima Chimborazo (6310 m) sa dva djelatna vulkana i velikim ledenjacima, a na istočnim vijencima poznati su vrlo djelatni Sangay (5323 m), pravilni Cotopaxi (5943 m), Antisama (5756 m), Cayambe (5840 m).

Sjeverno od ove velike vulkanske krajine planinski vijenci skreću prema sjeveroistoku, i Kolumbijske se C-e dijele u tri ogranka: Zapadne, Srednje i Istočne kolumbijske C-e, odvojene dubokim i usporednim udolinama, kojima teku Magdalena i njen pritok Cauca. Dosta odvojene Zapadne kolumbijske C-e sastavljene su od mezozojskih stijena i u vrhu Paramillo dopiru do 3290 m. Ove se planine na S odvajaju u nekoliko manjih ogranaka i gube u depresiji Karibskog mora, tako da nemaju veze sa srednjoameričkim C-ma. Srednje kolumbijske C-e, koje su nastavak zapadnoga peruanskog vijenca, sastavljene su poglavito od šriljavaca, protkanih vulkanskim stijenama. Njihovi su vrhovi vulkani: Huila (5750 m), Tolima (5616 m), Volcan de Purace Ruiz (5700 m), Herveo (5600 m) i dr. Na S se srednji vijenac gubi u ravnici oko donje Magdalene, ali se za odvojenu Sierra Nevada de Santa Marta (5300 m) misli, da je njegov nastavak. Ova osamljena planina s ograncima Istočnih kolumbijskih C-a zatvara prostranu lagunu i zaljev Maracaibo. S desne strane doline Magdalene dižu se Istočne kolumbijske C-e, koje preko C-a de Merida i Venezuelskih obalskih planina dopiru do zaljeva Paria i nastavljaju se na Trinidadu. Istočne kolumbijske C-e sastavljene su od mezozojskih stijena, a najviši su vrhovi Parano de la Summa Paz (4310 m), Nevado de Cocui (5080 m) i dr. Osobina su ovih planina manje visoke zavale, glavni naseljeni dijelovi i sjedišta najvećih naselja, na pr. Bogote. C. de Merida sastavljena je od škriljavaca, krednih i tercijarnih naslaga i različnih vulkanskih stijena. Venezuelske obalske planine mnogo su niže i podijeljene u nekoliko osamljenih grebena.

Vijenci C-a protežu se kroz 67° geogr. širine (od 55° juž. do 12° sjev. geografske širine). Već po tome bi se mogle podijeliti u nekoliko različitih klimatskih dijelova. Pravac pružanja osim visine određuje klimatski značaj C-a. Redovno postoji izrazita razlika između istočnih i zapadnih strana. Dok moru okrenute zapadne strane južnog dijela imaju blage zime i svježa ljeta s velikom količinom oborina, istočne, atlantske strane, imaju žarka ljeta, hladne zime i malu količinu kiša. Srednji dio C-a odlikuje se malom količinom oborina u svim dijelovima. U pustinjskom primorju temperature su dosta niske zbog utjecaja hladne Humboldtove struje, i s visinom se redovito javlja termička inverzija, t. j. temperature se povećavaju. Istočni planinski vijenci imaju, koliko idemo prema S, sve više oborina, koje donose jugoistočni pasati. Posebnu klimu vrlo toplih ljeta, hladnih zima i neznatne količine oborina imaju polupustinjski krajevi »puna«. Slana jezera, »salares«, posljednji su tragovi ranijih i prostranijih jezera i znak, da je u najmlađim geološkim vremenima klima postala suša. Istočne peruanske C-e imaju velike količine oborina, dok je primorje i dalje suho i pod utjecajem hladne Humboldtove struje.

U kolumbijskim i sjevernim ekvadorskim C-ma već vladaju prave ekvatorijalne značajke s visokim temperaturama, velikom količinom oborina, osobito u zapadnom dijelu. Ovdje je od glavnog značaja utjecaj visine: najniži je pojas veoma topao i vlažan, »tierra caliente«, zatim viši umjereni pojas, »tierra templada«, a iznad njega svježi dio, »tierra fria«, dok najviši dijelovi imaju značajke planinskih pustinja, »paramo«.

Uz pravac pružanja u svim dijelovima dolaze do izražaja velike visine. Glavni vrhovi prelaze snježnu granicu, gorostasni su vulkani prekriveni vječnim ledom, od koga se spuštaju dugi jezici ledenjaka. Današnja snježna granica ne ovisi toliko o visini i geografskoj širini, koliko o količini oborina; zato je najviša u suhim krajevima sjevernog Čilea (iznad 6000 m), odatle opada prema 5, da se u kišom bogatom ekvatorijalnom dijelu Ekvadora i Kolumbije spusti do 4600 m. Još brže snježna granica opada prema J, te je na Ognjenoj zemlji ispod 1000 m. Gotovo cijelom dužinom južnog dijela pokriveni su vrhovi C-a ledenim pokrovom, koji zahvata najveće prostranstvo u planinama južnog Čilea. Ledenjački jezici, što se odvajaju, proporcionalni su veličini svojih jezgra i nagibu strana, tako da u primorskim dijelovima južnog Čilea dopiru do samog mora. Na krajevima prostranih ledenaka česta su pojava odvojeni ledeni blokovi i stupovi, poznati pod imenom »nieve penitente«. I diluvijalni su ledenjaci bili rasprostranjeni proporcionalno današnjima, tako da je led pokrivao cijeli južni Čile sa susjednim dijelovima mora, velike dijelove Patagonije i gotovo cijelu Ognjenu zemlju. Snježna je granica bila 800 do 1000 m niže od današnje. Diluvijalni su ledenjaci preobrazili lice visokih dijelova, a na krajnjem jugu i najnižih krajeva (fjordovi južnog Čilea).

C-e su izrazito razvođe, od kojega rijeke otječu prema Atlantskom oceanu na I i Tihom na Z. Jedino su među kolumbijskim i istočnim lancima srednjih C-a razvijene i uzdužne doline. Atlantski pritoci imaju dovoljno prostora, da se razviju, dok su pacifički kratki i s velikim padom. Jakom regresivnom erozijom probijaju rijeke srednjega i južnog Čilea razvođa i proširuju svoja porječja na štetu atlantskih pritoka. Taj je pojav bio i uzrok graničnom nesporazumu između Čilea i Argentine, jer se u početku pogrješno mislilo, da razvođe odgovara najvišim dijelovima planina. Visoke su zavale srednjeg dijela bez otjecanja prema moru. Današnja jezera Titicaca i Aullagas i dr. posljednji su tragovi prostranih kvartarnih jezera.

Biljni pokrov i životinjski svijet u tijesnoj su vezi s geografskim položajem, morfološkim i klimatskim značajkama (→ Amerika).

Velik planinski lanac ima izrazit utjecaj na značaj i način ljudskog života. U ekvatorskim krajevima sjevernog dijela najviši dijelovi imaju povoljne uvjete za život i privlače stanovništvo blažom klimom i rudnim bogatstvom (zlato, platina, srebro i drago kamenje), a venezuelske obalne planine poznate su po bogatstvu petroleja. Najveća su naselja ovoga dijela na znatnim visinama: Bogota sa 420.000 stan. (1937) na 2650 m, Quito sa 114.979 stan. (1935) na 2850 m, Oroya sa 4.000 stan. (1927) na 3635 m. Naprotiv, nezdravi i vlažni niži krajevi veoma su slabo naseljeni. U srednjem dijelu ove značajke još više dolaze do izražaja. Primorje na Z negostoljubivo je i pusto, a u istočnom su podnožju prostrane i nezdrave prašume. Visoke se zavale u sredini osim zdravije klime odlikuju i velikim rudnim bogatstvom (zlato, srebro, bakar, cink i dr.), navodnjavanje omogućuje poljodjelstvo, a visoke planine daju najbolje uvjete za stočarstvo. U tim visoravnima nikla je napredna kultura Inka, a njihov zaštićen i dobro ograničen geografski položaj omogućio je, da se je tu održala glavna grupa južnoameričkih Indijanaca. I tu su glavna naselja na velikim visinama: Puno sa 6.000 stan. (1927) na 3860 m, La Paz sa 150.165 stan. (1934) na 3700 m, Potosi sa 35.900 stan. (1934) na 4000 m, a manje mjesto Cerro de Pasco čak na 4350 m; naselja ima na visinama većim od 4500 m. U srednjim C-ma ljudska naselja dopiru vjerojatno do najvećih visina na svijetu. Južne C-e svojom surovijom klimom i manjim prostranstvom onemogućuju u višim dijelovima život, koji je ograničen na pitomije primorje, manje na istočno podnožje.

Zapreka, koju C-e stvaraju prometu, sve se više otklanja izgradnjom željezničkih pruga, a na krajnjem S i suvremenih cesta. Nepristupačnost i odvojenost pojedinih krajeva uvjetovale su različite prirodne izglede, etničko šarenilo, pa i obrazovanje i održanje većeg broja samostalnih država (→ Argentina, Bolivija, Čile, Ekvador, Kolumbija i Peru).

LIT.: G. Steinmann, Die Cordilleren von Südamerika, Berlin 1886; W. Sievers, Die Kordillere von Merida, Penks Geogr. Abhandl., Beč 1888; A. Hettner, Regenverteilung, Pflanzendecke und Besiedlung in den tropischen Anden, Richthofens Festschrift, Berlin 1892; R. Hauthal, Vulkangebiete in Chile und Argentinien, Peterm. geogr. Mitteil., Gotha 1903, i Gletscherbilder aus der argentinischen Kordillere, Zeitschr. d. deutsch. österr. Alpenvereins, München 1904; L. Riso Patrón, La Cordillera de los Andes Trabajos i estudios de la 2a Subcommissión chilena de limites con la Rep. Argentina, Santiago 1903; R. Hennig, Ursachen und Wirkungen der klimat. Gegensätze zwischen der atlantischen und pazifischen Küste Südamerikas, Bonn 1910; Th. Herzog, Die ostbolivianischen Kordilleren, Peterm. geogr. Mitteil., Gotha 1913; J. Bowman, Results of an Expedition to the Central Andes, Bull. Amer. geogr. Society, Washington 1914; W. S. Tower, The Andes as a factor in South American Geography, Journ. of Geography, Washington 1916; G. Ogilvie Alan, Geography of the Central Andes, New York 1922; Th. Herzog, Vom Urwald zu den Gletschern der Kordillere, Stockholm 1923; J. Bowman, Iles humaines dans les Andes Centrales, Brunhes, Geographie humaine, Pariz; A. F. R. Wollaston, The Sierra Nevada of Santa Marta, Geogr. Journal, London 1925; O. Schmieder, Das ostbolivianische Bergland, Geogr. Zeitschrift. Leipzig 1926; R. Stappenbeck, Über Transgressionen und Regressionen des Meeres und Gebirgsbildung in Südamerika, Neues Jahrb. für Mineral. und Paläontol. Abhandl., Berlin 1927; H. Keidel, Die geologischen Beziehungen zwischen der Puna und der andinen Hauptkordillere, Bolet. Acad. Nacion. de Ciencias, Córdoba 1927; K. Troll, Die Zentralen Anden, Sonderband der Zeitschrift der Gesellsch. für Erdkunde, Berlin 1928.J. R-ć.