Otkrivanje Amerike. Amerika, kamo su Normani (Sjeverni ljudi; Skandinavci) — prvi među Evropljanima — dospjeli već oko 1000, bude (ponovo) otkrivena od Kristofora Colomba 12. listopada 1492. On je tada stigao na Guanahani (danas Watling?), jedan od Bahamskih otoka, što ga je nazvao San Salvador (Sv. Otkupitelj). Ploveći dalje došao je na otok Cubu (Kubu) pa i na otok Haiti (Hispaniola). Na drugom je putovanju (1493) ponovo plovio pored Haitija i Cube, ali je vidio i Jamaicu. Tek je na trećem putovanju (1498) vidio krajnju sjeveroistočnu obalu Južne Amerike, a konačno na četvrtom putovanju (1502) zaplovio je prvi put pored obale Srednje Amerike.

Colombo je pokušao, da sve te otkrivene zemlje prilagodi tadašnjem zemljovidu Evrope. Tako je smatrao Cubu sastavinom azijskoga kopna, male otoke na jugu Cube za arhipelag kod istočne obale Azije, što ga je opisao M. Polo. Colombo je do svoje smrti (1506) bio tvrdo uvjeren, da je otkrio istočnu azijsku obalu.

Još za živa Colomba počela se redati putovanja u Novi svijet; pogotovu pak poslije njegove smrti. Polazili su tamo i Španjolci i Portugalci i Francuzi i Englezi — svi da se obogate. Mnogi su naime tražili prolaz kroz Ameriku u Tihi ocean, da na taj način dospiju u bogatu (azijsku) Indiju. Drugi su opet tražili i našli bogatstvo u samoj Americi. Vrlo malo ih je pak bilo, naročito u 16. st., koji su polazili na zapad samo u naučne geografijske svrhe.

Kako su Portugalci već na početku 15. st. počeli ploviti pored atlantske obale Afrike, da nađu oko nje put u (azijsku) Indiju, tako su i Španjolci išli za tim ciljem, ali ploveći u suprotnom smjeru. Moglo se pak desiti, da se ta dva katolička naroda sukobe negdje u Australazijskom otočju. Da se ta nepoželjna borba izbjegne, papa je odredio položaj demarkacione linije među kolonijalnim posjedom Španjolske i Portugala. Obje su se države s tom odlukom suglasile paktom u Tordesillasu (1494) i povukle su granicu po 49. meridijanu z. d. Gr.: zemlje njemu na zapadu pripadaju Španjolcima, dok one na istoku Portugalcima. Time je konačno bio određen smjer, kojim će Španjolci i Portugalci polaziti na putovanja: Španjolci će dakle ploviti na zapad, a Portugalci na istok — oba dakako, da dođu do »Indije«. Na taj su način zemlje Srednje i Južne Amerike zarana dospjele pod utjecaj španjolske kulture.

OTKRIVANJE SREDNJE AMERIKE

A. Antiljsko otočje. Nakon Colombovih otkrića po Antiljskom otočju Španjolci ga nijesu pravo poznavali: još na početku 16. st. nijesu znali, da li je Cuba otok ili dio kontinenta. Po višem nalogu pošao je S. de Ocampo, da pretraži cijelu obalu tog najvećeg antiljskog otoka; on je konačno utvrdio, da je Cuba doista otok. Povrativši se kući saopćio je, da ondje ima dobrih luka, i preporučio je vlastima, da zauzmu Cubu i da je nasele. G. 1511 zaista pođe tamo D. de Velasquez i u tri godine zavlada cijelim otokom; na njemu je osnovao koloniju San Cristobal, koju su kasnije nazvali Habana.

I drugi od velikih Antiljskih otoka Portorico bio je još vrlo slabo poznat. Colombo je doduše u svom drugom putovanju (1493) upoznao zapadnu obalu tog otoka, ali se ondje nije nastanio nijedan njegov pratilac. Tek kad se doznalo od Indijanaca, koji su iz Portorica dolazili na susjedni Haiti, da na njihovu otoku ima zlata, počela je seoba. Prvi je 1508 pošao tamo Juan Ponce de Leon, da pokuša svoju sreću. On je ondje zaista našao veliku količinu zlata; od nje je uzeo nekoliko najljepših komada i ponio sa sobom kao dokaz. Španjolski kralj ga je nato imenovao namjesnikom u nadi, da će mu pribaviti zlata. Leon međutim nije dugo uživao tog položaja. Diego Colombo, sin Kristoforov, osporavao je njegovo imenovanje, jer je samo on — kao nasljednik svoga oca — imao pravo, da imenuje upravitelje na otoku. Isposlovao je potom od kralja, da skine Leona s časti dopustivši mu, da smije drugdje u Novom svijetu osnovati svoju vlast.

Otok Jamaica, po veličini treći među Velikim Antillama, vidio je Colombo na svojem drugom putovanju 1494. Od lipnja 1503 do lipnja 1504 pak boravio je Colombo na otoku, nakon pretrpljena brodoloma. Stalno su se na otoku počeli naseljavati Španjolci tek od 1509. Ali kako su oni nemilosrdno postupali s Indijancima, broj Indijanaca tako se umanjio, da ih je vrlo malo ostalo na životu. Kad je 1655 Britanija preuzela otok, bilo je na njemu jedva 3000 ljudi, polovina bijelci, a polovina Indijanci.

Colombo je na svom prvom putovanju (1492) doduše dospio na otok Haiti i osnovao na njegovoj sjevernoj obali tvrđavu »La Natividad«, ali su urođenici uskoro pogubili sve španjolske vojnike, koje je on ondje ostavio. Kad se Colombo povratio tamo, morao je nanovo početi kolonizacijom; sazidao je novo naselje Isabellu, ali je dopremio i evropske kulturne životinje: govedo, konja, svinju, ovcu i perad. Kad su pak nađena bogata ležišta zlata po južnim krajevima otoka, napustili su Španjolci naselje Isabellu i osnovali na južnoj obali novo naselje San Domingo. Odavle su španjolski kolonisti raširili svoju vlast po istočnoj polovini otoka i tako joj dali španjolski karakter kulture; raširili su dakako po njoj španjolski jezik, koji i danas vlada ondje, a državu su nazvali po imenu naselja: Republica Dominicana. Tijekom vremena dospjelo je na otok, ali u njegove zapadne krajeve, mnogo francuskih, nizozemskih i engleskih krijumčara. A kad je tamo stigao 1640 Levasseur s ovećom skupinom francuskih izbjeglica, hugenota, zavladao je ondje francuski elemenat: francuski jezik postao je državnim jezikom.

B. Srednjoameričko kopno. Kad je D. Velasquez 1514konačno osvojio otok Cubu, počelo se ondje sakupljati mnogo pustolova, da zajednički pođu na otkrića i osvajanja. Vijesti, koje su onamo dopirale, da na zapadu ima zlatonosnih krajeva, složile su sve onakve ljude u jednu skupinu, da zajednički otplove tamo. Pod vodstvom F. H. de Cordova pođoše (1517) na tri lađe, da nađu sreću. Nakon dugotrajne plovidbe prispješe do sjeverne obale poluotoka Yucatana. Ondje su upoznali kulturni narod »Maya«. Kad se na Cubi doznalo za te prilike, dovuklo se mnogo poduzetnih ljudi u Habanu, da se stave pod moćnu zaštitu Velasqueza. On im je sagradio četiri lađe, na kojima je otplovilo oko 250 ljudi pod vodstvom J. de Grijalva. G.1518 stigli su do obale Yucatana, a onda do neke »velike« rijeke; ondje su od urođenika za kojekakve sitnice dobili predmete od čista zlata. Na pitanje, gdje ima te žute kovine, odgovorili su Indijanci: »Mexico«. Kad se na Cubi doznalo, da je Mexico zlatonosna zemlja, naredio je Velasquez, da se spremi nekoliko brodova, koji će tamo prebaciti veliku vojsku. Nju je poveo H. de Cortez, da osvoji Mexico (1518), zemlju u Sjevernoj Americi.

Već su se koncem 16. st. pojavili na atlantskoj obali Srednje Amerike britanski gusari i ondje uredili svoja skrovišta. Iz njih su tijekom vremena nastala naselja, koja su imala da budu i obrane protiv prodiranja Španjolaca. Ta su postala osnovkom one britanske kolonije, koja se razvila po istočnom pomorju poluotoka Yucatana: britanskog Hondurasa.

Desetak godina poslije zadnjeg Colombova otkrića obala Srednje kontinentske Amerike pošao je tamo (1513) V. N. Balboa. Od velike je važnosti bio njegov pohod kroz Panamsku prevlaku, jer je tada otkrio Tihi ocean. Kako se doznalo za to otkriće, uputio se tamo skup ljudi, koji su osnovali koloniju Panama (1517) na samoj obali Pacifika.

Novo naselje Panama uskoro postade nekom izlaznom točkom za osvajanje pacifičkog pomorja Srednje, a onda Sjeverne, pak i Južne Amerike. Uskoro su odanle Španjolci kopnom provalili prema sjeverozapadu i dospjeli do jezera Nicaragua, a morem do zaliva Fonseca (u današnjem Salvadoru). Bogat plijen zlata i bisera mamio je ljude na kolonizaciju. Zaista je tamo pošlo usred prve polovine 16. st. mnogo ljudi i osnovalo nova naselja na morskoj obali (Leon), a i na obali jezera Nicarague (Granada) — ali prolaza nijesu našli.

Otkrićem Tihog oceana trebalo je naći za brodove prolaz iz Atlantskog oceana, da mogu brzo i nesmetano doploviti napokon u (azijsku) Indiju. Među prvima, koji su pokušali naći onuda takav prolaz, bio je G. G. de Avila (Davila ili d’Avila). Plovio je (1522) po Karipskom moru uz obalu Srednje Amerike, a u punom uvjerenju, da postoji takav prolaz negdje kroz današnje jezero Nicaragua. Plovio je i plovio, ali nije dakako našao nikakva prolaza. Nije bio možda tužan i žalostan poradi tog neuspjeha; naprotiv: veselje je nadvladalo sva ta nevoljna čuvstva, jer je sa sobom odanle nosio plijen od sto tisuća peza u zlatu. S tim se »teretom« povratio kući.

OTKRIVANJE SJEVERNE AMERIKE

A. Atlantsko pomorje. Priče o zlatonosnim zemljama i o prolazu kroz neke američke kanale iz Atlantskog oceana u Pacifik mamile su Evropljane, da pokušaju sreću. Među prvima, koji su zagovarali misao o »prolazu«, bio je Giovanni Caboto. On je sa svojim sinovima pošao u Englesku, da ondje, u toj pomorskoj zemlji, nađe odziva svojem naumu. I zaista 1497 zaplovio je na sjeverozapad i dopro do kopna, valjda do Labradora. Caboto je dakle prvi otkrio obale Sjeverne Amerike. Na povratku je naišao na bogata lovišta bakalara u moru oko Novog Foundlanda. Očevim je stopama pošao sin Sebastijan. I on je odjedrio (1497) prema sjeverozapadu te je dospio također do poluotoka Labradora, ali prolaza nije našao.

Koliko je u Evropi bilo rašireno mišljenje o prikladnom prolazu u Aziju kroz kanale po krajnjem sjeveru Amerike, svjedoče i putovanja Portugalaca u onom smjeru, ne bi li i tim putem došli u svoje azijske kolonije. Tako G. Cortereal, koji je oko 1500 dospio do obale Labradora u uvjerenju, da je ta zemlja sastavni dio Azije. Naredne je godine pošao tamo i stigao u Novu Škotsku; ali se više nije povratio. Smrću toga pomorca Portugal je zaključio svoja poduzeća, da traže prolaz na sjeverozapadu.

Tek što je G. Caboto otkrio Novi Foundland, mnogo se Francuza tamo odselilo, osobito iz Bretagne i Normandije, da se povremeno ili stalno ondje nastane zbog obilna lova na bakalare.

Francuski kralj Franjo I., koristeći se tim kolonijalnim odnosima, htio je da i on sudjeluje u rješavanju problema o prolazu kroz kakav američki tjesnac u Aziju. Kralju se ponudio za tu svrhu vješt pomorac Talijan G. da Verazzano. Koncem 1523 isplovio je s četiri lađe, ali je tek s jednom — jer su mu tri propale — dospio do američkog kopna. Plovio je uz obalu i stigao prema sjeveru nekako do 50ºsj. šir. Kako nije ni on našao onog prolaza, povratio se u Francusku. Francuska — ma da nije bio pronađen prolaz — dala se ipak na sve intenzivniji rad u težnji, da po onim krajevima osnuje svoju vlast, ali i da se riješi problem o sjeverozapadnom putu u Kinu. Prvi, koga je Franjo I. poslao onamo, bio je J. Cartier, odličan normandijski pomorac. Odjedrio je u travnju 1534 i dopro do Novog Foundlanda; od tuda se uputio u ono silno ljevkasto ušće Rijeke sv. Lovre, uvjeren, da je konačno našao »prolaz«. Dok je plovio dalje, ušće se sve više suzivalo, more je bilo sve manje slano — dokaz, da ondje nema »prolaza«. U tom je kraju doznao Cartier, da negdje dalje ima mnogo velikih jezera. Bila je to prva vijest o kanadskim jezerima.

Najranije plovidbe, koje su polazile u Ameriku, odnosile su se na pomorje Karipskog zaliva i na (atlantske) obale Mexica, po kome su i nazvali onaj zaliv Mehičkim. Taj smjer putovanja bio je mjerodavan nekoliko decenija, tako da Španjolci, koji su se onuda najviše verali, nijesu poznavali južnog pomorja današnje Sjeverne Američke Unije. Prvi Španjolac, koji je dostigao to pomorje, bio je poznati nam J. Ponce de Leon, namjesnik u Portoricu. Čuo je od Indijanaca, da daleko u nekoj sjevernoj zemlji ima golemih množina zlata, dragulja i drugih vrijednih prirodnina. Ali je Leona još nešto drugo mamilo tamo; pripovijedalo se, da ondje negdje postoji voda, koja svakoga pomlađuje, koji je pije. Spremio je brodove i s još nekoliko pustolova odjedrio prema sjeveru (1513). Kad je tamo prispio, tražio je zlato, a kušao je vode svih rijeka, izvora, pa i lokava, da ne bi promašio one prave. Kako je onamo prispio u proljeće, kad su polja i livade bili u svježoj raskoši, a stabla u cvatu, nazvao je tu zemlju Florida. Ali nije našao ni zlata, a ni vode, da ga pomladi. Tužan i žalostan povratio se kući. Iza njega pošlo je tamo još nekoliko Španjolaca; jedini je A. A. Pineda u toliko ondje uspio, što je otkrio ušće Mississippija (1519). Pored svih takvih neuspjeha nijesu antiljski Španjolci sustali da polaze u one sjeverne krajeve. Tamo su pošli F. de Garay, L. V. Ayllon, P. de Narvaez i dr., ali ni ti nijesu našli ni zlata ni vode ni prolaza u Tihi ocean. Španjolci su tada napustili putovanja u one krajeve, prepustivši drugima otkrivanje Sjeverne Amerike.

Traženje prolaza kroz Novi svijet bio je konačni cilj mnogih pohoda u one krajeve. Kakogod su se upoznavali obrisi američkoga kontinenta, tako se gubila nada u mogućnost tog prolaza u srednjim geografijskim širinama. Na sjeveru je kontinenta naprotiv još postojala neka mogućnost prolaza. U tom su se pogledu najviše istakli Englezi. U tom je smjeru putovanja započeo — kako smo istakli — S. Caboto, ali bez uspjeha (1497). Kasnije su — u narednom stoljeću — polazili tamo: M. Frobischer (1576— 1578), koji je otkrio Baffinovu zemlju, zatim J. Davis (1585—1587), koji je prodro daleko u Baffinov zaliv (između Baffinove zemlje i Groenlanda (sve do preko 72º sj. širine), ali ni on nije našao prolaza. G. 1610 odjedrio je onim smjerom H. Hudson i dosegao veliki zaliv, koji se po njemu nazvao Hudsonovim, ali opet bez uspjeha. W. Baffin se osvjedočio 1615, da je taj (Baffinov) zaliv na zapadu zatvoren kopnom i da se po tome ne može onuda prodrijeti u Tihi ocean.

Svi su ti neuspjesi bili od nepovoljna utjecaja na pomorce: kroz dvjesta daljih godina prestalo je svako putovanje prema sjeverozapadu. Tek u 19. st. ponovo su pokušali Englezi, da nađu taj nedostignuti cilj. G. 1818 pošao je tamo J. Ross, prošao je kroz Baffinov zaliv, ušao je u Lancasterov tjesnac, i kad je bio na pravom putu, da prodre, prekinuo je vožnju i povratio se neobavljena posla. Ni nasljednici Rossovi, D. Buchan i E. Parry nijesu uspjeli. John Franklin je doduše kopnenim putem dospio dva puta (1819—1822 i 1825—1827) do ledene obale Sjeverne Amerike kod rijeke Mackenzie, ali ni on nije našao prolaza. Poduzeo je zatim još jedno putovanje (1845), no na tom je putu nastradala cijela posada i sam Franklin. Do četrdeset je ekspedicija bilo poslano onamo, da nađu te ljude. Bilo je uzalud! Ako je Mac Clureu (1850—1853) uspjelo utvrditi mogućnost prolaza, to je tek Roald Amundsen uspio da prodre (1903— 1906) kroz one brojne kanale arktičkog arhipelaga i da utvrdi, kako se pored obala kontinenta ipak može oploviti Sjeverna Amerika.

B. Unutrašnjost. Otkrivanje Evropljana odnosila su se dosad dakako na atlantsko primorje Sjeverne Amerike. Tek su u 17. st. počeli prodirati u unutrašnjost kontinenta: najprije Francuzi, a onda Englezi.

Kad su Francuze zahvatili grozni hugenotski ratovi, budu prekinuta sva njihova istraživanja za po stoljeća i više. A kad su se smirile te domaće borbe, zemlja je započela živjeti novim, mirnim životom. Da nadoknadi štete, koje je narod pretrpio, zauzeo se ministar Sully, da podigne francusku trgovinu. U tom su ga pogledu snažno pomagala trgovačka društva. Ta su na početku 17. st. poslala u Kanadu S. Champlaina, da pronađe ondje najpodesniju zemlju za kolonizaciju. Kao kakav pustolov tumarao je onuda — ali ne bez cilja. Otkrivši rijeku Ottawu (kod današnjega Montreala), dospio je u zajednici s mnogo Indijanaca do kanadskog jezera Huron. Na taj je način upoznao put, kojim su polazili trgovci krznom u unutrašnjost kontinenta. Kako je bio vrlo pobožan, zamislio je, da raširi kršćanstvo među Indijancima. U tu je svrhu pozvao u pomoć isusovce, koji su se — došavši tamo u povećem broju — brzo rasprostranili među kanadskim urođenicima. Među njima se osobito istaknuo o. Marquette; on je u društvu s krznarom Jolietom pošao onim »krznarskim« putem u unutrašnjost kontinenta. Dospjeli su do Mississippija i zaplovili niz vodu do ušća njegova pritoka Arkansasa. Odanle su se brzo povratili bojeći se Španjolaca, koji su bili dospjeli na današnje mehičke obale Unije. Pretraživanja po porječju gornjeg Mississippija nastavio je (1680) francuski franjevac L. Hennepin. On je prvi dao opis te velike rijeke, ali i zemljovid o njoj. Naredne je godine Francuz R. de la Salle zaplovio niz vodu te rijeke sve do njezina ušća i sav taj kraj nazvao Louisiana na čast svom kralju Luju.

Francuski »šumari« (courreurs des bois) polazili su na zapad u prerije. Francuski su Kanađani pak doprli oko 1688 do Rio Grande del Norte, a krznari i do gornjeg toka Missourija. Kako su Francuzi osnovali svoje trgovačke stanice pored te rijeke, njima smo dužni hvale, što su oni upoznali veći dio porječja Mississippija. Zapadni krajevi Sjeverne Amerike bili su naprotiv još zastrti koprenom.

Englezi su — nasuprot Francuzima — počeli tek u 18. st. prodirati u unutrašnjost Sjeverne Amerike. Izlazne točke takve djelatnosti bile su trgovačke stanice na Hudsonovu zalivu. Odatle je i A. Mackenzie pošao (1789) na sjever i sjeverozapad Kanade i otkrio veliku rijeku, koja utječe u Sjeverno ledeno more, a nazvana je Mackenzie. Na drugom putovanju (1792—1793) pošao je s Rijeke mira (Peace River u zapadnoj Kanadi) prema zapadu i dosegao, prešavši kordiljerske gore, do Tihog oceana. Tako je kanadskim krznarima po prvi put pokazao smjer, kojim treba da idu do Pacifika.

C. Pacifičko pomorje. U vezi s otkrivanjem Srednje Amerike stoji sudbina tadašnje velike države Mexico. H. Cortez prvi je pošao s Cube prema obalama Mexica, da pronađe blaga i bogatstva po unutrašnjosti te zemlje. Cortez je 1518 zaplovio u luku današnjega grada Vera Cruz. Odatle je sa svojom vojskom prodro do samoga glavnoga grada Mexica i zauzeo onda cijelu zemlju. Na taj je način Mexico postao kolonijom Španjolske, a španjolski jezik državnim jezikom.

Nakon osvojenja Mexica pogledi su ondašnjih Španjolaca bili decenijima upereni u nepoznato pogorje, koje se odanle protezalo prema sjeveru. Čulo se u samom gradu Mexicu, da negdje na sjeveru ima mnogo velikih gradova, gdje su dućani puni dragulja. Nuño de Guzman, uvjeren o istinitosti tih vijesti, pošao je sa 400 Španjolaca i 200 Indijanaca tamo, da nađe to blago. Dugo je putovao, ali nije našao ni gradova ni blaga; dospio je samo do mjesta Culiacan, gdje je osnovao koloniju (1530), koja će biti od sada izlazna točka za nova poduzeća prema sjeveru. Bajke o zlatonosnoj zemlji išle su od usta do usta, a ljudi su sve više bili uvjereni o postojanju takve zemlje. Po višem nalogu otputio se (1540) tamo Fr. V. de Coronado s vojskom, dok je P. de Alarcon otplovio uz obalu Kalifornijskog zaliva, da bude od pomoći kopnenoj vojsci. Ta je mornarica utvrdila, da je Kalifornija poluotok (1540). Coronadova se kopnena vojska pak usredotočila u gradu Ciboli; odanle su pojedini odredi polazili na rekognosciranje i prema zapadu i prema istoku; na onoj je strani jedan odred dospio do Tihog oceana, a na istoku je drugi odred otkrio rijeku Missouri. Kako nije vojska našla zlata po onim krajevima, povratila se napokon kući.

Otkrivanje pacifičkog pomorja Sjeverne Amerike počelo je također nakon osvojenja Mexica. S njegovih je obala otplovio J. R. Cabrillo 1542, a za njim onda njegov pilot Ferrelo i dospio do 41½º sj. širine. Pritom pak treba istaknuti, da ni jedan ni drugi nije vidio ulaza u zaliv San Francisco — bio je po svoj prilici zastrt maglom.

Otkrivanje pacifičkog pomorja Sjeverne Amerike u višim geografijskim širinama počelo je tek dva stoljeća kasnije, ali nije poteklo s mehičkih strana, već s azijske. Rusi su naime u prvoj polovini 17. st. doprli kroz Sibiriju do pacifičkih obala Azije. Ako su oni i imali interesa, da upoznaju susjedno američko kopno, ipak je prošlo jedno stoljeće, dok su se na nj prebacili iz Azije. U prvoj polovini 18. st. danski pomorac Vid Bering u ruskoj službi pošao je s Kamčatke prema tjesnacu, koji rastavlja Aziju od Amerike, a koji je po njemu nazvan Beringovim tjesnacem. Da nađe prolaz iz Atlantskoga oceana u Tihi ocean kroz krajnji sjever Amerike, dospio je tamo Englez J. Cook 1778; kroz navedeni tjesnac prodro je u Sjeverno ledeno more — ali prolaza nije našao ni on. Nekih 15 godina iza toga izveo je G. Vancouver točna mjerenja na toj zapadnoj obali, i zbog toga je njemu u čast prozvan ondašnji otok njegovim imenom.

OTKRIVANJE JUŽNE AMERIKE

A. Atlantsko pomorje. Iako je Colombo na svojem trećem putovanju (1498) vidio nešto malo sjeveroistočne obale Južne Amerike, bio je jedan Talijan, koji je nastavio i proširio njegova otkrića: Amerigo Vespucci. Španjolci zadojeni željom, da nađu put morem do Mirodijskih otoka (Molukka), poslali su brodove, da traže takav prolaz negdje kroz Južnu Ameriku. Vespucci je otišao u zajednici s A. Hojedom 1499, ali se kasnije od njega odijelio i sam odjedrio uza sjeveroistočnu obalu Južne Amerike sve do Rta sv. Roka. Povrativši se kući doznao je, da je V. da Gama u to doba oplovio Afriku i tako otkrio morski put u Indiju. Vespucci je sada tražio od španjolskog vladara, da mu dade veći broj lađa za njegovo putovanje oko Južne Amerike, kako bi tim putem dospio u (azijsku) Indiju.

Uvrijeđen, što su mu dali samo tri broda, napustio je Španjolsku i otišao u Portugal, da toj državi stavi na raspolaganje svoje znanje i svoju vještinu. Da se Portugal ne zamjeri svom rivalu španjolskom dvoru, prepustio je »privatnoj« inicijativi, da pozove Vespuccija kao vođu ekspedicije. Otputovao je 1501 i ponovo dospio do Rta sv. Roka. Odatle je zaplovio uz atlantsku obalu Južne Amerike prema jugu i stigao do 43° (a možda i do 49°) juž. š., ali nije našao prolaza u Tihi ocean. Nijesu ga našli ni njegovi nasljednici V. J. Pinzon (1509), a ni J. D de Solis (1515). Tek je F. da Magalhães uspio da ga nađe (1520), proveravši se kroz tjesnac između Patagonije i Ognjene zemlje, a koji nosi danas njegovo ime. Odanle je konačno zaplovio u Tihi ocean, ali pogine (1521) na Filipinima od urođeničke ruke.

Španjolska je vlada smatrala važnima one zemlje, koje su dosada otkrivene u atlantskom pomorju Južne Amerike, te je odlučila, da se svakako nastave ondje otkrivanja. Bogataš je P. de Mendoza uz dopuštenje vlade, ali na svoj trošak, opremio lađe i pošao do ušća La Plate, gdje se (1535) smjestio blizu današnjega naselja Buenos Aires. Drugi Španjolac D. Ayolas prodro je odatle u gornji tok rijeke Paraguaya i ondje osnovao (1537) grad Asuncion. Njegov nasljednik M. de Irala provalio je sa svojom vojskom sve do Gran Chaca, pa i u današnju južnu Boliviju. Paraguajski Španjolci pak, da mogu biti u stalnoj i sigurnoj vezi s domovinom, osnovali su (1580) lučki grad Buenos Aires, jer na svojoj rijeci Paraguayu nijesu mogli urediti takvo podesno pristanište. A kad je bila osnovana republika Argentina, taj je grad pripao njoj i postao njezinim glavnim gradom.

Kako je demarkaciona linija (49° zap. d. Gr.) prolazila kroz Brazil (službeno Brasil), zemlja je po tome i podijeljena: istočni je dio (primorski) pripadao Portugalu, a zapadni (kopneni) Španjolskoj. Ako su Španjolci i plovili pored brazilske obale, nijesu ni Portugalci bili prekriženih ruku. Kad je naime portugalski brodar P. Cabral otputovao iz domovine, da pođe u (azijsku) Indiju, svrne se u Brazil. On je naime primio nalog od kralja, da tu zemlju zauzme i stavi pod vlast svoga suverena. Portugalci su spočetka malo marili za taj svoj posjed, jer im je glavna briga bila Istočna Indija. No tijekom vremena počela je ta njihova azijska kolonija propadati, jer su njezini krajevi postepeno prelazili u tuđe ruke. Tek kad je na portugalsko prijestolje stupio (1521) kralj Ivan III., svratio je pažnju na Braziliju. Podijelio je zemlju u nekoliko kapetanija i njima nadario mnoge portugalske plemiće s nalogom, da ih sami osvoje i trajno sačuvaju u svom posjedu. Prvi je otišao tamo M. A. de Sousa s mnogo kolonista. Dolaskom tih ljudi u Brazil razvila se postepeno sposobna klasa žitelja, koji su pomalo napustili evropski mentalitet i navukli na se drugu, brazilsku duhovnu odjeću. Drugi elemenat, koji je mnogo doprinio razvitku brazilskog naroda, bilo je ukrštavanje Portugalaca s Indijancima. Tim su se postupkom počeli portugalski došljaci sve jače vezati uz domovinu urođenika i tako su stvarali u Brasilu novi narod. Političkom ujedinjavanju brazilskog naroda bili su zaprekom — osobito po atlantskom pomorju — drugi evropski kolonisti, koji su ondje bili zasjeli: Nizozemci, Francuzi i Španjolci. Sve su te doseljenike postepeno protjerali Brazilci i konačno sami zagospodovali svojom zemljom.

B. Pacifičko pomorje. Po Srednjoj se Americi bila raširila glasina već početkom 16. st., da na pacifičkoj strani Južne Amerike postoji država Peru, koja je vrlo bogata zlatom. Zato su se složila tri Španjolca, koji će pljačkati po toj zemlji i nagrnuti sebi zlata: Fr. Pizarro, D. Almagro i svećenik F. de Luque. Kako su bili preslabi, a da bi mogli zavojštiti na Peruance, povratili su se (1527) u Panamu, da se bolje spreme. Tek 1531—1532 uspjelo im je zauzeti Peru, dok je Almagro prodro (1534) sve do srednjeg Chilea. Sva se tri pustolova obogatila, sabrali su zlata i srebra — ali krvavim rukama. Španjolski osvajači nijesu ni u jednoj drugoj zemlji Amerike tako bezobzirno iskorijenili kulturu urođenika Inka i toliko ljudi poubijali, kao ovi u Peruu.

Osvajanje južnog Chilea i njegovu kolonizaciju započeo je 1540 P. de Valdivia. Iduće je godine osnovan današnji Santiago; ali što dalje, to teži je bio posao osvajanja i kolonizacije. Dok se sjeverni dio Chilea pokorio došljacima, junački se opro južni dio, gdje su živjeli surovi, ali hrabri Araukanci. Neki su se od njih tada iselili, dok su se ostali branili i mnogo jada zadali čilenskim Španjolcima puna tri stoljeća. Tek je 1882 uspjelo upokoriti ih, ali su im morali dati neku autonomiju. Konačno je A. de Camargo dovršio otkrivanje pacifičke Južne Amerike: on je zaplovio uz obalu zapadne Patagonije i tako povezao otkrića Valdivije s onima Magalhãesa.

Na taj su se način upoznali obrisi Južne Amerike s izuzetkom Ognjene zemlje, koju su smatrali izbojkom australskog kontinenta. Otkriće toga krajnjeg juga Južne Amerike nijesu izvršili Španjolci, već dva nizozemska brodara: J. Lemaire i V. Schouten. Oni su po nalogu amsterdamskih trgovaca imali poći u Molukke, a da ne prođu ni mimo Rta Dobre Nade ni kroz Magalhãesov tjesnac, da tako ne dođu u sukob s Portugalcima ili Španjolcima. Na početku 1516 zaplovili su među Ognjenu zemlju i mali otok Staaten i ušli (oko rta Horna) u Tihi ocean. Tim su dokazali, da nema nikakve kopnene veze među Australijom i Ognjenom zemljom.

C. Unutrašnjost. Dolaskom katoličkih Španjolaca a i Portugalaca u Južnu Ameriku prispjelo je tamo i mnogo isusovaca, da šire kršćanstvo među urođenicima. Državna vlast u Madridu, uviđajući korist djelovanja te družbe u vjerskom, ali i u kolonijalnom pogledu, poklonila joj je (1608) prostranu zemlju oko rijeke Paraguaya. Tu su isusovci skupili sva indijanska plemena, među kojima su nečovječni evropski trgovci mnoge hvatali i prodavali kao robove. U toj su zemlji (rezervaciji) isusovci bili potpuni gospodari, i na takvoj se osnovi razvila isusovačka država Paraguay. Odatle su članovi reda D. I. polazili u unutrašnjost Južne Amerike ne samo radi širenja katoličke vjere među Indijancima, već i radi upoznavanja prirode i njezina blaga.

Već su od 1600 polazile grupe ljudi u prostrane prašumske krajeve na glas, da ondje ima bajoslovne množine zlata i dragulja; ali su te ekspedicije redovno stradale od oskudice i od napadaja divljih Indijanaca. Kad su u 17. st. pronađena ležišta zlata u Ouro Preto i drugih ruda (Minas Geraes), počele su velike množine ljudi prodirati tamo, da se obogate. Na žalost nauka je imala od njih vrlo neznatne koristi.

Dok su svi ti prodornici polazili u unutrašnjost s atlantskog pomorja, našlo se zarana i takvih ljudi, koji su pošli i u pacifičko pomorje Južne Amerike, da se obogate.

Brat Franciska Pizarra, Gonzalo, novi upravitelj Perua, slušajući pričanja Indijanaca, da po dalekim šumskim krajevima (na istoku njegove države) ima basnovito mnogo zlata, otputio se preko gudura i klanaca Anda u porječje Marañona. Odanle je njegov kapetan Fr. de Orellana zaplovio (1540) po toj rijeci i — prevalivši put od 3700 km — dopro do njezina ušća. Odavle je morem pošao na otok Haiti, gdje se odmorio, a onda u Španjolsku, da izvijesti kralja o svojim putovanjima. Pretjerane vijesti i izmišljene priče, koje je Orellana turio u svijet, ponukale su P. de Ursua, da pođe u one krajeve (1560). Otputio se iz Lime sa 700 vojnika prema Amazoni; ali kako je na putu sam nastradao, odveo je L. de Aguirre ostatke ekspedicije po toj rijeci i dospio konačno do obale Venezuele.

Po tim putovanjima bile su upoznate hidrografijske osnove Amazone. Istraživanja, koja su kasnije Španjolci poduzimali iz Perua prema tom porječju, nijesu bila ni od kakve važnosti po nauku. Vrijedno je spomenuti samo osnutak grada S. Francisco de Borja na izdanku Anda, koji je ubrzo postao središtem velikog misijskog područja isusovaca. Ti su se dakako u prvom redu bavili širenjem vjere, ali usto i proučavanjem jezika i života Indijanaca. Tako je isusovac S. Fritz tijekom svojega plodnoga misijskog djelovanja (1686—1724) u porječju Amazone snimio one krajeve i tako o njima izradio prvi pouzdani zemljovid. Prolazile su godine, a da nitko nije pridonio važnijih podataka o unutrašnjosti Južne Amerike. Tek u prvoj polovini 18. st., kad su se u Evropi počeli naučenjaci zanimati za oblik Zemlje, predložio je Ch. de la Condamine francuskoj akademiji znanosti (1735), da pošalje komisiju u ekvatorsku Ameriku, koja će mjeriti duljinu geografijskoga stupnja. U društvu najglasovitijih tadašnjih francuskih astronoma i geodeta pošao je Condamine u Quito, da riješi zadatak. Nakon osam godina uspješna rada započeo je Condamine (1743) da se vraća u Evropu, ali ne običnim putem: prešavši preko visokih prijelaza Anda, prodro je kroz guste šume, da napokon prispije do rijeke Marañona. Zaplovio je po njoj, a odmarajući se po raznim isusovačkim misijama, koje su ondje postojale u povećem broju, proučavao je susjednu divlju prirodu i njezine žitelje. Napokon je prispio do ušća rijeke i onda u Cayenne, otkuda je pošao natrag u Evropu. Uspjeh njegova putovanja bio je izvanredan i s obzirom na Amazonu. Condamine je bio prvi, koji je s najboljim aparatima tadašnjeg doba odredio zemljopisni položaj vrlo mnogo točaka na svom putu; najsavjesnije je istražio obale i na osnovi tog materijala nacrtao je zemljovid, koji još i danas mnogo vrijedi. Tek je A. Humboldtu bilo dosuđeno, da modernim naučnim sredstvima prikaže prirodu Južne Amerike.

Ime Amerika. Amerigo Vespucci otpremao je svom zaštitniku firentinskom knezu Lorenzu de’ Medici izvještaje o svojim putovanjima uz obale Južne Amerike. Ti su se izvještaji štampali, a čitali su ih svi intelektualci u Evropi, koji su se zanimali za putovanja i otkrića. Među njima se osobito isticao Martin Waldseemüller; on se najviše zauzeo za Vespuccija i predložio, da se Novi svijet nazove Amerika po njegovu imenu. Međutim pored sve reklame dugo su vremena taj kontinent zvali (španjolski) »las Indias occidentales« ili (portugalski) »as Indias occidentaes«, »India Mayor« (Veća Indija) ili »Nuevo mundo«. Takva su se imena upotrebljavala u 16. pa i na početku 17. st. Naprotiv u Njemačkoj je ime Amerika odmah našlo velik odziv ne samo poradi zanimljivog opisa Amerike, već i zbog »sličnosti (početnog) glasa« (A) s imenima drugih poznatih kontinenata (Azija, Afrika). Osobito se počelo širiti ime otkad ga je upotrijebio Ortelius na svom velikom atlasu (1570). Tako su zapravo njemački kozmografi odlučili, da to »nezakonito ime« (Amerika) dobije trajno »građansko pravo«.

Amerika je sastavljena od kopna i mnogo malih i nekoliko velikih otoka. Proteže se od 71° 45' (Boothia Felix) sj. š. do 54° juž. šir., dakle kroz punih 129 stupnjeva g. širine, t.j. kroz nekih 14.100 km. Uvažimo li i otoke, tad se cijela A. protegla kroz 140 stupnjeva g. širine ili kroz nekih 16.000 km. Prema tome A. uključuje u sebi sve svjetlosne i klimatske pojase. To znači, da ondje vladaju vanredne razlike s obzirom na uvjete života u pojedinim dijelovima kontinenta. Dok su na ekvatoru kroz cijelu godinu dan i noć jednako dugi (po 12 sati), prema polovima se ta duljina mijenja tijekom godine. Polazeći prema višim sjevernim g. širinama — u naše ljetno doba — svijetli dio »dana« na istom meridijanu, a u određeni datum, sve je dulji, tako da na sjevernoj polarnici traje puna 24 sata. Obrnuto, polazimo li u to isto godišnje doba s ekvatora prema višim južnim širinama, duljina noći je sve veća, da na južnoj polarnici bude 24 sata. Dne 21. VI. na sjeveru ekvatora sja sunce, a na jugu vlada tama; dne 21. XII. pak na jugu je svjetlost, a na sjeveru tmina.

Suvislo kopno A. zauzima površinu od 38^.3, a s otocima 41^.8 milijuna km². U suprotnosti sa Starim svijetom, kopno Novog svijeta ima osamljen položaj; na istoku ga rastavlja dubok žlijeb u dnu Atlantskog oceana od Evrope-Afrike, a na zapadu prolomljeni Tihi ocean dijeli ga od Azije-Australije. Tek posve na sjeveru američko se kopno približilo Aziji u Beringovu moru, i to na 92 km (= pravac Zagreb-Koprivnica).

Amerika je s obzirom na horizontalni oblik stisnuta na dva mjesta: jedno je kod prevlake Tehuantepec (po pr. 15½º sj. š.), a drugo kod prevlake Panama (po pr. 9° sj. š.). Prema tome razlikujemo tri Amerike: Sjevernu Ameriku od krajnjih sjevernih geogr. širina do Tehuantepeca, Srednju Ameriku od Tehuantepeca do Paname i Južnu Ameriku odatle do krajnjeg juga.

 

SJEVERNA AMERIKA

Suvislo se kopno Sjeverne Amerike stere od prilike od 71½° do 15½° sj. širine, a ima meridijansku duljinu od 6.200 km. Ako se obazremo i na sjeverno otočje, tada se Sjeverna Amerika protegla nekako od 83° sj. šir., pak bi prema tome imala duljinu od 7.500 km. Površina cijele Sjeverne Amerike ima 23∙1 milijuna km²; od toga otpada na kontinent 19∙6 milijuna, na Groenland 2∙2 milijuna, na arktičko otočje 1∙3 milijuna km². Što se tiče horizontalnog oblika, kontinent s juga postaje prema sjeveru sve širi: od rta Wales-a (na Alaski) do rta Charles-a (na Labradoru) iznosi 6.250 km.

Geologija. Sjeverna Amerika klasičan je primjer, kako se povećala njezina površina tijekom geologijskih perioda: na arhajsku se jezgru naime postepeno prislanjalo novo tlo. Geologijska je jezgra Sjev. Amerike pretkambrijsko kamenje; to je onaj kraj, koji danas zauzima sjeveroistočnu polovinu Kanade, otok Baffinovu zemlju i Groenland. Cijela ta masa, izgrađena od kristalinskoga kamenja bila je osnovkom ulančena gorja, koje se — uglavnom — protezalo iz Kanade na istok-sjeveroistok kroz sjeverni dio današnjeg Atlantskog oceana sve do osnovnoga gorja Skandinavije; bio je to luk borana gorja goleme duljine i širine (Laurentijska masa). Tokom vremena mnogi su dijelovi toga gorja sišli pod razinu mora; a oni njegovi ostaci, koji su se u Sjevernoj Americi sačuvali iznad mora kao kopno, sačinjavaju stabilnu jezgru: Kanadski štit.

Značajna je karakteristika paleozojskog doba velika rasprostranjenost i jaka debljina njegovih slojeva. Već u kambrijskom periodu mogu se raspoznati dvije razdaleke sedimentacijske krajine: apalačijska na istoku i kordiljerska na zapadu. One su se u srednjem kambriju spojile u zavali Mississippija i tako stvorile prostrani uleknuti pojas. Vrlo je nestalna bila rasprostranjenost kopna i vode u siluru. Njegovo je more bilo plitko, samo su se po istočnim krajevima taložili sedimenti u povećoj mjeri. U donjem siluru pak more se toliko rasprostranilo, da je sjevernoameričko kopno bilo raskinuto u mnogo otoka. Iza toga koncem silura i početkom devona Sjeverna se Amerike ispela i pretvorila u suho kopno. Malo iza toga nastala je velika poplava: more je pokrilo jednu trećinu kontinenta i u obliku široka kanala spojilo arktičko more s današnjim Mehičkim zalivom, koji je tada već postojao. Slojevi karbona razvili su se osobito po istoku kontinenta. Ondje su postojale močvare i bare, iz kojih su potekle današnje goleme naslage uglja. Na koncu karbona i u permu nastali su kao i u Euraziji orogenetski pokreti; od njih se razvilo glavno boranje cijele apalačijske krajine; tu se ispelo gorje, i to u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Na zapadu naprotiv u uskoj su vezi morske taložine karbona i perma. Po tome možemo zaključiti, da je koncem perma cijela pacifička krajina bila dno mora, dok je istočna — veća — polovina bila kopno; kroz Mexico i Srednju Ameriku prolazilo je naprotiv more Tethys, koje je spajalo Atlantski ocean s Pacifičkim.

 

Mnogo je opsežnije bilo kopno u periodu trijasa, jer površje do atlantske obale i po istočnim podancima Stjenjaka iskazuju samo kopnene taložine (crveni pješčenjaci); samo po primorju Kalifornije ima morskih sedimenata. Takvih sedimenata ima ondje i iz perioda jure, ali su prostraniji i radi toga sudjeluju i kod izgradnje visokih gora od Alaske do Mexica. Sjeverna Amerika bila je u periodu krede možda još veće kopno nego u juri. Tada je Florida bila kopnom preko Antilla povezana s Južnom Amerikom. Na zapadu, u Kaliforniji, morski sedimenti krede položeni su diskordantno na slojevima gornje jure; dakle na mijeni jure i krede razvila se važna tektonska epizoda: prvo boranje pacifičkih Cordillera. Od tog vremena obrisi sjevernoameričkoga kopna još su se nešto malo izmijenili. Slojevi naime starog tercijara leže danas diskordantno na borama krede; nastao je dakle na mijeni krede i tercijara ponovo period orogeneze po pacifičkim krajinama. U mladom tercijaru razvile su se žive vertikalne dislokacije: ispinjanje, savijanje, kidanje i rasjedi slojeva, zbog čega je propao kopneni most, koji je vezao Sjevernu Ameriku s Evropom, dok su mnogi vulkani provalili po pacifičkim krajinama. Diluvijski period kvartera označen je i za Sjevernu Ameriku kao ledeno doba: cijela njezina sjeverna polovina — nekih 10 milijuna km² — bila je pokrivena ledom. Led je svojom silnom težinom bio potisnuo kopno pod sobom prema unutrašnjosti Zemlje, najjače dakako po sjeveru kontinenta, gdje je bio i najdeblji. Led je, plazeći po tom kopnu, zaoblio oštrljasto kamenje, jače je izdubao mnoge doline i zavale, a na svom putu — kad se topio i povlačio — ostavio je mnogo kamenita materijala t. zv. morena. Kad se je led naime povukao radi porasta temperature zraka — osim Groenlanda, gdje ga još i danas ima — pojedine krajine, koje su bile prije pod ledom, pokazale su sada posve izmijenjeno lice. To vrijedi osobito za najsjevernije krajeve kontinenta. Ondje je naime led bio najdeblji i tom je svojom težinom jače mogao izdupsti tlo; on je na taj način raskinuo nekadašnje jedinstveno površje u mnoge komade. Cijela današnja najsjevernija krajina kontinenta pretvorena je u arhipelag: u udubine je prodrlo more, dok su se nekadašnji kontinentski isponi pretvorili u otoke. Na taj se način razvio Hudsonov zaliv, zatim Zaliv sv. Lovre i Mainea; i na obalama Groenlanda, Labradora, Novog Foundlanda i Akadije u mnoge je niske doline prodrlo more, te su sada slične fjordovima. Kad se pak led počeo topiti, svi oni krajevi, koji su bili pod njim, sve su manje bili od njega opterećeni i po tome su se sve više ispinjali, da dođu natrag u onaj visinski položaj, što su ga imali, prije nego ih je led potisnuo. Pored svega toga tijekom ledenog doba, a i poslije njega nastala su mnoga prostrana savijanja, ali i kidanja slojeva, tako da su se izmijenile nekadašnje granice među kopnom i morem.

Geomorfologija. Na osnovi navedenih geologijskih razlaganja Sjeverna je Amerika raščlanjena u nekoliko morfologijskih jedinica.

1. Kanadski štit obuhvata (po F. Kossmatu) ne samo kopneni pojas oko Hudsonova zaliva u širini od nekih 1500 km, već i arktički arhipelag pa i otok Groenland. Cijeli je taj kompleks izgrađen od pretkambrijskog kamenja, izuzevši nekoliko ostataka paleozojskih transgresija, koji se nalaze osobito po sjevernim otocima arhipelaga a i po južnom pomorju Hudsonova zaliva.

a) Kontinentski dio Kanadskog štita, Hudsonov ravnjak (Laurentijski ravnjak) obuhvata najširi okvir Hudsonova zaliva, pa i poluotok Labrador, sve do Velikih jezera i do Sjevernog ledenog mora. To površje nije visoko, jer mu tlo seže najviše do nekih 500 m a. v.; samo po krajnjem sjeveroistoku Labradora ima točaka, koje se ispinju i do 1800 m. Taj kraj protječu mnoge rijeke, ali one nijesu mogle sebi erodirati dubokih korita, jer je kamenje vrlo tvrdo. Sva ta opsežna krajina bila je pokrivena teškim ledom u glacijalno doba. Ledenjaci, koji su dolazili sa sjevernoga kvadranta, sastajali su se — po svoj prilici — u današnjem donjem tijeku rijeka Nelsona i Churchilla. Voda, koja se topila iz tih ledenjaka, tvorila je golemo jezero (Agassiz), koje je zauzimalo do 285.000 km²; iz njega je voda tekla u rijeku Mississippi. Ostatak toga nekadašnjeg jezera jest današnje jezero Winnipeg (24.650 km²). Kako je ono najniže od svih tih ostataka nekadašnjeg jezera Agassiza, u nj utječu mnoge tekućice s istoka, juga i zapada. Najveća je Saskatchewan, koja mu dolazi sa zapada iz susjednih gora. Sve mu te donose mnogo sitnog materijala, koji se sedimentira na njegovu dnu, tako da samo jezero postaje sve pliće. Sva voda izlazi iz njega kao jaka rijeka Nelson. Odmah zatim ona izrađuje u tvrdom kamenju mnoge divlje brzice, pa se u donjem tijeku razlijeva kao jezero; po njemu na duljini od 65 km mogu ploviti mali parobrodi. Konačno kao mutna rijeka utječe u Hudsonov zaliv.

Tlo Hudsonova ravnjaka ne slazi samo prema Hudsonovu zalivu, već i prema Sjevernom ledenom moru. Tamo teče rijeka Mackenzie. Kao njezinu izvornu rijeku smatramo Athabasku, s kojom je zajedno Mackenzie duga 4.600 km. U svom toku slazi prema sjeveru kroz 4 stepenice: jedna je jezero Athabaska (210 m), druga je Ropsko jezero (158 m), treća je Medvjeđe jezero (119 m), a četvrta je kod ušća u more, gdje se rastače u nekoliko rukava. Rijeka je plovna na 2.100 km, a to samo u tri ljetna mjeseca, jer je u ostalo doba godine zaleđena. Privreda, kojom se odlikuje porječje Mackenzie, osniva se na petroleju, koga ima u njegovu opsegu; pored toga pritocirijeke sa susjednih gora donose dosta zlata.

Poluotok Labrador zaprema otprilike 1 1/4 milijuna km² (pet puta kao Jugoslavija). Još danas je njegova unutrašnjost poznata samo u glavnim potezima. Unutrašnjost Labradora denudirana je i modelirana od leda u glacijalno doba i tako pretvorena u valovitu ploču neodređenih razvoda. Po ploči goli hrpti, visoki 600—700 m, izgrađeni su od zaobljena staroga eruptivnoga kamenja, među kojima ima golemih eratičkih blokova, koje je tamo donio led. U uvalama među tim isponima razvila se jezera, dakako plitka; jedino je jezero Mistasini (1.300 km²) duboko 120 m, što bi imalo da bude efektom savitka slojeva umlado geologijsko doba. Visokom i strmenitom zidinom kvarcita i gnajsa ruši se ploča na sjeveroistoku prema obali, gdje je ona raskinuta u vrlo mnogo fjordova; ti su kao i susjedne podmorske grede odlična lovišta riba. S obala, jer su vrlo strmenite, može se prodrijeti u unutrašnjost poluotoka samo po uskom kanalu, koji je dug 240 km. U nj utječe jedina poveća rijeka Hamilton, koja potječe iz voda mnogih jezera; na svom putu pravi mnoge vodoskoke — tako na pr. 90 m visoki Grand Falls, jedan od najveličanstvenijih katarakta u Sjevernoj Americi.

Na krajnjoj južnjoj međi Kanadskog štita nalazi se pet velikih jezera. Donosimo aps. vis., površinu i maksimalnu dubinu tih jezera:

Ime	Aps. visina	Površina	Maks. dubina
Gornje j.	189 m	81.000 km2	308 m
Michigan	176 „	58.100 „	266 „
Huron	176 „	59.500 „	214 „
Erie	172 „	26.000 „	65 „
Ontario	75 „	17.000 „	226 „

Sva zajedno zapremaju 241.600 km², tako da su najveća vodena masa na Zemlji (polovina predratne Njemačke). Dok Gornje jezero pripada Kanadskom štitu, druga su jezera uvaljena u paleozojsko zatavanje. Dno jezera — osim Erie-a — nalazi se ispod razine susjednoga Atlantskog oceana, tako da su to kriptodepresije. Jezera su među sobom u vezi vodenim kanalima; među njima je najveličanstveniji prijelaz vode iz Erie-a u Ontario: vodopad Niagare, visok 49 m, a širok — kanadski dio — 900 m, dok je Unijin dio širok 300 m.

Vodena masa, koja se ruši iz jezera Erie u Ontario, računa se na 11.000 m³ u sekundi. Njezin erozijski utjecaj na kamenitu podlogu tijekom vremena bio je golem; od njega se vodopad neprekidno pomiče natrag, te će napokon nakon nekoliko tisuća godina dospjeti do samoga jezera Erie.

Na putu od jezera Ontario, iz kojega voda istječe pod imenom Rijeka sv. Lovre, do grada Montreala dvije su znatne njezine prirodne ljepote. Odmah ispod izlaza iz jezera Ontario, korito je rijeke raskinuto u veliku množinu kanala, jer se iz dna ispelo više od 1600 otočića različitih veličina. Kako je priroda toga kraja vrlo zanimljiva, a k tomu i zašumljena, postali su otočići ljetovalištima sususjednih žitelja. Druga su prirodna ljepota brzice, njih osam od Claytona do Montreala, vrlo su pjenušave osobito kod Montreala (Lachine-Rapids), jer se ispinju iznad vode mnoge kamenite gomile, grede i grebeni. Svu tu silnu vodu odvodi Rijeka sv. Lovre svojim širokim i ljevkastim ušćem u istoimeni zaliv Atlantskog oceana.

b) Arktički arhipelag. Od onog velikog kopna (Laurentijskoga), koje je u pradavno geologijsko doba spajalo sjeveroistočnu Ameriku i sjevernu Evropu, a kasnije je raskinuto od jakih tektonskih pokreta, sačuvali su se pojedini komadi, koji danas vire iz mora kao otoci. Najbrojniji su oni komadi, koji se nalaze na krajnjem sjeveru Sjeverne Amerike: arktički arhipelag. Njegova arhajska osnova vidljiva je samo gdjegdje, dok je drugdje pokrivena paleozojskim naslagama, na kojima su se — po krajnjim sjevernim krajevima — sedimentirali mlađi (mezozojski i tercijarni) slojevi. Cijeli je taj kraj pločaste strukture; samo što su ga u srednje geologijsko doba rasjedi raskinuli u omanje komade. Isponi su pretežno niski: do 500 m, samo se po nekim otocima ispinju i do 2.000 m (Baffinova zemlja).

c) Široki i duboki Baffinov zaliv pa i Davisov konao rastavlja od arhipelaga otok Groenland, koji je također ostatak onoga velikoga kopna. Groenland je najveći otok u polarnim krajevima, jer zaprema 2∙14 milijuna četvornih kilometara (osam puta veći od Jugoslavije). Cijela unutrašnjost te velike površine pokrivena je jednom jedinom suvislom masom leda, koja na vrlo mnogo mjesta dopire do mora. Po rubovima leda tek je po koji brežuljak probio tu masu leda i viri iz nje kao kakav stražar (»nunatak«). Sudeći po kamenju, koje se nalazi u krajnjem kutu fjordova, sav je otok veliki stršenik, izgrađen od osnovnoga kamenja, koji je u davno geologijsko doba bio u vezi s kanadskim i skandinavskim osnovnim gorjem. Tijekom kasnijih perioda Groenland je često slazio pod razinu mora i iz njega se opet ispinjao; po tim su se procesima sedimentirali ovdje ondje slojevi paleozojski, mezozojski pa i tercijarni.

Na prijelazu iz tercijarnog doba u kvaterno razvili su se i ondje tektonski pokreti, od kojih su u slojevima nastale pukotine; kroz njih je tada prodrla lava, koja se skrutila često u obliku prizmatskih stupova (bazalt). Dok su Kanada i susjedni otoci tijekom daljnjih geologijskih perioda podlegli egzogenim silama, koje su snizile njihove ispone prosječno na samih nekih 200 m, na Groenlandu — pod zaštitom silnoga pokrova snijega i leda od najdavnijih vremena do danas — apsolutne se visine tek ponešto snizile, tako da je Petermannov šiljak još sada visok do 2.800 m. Led, debeo i do 1.000 m, koji posvema pokriva kamenito tlo cijele unutrašnjosti, izgrađuje nepregledni ravnjak, neznatno valovit. Ukoliko obala nema leda, raspoznajemo, da je ona razrezana dugim fjordovima, koji daleko prodiru u kopno; pred njom pak ima i mnogo otoka i otočića, koji su nekad sačinjavali cjelinu, gdje su se isticali kao brežuljci. Kad je sve susjedstvo silaženjem dospjelo pod razinu mora, brežuljci su se pretvorili u otoke.

Sjeverna je Amerika po svom horizontalnom obliku slična lijevku; na njegovoj istočnoj i zapadnoj strani ispeo se po jedan sistem gora, a među njima se protegla golema ravnica.

2. Na istoku se razvuklo u duljini od nekih 2.600 km gorje Appalachian od Novog Foundlanda prema jugozapadu — i ako je prekinuto Zalivom sv. Lovre. Sav taj goroviti kraj borao se u paleozojsko doba. I pored svih kasnijih prirodnih destruktivnih procesa — osobito u mezozojiku i tercijaru — još danas ima karakteristike ulančena gorja, ali više nije visoko gorje, jer su ga egzogene sile snizile tijekom vremena (Black Dom 2.044 m).

Gorje je u svojem južnom dijelu rastavljeno dubokom dolinom Great Valley u dva lanca: njoj na jugoistoku proteglo se Cumberlandsko gorje, izgrađeno od palezojskih naslaga; na sjeverozapadu je pak Alleghanies-gorje, sastavljeno od kristalinskoga kamenja. Polazeći prema zapadu, prema dolini Mississippija, gorski su lanci sve mlađeg podrijetla, a prema jugozapadu oni se gube u velikoj nizini oko rijeke Mississippija.

Cijeli taj gorski sistem još je dosta zašumljen, pored znatnog uništavanja stabala još iz davnijeg doba. Što se tiče rudstva, priznato je, da Cumberlandsko gorje ima u sebi vrlo mnogo uglja. Pored toga u tom se kraju kriju i goleme množine petroleja. I jedno i drugo rudno blago bilo je osnovkom za razvitak silne industrije.

Pored istočnih podanaka Alleghaniesa razvukao se u širini i od 150 km pojas niskih brežuljaka, što su ga nazvali Piedmont (»Gorski podanak«). U njemu se pojedini vrhunci ispinju samo do 960 m. Sastavljen je od kristalinskoga kamenja, koje možemo vidjeti samo po dubokim erodiranim gudurama; površje je naime pokriveno debelim pokrovom crvenosmeđe ilovine, koja je nastala trošenjem samoga kamenja. Kako je na njegovoj međi prema primorskoj ravnici slaz vrlo strm, rijeke, koje tuda teku, tvore brzice i vodopade; ti su od davnine bili podesni za tjeranje mlinova, pak se tako razvilo mnogo naselja na podanku samog Piedmonta. U novije doba je ondje industrija našla sebi izdašnu pomoć u vodopadima. Takve su rijeke:

Connecticut, koja nastaje u visini od nekih 600 m kao izljev mnogo malih jezera na Green Mountains i na pobrežju White Mts. Dok u gornjem toku teče po plosnatoj livadnoj zemlji, prelazeći u niže krajeve, tvori vodopade u Vermontu (18 m visoki) i brzice kod Hartforda. Njegova je dolina tektonske prirode: to je rasjednuta graba. Jaka sila njegove vode upotrebljava se za tjeranje turbina u industrijske svrhe.

Rijeka Delaware, duga 490 km, tvori vodopade; od njih je zadnji (kod Trentona) visok 2.5 m, važan izvor snage. Utječe u istoimeni zaton, koji je poronjen sistem tekućica; taj je bio nedavno 5 m dubok, ali iskapanjem su ga osposobili, da može primiti lađe, koje gaze 8 m, a mogu po njem ploviti do Philadelphije. Gradnjom velikog gata kod rta Henlopena stvorena je zimska luka, duboka 9 m, koja se ne ledi.

Potomac, koji izvire u Alleghaniesima, prolazi kroz Piedmont, gdje tvori veliki vodopad Great Falls od 27 m, a onda mali Little Falls od 12 m iznad Washingtona. Potomac osjeća u svom donjem toku morsko doba, i prema tome ima posve drugu sliku za plime nego za oseke. Da se izbjegne tim riječnim nepravilnostima, izgrađen je kanal od Washingtona do Cumberlandskog gorja. Susquehanna, 750 km duga rijeka, nastaje od dvaju pritoka. Nakon spoja teče kroz Piedmont i tvori vodopad Conawago, visok 6 m, pa i mnoge brzice. Malo dalje utječe u more. Ta rijeka služi samo za prenošenje građevnog drva.

3. Zapadna se krajina Sjeverne Amerike na prvi pogled prikazuje u svom pretežnom dijelu kao jedinstvena ispeta masa. Sav se taj sistem gorskih lanaca zove Cordillere Sjeverne Amerike ili Sjeverne Cordillere (Kordiljere). Duge su nekih 8.000 km od Beringova tjesnaca do prevlake Tehuantepeca, a široke na 40° sj. š. 1.700 km. U paleozojsko doba sva je ta krajina bila pretežno kopno, samo je tlo oko ravnjaka rijeke Colorada bilo tada pod morem. Ali od permskog doba pa do konca jure malone sav je sistem Cordillera pripadao pacifičkoj morskoj krajini, a pacifička je obala bila do perioda glavnog boranja (na mijeni jure i krede) pomaknuta daleko na istoku. Cordillere su dakle mlado borano gorje; svoju su današnju visinu i svoj današnji oblik poprimile tek u kasno doba zbog mnogih vertikalnih pokreta slojeva. S tim u vezi provalila je lava iz unutrašnjosti kroz pukotine zemlje i pokrila prostrane krajeve.

Cijelo je to gorje izgrađeno od dvostrukog pojasa golemih lanaca visokih gora. Sav istočni ili unutrašnji lanac od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga jest Rocky Mountains (Stjenjak); nazvan je tako po onim isponima, koji su se po Uniji — pa nešto i po Kanadi — protegli između 30° i 5° sj. š. Po njemu ima mnogo snježnih vrhunaca, koji su visoki i preko 4.000 m (Mount Elbert 4.395 m). U ledeno doba to je gorje bilo u sjevernom dijelu pod teškim ledom; o tom svjedoče ne samo oblici površja, već i mnoga mala jezera, koja su zaostala iza leda. Mnogi pojedini lanci, možda stršenici, imadu u sebi ravnjaka, kotlina (Park), strmenitih i dubokih rječnih dolina (kanjona). Takav je i Yellowstone-park, u kojemu ima toplih vrela, gejzira, dubokih kanjona i vodopada i drugih prirodnih krasota. Da ga sačuvaju od uništavanja, proglašen je još 1872 narodnim parkom.

Za Rocky Mountains karakteristična je njihova strmina prema istoku, prema ravnici; to je konačni rezultat vrlo mlada, ali intenzivna svodovita ispinjanja slojeva. Njegova granica prema zapadu naprotiv nije svagdje jednako oštra, na sjeveru pogotovu, jer je pokrivena lavom, dok je u sredini jasna, jer je označuje veliki prolom gorskog lanca Wahsatcha. U Stjenjaku izvire rijeka Colorado, koja teče po njegovim dolinama u duljini od 2.900 km, da se konačno ulije u Kalifornijski zaton. Glavna rijeka i veći pritoci teku po dolinama kanjona, koje je njihova voda izdubla svojom erozijskom snagom i do 1.000 m duboko. Sve te tekućice imaju razmjerno malo vode; tek kada navale oluje, rijeke nabujaju i nose mnogo muljevite vode crvenosmeđe boje; po tome je i Colorado zaslužio ime »bojadisane (crvene) rijeke«. Najveći kanjon Colorada, Grand Canyon, dug je 349 km, a dubok 900—1.500 m; njegova voda teče po arhajskim slojevima (cambrium), dok su njegove stijene urezane u sve paleozojske i mezozojske slojeve. Kako najgornji slojevi pripadaju tercijaru, rijeka je Colorado počela u to doba erodirati taj svoj sada duboki kanjon i doprla do najstarijih geologijskih slojeva. Colorado, kad je primio pritok Virgin, zakrene na jug, i tada se počinju s njegove desne i s lijeve strane isticati velike poplave, kidanje obalnih brana i promjene riječnog toka. U takvim se prilikama razvija katkada veliko jezero; tako je 1905 prodorom vode nastalo jezero Salton Lake, veliko 1.150 km².

Malo iznad ušća rijeke Colorado nerodan je i pjeskovit kraj, koji je i zimi vruć. Tu uspijevaju samo kaktusi i juke. Kalifornijski se zaliv protezao nekada do previje San Gorgonia (300 km na sjeverozapadu); rijeka Colorado, koja je u nj utjecala sa strane, izgradila je postepeno nasipe i njima zatvorila taj dio zaliva. Iz njega se voda isparila, a zaostala je slana nizina.

Druga rijeka, koja izvire u Stjenjaku, jest Rio Grande del Norte. Na svom putu prima mnogo pritoka, u kojima voda katkad jako nabuja, a katkad splasne vrlo znatno. Teče u početku od prilike prema jugu, a njegova se apsolutna visina brzo snizuje; dok je kod naselja Del Norte u apsolutnoj visini od 2.360 m, kod naselja El Paso — na međi Unije i Mexica — već je sašao na 1.130 m. Kiše su u tomnjegovu bregovitom toku rijetke, ali kad navale, onda se ruše silnom žestinom: rijeka tada nabuja, a po njezinu strmom koritu voda goni drvlje i kamenje nizbrdo. Dok rijeka kod naselja Del Norte uvijek ima vode, kod Albuquerque-a, 375 km niz vodu, ona zna potpuno presušiti. Rio Grande ima prema tome karakter pustinjske rijeke. — Rocky Mt., koji je pod tim imenom raširen po Uniji i Kanadi, protegnuo se u orografijskom pogledu prema sjeveru u Alasku, a prema jugu u Mexico.

U Alaski se po njezinu sjevernom pomorju ispinje gorski sistem Endicott; to su dva paralelna, po svoj prilici antiklinalna lanca, visoka do 1.800 m. Izgrađena su od paleozojskih sedimenata, kroz koje je u davno doba prodrla lava i pokrila prostrane krajine.

Ako bi se i moglo smatrati, da su nastavkom Stjenjaka prema jugu u orografijskom pogledu gorski lanci u istočnom Mexicu Sierra Madre Oriental, genetički bit će da nijesu takvima. Ti su lanci od kredina vapnenca, koji su se ispeli od predeocenskoga poriva; taj je naime, došavši sa jugozapada, ispeo slojeve u uske bore. Današnji oblik lanaca konačnim je efektom erozije: oni su znatno raspuknuti, divlji i goli, a vršci su im oštrljasti. Najviši vrh, Cerro Canjando (2.860 m) golema je lakolitska intruzija u kredine slojeve. Po zapadnom (pacifičkom) pomorju Mexica pruža se prema jugoistoku također snop lanaca: Sierra Madre Occindental. U tom smjeru vulkanske mase sve jače pokrivaju stare borane slojeve, tako da se sve manje ističe ulančenost gorja, a sve više neka raskrojena ploča od 2.500—3.200 m visine. Ta postepeno prelazi prema istoku u unutrašnji ravnjak, dok se prema zapadu završava visokim i strmenitim slazom.

Pacifički pojas Cordillera (Pacific Mountain System) izgrađen je od dvaju paralelnih lanaca. Kopneni lanac: Sierra Nevada, Kaskadno gorje i njihov nastavak prema sjeveru u Alasku, gdje se ispeo najviši vrh Sjeverne Amerike Mc Kinley do 6.236 m. U Sierri Nevadi od mnogih rasjeda slojevi su se pomakli, a po takvim pukotinama kasnije su potekle rijeke, koje su ih tijekom vremena tako duboko erodirale, da izgledaju kao kanjoni. Takva je dolina Yosemite: njezino je dno u apsolutnoj visini od 1.200 m, dok ga njegove stijene nadvisuju za 900 do 1.500 m. Rijeka Merced-River, koja teče onuda, preskakuje slojeve u vodopadima, koji su svi zajedno visoki 790 m: od tih otpada samo na gornji pad 450 m. Građa Kaskadnoga gorja ista je kao i ona u Sierri Nevadi: pored sedimenata različne starosti sve do eocena, ističu se mladi graniti, koji su provalili u miocensko doba. Dakako da su ti isponi tijekom vremena bili erodirani i taj materijal odnesen, tako da se time razvila neka površ. Iz nje se ispinju osamljeni vulkanski stošci, koji su najznačajniji elemenat, a ujedno i najveličanstveniji ures cijele one krajine.

Primorski se lanac (Coast range) također nastavlja prema sjeveru i prekinuto prelazi u otok Vancouver, u otok kraljice Charlotte i dalje, da se popne u brdu Mt. Logan do 5.955 m. Odatle prelazi u poluotočić Alaska, gdje se ispeo golemi vulkan Katmai. U svom nastavku lanac je raskinut u omanje komade, koji sačinjavaju niz otoka Aleuta. Posredovanjem tog otočja Primorski je lanac ve zan na ispone u sjeveroistočnoj Aziji i tako upotpunjuje vulkanski okvir oko Tihog oceana.

U opsegu pacifičkog pojasa uvaljeno je nekoliko dolina, koje su iste geneze. Među njima se ističe svojom veličinom Kalifornijska dolina; duga je nekih 700 km, a široka i do 140 km. Ona je velika tektonska uleknina, što dokazuju i potresi, koji su ondje vrlo česti. Po toj dolini teku dvije rijeke: Sacramento i S. Joaquin. Rijeka Sacramento izvire iz gorskog jezera u visini od 1.450 m. Odanle slazi prema jugu i teče dalje po sjevernom dijelu Kalifornijske doline. Primivši putem mnogo pritoka, salijeva se konačno u ogranak zaliva S. Francisco. Njegov je parac S. Joaquin; došavši sa Sierre Nevade, pomiče se po južnom dijelu kalifornijske doline u susret Sacramentu. Putem prima vrlo povodne pritoke, dok se i on konačno ne salije blizu Sacramenta u isti zaliv, i to kroz vrlo močvarna ušća. Obje rijeke naime nose i danas mnogo sitna materijala; njime su zatrpale ne samo dno doline slojem, koji je rodan, a debeo je i do 100 m, već su ga naslagale i na svom ušću.

Orografijski je nastavak pacifičkoga pojasa prema jugu poluotok Kalifornija; dug je do 900 km, a širok 250 km. Po njegovim sjevernim krajevima, a po njegovu istočnom pomorju proteže se gorski lanac San Pedro, koji je izgrađen od kristalinskoga kamenja. Po tome i po strukturi on ima najveću sličnost s gorjem Sierre Nevade u Uniji. Taj se kalifornijski lanac ispinje do 3.400 m, a prema istoku je prolomljen oštrim rubom, što je svakako u vezi s naglim spuštanjem Kalifornijskog zatona negdje u tercijaru. Na južnom kraju poluotoka ispinje se prolomljeni nastavak sjevernog lanca Kapsko gorje, koje je također izgrađeno od kristalinskoga kamenja. Na zapadnoj strani poluotoka proteglo se Pacifičko obalno gorje, također kristalinskog sastava; ono nije jedinstveno, jer je od tektonskih pokreta srednji dio potonuo u more. Napokon po sredini poluotoka raširena je pustinja. Na osnovnom kamenju kristalinskoga sastava staložili su se slojevi krede i tercijara, koji su se borali na nekim mjestima u pliocenu, a drugdje pače i u diluviju. Na denudiranim plohama ima tankih slojeva recentnih taložina i vulkanskog pršinca. Vrlo su raširene po svim visinama zaobljene koturine, što je dokaz, da je ondje more nedavno plakalo taj kraj. Upravo na jugu Kalifornijskom poluotoku, u otvorenom oceanu, a nekih 550 km daleko od kontinentske obale, nalaze se otoci Revilla Gigedos. Vulkanskog su podrijetla, po svoj prilici u zapadnom nastavku one vulkanske pukotine, koja se proteže po južnom rubu Mehičkoga visočja. Ispinju se do 1.130 m a. v., dok ih nastava samo nekoliko ljudi.

Između Rockyja s jedne i Pacifičkih Cordillera s druge strane proteže se pojas Intermontanski Belt (međugorski pojas), što ga sačinjavaju mnoge zavale, mnogi visoki ravnjaci i pustinje počevši od Alaske pak do Mexica. Takve su sastavine: zavala rijeke Yukona u Alaski, ravnjaci rijeka Frasera i Columbije, Velika zavala, visočje Arizone, pustinje Mohave i Sonore, Coloradov ravnjak i Mehičko visočje.

Na krajnjem sjeverozapadu Amerike, na poluotoku Alaski po njegovu se južnom pomorju protegli izdanci Pacifičkih Cordillera, a po sjevernom se ispeli izdanci Stjenjaka, Endicott. Među obima se gorskim sistemima nalazi zavala rijeke Yukona u širini od nekih 300 km. Ona je na svojim rubovima ispeta do 1.500 m a. v., dok je po njezinim središnjim dijelovima tlo visoko samo nekih 600 m. Ta je zavala malo valovita, tako da nam se pričinja ravnjakom, ako je gledamo s povisoka mjesta. Ravnica površja siječe horizontalno osnovne slojeve arhajske, paleozojske i mezozojske, koji su bili ne samo snažno borani, već i jako rasjednuti; ali su ravnicom prosječeni i eocenski slatkovodni slojevi. Poravnavanje te krajine moralo je dakle nastati u kasnijem tercijaru. Rijeke, koje teku po toj poravnanoj plohi, izradile su erozijom svoja korita, koja su duboka gdjegdje i nekoliko stotina metara.

Velika je intermontanska krajina i ravnjak rijeke Frasera (ili »Unutrašnji ravnjak«). S juga je zatvoren Kaskadnim gorjem, a sa sjevera bregovitim vijencima (Gold ranges), koji su se ispeli između Rockyja i Pacifičkog lanca. Osnova ravnjaka izgrađena je od paleozojskih i mezozojskih bora, koje su pak u srednjem tercijaru bile opsežno poravnane. U udubinama tih ravnica (a udubine su zapravo korita rijeka) razvila su se duguljasta jezera. Sedimenti, koji su se u njima staložili, nijesu jedinstveni, jer se s njima izmjenjuju vulkanske bacotine, koje su tamo provalile u miocensko doba.

Na jugu je Fraserova ravnjaka intermontanski ravnjak Columbia na površini od 650.000 km² (2½ Jugoslavije). To je najprostraniji skrućeni pokrov lave, koja je u mlađe geologijsko doba prodrla iz unutrašnjosti Zemlje. Sav taj materijal prodirao je kroz duge geologijske periode počevši od gornjeg miocena do modernog doba. Dok su starije lave pokrivene do 20 m debelim slojem ilovasta i rodna pokrova, mlađe nakupine lave imaju troskast i hrapav izgled. Iz tog vulkanskog pokrova na nekoliko mjesta proviruju bregovi nekadašnjeg površja kao otoci, koji pripadaju po svojoj građi Rockyju. Rijeke, koje teku po tom tlu, ne pokazuju zavisnosti o njegovim oblicima. Tako rijeka Columbia, koja dolazi iz malog jezera u kanadskom zapadnom gorju, na svom putu, verući se po brdovitom terenu, pravi mnoge katarakte i vodopade. S lijeve strane prima dugi i vodonosni pritok Zmijsku rijeku; zakrenuvši na zapad, probija se kroz Kaskadno gorje, izgradivši cijeli niz brzica (»dalles«) preko bazaltnih grebena. Napokon utječe u Tihi ocean kod Astorije, gdje mu ušću mnogo smetaju pjeskovite pregrade; njih moraju često jaružiti, da mogu veliki brodovi ulaziti u rijeku.

Velika zavala (Great Basin) u obliku istokračna trokuta, kojega je vršak okrenut prema Kalifornijskom zatonu, smješten je između okapine Wahsatch-gorja i golemog strmca Sierre Nevade, te zauzima nekih 600.000 km². U sjevernom dijelu rub se zavale nalazi u apsolutnoj visini od 1.500 do 1.800 m, tako da njezino tlo slazi prema jugu. Sva je ta zavala uleknuta plasina, iz koje se ispinju mnogi visoki ali kratki gorski lanci (Basin ranges), koji rastavljaju tu plasinu u omanje zavale. Velika je zavala izgrađena u istočnoj polovini i na jugu od paleozojskih slojeva, na zapadu pak od morskih trijaskih i jurskih sedimenata. Poslije jure nastalo je boranje slojeva, dakle prije Rockyja. U idućem pak periodu, u kom nije bilo tektonskih pokreta, ti su isponi erodirani i time sniženi od egzogenih sila. To se događalo pod utjecajem vlažne klime, jer je Pacifički ocean dopirao puno dalje na istok nego danas. Na koncu toga erozijskog perioda, u srednjem tercijaru, ispeli su se Pacifički gorski lanci, koji su tako cijelu krajinu zatvorili od Pacifičkog oceana; mnogi su se slojevi svinuli i time stvorili udubine, koje su kasnije ispunjene vodom (jezera). Napokon u mladom tercijaru sva se krajina raspukla u vrlo mnogo plasina. Dakako da je po tim procesima provalilo mnogo vulkanskoga materijala.

Mali potoci pa i po koja rječica, koja teče onuda, salijevaju se u ta jezera, koja su bez odvirka. Među njima se svojom veličinom ističe Veliko slano jezero (6.100 km²) na podanku Wahsatch-gorja; slanost mu je 21%. Mnogi sistemi terasa i do 300 m iznad današnje razine jezera iskazuju, da je ondje jezero (Bonneville) bilo u glacijalno doba puno veće (50.000 km²) i u većoj apsolutnoj visini. Od njega su se sačuvala — osim navedenoga Slanoga jezera — još dva manja jezera, a sve ostalo danas je na suhom. Prema zapadnom rubu Velike zavale postojalo je i jezero Lahontan.

Po jugozapadnom dijelu Velike zavale ima duguljastih stršenika i dubokih graba. U tom kraju osobito se ističe Death Valley (Dolina smrti), duga i uska graba, koja je nastala opsežnom depresijom, jer joj dno stoji 83 m ispod razine mora. Ta Dolina smrti ozloglašena je zbog svoje silne vrućine. Malone svakog ljeta temperatura uzduha naraste do 50° pa i 55° C; pače u toj užarenoj peći dosegne temperatura i do 56.7° C. Zimi pak ima slučajeva, da se živa popne i do 44° C. Radi takvih vrlo nepovoljnih prirodnih odnosa Velika zavala vrlo je slabo naseljena. Ono ljudi, što se ondje nekako smjestilo, dovukla su tamo ležišta plemenitih kovina. Na obalama slanih jezera pak sakupljaju velike množine soli.

Ime Colorado-ravnjak odnosilo se u početku samo na ravnicu s obiju strana Grand-Canyona rijeke Colorado. U širem smislu Colorado-ravnjaci obuhvataju sve površje između boranih Rockyja na istoku i Wahsatcha na zapadu.

Sva je ta krajina ispresijecana poprečnim lancima i rastavljena u sjeverni i južni dio. Po sjevernom je dijelu među ostalim uleknina gornjeg toka rijeke Green River, koja je presjekla goru Uinta (4.173 m), dok se ta sama postepeno ispinjala. U južnom su dijelu ravnjaci Colorado, jedan od najveličanstvenijih krajeva na Zemlji. To je u cjelini prostrana krajina, rasjedima i fleksurama raskinuta u mnogo plasina.

Te pojedine plasine, ti pojedini ravnjaci izgrađeni su od paleozojskih i mezozojskih slojeva, koji su sastavljeni od pješčenjaka i vapnenca, a probijeni vulkanskim materijalom; na površju pak ima gdjegdje i mlađih sedimenata. Navedeni osnovni slojevi samoga ravnjaka počivaju diskordantno na slojevima arhajskoga kristalinskoga kamenja. Vulkanska djelatnost pak bila je u vezi s tektonskim pokretima u tercijaru. U rano doba tog perioda počela je stara faza tih pokreta, od kojih su nastale male svedenosti slojeva i rasjedi. Kasnije, valjda pri koncu tercijara, razvila se ponovo pomicanjem slojeva, od kojih su nastali novi rasjedi, a i nove provale lave. Ali kasnije, početkom kvartera, počela se ispinjati cijela ta pločasta krajina te je dospjela do sadašnje visine. Radi toga su prirodne sile izmodelirale današnje oblike tla, osobito kanjone, posebice »Veliki kanjon« rijeke Colorado. Kraj na jugu kanjona, u užem smislu Colorado-ravnjak, još je jednoličniji i pustiji. Tu monotonost prekidaju S. Francisco-Mountains, koje se sastoje od 7 velikih i nekoliko stotina malih vrhunaca. Najviši seže do 3.830 m, a pokriven je najljepšim šumama. Blizu ruba ravnjaka nalazi se zagonetni »meteorski krater«, okruglasta udubina od 1.200 m promjera i 170 m dubine. Smatra se, da je tamo nekada pao golem meteor; ako toga i nije nikada nitko vidio, ipak je u okolini nađeno omanjih komada meteorskoga željeza.

Visočje Arizone, koje se proteglo na jugoistoku Velike zavale, prislonilo se uz više jugozapadne krajeve Colorado-ravnjaka. Izgrađeno je od paleozojskih naslaga, među kojima se ističu permski pješčenjaci, gdje je nađeno okremenjenih stabala. Trošenjem, što ga na pješčenjacima vrše eksogene sile, a uz pomoć korazije vjetra, razvili su se najčudnovatiji oblici tla: golemi prirodni mostovi, šupljine i galerije, prirodni bunari i divovski grnci (udubine), koji su Indijancima služili kao pojnice. Na prostranim površinama vlada malone potpuna vegetacijska pustinja, gdje je radi mehaničkog djelovanja vrlo ekstremnih promjena temperature zraka tlo raspucano u bezbrojne ploče. Po zapadnim krajevima Arizone gorski su lanci sve manji, tako, da ravnice preuzimlju mah, a isponi se ističu samo kao otočni bregovi. Po tom prostranom površju raširene su pustinje: Mohave s desne strane rijeke Colorada i Sonora (ili Gila) s lijeve strane. Mohave, nazvana po rijeci Mohave, koja teče samo povremeno, po svojim šljunkovitim, pjeskovitim i slankastim krajinama, jedan je od najžalosnijih krajeva na Zemlji.

Sa Rockyja Unije izbijaju orografski prema jugu u Mexico dva gorska pojasa: jedan na istočnoj (Sierra Madre Oriental), a drugi na zapadnoj strani (Sierra Madre Occidental). Istočni se pojas borao u tercijaru; kako je pak sva ta mehanička krajina stajala u to doba pod utjecajem teških tektonskih pokreta, nastali su — osim bora — veliki rasjedi. U južnoj polovini i istočnog i zapadnog pojasa vulkanska se djelatnost bila snažno razvila od tih rasjeda; provalila je lava, koja je pokrila vrlo prostrano površje. Zapadni pojas pretrpio je na jugu još jedan težak tektonski pokret u terciraju: rasjed. Taj je zapravo prekinuti nastavak onog rasjeda, od kojega je nastao Kalifornijski zaton. U južnom Mexicu naprotiv nije more prodrlo u rasjednutu dolinu, već je ona ostala na suhom, a samo rijeka Mexcala teče po njoj. S juga zatvara tu dolinu Sierra Oaxaca, a sa sjevera gorska zidina. Od pojasa Orijentalne Sierre prema zapadu do vulkanskog pojasa Okcidentalne Sierre proteglo se Visočje srednjeg Mexica.

Visočje srednjeg Mexica (»Mesa Central«) proteglo se od boranih lanaca Orijentalne Sierre prema zapadu do vulkanskih lanaca Okcidentalne Sierre. Na južnoj je strani ograničeno visokim vulkanskim stošcima pa i visokim strmcem prema dolini rijeke Balsas; prema sjeveru pak postepeno prelazi u aridno visočje sjevernog Mexica.

Bore u Mexicu potječu iz paleozojskoga, a onda iz tercijarnog doba. Strmine na istočnoj (atlantskoj) i zapadnoj (pacifičkoj) strani izrazi su dviju uzdužnih pukotina; njima je na jugu poprečni prolom, gdje je po njegovoj uleknini rijeka Mexcala sebi erodirala korito. Na visokom ravnjaku taložili su se u mezozojsko doba mnogi sedimenti, što su ih erupcije mlađeg doba pokrile vulkanskim materijalom. Između onog poprečnog proloma i niske prevlake Tehuantepeca ispinje se arhajsko ulančeno gorje.

Sva je ta krajina raskinuta od rasjeda u mnogo plasina, među kojima su manje ili veće uleknine. Kako ondje ima malo kiše, te su uleknine pustinjskoga karaktera, jer nemaju tekuće vode.

Među takvima je najveća ravnjak Anahuac u blizini glavnoga grada i kulturnogeografijskog središta Mexica. Vrlo važna karakteristika mehičkog površja, koja je toj zemlji dala neku glasovitost, jest vulkanski pojas, koji se vuče od jednog oceana do drugoga u smjeru istok-zapad u duljini od malone 1.000 km. U tom se vulkanskom nizu ističu svojom visinom Popocatepel (5,440 m) i Citlaltepetel ili Orizaba (5.653 m). Ravnjak Anahuac strmo se ruši u dolinu rijeke Mexcala, koja je po svoj prilici nastala od rasjeda. S protivne se strane rijeke ispinje lanac Sierra Madre del Sur; to je novo gorje, ali izgrađeno od staroga kamena (na pr. gnajsa), pa i od boranih kredinih slojeva. Upravo je i taj lanac ravnjak, ali je vrlo raskinut; iz njega se ispinje po koji visoki vršak (Zemboaltepec, 3.369 m).

Po niskim dijelovima pojedinih uleknutih ravnica (bolsones) nalazi se po koje plosnato, a nestalno jezero, koje dobiva kadšto vodu od potočića sa susjednih ispona.

 

Najveća krajina bez odviranja jest Bolson de Mapini, koja se upravo sastoji od mnogih pojedinih uvala. Bit će da je i Rio Grande del Norte nekada utjecao u takvo jezero ili lagunu bez odviranja nedaleko od sadašnjeg naselja El Paso (međa S. A. D. i Mexica). Tek je kasnije ta laguna bila načeta, da je voda potekla prema jugoistoku u zaliv Mexica.

Rijeke, kojih ima dosta u Mexicu, ne daju koristi ni industriji ni brodarstvu; prelazeći preko primorskih gorskih lanaca imaju vrlo jak i nepravilan slaz i nose tako promjenljivu množinu vode, da ljeti vrlo često presahnu. Najveća rijeka mehička Rio Grande del Norte izvire u gorju Colorado na visini od preko 4000 m. Odatle do mehičke granice kod El Pasa njezino korito slazi vrlo brzo na 1130 m. Na tom putu vodostaj joj je uvelike zavisan od množine kiše. Kad se naime prolomi oblak, rijeka silno nabuja te se tada prikazuje kao pustinjska rijeka. Ali se događa, da ona kod El Pasa i presahne. Kako su njezini bregovi plosnati, pri visokom vodostaju voda ih na daleko plavi. Taj su prirodni pojav Pueblos-Indijanci, kao vrlo napredni ratari, upotrebljavali za umjetno natapanje polja, što i danas bijelci ondje čine, ali u još većoj mjeri. U donjem toku vodostaj je prirodniji, tako da mogu onuda ploviti mali brodovi; ali se pred ušćem razvila pregrada, koja često mijenja i oblik i položaj, a duboka je samo 1.2 m.

4. Od Appalacha do Cordillera u širini od 1300 km s jedne, a od sjevernih obala Mehičkoga zaliva prema sjeverozapadu u duljini od 2500 km s druge strane, protegla se velika Kontinentska korutina (Continental Basin), koja zauzimlje neka 4 milijuna km². Zovemo je obično Prerijska korutina ili — kratko — prerije, dok se njezine zapadne krajine u fitogeografskom pogledu (v. dalje!) navode pod imenom Great Plains. Tu su korutinu, naročito one Great Plains, zvali, a i sad često zovu Great american desert. Tlo je izgrađeno od sedimentnih slojeva, koji su horizontalno položeni tako, da su korita rijeka, koje onuda teku, široka, a plitka; samo su pored podanaka ispona uska i duboka. Tu jednoličnost prekidaju neka pobrđa. U Dakoti su Black Hills (Crni brežuljci), koji se ispinju do 1300 m iznad susjedne ravnice (Harney Peak 2350 m); nastali su intruzijom granita, koji je podigao slojeve u obliku kupole, s koje je erozija s vremenom odnijela sedimentni pokrov. U središtu su njihovu otkrivene spilje, koje su se razvile u vapnencima karbonske formacije. Drugo je Ozark-pobrđe, koje se ispinje u Oklahomi i Missouri do 850 m. Ono je geologijski vrlo staro, ali od atmosferilija snažno razrušeno. U Arkansasu su Boston Mountains, a na zapadu su Wichita Mountains, slikoviti i šumoviti brežuljci. Te su grupe izgrađene od granita i porfira, na kojima su se kasnije sedimentirali vapnenci i pješčanici. Prema zapadu se također ističu kamenite glavice kao ostaci starije topografije. Pa i Crazy Mountains (»istrošene gore«), koji se ispinju već kod 2000 m, pa sve do 3400 m, kod gornjeg Missourija, izgrađeni su uglavnom od slojeva, malone horizontalnih, koji su probijeni nebrojenim vulkanskim gredama, a pokriveni mnogim pokrovima lave.

U jugozapadnom kraju Korutine sve do strmih podanaka Rockyja posve su suha i ravna površja Lianos estacados ili Staked Plains. To su ravnice u apsolutnoj visini i do 1000 m, a malone pustinjska karaktera. Po njima ima velikih nakupina pokretna pijeska, koje se u obliku prudova pomiču prema jugoistoku, dok se osnovna voda javlja u obliku slanih jezera.

Tlo se Korutine na zapadu ispinje i doseže na podanku Cordillera do visine od 1500 do 1800 m; to su t. zv. Great Plains (Velike ravnice). One su izgrađene od pločastih slojeva krede i starog tercijara, a raščlanjene su u mnoge ravnice i terase. U isto vrijeme s razvitkom Stjenjaka ispeli su se ti slojevi Plainsa i savili u oblik velike i plosnate geosinklinale; samo u uskom pojasu podno Stjenjaka slojevi strmenito slaze prema istoku. Ta je krajina danas većim dijelom pokrivena slojem kršja, koje je i do 300 m debelo, a dospjelo je tamo sa susjednih visokih ispona; po sjevernom je dijelu nasuprot pod pokrovom glacijalnih taložina. Mnoge rijeke, koje tamo dolaze s Cordillera (Missouri, Yellowstone, Kansas, Arkansas i dr.), prerezale su ih dubokim dolinama; prosječene su te ravnice klancima i raskinute u potpune labirinte stupova i rebara. Tim oblicima vrlo su rano doseljenici dali ime »loše zemlje« (fr. »Mauvaises terres«; engl. »Bad Lands«). Glacijalne taložine na sjeveru daju ravnicama karakter valovit i kamenit, dok dalje k jugu prostrano je površje pokriveno pjeskovitim prudovima.

Glavna je rijeka Sjeverne Amerike Mississippi; duga je 4209 km. Potječe od mnogo potoka, koji utječu u jezero Itaska; iz njega izlazi Mississippi kao potočić širok 3.5 m, a dubok 0.6 m. Od svih njegovih vodopada najvažniji je najniži, onaj kod grada Minneapolisa, visok 15 m. Taj daje industriji vrlo mnogo vodene snage, ali su ga morali zagatiti mnogim zidinama i nasipima. A kako su vodu rastočili u mnogo kanala, izgubio je vodopad svoju prirodnu ljepotu. Ispod tog vodopada rijeka ulazi u nizinu i počinje biti plovna. Visoki isponi daleko su od nje, samo se uz lijevu obalu proteže stepenica, visoka i do 60 m, a prati je malone do ušća. Nasuprot desna je obala plosnata i po tome izvrgnuta poplavama. Glavna rijeka prima postepeno sve više pritoka, među kojima je najveći Missouri. Od tog časa voda Mississippija prihvaća žućkastu boju i teče po plosnom, a naplavnom tlu, vijugajući amo tamo. Golema je njegova voda u proljeće, kad po gorama pada obilna kiša; ona se kotrlja nizbrdo, pravi mnoge nove rukave i spaja se s vodom omanjih pritoka, tako da nastaje cijeli labirint vodenih rukava. Kako u to doba rijeka nosi mnogo plavnih drva, brodarenje je po njoj vrlo ugroženo. Kod ušća rijeka je izgradila golemu deltu, po kojoj četiri rukava odvode vodu u Mehički zaliv. Od njih je za brodarstvo podesan samo južni rukav, jer ga po potrebi jaruže.

Četiri su važnija pritoka Mississippija: Missouri i Arkansas s desne, a Ohio i Illinois s lijeve strane.

Arkansas svojim porječjem zauzima malone pô milijuna km² površine. Izvire u Stjenjaku. Kako mu pritječu mnogi gorski potoci, u većini je mjeseci vrlo vodonosan, pa je tako olako sebi erodirao kameniti prodor Royal Gorge, kroz koji se probija, da stigne u nizinu. Po njoj je izradio dosta duboko korito, tako da je vrlo teško crpsti vodu iz njega za navodnjavanje sušnih krajeva u njegovu susjedstvu. U mjesecima, kad ne pada kiša, Arkansas nosi tako malo vode, da po njoj — na mnogim mjestima — ne može ni čamac da se pomiče. Te su prirodne neprilike od vrlo nepovoljna utjecaja po brodarstvo; lađe mogu ploviti po rijeci samo počevši od Hutchinsona. Osim toga ona podlokava svoje obale, sedimentira materijal i gradi od njega prudove u svom koritu, te kotrlja trupce i sl., da i na taj način sprečava brodarenje. U novije doba, spojen s White-Riverom, utječe u Missouri. Po svojim prirodnim odnosima Arkansas je uvijek težio, da probije svoju lijevu obalu, a jedan od tih proboja, koji ga spaja s White-Riverom, pretvorio se u njegovo glavno ušće, dok se prvotno ušće kod naselja Napoleon sve više i brzo zatrpava.

Missouri izvire daleko na sjeverozapadu, u blizini Yellowstone-parka; na taj način svojom duljinom (4722 km) daleko nadvisuje samu glavnu rijeku Mississippi (4209 km). Pored svega toga Missouri je nekako plovan tek od naselja Amahe, jer inače ima nepovoljne vodostaje i mnoge brzice. Ali se i ispod grada Kansasa teško išlo, dok nijesu poslije 1910 regulirali tu vodovalju.

U velikoj je suprotnosti s Missourijem lijevi pritok Mississippija Ohio, »najljepša rijeka Unije«. Uvijek ima u njem dosta vode, tako da je i u davnija vremena bila povoljna plovidba po njem, i po tom je Ohio bio zgodna veza među istočnim krajevima Unije s jedne, a središnjima i mehičkim pomorjem s druge strane. Još je veća takva njegova važnost poradi blizine velikih Kanadskih jezera i kanala, koji vode tamo; četiri kanala vode iz jezera Erie-a do Ohija, a jedan od jezera Ontarija do Alleghanyja, pritoka Ohija. Rijeka Alleghany izvire u sjevernoj Pennsylvaniji, duga je 450 km; teče zavojito prema jugu, da se kod Pittsburga spoji s Monongahelom, a onda zajedno u Ohio. Plovna je na duljini od 45 km. Kako je i Chicago vezan s pomoću kanala kod Lasalle s Illinoisom (pritokom Mississippija), tako je Michigansko jezero na taj način u vezi s Mehičkim zalivom.

 

Illinois izvire na jugu jezeru Michigan, a teče po davnom žlijebu iz ledenog doba pored Chicaga; utječe nedaleko velegrada St. Louisa. Njegova izvorna rijeka Desplaines spojena je još 1848 sa susjednim jezerom Michigan s pomoću kanala, koji je dug 8 km, a dubok 18 m. Na taj način Illinois služi kao odličan prometni put prema najvećoj rijeci Sjeverne Amerike.

Na svim drugim većim pritocima ima još 5500 km plovne vode, tako da cijeli sistem Mississippija ima 22.000 km plovne vode. To cijelo rječje svojom golemom veličinom vrijedi za žiteljstvo Udruženih država Sjeverne Amerike ne samo kao veza, koja ih ujedinjuje, već i kao narodni simbol.

5. Među podancima Appalacha i Atlantskim oceanom raširena je Obalna ravnica (Atlantic Coastal Plain). Osnova je te ravnice od naslaga iz doba krede, na kojima počivaju slojevi tercijara, pa i kvartera. Ravnica se počinje kod New Yorka, otkuda se sve više širi prema jugu, da u Georgiji dostigne 3000 km širine. Prevlakom, koja je široka 250 km, povezan je na Ravnicu poluotok Florida. — Među mlađim sedimentima, koji ga izgrađuju, osobito se ističu oligocenski numulitni vapnenci. Ti su dokazom, da je ondje tada bilo more; a kada se njegovo dno ispelo, spojila se Florida s nekom Antiljskom zemljom u suvislo kopno. Sadašnji je oblik ona prihvatila iza toga, i to u pliocenu, kad je ponovo sašla pod razinu mora i takvom se sačuvala do danas. Iz najbližeg susjedstva Floride pružaju se prema jugoistoku otoci Bahama. Oni su najviši dijelovi prostranih pličina, gdje je more duboko najviše 100 m. Tlo se otoka ispinje u većini 40 do 60 m aps. vis., samo na jednom po 125 m aps. vis. Geneza tih otoka nije još posve pouzdana. Kameni materijal, koji izgrađuje otoke, sastavljen je od porozna (oolitna) vapnenca, dok su oko njih koraljni grebeni. Polazeći dalje s Floride na zapad Atlantska obalna ravnica prelazi u Mississippijevu nizinu, gdje je široka i do 900 km; dok dalje prema zapadu, prema Rio Grande del Norte, postaje uža, nekih 500 km. Tlo se dakle njezino uleknulo u opsegu donjega Mississippija, i to prije oligocena, tako da je more moglo prodrijeti daleko na sjever do grada Caira, t. j. do ušća Ohija.

6. Malone 1000 km na istoku sjevernoameričkom kopnu ispinje se u Atlantskom oceanu otočje Bermuda (iskrivljeno od Bermudez), iz dubine od 4000 m. Otkrio ih je Juan Bermudez 1502, a 100 godina kasnije (1602) zauzeli su ih Britanci. Ima preko 300 što otočića, što bȁdova, a zauzimlju 49.5 km² površine; najviši je vršak 110 m, na kom je svjetionik. Vrlo je vjerojatno, da je podnožje tog otočja ugasli podmorski vulkan.

Klima. Radi velike protege Sjeverne Amerike kroz 57 stupnjeva geografijske širine velike su i razlike i suprotnosti klime to više, što u Sjevernoj Americi nema gora u smjeru istok-zapad, koje bi — kao Alpe u Evropi — priječile hladnim sjevernim zračnim strujama, da prodru daleko na jug. Radi neznatne raščlanjenosti velike suhozemske mase, osobito radi protege gorskih sistema Cordillera pored pacifičke obale, oceanski utjecaji ne mogu da prodiru daleko u nutrašnjost kontinenta. Appalachi pak nijesu ni tako visoki (2044 m), da bi mogli biti klimskom zaprekom; oni ne mogu zaštititi atlantske obale ni od prodora hladnih zračnih masa, kada dolaze tamo iz unutrašnjosti. A vrlo je mala razlika među istočnim i zapadnim pristrancima u pogledu množine padalina. Glavni faktori pak, od kojih zavisi klima Sjeverne Amerike, jesu akcijska središta (cikloni i anticikloni), koja se razvijaju preko godine nad Atlantskim i Tihim oceanom.

U opsegu Islanda razvijena je stalna barometarska depresija, koja utječe na zimsku klimu sjeverne polutke Zemlje. Kako s juga, tako sa zapada i sa sjevera pomiču se mase zraka prema toj depresiji, koja je zimi vrlo jaka i vrlo opsežna. U isto godišnje doba razvijeno je jako ciklonalno pomicanje i po sjevernom Pacifiku, dok po unutrašnjosti Sjeverne Amerike vlada znatan maksimum. S ovoga se središta pomiče uzduh prema jednom i drugom minimumu, i to određuje temperaturu i padaline: hladni vjetrovi duvaju sa središta kontinenta prema oceanskim obalama, zakrećući u svom smjeru poradi rotacije Zemlje. Dok poradi takvih prirodnih odnosa — a i radi Golfske struje — po zapadnoj Evropi vladaju zimi blage temperature, po Sjevernoj Americi ističe se velika studen. Ljeti je posve drukčije. Nad Atlantskim oceanom između Azora i Bermuda postoji barometarski maksimum, a takva je pojava razvijena i nad sjevernim dijelom Pacifičkog oceana. S jednog i drugog akcijskog središta, a osobito s azorsko-bermudskoga, pomiču se prema središtu sjevernoameričkoga kopna topli i vlažni vjetrovi, zakrećući i oni u svojem smjeru radi rotacije Zemlje. Posve je pak jasno, da pri tom mnogo utječu na temperaturu i na množinu padalina visoke gore, koje se pružaju pored atlantske kao i pored pacifičke obale. I na Appalache kao i na Cordillere pada najviše kiše odnosno snijega, na godinu preko 1000 mm, a na povisoke ispone i preko 2000 mm; po Korutini kao i po Kanadskom štitu nasuprot ima padalina ispod 750 mm. Obje pole Sjeverne Amerike stoje u suprotnosti s obzirom na padaline. Izuzmemo li usko pacifičko primorje, gdje je vlaga vrlo velika, sva ostala zapadna polovina ima u zraku relativno malo vlage: hidrometar pokazuje ljeti prosječno 40—50%, a katkada i samo 10%. Istočna polovina nasuprot ima mnogo veću vlagu, tako da su i padaline veće nego na zapadu. Osobito su znatne množine padalina po jugoistočnim krajevima oko Mehičkog zaliva i po mehičkim ravnjacima. Vrlo malo padalina ima po sjevernim krajevima, po kanadskom kopnu, gdje pada samo nekih 250 do 500 mm na godinu. Snijega pada svagdje, izuzevši srednju i južnu Floridu, južnu Kaliforniju i mehičke obale. Na sjeveru 41° do 42½º širine redovno je razvijen zimi snježni pokrov po cijelom tlu, posebice po sjeveru i sjeverozapadu; samo po zapadnim krajevima radi velike suhoće zraka snijeg traje kratko vrijeme.

1. Arktički krajevi imaju najniže temperature zraka, nešto poradi svog sjevernog položaja, nešto poradi hladnih struja, a onda i poradi velikih masa leda, koje ih pokrivaju.

Na Groenlandu su temperature vrlo različite ne samo među sjevernim i južnim krajevima, već i među istočnim i zapadnim. Prosječne su mjesečne temperature po zapadnim obalama:

	g. šir.	siječanj	srpanj	god.	koleb.
Alert	82° 27'	—36.1	3.5	—19.8	39.6
Upernivik	72° 47'	—22.0	5.0	— 8.7	27.0
Ivigtut	61° 12'	—7.6	9.7	0.5	17.3

Zapadna se obala nalazi na istočnoj strani utjecajnog barometarskoga minimuma iznad Davisova kanala, koji se odvaja od velikoga minimuma nad Atlantskim oceanom. Nije rijetkost, da se taj sekundarni minimum pretvara u glavni minimum; u tom se slučaju pojača razlika u temperaturi među istočnom i zapadnom obalom Groenlanda. Tada po zapadnom Groenlandu duvaju vjetrovi pretežno s juga i ti mu donose obilja kiše, a i umjerene temperature, osobito zimi. U suprotnom slučaju temperature su vrlo niske: u Ivigtutu je bio najniži minimum —26.1°, ali u Alertu na vrlo visokom sjeveru, —58.8°. U obrnutom se smjeru pojačava kolebanje među prosječnim temperaturama ekstremnih mjeseci, što je i posve prirodno: što je naselje sjevernije, to veće je kolebanje temperature. Nasuprot množina padalina sve je manja, što je stanica sjevernija; na jugu, u Ivigtutu, pada godišnje 1167 mm, a na sjeveru, u Uperniviku, samo 233 mm. Te su množine rasporedane kroz godinu tako, da maksimum pada u kasno ljeto, a minimum nekako u proljeće.

Po istočnim obalama:
	g. šir.	siječanj	srpanj	god.	koleb.
Danmarkshv.	76° 46'	—21.9	4.4	—12.6	26.3
Angmagsalik	65° 37'	— 8.9	6.2	— 2.2	15.1

Obala istočnog Groenlanda stoji pod utjecajem hladne polarne struje kao i hladnih vjetrova, koji potječu sa zapadne strane barometarskoga minimuma nad sjevernim Atlantikom. Osim toga istočnogroenlandska struja nosi sa sobom led iz unutrašnjosti polarne zavale u Atlantski ocean, a uz obalu Groenlanda. Svi ti prirodni odnosi djeluju znatno na snizivanje temperature po onim krajevima. Najviša je mjesečna prosječna temperatura po tim obalama u srpnju: Danmarkshaven 4.4°, a Angmagsalik 6.2°, dok je najniža na toj obali u veljači, dakle kao i ona morske vode. Padalina pak ima u Angmagsaliku 949 mm; polazeći prema sjeveru, ističe se neznatna količina padalina, koja vlada po visokim g. širinama, tako da u Danmarkshavenu pada samo 146 mm na godinu. S obzirom na raspored kroz godinu ondje vladaju padaline u hladno godišnje doba: u kasnoj jeseni i ranoj zimi; nasuprot je ljeto suho. Po unutrašnjosti Groenlanda, koja je pokrivena ledom, debelim i do 1000 m, razvija se slabije ili jače anticiklonalno pomicanje zraka; vjetrovi dakle duvaju s unutrašnjosti prema obalama i s time u vezi donose i mnogo snijega. Ako navali oluja, tada je zrak krcat snijegom i do 30 m iznad tla. Kako vjetrovi duvaju neprekidno tim smjerom, ne može temperatura zraka biti osobito niska s obzirom na neznatnu apsolutnu visinu obala.

Arktičko otočje Sjeverne Amerike sastavljeno je od mnogo otoka, koji su ljeti među sobom odijeljeni kanalima, a zimi spojeni ledom. Kako po tim visokim geogr. šir. nije bilo stalnih meteorologijskih stanica, upućeni smo za poznavanje klimskih odnosa na povremena opažanja, koja su prigodice polarni istraživaoci vršili kroz jednu ili dvije godine. Od značajnih odnosa temperature zraka po otočju navodimo činjenicu, da je najhladniji mjesec veljača, a katkada i ožujak. More naime, od kojega zavisi temperatura zraka po primorjima, polagano se ohlađuje, a tako i zrak nad njim; more dakle radi toga dosegne svoju najnižu temperaturu u veljači, a po tome i ondješnji zrak. Zimska studen po onom arhipelagu nije nikada tako oštra kao u azijskom polu studeni; zimi naime mjesečna prosječna temperatura zraka od —40° C nije običajna. Ljeto je nasuprot razmjerno hladno, jer se prosjek najtoplijeg mjeseca koleba između 3° i 5° C. Rezultat je svega toga: prosječna je godišnja temperatura zraka —16° do —20° po onim polarnim otocima. Tako je bilo prosječno

u	g. dulj.	g. šir.	najhl. mjes.	najtopl.	koleb.
Beechey ot.	91° 51'	74° 5'	—37.4	4.1	41.5
Mercy zaliv	117°54'	74° 6'	—42.1	3.1	45.2
Aps. minimum	u Beecheyju —47.2		aps. maks.	12.2
;; ;;	„ Mercyju —54.0		;; ;;	11.6

Po opažanjima ističu se ti krajevi kao i sjeverni Groenland, malenim množinama padalina, naročito u zimsko doba. Proljeće i jesen donose ih najviše, ali u obliku snijega. Radi toga je zimi nebo vedro, dok je u proljeću i jeseni tmurno.

Po primorju Alaske klimski su odnosi vrlo različiti, jer je plaču dva oceana: na sjeveru Ledeno more, na jugu Tihi ocean, a na zapadu Beringovo more.

Po arktičkom primorju prosječna temperatura iznosi:

Point	71° 22' sj. s.	u sijecnju	u srpnju	koleb.
Barrow	156° 17' z. d.	—28.3	3.6	31.9

Najniža je —45.6, a najviša 14.0. Ljeto traje od polovine lipnja do polovine kolovoza. Uz morsku obalu led se razvija već u rujnu, a drži sve do srpnja; plovidba je onuda moguća dakle samo dva mjeseca i pô. Padalina ima malo, nekih 210 mm, od toga najviše u srpnju—listopadu (126 mm), dok ih zimi (prosinac—ožujak) ima samo 25 mm.

Po Beringovu pomorju Alaske nijesu odnosi temperature zraka ni izdaleka tako krajnji kao po sjevernom pomorju. Na stanici Sv. Mihovilu (63° 28' sj. š., 162° 5' z. d. Gr.) siječanj iskazuje prosječno —17.0°, a srpanj 11.7°; ekstremi su bili —39.0° odnosno 21.5°. Luka je slobodna od leda u prvoj polovini lipnja, a traje katkada i 3 mjeseca. Zimi je nebo pretežno vedro (34 dana), dok je ljeti nasuprot oblačno (10 vedrih). Padalina ima dosta malo: 457 mm, od toga najviše u kolovozu—rujnu (185 mm), a najmanje u veljači— travnju (26 mm).

Pacifičko primorje Alaske ima umjerenu klimu; malene su suprotnosti temperatura, ali je vlaga dosta znatna — sve to zato, jer zrak stoji pod utjecajem tople morske struje Kuro-sivo, koja se s jednom svojom granom pomiče onuda. Tako su prosječne temperature na 59° sj. š.:

Cool	veljače	kolovoza	god.	koleb.
Harbor	—2.6	11.2	3.8	13.8
aps. maks. 26.1, aps. min. —24.4.

Ljeto je dakle ohladno, a vrijeme vrlo nestalno; zimsko je doba dosta blago, ali ipak vlažno. Ondje naime pada na godinu 1160 mm, od toga najviše zimi. Na otocima Aleuta zimska je studen pooštrena jakim hladnim vjetrovima, ali opet nije tako oštra, kao na Alaski. Na otočiću Unalaski (53° 52' sj. š.) najnižu prosječnu mjesečnu temperaturu iskazuje veljača: —0.4°, a najvišu kolovoz: 10.4° (godišnje 4.2°), tako da je kolebanje 10.8° C; ističe se tu jak utjecaj temperature oceanske vode. Ljetni su mjeseci kišoviti, pri čemu jaki jugozapadnjak nosi najviše padalina. Godišnja množina njihova iznosi i do 3 m, tako da je snježna međa mnogo niža nego po susjednom kontinentu. Kako malone cijele godine po otocima vlada gusta magla, rijetko kada njihovi vulkani mogu biti smjernice brodarima.

Porječje Mackenzie-a, velike rijeke najsjevernije Amerike, ima strogo kontinentsku klimu: temperature naime iskazuju velike razlike. Evo podataka za 4 stanice:

	g. šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
otok Herschel	69° 30' 139°15'	—28.8	6.9	—12.0	35.7
Ft. Simpson	62° 10' 121° 20'	—27.8	15.5	— 5.9	43.3
Chippewyan	58° 43'	—24.4	16.3	2.9	40.7
218 m	111°20'
Edmonton	53° 33'	—17.1	15.6	1.6	32.7
660 m	113°40'

Dok je po ušću Mackenzie-a razlika među krajnostima temperature jedva 62°, po kontinentskom porječju ona je preko 70°. Na ušću naime u ljetno doba u moru nema doduše leda, ali je voda hladna, što djeluje i na zrak. Po unutrašnjosti kopna nasuprot nema snijega (dakako po nižim aps. vis.), golo se tlo ljeti ugrije pod utjecajem sunčanih zraka, i radi toga je tu temperatura zraka viša nego na onom ušću. Zimi pak temperatura je manje više jednaka u cijelom porječju. Klima je u tom porječju suha, malo kiše pada ljeti, rijetko kada počinje padati prije konca srpnja. Ako od lipnja do kolovoza padne 2 do 3 puta dobre kiše, tada je žetva povoljna. Uopće je nebo zimi kao i ljeti malo oblačno, a to čini klimu zdravom. Ljeto je inače dosta neugodno radi (nezgodne) vrućine, pa i radi moskita. U to doba Indijanci i Eskimi spavaju po danu, a poslove obavljaju po »noći«, koja u onim krajevima nije tamna. Najljepše je godišnje doba jesen.

Klima porječja Saskatchewan-Nelsona i njegova susjeda Churchilla ima kao i drugi sjeverni krajevi zimske vrlo niske temperature i dosta hladne ljetne.

	g. šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Edmonton	53° 33'	—14.2	16.5	1.6	30.7
658 m	113° 30'
Pr. Albert	53° 10'	—21.1	16.7	— 1.2	37.1
442 m	105° 38'
Winnipeg	49° 55'	—22.0	18.5	0.2	40.5
232 m	97° 07'
Norway House	53° 58'	—27.0	15.5	— 3.5	42.5
220 m	97° 52'
York Fak.	57° 00'	—27.2	14.8	— 6.6	42.0
17 m	92° 28'

Ova tablica o temperaturama u tom porječju iskazuje razliku među mjesečnim prosjecima od 31° do 42°. Naselja niz vodu rječja Nelsona izloženija su hladnim sjevernim vjetrovima nego ona po zatvorenim dolinama Stjenjaka. Tako i Edmonton (zapravo u porječju Mackenzie-a, ali blizu povirja Saskatchewana) ima zimsku temperaturu za 7° do 14° višu od nizvodnih stanica; radi toga te imaju mnogo znatnije kolebanje od njega: i preko 42°. Po tim sjevernim krajevima ljeti vladaju južni vjetrovi, dok se zimi ističu ponajviše sjeverni i sjeverozapadni. Upravo radi tih sjevernih vjetrova, koji su hladni i suhi, u zimsko doba ima malo padalina. U Winnipegu pada godišnje 540 mm, a od toga zimi samo 70 mm.

Poluotok Labrador ima odrešito subarktičku, a po sjevernim obalama arktičku klimu. Te su klime izložene ledu i oštrim vjetrovima s polarnog mora, radi toga su žalosno gole i puste. Tako su im temperature zraka i ljeti niže nego one po obalama Hudsonova zaliva. Na sjeveroistočnoj obali Labradora iskazuju na pr.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Hebron	58° 12'	—21.2	7.6	-5.6	28.8
15 m	62° 21'
Belle Isle	51°53'	—13.2	11.8	—1.2	25.0
20 m	55°22'

Belle Isle je za 7° južnije od Hebrona, zato ima mnogo višu temperaturu. Nju osjećaju i biljke, jer po nezaštićenim mjestima na obali ima bukava, trepetljika, nešto pašnjaka, a nađe se i žabnjaka, karanfila, ljubica, zvončića i sl. Po samoj ploči na otvorenom vlada na sjeveru nerodno tlo (barren grounds), dok je ostalo tlo pod šumom. U poredbi s temperaturom na zapadnoj obali Hudsonova zaliva, zimsko je doba na Labradoru umjerenije, a ljeto hladnije. Razlog je tomu, što su razlike među krajnjim temperaturama Hudsonove morske vode mnogo manje nego labradorske morske vode. Padalina ima ponajviše u kasnom ljetu i u jeseni, ali i te su malene: Hoffental ima godišnje 513 mm (lipanj—listopad 254 mm), Hebron 490 mm (isto doba 258 mm); dakle množina iznosi pô metra godišnje. Klima je uopće vrlo oštra. Zima nastupa početkom listopada, a svršava koncem svibnja; tada počinje kratko proljeće, koje je vrlo ugodno, jer ima toplih dana, ali bez moskita. Na mijeni lipnja i srpnja nestaje leda na obali. Ljeto je najneugodnije doba; moskiti zavladaju, jer se temperatura uzduha popne katkada i preko 30° C. Kada nastane zima, olujni vjetrovi pometu suhi snijeg i odnose ga u more; tako Eskimi mogu lako na svojim saonicama putovati po zaostalom tvrdom snijegu.

2. Po atlantskom primorju Sjev. Amerike jasno se po podacima vidi sve veći utjecaj tople Golfske struje na temperature zraka, što je stanica južnija.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb
St. Johns	47° 34'	—5.9	15.1	4.8	21.0
25 m	52° 42'
Boston	42° 21'	—2.8	21.8	9.3	24.6
40 m	71° 4'
Norfolk	36° 51'	4.7	25.8	15.1	21.1
35 m	76° 17'
Savannah	32° 5'	9.9	26.9	18.6	17.0
36 m	81° 5'
Jupiter Inl.	26° 57'	18.1	27.6	23.4	9.5
9 m	80° 7'

Ta struja naime, kad je izašla iz Mehičkog zaliva, teče uz istočnu obalu Sjev. Amerike neko vrijeme (nekako do 35° sj. š.), a onda se udaljuje od nje, jer je potiskuje hladna Labradorska struja, koja dolazi njoj nasuprot sa sjevera. Dok Savannah stoji odrešito pod utjecajem Golfske struje, St. Johns je od nje posve nezavisan, jer na nj djeluje samo hladna Labradorska struja. Boston je u blaženoj sredini na 42° sj. š. Najugodnija je klima na Floridi (na pr. Jupiter Inlet), gdje je poznato morsko kupalište Miami. Po tom atlantskom primorju pada prosječno 1000 do 1500 mm godišnje, i to tako da po sjevernom primorju ima najmanje (1080 mm), a po južnom najviše padalina (1358 mm). Od tih je po sjevernom pomorju maksimum u srpnju (9.6%), po srednjem u ranom kolovozu (9.8%), a po južnom u kasnom kolovozu (11.1%). Za ovo južno primorje treba istaknuti, da ono ima sekundarni maksimum dosta znatan (8%) u ožujku.

Daleko od atlantskog primorja Sj. Amerike ispelo se otočje Bermuda. Njegova je klima posve oceanska, a vrlo umjerena radi svog položaja na g. širini od 30° 20'. Tako je u Hamiltonu prosječna god. temperatura zraka 20.9°, srpnja 25.8°, a siječnja 16.6°; prosječno god. kolebanje je samo 4.9 C. Zbog toga rado tamo ljudi polaze na zimovanje, jer ljeti vladaju sparina i grmljavine, ali i orkani. Množina kiše je vrlo velika — 258 cm, koja pada ponajviše ljeti.

3. Kontinentska korutina, na kojoj se nalazi porječje Mississippija, ima hladnu zimu, ali i vrlo vruće ljeto, dakako u niskim aps. visinama.

aps. vis.	Sir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Winnipeg	49° 55'	—20.8	19.0	0.7	39.8
226 m	97° 7'
Bismarck	46° 47'	—14.1	21.2	4.4	36.3
512 m	100°38'
Omaha	41° 16'	— 6.4	24.7	10.1	31.1
357 m	95° 56'
St. Louis	38° 38'	— 0.6	26.2	13.2	26.8
175 m	90° 12'
Little Rock	34° 45'	4.8	26.6	16.4	21.8
120 m	92° 6'
New Orleans	29° 58'	11.7	27.4	20.1	15.7
37 m	90° 4'

Radi toga je kolebanje prosj. mjesečnih temperatura znatno na sjeveru; u Winnipegu ono je malone 40°, sasvim na jugu pak uz obalu Mehičkoga zaliva, u New Orleansu, samo je 17°. Uvažimo li aps. ekstreme, onda nas zapanjuju velike razlike: pustimo li s vida sjeverni Winnipeg, na 49° paraleli (od prilike Pariz, Stuttgart, Brno), kolebanje je ekstrema preko 83° C (Bismarck). Sve je to posljedica prodora hladnih zračnih masa sa sjevera prema obalama Mehičkog zaliva. Što su pak ljetni ekstremi vrlo visoki, pripisuje se utjecaju Sunca na sušne pustinjske krajeve, koji su po toj Korutini dosta rasprostranjeni. Izuzeci od pravilnog pomicanja zraka nastaju poradi lokalnih depresija; te pak radi jednoličnosti obličja tla na golemom površju Korutine dostignu silne brzine, jer ne nailaze u svom pomicanju na znatne terenske zapreke. Na razvitku se takvih poremećaja osnivaju posebne vrste vjetrova. Kada postoji osobito velika razlika u pritisku i temperaturi među sjevernim i južnim krajevima u Sj. Americi, tada provaljuju strahoviti vjetrovi. Prema položaju takvih sekundarnih akcijskih središta vjetrovi sa sjevera vrlo su hladni (»cold waves«, hladni valovi). Suprotni su tim vjetrovima oni, koji prodiru s juga, a topli su (»hot waves«), tako da se temperatura naglo digne i do 35° C. Hladnim vjetrovima pripadaju užasni »northers«, koji divljaju po podancima Stjenjaka sve do Mehičkog zaliva. Nije stoga čudno, što New Orleans u takvim prilikama iskazuje aps. minimum od —30.0° C. Ti vjetrovi svojom hladnoćom čine velike štete, osobito na subtropskim biljkama. Po sjevernim krajevima Korutine duva takav vjetar sa sjeverozapada kao hladna i snježna oluja (»blizzards«) koja snijegom pokrije sva polja i biljke po njima, Isto tako ljeti navaljuje suh i opasan vjetar »chinook«; taj se ruši s Kaskadnoga gorja i donosi veliku toplotu, jer je neka vrst alpskog föhna. Po srednjim i južnim prerijskim krajevima vladaju viroviti »tornados«, strahoviti pustošni vjetrovi, koji se pomiču s jugozapada na sjeveroistok silnom brzinom i uništavaju sve, kuda prolaze. Po atlantskom i mehičkom pomorju razvijaju se osobito u jeseni »hurricans«; ti se pomiču polaganije od tornada, ali imaju mnogo veći promjer: nekoliko stotina kilometara.

Po Korutini dakle vlada čista kontinentska klima. Po sjeverozapadnim krajevima, gdje je snijeg zimi debeo do 1½ m, stoka, naročito konji, ne vide štale u to doba. Pri lijepom i mirnom vremenu naime po otvorenoj preriji kopkaju snijeg nogom tako dugo, dok ga ne odstrane, da dođu do stare suhe trave; po nevremenu nasuprot polaze u susjedne šumice i grmove, da se zaštite od nepogoda.

Polazeći s Appalacha prema Rockyju množina je padalina po Korutini sve manja: od 1000—1500 umanjuje se i na 250 mm. Po dolini Mississippija pada prosječno nekih 785 mm kiše i snijega; dok po povirju Missourija pada samo 400 do 600 mm, na ušću Mississippija ima 1460 mm. Kako je porječje toga gorostasa prostrano, raspored je padalina posve različit prema tome, gdje se nalaze njegovi pritoci. Od prilike 100. meridijan vrijedi kao granica, gdje pada 500 mm; to je granica, gdje prestaje kultura tla bez umjetnog natapanja. Na zapadu tomu meridijanu počinje sušna krajina, koja time stoji u oprečnom odnosu prema istoku Korutine. Tako između istočnog prigorja Stjenjaka i od prilike 102. meridijana protegnuo se pojas, koji je vrlo sušan, gdje pada samo 300 mm, a rijetko kada 500 mm. Za žitne krajine u Uniji (Dakota, Minnesota, Kansas, Nebraska, Iowa, Missouri, Wisconsin i Illinois), ako i nemaju toliku množinu kiše kao po istoku, važno je, da ⅗ godišnjih padalina slazi na tlo u doba, kad su najpotrebnije za dobru žetvu, t. j. u travnju do lipnja.

4. Klima pomorja Mehičkog zaliva. Kako pored obale mehičkog pomorja prelazi jak trak tople Golfske struje, tako je i temperatura zraka po onim krajevima oceanskog karaktera: kolebanje je njezino razmjerno maleno.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Merida	20° 58'	22.5	28.5 V.	25.7	6.0
20 m	89° 33'		27.2 VII.		4.7
Vera Cruz	19° 12'	21.9	27.6	25.2	5.7
15 m	96° 8'
Tampico	22° 20'	19.9	27.7	23.9	7.8
10 m	97° 50'
Brownsville	25° 54'	14.8	28.8	22.8	14.0
20 m	97° 30'
New Orleans	29° 58'	11.7	27.4	20.1	15.7
37 m	90° 4'
Key West	24° 34'	20.4	28.7	24.9	8.3
13 m	81° 49'

Uvažimo li dakle prosječne temperature ekstremnih mjeseci, kolebanje se njihovo nalazi među 5.7 i 8.3. Ono je dakle maleno; samo na dvjema stanicama: New Orleans i Brownsville kolebanje je znatno (14.0 i 15.7). Uzrok su toj činjenici hladni vjetrovi, koji zimi sa sjevera nesmetano prodiru do njih. Po južnom pomorju Mehičkog zaliva nasuprot vladaju tropske i jednolične temperature. Što se tiče kiše, ona pada po južnom pomorju ponajviše u ljetno doba, jer je vezana djelomice na ciklone, a djelomice na penjanje zraka uza susjedne ispone. Ako na podanke gorja do prevlake Tehuantepeca pada godišnje preko 4½ metra kiše, po ostalom susjednom primorju pada i ispod 3 metra (Puerto Mexico 2984 mm). Po sjevernom pomorju zaliva, a u širokom opsegu ušća Mississippija i po Floridi, ima kiše samo 1 do 1½ m; ta pada pretežno u ljetno doba poradi monsunskih, vlažnih vjetrova s mora. Visoke temperature — osobito ljeti — močvarno tlo i velika relativna vlaga u zraku uzročnicima su nekih endemičkih bolesti, naročito malarije.

5. Pacifičko primorje ima potpuno oceansku klimu: nigdje razlika među aps. ekstremima ne dopire do 60° C, a razlika među prosječnim vrijednostima ekstremnih mjeseci vrlo je malena: na sjeveru je najviše 15, a na jugu (Colima) nešto preko 6° C.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Sitka	57° 3'	—1.0	12.5	5.7	13.6
20 m	135°20'
Victoria	48° 24'	3.3	15.5	9.3	12.2
22 cm	123°19'		srp.
Eureka	40° 42'	7.9	13.6	10.8	5.7
20 m	124°12'
41 m	117° 10'
S. Diego	32° 43'	12.2	19.4	15.9	7.2
41 m	117° 10'		kol.
Mazatlan	23° 11'	19.3	27.9	23.9	8.6
76 m	106° 25'		srp.
Colima	19° 12'	20.9	27.2	24.5	6.3
507 m	103° 44'		lip.

Značajno je, što se maksimalna prosječna mjesečna temperatura zraka prema jugu ističe sve kasnije, upravo kao i morska voda: u S. Franciscu je takav prosječni mjesečni maksimum u rujnu (15.2°). Dok je po unutrašnjosti kontinenta razvijena najveća vrućina, duvaju kroz »zlatna vrata« San Francisca s hladnoga mora olujni vjetrovi, koji snizuju temperaturu u samom S. Franciscu. Kad prestane ono grijanje unutrašnjosti, prestaju duvati i takvi hladni vjetrovi, a temperatura se onda povisuje dalje do neke mjere. Po pacifičkom pomorju proteže se uzak pojas od 44° do 48° sj. š., gdje ima velikih množina padalina. Pada na godinu 1800—3300 mm; odatle se prema jugu umanjuje do S. Francisca, gdje pada 560 mm, a dalje k jugu do S. Diega. gdje se umanjuje na samih 250 mm. Vjetrovi, koji donose padalina pacifičkom pomorju, jesu jugoistočni i zapadni. Kiša počinje padati, dok zadune JI i traje, dok se taj postepeno ne pretvori u J, JZ i Z. Takav se zrak penje uz pristranke susjednih gora, gdje u visinama od kojih 1100 do 1500 m iz njega pada valjda do 2500 mm kiše. Sjeverni vjetrovi nasuprot donose lijepo vrijeme u svako godišnje doba.

6. Klima Intermontanskog Belta. Sva je ta krajina zatvorena sa zapada Pacifičkim Cordillerama, a s istoka Stjenjakom, radi toga vlada po njoj pravi kontinentski tok topline; ondje se temperatura zraka koleba između +50° i —45° C, a kako su padaline malene, suhoća je zraka vrlo velika. U tom se pojasu takve nepovoljne klimatske prilike sve više jačaju prema jugu, tako da se u tom smjeru više ističe pustinjski karakter Belta. Klima Yukonove zavale ima posve kontinentalni karakter, ona je semiaridna uz velike krajnosti topline i studeni. U Fort Yukonu usred Alaske (66° 34' sj. š. i 145° 18' zap. d.) najniža je prosječna mjesečna temperatura u siječnju: —32.7°, jer je daleko od mora; najviša je u srpnju: + 14.7°. Po zavali poraste temperatura ljeti do 30°, pa i do 38°; zimi siđe na —40° i —45°. Unutrašnjost je Yukonova porječja semiaridna, jer pada samo 250 mm. Najveća množina kiše pada u drugoj polovini ljeta, i to umjereno, dok snijega padne toliko, da je debeo i do 180 cm. Mraz se javlja vrlo često, jedino je period od 30 dana, od polovine srpnja do polovine kolovoza, kad je vrlo rijedak.

Fraser ravnjak raširio se između Pacifičkih lanaca i Rockyja, sjeverno od 49° sj. š., a visine od nekih 1000 m. Kao i drugi intermontanski ravnjaci po zapadu Sjev. Amerike, tako se i taj nalazi u zavjetrini pacifičkih ispona. Radi tog položaja zrak s mora ne utječe na temperature po samom ravnjaku, te su one dosta niske.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Stuart L.	54° 28'	—12.4	12.1	0.5	24.5
670 m	124°12'
Kamloops	50° 41'	—3.9	20.5	8.5	24.4
364 m	120° 29'

Ali su i padaline zbog toga neznatne. U Quesnelleu, u srcu ravnjaka, pada prosječno na godinu samo 375 mm, a u Kamloopsu jedva 275 mm. No i po najvišim isponima množina padalina samo je gdjegdje 500 mm. Klima je ondje tako suha, da šume uspijevaju samo kao edafska formacija.

Columbia ravnjak stoji pod zaštitom gorovita okvira, koji priječi prodor hladnih vjetrova, a time povisuje razmjerno prosječnu godišnju temperaturu.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Boisé C.	43° 37'	—1.3	23.0	10.5	24.3
840 m	116° 8'
Spokane	47° 40'	—2.9	20.4	8.8	23.3
604 m	117°25'

Zimi se doduše slegnu po ravnjaku hladne zračne mase, ali te ne mogu slobodno istjecati iz njega upravo radi gorovita okvira. Kako su padaline zimi vezane ponajviše za skitničke ciklone, najveći dio vlage hvata Kaskadno gorje; radi toga niži dijelovi ravnjaka, koji su neposredno u zavjetrini gorja, imaju tako malo padalina (125 mm), da je razvijena po njima pustinjska klima. Te su po višim istočnim krajevima nešto veće (450 mm), ali i pored toga klima ostaje semiaridnom. Taj je karakter pojačan time, što je tlo prokapljivo ondje, gdje je sastavljeno od prapora, od vulkanskog pepela, pa i od šupljikave lave; kroz njih kišnica prodire u unutrašnjost tla, a površje je golo.

U Velikoj zavali zimske su temperature dosta visoke, a krajnosti umjerene; u visokom gorju spusti se živa zimi na —40°. Ljeti može biti maksimum 42° do 44°, ali u nižim aps. visinama. Ta eto Grad na Slanom jezeru u aps. visini od 1340 m (za 285 m viši od vrha zagrebačke Medvednice) ima zimi najniže samo —29° C, a ljeti se živa popne jedva do 39° C.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Sl. jezero	40° 42'	—2.3	24.2	10.7	26.5
1340 m	111°54'
Carson C	39° 12'	—0.6	20.3	9.6	20.9
1440 m	119°48'
Independence	36° 48'	4.6	26.4	15.0	21.8
1190 m	118°12'

Najistaknutiji klimatski potez je suša, koja vlada ondje, osobito u susjedstvu Velikoga slanoga jezera; zapadni i južni krajevi pak potpune su pustinje. Velika se zavala naime nalazi u zavjetrini visoke Sierre Nevade, koja je izrazitom klimatskom prečkom. Kiša pada ponajviše zimi, a ljeti samo lokalno. Godišnja množina kiše vrlo je malena: u Salt Lake City pada samo 410 mm, a prema unutrašnjosti krajine umanjuje se na 210 mm (Winnemucca).

Colorado ravnjaci po svojim sjevernim krajevima (u zavali Green-rivera) imaju oštru studen zimi, jer siječanj ima prosječnu temperaturu —4°; ljeti pak naraste temperatura i preko 30° C.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Junction	39° 6'	—4.1	25.6	11.1	29.7°
1400 m	108° 36'
Apache	31° 48'	1.7	23.1	12.4	21.4
1540 m	110° 0'

Po južnim stranama temperature su blage: kolebanje prosj. mjesečnih temperatura iznosi jedva 21.4° C. (Apache). Po zaštićenim dubinama kanjona živa zimi ne sađe nikada do ništice; dok su ljeti pri velikoj relativnoj suši zraka temperature vrlo visoke. Godišnja se množina padalina koleba između 200 i 750 mm; ta se veća množina ističe osobito po jugozapadu i zapadu, gdje se tlo naglo ispinje. Veći dio unutrašnjosti ima stepsku klimu, dok po niskim aps. visinama, posebice po kanjonima, vlada prava pustinjska klima. Kiše pada ponajmanje u ljetno doba; vezana je nasuprot zimi na ciklone-selice, i tada je ima najviše. Po visokim isponima pada mnogo snijega, koji se drži od studenoga do travnja; po nižim dijelovima kanjona nasuprot snijeg je vrlo rijedak. Kako je kamenje negdje dosta propusno, kroza nj prodire kišnica u unutrašnjost, drugdje, gdje je tlo nepropusno, veći dio padalina ishlapi. I tako se ni u jednom ni u drugom slučaju ne razviju rijeke. Nad ravnjakom Arizone nebo je u rano proljeće i u jeseni kroz mnogo tjedana osobito vedro. Padaline imaju lokalni karakter, a potječu — kao gorske padaline — od lokalnog ispinjanja zraka. U zimsko ih je doba najviše po pustinji Mohave, dok je u Sonori prijelaz između ljetnih konvekcijskih i zimskih ciklonalnih kiša. U samom ravnjaku Arizoni suša klime pojačana je radi visokih ljetnih temperatura. Ta eto, na stanici Phönix popela se živa do 48.3° C — tek vrlo malo niže nego u Sahari.

	šir. i dulj.	siječ.	srp.	god.	koleb.
Phönix	33° 28'	10.1	32.7	21.0	22.6
346 m	112° 0'

K tomu je dnevno kolebanje vrlo veliko (Yuma do 22° C, Tuscon do 30° C), što svakako vrlo nepovoljno djeluje na organizme.

Mehičko visočje, iako je na međi subtropskoga i tropskoga pojasa, ima posve klimu tropskoga visočja uz čisti kontinentalni karakter. Kako je visina nad morem mjerodavnija od geografske širine za klimatske prilike Mexica, svu tu krajinu dijelimo u četiri klimatska pojasa: tierra caliente (vruća zemlja) je primorje do 1000 m aps. vis., gdje vladaju prosječne godišnje temperature od 20°—45° C; tierra templada (umjerena zemlja) u visinama od 1000 do 2400 m ima prosj. god. temperature od 15° do 20° C, tierra fria (hladna zemlja) u visinama od 2400 do 3200 m, gdje vladaju god. temperature od 10° do 15° C. Iznad toga je tierra helada (ledena zemlja) po najvišim isponima, gdje vlada vječni snijeg.

Po »umjerenoj zemlji«, gdje se nalazi i sam glavni gradMexico, kolebanje je temperature zraka dosta malo (6.4 i 7.6), a dalje prema sjeveru kolebanje je sve veće (El Paso 20.2). Tu tropski karakter klime postepeno prestaje.

	šir. i dulj.	pros.	svibanj	god.	koleb.
Mexico	19° 26'	11.9	18.3	15.5	6.4
2278 m	99° 8'
		siječanj	svibanj
Zacatecas	22° 58'	11.1	18.7	15.0	7.6
2500 m	102°19'
na krajnjem sjeveru u (S. A. D.).
		siječanj	srpanj
El Paso	31° 47'	6.7	26.9	17.2	20.2
1131 m	106° 30'

Nad središnjim visočjem Mexica od listopada—studenoga do svibnja atmosfera je uvijek bistra, izuzevši doba, kada duva sjevernjak. Na ravnjaku i po isponima kišno doba počinje u lipnju, a prestaje u studenom. Poslije tog mjeseca kiša pada samo onda, kada zadunu sjeverni vjetrovi (»northers«), i zato ih zovu »vlažni northers«. Množina kiše i njezin raspored tokom godine vrlo je različit. Sa sjevera prodire sušna krajina Unije u Mehičko visočje. Dok po sjeveru pada kiša zimi od ciklonalnog pomicanja zraka, po visočju pada u doba, kad je Sunce na svom najvišem položaju. Množina je padalina nejednaka: po zapadnim pristrancima pada jedva 1 m kiše, po samom visočju i manje, dok po istočnim pristrancima na jugu pada preko 2 m, ali polazeći prema sjeveru množina je padalina sve manja.

istočni pristranci		zapadni pristranci
Mirador . . 2150 mm 1100 m		Colima . . . 870 mm 507 m
				Jalapa . . . 1461 mm 1450 m		Mazatlan . . 737 mm 78 m
Tuxpan . . . 1430 mm 10 m		Sinaloa . . . 611 mm 55 m
				Monterey . . . 677 mm 495 m		Guaymas . . 160 mm 3 m
	unutrašnjost
	Mexico . . . 588 mm 2278 m
				Zacatecas . . 578 mm 2500 m
	Saltillo . . . 601 mm 1640 m
				Chichuahua . 616 mm 1430 m

U suho doba godine vlaga je u zraku vrlo malena; na pacifičkoj strani pristranaka ona se snizuje i na 24%. U takvim odnosima klimatske prašinaste vijavice (remolinos) i prašinasti oblaci (polvaredas) vrlo su česti pojavi po visočju, i ti lako prouzrokuju upalu pluća.

Svi sjeverni krajevi, pa i veći dio Mehičkoga ravnjaka, vrlo su sušni, dok su vruće obale kišovite. Istočni pasatni vjetrovi penju se naime uz pristranke gora pored Mehičkog zaliva i na njem ruše svoju vlagu. Tako isto djeluju i sjeverni hladni vjetrovi, kada prodiru u te krajeve, gdje je atmosfera toplo-vlažna: oni podupiru stvaranje kiše.

Rudstvo. Sjeverna Amerika je prema svom geologijskom razvitku u vrlo povoljnom položaju s rudnoga pogleda; ima više ruda nego u ikojem drugom kontinentu. Ako i nema veće množine nekih ruda, onih nasuprot, koje su najpotrebnije za industriju, ima u velikim količinama. Tek je neka razlika među istokom i zapadom Unije: na istoku prevladavaju crne kovine i građevno kamenje, a na zapadu plemenite kovine. Rudnici su kasno postali odlučnim faktorom u privrednom životu Amerike, ali su zato brzo sticali sve veću važnost. Oni su doduše vrlo nejednako rasporedani po kontinentu, ali je upravo takav raspored u privrednom razvitku cijele zemlje bio osobito povoljan. Kanada (oko Rijeke sv. Lovre) daje od plemenitih kovina do 4½ tisuće kg platine, dakle 1200 kg više nego SSSR. Po pacifičkim krajevima Sjeverne Amerike znatni su rudnici zlata, počevši od Alaske u zavali Yukona, kroz Kanadu i Uniju, pa sve do Oaxace u južnom Mexicu. Po tim su krajevima i rudnici srebra, koji daju vrlo velike množine te kovine, osobito u Mexicu. Rudarstvo Mexica isticalo se u kolonijalno doba najviše u kopanju srebrne rudače. Španjolci su već 1524 otvorili prvi rudnik kod grada Mexica, a 1548 u Guanajuatu. Kad je pak pronađen proces amalgamiranja (1557), iskapanje se pojačalo. Mexico je dugo vremena bio prva srebrom bogata zemlja; danas on daje 2600 tona srebra. Množina zlata i srebra dala je narodnoj privredi Unije financijsku osnovu, osobito u doba, kad ju je

najviše trebala. Goleme su količine uglja po Sjevernoj Americi; njega ima osobito mnogo u porječju Mississippija, po Appalachima, a dosta i po srednjem Stjenjaku. U novije doba (1937) proizvod uglja u Uniji dao je 33% od cijele svjetske produkcije. Željezna se rudača kopa po Uniji u opsegu Gornjega jezera i u Stjenjaku (godišnje 73.324 tisuće tona), a po Mexicu kod Duranga (Cerro del Mercado). Ugalj i željezo dali su znatnu pomoć industriji po starim krajinama, koje su bile slabe u ratarstvu. Nalazišta petroleja ponajprije na istoku, a onda i na zapadu Unije (Arizona), dugo su vremena podavala svjetlosti i mehanične snage ne samo Americi, već i mnogim drugim državama na Zemlji. Najveći ležaji niklja nalaze se na sjeveru jezera Hurona (Kanada); oni daju veći dio svjetske produkcije (86%). Iskapanje bakra ima za sobom dosta burnu povijest. Oko 1880 počeli su eksploatirati ležišta na južnoj obali Gornjeg jezera, i tada je Unija stala na prvo mjesto cijelog svijeta. Koncem 19. st. težište bude preneseno u srednji Stjenjak, dok danas polovina produkta bakra Unije, t. j. 450 tisuća tona, dolazi iz Arizone. U novije se doba počela jače isticati produkcija bakra i u Alaski. U Mexicu se iskapa bakra do 45 tisuća tona. Bogati rudnici bakrom stekli su osobitu važnost tek u nedavno doba, kad je zavladao elektricitet. Mexico daje godišnje olova 210.000 tona, a cinka (tutije) do 155.000 tona. U našem stoljeću silno je porasla eksploatacija petroleja; njega daje Mexico preko 6 milijuna tona, a to najviše kod Tamaulipasa i Vera Cruza po primorju. A. G.

Biljni pokrov (opći pregled). Kako se Amerika dijeli u tri dijela, tako i u biljnogeografskom pogledu pripada trima vrlo različitim flornim carstvima: Sjeverna Amerika do Mehičke visoravni holarktičkom (→ holarktis), Srednja i najveći dio Južne Amerike neotropskom (→ neotropis), a krajnji jug Južne Amerike antarktičkom flornom carstvu (→ antarktis). Ova velika biljnogeografska raščlanjenost ne može se svesti na sadašnje klimatske prilike, već ona proizlazi uglavnom iz odvojenog razvitka obiju Amerika u prijašnjim geološkim periodama. Biljni i životinjski svijet razvijao se već u tercijaru posve odvojeno, pa je istom u miocenu, kad se spojio sadašnji kontinent, došlo do jače izmjene flore sjeverne i južne pole. U to doba prodire cijeli niz neotropskih biljaka prema sjeveru, dok se mnogi holarktički elementi spuštaju dužinom Anda na jug. Naprotiv ovoj odijeljenoj prošlosti Južne i Sjeverne Amerike postoji uska veza Sjeverne Amerike s Evropom i Azijom. Ta se veza očituje u velikom obilju borealnog i arktotercijarnog flornog elementa u hladnim i umjerenim krajevima svih triju kontinenata sjeverne polutke. Ta veza proizlazi po Engleru iz uske povezanosti tercijarne flore, koja je prije oledbe jednoliko zapremala sjeverne krajeve, a oledbom je potisnuta prema jugu. Unatoč razornom djelovanju oledbe, koja je najbujniju tercijarnu floru sjevernih krajeva uništila ili znatno prorijedila, sačuvali su se mnogi značajni rodovi i vrste na sva tri kontinenta. Najobilnije se sačuvala tercijarna flora u jugoistočnim stranama Azije, u kinesko-japanskoj regiji holarktisa, manje u jugoistočnoj Americi oko Alleghanies-gorja, a najmanje — iako još uvijek lijepo — u jugoistočnoj Evropi, gdje se i u hrvatskoj flori nalazi cijeli niz značajnih biljaka, koje vežu sva tri kontinenta. Kod toga je zanimljivo, da se flora jugoistočnih, atlantskih krajeva Amerike više približuje flori jugoistočnih, tihooceanskih krajeva Azije, negoli flori atlantske Evrope. Diels je pokazao, da Evropa nema nijedan zajednički zasebni rod s Amerikom, koji ne bi dolazio i u Aziji; naprotiv ima Azija i Amerika preko 30 značajnih zajedničkih rodova, koji u Evropi ne dolaze. Ovi rodovi upućuju na usku vezu spomenutih kontinenata, odijeljenih Tihim oceanom, i govore, po Dielsu, protiv Wegenerove teorije o razvitku kontinenata. Obilje azijske i američke flore i nedostatak mnogih značajnih predstavnika u Evropi može se po mišljenju istoga uvaženog istraživača protumačiti samo donekle time, da su u Evropi planinski skupovi paralelnim pružanjem spriječili postepeni uzmak tercijarne flore prema jugu.

Veza je između Amerike, Evrope i Azije to veća, što se više približujemo sjevernom polu; ta je veza tolika, da veliki dijelovi svih triju kontinenata pripadaju ne samo istom, holarktičkom flornom carstvu, nego, po mišljenju Braun-Blanqueta, i jednoj eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji. Slično ovoj vezi flore sjeverne polutke, pokazuje krajnji jug Amerike jasnu vezu s razbacanim dijelovima svijeta

južne polutke. Mnogi predstavnici flore spomenutih krajeva Južne Amerike javljaju se najednoć u Australiji, Novoj Zelandiji i nekim antarktičkim otocima. Ta se veza može protumačiti samo uz pretpostavku nekadašnjeg, obilno razvijenog antarktičkog flornog carstva, koga je uništila oledba južne polutke, a samo neki značajni ostaci sačuvali su se na tako udaljenim mjestima. Tako je »američka«, u najužem smislu, samo flora Srednje i Južne Amerike. Doduše tropska vegetacija pokazuje neke veze i s tropama staroga svijeta, ali ona ipak predstavlja svijet za sebe. Javljanje sličnih vegetacijskih oblika (džungla, savana, pustinja i t. d.) u svim tropama ne može se svesti prema tome na florističku srodnost, nego je ona izraz djelovanja osnovnih životnih prilika vegetacije.

Amerika ima vrlo mnogoliku floru. Sjeverni su krajevi siromašni, tako dolazi u sjeverozapadnom dijelu Kanade samo 400 vrsta, dok je u jugoistočnim državama Sjeverne Amerike poznato 6680 vrsta, na Cubi 7000, a u Braziliji 40.000 vrsta višega bilja. Slično, kao što je mnogolika flora, tako je mnogolika i vegetacija američkog kontinenta; to je razumljivo, ako se ima na umu, da se ona proteže gotovo od sjevernog pola do preko 55° južne širine i obuhvata prema tome sve klimatske pojase svijeta. Zato su u Americi razvijeni svi najvažniji oblici biljnoga pokrova na svijetu, počevši od hladnih tundra do vrućih pustinja, od stepa do savana i od golemih, vrlo raznolikih crnogoričnih i bjelogoričnih šuma umjerenih krajeva do najbujnijih tropskih prašuma u porječju Amazonke.

Sjeverna Amerika. Granica između holarktičkog i neotropskog flornog carstva polazi od ušća rijeke Rio Grande u Mehičkom zaljevu do najjužnijeg dijela Kalifornije. Granica nije oštra, jer planinski lanci imaju još ispod ove crte holarktičku floru, a na suhim su visoravnima prodrli neotropski elementi daleko na sjever.

I. Holarktičko florno carstvo (holarktis) zaprema prema tome gotovo cijelu Sjevernu Ameriku i pokazuje na tom golemom prostoru jasnu raščlanjenost u nekoliko floristički, vegetacijski i gospodarski vrlo različitih regija. Za razumijevanje sadašnjeg raspoređenja biljnoga pokrova Sjeverne Amerike vrlo je važno poznavanje njegova raspoređenja u prijašnjim geološkim periodama, u prvom redu u tercijaru i glacijalu. O tom se nalazi vrlo iscrpljiv prikaz u djelu Harsbergera, koji donosi i vrlo pregledne karte raspoređenja tadanjih flora. Kako su oba planinska sistema Cordillere i Alleghanies-gorje bila dugo vrijeme odijeljena morem, to se već u tercijaru razvijao biljni svijet obiju područja odijeljeno. To se održalo i za vrijeme oledbe. U golemim je područjima sjevernog dijela Sjeverne Amerike bila tercijarna flora oledbom uništena. Tek ispod crte najjužnijeg dosega ledenjaka sačuvala se već jasno diferencirana flora: tik uz rub ledenjaka nalazi se borealna flora a ispod nje ostalo je sačuvano nekoliko razvojnih središta tercijarne flore: u sredini razvojno središte stepske (prerijske) flore, na Appalachian-gorju središte bjelogorice a tik uz obalu Tihog oceana maleno razvojno središte crnogorice. Mehička visoravan bila je ishodištem pustinjske a Južna Amerika ishodištem tropske vegetacije. Borealna flora zapremala je u doba oledbe rub ledenjaka, pa se kasnije povukla prema sjeveru i dosegla arktičke krajeve. Odatle njezin jednolik sastav i neobično velika sličnost s Evropom i Azijom.

Pitanje biljno-geografskog raščlanjenja Sjeverne Amerike nije još do danas riješeno. Engler, kome se priključuje najveći broj istraživača (Harsberger, Rikli, Faber i dr.), luči arktičku, subarktičku, atlantsku i tihooceansku Ameriku, ove dvije potonje s većim brojem pokrajina. Međutim već je Griesebach istaknuo vegetacijski momenat lučeći arktičku, šumsku, prerijsku, kalifornijsku te mehičku i zapadnoindijsku regiju. Hayek i Aljehin idu srednjim putem, dok je Braun-Blanquet spojio najprije arktički pojas sa šumskim pojasom i upozorio na zanimljivu činjenicu, da se u velikom području cijelog sjevernog umjerenog i hladnog pojasa javljaju ne samo iste ili srodne vrste i rodovi, nego i srodne biljne zajednice, koje opravdavaju, da se arktička i šumska vegetacija svih triju kontinenata ujedini u jednu jedinu eurosibirsko - sjevernoameričku regiju. Na tu se regiju nadovezuje na tihooceanskom dijelu kalifornijska tvrdolisna regija, zatim sjevernoamerička i mehička pustinjska regija, a na istoku prerijska i subtropsko-tropska područja karibisa. Točno razgraničenje ovih regija ne može se još do danas provesti.

1. Eurosibirsko-sjevernoamerička regija zaprema goleme površine tundra i crnogoričnih i listopadnih šuma Sjeverne Amerike i može se rastaviti u nekoliko pokrajina (borealna, velikojezerska, središnja listopadna, južnoatlantska, tihooceansko-crnogorična i dr.). Regija se ističe hladnom i umjerenom klimom i omeđena je prema jugu dosta oštro tvrdolisnom, pustinjskom i stepskom vegetacijom, dok u jugoistočnom dijelu prelazi u subtropsku vegetaciju. U flori preteže borealni i arktotercijarni florni elemenat, kome se na jugu pridružuju već mnoge neotropske biljke. U vegetacijskom pogledu mogu se i ovdje kao i u Evropi i Aziji lučiti tri pojasa, pojas tundre, pojas crnogorice i pojas bjelogorice; ovaj se nalazi međutim samo u atlantskom dijelu i prelazi postepeno u zimzelenu subtropsku vegetaciju. Tundre, poznate pod imenom barren grounds, zapremaju goleme površine i prekrivaju sjeverni dio kontinenta sa susjednim otočjem. Na Groenlandu nalaze se na zaštićenim mjestima južnih dijelova još šikaraste breze (Betula odorata v. tortuosa Regel i B. intermedia Thom.), neke vrbe (Salix myrsinites L., S. groer andica Lund, S. arctica Pall.), američka brekinja i klečica Ovakve šikare sežu do 75° sjeverne širine. Uz njih se javljaju i neke zeljaste biljke. Najveći dio Groenlanda — koliko ima vegetacije — pokriven je arktičkim vrištinama, vrlo značajnog sastava (→ arktis). U sjevernim dijelovima i u višim pojasima gube se grmići i polugrmići i pretežu zeleni s mahovima i lišajima, dok se na vječnom snijegu i ledu nalaze mrlje snježnih alga.

Biljni pokrov Spitzberga pokazuje izrazito polarni značaj. Ne samo da nema grmova, nego su i vrištine s polugrmićima rijetke. Uz sitnu brezu (Betula nana L.) i puzajuće vrbe (Salix polaris Wahlenb. i S. reticulata L.) dolazi empetrum, raznolične kamenike (Saxifraga oppositifolia L., S. groenlandica L., S. aizoides L.), busenasta pucalina, različni žabnjaci i prekrasan žuti mak (Papaver radicatum Rottb.), a na cretovima šaševi, suhoperke (Eriophorum - vrste) i dr. Napose su razvijene arktičke vrištine. Goleme plohe pokriva tundra i na američkom kopnu. U svom sastavu pokazuje ona veliku sličnost s eurazijskom; ipak se nalaze u njoj i neke posebne američke biljke, a mogu se utvrditi izvjesne razlike u istočnom i zapadnom dijelu kontinenta.

Ispod područja tundra razvijen je snažan pojas subarktičkih crnogoričnih šuma s nekim bjelogoričnim drvetima. Granicu šume i tundre uvjetuju često lokalne prilike. Ona se spušta polazeći od SZ prema JI od 68° 55' do 58°. Zadnju predstražu šume prema tundri čine dvije smreke (Picea canadensis Koehne i P. Mariana Britt.) i dva ariša (Larix laricina C. Koch i L. pendula Salisb.), koji izgrađuju zbog niske topline i kratkog vegetacijskog periode svijetle, često kržljave šume, isprekidane mnogim jezerima i cretovima. U tim šumama nalazi se cijeli niz vrsta, koje dolaze i u smrekovim i ariševim šumama Evrope. Na ove sjeverne crnogorične šume ne nastavlja se kao u Evropi i Aziji jednoliko crnogorično područje, već je ono raskidano snažnim klinom prerije u dva dijela, u širi atlantski i uži tihooceanski. U atlantskom dijelu nalazi se veliko, dosta jednoliko područje crnogorice, koje seže sve do Velikih jezera, gdje se sve obilnije javlja bjelogorica, dok se u tihooceanskom dijelu produžuje u planinama crnogorična šuma u posebnim pojasima, raskidanim polupustinjama i pustinjama sve do Srednje Amerike. Tako raskidano područje pokazuje razumljivo i veće razlike u sastavu drveća i niskog rašća, negoli jednoliko eurazijsko područje. Sjeveroameričke crnogorične šume mnogo su raznolikije od evropskih u sastavu drveća i niskog hrašća. Uz jelu, smreku, bor i ariš — zastupane dakako u posebnim vrstama — nalaze se u Americi rodovi čuga, pačuga, taksodij, mamutovac, tuja, libocedar i pačempres. U sjevernim dijelovima zemlje nastava, kao i kod nas, crnogorica nizine, dok je u južnim zauzela više položaje gora. Zanimljive su poredbe: u Evropi izgrađuje šume obična smreka, u Sibiru sibirska smreka, u Americi crna smreka, a bliže prema Alaski bijela smreka. Smreke izgrađuju glavni dio šume, dok su borovi vrlo rašireni i brojno zastupani, ali su vezani uglavnom na pješčana i kamenita mjesta. Najznačajniji je kanadski bor (Pinus Banksiana Lam.). Goleme plohe zaprema najzad američki ariš (Larix americana Michx.) i balzamova jela (A. balsamea [L.] Mili.), koja daje kanadski balzam. Naročito je zanimljiva sitkanska smreka (Picea sitchensis [Bong.] Carr.) u krajnjem sjeverozapadnom kutu šumskog područja. I ove šume uvelike sliče evropskim i pripadaju istom redu borovničko-smrekovih šuma (Vaccinio - Piceetalia Br.-Bl.), kome pripadaju i naše smrekove šume. Polazeći prema jugu slika se mijenja u atlantskom i tihooceanskom dijelu. Uz Velika jezera nalaze se također crnogorične šume, ali je njihov sastav već različit. Kao glavno drvo javlja se ovdje lijepi borovac ili vajmutovac (Pinus strobus L.), koji se kod nas mnogo uzgaja. Šume izgrađuje i kanadska čuga (Tsuga canadensis [L.] Carr.) sa žutom brezom i kanadskom tisom, a na močvarnom tlu zapadna smrekuša ili tuja (Thuja occidentalis L.) i američki ariš. I u tim šumama dolaze mnoge biljke naših smrekovih šuma, ali se javlja i veći broj američkih vrsta, tako da te šume pripadaju, po Braun-Blanquetu, posebnom američkom redu gaulterijsko - smrekovih šuma (Gaulterio - Piceetalia Br.-Bl.).

Na pješčarama uz Velika jezera zauzele su velike površine različne pješčarke, među njima napose milavka (Amophila arenaria [L.] Lk), dok su zarasle pjeskulje pokrivene borovim šumama.

Najzanimljivije je područje crnogoričnih šuma na zapadnoj strani Stjenjaka. U sjevernom dijelu se nalazi spomenuta sitkanska smreka, čuga (Tsuga Mertensiana Carr.), tuja (Thuja gigantea Parl.) i duglazija ili pačuga (Pseudotsuga Douglasii Carr.) i velik broj endemičkih borova (Pinus ponderosa Dougl., P. Murrayana Balf i dr.). U južnim krajevima, već u području kalifornijske regije, javljaju se najzad i mamutovci.

Stjenjak pokazuje na svom protezanju od sjevera prema jugu jasne razlike u sastavu šumske vegetacije. Dok se u sjevernom dijelu nalaze subarktičke šume, pretežu južnije pačuga (Pseudotsuga Douglasii Carr.), žuti bor (Pinus ponderosa Dougl.), i Engelmanova smreka (Picea Engelmanni Engelm.). Krasno su razvijene šume u području velikog nacionalnog parka u Yellowstone-u. Na platou od 2500 do 3300 m glavno je drvo bor (Pinus Murrayana Balf.), pa spomenuta Engelmanova smreka i dlakava jela (Abies lasiocarpa Hook). Yellowstone-park sa svojim ugaslim vulkanima i gejzirima neobično je zanimljivo područje, u kome je biljni i životinjski svijet zaštićen »za dobrobit i zabavu pučanstva«, kako stoji uklesano na ulazu u park.

 

Zapadnoameričke prašume ističu se veličanstvenošću, debljinom i visinom stabala, koja često dosežu do 90 m visine, ne računajući ovdje mamutovac, koji izraste još znatno više. U florističkom sastavu grmlja i niskog rašća vide se razlike prema subarktičkim i atlantskim šumama. Po Sissinghu pripadaju one trećem američkom redu borovničko-pačuginih šuma (Vaccinio-Pseudotsugetalia Siss.) s cijelim nizom američkih vrsta, među njima mnogo lijepih ribizla. U još južnijim predjelima Stjenjaka, napose u Coloradu, pomiče se granica šume još na više, a niža su područja obrasla stepskom i pustinjskom vegetacijom. Najviši usponi sjevernoameričkih planina nose planinsku vegetaciju. Na Stjenjaku se nalazi granica šume kod 3500 do 3600 m, a izgrađuje je polegnuti bor (Pinus flexilis James). Povrh toga nalazi se planinsko bilje. Uz američke vrste jaglaca, kamenika, pupoljka i endemičkih vrsta kozlinaca javljaju se i neke naše biljke, na pr. busenasta pucalina, drijas, sibaldija (Sibbaldia procumbens L.) i dr. Vrhovi su redovno goli, ali nemaju »onog neporedivog čara i ukrasa svježine raskošnog cvijeća naših bregova, niti one bajne protivnosti između ozbiljnosti ponosito-veličajnog prakamenja i svježine biljnog pokrova, koji u Alpama prekriva goru i dolinu« (Rikli).

Nasuprot mrkom pokrovu crnogorice sjevernih i zapadnih dijelova Sjeverne Amerike nalazimo na golemom području njezina jugoistočnog dijela posve drugi biljni svijet bjelogorice. Na prostoru između srednjeg toka rijeke Missouri, Velikih jezera na sjeveru i Mehičkog zaljeva na jugu izuzevši južni dio Floride, koji pripada već neotropskom flornom carstvu, nalazi se veliko područje bjelogorice; ona se na jugoistočnom dijelu nadovezuje na zimzelene šume. Doduše ima i ovdje dosta crnogorice, ali je ona vezana na posebna staništa. U tom području mogu se lučiti dvije pokrajine, središnja pokrajina listopadnih i južnoatlantska zimzelenih šuma. Bjelogorične šume ističu se neobičnim obiljem vrsta. Velike površine pretvorene su dandanas u kulture, ali se još uvijek susreću krasne šume neobično mnogolikog sastava. U južnoj Carolini dolazi u tim šumama do 30 vrsta drveća na prostoru od ½ ha, s obilnim grmljem i niskim rašćem. U tim šumama dolazi tulipanovo drvo (Liriodendron tulipifera L.) različne magnolije, krasna lindera, sladorni javor, grabovi i dr. Prema jugu pretežu različni hrastovi, tu je domovina bagrema, koji je prenesen u Evropu zauzeo velike površine. U nadasve bujnoj podstojnoj vegetaciji dolaze različne vrste slečeva, rujevi, nekoliko vinika, trubača, pa Cletra, Diospyros i druge. Ovdje je domovina i otrovnog ruja (Rhus toxicodendron L.), koji se i kod nas katkad uzgaja u vrtovima i uzrokuje otrovanja. Ove se šume ističu napose u jesen po svome neopisivom bogatstvu boja. Uz doline rijeka javljaju se i divlji kesteni (na. pr. Aesculus Pavia L.), crni dud, američki koprivić, a dolazi i američki jasen, crni orah i dr. Mnoge se biljke ove pokrajine uzgajaju kod nas u nasadima i vrtovima. Bjelogorične šume jugoistočnog dijela Amerike pokazuju veliku sličnost sa šumama jugoistočne Azije, a donekle i južne Evrope.

Južnoatlantska zimzelena pokrajina već se bitno odvaja po svom sastavu i čini prijelaz subtropskim šumama. Uz arktotercijarni elemenat javlja se sve više neotropski, koji je često u izgradnji biljnog pokrova vrlo važan. U južnom dijelu dolaze tri vrste palma iz roda Sabal, javljaju se juke i močvarni bor (Pinus palustris Mill.) s dugim iglicama. U poplavnom području raširene su šume taksodija (Taxodium distichum Rich), koji se kod nas često uzgaja uz jezerca naših parkova. Ova značajna četinjača baca u jesen lišće, a naokolo stabla tjera 3—6 dm visoko zračno korijenje. Od bjelogorice raste ovdje virginski hrast i velikocvjetna magnolija, koja se u doba cvatnje već iz velike daljine ističe. Sve je drveće obraslo epifitskom bromelijacejom Tillandsia usneoides L. Podstojnu sastojinu čine božikovine, borovnice, različne penjačice, od kojih se mnoge uzgajaju u vrtovima. Po svom izgledu nalikuju ove šume već na prave tropske šume. Zanimljivo je međutim, da se u tom području nalaze i cretovi, u kojima dolaze uz rosike i neke šaševe naših cretova i značajne američke mesoždere: muholovka (Dionaea muscipula L.) i Sarracenia purpurea L.

Duž istočne obale nalaze se vrlo značajne borove šume, poznate pod imenom pine barrens. One su izgrađene od nekoliko vrsta borova; na pjeskovitoj obali dolazi na pr. Pinus rigida Mill. i P. taeda L., a na kamenitoj Pinus echinata Mill. i dr. Tu se dobiva naveliko smola, koja se prerađuje u terpentin, kolofonij i dr.

2. Kalifornijska regija zaprema malenu površinu, ona zaostaje po svom prostranstvu i za pojedinim provincijama prijašnje regije, ali pokazuje veliku florističku samostalnost. Uz obilno zastupan tercijarni elemenat javljaju se sve češće neotropsko-pustinjski elementi. Zima je blaga i vlažna, a ljeta vruća i suha, slično kao u našem Sredozemlju. Zato pokazuje regija i u vegetacijskom pogledu neobično veliku sličnost s makijama dalmatinske Hrvatske, i ako se od nje u florističkom sastavu bitno razlikuje. I ondje kao i kod nas preteže tvrdolisno drveće i grmlje, različni, uglavnom endemički hrastovi s malenim kožnatim lišćem, koji su kod nekih vrsta cijelog, a kod drugih bodljikavo-nazubljenog ruba. Uz hrastove (Quercus agrifolia Née, Qu. dumosa Nutt., Qu. oblongifolia Torr.) nalazi se t. zv. kalifornijski lovor (Umbellularia californica Nutt.) i cijeli niz vrlo zanimljivih grmova, polugrmova i trajnih zeleni, na pr. medvjetka (Arctostaphylos tomentosa Lindl.) iz porodice vrijesova, neke ružičnjače (Adenostoma), krkavine (Ceanothus), rujevi, lepirnjače, usnjače i dr. Za razliku od makije nalaze se u toj šikari i neke kakteje. Šikara se zove čaparal; ime joj je od španjolske riječi chapara, što znači grmoliki hrast. Čaparal je vezan na područja suhih ljeta, gdje pada samo 20% oborina od polovice travnja do rujna. Osim šikara nalaze se često i šume zimzelenih hrastova (Quercus chrysolepis Liemb.). Oni su obilno rašireni u nižim pojasima Sierre Nevade. Sjeverni su krajevi Kalifornije, poznati po većoj količini oborina, obrasli prekrasnim šumama obalnog zimzelenog mamutovca (Sequoia sempervirens Endl.); njegova stabla dosižu visinu od 90 m i izgrađuju krasne šume.

Posebno je zanimljiva vegetacija Sierre Nevade. I ovdje se u nižim položajima nalazi čaparal, dok se u visini od 800 m javlja žuti bor (Pinus ponderosa Dougl.), koji izraste do 90 m visoko. U dolini Yosemnite raširena je pačuga (Pseudotsuga Douglasii Carr.), dugoigličava jela (Abies concolor Lindl. et Gord.), a iznad toga sladorni bor (Pinus Lambertiana Dougl.) sa češerima dugim do 50 cm i slatkim jestivim sjemenkama. On sadržava dosta sladora, a iz svježih ozljeda curi sok, koji se osuši u bijelu brašnastu tvar slatkog okusa. Ipak je najznačajnije drvo ne samo Kalifornije, nego cijelog svijeta golemi mamutovac (Sequoia gigantea Torrey = Wellingtonia gigantea Lindl), koji izgrađuju veličanstvene šume. Mamutovac izraste u visinu od 100 m i debljinu od preko 12 m, a doživi starost od 2000—2300, po nekim mjerenjima i do 4000 god. Šume mamutovca penju se do visine od preko 3.000 m, a vezane su po svom raširenju za Sierru Nevadu. One su zakonski strogo zaštićene, da ostanu tako sačuvane u svojoj ljepoti i za kasnija pokoljenja. Na Sierri Nevadi nalaze se još neke značajne biljke, koje su neobično važne u biljnogeografskom pogledu. Rod Torreya, srodan s tisom, veže Sierru s atlantskom Sjevernom Amerikom i istočnom Azijom, a libocedar (Libocedrus) poznat je osim toga još na južnoameričkim Andama i na Novoj Zelandiji. Osim drveća obilno je rašireno i vrlo značajno grmlje, među ostalim i neki ribizli, koji se u vrtovima uzgajaju. Južni dio kalifornijskog poluotoka prekriven je već tropskom vegetacijom pustinjskog značaja, a na obalama mora javljaju se već prve mangrove.

3. Sjevernoameričko pustinjsko i polupustinjsko područje obuhvata visoravan od 900—1400 m, koja se proteže između Sierre Nevade i Kaskadskog gorja na zapadu i Stjenjaka na istoku. Ovom području pripada i znamenita Velika kotlina (Great Basin). To su krajevi neobično suhe klime s vrlo malo nepravilno raspoređenih oborina. Zrak je pun prašine, a tlo puno soli. U udubinama se nalaze slana jezera, najveće od njih je Great Salt Lake u Utahu.

U vezi sa slanim tlom razvijene su ovdje i goleme plohe slanuša s obiljem halofita, među njima mnogo predstavnika porodice lobode i različitih pelina. Najznačajnija je biljka Velike kotline trozubi pelin američki sagebrush (Artemisia tridentata Nutt.). To je do 1 m visoka, dlakava i mirisava biljka, koja pokriva tisuće kvadratnih kilometara i određuje posve izgled površine kotline. Ona je posvema slična slanim pustinjama, koje se nalaze oko Kaspijskoga mora. Na izrazito slanim mjestima razvijaju se razne lobode, poimence metlica (Kochia prostrata Schrad.), neke suede, caklenjače (Salicornia-vrste) i veći broj trava.

Pustinje zapadne Arizone i južne Kalifornije pokazuju međutim već znatne razlike prema pustinjama i slanušama Velike kotline, pa je još otvoreno pitanje, da li se mogu spojiti u istu regiju. Tu se naime javljaju u velikom broju kakteje, zastupane raznim opuncijama, mamilarijama, cereusima, ehinokaktusima i dr. Tu dolaze obilno i juke, agave, kositrenica i dr. Mnoge biljke upućuju posve na Mehičku visoravan. Drveće se nalazi samo uz vodu, i to različne topole, vrbe, jaseni, orasi i koprivići. Vrlo je važna biljka iz porodice lepirnjača Prosopis velutina Wooton.; to je bodljikavi grm vezan na vlažna mjesta; uz njega rastu neke akacije i dr. Od Texasa do južne Kalifornije određuje izgled kraja posebna polupustinjska zajednica biljke Larrea tridentata Coult. = L. mexicana Moric. iz porodice zigofilaceja. »Creosotbusch«, kako je zovu Američani, ima malene, sjajne, mirisave listiće, izraste 1—1½ m visoko; nastava suha vapnena točila i pokriva tisuće i tisuće četvornih kilometara. Iznad pojasa, koji čini Larrea dolaze šikare s kaktejama u prvom redu sa značajnim velikim cereusom (Cereus giganteus Engelm.), koji stvara goleme stupove na kamenitom tlu. U visokim planinama povrh ovih pustinjskih područja nalaze se crnogorične šume i napokon planinske rudine.

4. Prerijska regija zaprema nedogledne, jednolike površine između atlantskog i tihooceanskog šumskog područja. Ona je karakterizirana posebnom klimom, značajnom vegetacijom i posebnim tlom. To je golemo stepsko područje pretvoreno danas već velikim dijelom u oranice s plodnom crnicom, koja se javlja jednako pod stepama starog i novog svijeta. Prerije se ističu vrućim ljetom, suhom i vjetrovitom zimom, ali dosta povoljnim raspoređenjem oborina. Zato se život u preriji razvija kroz cijelo ljeto, a nije posve prekinut ljetnom sušom kao u našim stepama. S proljeća javljaju se neke proljetnice, a u svibnju i lipnju sva je prerija u cvijetu od amorfe (Amorpha canescens Nutt.), Gospine papučice (Cypripedium candidum Muhl.) i dr. Zatim se javljaju cvjetovi raznih visokih zeleni, poimence ciganskog perja (Asclepias tuberosa Roxb.), pa kanadski ljiljan (Lilium canadense L.). U kasno ljeto posve pretežu glavočike, u prvom redu suncokret, zvjezdan, rudbekia i dr. Broj je vrsta prerijskog područja neprispodobivo veći nego stepskog područja Evrope i Azije, s kojima se prerije po izgledu i životnim prilikama podudaraju, ali se po florističkom sastavu bitno razlikuju, jer su glavni zastupnici flore prerije izrazito američke vrste. Ipak dolaze neki zajednički rodovi, na pr. kovilje, rdobrada trava i dr.

Prerije nisu svagdje jednoliko građene, te se može lučiti veći broj tipova uvjetovanih raznim prilikama života. Clemens luči unutar klimaksa prerije (Stipa-Bouteloua — formacije) šest tipova: prava prerija, obalna prerija, miješana prerija, pustinjska prerija, pacifička prerija i močvarna prerija. Najznačajnije su trave u preriji spomenuta Bouteloua oligostachya Torr., i raširena, Buchloë dactyloides Engelm. poznata pod imenom bivolove trave. Prva dosiže visinu od 1—1½ m. Drveće se javlja samo u prelaznim područjima i u usjeklinama riječnih korita. Na jugu se u prerijama javljaju pojedinačno već neke kakteje i vežu tako prerije na pustinjsko područje Mehičke visoravni, koje pripada već neotropskom flornom carstvu.        I. H.

II. Neotropsko florno carstvo (neotropis). Zastupano je u Sjevernoj Americi samo srednjeameričkom regijom (centroamerikanum). Jedino južni dio Floride i obalni dijelovi južnog Mexica pripadaju karipskoj pokrajini južnoameričke regije neotropisa, poznate pod imenom austroamerikanum.

Centroamerikanum zaprema uglavnom Mehičku visoravan. U tom sušnom području gotovo nema drveća. Veoma su rašireni različni sukulenti, koji daju ovom kraju stepskopolupustinjski ili dijelom i pustinjski izgled. Sjeverozapadni, više pustinjski krajevi podsjećaju još na isto takve sjevernoameričke holarktičke krajeve, koji se na njih neposredno nadovezuju. Drveće nalazimo u tom kraju tek uz vode. Mnogo se spominje onaj orijaški taksodij (Taxodium mucronatum Tenore) iz Oaxace, koji raste na sličnom mjestu. Bogatstvo sukulenata je vanredno veliko, od tih su na prvom mjestu kakteje. Rodovi Cereus, Echinocereus, Opuntia, Echinocactus i Mamillaria svojim velikim brojem vrsta čine okosnicu tamošnje vegetacije. Odavde je poznata tako zvana indijska smokva (Opuntia Ficus Indica Mill.), pa lijepi Cereus nycticalus Link i kuriozni Cereus gemmatus Zucc. svojim stupastim uspravnim, poput cijevi orgulja paralelnim stabljikama, koje su i do 10 m visoke. Još je neobičniji Cereus pecten-aboriginum Englm., kojeg osim u Mexicu nalazimo i u Kaliforniji. Uz ove brojne sukulentne kakteje ima i čitav niz drugog bilja s više ili manje razvijenom sukulencijom (→ sukulenti). Tako nalazimo nekoliko agava u prvom redu Agave americana L., od koje prave Mexičani svoje poznato piće pulque. Raširene su i Agave horrida Len. i A. ferrox Koch. Značajne su za Mexico juke, poimence Yucca australis i Y. aloifolia L. Ovdje živi svih deset vrsta roda Dasylirion. Mjestimično razvilo se nisko šikarje izgrađeno od tamarikaceje Fouquieria splendens Engelm. s prekrasnim crvenim cvjetićima, veći broj krasulaceja (Echeveria) i značajna drvolika ljiljanka Fourcroya longaeva.

Planine u Mexicu imadu pretežno sjeverno obilježje. Tako dolazi u centroamerikanumu još 17 vrsta borova, 5 vrsta borovice i 3 vrste čempresa. Granicu šume čini obično bor, i to na Popocatepetlu Pinus Hartwegii Lindl., kod 4.000 m, a na Orizabi Pinus Montezumae Gord. kod 4.400 m. U tim mehičkim šumama ima i različitog listopadnog drvlja, pa tako i hrastova. Pratioci tih šuma su sve rodovi poznati iz holarktisa: vrkuta, pjeskavica, petolist, žabnjak i dr. Iznad granice šume dolaze travnjaci sastavljeni iz trava Sporobolus, vlasulje i milavke, a kod 4400 m razne planinske biljke busenastog i jastučastog oblika.

Obalni dijelovi Mexica pripadaju već tropskoj vegetaciji. Granica je između oba područja neobično oštra. »Prijeđemo li gorje na rubu Mehičke visoravni, koja se nalazi u poprečnoj visini od 2000 m, tada se jednim mahom nađemo u posve drugom biljnom svijetu. Tu su trope u njihovu veličanstvenom obilju oblika i u raskošnoj bujnosti, koja djeluje neobično snažno prema pustoši nutarnjih dijelova zemlje« (Rikli).                I. P.

Čovjek je znatno utjecao na biljni pokrov Sjeverne Amerike tako, da je na mnogim mjestima posve nestala prvobitna vegetacija, te se danas prostiru golema polja zasađena pšenicom, kukuruzom, pamukom i dr. Najjače je utjecano u zapadnom dijelu područje tvrdolisne vegetacije u Kaliforniji i Mehička visoravan, a na istočnom dijelu područje stepe i listopadnih šuma. Zanimljiva je činjenica, da se upravo u području listopadnih šuma, ili u njihovoj blizini, nalaze i najveća kulturna središta i gradovi. To je u vezi s najpovoljnijim životnim prilikama, koje vladaju u području bjelogorice (v.). Iako se na biljni pokrov Amerike znatno utjecalo, to se ipak nalaze na golemim prostorima još i mjesta posve sačuvana od nepovoljnih utjecaja kulture. Takva se mjesta pretvaraju u velike narodne parkove, u kojima je biljni i životinjski svijet posve zaštićen. U pogledu zaštite biljnog pokrova Sjeverna je Amerika na prvom mjestu.

 

Odmah nakon otkrića Amerike počela je izmjena dobara između Amerike i Evrope, a nešto kasnije počela je i Azija izmjenjivati dobra s Amerikom. Tako je Amerika primila od Evrope i Azije i mnogo važnih kulturnih biljaka, a u prvom redu žitarica, dok je Amerika dala Evropi i ostalim kontinentima neobično obilje važnog bilja, u prvom redu različno drveće i grmlje, koje se kod nas često uzgaja u šumarske, gospodarske i vrtlarske svrhe.

LIT.: A. Engler, Die Pflanzengeographische Gliederung N.-Amerikas, app. 9. zu Notizblatt Bot. Gartens, Berlin 1902; Th. Herzog, Pflanzenformationen aus Ost-Bolivia, Vegetationsbilder, r. 7, sv. 8, 1909; John W. Harsberger, Phytographic Survey of North Amerika, u izdanju A. Engler i O. Drude, Vegetation der Erde, 1911; M. Rikli, Geographie der Pflanzen (Florenreiche), Handwört. d. Naturw., sv. IV., Jena 1913; A. Heim, Charakterpflanzen der Halbinsel Niederkalifornien, Vegetationsbilder, r. 13, sv. 3./4., 1916; J. C. Th. Uphof, Die Waldflora im Staate Michigan, Vegetationsbilder, r. 13, sv. 8., 1921; J. Braun-Blanquet, L'origine et le développement des flores dans le Massif Central de France, Pariz—Zürich, 1923; A. Hayek, Allgemeine Pflanzengeographie, Berlin 1926; L. Diels, Pflanzengeographie, Berlin—Leipzig, 3. izd., 1929; O. Porsch, Costa Rica. Vegetationsbilder, r. 23, sv. 4./5., 1933; A. F. W. Schimper i F. C. Faber, Pflanzengeographie, Jena 1935; V. V. Alehin, Geografija rastenij, Moskva 1938; J. E. Weaver i F. E. Clements, Plant

ecologyc, New York—London, 2. izd., 1938; J. Braun-Blanquet, G Sissingh i J. Vlieger, Prodromus der Pflanzengesellschaften, sv. 6., Montpellier, 1939; G. Sissingh, Auslaenderanbau und Pflanzensoziologie Nederlandsch. Boschbouw-Tijdschrift, J. 1939. I. H

Zoogeografija. Životinjstvo Amerike uopće iskazuje posve jednaku geografijsku i faunističku raščlanjenost kao i bilinstvo. I u tom se pogledu jasno ističe suprotnost među Sjevernom i Južnom Amerikom, a Srednja Amerika kao prelazna krajina među njima. Zapadnu Indiju (Antille) i pored njezinih endemičkih, ali i nekih sjevernoameričkih oblika smatramo posvema kao južnoameričku krajinu. Sjeverna Amerika ima vrlo malo oblika životinjskih u odnosu prema dosta različitim oblicima biljki. Nema ondje debelokožaca Starog svijeta, a ono što ima životinjskih tipova, koji nekako odgovaraju onima Starog svijeta, posve su umanjenih veličina. U Sjevernoj Americi vladala je u srednjem tercijaru bogata fauna lihoprstaša t. j. konja, tapira, pa i vrlo velikih rinocerosa, nadalje takoprstaša t. j. kamelida, jelena, a poslije srednjeg tercijara i azijskih oblika, na pr. slonova i svinja. Kad se pak Sjeverna Amerika spojila s Južnom u pliocenu, mnogi su oblici s ove prešli u onu, tako da je nastalo vrlo izmiješano životinjstvo. Ali malo prije današnjeg doba počele su ondje ugibati životinje. Nestalo je konja, tapira i kamelida; sačuvali su se samo rijetki ostaci prvotnih sjevernoameričkih oblika (na pr. divokoza). Nasuprot uselili su se neki azijski oblici, koji danas vladaju po nekadašnjim zaleđenim krajevima. Nekad je bila Sjeverna Amerika u kopnenoj vezi s Evropom, a s Azijom u vrlo bliskom odnosu, dok ju je s Južnom Amerikom još u tercijaru spajao širok kopneni most. Ti su nekadašnji prirodni odnosi bili od presudne važnosti za današnju rasprostranjenost raznih oblika životinja. Bit će da su mnogi sisavci, medvjedi, psi i bovidi, prebivali po sjevernim krajevima Starog svijeta, a da su se još prije diluvijskog doba doselili u Sjevernu Ameriku. Pa i fosilni rođaci naših konja, pliocenski equus major i mastodon giganteum, koji je izumro tek u kvarteru, čini se, da su ogranci eurazijskog roda. Posebice pak karakter sjevernoameričke faune po visokim geogr. širinama vrlo je sličan karakteru sjeverne eurazijske faune; tako osobito navedeni medvjedi, pak vukovi, risovi, jazavci, lisice, jeleni i dr. Druga grana sjevernoameričke faune potječe iz Južne Amerike. Taj elemenat, koji je prije bio zastupan po golemim edentatima, kao što su bili megatherium, megalonyx i mylodon, ponajviše je poginuo pod utjecajem ledenog doba ili je bio potisnut. Tipski oblici ostataka južnoameričke faune na tlu Sjeverne Amerike jesu mehički pasanac (tatus novemcinctus) i veliki mravar (myrmecophaga tetradactyla). Znatan broj reptila Sjeverne Amerike sjeća više na Južnu Ameriku nego na Evropu. Treći elemenat sjevernoameričkoga životinjstva, komu među ostalima pripadaju porodice rakuna i dikobraza, ne može se porediti sa srodnim vrstama drugih kontinenata, pa ih moramo shvatiti, da su ondje nastali i da su endemični. Prvi sisavac, kojeg susrećemo na krajnjem sjeveru, jest tuljan. Od te porodice živi po arktičkim krajevima Amerike groenlandski tuljan; ta je životinja vrlo važna za život američkih Eskima. Oni se hrane njezinim mesom, oblače se u njezinu kožu i njome pokrivaju svoje kolibe; salo im služi kao gorivo ulje, sušene želuce i veća crijeva upotrebljavaju za odjeću i cijevi, svaku ma i sitnu sastavinu njezinu upotrebljavaju u kućanstvu. Nije čudo, što tuljane hvataju i Američani, jer im donose znatne novčane koristi. Iz Novog Foundlanda odlaze brodovi sredinom ožujka, kad mogu prodrijeti iz zaleđenih luka u otvoreno more, da traže tuljanovu livadu, t. j. prostrana ledena polja, gdje tuljani u golemim množinama spavaju, sunčajući se. Po tim se poljima momčad raziđe i snažnim kijačama ubija pospane životinje. Od značajnih kopnenih životinja, koje još žive po Sjevernoj Americi ističe se medvjed, koji živi po arktičkim otocima i po susjednom primorju kontinenta. Po sjevernim polarnim krajevima boravi (bijeli) sjeverni me dvjed (thalarctos maritimus). Dug je 2.5 m, a visok 1.4 m. Kudravo njegovo krzno bijelo je i prelazi malo u žućkasto. Živi uz more, po kojem izvrsno pliva, a roni loveći tuljane i ribe; po kopnu hvata sobove, lisice, ptice i dr. Mnogo ga love radi krasnoga krzna, mesa i masti. Najpogibeljniji grabežljivac u Sjevernoj Americi je medvjed gricli (grizzli) ili sivi medvjed (ursus horribilis), dug 2.5 m. Pođemo li odatle dublje u kopno, susret ćemo crnog američkog medvjeda (baribal ili muskva), kojinastava krajeve od Hudsonova zaliva do Tihog oceana i sve do Mexica. Ljudi ga love, jer im je koristan: meso mu je ukusno, salo bijelo i mekano, a upotrebljava se kao ulje ili maslo; njegova je topla koža korisna za izradbu odjeće. Od crnih dlaka, koje su duge do 10 cm, izrađuju prostirače. On se hrani po svojoj prirodi biljkama, zato čini velike štete kukuruzištima i krumpirištima. Bezazlenim životinjama Sjeverne Amerike pripada rakun američki (procyon lotor), dug je 90 cm. Hrani se svakom biljnom hranom, ali jede i ptice, a hvata i ribe i rakove, zalazeći daleko u more za oseke. Rakuna ne love samo radi krzna, već i radi mesa, što ga jedu Indijanci i crnci, ali i bijelci. Golem jelen je kanadski los (alces americanus); ima rogovlje rašireno lopatasto. Na stopalima su prsti dugi i među sobom spojeni kožicom, da se los može lako pomicati po močvarama i tresetnim šumama. Moškatni bik živi nešto po atlantskim krajevima Sjeverne Amerike, a češći je po onoj kamenitoj pustinji »barren grounds« u porječju Mackenzie (ovibos mackenzianus), nešto pak po nizinama arktičkoga arhipelaga i Groenlanda (ovibos moschatus). Meso je njegovo jestivo, iako ponešto miriši po mošusu. Mužjak ima straga na trbuhu kesicu, koja izlučuje mirisavi »mošak«. To se može još više reći o bizonu (bos bison) glede njegova pomicanja. Bilo ga je u polovini 19. st. osam milijuna glava po južnoj Kanadi i po Uniji, ali su ga istrijebili Indijanci, a i evropski doseljenici, tako da je ostalo 1. siječnja 1889 samo nekih 1000 živih primjeraka. Danas ih državna vlast štiti od uništenja, kao što to čini i s američkom divokozom (antilocapra americana), koje je još 1923 bilo 11.750 primjeraka. Po Sjevernoj Americi, a i po Srednjoj živi prerijski vuk (lyciscus latrans, »coyote«), sličan po obliku našem čaglju; krzno mu je žućkasto-sivo; progoni kao i vuk sve manje životinje, pa se noću šulja i u naselja Indijanaca. Amerika nema doduše lava, ali ima njegova patuljka: to je puma (felis concolor). Živi po Sjevernoj i po Južnoj Americi i radi toga ima vrlo različna imena. Osobito se pomiče po prerijama, gdje navaljuje na divljač, pa i na svinje, ali se zadovoljava i hranom peradi; kad zađe u krdo ovaca, zakolje ih što više može, da od svake isiše samo malo krvi. Ako je mlada uhvaćena, dade se pripitomiti. Najopasnija je američka zvijer leopardu slični jaguar (felis onca); dug je 2.75 m, a od toga rep 75 cm. Češće se vidi i crni jaguar. Rasprostranjen je još po Mexicu i Louisiani, dok je po ostaloj Sjevernoj Americi istrijebljen. Na dalekom sjeveru živi i sob (rangifer caribou), dug 2 m; mekano mu je krzno gušće nego kod ijednog jelena; hrani se najviše lišajevima. Od njega ljudi imaju sve, što trebaju za život: mlijeko, meso, krzno i radnu snagu, jer ga upotrebljavaju kao tegleću marvu. Vrlo je dragocjeno krzno sjeverne lisice (alopex lagópus); ono je zimi prekrasno bijelo, ljeti ponajviše tamno sivo-crno. Živi u Americi na dalekom sjeveru, gdje je lovci progone. Dragocjeno je krzno i srebrnaste lisice (odlika obične lisice). U novije vrijeme mnogo je othranjuju u posebnim gojilištima po Sjevernoj Americi, a dakako i u Evropi, pa i kod nas u Gorkom Kotaru. Vrlo je skupo krzno američkoga minla (lutreola vision), a i krzno se smrdljivca također vrlo skupo prodaje. Ima ih samo po Sjevernoj Americi, a među njima je najpoznatiji američki smrdljivac (smrdljivi jazavac, mephitis mephitis), koji je dugačak 68 cm, od čega je rep 28 cm. Njegovo sjajno crno krzno s bijelim prugama prodaju kao skunks. Bio je bez sumnje najviše cijenjen dabar (castor canadensis), životinja kanadskih šuma; nekada ih je bilo mnogo milijuna. Kad su tamo došli Evropljani, oni su ih, uz pomoć Indijanaca, radi krzna toliko poubijali, da ih je bilo nestalo u Uniji. Tek u zadnjih 50 godina povećao se njihov broj prirodnim putem, jer je srećom Unija izdala stroge propise o lovu i tako te životinje sačuvala od propasti. Uza sve to svake se godine doprema iz Kanade na tržište do 20.000 dabrovih krzna. U glodavce spada i vjeverica; dvije su vrste u Americi: vjeverica virginska (sciurus virginensis) sive boje, a druga je vjeverica bjelouška (sciurus leucotus) crnkaste boje. Proždrljive su i stoga čine velike štete po poljima. U obitelj vjeverica spada i kakamizli (bassaris astuta), grabljivac po južnoj Uniji i Mexicu, dug je 95 cm. Hrani se miševima i štakorima, a dade se i pripitomiti. Od svizaca je po Sjevernoj Americi prerijski svizac (cynomys socialis), koji živi po dalekim prerijama, gdje borave velike družbe. U Sjevernoj Americi živi i sivi svizac (marmota pruinosa). U glodavce spada dikobraz (hystrix). Od njega živi jedna vrsta u Sjevernoj Americi, i to urson (erethizon dorsatus). Taj kao i njegov parac u Južnoj Americi, cuandu (coëndu prehensilis), ima rep tako oblikovan, da se može držati na grani stabla. Ondatra američka (bizamski štakor, fiber zibethicus), glodavac dug 58 cm, živi osobito u Kanadi kod rijeka i močvara. Štetna je to životinja; ona izrije kod obala svoj stan u samom tlu, tako da time kvari nasipe uz vodu. Krzno je gusto, mekano i sjajno, vrijedno je, a zovu ga »bizam«. Love ga radi krzna, a Indijanci i radi mesa, koje jedu. Zadnji preostaci prastarih hrpa sisavaca jesu među drugima i pasanci (dasypodidae). Imaju oklop razdijeljen u pasove, da se tijelo može lakše pokretati. Svi pasanci žive u Južnoj Americi, ali dopiru i u Sjevernu sve do rijeke Colorado. Od njih je najpoznatiji devetopasni pasanac (tatus novemcinctus); dug je 40 cm, a drži se prašuma. Od vrsta jelena živi wapiti (cervus canadensis), velika životinja 1.75 m.

Tobolčari štakoraši manje su životinje, po veličini između štakora i mačke. To su šumske životinje, koje se veru i po drveću. Najpoznatija je od njih američka naboruša ili obični oposum (didelphys virginiana), duga preko 90 cm, a od toga gotovo polovina je rep. Krzno se mnogo prodaje, svake godine 300.000 do 400.000 komada; najviše toga dolazi iz južnih krajeva Sjeverne Amerike. Velika kao guska živjela je velika njorka (plautus impennis) po otocima sjeverozapadne Evrope, a u Americi po Groenlandu, Labradoru, N. Foundlandu i po atlantskim obalama Unije. Bila je izvrstan plivač, dok je na kopnu sjedjela, i to uspravno. Njorka i pingvin po Južnoj Americi zadnji je »napor prirode, da načini pticu«. A kako je to stvorenje živjelo po hladnim krajevima, bilo je umotano u vrlo tople pahuljice. Njih su Eskimi više cijenili od svakoga drugoga krzna. Na Groenlandu su tu pticu vidjeli zadnji put g. 1815, a zadnje su primjerke ulovili g. 1844. Sjeverna Amerika je domovina divljeg purana (meleagris gallopavos), koji je prije živio mnogo po šumama južne Unije, ali je danas znatno prorijeđen. Odanle jata u jesen polaze pješke u nizine Ohija i Mississippija, a lete samo preko širokih rijeka. Evropljani su ga našli pripitomljena u Srednjoj Americi, a takva su dopremili u Evropu g. 1520. Divlji puran je zaista urođenička nacionalna ptica, koje nema divlje nigdje preko granica ovoga kontinenta. On je vjesnik jutra za evropskoga doseljenika po dubokim šumama Louisiane. Ondje se sjaji u čarobnoj gizdi — nitko ne može zamisliti ljepote njegova perja, tko ga nije vidio. A kad je svatovac, onda se sav njegov pernati nakit svjetluca u zlatno-brončanoj boji. Kako ima sjajno i vrlo šareno perje, love ga radi tog nakita. Po prerijama, pored purana, još leti prerijska kokoška (tympanuchus americanus). Bila je nekad, na pr. u Kentuckyju, tako brojna, da su je lovili i jeli kao obično jelo. Danas se vidi malo kada, jer je pošla na zapad — kao i Indijanci — da bude što manje na dohvatu bijelcima. Kako su je previše bili prorijedili, izdala je državna vlast zakon, da se smiju ubijati samo u listopadu i studenom. To je koristilo, jer se ona odsad znatno umnožila. Po južnim krajevima Sjeverne Amerike posebice po primorju živi zebovka kardinal (cardinalis virginianus); ima je po šumama i vrtovima. Cijene je radi krasna pjeva, što ga Američani oduševljeno hvale. Od gmazova žive veliki, proždrljivi i ružni aligatori (alligator). Po jugoistoku Unije živi misisipski aligator (alligator mississippiensis) dug 4½ m; ima ga najviše oko rijeke Rio Grande del Norte. Premda se hrani najviše ribom, navaljuje i na ovce i koze, pse pa i na konje, kad gaze ili plivaju preko vode. Na mjestima, gdje ih ima mnogo, čuje se tako strašno urlanje, kao da buči tisuću bijesnih bikova. Među otrovne zmije spada obična čegrtuša (crotalus horridus), koja živi po južnim krajevima Unije do 46° sj. š. Naraste i do 2 m u duljini. U prvim decenijima prošlog stoljeća bila je ta zmija vrlo česta po neobrađenim krajevima. Ali kako je napredovalo obrađivanje tla, tako se sve više umanjivao broj tih zmija. Manja je, ali vrlo poznata prerijska čegrtuša (crotalus confluentus). Ona je redovan sustanar prerijskog svisca (vjeverice), kojemu se često pridružuje prerijska sova; tako se u podzemnim stanovima nađu tri posve različite, a inače neprijateljske životinje: glodavac, otrovnica i grabljivica. Amerika je zemlja kornjača, među kojima je poznata klocava kornjača (chelydra serpentina) iz porodice aligatorskih kornjača. Živi po rijekama i većim močvarama Unije. Ta pakosna razbojnička životinja grize ne samo žabe i male kraliješnjake, već i patke, piliće i guske. Dosegne znatnu veličinu i težinu od 7 do 10 kg, a njezino se meso upotrebljava kao hrana. Po hladnom moru uza sjeveroistočno primorje kontinenta nalaze se najbogatija lovišta riba. Sleđevi su u tom kraju privredno najvažnije ribe. Ali i pacifička fjordska obala glasovita je radi bogatstva ribama. Ondje svake godine razne vrste lososa u golemim množinama traže slatku vodu za mriješćenje. Među njima king-salmon (salmo tschawytscha) dosegne težinu od 100 funti. Glavna lovišta lista (hippoglossus vulgaris), koji naraste i do 2 m duljine, nalaze se u susjedstvu otoka Kraljice Charlotte. U Pacifičkom oceanu i Beringovu moru oko Alaske važna su lovišta bakalara.

Korisne životinje. Jedina kućna korisna životinja, koju je Sjeverna Amerika dala čovječanstvu jest puran (meleagris gallopavo). Urođenicima je bio poznat još i paskao pratilac, dok ni bizon ni sob nijesu bili pripitomljeni. Naprotiv domaće životinje, uvedene iz Evrope: volovi, konji i mazge, svinje, ovce i koze, pitomi kokoti, guske i patke, golubovi i nojevi (samo u Texasu, Arizoni i južnoj Kaliforniji), našle su povoljne uvjete za život u Sjevernoj Americi. Vrlo je važno bilo gajenje evropskih domaćih životinja, koje su bile potrebne za teglenje u prometu, za vuču u poljodjelstvu i za prehranu žitelja.

Žiteljstvo. Rase i narodi u Sjevernoj Americi — kao što i u Južnoj — dvovrsna su podrijetla: urođenici i došljaci, a ti se razlikuju među sobom ne samo po govoru, već i po boji kože.

1. Urođenici. Dvije su rase urođenika, koji danas nastavaju Sjevernu Ameriku: Indijanci i Eskimi. Po najsjevernijem primorju Sjeverne Amerike žive Eskimi, kako su ih nazvali njihovi indijanski susjedi po Kanadi; sami sebe zovu »Inuit« (ljudi). Žive po arktičkom pomorju od istočnih obala Sibirije do Groenlanda. Ima ih oko 38.000 duša, od kojih 4.000 po arktičkom otočju, do 13.000 po Alaski, 5.000 u Kanadi, 4.000 na Labradoru, a na Groenlandu 12.000. Jezično spadaju svi Eskimi u jednu skupinu. Njihovo lice vrlo je izrazito mongolsko, ali još nije utvrđeno njihovo podrijetlo. Premda su rastrkani po tom velikom sjevernom pojasu, ipak su njihova narječja među sobom vrlo slična. Nekad su nastavali unutrašnjost, i to posebice po susjedstvu sjevernih rijeka i jezera. Ali kad su tamo prispjeli Indijanci (Athapaski ili Dene), morali su se Eskimi povući u sjeverne primorske krajeve. Ipak ih je još nešto ostalo po Barren Groundsu na zapadu od Hudsonova zaliva. Ti se bave gojenjem sobova, koji im daju sve potrebno za život. Ostali Eskimi, po primorju, priskrbljuju sebi hranu i odjeću lovom riba i sisavaca, koji žive po onim krajevima; trupce drva im pak doplavljuje voda velikih rijeka Kanade iz unutrašnjih šuma. Eskimi stanuju zimi u zemunicama, a privremeno u »snježnoj kući« (»iglu«), izgrađenoj od blokova snijega; ljeti pak žive pod šatorom, koji je pokriven kožom od soba i tuljana. Posve je drukčija kuća Eskima na Groenlandu: to je zidanica pokrivena tresetom, a nastala je bez sumnje pod utjecajem nekadašnjih Normana, koji su ondje živjeli. Za razvitak kulture Eskima od odlučne je važnosti bila svjetiljka na riblje ulje: plosnata polukružna posuda od steatita, koja im služi ne samo za rasvjetu, već i za grijanje prostorija.

Na pojas Eskima nadovezuje se prema jugu golemi prostor ostale Amerike, gdje žive Indijanci. Od urođenika, koje su Evropljani susreli, kad su na koncu 15. st. prispjeli u Srednju Ameriku, bili su Indijanci (Indios, po tadašnjem španjolskom govoru). Vanredna sličnost među Indijancima svih geograf. širina od polarnih krajeva do ekvatora odnosi se osobito na boju kože; ta je žućkasto-smeđa ili crvenkasto-smeđa svijetlih ili tamnih tonova. Velik je bio nekada broj indijanskih plemena po Sjevernoj Americi, uvažimo li jezik i običaje. Kako je taj kontinent od Sjevernog ledenog mora do Mehičkog zaliva upravo golema ravnica, nije čudo, što su se Indijanci lako mogli po njoj pomicati amo tamo. A kako nema po tom prostoru prirodnih zapreka, lako su plemena dolazila u doticaj, miješala se među sobom, pa su tako nastale nove jezične tvorevine. Ali su se ratoborna plemena među sobom upuštala i u divlje borbe; sva je prilika, da je na taj način nestalo nekih indijanskih plemena već u pretpovijesno doba. Indijanska plemena u Sjevernoj Americi raspadala su se u pogledu govora u dvije velike skupine: u zapadnu i u istočnu. Među obima su se prostirale puste prerije, koje su ih rastavljale. Tek kasnije — kad su bijelci dospjeli u atlantsko primorje Sjeverne Amerike počeli su se istočni Indijanci povlačiti pred njima i prodirati kroz prerije na zapad; na taj su se način počeli ukrštavati članovi obiju skupina. Vrlo razgranjena grupa po sjeveroistočnim krajevima bili su Algonkini, kojih je pradomovina bila u okolici jezera Winnipeg. Tijekom vremena toliko su se raširili, da su u 19. st. zauzimali sav prostor od izvora Saskatchewan do Rijeke sv. Lovre. Od mnogih njihovih plemena neka su posve propala (Mohikanci u Novoj Engleskoj), dok su neka prodrla na jug i zaustavila se između Mississippija i Ohija. U toj novoj postojbininijesu sasvim napustila svojih nekadašnjih životnih običaja ma da su došla u doticaj s ratarskim plemenima. Utjecaj ratarstva na te Algonkine pojačao se, kad su s juga dospjela plemena Irokeza. Ovi su tada zauzeli cijelu zavalu jezera Erie-a i Ontarija i upravo njihove je predstraže (Hurone) susreo Cartier 1535. Irokezi je obično ime za grupu srodnih indijanskih plemena, koja su u doba otkrića Amerike nastavala obale Rijeke sv. Lovre; isticala su se duševnim darovima, gajenjem ratarstva i umjetnosti i razvijenim sistemom vlade. Svih ima danas oko 17.000, od toga 7.500 u Uniji, nešto u Kanadi, u državi New York i u rezervacijama na zapadu Mississippija. Kod Irokeza je vladala monogamija, a to znači za ženu viši položaj. Irokezi su jedina plemena Sjeverne Amerike, koja su ženama dopuštala da prisustvuju političkim savjetovanjima. Oni su pretežno lovci, ali se bave ponešto i ratarstvom, što je mnoga irokeska plemena učinilo sjediocima. Ta se činjenica odrazuje i u gradnji i obliku njihovih domova; ti naime nijesu šatori — kao kod nomada — već su čvrste kolibe, koje su imale »stijene«. Prvotno im je oružje bilo luk, strelica i buzdovan (tomahawk), a za obranu su imali štit od drveta ili od bizonove kože. Kad su pak došli u doticaj s Evropljanima, počeli su upotrebljavati vatreno oružje. Među zapadne Indijance Sjeverne Amerike spada veliki narod Dakota (ili Sioux), koji su živjeli zapadno od Mississippija, a između rijeke Saskatchewana na sjeveru i Arkansasa na jugu. Čini se, da su Algonkini, prodirući sa sjevera, raskinuli Dakote u dvije skupine: jednu su, manju, potisnuli na istok prema Atlantskom oceanu, a drugu, mnogo veću, prema Stjenjaku, i sami se utisnuli među njih. Kao odlični jahači i junački ratnici vodili su Dakota s Unijom krvave ratove (1852, 1862 i 1876), da sačuvaju svoju slobodu i svoju izvornu kulturu, jer nijesu bili voljni prihvatiti ni gospodstvo ni kulturu Evropljana. Od 43.000 Dakota ima ih 2200 u Kanadi, a ostali su u Uniji. Za sva plemena dakotska bijaše osnova zajedničke kulture lov na bizone, koji su im davali glavnu građu za oruđe, za odjeću i za stan; pored toga lovili su po sjevernijim krajevima dabra i losa, antilope i vapitise, a po Stjenjaku sive medvjede. Zimi i ljeti imali su svoje šatore (tipi): tri glavne motke (uz nekoliko sporednih), a po njima velik, polukružni pokrivač od kože bizona ili losa. Odlično je bio sastavljen šator, jer se dao brzo rastaviti i sastaviti, a konji su i psi prenosili sve to na drugo mjesto. Civilizaciji nijesu bili posve skloni, jer nijesu htjeli biti sputani. Poligamija je toliko obična, kao što je i rijetkost neženja. Po sjeverozapadnim krajevima Sjeverne Amerike stanuju indijanski Athapaski (ili Dene). Neka su se njihova plemena (Navaho i Apache) zarana počela pomicati iz svoje stare postojbine, iz unutrašnjosti Alaske; polazila su prema jugu, dok nijesu konačno u 16. st. prispjela do istočnih, a onda do zapadnih Puebla. Kako su često poduzimali razbojničke napadaje na susjede, bila je američka vlada prisiljena, da 1886 pošalje tamo vojsku i da ih upokori. Oba plemena Dena ističu, da su mnoga kulturna dobra primila od Puebla: oni naime danas poznaju ratarstvo, lončarstvo i tkanje. Navaho su što više prestigli svoje učitelje u izrađivanju najfinijih pokrivača i najljepših umjetničkih pješčanih slika, koje poznajemo iz Sjeverne Amerike. Prihvatili su i nešto evropske kulture, jer su uveli gajenje ovaca, ali i srebrne nakite, koje su oni naučili vrlo vješto izrađivati iz američkoga dolara. Pored svih tih modernih utjecaja sačuvali su se kod obaju plemena i neki davni kulturni oblici iz njihove sjeverne pradomovine, naročito u oblicima stanova. Athapaski su prodiranjem na jug prisilili pretke današnjih Algonkina, koji su živjeli oko jezera Winnipeg, da se maknu prema istoku, a pretke Eskima, da krenu na sjever. Pritisak se širio dalje na istok i uzrokovao, da su se Algonkini nastanili i po morskim obalama, dok su dotad živjeli samo po unutrašnjosti kopna. Tijekom vremena neka su plemena Athapaska i Algonkina prodrla iz svoje sjeverne šumske domovine i prema jugu. Dok su Athapaski brzo podlegli u Rocky-gorju utjecaju drugih naroda, nijesu sasvim predstraže (nekoliko plemena) Algonkina izgubile svoje sjeverne osobitosti ni u doticaju s ratarskim narodima. Visočja Novog Mexica, Arizone, Colorada i južnog Utaha bila su još u davno doba sjedište ratarskog žiteljstva, koje je imalo svojstvenu, vrlo jednoličnu, kulturu. Nosioci te kulture danas su četiri različite jezične obitelji, koje žive u 26 (grupa) naselja Pueblos, i po tome su svi ti žitelji nazvani zajedničkim imenom Pueblo-Indijanci. Kao što pčele izgrađuju od pojedinih okaca svoje saće, tako su i ti Indijanci izgrađivali svoje seoske kuće, koje su bile jedna iznad druge u obliku terasa. Ratarstvo tih Indijanaca, koji su gajili najviše kukuruz, a zatim grah, dinje, tikve, pamučiku, bilo je na visokom stupnju još prije dolaska Španjolaca, jer su upotrebljavali vještačko natapanje; još se danas vide stari kanali, nasipi i ustave. Gajili su purana, ali ne toliko radi mesa, koliko radi perja, koje su trebali u svojem bogoslužju. U lov su išli s lukom i strelicom i sa svinutom kijačom. Od oruđa i oružja ističe se najviše kameni čekić i kamena sjekira. Od domaćih obrta i danas se osobito ističu u pletenju različitih predmeta (košarica) od jukina lika, u lončarstvu i u tkanju. Religija je kod tih naroda pretežno agrarni kult. Uspjeh usjeva posredovanjem sunčane topline, postizavanje dragocjene kiše u sušnom kraju zanima u prvom redu maštu Pueblâ. Radi toga su svetkovine proniknute množinom čarobnjačkih činova. Kakogod je tlo Cordillera u Sjevernoj Americi rascijepljeno u mnogo prirodnih jedinica, tako su i žitelji ondje raskinuti u mnogo plemena. Jedina je ondje velika jedinstvena i razvijena indijanska porodica Šošoni, koji nastavaju Great Basin između Stjenjaka i Kaskadnoga gorja. Odatle je jedno njihovo pleme (Komanči) prodrlo u prerije Texasa, a drugo (Hopi) u Arizonu. Iako je ta grupa jezično vrlo rascjepkana, ipak je kulturna slika svih tih plemena dosta jedinstvena; samo je na žitelje po sjeveru i po primorju kod Los-Angelesa imala jak utjecaj kultura susjednih plemena. U najstarije doba cijeli ravnjak Rocky s pacifičkom obalom bio je jedinstvena etnografska pokrajina, koju su nastavali primitivni lovci i ribari. Takvi su odnosi vladali kroz tisuće godina. Tek kad se po fjordovima na sjeverozapadu razvila neka viša ribarska kultura i kad se po ravnjacima Colorada i Rio-Grande-a udomilo ratarstvo pa i drugi kulturni elementi s juga, krajina se primitivaca stegla na Kaliforniju i Veliku zavalu. Šošoni su po Velikoj zavali u svojem sušnom pustinjskom visočju živjeli kukavnim životom. Zbog toga su se sve jače priklanjali lovu i ribarenju, da se lakše prehrane. Po jugozapadu Sjeverne Amerike raširene su dvije skupine plemena, koje se po kulturi razlikuju od Pueblo-Indijanaca. Ponajprije su plemena Sonora, koja nastavaju od prilike zapadne krajeve Mexica. Sonori sačinjavaju jednu jezičnu porodicu, koja je u rodu sa Šošonima. Ta su plemena ratari, koji gaje kao i Puebli kukuruz, grah, dinje, tikve pa i pamučiku; navodnjavanje polja ili prepuštaju prigodnim poplavama ili izgrađuju na kilometre duge kanale i nasipe. Pored toga žive od dohodaka lova i ribarenja, ali i od sabiranja bobica i voća. Odijelo im nije nikako pristojno, pače neka plemena po vrućim nizinama hodaju malone gola. U tkanju nijesu napredovali, dok su vrlo vješti u pletenju košarica, vreća i konopaca od lika agava. U lončarstvu se ne mogu mjeriti s Pueblima. Prvotni stan im je bio primitivan: zaklon protiv nevremena ili koliba kao košnica, pokrivena slamom ili lišćem od juke. Iako su ta plemena bila ratarska, a po tome i miroljubiva, ipak su se znala hrabro opirati susjednim razbojničkim Apachima. U tu su svrhu i oni upotrebljavali lûk i strelicu, pa i neku vrstu buzdovana.

Ono, što su u Starom svijetu bili nekada Heleni i Rimljani, u Novom su svijetu bili Azteki u Mexicu i Maye u Srednjoj Americi. Drevna priča Azteka veli, da su došli također iz sjevernih krajeva na jug i protjerali Tolteke iz Mexica. Ali nijesu pristranci visočja Mexica postali sjedištem kulture, jer su vlažni, vrući i pod prašumom, već se ona razvila po umjerenoj klimi Mehičkog visočja, po Anahuacu. Tu su se Azteki istakli svojom velikom kulturom davno prije dolaska Evropljana. Žarište je bilo u glavnom gradu Tenochtitlanu (danas grad Mexico). U 11. st. pos. Kr. nastala je naime velika seoba plemena iz jugozapadnih krajeva današnje Unije prema jugu. Odanle su otišla i neka kulturna plemena, koja su susjedi nazivali skupnim imenom Tolteki, i dospjela u današnji Mexico. Azteki su pod imenom Tolteka shvaćali ne jedan određeni narod, već sve one kulturne narode, koji su im u kulturi prethodili i od kojih su se smatrali kulturno zavisni (W. Krickeberg). Kako su ih odavle protjerali Azteki, morali su bježati i konačno su stigli u krajeve oko prevlake Tehuantepeca (Tabasco i Soromusca), gdje su razvili još znatniju kulturu. Tolteki su bili ratari gajili su kukuruz, juku i druge gomoljike, zatim kakao, pamučiku i agave, pa su od njezinih žica vrlo vješto izrađivali razne predmete. Taj staroindijanski obrt i danas je najvažnija grana domaćeg rada u onim krajevima. Geografijski je važna kulturna raščlanjenost tih urođenika. Indijanci Sjeverne Amerike nalazili su se ono doba na dva posve različita kulturna i privredna stupnja. U jednoj su velikoj skupini bili staroamerički kulturni narodi, koji su nastavali jugozapadne krajeve Sjeverne Amerike. Ti su imali vrlo razvijeno ratarstvo i obrt, gradski život, čvrstu državnu organizaciju, svoje posebno pismo, zatim znatnuumjetnost, koja se danas ističe ostacima golemih građevina.

Kako se u opsegu kanadskih šuma ne može gajiti kukuruz, jedina domaća žitarica, urođenici su živjeli kao lovci, ribari i sabirači. Taj privredni oblik silio ih je, da budu nomadi;kao prometno sredstvo služila im je lađica od kore stabala, a stan im je bio šator. Kalifornijski Indijanci bavili su se od davnine najviše lovom i sabiranjem, dok im je ribarenje bilo posve nuzgredno zanimanje. Obilje divljači i plodonosnih biljaka omogućilo je omjerno brojnom pučanstvu, da ondje živi na posve primitivnom privrednom stupnju.

 

Najprimitivniji sakupljači u Sjevernoj Americi bili su Indijanci oko Velike zavale i susjednih intermontanskih krajeva (Digger Indians »kopači«, Mosani i Šahaptin) živjeli su uglavnom od korijenja divljih biljaka i od lova malih životinja. Indijanci su se pokazali kao slabiji elemenat u borbi za opstanak protiv sve veće najezde Evropljana. Dugotrajnim nasiljima, što sigurno nije na čast evropsko-američkoj kulturi, bili su protjerani s njihovih polja i lovišta; mnoga su plemena na taj način bila istrijebljena do zadnjeg čovjeka, druga opet znatno smanjena.

Broj sjevernoameričkih Indijanaca u doba, kad su došli u doticaj s Evropljanima, nije bio veći od 7 milijuna; od njih je nastavalo Mexico nekih 6, a ostalu Sjevernu Ameriku otprilike 1 milijun. U Kanadi i u Uniji živi danas oko 460.000 Indijanaca, koji su razdijeljeni s obzirom na jezik u nekih 70 plemena. Prigodom otkrića Sjeverne Amerike Indijanci su bili rašireni po cijelom kontinentu, ako ih i nije bilo vrlo mnogo. Vlada mišljenje, da se »indijanska« rasa već prije početka kvartera počela seliti iz Azije u Sjevernu Ameriku, a odanle postepeno prema jugu, u Južnu Ameriku. Gradnjom prve pacifičke željeznice 1867 počelo se dirati u zemljišni posjed Indijanaca. Ugovorima ili otimačinama bili su urođenici sve više potiskivani, dok su evropski došljaci stajali pod vojničkom zaštitom, koja je bila smještena po mnogim kulama (forts). Do dana današnjega nastale su radi toga velike promjene: nekadašnji indijanski nomadi postali su sjedioci. Mnogi su od njih danas kulturni ljudi: nastavaju naselja, obrađuju zemlju, polaze škole i rade po obrtnim i industrijskim poduzećima. Ima ih opet, koji su se brojčano tako smanjili, da ih je državna vlast Unije smjestila po posebnim krajevima (reservations), kako bi ih zaštitila od propasti.

2. Došljaci. a) Bijelci su bili prvi žitelji, koji su u povijesno doba prispjeli u Ameriku. U polovini srednjeg vijeka (oko 1000) pojavili su se na američkom tlu (u »Vinlandu«) Normani, ali je njih odanle brzo nestalo. Prve kolonijalne uspjehe postigli su Španjolci (1492); ti su pobjedonosno zauzeli postepeno Antiljske otoke i Mexico, onda kopno Središnje Amerike, a napokon i Južnu Ameriku, osim Brazila. Tu su se naime smjestili Portugalci, nakon što ga je zaposjeo njihov admiral Cabral (1500). Francuzi su zasjeli u Sjevernoj Americi, posebice u porječju Rijeke sv. Lovre; 1683 bili su zaposjeli i ušće Mississippija, gdje su osnovali New Orleans (1717), ali u 18. st. morali su svagdje uzmaknuti pred Englezima; ti su napokon zauzeli (1763) svu Kanadu i tako njom zagospodovali. Međutim ta zemlja nije tim procesom izmijenila svog etničkog karaktera; Engleza ima danas u njoj 25%, dok na Francuze, Škote i Irce otpada 57%; zemlja nije dakle čisto engleske narodnosti. U Uniji bijelci čine 90% svih žitelja. U većini sjevernih i malone u svim zapadnim krajevima Unije bijelci imaju prevlast, 96%; samo su u južnoj Carolini i Mississippiju crnci u većini (51.4% odn. 52.2%).

b) Evropljani su počeli dopremati crnce iz Afrike u većem broju 1517, da u radu po plantažama nadoknade slabije Indijance. Španjolska vlast predala je kasnije sav taj posao Englezima, Francuzima i Nizozemcima; oni su osobito u 18. st. tjerali živu trgovinu »crnačkom robom«. Tek 1808 prestala je engleska trgovina crncima, 1816 francuska, 1817 španjolska, a 1820 portugalska. Potajno se doduše i dalje trgovalo, ali je konačno ta sramota prestala ukinućem ropstva: 1830 u Engleskoj, 1848 u Francuskoj, a tek 1864 u Uniji. Crnci žive nešto malo u Kanadi, a u mnogo većem broju po južnim državama Unije. Kako su po ovim krajevima našli klimske odnose slične onima u svojoj domovini, u stalnom su porastu. Danas ih ima u Sjevernoj Americi preko 10 milijuna. Iako je golema većina američkih crnaca i dalje ostala na nižem stupnju kulture, u novije doba mnogi su se popeli na vrlo visoke društvene položaje.

c) Kinezi su počeli dolaziti u Sjevernu Ameriku, naročito u Kaliforniju, kad su ondje nađene zlatonosne žice, odmah poslije 1848. Kako su vrlo čedni u svojim zahtjevima, oni su i vrlo jeftini radnici. Ali su ujedno i odijeljeni od drugih žitelja, tako da sačinjavaju od cjeline posve zasebnu družinu. Kad bi Kinez nakupio novaca, vraća se s njima natrag u domovinu. Na taj su način Kinezi bili uvijek konkurenti bijelim radnicima radi male plaće. Te su socijalne prilike natjerale Kanadu i Uniju, da (1924) ograniče useljavanje Kineza. I mnoge su Japance dopremali u Sjevernu Ameriku kao radnike, jer su također jeftini. Vrijedno je pri tom istaknuti, da se u prvih 30 godina ovog stoljeća broj Kineza u Uniji smanjio, a broj Japanaca povećao.

	Kinezi	Japanci
1900	119.050	86.000
1920	61.700	111.320
1930	75.000	139.000

3. Mješanci. Kako su Evropljani, odmah nakon otkrića Amerike, dopremali tamo crnce, da vrše teške poslove, razvile su se nove pa bilo i malobrojne ljudske rase križanjem bijelih, crvenih i crnih ljudi: mestici su nastali od Evropljana i Indijanaca, mulati od Evropljana i crnaca, zambosi od Indijanaca i crnaca, a svi ti uz mnogo prijelaza, prema boji kože bilo oca bilo majke. Broj tih mješanaca u Sjevernoj Americi nije poznat; samo se za Mexico može reći, da ih je 35% od svega stanovništva, t. j. nekih 6½milijuna. Kreoli nijesu mješanci, već samo čisti potomci Španjolaca, Portugalaca i crnaca rođenih u Americi, protivno onim žiteljima, koji su rođeni u Španjolskoj, Portugalu, odnosno u Africi. U 19. st. kreoli je oznaka za domaće životinje svih tih rasa.

2. Gustoća žiteljstva vrlo je različita po Sj. Americi. Od nekih 150 milijuna žitelja cijele Sjeverne Amerike (i sav Mexico) ima ih samo 13 milijuna, koji stanuju po krajevima na sjeveru Unije (Alaska, Kanada, N. Foundland, Labrador, Groenland i dr.). Na tom površju od 13½ milijuna km² ima na svakih 10 km² samo 8 ljudi. Po Uniji žiteljstvo je gusto naseljeno u krajevima između Mississippija, Velikih jezera, Rijeke sv. Lovre i Atlantskog oceana, dakle u onim državama Unije, koje su najprije dospjele pod vlast Britanije. Razlog su toj pojavi prirodni odnosi, naročito klima, koja je svojim toplim ljetom, hladnom zimom i dovoljnom kišom pogodovala prvotnim naseljenicima pri njihovu ratarstvu. Kasnije je i rudarstvo ondje pospješilo gomilanje žitelja, naročito kopanje uglja i željeza u Pennsylvaniji; u zadnjem stoljeću napokon razvitak tvornica i trgovine u velikoj je mjeri pogodovao povećanju broja žitelja po onim atlantskim krajevima. Po prerijama, ali osobito po Vel. ravnicama, gdje ima malo kiše, i po vrućim pustinjskim krajevima Velike zavale jedva da dolazi 1 čovjek na 1 km². Taj se broj nešto povećava prema zapadu, osobito po rodnim kalifornijskim dolinama, ali i po šumovitim i ribolovnim sjeverozapadnim krajevima Unije.

Pogled na crtež (str. 339) uvjerava nas, da je Sjeverna Amerika najgušće naseljena po atlantskom primorju u podaljem opsegu Bostona, New Yorka, Washingtona sa preko 100 žitelja na 1 km². Ondje je sjedište milijunskih gradova, koje su izgradili i nastanili Evropljani od najranijeg doba. A kako je vožnja iz Evrope amo najpovoljnija, a obala nije zimi blokirana ledom, najpogodnija je i za pristajanje. U zaleđu ove široke obale protegao se Piedmontski zaravanak, po kojemu prolaze rijeke i tvore vodopade, podesne za razvitak tvornica. Sve je to bio razlog, da se i podalje od obale razvila poveća gustoća žitelja. Taj se pojas poveće gustoće proteže i prema središtu Unije, ali u sve užoj mjeri, da ga dalje nestane. Po ostaloj Uniji ima samo pojedinih gradova, koji imaju preko 100 tisuća žitelja. Polazeći sve više prema zapadu gustoća je sve manja, tako da je intermontanski belt vrlo slabo naseljen. Tek u pacifičkom primorju Kalifornije i u frasersko-kolumbijskom primorju žiteljstvo je nešto gušće. U Kaliforniji se žiteljstvo povećalo od prošlog stoljeća, kad su ljudi letjeli onamo, da nagrnu zlata. Po kolumbijskom pomorju naseljenici su se umnožili, jer je ondje najopsežnije ribarenje u Kanadi, a i kopanje zlata vrlo je unosno. Po Mexicu najgušće je žiteljstvo na samom ravnjaku, gdje je klima umjerena. Još je u doba Azteka cijela ta krajina bila dosta naseljena, a danas ima po njoj 25 do 50 duša na 1 km².Polazeći prema sjeveru kontinenta priroda je sve siromašnija; studen, snijeg, led i smrznuto more odbijaju od sebe i one otporne sjevernjake, Eskime, tako da na stotine i stotine kilometara udaljenosti jedva životari jedna njihova obitelj. Po krajnjim sjevernim otocima nema napokon ni žive duše. Na Groenlandu, najvećem otoku na Zemlji, ima nešto malo Eskima po jugozapadnoj, a vrlo malo po sjeveroistočnoj obali.

Politički odnosi. Sjeverna Amerika politički je podijeljena u samostalne države i evropske posjede. Samostalne su države Udružene države Sjeverne Amerike i Mexico. Dominioni Velike Britanije jesu: Kanada i Novi Foundland (komu pripada i sjeveroistočni dio Labradora), dok su Bermuda-otoci posjed Velike Britanije; francuski su posjedi St. Pierre et Miquelon; posjed Danske je otok Groenland. (Pobliže o svim kulturnim odnosima tih zemalja vidi pod dotičnim imenima).

SREDNJA AMERIKA

Tu Ameriku sastavljaju kontinentsko kopno i Antiljsko (zapadnoindijsko) otočje. Kopno se proteglo u duljini od 2000 km od prevlake Tehuantepec do prevlake Paname. Obje su te prevlake uske, a tlo im je nisko: Tehuantepec je široka oko 210 km, a visoka nešto preko 300 m; Panama je uska 73 km (daljina Zagreb—Sunja), a visoka samo 83 m. U takvim međama kopno ima oko 749 tisuća km². Horizontalni oblik toga kopna iskazuje dva poluotoka: veći je Yucatan, koji se pružio prema Mehičkom zalivu, manji je Azuero u Pacifiku.

Otočje, koje se s obzirom na svoju genezu ubraja u Srednju Ameriku, jest Velike Antilie (Cuba, Haiti, Jamaica, Puerto-Rico) i Male Antille. Bahamsko otočje je po svojoj genezi srodno poluotoku Floridi, mada ga radi položaja često ubrajaju u srednjoameričko otočje.

A. Srednjoameričko kopno. Geologija. Mada su nam geologijski odnosi još slabo poznati, možemo ipak raspoznati, da se po duljini kopna protežu arhajski (kristalinski) masivi. Ti se ističu osobito u Guatemali i Hondurasu, pa u Panami, ali prekinuti. Uz taj se arhajski pojas s pacifičke strane vuče pojas eruptivnoga kamenja iz starog doba, po pukotini, koja se prolomila uporedno s obalom Tihog oceana. Pored tog proloma provlače se i danas dva niza vulkana, 50 što živih što ugaslih, a visokih i preko 4000 m (Tajumulco 4210 m). Ti se nizovi počinju odmah kod Tehuantepeca, otkuda se redaju jedan za drugim sve do vulkana Chiriquija (Costarica). To je jedan od najžalosnijih krajeva na Zemlji: silne i česte provale vulkana i užasni potresi uništili su ne samo mnoga naselja, već i mnogo ljudi. S druge strane na onom se tlu sliježe vulkanski pepeo, koji je lako trošljiv i vrlo rodan. Kod vulkana Chiriquija nastavlja se masiv k jugu po Panamskoj prevlaci Cordillera, koja je izgrađena također od arhajskih tvorevina i starog eruptivnog kamenja, ali prekinuta velikim množinama mlađih eruptiva. Napokon dalje prema Panami provlače se arhajski škriljavci, u kojima nema vulkanskih nakupina. Ondje su gore visoke samo 600—700 m, a pod gustom su šumom. Bit će da je Srednja Amerika u paleozojsko doba bila ponajviše na suhom, jer se danas malo gdje vide takvi sedimenti. Ostalo tlo — osim Yucatana — pokrito je mezozojskim taložinama, naročito krede. Kako je njezin gornji odsjek izgrađen od (rudistnoga) vapnenca kao i po našem kršu, tako su i oblici površja u oba kraja posve isti. Glavno orogenetsko pomicanje tog pojasa razvilo se u laramijsko doba, ali je i u mladom tercijaru bilo ondje tektonskih pokreta. Tercijarni sistem slojeva pojavljuje se odmah kod prevlake Tehuantepec i zakreće prema sjeveroistoku, u poluotok Yucatan. Taj je, kao i poluotok Florida, izgrađen od miocenskih, a na sjeveru od pliocenskih vapnenaca, koji su se ispeli iz mora koncem pliocenskog doba. Slojevi su pretežno horizontalni ili tek neznatno nagnuti. Tektonski pokreti, koji su bili od odlučna utjecaja za izgradnju današnjih velikih oblika Srednje Amerike, počeli su u neogenu, a nastavljeni su u naredno doba. Uglavnom se po tom kraju pružaju dva velika i različita gorska sistema. Ti su bili u tercijaru rastavljeni dugodolinom, koja se danas stere od zaliva Fonseca na Pacifiku kroz jezera Managuu i Nicaraguu do Atlantika kod Mosquito-obale. Po njoj je more teklo iz jednog oceana u drugi, te je time posve priječilo razmjenu faune i flore između jednog i drugog kopna.

Po sjevernim krajevima na Guatemali i Hondurasu pruža se nekoliko paralelnih nizova gora; ti zakreću u velikom luku prema sjeveru, a nastavljaju se u Velikim Antillama. Naprotiv u pacifičkom pomorju Guatemale i El Salvadora glavna masa gorskog materijala sastavljena je od mlađega eruptivnoga kamenja. U gornjem tercijaru i u kvarteru naime razvila se velika vulkanska djelatnost, a pritom su se ispeli visoki vulkanski stošci, koji sežu i preko 4000 m visine. U Hondurasu i Nicaragui raširile su se nadaleko goleme mase magme i pokrile stari reljef. Time se suzio nikaraguanski morski kanal, koji je rastavljao Sjeverni kontinent od Južnoga. Ali tek kad se tlo ondje počelo ispinjati u gornjem pliocenu, nestajalo je kanala, i oba se njegova nekadašnja primorja spajala u tvrdo kopno. Još na početku kvartera bilo je jezero Nicaragua zaton Pacifičkog oceana, a kako su vulkanske mase i dalje neprekidno padale na zaton, one su ga konačno ispunile, dok se sačuvalo samo jezero, u kojem je voda postepeno postajala slatkasta.

Geomorfologija. Dok površje Srednje Amerike na zapadnoj strani slazi strmenito i na male daljine u Tihi ocean do dubina od 3000 m, na atlantskoj je strani pred obalom široko plitko more. Zbog toga je obala na karipskoj strani plosnata i vrlo razvijena, a ima po njoj i nekoliko laguna. Izuzmemo li mladu vapnenačku ploču poluotoka Yucatana, cijela je kontinentalna Sred. Amerika izgrađena od mladih ulančenih gora. — Osnovno metamorfno gorje posebice se vidljivo ističe na pacifičkoj strani; ono je nastavak osi poluotoka Kalifornije i prolazi kroz najjužnije krajeve Mexica, — zatim kroz Guatemalu i Honduras, gdje se kod mora lomi. U onoj dubokoj dugodolini, koja se protegla od jugoistoka na karipskoj obali prema sjeverozapadu do zatona Fonsece na Pacifiku, a koja je nastala od rasjeda, uvaljena su jezera Nicaragua i Managua. Jezero Nicaragua (8500 km²) nalazi se u aps. visini samo od 33 m; njegova je najveća dubina 80 m, tako da dno jezera seže ispod razine susjednog oceana (kriptodepresija), a ipak mu je voda slatka — dakle nije ni u kakvoj podzemnoj vezi s morem. Mnogo rječica i potoka, koji utječu u jezero, izlaze iz njega, da se sliju u Karipsko more. Jezero Managua dugo je 68 km, a široko 28 km (1234 km²), leži u visini od 47 m, pa je više od Nicarague za 13 m; najveća mu je dubina 60 m. Dok su njegove istočne obale niske i močvarne, zapadne su visoke i vrletne iznad kojih se ispinju vulkanski stošci (Momotombo 1258 m). U davnija geologijska vremena voda se iz Manague salijevala u pacifički zaliv Fonseca, ali moderni tektonski, naročito vulkanski pokreti zakrčili su taj izljev, a otvorili ga prema Nicaragui. Ta nikaraguanska prolomljena dolina rastavlja Srednju Ameriku u dvije posve različite geotektonske krajine. Po novijem shvaćanju (1935) gorski lanci, koji se na sjeveru toj dolini provlače iz Salvadora i Nicarague, prekinuti su morem prema istoku, ali se ponovo javljaju u Južnoj Americi kao istočni lanci kolumbijskih Anda. Naprotiv, gorski sistem, koji se provlači na jugu onom jarku kroz Nicaraguu i Panamu, prelazi u Južnu Ameriku, gdje izgrađuje zapadne lance kolumbijskih Anda.

U sredini južnih krajeva Yucatana (Peten) ističe se nekoliko paralelnih valovitih vrlo niskih lanaca, koji su nekako nastavak ispona južnoga Mexica (Chiapas) i Guatemale. Sjeverni sistem tih lanaca prelazi u Cubu, gdje po njezinoj dugoj osi izgrađuje niske borane ispone. Jedan sistem iz britanskoga Hondurasa, visok 1360 m, prodire — da kako prekinut morem — kroz otočje Cayman, kroz jugoistočnu Cubu (Sierra Maestra, 2560 m), gdje se dalje spaja (?) sa sjevernim sistemom. Odatle prelazi kroz sjeverni poluotočić otoka Haitija na Puerto-Rico i na Otoke Djevica. Napokon se južni sistem protegao iz Hondurasa kroz Jamaicu, kroz južni poluotočić Haitija na otočić Sv. Križa, a dalje ne znamo, kamo ide. Svi ti prekinuti lanci rastavljaju Karipsko more (duboko preko 5000 m) od Mehičkog zaliva. Za povijest veze među Sjevernom i Južnom Amerikom važan je srednji miocen po prevlaci Paname. Tada se naime ponovo počela Panamska prevlaka ispinjati, i to u isto doba, kad se počela razvijati prva faza mladog boranja Anda u Južnoj Americi. Prevlaka je prema tome bila već u pliocenu — po prvi put nakon paleocena — kopnenim mostom, koji je sisavcima poslužio kao komunikacijski put među obim kontinentima.

B. Srednjoameričko otočje (»Zapadnoindijsko otočje«) ispinje se kao luk po srednjoameričkom moru i rastavlja Mehički zaliv na sjeveru od Karipskoga mora na jugu. Sve su Antille ostaci davnoga boranoga gorja, koje su tektonski pokreti raskinuli i raskomadali. Danas od svega toga raspoznajemo tri prekinuta pojasa: u sredini jedan stariji pojas, koji se pruža smjerom duge osi Antilla, i dva mlada s njim paralelna: jedan vanjski i jedan unutrašnji. Stariji pojas (antiljske Cordillere) čitav je raskomadan, pa proviruje kroz površje Velikih Antilla, dok ga po Malima A. možda jedva gdje ima. U Velikim Antillama u Hondurasu i u jugoistočnom Mexicu razvile su se tokom mlađih geologijskih perioda dvije orogenetičke faze. Starije boranje i rasjedanje zahvatilo je eocenske, oligocenske, a možda i starije miocenske slojeve. U isto doba s tim tektonskim pokretima dosegla je svoj vrhunac i vulkanska djelatnost, koja je započela još u doba krede, a koja traje do danas.

Na tim starijim boranim slojevima počivaju diskordantno pliocenski slojevi. Druga orogenetička faza razvila se najranije koncem tercijara; tada su se svi ti slojevi savili, borali i ispeli, što se — čini se — proteglo i u sadašnjost. U izgradnji oblika površja u Srednjoj Americi Cuba je spona među zapadnoindijskim srednjim pojasom, t. zv. antiljskim Cordillerama, i mladom pločastom zemljom, koja njima na sjeveru izgrađuje Bahama-otočje, Floridu i na zapadu Yucatan. Sam otok Cuba proteže se u duljinu od nekih 1100 km od istoka na zapad. Cuba je pretežno ravnica, koja se s obala ispinje prema unutrašnjosti. Samo se tri poveće gore ističu: jedna na krajnjem zapadu (Sierra de los Organos), druga na krajnjem jugoistoku i najviša (Sierra Maestra 2560 m), a treća u sredini nedaleko od južne obale (Lomas de Banao). Jezgra otoka, veoma dislocirano kristalinsko kamenje, na kojem su mezozojski sedimenti, malo se gdje pojavljuje na površju. Na njima počivaju diskordantno morske naslage neogenskoga vapnenca, koje su debele i do 300 m. Koncem tercijara tektonski su pokreti zahvatili taj pokrov te su ga ispeli u obliku duguljasta a plosnatog sedla, koje se proteže u smjeru duge osi Cube. Najviša ploha, koju možemo vidjeti po cijelom otoku, nalazi se između 300 i 600 m a. v. Kako je vapnenac raširen u kamenitoj građi otoka, ali ujedno i vrlo trošljiv, kršni su oblici tipičan pojav po njegovu površju. Kišnica i tekućice propadaju u ponore i provalije; voda dakle otječe podzemno, te nastaju spilje i vrtače. Po većem, istočnom dijelu otoka, četiri su kompleksa eruptivnoga kamenja, koji pokrivaju površje. Gradnja Jamaice odgovara u glavnim potezima onoj ostalih Velikih Antilla. I ovdje je jezgrom gorski sistem, u kom su borani još kredini i paleogeni slojevi. Taj sistem, koji se pruža od jugoistoka na sjeverozapad, također je sastavni dio antiljskih Cordillera. On je temeljem gradnji cijelog otoka, samo što se vidi tek ondje, gdje su mu eksogene sile odnijele pokrov. Najprostranije je otkriven na istoku, gdje se ispinju najviši isponi, u Modrom gorju (Blue Mountains 2245 m). U oštroj opreci prema oblicima te otkrivene temeljne gradnje stoje oblici vapnenačkog ravnjaka. Taj se ispeo najviše nešto preko 900 m; po njegovu većemu dijelu ono nekoliko kratkih tekućica ne utječe izravno u more, već propada u ponore. Rubovi vapnenačkog ravnjaka slaze prema moru u terasama — kao i na Cubi — koje su pokrite mlađim organogenim morskim sedimentima. Te i takve terase dokazuju, da su se obale vertikalno pomicale u najnovije

geol. doba. Kičma otoka Haitija izgrađena je od stare gorske jezgre, koja se proteže od jugoistoka na sjeverozapad, a pod imenom Sierra de Cibao; iz njeg se ispinje najviši vrh svih Antilla do 3140 m. Oko te jezgre naslagale su se miocenske bore, kroz koje je na nekoliko mjesta prodrla mladovulkanska lava. Kroz otok u istom smjeru kao i Sierra pružaju se dvije uske duge doline tektonskog podrijetla. Ti tektonski pokreti još se ni danas nijesu smirili, jer se ističu česti i jaki potresi. Kako ravnice sijeku borani miocen, nema sumnje, da je veći dio otoka na početku mladog tercijara bio odnesen od eksogenih sila. U pliocenu je onda nastalo opće dizanje otoka, što dokazuju mnoge obalne terase, koje se danas nalaze do 500 m iznad razine mora. Vrlo razveden oblik otoka i njegov jaki reljef ne dopuštaju, da se razviju duge rijeke; ono malo tekućica po njemu nisu ni vodonosne, da bi mogle služiti za promet lađama. Na istoku je Haitiju otok Puerto-Rico, koji se pružio u duljini od 165 km od istoka na zapad. Otok je rastavljen od Haitija morskim kanalom, dok na sjeveru njegovo tlo slazi dosta naglo do 8000 m, a na jugu do 5000 m dubine. Puerto-Rico se dakle ispinje iz duboka mora kao stršenik, i to do 1245 m aps. vis. Po svojoj gradnji taj je otok nastavak susjednoga Haitija. Srednji gorski lanac (Cordillera Central) izgrađen je od mezozojskih sedimenata, naročito vapnenaca, pješčenjaka, škriljevaca i dr., koji su svi borani. Pored toga ima po njima prodora, kroz koje je vulkanska masa dospjela na površje otoka. Kad su pak endogene sile u starom tercijaru nabrale kredine slojeve, eksogene su sile iza toga poravnale veći dio toga boranoga gorja i izradile dvije takve terase: jedna je u visini od 450 do 650 m, a druga prosječno 300 m niža. Kao drugdje, tako su i na otoku Puerto-Ricu nastale u tercijaru pukotine od tektonskih pokreta, kroz koje je provalila vulkanska masa i staložila se na površju. Posljedica svih tih prirodnih pojava današnji su oblici njegova površja. Po njemu se proteže gorje, koje blago slazi prema sjeveru, a strmenito prema jugu. Uz pristranke gorja prislonile su se one dvije terase, od kojih gornja slazi prema donjoj gdjegdje pod oštrim kutem. Po obalama nema većih zaliva osim zatona Guáyame. Na istoku Puerto-Ricu ispelo se iz mora nekoliko omanjih Otoka Djevica (Virgin Islands). Izuzevši otok Sv. Križ (S-ta Cruz) svi se ostali otoci nalaze na prostranom podmorskom ravnjaku od 100 m dubine, koji se od Puerto-Rica proteže do 140 km prema istoku, a u širini od 40 do 50 km. Jezgra otoka i ovdje je borani paleogen antiljskoga gorja, ali koji je nadaleko pokriven vulkanskim naslagama. Pa i na Sv. Križu, koji je od ostalog otočja rastavljen vodenom masom od preko 4000 m dubine, jugozapadna je polovina izgrađena od vapnenačkih sedimenata debelih i više od 200 m. Ti počivaju diskordantno na poremećenim starotercijarnim slojevima i stvaraju blagu brežuljastu krajinu. U vezi s Otocima Djevica nižu se Otoci iznad vjetra u luku, koji je svinut prema istoku u duljini od nekih 800 km, a čine kao neki most prema kontinentu Južne Amerike. Ti otoci počivaju na podmorskim prečkama, koje rastavljaju Karipsko more od Atlantskog oceana; ali još nije jasan njihov položaj prema gorskim sistemima Amerike. Činjenica je, da je unutrašnji niz otoka (St. Christopher, Montserrat, Guadeloupe, Martinique, S-ta Lucia, St. Vincent, sitne Grenadine i Grenada) izgrađen od vulkanskog materijala, kao što su od njega izgrađena i podnožja, na kojima oni počivaju. Goleme i brojne erupcije morale su nastati, da dopreme toliko materijala na površje. Vulkanska djelatnost još danas traje, a dosegla je svoj vrhunac nedavno, kad je 1902 na Martiniquu provalio Mt. Pelée, kojom je prigodom poginulo do 40.000 ljudi. Svi ti vulkanski bregovi ispeli su se ponajviše preko 1000 m; na Guadeloupi je najviši: 1677 m. Srednji niz tog otočja (Anguilla, St. Martin, Antigua, istočni dio Guadeloupe i Marie Galante) izgrađen je od neogenskog vapnenca, s kojim se izmjenjuju nakupine vulkanskoga kamenja. Vanjski (istočni) niz otoka, od ko jega su sačuvana samo dva otoka (Barbuda i Barbados), izgrađen je od neogenskih sedimenata. Svi se ti Otoci iznad vjetra prikazuju po svom položaju kao raskinuti rub golemoga vulkanskoga kratera.

Klima. Srednja Amerika u klimskim odnosima uvelike je zavisna o svojoj horizontalnoj i vertikalnoj raščlanjenosti. Dok ima po njoj ispona, visokih i preko 4000 m, najveća je širina toga kopna (bez Yucatana) samo nekih 500 km, kao trostruki pravac Zagreb—Slav. Brod. More, koje oplakuje Srednju Ameriku s istoka i zapada, toplo je tijelo. Golfska struja, koja teče pored Antilla i srednjoameričkoga kopna, vrlo je topla, jer dolazi s ekvatorskih krajeva. Na pacifičku stranu kopna dolazi »suprotna ekvatorska struja«, koja je također topla. Oba ta mora utječu kao regulativ na jednoličnost toplinskih odnosa, to više, što je i kolebanje temperature vode na površju pretežno maleno. Tokom godine maksimum temperature zraka pojavljuje se dva puta, jer ondje i Sunce kulminira dva puta. Ali se ova dva pojava — maksimuma temperature i kulminacije Sunca — često ne podudaraju; kiša je onaj faktor, koji ohlađuje zrak i tako, pomakne maksimum iz jednog mjeseca u drugi. Na taj način tumačimo činjenicu, da sjeverno pomorje pacifičke Srednje Amerike ima maksimalnu temperaturu u travnju, jer u idućem mjesecu kiše ohlađuju zrak. Naprotiv po atlantskom pomorju ta je pojava pomaknuta za jedan mjesec naprijed: maksimum je temperature u svibnju, a kiše u lipnju. Ta se pojava dešava i s drugim maksimumom, koji se ističe u srpnju, kolovozu ili rujnu. Kako se Srednja Amerika (kopno i otoci) proteže od 8° sj. š. do sjeverne povratnice, morala bi vladati ondje jednolična vruća klima; ali su gore onaj faktor, koji ublažuje — kao i u Mexicu — visoke temperature zraka i pretvara ih u umjerene. Pored gora vjetrovi su, naročito northers, koji s Korutine Sjeverne Amerike dopiru do Cube, a često i do srednjoameričkoga kopna, i snizuju visoke temperature. Važan faktor u godišnjem rasporedu ne samo toplote, već i množine padalina još je dvostruka kulminacija Sunca, koja vlada u ovom pojasu tokom godine. Temperatura zraka ima po tome tokom godine dva puta svoj maksimum, ako nema vanrednih drugih prirodnih pojava, koje to sprečavaju. Kako je kolebanje među najvišom i najnižom temperaturom vrlo maleno, dovoljno je, da zapuše kroz nekoliko dana jak northers, pa da nestane sekundarnog mjesečnog maksimuma.

A. Srednjoameričko kopno. Najvažniji oblik pomicanja zraka nastaje pod utjecajem anticiklona, koji tokom cijele godine vlada nad suptropskim širinama Atlantika. Odanle duva vjetar u Srednju Ameriku s istoka, pa i sjeveroistoka. S Tihog oceana duva ondje vjetar s juga do 10° sj. širine a sa sjeverozapada prema 15° sj. š. Dakako da granice na tim širinama nijesu stalne, već se pomiču jednom više prema sjeveru, a drugi put više prema jugu. Radi toga se umanjuju ili povećavaju temperature uzduha. Visina temperature u Srednjoj Americi zavisi o apsolutnoj visini ali vrlo mnogo i o položaju naselja i o odnosu kiše. Atlantska obala poradi trajne kiše hladnija je od suhe i tišinske pacifičke obale, koja je u zavjetrini pasata. Uopće najviša je mjesečna temperatura u sušnim mjesecima, u travnju i svibnju, a najniža među prosincem i veljačom (u Colónu, radi velike množine kiše, već u studenom). Kolebanje je maleno, najviše 6.0° C među prosječnim mjesečnim vrijednostima. Samo se u tom pogledu ističe činjenica, da takvo kolebanje na obje obale postaje sve manje, što je geografska širina manja, t. j. polazeći s Tehuantepeca prema Panami temperatura postaje jednoličnija tokom godine, jer je sve bliža ekvatoru. Kao dokaz tim razlaganjima neka služi ova križaljka:

Po atlantskom primorju:
							sj. g. š.	maks.	min.	god.	koleb.
P. Mexico a. v. 14 m	18°9'	27.3° V.	20.3° I.	25.0°	6.0°
						Belize a. v. 10 m	17°32'	28.1° VII.	23.1° XII.	26.3°	5.0°
Bluefields a. v. 10 m	12°8'	28.0° IV.	25.4° II.	26.4°	2.6°
Colón a. v. 10 m	9°22'	27.1° IV.	25.9° XI.	26.6°	1.2°
Po unutrašnjosti:
	sj. g. š.	maks.	min.	god.	koleb.
S. Cristobal a. v. 2118 m	16°44'	16.0° VII.	12.5° XII.	14.7°	3.5°
						Quezaltenango a. v. 2350 m	14°57'	16.9° V.	11.0° I.	14.6°	5.9°
San José a. v. 1135 m	9°56'	20.5° V.	18.8° XII.	19.7°	1.7°
Po pacifičkom primorju:
	sj. g. š.	maks.	min.	god.	koleb.
Tehuantepec a. v. 38 m	16°20'	28.9° IV.	25.8° II.	27.0°	3.1°
S. Ubaldo a. v. 33 m	11°50'	30.2° IV.	26.4° I.	27.9°	3.8°
						Balboa a. v. 30 m	8°58'	26.7° IV.	25.2° XI.	25.8°	1.5°

Tako na pr. po atlantskom pomorju Puerto Mexico na 18°9' sj. širine ima kolebanja 6.0°, na krajnjem pak jugu Colón, na 9°22' sj. širine, ima kolebanja samo 1.2°. Dakle polazeći prema ekvatoru kolebanje se temperature umanjuje za ½ stupnja na svaki stupanj g. širine. Na pacifičkom pomorju to se kolebanje umanjuje samo za 0.1° C. Ako se obazremo i na snizivanje temperature zraka, koju vrše dugotrajna kiša i jaka naoblaka, možemo utvrditi neki jednolični godišnji tok temperature za Srednju Ameriku. Po niskim aps. visinama, a uz obalu prosječna je godišnja temperatura 25° do 28° C, dok je po unutrašnjosti dakako različita prema visini.

Do 600 m a. v. raširena je »tierra caliente«, gdje na pr. Comayagua (561 m) ima prosječnu godišnju temperaturu 24.1° C, ali u travnju 27.1° C, dakle svakako je dosta »vruće« u takvim visinama. To je pojas, gdje uspijevaju sladorna trstika, banane, kokos, kaučukovac, pa i mahagonijevac, a počevši od 300 m na više i kavovac. Od 600 do 1800 m umjereni je pojas (tierra templada), po kom raste dalje kavovac i sladorovac; tu su temperature po nižim visinama (600–1200m) 20° do 23° C, a po višim (1200—1800 m) 17° do 20° C, gdje temperatura padne katkada i na 0° C. Iznad 1800 m je hladna zemlja (tierra fria), gdje se javlja mraz svake godine. U nižim njezinim visinama prosječna godišnja temperatura koleba između 10° i 17° C. Ondje mogu gajiti pšenicu, krumpir i jabuke, zatim u blizini donje visinske međe duhan, banane i naranče. Iznad 3250 m ne može se ništa težiti, jer je prosječna godišnja temperatura ispod 10° C. Srednja Amerika u pogledu kiše ima dva kišna doba: lipanj—srpanj i rujan—listopad— studeni; najveća suša pada u prosincu do travnja. Kiša dakle ne odgovara točno zenitnom položaju Sunca. Tako na pr. u sjevernoj Guatemali kulminira Sunce na mijeni travnja—svibnja, a onda ponovo sredinom kolovoza; u Panami sredinom travnja i koncem kolovoza. Kiša dakle nastaje 1 do 2 mjeseca poslije kulminacije Sunca, dok se sekundarno sušno vrijeme (»veranillo«) slabo ističe. Na pravilne tropske kiše iza prve kulminacije nadovezuju se u jeseni na atlantskom primorju t. zv. pasatne kiše. Sjeveroistočni pasat naime, došavši s Mehičkog zaliva, penje se uz istočne pristranke gora Srednje Amerike i ondje kondenzira svoju vlagu upravo onda, kada stane jako duvati: dakle u listopadu, a osobito u studenom. Pacifička obala naprotiv ima mnogo kiše u ljetno doba, u vrijeme kulminacije Sunca, ali mnogo ne zaostaje za njim množina kiša u jeseni; suša pak vlada u zimsko doba. Pogled na tabelu o rasporedu godišnje množine padalina po površju Srednje Amerike kaže, da pristranci atlantskih ispona na sjeveru Nikaraguine uleknine imaju vrlo mnogo kiše: više od 3000 mm na godinu, a po nekim stanicama i preko 5000 mm. Tako na pr. Greetown na morskoj obali ima 6600 mm (još nije objašnjen uzrok toj pojavi!). Na pacifičkoj pak položini protegao se po njezinoj unutrašnjosti pojas, gdje pada ispod 2000 mm, dok uz obalu množina dosiže i do 3000 mm. Kako u sjevernom Hondurasu gorje dopire malone do atlantske morske obale, po njegovoj unutrašnjosti sve do pacifičke obale množina je kiše manja od 2000 mm; pasatni vjetar oborio je svu svoju vlagu na te visoke ispone, tako da je preko njih prešao omjerno suh. U Costarici i Panami odnosi su padalina jednostavniji: gorski se lanac vuče pored Karipskoga mora, i na tu stranu pada najviše kiše, preko 3000 mm. Na pacifičku stranu gora pada dakako mnogo manje, ispod 1000 mm; samo na dva mala poluotoka (Nicoya u Costarici i Azuero u Panami), koji su se pružili daleko u more, pada nešto preko 2000 mm. Bez obzira na veliku množinu u Greetownu, bit će da se množina padalina uvećava od morske razine do nekih 1400 ili 1500 m aps. vis., a da to nije posve točna međa, jer ima premalo visokih stanica za rješenje tog problema.

B. Srednjoameričko otočje ima klimu, koja je različita po zapadnim otocima i po istočnima. Zapadni otoci stoje donekle pod utjecajem hladnih vjetrova sa sjevernoameričke Korutine, dok po istočnim Antillama i Bahama-otocima vlada pasat, koji ublažuje temperature. U takvom su položaju naročito Bahama-otoci, koji su cijelu godinu pod utjecajem pasata; radi toga nema nesnosne vrućine. U zimsko doba vjetar duva sa sjeveroistoka, a ljeti zakrene na jugoistok, dakle s mora; radi toga je temperatura zraka vrlo jednolična tokom godine, i nema nesnosne vrućine; najtopliji mjesec (srpanj) iskazuje prosječnu temperaturu od 27.8° C, a najhladniji (siječanj) 21.8° C. Po Velikim Antillama, a po njihovim niskim aps. visinama, temperatura je vrlo jednolična, tako da razlika među prosječnom temperaturom najtoplijega i najhladnijega mjeseca iznosi najviše 6.9° C. Takve visoke vrijednosti vladaju na Cubi, i to na nezaštićenim mjestima, na pr. na Habani: siječ. 21.3° C, srpanj 27.7° C, jer je pod utjecajem hladnih sjevernih vjetrova. Naprotiv u Santiago de Cuba, koji je u zavjetrini gore Sierre Maestre, a na njenom podanku kod obale, razlika je samo 3.3° C, jer siječanj ima temperaturu 24.8° C, a srpanj 28.1° C. Takve jednolične temperature vladaju ipo ostalim Velikim Antillama:

	siječ.	srp.	koleb.
Jamaica:
Kingston 15 m	24.3°	27.6°	3.3°
Chinchona 1496 m	14.5° II.	18.2° VIII.	3.7°
Haiti:
Port au Prince 37 m	24.4°	27.8°	3.4°
Puerto-Rico:
St. Juan 5 m	24.1°	26.9° VIII.	2.8°

Po Malim Antillama isti su odnosi temperature kao i po Velikima: velika jednoličnost, i po tome male razlike među prosječnim vrijednostima ekstremnih mjeseci.

Padaline su po svim antiljskim otocima dosta znatne, kako to mora biti po položaju samih otoka u toplom moru, a i poradi njihova gorovita karaktera. Po svim antiljskim otocima množina kiše dosta je znatna; svagdje pada preko 1000 mm, ali gdjegdje i preko 2000 mm, a na Guadeloupi (Camp Jacob) i do 3765 mm. Svagdje, gdje su isponi tako položeni, da su prema sjeveru pasata u navjetrini ili zavjetrini, velika je razlika u množini padalina. Tako na pr. na otoku Dominici u navjetrini pada 2621 mm, a u zavjetrini 1901 mm na godinu. Dakako po visokim isponima pada mnogo više nego po nizinama. Treba istaknuti pri tom, da se množina padalina doduše uvećava s aps. visinom, ali do neke međe. Čini se, da je na Antillama ta međa u visini od nekih 1400 do 1500 m; iznad toga se množina padalina umanjuje. Tako na Jamaici pada 

u Kingstonu aps. vis. 15 m 964 mm

u New Castlu „ „ 1160 „ 2820 mm

u Chinchoni „ „ 1495 „ 2707 mm

Prema svim tim odnosima podaci o padalinama jedne stanice ne mogu dati prave slike o njima za cijeli otok. Vrlo je značajno, da i po Velikim Antillama, gdje se ispinju i visoke gore, postoje male razlike godišnjeg perioda padalina, kao što ih ima po tropskim krajevima. U cijeloj Zapadnoj Indiji veljača i ožujak najsušniji su mjeseci, dok je kišno doba ponajviše dvostruko: u svibnju i listopadu. Po najjužnijim otocima kišno doba je kasnije: u lipnju, srpnju, pa i početkom kolovoza, odnosno u studenom. Jednostavan raspored tlaka zraka po Antillama remeti se u kasno ljetno doba. Tada se razvijaju strahoviti zapadnoindijski »hurrikani«, tropski vihori. Te vrtune zahvaćaju krajeve u promjeru od 100, a malone i od 1000 km, u svoj utjecajni opseg. Na početku se pomiču naprijed malom brzinom, da postepeno porastu na 30 do 55 km na sat. Na svom putu načine mnogo štete na kulturama po otocima. Otoci Djevica stoje cijelu godinu pod utjecajem pasata, i taj ublažuje temperaturu tropske klime; kad pak on počne slabije duvati, temperatura se povisuje. Radi toga su godišnja i dnevna kolebanja malena; na otoku St. Croix dnevna ne prekoračuju 5° C, a prosječna godišnja 3.2° (veljača 24.6°, kolovoz 27.8° C). Kako se gore protežu u smjeru pasata, a jer su niske, zrak — iako se penje uzbrdo — ne izlučuje mnogo vlage: godišnje prosječno 1208 mm. Te padaju u doba kulminacije Sunca: najjače u listopadu (153 mm), a sekundarno u lipnju (117 mm). Klima Otoka iznad vjetra ima još veći tropsko-oceanski karakter od ostalih zapadnoindijskih otoka. Provale hladnih vjetrova sa sjevera vrlo slabo utječu na zrak toga otočja, jer prodiru prema toplom jugu, gdje su temperature mora omjerno visoke. Temperatura zraka na Martiniquu iskazuje u kolovozu 27.0° C, a u veljači 24.3° C; prema tome je prosječno kolebanje samo 2.7° C. Ipak tokom duljeg perioda godina po tom otočju ima katkada i znatnih ekstrema; njihov prosjek na Martiniqueu za maksimum je 33.5°, a za minimum 16° C. Što se tiče padalina, one su mnogo zavisne o reljefu pojedinih otoka. Po gorovitoj Guadeloupi pada u navjetrini 3765 mm, a u zavjetrini 1635 mm. Slično je na Dominici: 261, odnosno 1901 mm. Na plosnatom Barbadosu pada samo 1467 mm. Kiša po tom otočju pada ponajviše u ljetno doba, dok je jesenski maksimum katkada jači od ljetnoga. Zimi, naročito u prva tri godišnja mjeseca, pada dosta malo kiše.

Rudstvo. A. Srednjoameričko kopno. Ruda ima po srednjoameričkom kopnu, ali eksploatacija nije tehnički savršena. Ima zlata, srebra, olova, bakra, željeza i cinka. Glasovit je rudnik zlata Chontales (Nicaragua). U Hondurasu kao da je tlo bogato rudama: srebrom, bakrom, olovom, cinkom, željezom, a osobito zlatom (18000 unca godišnje). U Guatemali se ponešto ističu rudnici olova i srebra; u Salvadoru srebra. U Costarici su se vrlo malo bavili rudarstvom (zlato, srebro, mangan), dok Panama daje nešto zlata i za izvoz.

B. Srednjoameričko otočje ne obiluje korisnim rudama, ugljem i željezom, već nešto malo plemenitim, a i drugim kovinama. Na Cubi iskapaju željezne rudače godišnje i do 270.000 tona, bakrene 125.000 tona, zatim kromove rudače 70.000 tona, pa i asfalta. Na otoku Haiti utvrđeno je, da ima ležišta bakra, željeza, srebra, mangana, petroleja i smeđeg uglja, ali se jedva nešto malo iskapa. Puerto-Rico ima ležišta zlata i željeza, ali u neznatnim količinama. Na Jamaici ima nešto olova, bakra, srebra i cinka, ali se ne eksploatiraju.     A. G.

Biljni pokrov. Srednja Amerika pripada u biljnogeografskom pogledu neotropskom flornom carstvu, i to južnoameričkoj regiji (austroamerikanum), koja je na području Srednje Amerike zastupana karipskom pokrajinom (Karibis). Ona obuhvata malene prostore kopna i zapadnoindijsko otočje, dok pustinjski krajevi Mexica pripadaju srednjoameričkoj regiji (centroamerikanum) neotropisa.

 

Pokrajina Karibis dobila je ime po Karipskom moru, i obuhvata obalne dijelove Mexica i srednjoameričkih država, najjužniji dio Floride, Antille i najsjevernije dijelove Južne Amerike na jugozapad sve do Guayaquila. Prvotno su Karibis karakterizirale džungle, koje su utjecajem čovjeka znatno potisnute. Ipak ima još uvijek bujnih, veoma lijepih džungla u pojedinim dijelovima Karibisa. Od palma je značajan rod Oreodoxa, zatim Chamaedorea i Sabal. U karipskoj džungli ima osim toga cikadeja (Ceratozamia i Dioon), muzaceja (Heliconia) sa širokim listovima i drvolikih paprati. Mnogo korisno drvlje pripada karipskoj džungli, tako Cedrella odorata L., koja daje cedrovo drvo, acajou femelle, zatim mahagonijevo drvo (Swietenia mahagoni Jacq.), te kampešovina (Haematoxylon campechianum L.) i dr. U sastavu džungla Karibisa sudjeluju porodice Anonaceae, Combretaceae, Lauraceae, Myrtaceae, Sapotaceae i dr. U visinama nema džungle, već su tamo šume zimzelenih hrastova, johe, orasi, prekrasne magnolije i likvidambar (Liquidambar). Na sušim mjestima javljaju se i savane, a povrh njih planinska vegetacija.

Neobično je bujan svijet otočja. Same Antille imadu oko 100 endemičkih vrsta, a Cuba i Jamaica imaju i endemične rodove, neke od njih vrlo starog značaja. Tropska područja Srednje Amerike dala su čovjeku veoma velik broj različnih gospodarskih, ljekovitih i ukrasnih biljaka. Odavle potječe kakaovac (Theobroma cacao L.), različni kozlaci, kaćuni i dr.

LIT.: v. Sjeverna Amerika, Biljni pokrov.       I. P.

Zoogeografija. A. Na srednjoameričkom kopnu životinjstvo se ne ističe toliko kao po sjevernom i južnom američkom kopnu. Životni prostor čopora velikih životinja prerija Sjeverne Amerike nije nikad daleko prešao sjevernih granica Mexica. Dragocjeni krznaš sjevera, dabar, živi samo po delti Colorada; i šumska životinja sjevera, medvjed, udomio se ponešto samo po šumama do srednjeg Mexica. Životinjstvo ima više zastupnika Južne Amerike nego Sjeverne, jer osim vuka, stepskog psa, zeca i vjeverice, živi ondje tapir, jaguar, pasanac i dr., pa onda puma, tobolčari, rakun, mravar, ptice raznih boja i dr. Naprotiv veliki sisavci Južne Amerike: guanacos, alpacos i vicuñe nijesu se snašli u Srednjoj Americi; a i životni prostor južno

američkog kondora seže prema sjeveru samo do Sierre Meride u Yucatanu. Pored navedenih životinja još su dvije, koje treba spomenuti.

Rijetka je ptica paunasti puran po srednjoameričkom kopnu. Raskošjem boje svog perja nadvisuje samog pauna.

Od zmija je po Srednjoj Americi najviše poznata vodena čegrtuša (crotalus adamanteus); to je najljepša od svih čegrtuša, a i znatno je veća od ostalih.

Od domaćih životinja gaje se po Srednjoj Americi kokoši, svinje i purani. Stočarstvo je razvijeno samo sporadično i u maloj mjeri, i to po suhim krajevima.

B. Srednjoameričko otočje. Još u tercijaru nije postojala kopnena veza među Sjevernom i Južnom Amerikom; izmjena životinja među njima bila je spriječena, a i danas nije potpuna. Osobito se na otočju vidi ta činjenica. Nijedan od sjevernoameričkih sisavaca nije dospio do Cube; otok Trinidad, koji je posve blizu južnoameričkom kopnu, ima omjerno mnogo njegovih sisavaca. Među njima je jedino južnoamerički glodavac aguti (dasyprocta aguti) dospio najdalje na sjever po Antillama. Životinjstvo je po ovom otočju mnogo manje rasprostranjeno nego po Južnoj Americi s jedne strane radi ograničenog životnog prostora, a s druge radi neznatnije različitosti životnih uvjeta po otocima — jedino su kopneni puževi neobično mnogo rašireni. Malone svi odnosi životinjski iskazuju veze s Južnom Amerikom: ptice, gmazovi, vodozemci i kukci imaju svoje srodnike po srednjoameričkom kopnu i po Južnoj Americi. Velike Antille nemaju životinja velikih oblika, što je dokazom, da su se vrlo rano odcijepile od svoga kontinenta. S Južnom Amerikom bile su mnogo dulje u vezi s pomoću kopnenog mosta, i zato su njihove faune vrlo srodne. Sve veća kultura tla te sječa ili paljenje šuma mnogo su pridonijeli umanjivanju faune. Po Antillama nema kao ni po Južnoj Americi brojnih čopora majmuna, ni grabežljivaca, a ni kopitara. Jedna posve strana životinja dopremljena je ovamo — po svoj prilici od crnaca, koji su došli na Antiljsko otočje u najranije doba evropske kolonizacije. Morska kokoška (numida meleagris) podrijetlom je iz zapadne Afrike, otuda je prenesena u Srednju Ameriku, gdje je na Antillama podivljala, a na Cubi i Jamaici se toliko razmnožila, da čini štetu nasadima. Glasi se neugodnim reskim glasom, a svadljiva je, pa progoni drugu perad. Vrlo je zanimljiva kopnena rakovnica (gecarcinus ruricola). Te se rakovnice razmile svuda po kopnu, pa i dva sata hoda od obale, a borave po grobljima i nečistim mjestima. U veljači putuju do obala, da snesu jaja u moru, a u svibnju se opet vraćaju na kopno posve mršave i iscrpljene, ali se ovdje brzo oporave.

Žiteljstvo. A. Kontinentski dio Srednje Amerike iskazuje tragove neke primitivne kulture, koja kao da nije poznavala teženja tla, već samo lov. Od Mexica pak do Južne Amerike razvila se zatim neka arhajska kultura, koja je znala težiti tlo i tkati, a i modelirati glinu. Iz te arhajske kulture razvile su se postepeno više kulture, koje su onda propale. Tako je kultura Maya prekoračila svoj vrhunac već oko 600 po Kr. Maya su bili najveći stvaralački narod kulture; od nje su živjeli mnogi susjedni narodi, oko svega srednjoameričkoga mora. Kulturna krajina Maya obuhvata sjeverne zemlje Srednje Amerike (Tabasco, Chiapas i Yucatan), pa i današnju Guatemalu. Materijalna kultura odgovara u krupnim crtama onoj, koja je svojstvena mehičkom kulturnom krugu.) I kod Maya vegetabilna je hrana običnija od animalne, jer se i kod njih privredni život osniva na ratarstvu, a nikako na stočarstvu. Najviše su gajili kukuruz, koji je u jednoj godini davao dva puta roda, zatim grah, juku, kakao, razne voćke, papar, pamučiku i duhan. Za razliku od gajenja kulturnih biljki u Mexicu nijesu Maya u Srednjoj Americi mogli izgraditi posebnih naprava za natapanje polja, jer nema povećih potoka i rijeka; oni su morali svoja polja terasirati. Ako su Maya i bili pretežno ratari, ipak im je i lov donosio hrane, a kao lovačko oružje imali su koplje, luk i strelice. Jezična skupina Maya raspada se danas u više od 20 jezika; pravi se jezik Maya govori u Yucatanu. Po južnim krajevima kontinentalne Srednje Amerike žive indijanska plemena, koja imaju jezičnih odnosa s Južnom Amerikom. U jugoistočnom dijelu Srednje Amerike u doticaju su kod jezera Nicarague tri naroda: Misquito na sjeverozapadu jezera, Mangue njemu na jugozapadu, a na jugoistoku Čibča dopiru do jezera. Misquito (nikako: Mosquito) bili su nekada ozloglašeni kao gusari s karipske obale u Nicaragui; danas su brojem znatno smanjeni, ima ih jedva 12.000, a izmiješani su s crncima. Mangue (Čorotegi) su oko 1000 po Kr. amo dospjeli iz Mexica, ali su u toj svojoj novoj domovini danas malone izumrli. Plemena Čibča protegla se od Nicarague do Ecuadora u Južnoj Americi; ona bi dakle bila vršila neku posredovnu ulogu između kulture Maya i Inka, da su sama imala neku višu kulturu i neku političku jedinstvenost. Ali ta su plemena bila, svako za se, posve samostalna, pače su među sobom i vojevala; takvi su odnosi bili više zaprekom nego mostom za širenje srednjoameričke (Maya) kulture prema jugu i peruanske (Inka) kulture prema sjeveru. Ako je ta kultura Indijanaca i bila visoka, ipak je mnogo zaostajala za onom, koju su onamo donijeli Španjolci. Utjecaj tih došljaka na urođenike bio je fatalan: broj urođenika bio je stalno sve manji. Dok je u početku 16. st. bilo možda 15 milijuna Indijanaca, danas ih ima jedva 2 1/4 milijuna.

Kopnena Srednja Amerika ima sada oko 7 milijuna žitelja (bez srednjoameričkog dijela Mexica). Prema popisu od 1928 bilo je bijelaca 350.000, Indijanaca 2,235.000, mješanaca preko 3 milijuna, crnaca 190.000 i nešto Mongola. Među mješancima osobito se ističu svojim brojem Ladini (mješanci bijelaca i Indijanaca), kojih ima mnogo u Guatemali (705.000), u Nicaragui (460.000) i Hondurasu (850.000), a u Panami isto takvi mješanci mestici (280.000).

B. Srednjoameričko otočje. Skupina prirodnih naroda, koji su došli pod utjecaj zapadnih visokih kultura i tako znatno izgubili svoj prvotni etnografski karakter, jest staro indijansko žiteljstvo Zapadne Indije. Utvrđeno je (Sven Lovén), da najstariji žitelji Antilla nijesu bili useljenici iz Južne, već iz Sjeverne Amerike. Od njih se u doba otkrića Amerike bio sačuvao mali ostatak po zapadu Cube (Guanatabeyi). Sve su te pražitelje potisnuli i apsorbirali Aruaki, i to njihovo pleme Taino (plemeniti), tako da su ovi već bili gospodari po Antillama, kad su tamo prispjeli Evropljani. Domovina Aruaka bila je u Južnoj Americi, gdje su bili već razvili svoje kulturne i privredne oblike, prije nego što su se počeli seliti u pretpovijesno doba. Ta je predaja bila još živa, kad su došli u dodir sa Španjolcima. Aruaki su se bili zasjeli i po Malim Antillama, ali su ih ondje podjarmili Karibi, došavši tamo iz Južne Amerike, i time im prekinuli svaku vezu s njihovom pradomovinom. Jedino su Aruaki po Bahamskom otočju bili pošteđeni od provala Kariba, koji nijesu dopirali onamo radi poveće udaljenosti. Današnje je žiteljstvo po srednjoameričkom otočju posve izmijenjeno; nestalo je Aruaka, nestalo je i Kariba. Po Bahamima već nakon nekoliko decenija nestalo je urođenika: danas su ondje u pretežnoj većini crnci, koje su kasnije dopremili Evropljani, da im vrše ratarske poslove. Na Cubi, gdje su se Španjolci zarana udomili, doveli su crnce, da im obrađuju plantaže. Danas potomci tih crnaca sačinjavaju trećinu žiteljstva Cube. Po Jamaici su žitelji većinom crnci (660.000), ostali su mulati (157.000), dok bijelaca ima samo 14.000. Na otoku Haiti dvije su republike. U republici Haiti od 3 milijuna žitelja 2,700.000 (90%) su crnci, ostali su mulati; bijelaca ima oko 300. U republici San Domingo (Republica Dominicana) ima mestika 445.000, crnaca 227.000, a bijelaca 223.000. U Puerto-Ricu žiteljstvo je u velikoj većini bijelo (1,312.000), dok crnaca i miješanaca ima 1/4 (411.000). U Puerto-Rico je dospjelo poslije 1509 mnogo Španjolaca, koji su ukrštavanjem s urođenicima, Aruacima, osnovali današnje mješance Jivaros. Otoci Djevica već su drukčiji: crnaca je ponovo mnogo: 78.3% (17.000), mješanaca 12.4%, a bijelaca 9.1%. Po Malim Antillama, i to po »Otocima iznad vjetra«, osim bijelaca, koji upravljaju pojedinim otocima, većina su crnci; njih je danas možda već 180.000.

Gustoća žitelja. Po srednjoameričkom kopnu žiteljstvo je tako raspoređeno, da ga ima najviše po pacifičkom, a najmanje po atlantskom pomorju. Po pacifičkoj obali naime ima mnogo podesnih luka, koje posjećuju ne samo domaći poštanski parobrodi, već i evropski, bilo da dolaze kroz Panamski kanal, bilo s juga kroz Magalhãesov tjesnac. S tih pacifičkih luka vode kratke željezničke pruge prema unutrašnjem visočju. Aglomeraciju žitelja po pacifičkoj obali podupire u znatnoj mjeri i rodno tlo, jer je ono pokriveno vulkanskim materijalom, koji snažno podupire rast biljki.

Politički odnosi. Politička dioba. A. U kopnenoj Srednjoj Americi samostalne su države: Guatemala, El Salvador, Honduras, Nicaragua, Costa Rica i Panama; na poluotoku Yucatanu ima Velika Britanija posjed Honduras, a Sjeverna Američka Unija ima u Panami Kanalski pojas. B. U otočnoj Srednjoj Americi samostalne su države: Cuba, Haiti i San Domingo (Republica Dominicana). Francuska posjeduje među Malim Antillama: Martinique, Guadeloupe, St. Martin (istočni dio), St. Barthélemy, Marie Galante; Nizozemska ima među Malim Antillama otočiće Saba, St. Eustatius i zapadni dio otoka St. Martin. Velikoj Britaniji pripadaju od Velikih Antilla Jamaica, a od Malih St.Vincent, Grenada, Tobago, Barbados, Dominica, Anguilla, Barbuda, St. Cristophor, Antigua, Montserrat, S-ta Lucia, Grenadines, a u Otočju Djevica: Anegada, Virgin Gorda, Tortola, i konačno Bahame, Sjevernoamerička Unija posjeduje u Otočju Djevica otoke Culebra, St. Thomas, St. John i St. Croix. (O pojedinim važnijim otocima i njihovim odnosima v. pod posebnim imenima).

JUŽNA AMERIKA

Južna se Amerika protegla u smjeru sjever-jug, a pružila se kao šiljat klin prema Antarktiku. Meridijanska je njezina dužina nekih 7500 km, dok je široka najviše 5100 km. Člankovitost je njezina vrlo malena. Otoci (sjeverni) Trinidad i Tobago, pa Otoci ispod vjetra na sjeveru, Patagonski otoci i Ognjena zemlja na jugu odcijepljeni su dijelovi kontinenta i prema tome su uklopljeni u njegov ocrt. Falklandski otoci su samostalni, ali se ispinju iz kontinentskog šelfa, koji se ondje pružio daleko na istok. Naprotiv su otoci Galápagos i Juan-Fernandez u Pacifiku, a Fernando Noronha, (južni) Trinidad i St. Paul — svi usred Atlantika — posve oceanski otoci, a samo su konvencionalno priključeni Južnoj Americi, jer su ih južnoameričke države zauzele. Osvrnemo li se na površinu ispona i niskih ravni, od nekih 18 milijuna km², koliko ih ima Južna Amerika, otpada na ispone 8.1 milijuna km², a na niske ravni 9.9 milijuna.

Geologija. U Južnoj Americi raspoznajemo četiri glavne geologijske sastavine. Na istočnoj, atlantskoj strani, ispeta je ukočena kristalinska plasina Brazila i Guayane; na zapadu se pored pacifičke obale proteže od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga borani gorski sistem Anda; treća je sastavina geologijski mlada nizina, po kojoj teku riječja Orinoca, Amazona i La Plata (Parana-Paraguay), koja u neku ruku rastavljaju brazilsko-guajansku plasinu od Anda; i konačno četvrta patagonska stepenasta krajina.

Geologijski najstarija sastavina Južne Amerike je pogorje Brazila i Guayana. Taj brazilski masiv, koji se svojim povijarcima pružio do Argentine i Uruguaya, izgrađen je od arhajskoga kamenja, a tako je intenzivno bio boran, da se danas ne može raspoznati, je li plutonskoga ili sedimentnoga podrijetla. Eksogene sile poravnale su ga onda tokom dugog denudacijskog perioda, tako da se na taj način razvila velika površ. Iza toga su već u algonkiju nastale trangresije, ali njihove ostatke pokazuju danas samo gdjegdje Minas Geraes, Bahija i Mato Grosso (golemo grmlje). U starom paleozoiku bit će da je nastala uleknina između brazilskoga i guajanskoga pogorja, tako da je silursko more moglo prodrijeti tamo. Algonkijske i staropaleozojske sedimente zahvatilo je na međi silura i devona boranje kaledonskoga smjera SI—JZ. U tom periodu glavni su se tektonski pokreti sastojali od paraklaza (proloma) i premetnuća plasina. Endogene sile neznatno su poremetile one slojeve, koji su se sedimentirali u narednim periodima, tako da njihovi ostaci daju pogorju Brazila i Guayane karakter ravnjaka. Takav se karakter to lakše raspoznaje, osobito po južnom Brazilu, što je pogorje pokriveno golemim trijadičkim izljevima lave. Još je problematično, do kuda se u početku pružala brazilska masa prema Patagoniji i karipskom primorju. Naprotiv uz pacifičku obalu Južne Amerike proteže se prekinuti gorski lanac, koji je kristalinskoga karaktera kao i brazilsko-guajanski masiv. Ova činjenica dopušta, da smatramo taj masiv temeljem, na kojem počiva i andinska geosinklinala. Kad su se pak počeli borati sedimenti, koji su se u njoj staložili, efekt se tog tektonskog procesa vrlo jako osjetio osobito po zapadnim krajevima brazilske mase: po njoj su nastali rasjedi, bore i premetnuća. Ispelo se i po koje rasjednuto gorje, koje se danas ističe kao samački ispon među Andama na zapadu i brazilskog pogorja na istoku. Te su sierre također dijelovi stare brazilske mase, a ispinju se kao stršenici iz površja, koje je po susjednoj nizini izgrađeno od mladih kontinentalnih taložina. Između brazilsko-guajanskog masiva na istoku, a pacifičkog primorja na zapadu, proteglo se mlado borano gorje Cordilleras de los Andes, ili kratko: Ande, od krajnjeg juga Patagonije do krajnjeg sjevera kod Paname. Koncem mezozoika počela je vrlo znatna promjena u geologijskom razvitku Južne Amerike. Na zapadu pod utjecajem golemih sila ispelo se tlo i stvorio se praoblik današnjih Anda. Pored toga provalili su na mnogo mjesta brojni vulkani, koji su se popeli do znatnih visina; pritom su mnoge prostrane doline bile potpuno ispunjene magmatičkim materijalom, a njime pokriti i mnogi poveći isponi. Sve se do danas osjeća u Cordillerama utjecaj vulkanskih sila, dok u samoj unutrašnjosti Zemlje nastaju poremećenja slojeva. Vulkani često snažno provaljuju, a od poremećenja trese se krajina. Ande nijesu jedinstven gorski sistem, već iskazuju u pojedinim dijelovima vrlo različitu strukturu i morfologiju. Naročito za patagonsku Cordilleru nije sigurno, je li sastavina Anda ili brazilskog masiva. Ande u užem smislu, glavne Ande, normalno su borano gorje, koje se ispelo pod pritiskom sa zapada. Za boranja toga gorja bilo je efuzija i intruzija magme, što je — po Steinmannu — imalo vrlo aktivnu ulogu u orogenezi Anda. Djelatni vulkani su ograničeni na zapadne gorske lance, samo se gdjegdje (u Ecuadoru) ističu i po istočnim Cordillerama. Mnogo je prostraniji bio vulkanski pojas koncem tercijara; ta u Boliviji širina tog starog vulkanskog pojasa iznosi 200 km. Kao posebni dio andinskog gorskog sistema smatramo Kolumbijske Ande. Na sjeveru od luke Guayaquila gorje naime zakreće na istok, rastače se prstasto, a među pojedine lance uvukle su se goleme uleknine, koje su otvorene prema sjeveroistoku. Ova promjena općeg obličja površja ukazuje na strukturne suprotnosti među sjevernim i srednjim Andama. Steinmann je utvrdio, da zapadni dio Anda u Peruu, na međi Ecuadora, zakreće na ZSZ prema oceanu. Taj povijarac sašao je u more, kad se u tercijaru i posttercijaru zapadna (pacifička) obala Južne Amerike prolomila, a da ne znamo, kuda se dalje protezao. Boranje glavnih Anda počelo je već koncem mezozoika, a razvijalo se u raznim fazama. Nema sumnje, da su eksogene sile tokom boranja tako snažno denudirale površje, da su nastale prostrane ravnice, koje su danas u velikim visinama; takva je bolivijska Puna. Još se danas mnogi bregovi Anda penju uvis preko snježne međe. Dakako da je u doba leda i po Južnoj Americi snježna međa bila niža od današnje; u najjužnijoj Patagoniji ledenici su na obje strane Magalhãesova tjesnaca dopirali do atlantske obale. Najmanje je bila snižena snježna međa po sušnim krajevima, na pr. u sjeverozapadnoj Argentini. Glede periodiciteta oledbe sigurno su utvrđena dva perioda. Ritmička izmjena eolskih i fluvijalnih taložina po niskim Pampama ukazuju na četiri pluvijalna perioda; njima bi po visokim Andama odgovarala četiri glacijalna perioda (O. Schmieder). Među lancima Cordillera postoji znatna razlika s obzirom na njihovu geologijsku starost. Kad mislimo samo na tri glavna lanca, onda znamo, da je zapadni lanac izgrađen od arhajskoga kamenja, ali nije cjelovit, nema ga pored sve obale, već samo na jugu i na sjeveru. Istočni je lanac od paleozojskoga kamenja, a srednji — među zapadnim i istočnim — od mezozojskoga.

Geomorfologija. Južna Amerika izgrađena je od četiri geomorfologijske prirodne cjeline: 1. Na zapadu zauzimaju Ande gotovo jednu šestinu tog dijela svijeta te se prostiru kao snažno razvijeno meridionalno borano gorje, počevši od srednjoameričke prevlake, pa sve do Ognjene zemlje; — tu se nalaze najviši isponi kontinenta, među kojima ima mnogo vulkanskih bregova. 2. Na istoku je prostrano bregovito tlo umjerene visine, i to na sjeveru gorje južne Venezuele i Guayane, koje rastavlja dolina rijeke Amazone od mnogo većega, južnoga gorja u Brazilu. 3. Po krajnjem jugu Južne Amerike, a istočno od Anda, nalazi se visoravan Patagonije sve onamo do Ognjene zemlje. 4. Kao četvrtu geomorfologijsku sastavinu smatramo one nizine, koje su se raširile između Anda s jedne, a guajanskoga i brazilskoga gorja, odnosno Atlantskog oceana, s druge strane.

1. Ande, golem gorski bedem, prate cijelu zapadnu i sjevernu obalu Južne Amerike od rta Horna na jugu do otoka Trinidad na sjeveru. Isto kao što obala, tako i Ande u svojem sjevernom dijelu zakreću na istok u obliku golemoga luka, u sredini se protežu smjerom meridijana, da onda i na krajnjem jugu zakrenu prema jugoistoku, dȁ, i prema istoku. Ondje, gdje se ta dva luka sastaju, u srednjim Andama, gorje je najprostranije i najviše; vrhunci — djelomice vulkani — prelaze ovdje 6000 m visine, dok se zavale među lancima nalaze u visinama i od 4000 m. Na krajnjem sjeveru jedan lanac zakreće na sjeverozapad, da zađe pod more, drugi lanac prelazi u Panamsku prevlaku, a nekoliko njih — prekinuti morem — u hondurasku krajinu Srednje Amerike; glavni pak lanci zatvaraju morsku ulekninu Maracaibo, a od njih se jedan protegao dalje na istok, gdje se svršava na otoku Trinidadu. Promatrajući Ande u poprečnim profilima, opažamo, da nijesu svagdje jednolična oblika. Po krajnjem jugu ističe se samo jedan lanac, ali se malo dalje javljaju drugi. Zapadni obalni lanac raskinut je sve do otoka Chiloe u mnoge otoke i poluotoke. Odatle taj raskinuti lanac postaje prema sjeveru jedinstvenim i zatvara s glavnim lancem dugu dolinu, koja je prečkama (»nudos« = čvorovi) raskinuta u nekoliko odsjeka. Dalje na sjeveru, kako su lanci odmaknuti jedan od drugoga, među njima su prostrane zavale. U jednoj je od njih jezero Titicaca (»mačja hrid«), najveće u Južnoj Americi (8200 km²), a u visini od 3816 m. Do njega su ruševine dvora vladara Inka, koji su po tim krajevima bili razvili zamjernu kulturu; nju su uništili Španjolci, kad su tamo prispjeli u potrazi za zlatom. Voda je duboka 272 m, ima temperaturu od 12° do 15° C, a u njoj mnogo riba. Razina se vode koleba prema godišnjim dobama, ali uopće opada; na pristrancima ima obalnih linija u visini od 200 m iznad njegove razine, koje jasno kazuju, da je nekad bila za 200 m viša od današnje. Ta pojava ne zavisi o sunčanim pjegama, već od pukotina, kroz koje voda prodire u unutrašnjost Zemlje, jer ih svojom kemijskom snagom širi sve više, dakako, vrlo polagano. Dalje prema sjeveru, a počevši od S-ta Rosa u južnom Peruu, razvila su se najprije četiri, a onda tri gorska lanca. I ovdje su te duge i visoke doline raskinute prečkama u zavale, gdje se razvilo i po koje veće naselje; takvo je na pr. Quito u Ecuadoru u visini od 2850 m. Paralelizam lanaca ističe se još i po sjevernijim krajevima; pored jednog malog primorskog lanca postoje tri poveća, koji su rastavljeni dolinama rijeke Magdalene i njezinog pritoka Cauca. Postepeno se onda gube zapadni i srednji lanac pod nizinom rijeke Magdalene, dok se istočni lanac rastače, da njegovi povijarci zakrenu sasvim na istok. Od goleme množine kiše, koja se ruši na tu Ameriku, naročito na sjeverni dio, velik dio teče površjem tla, da se konačno salije u more. Kako su Ande, gdje su isponi tla najviši, protegnute pored obale Pacifika, teče malone sva voda po istočnom tlu Amerike i odatle polazi u Atlantik. Taj ocean dakle prima upravo kolosalne množine vode, dok u Pacifik teku samo vrlo kratke rijeke — zapravo poveći potoci. — Najsjevernija rijeka je Rio Magdalena, glavna rijeka Columbije. Izvire pod 2° sj. š. i teče po dugodolini između srednjeg i istočnog lanca kolumbijskih Anda prema sjeveru u duljini od 1350 km, da se salije u Karipsko more. U srednjem toku siječe izboje obaju lanaca, ali stvara i katarakte, koji su zaprekom plovidbi; da ih promet zaobiđe, morali su izgraditi željeznicu. U donjem toku ulazi u prostrane nizine, gdje prodire kroz močvare, a salijeva se u more kroz više rukava; iz jednoga od njih izgrađen je plovidbeni kanal do primorskog naselja Cartagéna. U najdonjem toku rijeka je plovna, ali brodarenje trpi mnogo od česte izmjene vodostaja, ali i od čestih izmjena korita. Od Ognjene zemlje, gdje su isponi visoki i do 2100 m (Mt. Darwin) — prema sjeveru su Ande doduše prekinute Magalhãesovim tjesnacem — ispinju se do najviše gore u Južnoj Americi, do vulkana Aconcague (7040 m) na 32∙5° j. š. a odatle se gorje snizuje, ali se ipak ispinju vulkanski vrhunci do 5000, pa i 6000 m. Odatle se gorje snizuje na 3500 m, da se ponovo počne ispinjati do golemih bregova, po kojima vlada vječni snijeg. Zadnji najviši isponi jesu Sierra Nevada de S-ta Marta i Sierra de Merida, koje okružuju lagunsku ulekninu Maracaibo. Povijarac Anda, koji se najdalje pružio na sjever do obala Karipskog mora, jest Sierra Nevada de Santa Marta. To je golema gorska trupina, koja se ispela do 5100 m, strmenita na tri strane, a samo na sjeveroistoku u vezi s gorskim vijencem Anda. Sastavljena je od pradavnog eruptivnog kamenja, dok mlađih eruptiva nema. To je silno gorje, koje s mora podaje veličanstven pogled, a pokriveno je velikim šumama; od mnogih je malih rijeka duboko prorezano u mnogo plasina. Na južnoj strani snježnog lanca proteže se niz morena, što je dokazom, da je cijeli masiv bio pod opsežnim ledom u glacijalno doba. Istočni lanac Anda zakreće na sjeveroistok pod imenom Sierra Nevada de Merida (Cordillera de Merida); to je borano gorje, koje se penje do 5000 m visine. Na sjeverozapadu joj je uleknina, niska nizina, nadaleko još močvarna, a u njezinoj sredini laguna Maracaibo, spojena uskim kanalom s morem. Orografijski je nastavak te Sierre »Karipsko gorje«. Ono se vuče po cijelom sjeveru Venezuele a pored obale; sastavljeno je od dvaju paralelnih lanaca: jedan viši po primorju, drugi niži po unutrašnjosti, među njima je uzdužna dolina. Gradnja toga gorja uglavnom je efekat rasjeda, koji se protežu u smjeru istok-zapad. Ali ima i paraklaza poprečnih smjeru lanaca; po tom procesu raskinuo se od kontinentskih lanaca otok (Sjeverni) Trinidad.

Otoci Sjeverni Trinidad i Tobago imaju poseban položaj među zapadnoindijskim otocima. Vrlo je tijesan njihov odnos prema kopnu Južne Amerike, tako da ih nazivaju »južnoameričkim otocima«. Oba otoka naime počivaju upravo na južnoameričkom šelfu, a rastavljena su od kopna uskim i plitkim kanalima. Trinidad je udaljen od kopna samo 16 km, tako da ga smatramo prekinutim nastavkom venezuelskih primorskih Cordillera. Ogranci tih Cordillera jesu ona tri gorska lanca, koji se pružaju u smjeru istok-zapad, a rastavljeni su dvjema ulekninama. Jugozapad Tobaga sastavljen je od gorja, koje je nastavak sjevernog lanca Trinidada. Kameni materijal, od kojega su sastavljena oba otoka, posve je jednak onome venezuelskih Cordillera. Kristalinsko kamenje izgrađuje sjeverni lanac Trinidada i veći dio Tobaga. Kredini sedimenti na Trinidadu osnovka su, na kojoj počivaju prostrani tercijarni slojevi (pješčenjaci, gline, vapnenci i dr.). U tektonici osnovke vidi se djelovanje andinskih orogenetskih faza. U kasnomiocenskoj ili postmiocenskoj fazi osnovka se borala tako, da su se bore ispele i protegle u smjeru istok-zapad. Naprotiv je čvrsta gorska jezgra obaju otoka ostala nepomična.

Pored sjevernog primorja Južne Amerike nalazi se nekoliko otoka i otočića, koje smatramo prekinutim sastavinama kontinenta. Nedaleko od sjeverne obale Venezuele poredala se tri otoka, koji su kolonijalni posjed Nizozemske: Aruba, Curaçao i Bonaire. Jezgra im je staro eruptivno kamenje, a na njemu sedimenti krede, dok kvarterni koralni vapnenac obavija obale. Isponi su im niski: najviši je na Curaçao 376 m. Nastavak je tih otočića prema istoku niz hridina, bȁdova i sitnih otoka; svi su izgrađeni kao i ona tri od starog, ali rastrošenog eruptivnog kamenja i od koralnoga vapnenca. Na njima ima nagomilanog guana. Cijeli se taj niz otoka zove »Otoci ispod vjetra«. Njima na jugu je ponovo niz otočića: Centinela, Torturga, veći otok Margarita i Testigos, koji su upravljeni prema otoku Tobagu. Ovaj djelomice arhajski niz smatramo kao drugi gorski lanac, koji valjda pripada gorskom sistemu istočne Venezuele: venezuelskom primorskom gorju ili karipskom gorju. Otok Margarita sastavljen je zapravo od dva otoka, koji su spojeni uskom prevlakom. Najviši vrh je 1356 m i nadvisuje sve ostale otočiće.

2. Na jugu Orinoca ispinje se pogorje Guayane, koje se proteglo nekako do ekvatora, a prema istoku svojim mnogim povijarcima (800 m a. v.) sve do Atlantskog oceana. To je pogorje masiv, jer nije bilo borano u mlado geologijsko doba, a nijesu ga raskinuli ni rasjedi. Sav je taj kraj valovita plasina, izgrađena od staroga kamenja, kroz koje su prodrle mlade intruzije granita, porfira i dijabaza. Glavna površ pokrivena je naslagama, koje su debele i do 1000 m; one se sastoje ponajviše od pješčenjaka, kvarcita i konglomerata. Te se naslage nalaze na Roraimi (2600 m) malone horizontalno i tvore tipična stoglava Roraima-brda, kao da su ostaci nekadašnje prostrane sedimentne ploče, koju su eksogene sile većim dijelom razorile. Cijelo to pogorje slazi prema rubovima: na zapadu pod mlađe naslage Orinoca, na jugu pod naslage rijeke Amazone, a na istoku prelazi u atlantsku obalu. Prema sjeveru pak kristalinska površ pokrivena je djelomice mladim sedimentima Llanâ. U opsegu starog masiva, u venezuelskoj Guayani, ima zlatonosnih žila, uz koje je vezano obilno ispiranje zlata.

U Brazilskom pogorju nijesu nastali poslije silura nikakvi jači tektonski pokreti, izuzevši nekoliko eruptivnih intruzija i provala, gdjekojih rasjeda i savijanja. Kako kameniti slojevi leže jedni nad drugima malone vodoravno, a kako su različita sastava, eksogene sile ih nejednako razaraju; tako se razvila stepenasta krajina uz ravnice u raznim visinskim položajima, koji su među sobom rastavljeni strmcima, pa i blagim pristrancima. Te stepenaste krajine, promatrane iz nizine, pričinjaju se kao gore (Serras = lanci). Golema unutrašnjost Brazila čini se kao valovita visoravan, visoka 300—1000 m (Goyaz i Mato Grosso). Radi trošenja po atmosferilijama i radi donošenja tog materijala s malone horizontalnih slojeva nastala je izrazita stepenasta krajina s ravnicama (Chapadas) u raznim visinama, koje su među sobom rastavljene strmcima ili blagim pristrancima. Brazilski se masiv prema istoku savio i pri tome se tu najjače ispeo; ondje se od rasjednuta ruba kod Atlantskog oceana strmenito dižu najviši isponi. Na istoku strmo se spušta rub ravnjaka i dopire u Serru do Mar (otprilike oko 22° južne širine) sve do mora, prelazeći južno u Serru Geral. Na sjeveroistoku Serre do Mar ispinje se — odvojena od nje dugom dolinom — Serra da Mantiqueira, gdje se diže najviši vršak u cijelom tom pogorju do 2994 m. Tu se brazilsko pogorje lomi prema moru rasjedom od 1700 m visine. Sjeverni povijarci Mantiqueire izgrađuju Serru do Espinhaço (hrptenjačko gorje). Zadnje povijarce njezine na sjeveru cijepa rijeka São Francisco u veličanstvenim vodopadima Paolo Affonso. To je najveća rijeka istočnog Brazila; izvire u susjednom atlantskom pomorju; duga je 2900 km, a njezino porječje zauzimlje 652.000 km². Plovna je tek ispod vodopada Velhas (visok 15 m). Ta je rijeka jedina brazilska tekućica, koja se probila do istočne obale, da se salije u Atlantik. Rijeka počinje bujati u studenom, dakle na početku ljeta, raste do veljače, a onda u ožujku počinje padati. Kako su joj obale plosnate, vrlo ih često voda plavi; ali još ona nosi plodnog mulja, što ga sedimentira po poljima, koja se u kratko vrijeme zaodjenu zelenom travom i drugim biljkama. — Pođemo li iz porječja S. Francisca prema zapadu, dolazimo u porječje Parane.

3. Patagonija je visoravan, koja se proteže na istoku Cordillera od Ria Negra (ili Rio Colorado) do Ognjene zemlje. Tlo slazi s Anda stepenasto prema istoku: od 1000 m visine ploča se konačno spušta do obala Atlantskog oceana strmcem, koji je visok 100—200 m. Po ploči teče nekoliko rijeka, koje su u njoj usjekle duboka korita. Upravo po nekim takvim koritima nađeno je kristalinskih škriljavaca, dok najstarije poznate naslage jure i krede pripadaju Andama. Kako je u tercijaru bilo tektonskih pokreta, kroz rasjede je provalilo mnogo bazaltne lave, koja se skrutila u stupove. U ledeno doba puzali su tuda ledenici, koji su pokrili lavu svojim morenskim kamenjem. Patagonska ploča raskinuta je u nekoliko dijelova dubokim dolinama; po njima teku rijeke, koje izviru u Andama, a širokim ušćima utječu u Atlantski ocean. Cijeli su taj reljef izradili konačno ledenici, a kad su se povukli, ostavili su množinu kamenja po onom kraju. Po unutrašnjosti ima travom obraslih ili pustih ogoljelih ravni, gdje su mala slana jezera po udubinama.

Sjevernom Patagonijom teku Rio Negro i Rio Colorado u paralelnom toku. Rijeka Colorado ima široku nizinu te je na 500 km plovna, ali je vodostaj veoma promjenljiv.

Najveća je rijeka u Patagoniji Rio Negro, koja nastaje spajanjem dvaju pritoka. Duga je 750 km; u gornjem toku uz njezine bregove uski je pojas šuma, onda teče dalje po pustoj zemlji, dok se napokon ne salije u jaku pregradu (Barre). Njegova je dolina gdjegdje i 20 km široka, a 200 m duboka, urezana u masama patagonskih koturina. Obično smatraju Rio Negro sjevernom granicom Patagonije.

Po Riu Negru mogu ploviti plitki parobrodi uz vodu do 250km cijele godine, a do 630 km pola godine.

U Južnoj Americi, gdje je ledeno doba bilo razvijeno u vrlo maloj mjeri, ima samo gdjegdje znakova vertikalnog pomicanja obala. Po zapadnoj Patagoniji bit će da je obala silazila tako, da je more moglo slobodno prodirati u one kanale, koji danas rastavljaju mnoge otoke jedne od drugih, a i od samoga susjednoga kontinentskoga kopna.

Nekih 500 km na istoku patagonskoga kopna ispinje se iz južnoameričkoga šelfa nad razinu mora Falkland-otočje; sastavljeno je od dva poveća otoka i nekoliko malih. Izgrađeno je od boranih starih škriljavaca, kvarcita i pješčenjaka iz paleozojskog doba; pored sve njegove blizine Južnoj Americi, građa mu je posve drukčija od one u Andama i u Patagoniji. Njegovo se površje ispinje do visine od 600–700 m; obale su oštro izrezuckane i razvedene dubokim usjeklinama, koje služe kao podesne luke. Po otočju nema šuma, nego je karakter vegetacije antarktički: niski grmovi i trave su biljke tog otočja; raste krumpir i repa, dok žitarice ne mogu uspijevati. Ono 2400 žitelja, koji su po njima nastanjeni, bave se ovčarstvom; ondje ima naime nekih 650.000 ovaca, s kojima pastiri žive pojedinačno, osamljeni. Samo se na obali mjesto Stanley razvilo u zatvoreno naselje.

4. Četvrta su geomorfologijska sastavina Južne Amerike nizine.

Dugi se niz prostranih nizina protegao pored istočnih podanaka Anda, prodirući na tri kraja do Atlantskog oceana. Sve te velike nizine u Južnoj Americi postojale su prije tercijara, ali kao veliki morski zalivi, otvoreni prema Tihom oceanu. Vlada također mišljenje, da je kroz njih komunicirao Atlantski ocean s Pacifikom. U davno geologijsko doba voda, koja je tekla s brazilskog i guajanskoga pogorja, salijevala se u današnji zaliv Guayaquil (na obali Tihog oceana); s južnih pak pristranaka brazilskog pogorja rijeke su tekle drugim smjerovima u Pacifik. Ande, kad su se u tercijaru ispele, zagatile su sve rijeke tako, da su napokon morale poteći na istok i salijevati se u one prostrane zavale, po kojima teku danas Orinoco i Amazona, pretvorivši ih u jezera. Sve su te rijeke s Anda nosile sa sobom mnogo suspendiranih čestica, koje su se postepeno smirile po dnu tih prostranih »jezera«. Tokom vremena ta su se jezera napokon ispunila sedimentima i pretvorila konačno u ravne nizine, po kojima sada teku velike rijeke, dok je jezerske vode nestalo.

Nizine, koje su se iz tih procesa razvile, jesu: na sjeveru venezuelsko-kolumbijska, kojom teče rijeka Orinoco; oko ekvatora je golema nizina, kojom se valja voda Amazone; na jugu je argentinska nizina, dok je među ovom i amazonskom nizinom spojna ravnica Gran Chaco, kroz koju teku vode La Plate.

Nizina Orinoca, plosnato površje, kojim teče rijeka Orinoco, izgrađena je od mlađih sedimenata, samo po krajnjem jugu izbija na povećem prostoru tvrdo osnovno kamenje. Mladi slojevi sastavljeni su od gline i ilovače, ali i od grubih pješčenjaka, pa i konglomerata. Prema delti samog Orinoca slojevi se svršavaju strmcem, koji je visok 50 do 80 m. Sav materijal tih slojeva dopremljen je s Anda, a na njemu je Orinoco izgradio svoje riječje. Kako je on sebi dubao sve više svoje korito, dospio je napokon do kristalinske osnovke; danas dakle sama rijeka Orinoco nije međom guajanskoga pogorja i nizine.

Mnogo vode, koja izvire po sjevernim Andama, a spojena s onom iz guajanskoga pogorja, teče u Atlantski ocean posredovanjem korita Orinoca. Ta je rijeka duga 3000 km, dok njezino porječje zauzimlje 940.000 km². S lijeve strane prima jake pritoke, koji mu dolaze s istočnih pristranaka Anda, pomičući se kroz prostrane Llane. Već u gornjem toku voda se Orinoca rastače i tvori onu znamenitu bifurkaciju: iz korita samoga Orinoca odvaja se kratka vodovalja Cassiquiare, kroz koju on šalje nešto vode u susjednu Guainiju; ta zajedno s Waupesom tvori Rio Negro, koji se salijeva u Amazonu. Kad je Orinoco primio s Anda pritok Guaviare (Vichada), probija se kroz osnovno venezuelsko gorje Parima, gdje tvori niz glasovitih brzica (»randales«) Maipures i Atures, koje su zaprekom plovidbe. U daljnjem toku Orinoco je plovan za morske brodove sve do ušća na duljini od nekih 800 km. Ta rijeka tvori deltu 25.000 km², kroz koju probija s 12 rukava put u Atlantski ocean. Sva je delta obrasla gustim drvećem mangrova.

Nizina rijeke Amazone počinje na istočnom podanku Anda te se prostire cijelom širinom tog kontinenta; na istoku je znatno suzuju isponi Guyane, a na jugu Brazila. Na sjeveru prelazi ta nizina bez zapreka i gotovo neprimjetno u nizinu rijeke Orinoca, a i prema jugu na duljini od nekih 600 km jedva se zapaža razvodnica prema sustavu La Plate. Po toj golemoj nizini razvila se Amazona, jedna od najvećih rijeka (duga 5500 km), ali i od najvodonosnijih. Amazona izvire u Peruu iz jezera Lauricocha na 3650 m aps. visine, na 10° južne širine, a u udaljenosti od samih 150 km od obala Tihog oceana. Rijeka Amazona zove se isprva Tungurágua, onda Marañon, Solimões počevši od peruanske granice do ušća Rio Negro, a odavle dalje Amazona. Porječje Amazone ima površinu od nekih 7 milijuna km², te ga većinom pokrivaju guste prašume. S toga razloga nazvao ga je Humboldt »Hylaea«, Španjolci »Selvas«, t. j. »Šumski kraj«. Ta rijeka ostavlja Cordillere kod »Pongo de Manseriche«, gdje je kroz 10 km sužena na širinu od 50 m i gdje se nalazi u aps. visini od samih 180 km. Po izlasku iz Cordillera postaje rijeka Amazona plovna i za parobrode, te odsada njezina širina iznosi 1600 metara. Odatle teče u mnogim zavojima, a osim toga tvori vrlo mnogo otoka, kanala i obalnih jezera.

Rijeka Amazona sabirna je žila sve vode, koja joj pritječe s Anda, a donekle i s brazilskog i s guajanskoga pogorja.

Od najgornjih lijevih pritoka Amazone najvažniji je Rio Napo; on je od davnine bio najprometniji vodeni put iz Quita (gl. grad Ecuadora) prema Amazoni. Tȁ već je Španjolac Orellana na svom putu onuda g. 1540 zaplovio po njemu. Izvire u istočnom lancu Anda i prolazi kroz šume kaučukovca; ali kako je njegovo korito vrlo nepravilno, a i vodostaj vrlo promjenljiv, teško se plovi njime. U srednjem lancu kolumbijskih Anda izvire Rio Putumayo (ili Ica), dug 1580 km. Prošavši kroz sjeverni Ecuador, prelazi u Brazil, gdje brzo slazi u nizinu. Njegovi su bregovi ponajviše plosnati, a u koritu nema brzica; kako je pak slaz rijeke vrlo malen, voda teče tromo. Ta činjenica dopušta parobrodima (2 m gaza), da plove na duljini od punih 1400 km.

S lijeve strane utječe u Amazonu pritok Yapura, dug 1400 km. Izvire u kolumbijskim Andama pod imenom Rio Caqueta, a na visini od nekih 4000 m. U svom toku od podanaka Anda do ušća — premda razlika u visini među njima iznosi samo 150 m — mora da skače preko četiri velika i mnogo malih strmaca, jer su mu se u koritu upopriječile granitne i pješčenjačke izbočine. Osobita je zapreka brodarstvu veliki vodopad Aracuara, visok 20 m. Kako rijeka teče neprekidno kroz guste šume, a jer su uz njezine bregove vrlo rijetka i mala naselja, sav je taj kraj vrlo slabo poznat. Pred ušćem se Yapura rastače i tvori nebrojene rukave, a među njima mnoge otoke.

Najveći sjeverni (lijevi) pritok Amazone je Rio Negro, koji teče posvema po tropskim prašumama. Njegova izvorna rijeka bit će da je Maupes; ta ima u gornjem toku mnogo brzica, dok postepeno teče mirnije, a na svom ušću u Rio Negro širok je 2 km. Druga je izvorna rijeka njegova Guainia, u koju šalje nešto svoje vode Orinoco kroz vodovalju Cassiquiare. Sam Rio Negro tvori mnoge brzice u svom granitnom koritu, da se malo kasnije razvije u vrlo mnogo rukava, koji su zajedno gdjegdje široki i 50 km. U nizini su bregovi rijeke plosnati i pjeskoviti, pa su zbog toga naselja po njima vrlo rijetka, a i malena. Blizu ušća nalazi se na visokom a suhom brijegu, grad Manáos, luka Amazone. Rio Negro prima mnogo vode s guajanskog pogorja posredovanjem rijeke Rio Branco. Taj izvire u mezozojskim pješčenjacima, da prođe najprije kroz guste šume, a onda kroz savane. Kako su u daljnjem toku njegovi bregovi plosnati, visoka ih voda lako plavi. Izišavši iz bregovita tla, prodire u šumovitu nizinu, da se konačno salije u Rio Negro.

Najgornji desni pritok Amazone Huallaga izvire u Andama iz glacijalnih laguna kod gorskog čvora Cerro de Pasco. Probivši andski lanac, silazi s visine od 5000 m na 1800 m; tim je dospio u znatno izmijenjene klimatske odnose, tako da se po njegovim bregovima gaje sladorna trstika, koka i kava. Njegovo korito slazi brzo dalje, ali nije još podesno za plovidbu, jer je stisnuto među uskim bregovima. Tek dalje kod Jurimaguasa (170 m a. v.) počinje po njemu promet parobrodima.

Veliki desni pritok Amazone Ucayali nastaje spajanjem dvaju izvor-pritoka: Apurimaca i Urubambe. Apurimac, »silni gromovnik«, teče prema gradu Cuzcu (Perù) u divljoj dolini, dubokoj i tijesnoj. Tu pada s visine od 4000 m na 300 m i tako tvori golemu zapreku brodarskom prometu. Po njegovoj dolini nema većih naselja, već samo nekoliko neznatnih sadionica. Urubamba teče do Sta. Ane (1040 m) dosta širokom dolinom, koja je bolje nastanjena od one Apurimaca, a i podesnija je za promet. Kad su se spojile obje izvor-rijeke u rijeku Ucayali, taj ulazi u nizinu i postaje plovan; samo je nevolja za brodarstvo, jer ona ima vrlo nepravilne vodostaje. Za spoj s Amazonom po vodi radi toga upotrebljavaju pritok Pachites.

Nekih 1000 m niz vodu od ušća Ucayalija utječe u Amazonu rijeka Jurúa. Izvire u međašnjim isponima Perua, da se onda provere kroz vrlo šumovite krajeve; kako su tu njegovi bregovi ljeti do konca siječnja poplavljeni, nijesu se mogli ljudi ondje nastaniti. Njegova je voda crna od mnogo humusa, što ga tvore otpaci šumskog drveća. Mali parobrodi mogu ploviti dosta daleko uz vodu.

Znatan je desni pritok Amazone Purús, jer mjeri do 3000 km u duljini (naša Sava 940 km); izvire u prednjim lancima istočne Cordillere Perúa. Kako je tlo u nižim aps. visinama dosta ravno, neki pritoci Purúsa, kad je voda visoka, stupaju u privremenu vezu sa susjednom rijekom Madeirom. Njegove su obale počevši od Labréa vrlo plosne, a sa svih strana nadaleko i široko opkoljene gustom šumom. Purús je plovan na dugoj pruzi, a utječe prostranom deltom u Amazonu.

Najveći pritok Amazone Madeira (indijanski: Cayari »bijela rijeka«) dolazi joj s desne strane. Njegove vode potječu većinom iz bolivijskih i peruanskih Anda, samo nekoliko omanjih pritoka dolazi iz brazilskog pobrđa. Kad se sve te vode sastanu na međi Brazila, pada Madeira sa 140 m na 40 m visine nizom brzica, koji je dug nekoliko kilometara. Ti su katarakti sačinjeni od granitnih i arhajskih škriljastih grebena; a kako su sprečavali plovidbu, a po tom i promet, izgrađena je onuda željeznica. Ispod vodopada Sv. Antuna počinje redovna plovidba, a mirna se voda pomiče kroz guste šume i mimo mnoge otoke. Na utoku u Amazonu (24 m a. v.) ušće Madeire je široko 25 km (daljina Zagreb—Zdenčina).

Polazeći dalje niz vodu Amazona prima kao pritok Tapajoz; on odvodi vodu iz otvorenih »camposa« ravnjaka Mata Grossa i njegovih povijaraca. Kada uđe u prašumu, mnoge mu brzice sprečavaju pravilan tok; naročito se to događa kod vodopada blizu Itaitube, odatle tek počinje parobrodarska plovidba. U donjem toku rijeka se širi u obliku jezera, a to može činiti, jer je tlo kod obale ravno i nisko.

Dalji je niži desni pritok Amazone i Xingu (izg. Šingu), dug 2000 km. On mnogim izvorima odvodi vodu iz travastog ravnjaka Mata Grossa, ovdje ulazi u pojas drveta »caatinga«. Kako ga dalje u blizini prate bregovi, upopriječilo mu se nešto kamenih slojeva, tako da rijeka tvori mnogo brzica sve do 3° j. š. Tek tu počinje mirni i plovni dio rijeke; njegova bistra, ali tamna voda, prošavši mimo grmovitih otoka, salijeva se u Amazonu u ušću, koje je široko 15 km.

Kao samostalnu rijeku smatramo 2600 km dugu rijeku Tocantins, koja se salijeva u desni rukav deltastog ušća Amazone. S ovom je povezan Tocantins mnogobrojnim riječnim rukavima, što protječu »otokom« Marajó, koji razdvaja te dvije rijeke. Orinoco tvori znamenitu bifurkaciju, i to tako, da Orinoco kroz Cassiquiare šalje dio svoje vode u Rio Negro, koji utječe u rijeku Amazonu, jer ne postoji razvodnica između porječja Orinoca i Amazone. Naročita su pojava kod ovih riječnih sustava pritoci »crne« i »bijele« vode. Već sam otkrivač rijeke Amazone, Orellana, opazio je na Riu Negru tamnu, gotovo kavi sličnu boju vode, te je po tome i nazvao tu rijeku crnom. Takve rijeke »crne vode« nalazimo samo na silikatnom tlu; kiseline humusa stvaraju u prisutnosti alkalija spojeve, koji su topivi u vodi. Djelomice potječe tamna boja i od željeznog oksidula, koji se nalazi rastopljen u toj vodi. Na vapnenastom tlu nema rijeka »crne vode«, već se na njemu javljaju samo rijeke »bijele vode« i sadržavaju rastopinu kalcijskog oksida. Rijeka Amazona kraća je doduše od Mississippi-Missourija i od Nila, ali ima najveće porječje, koje je po opsegu gotovo jednako površini Australije, dok porječja Konga, La Plate i Mississippija zapremaju tek nešto preko tri milijuna km², — dakle niti polovinu opsega porječja Amazone, a Ob i Nil imaju štaviše i manja.

Množina vode, koju nosi cijelo riječje, stoji pod utjecajem velikih periodskih kolebanja, jer pritoci dolaze iz raznih krajeva, koji imaju i različit raspored kiše tokom godine. Pritoci Amazone naime s lijeve strane teku na sjevernoj hemisferi pa prema tome imaju kišno doba u različitim mjesecima, a ipak sva ta voda utječe u Amazonu. Ona nikada nema tako niske vodostaje kao njezini pritoci. Dok sjeverni lijevi pritoci imaju nisku vodu, južni (desni) nose mnogo vode, jer tada ondje pada kiša, a sve je to obrnuto u naredno godišnje doba. Normalno kolebanje vodostaja u donjem dijelu Amazone iznosi 6 do 8 m,a kod Manaosa 7 do 13 m. Sva voda, koju Amazona nosi u more, tako je golema, da morska voda ni u doba plime ne može prodrijeti u njezino ušće (estuar) i spriječiti njezino pomicanje.

Od listopada do lipnja naraste voda ušća i do 15 m, tako da plavi susjedno tlo. Kako i pritoci povisuju vodostaj Amazone, sve unutrašnje nisko porječje od Perua do ušća čini se kao neizmjerno jezero, iz njega provirujusamo vršci stabala. Pri tome se mijenja oblik korita, kao što i pješčani prudovi mijenjaju svoj položaj; doplavljena stabla plivaju u tako velikoj množini, da su vrlo pogibeljna za plovidbu. Sve do Obida na daljinu od 750 km uz vodu opaža se plima i oseka Atlantika, a dalje niže je razlika među visokom i niskom vodom 3 m.

Pored obala same Amazone, a i svih pritoka, protežu se niske aluvijske ravnice, varzea, na koje su nametnute prirodne obalne grede (restingas). Iza njih su stara, napuštena korita rijeka, po kojima ima mnogo močvara i lokava. Varzea ima oštru granicu prema »terra firme«, jer nju voda — i kad je najviša — ne plavi. Površje »terra firme« nije ravno kao ono po varzeji, već je raskrojeno od rijeka i pretvoreno u valovito nizozemlje.

Nekako na 18° j. š. povijarci su se brazilskog pobrđa približili istočnim lancima Anda, a nizina, koja rastavlja oba gorska sistema, ondje je vrlo uska. Sjevernim dijelom te nizine teku rijeka Mamoré i njezini pritoci, koji odvode vodu i sa susjednih Anda i s brazilskog pobrđa Mata Grossa. Površje te uleknine pokriveno je praporom, dok se golo kamenje ne vidi po njezinu srednjem dijelu. Tȁ još u polovini 19. st. na sajmu u naselju Trinidadu nudili su na prodaju kamenje kao vrijednu trgovačku robu.

Na jugu toj uleknini ponovo se proširuje nizina, ali pod imenom Gran Chaco (Veliki pašnjak). Dok krajnji sjeverni dio te krajine politički pripada Boliviji i Paraguayu, ostalo je sve u vlasti Argentine. Osnovno se kamenje nigdje ne vidi; nema naime nigdje osamljenih ispona, koji bi probijali površje te se isticali iznad njega. Kako nizina slazi vrlo blago prema jugu, mora da nijesu duboko pješčenjački slojevi; samo se tako može tumačiti činjenica, da oni — nedavno na nekoliko mjesta nabušeni — daju petroleja. Tlo je sasvim ravno, a pokriveno ilovačom i humusom, po kojem raste trava, a i po koja skupina šumskih stabala. Dvije su rijeke, koje protječu onuda: Pilcomayo i Bermejo; obje utječu u Paraguay. Pilcomayo dolazi iz srca visoke Bolivije, gdje izvire na visini od 4000 m. Nije nikako podesna prometna veza s Atlantskim oceanom. Ne samo tu nego ni po nizini nije zgodan za plovidbu, jer — kako su mu bregovi niski a plosnati — često poplavi cijelo susjedno tlo. Paralelno s Pilcomayom teče južnije rijeka Bermejo; ona se odmah rastače, kako je dospjela u nizinu, a tek se nakon toka od 400 km ponovo spajaju obje vodovalje.

Južnu granicu Gran Chaca tvori rijeka Rio Salado (del Norte), pritok Parane. Dospjevši s Anda u nizinu, vere se po tlu, koje je vrlo močvarno.

Na Gran Chacu nadovezuje se prema jugu, a i prema istoku, prostrana Argentinska nizina. Tlo je izgrađeno od horizontalnih naslaga tipičkoga prapora, u koje su umetnuti sedimenti rijekâ, ali i vulkanskog pepela. Čini se, da je sastav svih tih nakupina materijala u uskoj vezi s promjenama klime u pleistocenu. Dok su naime tada po Andama slijedila glacijalna doba iza interglacijalnih, po argentinskoj ravnici su tomu odgovarali pluvijalni odnosno sušni periodi. Po južnim krajevima ispinje se kristalinsko i starosedimentno kamenje iz ravnice do povećih visina (Sierra de la Ventana, 1060 m). Ima naime dislokacija po tim predjelima; osobito je važna paraklaza uz rijeku Paraná od 27° do 37° j. š.: zapadna je obala sašla, a istočna se ispela. Južni je dio te nizine ploča, koja slazi sa 500 m na 100, a čini prijelaz iz Patagonije u nizinu. Po njoj ima pješčanih prudova i nebrojeno mnogo malih slanih jezera; nema stabala, ali je natapanjem pretvorena u rodno tlo (pšenica). Nešto malo brežuljaka, koji se ondje ispinju, bit će da su ogranci granitskoga pobrđa uruguajskog.

Po sjevernom tlu Argentinske nizine, a mimo Gran Chaca, teče rijeka, koja se u svom najdonjem toku zove Rio de la Plata. To zapravo i nije rijeka, već golemi estuarij, u koji utječu rijeke Paraná (s Paraguayern) i Uruguay. Tim ga je imenom (španjol. »Srebrna rijeka«) nazvao Magalhães, kad je onuda putovao g. 1519, i to po srebrnim nakitima, koje su tada Indijanci nosili na sebi.

Estuarij je dug nekih 300 km; na početku je širok 80 km, a na kraju 200 km. Svake godine dopremaju mu rijeke nekih 60 milijuna m³ suspendiranih čestica, osobito pijeska, koje se na njegovu dnu sedimentiraju, a time ga povisuju godišnje za 1½mm. To je vrlo vjerojatno, jer jer cijelo porječje La Plate (s onim pritocima) ima površinu od 3½ milijuna km² (više od 12 Jugoslavija).

Mnogo tekuće vode s brazilskog pogorja, a i s Anda, pomiče se prema vodovalji, koja se meridionalno protegla od ravnjaka Mata Grossa na sjeveru do naselja Parane na jugu, gdje zakreće i na istok do Buenos Airesa. To je rijeka, koja se u svom većem sjevernom dijelu zove Paraguay. U početku teče uskim koritom kroz lijepe šumice paoma. Kada se korito napokon raširilo i kada su mu pritekle sa strane obilne vode, sve se razliju na daleko i široko po cijelom susjednom tlu: prostrane močvare, na milje široke, razgranale se ondje osobito po lijevim stranama Paraguaya. Na 20° j. š. raširile se pored njegovih bregova solane (»salinas«), plitka jezera, koja se pune vodom u doba poplava i koja u sušno doba presahnu, a tlo se njihovo pokrije korom soli. Prema jugu teče rijeka u zavojima među niskim bregovima sve do južnoga povratnika; tu se približila Gran Chacu i prati ga na duljini od mnogo kilometara. Široka je do 700 m, ali gdjegdje i do 1500 m, dok joj je dubina oko 22 m. Kad joj je voda visoka, mogu ploviti parobrodi uz vodu i do Asunciona, glavnoga grada Paraguaya. Ako pak jako i dugo kiša pada, onda poplavi veliko susjedno površje osobito na desnoj strani. Radi toga su sva naselja sazidana na njezinom lijevom brijegu. Pošto su se u Paraguay salili neki pritoci, spaja se s rijekom Paranom, koja svojim imenom prelazi na nj, a imena Paraguaya nestaje, Paraná (»voda«) izvire u brazilskom primorskom gorskom lancu Serra da Mantiqueira. Kako u svom toku ima dosta katarakta, promet je po njegovoj vodi nepodesan. Kod vodopada »Salto Guaira« ulazi Paraná u nizinu; rijeka je puna vode i duboka i odatle dalje plovna. Malo zatim salije se Paraguay u nj, te izgubi time i svoje ime, dok spojene vode dalje teku pod imenom Paraná.

Do samog ušća Parane u estuarij utječe rijeka Uruguay (»rijeka šarene ptice«), koja izvire u brazilskom gorju. Teče koritom, koje prolazi kroz gustu šumu, ali je prekinuto mnogim brzicama i vodopadima (Salto Grande). Napokon sađe u nizinu, samo što i tu mora svladati dva vodopada; tada je od naselja Paysandu-a plovna za poveće lađe. Rijeka utječe svojim širokim ušćem u Rio de la Platu, pošto je prevalila put od 1600 km.

Oceanski otoci. Daleko od južnoameričkoga kopna ispinje se iz dubina oceana nekoliko osamljenih otoka i otočića. U Atlantskom oceanu ispinju se tri takva otočića. Na 4° j. š. nalazi se otok Fernando Noronha. Izgrađen je u unutrašnjosti od bazalta, fonolita i trahita, dakle vulkanskoga materijala, dok je po obalama razvijen pješčenjak. Travnici i pašnjaci potiskuju šumu, pri čemu nova flora nadoknađuje staru. Ima nekih 2000 žitelja, od kojih 1400 kažnjenika, a ostalo su vojnici. Tome otoku na sjeveru je otočić St. Paul (1º sj. š.), nastanjen od g. 1930. Na 20.5° j. š. ispeo se mali otok (Južni) Trinidad, 1125 km daleko od kontinenta; vrlo je kršan, ali ima zgodnih pristaništa za malu posadu, koja ondje boravi. Izgrađen je od vulkanskog kamenja, kao i susjedna hridina Martin Vaz.

U Tihom su oceanu tri skupine otočića. Oko 1100 km na zapadu od obale Ecuadora ispelo se na ekvatoru otočje Galápagos. Sastavljeno je od deset većih i mnogo malih otoka posve vulkanske građe. Već je Darwin nabrojio, da ondje ima 2000 kratera. Kako se isponi dižu i do 1500 m u visinu, kamo zračne struje ruše dosta kiše, postoji ondje pojas svježe zelene zemlje. Ono malo žitelja (850), koji žive na otočiću Chathamu, bavi se stočarstvom.

Na zapadu Chileu četiri su skupine malih otoka, koji se ispinju iz dubina Tihog oceana. Otoci Juan-Fernandez nalaze se na 33½° j. š. u dvije grupe. Najbliža je čilskoj obali »Mas a tierra« (Robinsonov otok), udaljen od obale 630 km; zauzimlje 95 km², a ispinje se do 930 m visine. Dobro je zašumljen. U blizini mu je bȁd Sta. Clara. Ono nekoliko stanovnika (220) izvozi u Valparaiso jastoge. Druga je grupa »Mas a fuera«, udaljena od obale 800 km; zaprema 85 km², a penje se u visinu od 1840 m; zašumljena je; nije nastanjena. Nema žitelja ni na otočju Desventurados pod 26½° j. š. i 80° z. d.; 900 km je daleko od čilske obale; kako onuda puše suhi pasat, sva su tri otočića pusta, tek raste po koja biljka; po njima ima dosta guana.

Klima. Južna Amerika je kontinent, koji prodire preko suptropskoga pojasa i u ono područje umjerenog pojasa, gdje pretežno vladaju zapadni vjetrovi. Osim toga u Južnoj Americi vuče se pored zapadne obale vrlo visok, a i širok gorski lanac Ande, dok je naprotiv istočna obala otvorena i pristupačna morskim vjetrovima. Nije manje važna činjenica, što je Južna Amerika u svom sjevernom dijelu oko ekvatora najšira, tako da krajevi po unutrašnjosti imaju dosta kontinentsku klimu. Svi ti prirodni odnosi znatno utječu na klimsku razliku osobito među istočnim i zapadnim krajevima, ali i među sjevernima i južnima. Dok je po sjevernim Andama u Južnoj Americi granica snijega kao u Evropi na Mont Blancu i Monte Rosi, dakle u visini od 4600—4800 m, a po suhom Perùu i Boliviji u 5500 pa i u 5800 m, slazi po umjerenom jugu na 1300 m, pa i na 900 m. Poradi tih prirodnih odnosa tek na jugu 3° j. š. ledenici su sve prostraniji. U ledenom i pluvijalnom periodu diluvijskog doba sezale su snježne i ledene mase u mnogo niže aps. visine no danas; mnogi su dijelovi Cordillera u istočnoj Boliviji i Chileu bili zakopani pod ledom. U gorskoj klimi vlada bolest »soroche« (gorska bolest), koja se očituje omaglicom, teškim disanjem i krvarenjem perifernih vena. Indijanci, koji nijesu naučni na visoku klimu, kad iz svoje niske »tierra caliente« prelaze preko andskih prijevoja, teško fizički stradavaju.

Kako je Južna Amerika najprostranija oko ekvatora, ima ondje pretežno tropsku klimu. Tek po najvišim isponima vlada hladna (polarna) klima; samo po njima ima vječnoga snijega. Poradi tih visokih ispona ističe se tierra caliente do aps. visine od 1000 m, a odatle do nekih 3500 m raširena je umjerena klima (tierra templada); dalje više je hladna klima (tierra fria). Prava tropska klima, vruća a vlažna bez izrazite razlike suhog doba, nije tako prostrana kao tropski pojas, već je stegnuta na niže porječje Amazone, na niske položaje Columbije, na istočne podanke Anda do Bolivije, na Karipsko pobrđe, na pomorje među ušćem Orinoca i Amazone kao i na istočno primorje među rtom Roque i Rio de Janeirom.

Svi tropski krajevi Amerike, koji se protežu među Atlantskim oceanom i istočnim podancima Anda, stoje pod utjecajem osobito pasata. Tek kad Sunce dospije do svoje kulminacije, pasat prestaje duvati, a mjesto njega zavladaju ponajviše tišine (kalme). Pasat donosi mnogo vlage s mora, koja se po okrajnjim gorama do atlantskog primorja zgusne — penjući se uz njih — i ruši kao golem pljusak; nešto te vlage prijeđe i u unutrašnjost kontinenta te se ruši na istočne pristranke Anda. Tok godišnjih doba na tom prostranom tropskom pojasu nije dakako jedinstven, jer se znatno koleba zenitni položaj Sunca, o kojem zavisi raspored padalina. Suprotnost kišnoga i sušnoga doba, odnosno dvaju kišnih i sušnih doba, zamjenjuje ondje »naše« toplo i hladno godišnje doba s njihovim ugodnim prijelazima. Gdje se pojavljuju dva sušna doba, jedno je — u poredbi s glavnim sušnim doba (verano), koje traje četvrt godine — samo kratak prekid kišnog doba (invierno) u vrijeme sv. Ivana, te ga stoga zovu »veranillo de San Juan« (malo ljeto sv. Ivana; 27. prosinca). Kišno doba nije period trajnih kiša, već čestih pljuskova, koji se ruše najviše u podne, a iza njih brzo dolazi najljepše vrijeme. Dok je u kišno doba zrak najbistriji, u sušno je doba on pun prašine i po tome neproziran. Kako upravo u to doba krče šume, a ostatke unište paljenjem, dim poveća neprozirnost zraka tako jako, da Sunce svojim zrakama ne može prodrijeti kroz takav prašinasti i zadimljeni sloj. Na raspored tlaka zraka po uskom jugu kontinenta imaju najjači utjecaj oba maksimuma po 765 mm; jedan nad južnim Atlantikom, a drugi nad južnim Pacifikom. Osobito u ljetno doba južne hemisfere kontinent je tako jako ugrijan, da s mora struji zrak prema kopnu, i to na istočnoj strani jači istočni i jugoistočni vjetrovi, a na zapadnoj strani jaki južni i jugozapadni; no oni su ograničeni na primorje, jer ih visoka zidina Anda ne propušta preko sebe u unutrašnjost kopna. Na istočnoj pak strani Anda vjetrovi nijesu tako stalni kao na zapadnoj, jer se onuda pomiču omanji minimumi; smjer se vjetrova radi toga često mijenja.

Po suptropskim krajevima u ljetno doba, kad je tlo zagrijano i kad je njegova temperatura — pa i ona zraka — viša od temperature susjedne morske vode, tada se (donji) gradijenti znatno jačaju s mora prema kontinentu. Na njegovoj istoč. strani a u manjim geogr. širinama još vladaju istočni i jugoistočni vjetrovi, dok na jugu ušća La Plate puše zapadnjak. Na zapadnoj pak strani pušu južni i jugozapadni vjetrovi; ali kako se ovdje ispinje golema gorska masa Anda, ta priječi izmjenu zraka u donjim slojevima, tako da je vlast hladnih ali snažnih morskih vjetrova ograničena na uzano primorje Pacifika. Po istočnim pristrancima Anda pušu lokalni, slabi vjetrovi; ti nisu ondje konstantni; iza SI i S često se razvijaju olujni vjetrovi s JZ i JI. Bit će da se po tim krajevima često vuku mali, sekundarni barometarski minimumi. Zapadna obala naprotiv ima ljeti najjednoličnije vjetrene odnose, tako da ni zimi — sjeverno od 35° — nema gotovo nikada oluja. Kako se kontinent prema jugu suzuje, sve više raste utjecaj vodenih masa južnoga Atlantskog i Pacifičkog oceana na klimu; najjužniji krajevi kontinenta po tom sežu malone do antarktičkoga klimskog pojasa. Po golemim isponima Anda tipički je razvijena gorska klima u svim stupnjevima, a pored toga Ande su važna klimska pregrada, daleko važnija od onih malih ispona po istočnoj plasini.

U zimsko doba oba su se suptropska maksimuma pomakla na sjever, ali su se i ojačala, jer u njihovu središtu vlada tlak od 767 mm. Kontinent je tada hladan, tako da po njegovoj unutrašnjosti raste tlak.

Temperatura zraka. Nekadašnji način prikazivanja temperatura zraka s pomoću izoterma, reduciranih na razinu mora, već se od nekog vremena (Braun 1926) počinje napuštati, jer takva slika nije realna. Za praksu ima naprotiv vrlo veliku važnost isticanje izmjerene, nereducirane temperature.

Kako ima vrlo malo meteorologijskih stanica po Južnoj Americi, naročito u porječju Amazone i Orinoca, po južnim krajevima Argentine, a dakako i po visokim Andama, ne može se dati posve ispravan crtež o tom prirodnom faktoru. Rasporedimo li na zemljovidu sve postojeće podatke o temperaturi zraka, uvjerit ćemo se, da u ljetno doba (prosinac—siječanj—veljača) vlada vrlo visoka temperatura od 28° C po krajevima Gran Chaca, t. j. u sjevernoj Argentini i u južnom dijelu Bolivijske nizine. Od toga središta temperatura se vrlo polagano umanjuje prema sjeveru, gdje se u opsegu donjeg Orinoca snizila na 25° C. Prema istoku se također umanjuje, ali nešto brže, tako da po obalama Atlantika vlada prosječna ljetna temperatura od 24° C, a po isponima i niža od 20° C. Prema jugu se dosta naglo umanjuje: na krajnjem jugu Ognjene zemlje temperatura je ljeti spala na 8° C; dakle od onoga visokog toplotnog središta u Gran Chacu do toga krajnjeg juga, na daljinu od nekih 3000 km, snizila se temperatura za 20° C. Po pacifičkom primorju temperatura zraka raste naglo od krajnjeg juga do 25° j. š.: od 80° na kraju Ognjene zemlje naraste na 20° C. Odatle do 0° j. š. porast iznosi samo 2° C, a dalje do Panamske prevlake za nekih 4° do 5° C. Takvi odnosi vladaju i na atlantskoj strani Južne Amerike: najprije od Ognjene zemlje (8° C) temperatura naglo poraste do 30° j. š. na 24° C, a odatle do 8° j. š. samo na 26° C.

U zimsko doba (lipanj—srpanj—kolovoz) nestalo je onoga toplotnog središta iz Gran Chaca, pak se oslabljen (26° C) povukao u krajeve oko ekvatora: u nizinsko porječje Amazone i Orinoca. Odatle se protegao tek neki toplotni »jezik« prema jugu, koji dopire — samo po unutrašnjosti kontinenta — do 30° j. š. kao izoterma od 14° C. Dakle od 8° j. š., gdje je temperatura 26° C pak do 30° j. š. ona se umanjila za 12° C. Po Andama su dakako temperature vrlo niske, ali je njihov položaj vrlo problematičan s obzirom na aps. visinu. Bit će možda, da je 0° izoterma na Misti (Perù) u visini od 4600 m, a na Antisani (kod Quita) na 4900 m.

Temperaturu zraka u Južnoj Americi treba promatrati sa dvostrukog gledišta s obzirom na položaj meteor. stanica. Puštajući za čas s vida aps. visine stanica, posve su drugi odnosi temperature po atlantskom nego po pacifičkom primorju, a da pri tom uvažimo i njihov položaj po unutrašnjosti kontinenta. Ali s druge strane Južna Amerika spada sjevernim dijelom svoga tropskog pojasa u sjevernu hemisferu, a sve ostalo u južnu.

Za prikazivanje godišnjeg toka temperature zraka u Južnoj Americi vrlo je podesno njezino godišnje kolebanje, t. j. razlika među prosječnom temperaturom najhladnijega i najtoplijega mjeseca. Taj se klimski faktor osniva na realnim podacima, a nikako na reduciranima na morsku razinu.

Unutrašnjost kontinenta. Bez obzira na Ande, najveće se takvo godišnje kolebanje nalazi po unutrašnjosti srednje Argentine između 35° i 42° j. š.: ondje je u središtu kolebanje 18° C (Em. Mitre, 316 a. v., 18.7° C). Odatle se taj klimski faktor umanjuje dosta brzo prema istočnoj atlantskoj obali, gdje je spao na 10° C; naprotiv prema sjeveruumanjivanje je vrlo polagano, osobito po prostranom sjevernom Brazilu; ondje je kolebanje na pr. u Manaosu na Amazoni (na 3° j. š.): 1.7° C. I prema jugu se umanjuje kolebanje, ali ono ne dosiže vrijednosti, koje iskazuje ekvatorski Brazil; kopno je na jugu preusko, a da na kolebanje ne bi utjecali drugi faktori, naročito morska voda.

Sjev. hemisfera:	aps. v.	mj. min.	mj. maks.	koleb.
Calabozo	100 m	26.3° IX	29.1° IV	2.8°
Južna hemisfera:
Manaos	45 „	26.5° III	28.2° IX.X	1.7°
Iquitos	106 „	23.4° VII	25.8° XI	2.4°
Cuyaba	165 „	23.7° VI	28.2° X	4.5°
Corumba	116 „	20.8° VI	26.8° I	6.0°
Chaco	120 „	19.1° VII	28.7° I	9.6°
Cers	87 „	12.1° VI	25.8° I	13.7°
Victorica	310 „	7.0° VI	24.3° I	17.3°
Col. Mitre	326 „	6.0° VI	24.7° I	18.7°
Choel	139 „	7.1° VI	24.1° I	17.0°
Col. Octubre	560 „	2.6° VII	15.9° I	13.3°
Pta. Arenas	28 „	2.1° VI	11.4° I	9.3°

a. Atlantsko primorje. Dok se po sjevernoj hemisferi u tom primorju prosječna mjesečna najviša temperatura ističe u jesensko doba, po južnoj hemisferi ona prelazi najprije na početak proljeća, a onda na zimsko doba (siječanj i veljaču), kako se vidi iz priložene tabele (br. 6—13). Što se tiče pojedinih takvih podataka, ti se svojim visokim vrijednostima osobito ističu po sjevernoj hemisferi. Tȁ Maracaibo ima prosj. mjesečnu najvišu temperaturu 29.1° C, a maksimum je 25.1° C. U opsegu ekvatorskog pojasa ni druge stanice ne zaostaju mnogo za Maracaibom: na pr. Recife samo za 1.2° C.

S druge strane prosječna mjesečna najniža temperatura na sjevernoj hemisferi po atlantskom je primorju dakako u siječnju. Na južnoj hemisferi pak prelazi u njezino zimsko doba, t. j. u srpanj, dakle u onaj mjesec, kad Sunce baca okomito svoje zrake na sjevernu povratnicu. 

Atlantsko primorje:
Sjev. hemisfera:	aps. v.	mj. min.	mj. maks.	koleb.
1. Maracaibo	8 m	27.0° I	29.1° VIII	2.1°
2. La Guayra	5 „	25.8° I	28.3° IX	2.5°
3. Ond. School	5 „	26.2° I	27.4° X	1.2°
4. Cayenne	6 „	26.2° I	28.1° IX.X	1.9°
Južna hemisfera:
5. S. Luiz	20 „	26.0° VII	26.9° X	0.9°
6. Recife	30 „	25.0° VII	27.9° III	2.9°
7. Campos	10 „	19.4° VII	25.5° II	6.1°
8. Teresopolis	220 „	13.5° VII	22.5° I	9.0°
9. Rocha	32 „	10.7° VI	22.3° I	11.6°
10. B. Blanca	25 „	8.0° VII	23.6° I	15.6°
11. C. Sarmiento	270 „	3.4° VII	18.1° I	14.7°
12. Sta. Cruz	12 „	1.8° VI.VII	14.8° I	13.0°
13. B. Douglas	5 „	0.8° VI	9.4° II	8.6°

Na te odnose temperature primorskih krajeva vrlo mnogo utječe morska struja, koja se pomiče uz one obale. Topla »Južna ekvatorska struja«, koja se s obale Afrike pomiče na zapad, rastače se kod američkih rtova Branco i sv. Roque (na pr. 5° j. š.); jedan trak polazi na sjeverozapad uza sjeveroistočnu obalu, a drugi zakreće na jugozapad uz obalu. Ovdje, a otprilike kod 40° j. š. hladna Falklandska struja, koja dolazi s juga, potiskuje taj topli trak s obale prema otvorenom oceanu i sama ondje zavlada. I upravo kod 40° j. š. kolebanje je temperature najveće (B. Blanca 15.6°). Odatle postaje sve manje: ljetna (hladna) temperatura zraka — istina — sve je niža prema jugu, ali se to dešava u još većoj mjeri zimskoj (toploj) temperaturi, koju snizuje osobito navedena Falklandska hladna struja.

U pojasu oko ekvatora, osobito među 10° sj. š. i 10° j. š., vladaju po nižim aps. visinama temperature, koje se zimi i ljeti malo razlikuju među sobom; kolebanje je dakle vrlo maleno (v. br. 1 do 6). Što su pak stanice udaljenije od ekvatora, to je kolebanje sve jače (br. 7 do 10), ali samo do paralele 40º j. š. Južno odatle počinje se isticati utjecaj hladne Falklandske struje, tako da ona snizuje osobito ljetne temperature. Od te paralele prema krajnjem jugu Južne Amerike, dakle sve bliže južnom polarniku, kolebanje je ponovo sve manje.

Pacifičko primorje. Temperatura zraka stoji i ovdje pod utjecajem insolacije, ali i morskih struja. Po Tihom oceanu a s jedne i druge strane 40. paralele juž. širine pomiče se hladna struja; kad se približila obali Južne Amerike, rastače se. Jedan trak — sjeverni — polazi uz obalu prema sjeveru, grijući se postepeno, jer dolazi u krajeve sve jače insolacije; dospjevši tako otprilike do rta Pariña (5° j. š.), zakrene, da poteče na zapad po prostranom Pacifiku. Drugi trak — južni — teče pored krajnje južne čilenske obale, da pod imenom Hoorn-struja zaobiđe rt Hoorn i nastavi svoj put djelomice kao Falkland-struja uz istočnu obalu Argentine. Sve se te struje pomiču po oceanu na južnoj hemisferi; po sjevernoj se hemisferi pomiče uz ekvator topla »ekvatorska protivustruja«, koja plače najsjevernije obale pacifičke Južne Amerike. Pod utjecajem te tople struje stoji temperatura u stanici Andagoya i njezino neznatno kolebanje. Po pacifičkom primorju a na sjevernoj hemisferi kolebanje je vrlo maleno, tako upravo Andagoya 0.8° C. Na prijelazu u južnu hemisferu ona se povećava na 3.0° C (El Recreo), a još dalje k jugu na 6.0° C, i taj broj uz ± 0.5 vlada sve do Magalhãesova tjesnaca, gdje sađe na 4½° C.

Pacifičko primorje:
Sjev. hemisfera:	aps. v.	mj. min.	mj. maks.	koleb.
Andagoya	76 m	27.2° XI	28.0° IV	0.8°
Juž. hemisfera:
El Recreo	6 „	22.4° X	25.2° II	2.8°
Cartavio	5 „	18.5° XI	24.5° II	6.0°
Arica	5 „	16.2° VII	22.8° II	6.6°
Caldera	28 „	12.9° VII	19.4° II	6.5°
Pta. Tumbes	90 „	9.9° VIII	15.2° I	5.3°
Melinka	5 „	7.3° VIII	13.3° I	6.0°
Evangelistas	55 „	4.1° VIII	8.6° I	4.5°

Poređujući te prirodne odnose s onima po atlantskom primorju Južne Amerike, možemo u krupnim crtama istaknuti, da uz atlantsko primorje teku tople, a uz pacifičko primorje hladne morske struje. Prema tim činjenicama ravnaju se i temperature zraka po dotičnom primorju.

Klima u području Anda. U tropskim krajevima gorska se klima, naročito temperatura zraka i padaline, znatno razlikuje od klime tropske nizine; samo najniže područje, vruća zemlja (tierra caliente) slaže se svagdje u svim glavnim crtama, a ta dopire u vis 600—800 m, gdjegdje i više. Paome imaju ondje važnu ulogu, a od kulturnih biljaka na pr. kakao-stabla. Iznad tog područja stere se umjerena krajina (tierra templada) do nekih 2000 m a. v., gdje uspijeva kava, banana, juka i dr.; zatim je hladna zemlja (tierra fria) sve do granice gorske šume u visini od 3000 m. Na više je po isponima razvijena visoka stepa; u Columbiji je zovu »páramo« a u Peruu i Boliviji »puna«. Iznad toga je kraj »vječnog snijega«. Po velikim aps. visinama Anda (iznad 2000 m) kolebanje je sve veće, što je stanica južnija; ondje nema dakle preokreta, ne dešava se, da bi kolebanje — dostigavši negdje svoj maksimum — postalo sve manje prema jugu.

	aps. v.	mj. min.	mj. maks.	koleb.
Tunja	2800 m	12.3º VIII	14.7º III	2.4°
Antisana	4095 „	3.3º VIII	6.0º I	2.7°
C. de Pasco	4350 „	4.7º VII	6.7º I	2.0°
El Misti	5850 „	9.8º VI	6.0º I	3.8º
Sucre	2850 „	9.7° VII	14.5º XI	4.8°
Ollagüe	3695 „	1.9º VII	10.2º I	8.3º
Potrerillos	2850 „	6.2º VI	13.5º I	7.3°
Teniente	2134 „	3.5º VI	14.8° I	11.3º
Octubre	560 „	2.6º VII	15.9° I	13.3º

Raspored temperature po Južnoj Americi iskazuje, da je zrak na istočnoj obali prosječno topliji od onoga na zapadnoj. Evo dokaza:

Zapadna obala:		Istočna obala:
El Recreo	23.8°	Belen	25.9º
Callao	19.2°	Andina	24.8º
Iquique	17.3°	Campos	22.3º
Coquimbo	14.6°	Pto. Alegre	19.4º
Pta. Galera	11.4º	Patagones	14.9º
Evangelistas	6.3º	Pta. Dungeness	7.2º

Treba pri tom istaknuti, da je ta razlika među zapadnom i istočnom stranom, a na morskoj razini, sve manja, što su naselja južnija. Pored zapadne strane Južne Amerike teče hladna Peruanska struja, a ugrije se vrlo postepeno, dolazeći u tropske krajeve; tek odatle (kod 4° j. š.) zakrene na zapad kao topla struja. I ta hladna struja je onaj faktor, koji ohlađuje zrak na tom primorju. Nisku temperaturu te struje snizuju još više one hladne vode, koje joj pritječu iz susjednih morskih dubina. Sve to utječe na snizivanje temperature zraka na pacifičkoj strani Južne Amerike. Ta hladna struja, time što prema sjeveru postaje sve toplija, može sve slabije kondenzirati vlagu, koju vjetrovi donose kopnu; na taj način primorje od sredine Chilea do Perúa ne prima kiše, a po tom nema ni vegetacije; to je nevoljna pustinja, koja je najžalosnija u Atacami. Pored atlantske strane teče naprotiv trak tople ekvatorske struje, koja se protegla do najjužnijih krajeva i tako povisuje temperaturu zraka.

Padaline. Dva su glavna faktora, o kojima zavisi raspored padalina: reljef samoga tla i smjer zračnih struja. Kao treći faktor vrijedi utjecaj Sunca s obzirom na njegov položaj na nebeskom svodu tijekom godine; ali taj ima puno manju važnost, a može biti zamračen od onih dvaju faktora. Njihovim sudjelovanjem razvile su se tako po Južnoj Americi vrlo značajne suprotnosti.

A. Od krajeva, koji se ističu osobito velikim množinama padalina, navodimo četiri: 1. vlažno pacifičko primorje između 3° i 8° sj. širine stoji pod utjecajem stalnih jugozapadnih vjetrova, koji potječu s visokog tlaka zraka u južnom Pacifiku. Mase vodenih para, koje odanle dolaze do tog primorja, penjući se uz kolumbijske Ande, zgusnu se i ruše kao kiša, koje pada godišnje čak i do 7000 mm. 2. Pomorje od ušća rijeke Orinoca pa do preko ušća Amazone a u širini od 400 do 500 km, gdje pada i neko 2000 mm. U sjevernom dijelu tog pomorja vlada tijekom cijele godine sjeveroistočni pasat. Južni dio pak stoji pod utjecajem kalma, ali i jugoistočnog pasata, koji ruši na pr. na Cayennu do 3200 mm kiše. 3. Vrlo prostrani kraj oko gornje Amazone do ušća njezina pritoka Purús, kamo pada također preko 2000 mm. To je pojas, nad kojim se tijekom godine pomiče pojas kalmâ amo tamo i radi toga se ruše obilne kiše. Tako u S. Madureiri (135 m a. v.) pada 2133 mm, a u Iquitasu (106 m a. v.) i 2623 mm. 4. Vrlo vlažni zapadni pristranci čilenskih Anda od 35° j. š. do rta Horna. To je krajina, gdje pušu zapadni vjetrovi, koji su prisiljeni dizati se uvis u velikim masama već u nekoj udaljenosti od gora. Što su ti isponi bliži obali i strmenitiji, iz zraka se kondenzira brže i više vodenih para, koje se sruše kao golema kiša. Tako u Melinki na samoj obali pada preko 3000 mm.

B. Tim krajevima izrazitih maksimalnih padalina suprotni su sušni krajevi. Smatramo li sušnim krajem svaki kraj, na koji pada manje od 500 mm na godinu, tada je najizrazitijim takvim krajem onaj duguljasti pojas, koji se proteže po zapadnim pristrancima Anda od luke Guayaquila (na 2° juž. š.) do 32° j. š. Na jugu jezera Titicace taj sušni pojas prelazi u bolivijsko visočje, a odatle u srednju Argentinu, u Patagoniju sve do Ognjene zemlje. Izraziti sušni krajevi nalaze se na peruansko-sjeveročilenskoj obali, gdje pada na godinu manje od 50 mm, a katkada ni kapi kiše. Najžalosnija je ondje visoka krajina »Atacama«, prava pravcata pustinja. Dok po susjednim pacifičkim obalama pada kiša u Coquimbu 114 mm na godinu u Calderi 14 mm, u Antofagasti 4 mm, u Iquique-u 1 mm, nije padalo ni kapi kiše 1913/14 po unutrašnjosti, na pr. u Calami u opsegu Atacame, a na visini od 2260 m. Uzrok su ovom nevoljnom pojavu vjetrovi, koji redovito pušu s kopna na more, a ti ne mogu donositi kiše. Iza rijetkih kiša, koje padaju na sjeverni Chile a na pokrajinu Atacamu, procvate pustinja ( cvatuća pustinja). Kad zimi ili u proljeće padne dovoljno kiše, pustinja se pretvara u cvjetno polje. Godišnje su biljke u tom kraju doduše vrlo prolazne, ali njihovo sjeme može ležati u zemlji i desetak godina, a da ne izgubi snagu klijanja. Kad pak jedan ili dva puta padne kiša, odmah niče biljka i tako se brzo razvije, da procvate i donese roda uz ono malo vlage, koju je kiša ostavila. Još su, osim toga, dva sušna kraja u Južnoj Americi, ali su po svom opsegu daleko manja od onoga prvoga, a ni množina kiše nije onako neznatna kao ondje. Jedan je takav kraj pomorje Venezuele, gdje pada 500 mm i manje: Barquisemento 502, Cumaná 258, Coro 250 i La Asuncion 248 mm. Pasatni vjetar, koji ondje puše, sam je po sebi zračna struja, koja ima tendenciju silaziti, i po tome dolazi s visina bliže površju zemlje, dakle u toplije krajeve. Isključena je radi toga mogućnost, da se njegove vodene pare kondenziraju i sruše kao kiša. Isti je takav sušni kraj, samo prostraniji, u sjeveroistočnom pomorju Brazila: Acary 445, Soledade 410 i Cabazeiras 236 mm. Te male prosječne množine kiše nijesu toliko pogibeljne za poljoprivredu u onim krajevima, koliko njihova velika neredovitost, kojom se pojavljuju tokom niza godina. U izuzetnim godinama pada samo polovina, a u vrlo nepovoljnim slučajevima jedva trećina one množine. Takve sušne godine vladaju ne samo po Brazilu, već i po Australiji i poPolineziji. Te nas činjenice utvrđuju u mišljenju, da su sušne godine zavisne o određenom pomicanju akcijskih središta po južnoj hemisferi, osobito suptropskih »maksimuma«. Pri tom treba istaknuti, da se sušni periodi dešavaju, kad je vrlo dobro razvijen pasat po primorju; to je dokazom, da je ta zračna struja ondje »neprijateljicom kiše«, »El niño« je pojav jakih ljetnih pljuskova, koji se pojavljuju u velikim vremenskim razmacima po peruanskim obalama, gdje je inače kiša rijedak pojav. Kako se te velike množine kiše ruše u doba Božića, narod je nazvao taj pojav »el niño«, što znači, »malen«, jer je u to godišnje doba Isus malen, jedva se rodio. Uzrok tom pojavu nije oceanografijske prirode, već se nalazi u atmosferskim odnosima. Jugoistočni pasat naime pomiče se u nekim godinama više na jug, dok u to isto doba sa sjevera za njim pođu hladne zračne mase; te onda prouzrokuju jake kondenzacije vodenih para: garúa. U primorju Perúa počinje se u svibnju razvijati magla, koja kasnije postaje sve gušća; u kolovozu i rujnu je najgušća i kroz mnogo tjedana je nepomična; ona se ne pretvara u kišu, već u vrlo sitne kapljice, što Indijanci zovu »garúa« (prašinasta kiša). Te magle nijesu visoke, rijetko su kada u većoj visini od 450 m, ponajviše od 300 m. U Limi na nekih 150—200 m a. v. žitelji su tada u potpunoj magli; tu je zrak tako zasićen vodenim parama, da ne koristi nikakav kišobran za obranu od njih; sunca pak ne vide mnogo tjedana u takvo doba. To garúa-vrijeme (tiempo de garúa) zovu također »1oma - vrijeme« (tiempo de loma).

Vjetrovi. Po Južnoj Americi ima nekih osobitih vjetrova, a nema nekih, koji pušu po Sjevernoj Americi. Vihora kao ondje nema po južnom kontinentu; tek je bilo nekoliko izuzetnih slučajeva. Ozloglašene su patagonske ravnice radi jakosti vjetrova; njihova brzina doseže 4 m u sek., a po susjednom otoku Staatenu i do 7 m/sek. Od lokalnih vjetrova od važnosti su dolinski vjetrovi, koji su razvijeni u većoj jakosti na istočnim pristrancima Anda. Kada Sunce ugrije nisko tlo, ugrije se i zrak, koji se onda penje u vis u Ande; to je dakako korisno za kulture. Suprotni su planinski vjetrovi, koji duvaju na večer; silaze s gora u nizinu, da je na taj način ohlade od one silne vrućine, kojom ju je Sunce po danu ugrijalo. Tim su vjetrovima slični kopneni i morski vjetrovi, vjetrovi, koji u manjoj ili većoj mjeri pušu svagdje po primorju, po danu pušu s mora, a pod večer i po noći s kopna, da osvježe danju sparinu. Po sušnim Andama, a na argentinskoj strani pušu föhn-vjetrovi. Ondje ih zovu »zondas« po naselju Zondi, jer žitelji naselja San Juan, koji je u nižoj aps. visini, misle, da im dolaze odanle, odozgo. Njihovo je glavno doba zima. Jedan od poznatijih vjetrova, koji puše po opsežnom prostoru Argentine, jest pampéro. To je u stvarnosti čelo oluje, koje se razvije, kad hladan zrak s juga prodire prema sjeveru u toplo-vlažne zračne mase. Od velikog je utiska taj prirodni pojav: vrlo dobro razvijen valjak oblaka, jak udarac oluje uz intenzivniji oblak prašine, vrlo česte grmljavine i žestok pljusak kiše karakteriziraju pampéro. Žitelji ga zovu pampéro, jer dolazi s pampâ. On se pojavljuje svake godine nekih 20 puta, ali traje obično samo 2 sata, rijetko kada pol dana. Vrlo jaki pampéro može biti sudbonosan ne samo na kopnu, jer ruši objekte, već i na moru za lađe, jer dolaze u pogibelj, da ih potopi.

Grmljavine su uvijek vezane na kondenzacijske pojave u atmosferi. Kako je tropski pojas osobito povoljan za takve kondenzacije, posve je prirodno, da će po njemu biti vrlo razvijene grmljavine. U Južnoj Americi tri su poznata središta, gdje ima nekih 50 dana u godini s grmljavinom. Najviše, njih 60, ima po ušću Amazone; 50 ih je po Uruguayu i susjednom južnom Brazilu, isto toliko po južnoj Boliviji i u Ecuadoru oko Quita. Polazeći prema krajnjem jugu Južne Amerike sve je manje dana s grmljavinom: na Ognjenoj zemlji samo je 1 takav dan u godini. Prema sjevernom primorju Južne Amerike broj dana s grmljavinom također je manji, ali rijetko gdje sađe ispod 30 na godinu.

Rudstvo. U Južnoj Americi rudarstvo je vladalo nad privrednim životom više nego po drugim kontinentima. Za španjolske i portugalske osvajače bilo je dobivanje zlata i srebra glavna težnja; a i danas su zlato i srebro najvažniji predmeti izvoza. Najbogatiji krajevi rudama jesu Srednje Ande: sjeverni Chile, Bolivija i Perù. Po njima ima mnogo zlata, srebra, bakra, počevši od Coquimba (cca 30º j. š.) pak do južne granice Ecuadora. Druga je bogata krajina zlatom i srebrom po krajnjim sjevernim kolumbijskim Andama. U Guayanama je od davnine poznato da ima zlata. Ta poznata je priča o Doradu (»El dorado«), o indijanskom poglavici, koji je jednom u godini posut zlatnim praškom polazio u more da se okupa. Četvrta zemlja bogata rudama je Brazil. U njegovim Minas Geraes (opći rudnici) ima u pegmatitnim gredama naročito mnogo zlata; njega ima i usred Brazila po krajini Mato Grosso. Ovdje kao i u konglomeratima po Minas Geraes — osobito kod naselja Diamantina — nađeno je mnogo lijepih dijamanata.

U Chileu i Argentini počela su se u našem stoljeću eksploatirati bogata ležišta bakrene rudače. Pustinjski krajevi Atacama i Tarapaca (sjev. Chile) daju mnogo salitre. Naprotiv u novije su doba nabušili otvore petroleja u Columbiji i u Boliviji (Gran Chaco). U slojevima krede i tercijara na Trinidadu ima mnogo tekućeg asfalta. Iz asfaltskih izvora teče materijal u korutinu, gdje se sakuplja kao jezero (9.5 km²); to je najveća prirodna nakupina asfalta na Zemlji.

Velika nevolja, koja bije Južnu Ameriku, jest: vrlo neznatna množina uglja; nešto se kopa na krajnjem jugu Patagonije (kod Punta Arenas), a onda u južnom Brazilu (Rio Grande do Sul). A kako je ugalj jedan od glavnih uvjeta za razvitak industrije, ona ne može snažno napredovati. Možda će pomoći petrolej. Od velike su privredne koristi ležišta guana po pacifičkom primorju odnosno po otocima Perua i Chilea. Hladna morska struja, koja teče onuda, vrlo je bogata mikroorganizmima, kojima se hrani silno mnoštvo riba; te pak služe kao hrana onim milijunima morskih ptica, koje ondje žive i uginu. Njihova se fekalija gomilaju i stvorila su tokom vremena debele naslage, koje žitelji zovu »guano«. Njega su žitelji i prije dolaska Španjolaca upotrebljavali kao odlično gnojivo; a kad su Evropljani upoznali važnost tog poljodjelskog sredstva, počeli su ga mnogo sakupljati i nositi u Evropu na prodaju.                                      A. G.

Južna Amerika pripada svojim malenim, najjužnijim dijelom antarktičkom flornom carstvu, a preostali dijelovi neotropskom flornom carstvu (→ Sjeverna Amerika. Biljni pokrov).

I. Neotropsko florno carstvo (Neotropis). Južnoamerički dio neotropskog flornog carstva pripada austroamerikanumu, a dijeli se na pet pokrajina: 1. Karibis, 2. sjeverno savansko područje, 3. Hileja, 4. južno savansko područje ili pampas i 5. andsko područje.

1. Karibis zaprema samo najsjeverniji dio Južne Amerike, koji se nadovezuje na srednju Ameriku i zastupan je uglavnom džunglama (→ Srednja Amerika, Biljni pokrov).

2. Sjeverno savansko područje ili ljanosi obuhvata porječje Orinoca i njegovo gvajansko zaleđe, te otok Trinidad. Suša traje u tom području gotovo pol godine, prema tome klima nije pogodna za razvitak drveća i šuma. Zato nalazimo šume samo uz obalu mora ili uz rijeke kao galerijske šume. Dalje od mora i rijeka ima tek pojedinih šumaraka, a onda dolaze nepregledni travnjaci. Na otoku Trinidadu nalazimo u savani krasnu palmu Oreodoxa regia H. B. K. Ljanosi u porječju Orinoca izgrađeni su od trava i šaševa (Paspalum conjugatum Berg., P. virgatum L. i P. vaginatum Sw., Leptochloa virgata Wight., Panicum-vrste). Visina je trava do 60 cm, najviše do 2 m. Od palma nalaze se u ljanosima Copernicia tectorum Mart. i Mauritia flexuosa L. Koperniciju često uništava epifitski Ficus dendrocida H. B., koji na njoj raste i postepeno obuhvati stabljiku i spriječi razvoj palme. Na obalama ušća Orinoca razvila se prašuma, koju izgrađuju rodovi Bombax, Ceiba, Icica, Lecythis, i palma Manicaria saccifera Gaertn. Tu živi i palma Mauritia flexuosa L., koja inače raste u ljanosima, ali ovdje doseže 30—40 m visine.

3. Hileja je golemo područje džungla, koje obuhvata čitavo porječje Amazonke, te izvorima bliže dijelove Orinoca i Parane. Ovdje ima u izobilju kiše, a i raspored kiša je takav, da su ti krajevi uvijek vlažni, a s obzirom na ekvatorski položaj i uvijek vrući. Džungle su ovog kraja veoma bogate brojem vrsta. Nizinske, vlažne, često poplavljene džungle, poznate su pod imenom igapo-džungle; u njima ima mnogo palma. Suše nepoplavljene džungle zovu se ete-džungle. Ete-džungla je floristički veoma bogata i raznolična, ali u njoj palme znatno zaostaju. Prema jugu džungle postepeno prelaze u različne kserofitske formacije. Najviše se igapo-džungla nalazi u donjem toku Amazonke. Od palma dolaze najčešće Astrocaryum Tucuma Mart. i Manicaria saccifera Gaertn., zatim po vegetabilnoj bjelokosti poznati Phytelephas microcarpa R. et P., iz koga se prave puceta. Više uz obale srednje Amazonke raširena je palma Cocos Inajai Spruce, a u amazoništima razvijena je neobično bujna vodena vegetacija. Ovdje živi i poznati lopoč Victoria regia Lindl., zatim plivajuća Potenderia i Eichornia. Na plićim mjestima razvija se u velikom obilju riža (Oryza sativa L.); neki istraživači misle, da je ovdje njezina domovina.

Mangrove su također u području hileja dobro razvijene, a izgrađene su od vrsta Rhizophora mangle L. i Avicennia nitida Jacq. i A. tomentosa Jacq. Na morskim pjeskuljama nalazi se puzavi slak Ipomoea pes caprae Roth., a na kamenitim obalama čini resinge-šikara obalni rub vegetacije.

U ete-džungli imamo malo palma; od visokih palma susrećemo samo palmu Euterpe edulis Mart. i Oenocarpus distichus Mart., a osim toga i podstojnu palmu Astrocaryum Mumbaca Mart. U toj ete-džungli ima međutim oko 2.000 vrsta lisnatog drveća. Posve je razumljivo, da je raznoličnost tih šuma vanredno velika. Tu se nalaze kaučukovci, poimence seringueira (Hevea brasiliensis Muell.) i ostale vrste istog roda, od kojih se dobiva kaučuk. U brazilskoj džungli raste brazilski ili para-orah (Bertholletia excelsa Humb.), golemo drvo, koje izraste do 50 m visine. Cae salpina echinata Lam daje fernambukovo drvo. Od velikih drveta treba još spomenuti mahunarke Dipteryx i Andira i mimozaceju Parkia, koja daje iz nezrelih sjemenaka tamnocrvenosmeđe tijesto gurana. Kao penjačica raste u džunglama sapindaceja Paullinia Cupana H. B. Brazilska džungla isprepletena je i drugim lijanama. Posebna tetivika Smilax Spruceana A. DC. čini je upravo neprohodnom; spomenuti treba i vaniliju (Vanilla aromatica Sw.), poznatu aromatsku biljku. Neobično je obilje epifita: mahovi, paprati, različni kozlaci (Anthurium, Phylodendron), te Piperaceae i Bromeliaceae. U brazilskoj hileji ima i mnogo mirmekofilnih biljaka, kao na pr. rod Cecropia.

4. Područje pampasa ili južno savansko područje obuhvata sav nizinski dio Južne Amerike istočno od Anda, a sjeverno od Antarktika. U tom području prevladavaju travnjaci i stepe. Pampasi nisu ništa drugo nego savane. Drveća ima malo, ono čini ili galerijske šume ili u povoljnijim položajima manje šume. Što dalje na jug, to su pampasi siromašniji drvećem. Glavne su trave iz rodova Paspalum, Pennisetum i Andropogon. One dosežu do 2 m visine, a mnoge su poznate kod nas iz kulture. Od palma nalazimo voščanu palmu Copernicia cerifera Mart., zatim trnovite mimoze i neka druga drveta (Acacia, Bauhinia i Baillonia). Na periferiji toga područja veoma je značajna šanjar-stepa, koja je sastavljena iz trnovitog grmlja i kržljavog drveća. Karakteristična je Gourliea decorticans Gill (= chañar), pa Acacia Farnesiana Willd., Prosopis-vrste, Colletia, Zizyphus i Zuccagnia. Od palma raste ovdje niska bodljikava palma Trithrinax brasiliensis Mart. Nadalje tu ima kandelabarskih i puzavih kakteja, a tlo prekrivaju bromelijaceje (Aechmea, Bromelia).

Na brazilskom visočju nalazimo šume brazilske araukarije (Araucaria brasiliana A. Rich.); ta četinjača izraste do 50 m visoka i imade široku gronjavu krošnju. Ovdje raste i paragvajski čaj ili mate (Illex paraguayensis Hook.).

 

5 Andsko područje. Ande prelaze Južnom Amerikom od sjevera do juga pored Pacifičkog oceana. One prolaze većim dijelom kroz trope, ali dijelom kroz umjereni pojas, pa sve do antarktisa. Polazeći od sjevera prema jugu mogu se lučiti na uskoj zapadnoj obali znatne razlike u vegetacijskom pokrovu. U gornjem dijelu, do Guayaguila, nalaze se džungle Karibisa, ispod toga pojasa proteže se pustinjsko područje s oazama zimzelene vegetacije. Na to dolaze polupustinje s bodljikavim grmovima, dok se ispod 30° i 39° nalazi pojas tvrdolisne šikare, koje su slične našim makijama, ali se od njih floristički vrlo razlikuju. Iza ovih tvrdolisnih zajednica dolaze otprilike do 50° zimzelene vlažne šume i šikare, a još niže nalaze se listopadne šume s antarktičkim drvetima. Bitno je različna slika na nutarnjoj strani Anda, gdje su zauzele suptropske šume dugi, dosta uski rub prekinut samo kod 20° pojasom pampasa, a na jugu pojasom pustinje. Središnji, najviši greben prekrile su najzad planinske rudine. Ande se uspinju i do velikih visina, i posve je razumljivo, da je njihova vegetacija veoma raznolična. Ne uzevši u obzir Karibis Ande su klimatski veoma raznolične. Neobično je u Andama, da nalazimo borealne elemente pače na samom jugu. Tako daleko na jugu raširio se značajni empetrum, jaglac (Primula farinosa L.), glavočika Erigeron alpinus L., i trave Trisetum subspicatum Beauv. i Phleum alpinum L. Teško je naći tumačenje rasprostranjenju takvih elemenata, a nije isključeno, da oni čine vezu između holarktisa i antarktisa. Slično je i s disjunkcijama onih elemenata, koji rastu u Kaliforniji i u Chileu, kao na pr. libocedar i poznata krasnica iz porodice strupnikovica Mimulus luteus L. Slično živi i jedna vrsta roda Collonia iz porodice polemonijaceja u Kaliforniji (C. grandiflora Dougl.), a druga u Chileu (C. Cavanillesii Hook.). U Andama je domovina poznate sapunjače Quillaia Saponaria Mal., koje su koru u Chileu već od davnine upotrebljavali kao sapun za pranje.

U andskom području ima mnogo zasebnih oblasti, tako na pr. centralnoandska Puna, koja veoma sjeća na centraamericanum. Tu prevladava bodljikavo šikarje i kakteje. Od šikarja se ističe bodljikava Colletia spinosa Lam., jedna akacija (Acacia macrantha Humb), a uz njih kandelabarski kaktus (Cereus peruvianus Mill.). Samo uz vodotoke nalazimo Schinus molle L., koji daje američku mastiks-smolu. Šikarje čini Passiflora umbilicata Griseb. i Mutisia viciaefolia Cav. iz por. glavočika.

U visinama čini guste šumice Polylepis incana Kth., a na travnjacima raste pojedinačno značajna crnogorica Podocarpus Parlatorei Pilg. Iznad 4.000—5.000 m nema više ovih, nego dolaze planinske rudine pustinjskostepske vanjštine. Tu su trnovite trave (Stipa Ichu Kunth.), kaktusi, veliki jastuci azorele i dr. Sredina Pune je pustinja bez vegetacije. U većim visinama nalazimo još neke drvene glavočike i mnogo bjelopustenih biljaka. Neobičan je drveni runolist Espeletia grandiflora Humb., koji izraste i do 5 m visine. Trajnice i zeljanice u tom visokom dijelu Anda pripadaju rodovima holarktisa. Tako nalazimo ovdje rodove vrkuta, kozlinca, sirištara i kamenika.

Zanimljivi su istočni obronci Cordillera, gdje nalazimo još u velikim visinama šume kokainovca (Erythroxylon coca Lam.), i kininovca (Cinchona). U tim šumama imade još palma (Ceroxylom i Oreodoxa) i bambusa Chusquea aristata Man., koji se uspinju sve do 4.500 m. Područje Anda jest jedno od najvažnijih ishodišta mnogih kulturnih biljaka, poimence duhana, krumpira, ananasa, arahisa i dr.

 

II. Antarktičko florno carstvo (→ antarktis) ograničeno jena krajnji jug Amerike i pokazuje u vegetacijskom pogledu znatne razlike na zapadnom i istočnom dijelu kontinenta. Krajnji ogranci Anda dijele ovdje s jedne strane kišovitu, naoblačenu, jednoliko hladnu stranu tihooceanskog dijela i suhu pustinjsku stranu atlantskog dijela, u kojoj se uz nisko kovilje (Stipa humilis Cav.) javljaju jastučaste biljke, napose značajna azorela (Azorella madreportica Clos.). Tihooceanski dio ističe se vrlo lijepo razvijenim kišnim šumama umjerenog područja sastavljenih iz zimzelenih i listopadnih antarktičkih bukava, magnoliaceje Drimys Winteri Forst. i drugog drveća. Ove prelaze najzad u listopadne šume obrasle obiljem mahovina. U antarktičkom flornom carstvu ističe se osim toga veliko obilje cretova. Granica šume leži kod Valdivije na 1300 m, a na Ognjenoj zemlji u visini od 400—500 m. Iznad šume razvile su se značajne zajednice stijena, točila i rudina, koje imaju katkad značaj tundra. Pod ekstremnim prilikama ovih krajeva razvijaju se ovdje napose jastučasti oblici, među kojima se najviše ističu osobiti jastuci štitarice (Bolax glebaria Comm.).

U florno-genetskom pogledu miješaju se andski, antarktički i neki borealni elementi. Zato je teško povući jasnu granicu antarktičkog flornog carstva. Ona seže na tihooceanskoj strani mnogo sjevernije, nego na atlantskoj strani Južne Amerike.

Antarktička vegetacija nalazi se i na susjednim otocima, koji se ističu mnogim osobinama. Na Ognjenoj zemlji nalazi se uz rub šume antarktička bukva (Nothofagus), zanimljiva po geografskom raširenju gunera (Gunnera scabra R. et P.), koja je poznata po neobično velikim listovima. Na bukvama živi gljiva nametnica, srodna našem smreku, koja uz neke plodove služi kao jedina biljna hrana stanovnicima otoka.

Na Falklandskom otočju razvijene su među močvarama i cretovima rudine, izgrađene od empetruma (Empetrum rubrum Willd.) i trave Cortaderia pilosa (Urv.) Hack. Velik je broj vrsta endemičan.

LIT.: v. Sjeverna Amerika, Biljni pokrov.       I. P.

Zoogeografija. Životinjstvo ima još starinski karakter. Usrednjem tercijaru bili su rašireni tobolčari, velike krezubice (tipavac i pasanac), glodavci i kopitari osobito u Argentini. U mlađem tercijaru dospjele su iz Sjeverne Amerike mnoge nove skupine životinja: kamelidi, tapiri, konji i srodnici, a i jeleni. Malo prije današnjice izumrli su iz nepoznatih uzroka mnogi oblici većih životinja; ako pak ima još ostataka tih pojedinih grupa, njihova je veličina umjerena, ali i patuljasta. Južna Amerika iskazuje danas staro stanje životinja, osobito po Andama i po umjerenom pojasu — iako pored njih ima dosta potomaka onih životinja, koje su se uselile iz Sj. Amerike; tu su naprotiv sve te danas izginule. Životinjstvo je u Južnoj Americi u još većoj mjeri zasebna razvitka nego bilinstvo. Prirodna je fauna kao i u Australiji najdavnija na Zemlji. Južna Amerika je domovina tipavaca, pasanaca i mravožderaca, dok su tobolčari i ovdje najviše rasprostranjeni. Majmuni pripadaju drugom, nižem redu nego oni u Starom svijetu. Konja, goveda i ovaca nema autohtonih; umjesto deva žive samo manje vrste, lame, a i te su ograničene na peruanske Ande. Grabežljivci Starog svijeta zastupani su, kao i u Sj. Americi, manjim i slabijim srodnicima: lava zastupa puma, a tigra jaguar. Vrlo je značajno, čemu još ne znamo uzroka, što je diluvijska fauna svakako mnogo bogatija; mnogi veliki oblici — čini se — uništeni su od samog čovjeka. Prirodno je pravilo, da se raznoličnost oblika povećava, što su bliže ekvatoru; J. Amerika je u tom pogledu najbogatija među svima tropskim krajevima. Krasne šarene ptice i šaroliki kukci žive osobito po primorju. Niže, suhe ravnice mnogo su manje nastanjene životinjama; naprotiv po visokim ravnjacima unutrašnjosti ističu se drugi oblici. Tu su kukci vrlo rijetki; možeš onuda putovati nekoliko sati, a da ne vidiš ni jednoga leptira; vegetacija je naime ondje izgubila svoju bujnost a po tome i mogućnost, da hrani brojne oblike kukaca. Ptice rese J. Ameriku nevjerojatnim bogatstvom svojih oblika, glasova i boja; u ornitologijskom pogledu Brazil je najbogatija zemlja. Niski grmovi, koji imaju bobice, daju hrane zebama i malim papigama; kolibri vole otvorene, cvjetne krajeve. Grabljivice, osobito jastrebovi, vrlo su osebujni; sove su malene; najbrojnije su ptice pjevice; močvarice se nalaze više pored rijeka nego po morskim obalama. Među gmazovima su kornjače i zmije vrlo brojne. Zvijer puma (kuguar, felis concolor) duga je 1.2 m, a od toga rep 65 cm. Raširena je po Sjevernoj ali i po J. Americi. Živi ponajviše po šumama i visokim travama; spava po danu, dok po noći ide u otimačinu. Budući da voli krv, navaljuje na stado, ubija mnogo životinja, da iz svake ispija krv. Negdje jedu njezino meso, jer da je ukusno. Velika je zvijer američki jaguar (felis onza), jer je dug 2.75 m, a od toga rep 75 cm; često se vide i crni jaguari. Ima ga osobito po J. Americi, ali i po južnim krajevima Sj. Amerike, dok je po sjevernijim krajevima posve istrijebljen. Od zvijeri živi osobito po Brazilu tigrasta mačka (felis tigrina). Duga je 90 cm, a nastava ponajviše po gustim šumama. Njezino krzno upotrebljavaju za male prostirače kod postelje. Važan elemenat u slici J. Amerike među sisavcima jesu majmuni (simiae). Po visini i stasu zaostaju za majmunima Azije i Afrike. Dok majmuni Starog svijeta borave većinom na zemlji, oni po J. Americi vole živjeti po stablima, koja su ovdje rodna. Da se mogu sigurnije penjati, noge i ruke su im čvrste, ali je i rep vrlo mišićav te im služi kao treća ruka. Samo je malo oblika, na pr. urlikalci, rašireno po cijeloj tropskoj Americi. Ima nekoliko vrsta tih majmuna širokonosaca, kao što su pandžaši (svilaši), »kapucini«, urlikalci i dr. Amerika je izgubila tokom davnijih geologijskih perioda one goleme životinjske oblike, koje je Stari svijet sačuvao u svojim slonovima, vodenim konjima i sl., tako da danas ondje žive samo tapiri i neke vrste svinja. Od kopitara je tapir (tapirus americanus) dospio u J. Ameriku iz Azije (?) kroz Sj. Ameriku. To je zdepast sisavac, ali duguljasta tijela; glava mu je nešto slična konjskoj, samo je sprijeda u kratko zašiljena. Od jazavca je vitkiji američki smrdljivac (mephitis mephitis), ali vrlo neugodno zaudara; dug je 68 cm, a s repom 96 cm. Živi po travnicima; svoju strašnu obranu upotrebljava samo u nuždi, pa ga ne napadaju ni najkrvoločnije mačke. Njegovo krasno krzno prodaju kao »skunks«. Dok su Indijancima po nizinama u početku evropske kolonizacije bile nepoznate tegleće životinje, po Andama su Evropljani našli i kamelida: guanaco, vicuña, alpaca i llama. Od tih su prve dvije vrste prirodne i divlje, dok su llama (a vjerojatno) i alpaca pripitomljeni primjerci guanaca. Guanaco (lama huanachus) je velik kao jelen, tijelo mu je pokriveno dugim i gustim krznom. Živi u čoporima od mnogo ženka, koje vodi stari mužjak. Kako vole slanu vodu, plivaju i po moru od otoka do otoka. Guanacu je srodna vicuña (lama vicugna), samo što je nježnija od njega. Vere se po visokim Andama. Velika je kao ovca; njezina je vuna smeđežuta, kovinasta sjaja, vrlo tanka i meka, a po tom vrlo podesna za prerađivanje u skupocjene tkanine. Alpaca (ili »Paco«; lama pacos), ponešto pripitomljen guanaco; i on je veličine naše domaće ovce, a manji od svoje praforme (guanaca); njegova je vuna vrlo cijenjena, a duga 20 cm. Živi po visinama Anda iznad 2000 m. Najpitomija je llama (lama glama), koja živi u Perùu i Boliviji; ona je od davnine u službi čovjeka. To je poslušna životinja, koja se lako priuči na gospodara; klekne, kada je treba natovariti, a onda putuje u zajednici. Ispred povorke ide vođa, starija dobro dresirana životinja, a za njim pravilno ostale. Mudra vidra (lutra), od koje ima više vrsta, živi u umjerenom pojasu uz vodu, gdje vješto lovi ribe. U J. Americi živi golema vidra (pteronura brasiliensis) duga do 2 m. Po Brazilu se klatari bjelonosati rakun (nasua narica), dug 55 cm, a rep mu je 45 cm; ima nos produljen kao rilo. Meso je vrlo tečno, dok od njegova krzna Indijanci izrađuju kese. Po sjeveru J. Amerike poznat je nosati rakun (nasua rufa; Coati), dug 1 m, a kojemu je nos produljen kao rilo. Vitičavi rakun (potos flavus) dug je 90 cm, a od toga rep 45 cm; upravo rep je toliko dug, jer je izgrađen, kao i kod majmuna za prihvaćanje te mu dobro pomaže pri obilaženju po krošnjama. Živi ponajviše u Brazilu. Od glodavaca u J. Americi vrlo je poznato morsko prasence (cavia porcellus), koje su još Inke u Peruu držali kao domaću životinju. Glasi se roktavim glasom, pa je tako ono zaslužilo svoje neobično ime. Uz njega žive njegovi srodnici: divlje morsko prasence, vodeno prasence (dugo 1 m), a po Patagoniji pustinjsko prasence. Najbliži su mu rod aguti i paka. Sve su to nedužne životinjice, koje žive nešto u blizini vode i močvara, nešto po kamenim spiljama, a hrane se biljnim tvarima. Pripitomljeni priuče se na sve vrste domaće hrane, pa su i u tom a ne samo po roktanju slični svinjčetu. Aguti (dasyprocta aguti) je lijep glodavac crvenožute kože, dug obično 40 cm; zovu ga i »zlatni zec«, jer je sličan kuniću. Živi po porječju Amazone, gdje čini štetu po nasadima sladorne trstike i povrća. Srodan mu je paka (aguti paca), dug 70 cm. Love ga radi ukusna mesa. Čudan je glodavac drvolazni bodljaš (coëndu prehensilis); dug 1 m, a od toga polovina je rep, koji je odozdo bez dlaka, da se može lakše i sigurnije prihvatiti grane na stablu. Živi po krošnjama drveća, gdje po danu spava, dok po noći jede lišće. Živi po Južnoj Americi, dok posebna njegova vrsta (coëndu villosus) živi samo u Brazilu. Od glodavaca je u J. Americi i prava činčila (chinchilla brevicaudata), duga 30 cm. Dlake su duge preko 2 cm, a nekako srebrnaste boje; to je zapravo najfinije krzno sisavaca, što su ga i prastanovnici cijenili. Često drže tu životinjicu pripitomljenu po dvorištima. Na argentinskim pampama zanimljiva je od dikobraza viskača (viscacia viscacia) zbog toga, što družba od 20—40 životinja zajednički gradi svoje stanove i u njima skupa stanuje. Mnogo time smetaju obrađivanju polja. Posve su južnoameričke životinje krezubice (xenarthra): mravožderci, pasanci i tipavci. Mravožderci (myrmecophagidae) su raznih veličina; dok je najmanja vrsta duga kao običan miš, dotle je »yurumi« i 1∙8 m dug. Kako se te krezubice hrane samo mravima i termitima, koji grade svoje građevine po šumama, a još više po poljima, one time uništavaju te štetne životinje. Kukavni ostatak svojih nekadašnjih velikih predaka jesu današnji tipavci (bradypodidae). Cijela je ta porodica životinja zaslužila to ime poradi vanredno polaganih svojih kretnja, kao da je od svojih pređa baštinila jedva nešto malo njihove životne snage. — U rodu s tima dvjema karakterističnim životinjama jesu pasanci ili armadili (dasypodidae). Iz svojih spilja šuljaju se pod večer ili po noći više spretno nego brzo, da traže jaja ili male životinje. Korist pasanaca nije mala. Indijanci i Evropljani rado jedu njihovo meso, a od njihova oklopa Paraguayci prave male koševe. Od važnijih tobolčara u Južnoj Americi živi surinamska naboruša (didelphys dorsigera); posve je slična sjevernoameričkoj naboruši, samo što je manja od nje. Najveća ptica grabljivica u J. Americi je kondor (sarcorhamphus gryphus), koji dostojanstveno leti preko ledenih vršaka Anda, a obično živi u zračnim slojevima između 3000 i 5000 m a. v. Odrasli kondor rastvorenih krila mjeri 3 pa i 4 m u širini. Golemog kondora mami grabežljivost u one visoke krajeve, da zasjeda vicuñe, koje kao divokoze u čoporima tumaraju po snježnim travnicima. On je među živim stvorovima valjda onaj, koji se u visini najviše udaljio od površja naše Zemlje. Od jastrebovih srodnika živi po Brazilu, Sred. Americi i Mexicu harpija (thrasaëtus harpyia), i to po šumama, gdje ima vode. Duga je 1 m. Ubijaju je, jer je velika grabljivica, ali i radi perja, kojim se kite Indijanci. Jedna od najljepših ptica J. Amerike je vatrena pećinarka (rupicola rupicola); duga je tridesetak cm, a narančaste boje; njezina je glava ukrašena perjanicom, koja je slična kacigi. Živi ponajviše u Guayani pa i u sjevernom Brazilu. Zanimljiv je »ples«, što ga izvode te ptice. »Plesaonica« je u promjeru duga do 1½ m; ptice su svaku travčicu iskopale i »pod« glatko poravnale. Na njemu »pleše« jedna ptica, dok druge okolo gledaju; ta onda rastvori krila, podigne visoko glavu i repom načini — kao paun — kolo, okolo tako skakuće, dok umorna ne prestane, odajući pri tom čudan glas. Na njezino mjesto stupi tada druga ptica i t. d. Vrlo obična je ptica kljunati tukan (rhamphastos toco), komu je kljun vrlo golem i različno bojadisan (crno, narančasto i crveno). Nastava najviše krajeve J. Amerike od Guayane do Paraguaya. Visoko gore u šumskim stablima vrši svoju proždrljivu igru svojim golemim kljunom. Sve takve ptice, tukane, Brazilci revno love i radi njihova mesa i radi krasnog perja. Indijanci od perja izrađuju sebi pokrivač za glavu a i kabanice. Po tropskim krajevima J. Amerike živi vrlo mnogo papiga i po broju i po ljepoti perja. Među malim papigama ističe se kaluđerska papiga (myopsittacus monachus); duga je 27 cm; odozgo je zelena, odozdo siva, a krila su joj modra. Iz Brazila poznata je amazonska papiga (amazona amazonica), koja je pretežno zelena, a čelo joj je modro. Duga je 35 cm; može naučiti da izgovara nekoliko riječi. — Među velikim papigama jedan je od najvećih oblika divna modra ara (anodorhynchus hyacinthinus), duga je 1 m; krasne je modre boje, a samo su joj gola lica narančasta; ima najdulji rep među svim drugim srodnicima. Živi po Andama, gdje se njezina grozna vriska nadaleko čuje. Ali kad se baci na zrelo polje kukuruza, onda utihne; čuje se samo neko »mumljanje«, jer tada jede kukuruz. U davno doba Indijanci su svojim kraljevima (Inkas) donosili pera ararina kao danak. Arakanga (ara macao) velika 86 cm, boje je po tijelu crvene kao vatra, modra na krilima i nešto na repu. Uz nju živi poznata ararauna (ara ararauna), duga 97 cm; odozgo je modra, a odozdo narančasta. Po Brazilu žive još neke vrste ara: militaris i chloroptera. Sve te papige žive po prašumama; Indijanci ih vole i drže pripitomljene po svojim kolibama. U J. Americi živi kaporasta kokoš (opisthocomus hoazin) po cijelom porječju Amazone i uz Orinoco sve do Perúa i Bolivije. Duga je 60 cm; po vanjštini slična gnjetlu, a smeđe je boje. Nijesu joj bez razloga nadjeli ime »smrdljivi gnjetao«; meso njezino naime zaudara na svježu nečist goveda ili konja. U sjevernom Brazilu živi »m ali kardinal«: dominikanska zeba (paroaria dominicana); ali ona ne pjeva tako lijepo kao sjevernoamerički kardinal. U najdubljoj tami šuma živi krasan pjevač; spada u porodicu tangara (tanagridae), a srodan zebi. Ima grlat i zvučan glas tako, da ga Peruanci zovu »organist« ili flautist (euphonia violacea). Prisluškuješ ga, a ujedno začaran stojiš, kad njegovi glasovi, nalični vrlo moduliranu zvuku malih staklenih zvona, spojeni u cjelinu daju neku pravilnu melodiju. Vrlo je čudan glas pustolovne štitne ptice (cephalopterus ornatus) velike kao naša vrana. Urođenici je s punim pravom zovu »toropišu« (t. j. ptica-bik). Ne bi nikad pomislio, da glas (zvuk), što ga ona daje, ne potječe od bika; a kad pada pogođena od puščanoga hica, odaje neki piskut kao da dolazi od zmije. Čarobne su ptice kolibri (trochilidae), te sitne pernate životinjice: »ptičje muhe«. Svojim dugim a tankim kljunićem i dugim jezikom vadi iz cvijeća sitne kukce, da se prehrani. Priroda mu je dala sva dobra svojstva: lakoću, brzinu, okretnost, ljupkost, raskošni nakit boja rubina, topaza i smaragda, samo mu jedno nije dala — pjev. Takva je krasna ptičica ušla i u mitologiju davnih Indijanaca: žena ratnoga boga pretvorila je u kolibriće duše svih onih junaka, koji su poginuli za obranu bogova. U prašumama stižu do ušiju evropskoga putnika najrazličitiji tonovi: promukli glasovi, brbljanje, zviždanje, pjevanje, kuckanje po drvetu i stotina drugih zvukova spaja se u neku čudnovatu harmoniju. Svi gmazovi Novog svijeta u svojim su vrstama posve drukčiji od onih u Starom svijetu: Od golemih kornjača, koje su ljudi gotovo posve istrijebili, sačuvala se slonjača (testudo elephantopus) na jednom od otoka Galápagosa, teška je preko 100 kg, a hrani se kaktusovim stablima. U J. Americi su poznate kornjače (emydae), koje žive u slatkoj vodi, a velike su 1 do 1½ m. Po J. Americi žive također aligatori (alligatores) — kao i po Sj. Americi — dugi su 4.5 m; hrane se ribom i vodenim pticama. Indijanci ih nešto love, jer vole njihovo meso. Od gmazova žive veliki, proždrljivi i ružni kajmani (caiman), po građi svog zubala vrlo različiti od krokodila Starog svijeta. Dugi su do 4½ m; hrane se ribom, ali ne štede ni vodenih ptica. Nastavaju jezera i rijeke niskih krajeva u tropskoj Americi, često puta u velikim čoporima. U doba silne žege oni su po danu u vodi sve do očiju, a da se ni ne miču; njihovo »djelovanje« počinje, kad sunce zađe. Nadaleko su rašireni legvani (iguanidae), koji žive po kopnu pa i po morskim obalama. U tropskim krajevima poznat je kaporasti bazilisk (basiliscus americanus), miran i krotak gušter. Vrlo je velik gušter morski legvan (amblyrrhynchus cristatus), koji živi na otočju Galápagos; naraste do 1.35 m dužine, dok mu je sam rep dug 1 m. Ti gušteri borave u velikoj množini po morskim obalama, gdje se sunčaju; vješto plivaju svijanjem trupa i repa. Po močvarama i vodama tropske Amerike žive goleme zmije, među kojima se ističe udavka (boa constrictor), duga do 4 m. U Brazilu je ona vrlo korisna, jer tamani štakore i miševe, pa je stoga drže po ambarima i spremištima hrane. Kožu obične udavke ustrojenu upotrebljavaju za čizme i pokrivače sedla, a Indijanci jedu njezino meso, smatrajući tu životinju svetom. Rasprostranjena je najvećim dijelom po Brazilu. Velika zmija anakonda (eunectes murinus) po J. Americi; duga 10 m, živi ponajviše po vodi ili po obalama. Vrlo je omražena radi svoje velike grabežljivosti; oko naselja čini štete, jer lovi velike patke i male svinje. Čini se kao da bježi od čovjeka. Po Orinocu i po velikom dijelu Južne Amerike živi riba munjevita jeguljka (gymnotus electricus); u njoj su izrađeni jaki električni organi i to uz kralješnicu gotovo čitavom duljinom tijela. Električne udarce njezine osjeća vrlo jako i čovjek, a manje životinje posve ubiju.

Žiteljstvo. Mnogi nalasci osobito po Pampama i po istočnom Brazilu, posebice one goleme nakupine školjaka — sambaquis — dokazuju, da je od velike davnine bilo ljudi u Južnoj Americi. Kako se po svemu čini (iako taj problem nije sve dosada potpuno rasvijetljen), bit će da su ljudi došli u Ameriku iz Staroga svijeta. Utvrđeno je, da u tercijarno doba nije bilo u Americi ljudi; naprotiv je dokazano, da su u interglacijalno vrijeme živjeli pradjedovi današnjih Indijanaca. Navedeni nalasci školjaka imaju paleolitski karakter; na stepenu pak neolitskom živjelo je još g. 1884 jedno karipsko pleme (Bakairi) i to u povirju Xingu. Na takvom stepenu kulture bili su svi Indijanci na tlu od istočnih podanaka Anda do obala Atlantskog oceana. Uvažimo li upravo kulturu kao karakteristiku, postojale su u Južnoj Americi — još prigodom provala Španjolaca i Portugalaca — dvije skupine plemena: kulturni narodi po visočju Anda i prirodni narodi na istoku Andama po cijelom atlantskom pomorju. Izuzeta su od njih plemena u sjeverozapadnom kutu Južne Amerike, koja su u srodstvu s plemenom Chibcha (→ Srednja Amerika).

A. U skupinu prirodnih naroda spadaju žitelji, koji su pretežno lovci i ribari, neki su i ratari, ali nijesu nikako stočari. Ta plemena nijesu imala uvijek stalna sjedišta; pomicala su se prema svojim životnim potrebama, neka s juga na sjever, a druga obrnuto. Na osnovu rezultata rada nekoliko učenjaka, koji su onuda putovali, ali osobito po rezultatima djelovanja mnogih misionara isusovaca i po najzabitnijim krajevima, danas poznajemo raspored i život urođeničkih plemena u glavnim, a mnogih i u potanjim potezima. Evo pregleda o tom, polazeći sa sjevera na jug.

Od zapadnog brijega Tapajoza bili su kroz nekoliko stoljeća prije otkrića Amerike rasprostranjeni Aruaki preko cijele Amazonije i porječja Orinoca sve do sjevernih obala kontinenta. Njihova je pradomovina bila po svoj prilici u krajevima na istočnim podancima Anda, po sjeverozapadu J. Amerike. Odatle su se raširili prema sjeveroistoku i jugoistoku pa su tako po dalekim krajevima Južne Amerike spremili jednoličnu osnovu, po kojoj su se ugnijezdili kasniji osvajači. Na nešto višem su stupnju kulture, jer se bave ratarstvom, a imaju i razvijenu keramiku. Hrane se ne samo kukuruzom, koji je vrlo raširen po tim krajevima, već i gomoljima mandioka (Manihot utilissima). Gajenje te korisne biljke upoznali su od Aruaka i drugi susjedni indijanski narodi. Oni Aruaki pak, koji su doprli do mora, postali su postepeno ribari i brodari; oni su smjelo s ušća Orinoca preplovili more i prešli na Antille kao prvi njihovi žitelji.

Karibi su nekada, prije otkrića Amerike, živjeli po gornjem porječju Tapajoza i susjednih pritoka Amazone, nekako u srcu Južne Amerike. Tokom 15. st. poduzeli su osvajački pohod na sjever, potisnuli su Aruake i dospjeli čak na Antille. Prema izvještajima tadašnjih evropskih došljaka, po tim krajevima »muškarci su govorili drugim govorom od žena«. Ova se tvrdnja osniva na činjenici, što su ratnici Karibi došavši tamo, poubijali svoje muške protivnike, Aruake, dok su naprotiv zarobili njihove žene, koje su sačuvale svoj govor; one su im postale sluškinje, a neke i žene. Od takvih osvajanja po svim se krajevima na sjeveru Amazone i po Antillama raširio jezik Kariba. Danas od tih davnih Kariba — čini se — sačuvalo se samo još jedno pleme u pradomovini, ali na niskom stupnju kulture: Bakairi. Ti — kako je navedeno — još g. 1884 nijesu poznavali ni željeza, ni banana, ni žestokih pića, a ni psa. Od Bakaira ima danas nešto »civiliziranih« ljudi, koji nose evropsku odjeću a znadu i po koju portugalsku riječ. Drugi su još divlji. Ostala karipska plemena nastavaju guajansko pobrđe, dakle dosta daleko od svoj pradomovine.

Brazilski »campos« nijesu bili jako nastanjeni prije; otkrića Amerike, već je u onim krajevima samo po šumama živjelo nešto Ge-Indijanaca (že-; pl. Gês »žes«). Danas su ta plemena (njih 14) raširena po istočnoj polovini Brazila. Od njih neka su još i sad na najnižem obliku socijalnog života; surovi su lovci, a bez ikakva ratarstva. Kulturno su Gês na stupnju lovaca i time se oštro razlikuju od ratara Tupi. Sakupljanje životinjskoga i biljnoga živeža vrše žene. Glavno im je oružje luk i strelica, čime love i ribe. Kuća je često složena samo od kosih krovova protiv nevremena. Odjeće kao da i nemaju, samo su sprijeda pokriti. Neki idu i posve goli. U davnini nijesu znali lončarstva i tkanja; danas je pletenje razvijeno. Jako se prema obitelji i svojti ističe udruženje muškaraca. Kod nekih plemena osobito je štovanje mjeseca.

 

Botokudi (= Aimoré ili Aymoré) su pleme u Espiritu Santo na istoku Minas Geraes, a južno od Bahije. Potomci su davnih Aimoréja, a pripadaju skupini Gê. Muškarci se bave lovom, dok žene sabiru životinjski i biljni živež. Žive u vrlo primitivnim odnosima. Kuća je samo jednostavan krov, pod kojim leže i spavaju. Ne znaju ni lončarstva, ni visećih postelja, ni čamaca. Luk i strelica vrlo su velikih dimenzija. To su oni Indijanci, koji nagrđuju svoje usnice, a i uši, umećući u njih pločice, da tako povećaju njihovu veličinu.

Ratnički narod Tupi, koji je u doba otkrića Amerike živio po istočnoj obali Brazila, bio je u ratovima često umanjen, dok se s druge strane mnogo izmiješao s drugim plemenima. Čini se, da su neka plemena Tupi iz Paraguaya prodrla prema sjeveru i to kroz Brazil pored obale do Guayane a s druge strane na sjeverozapad do Marañona. Od prvotnih Tupija sačuvalo se pleme Guarani; ono nastava svoju pradomovinu, zemlju oko Paraguaya i oko argentinske Parane.

Tukano je poveća skupina plemena po istočnim podancima Anda u Ecuadoru; gaje tlo intenzivno, a k tomu ribolov i lov po Amazoni i njezinim pritocima. Najbliži su im susjedi Páno. Ti žive na Ucayali, Javary i Jarná. To je skupina od 5 plemena, koja se bavi lovom, ribarenjem, ali i ratarstvom, jer mnogo goje mandioku. Sva su ona malobrojna, a imaju zapadnu amazonsku kulturu: lûk plosnat pravokutna prosjeka, štit i pasove oko tijela od drvene kore i kolektivne kuće. Nekad je bila kod njih raširena antropofagija; neka su plemena jela ne samo neprijatelje, već i starce pa i djecu svog plemena.

Guaikuru (Guajyuru, Guaykuru). Središte je njihovo bilo prvotno u sjevernom Gran Chacu. Odatle su se neka plemena iselila na lijevi brijeg Parane, dok su druga krstarila po jugu; ta su po primjeru španjolskih osvajača postala konjanički narod, koji je dodijavao cijeloj krajini razbojničkim pohodima. U isto su doba druga djelovala kao pirati po rijeci Paraguayu, sprečavajući tako po njoj brodarstvo. Pleme Toba (ili Pilaga), stanujući po Pilcomayu, dugo su se vremena i snažno opirala prodiranju Evropljana; ono je sada jedino pleme na desnom brijegu Paraguaya.

Patagonska skupina. Po onom južnoameričkom tlu, koje se od 40° j. š. pruža prema Antarktiku, živjela su do nedavna indijanska plemena, pripadnici fizički i kulturno najdavnijih i najprimitivnijih žitelja Amerike, dakle potomci najstarijih doseljenika. No ti pražitelji nijesu tamo prispjeli u jednom valu, već u dva vala: u jedan zapadni i u jedan istočni. I čudno: još danas postoje znatne razlike među njima. Prvotna se granica među istočnom i zapadnom kulturom u toj zemlji vukla po bilu zapadnog lanca Anda do međe Perua, a možda i dalje na sjever. Po zapadnom primorju Patagonije i po susjednim otocima sve do rta Horna (izuzevši istočnu polovinu Ognjene zemlje) žive prirodna plemena. Sva ta plemena obuhvaćamo zajedničkim imenom Zapadni ili Pacifički Patagonci. Od njih ima Alakalufa još 250, a od Jamana (Jahgana) samo 70; svi ti stoje pod zaštitom anglikanskih i salezijanskih misija. Prema uzoru sjevernoameričkih lovaca i ovdje je svaka grupa ljudi imala svoje određeno lovište, svoje ribarsko i sakupljačko okružje. U opsegu tih lokalnih grupa svaka je obitelj uživala potpunu samostalnost.

Istočni ili Atlantski Patagonci rascijepljeni su danas u dvije glavne skupine: Tehuelče po atlantskom pomorju Patagonije i Ona po istočnom dijelu Ognjene zemlje. Računaju, da je oko g. 1870 Tehuelča bilo samo 1500. Oni nijesu poznavali ratarstva, a živjeli su ponajviše od lova i ribarenja kao i danas. Njihov najvažniji plijen bio je guanaco, patagonski zec i druge divlje zvijeri; danas ih hvataju spretno bacajući za njima »bolas« (kugle, privezane na tanke remene). Hrana im je uglavnom animalna, ali pored nje jedu i bobice, korijenje, gomolje i voće a zalijevaju opojnim tekućinama, koje su pripravljene od tih istih biljki. Čini se, da nijesu jeli riba, prije nego su tamo dospjeli Evropljani; naprotiv velike nakupine školjki po obalama dokazuju, da su te morske životinje bile njihovom odličnom hranom. Kad je u 16. st. bio tamo uveden konj, postali su Tehuelči nomadski narod jahaćih lovaca. Kao takvi mogli su lako i brzo provaljivati u susjedne zemlje; radi toga su evropski doseljenici po argentinskim Pampama često trpjeli od njihovih pohoda. Konačno g. 1880 uz pomoć vojske budu protjerani preko Ria Negra, a time su žitelji po Pampama sada osigurani od daljnjih nevolja. Ona, koji su na Ognjenoj zemlji, daleko od evropskih utjecaja, spali doduše od 4 do 5 tisuća na samih 250, do danas su sačuvali starodrevnu kulturu Pampâ, koja je počivala malone isključivo na »guanaku«. I danas ga love s pomoću luka i strelica; male životinje hvataju drukčije: »kururusa« (miša-krticu) iskapaju iz tla, ptice zablješćuju — dok po noći spavaju na liticama — svjetlošću bakalja; sabiranje plodova, gljiva, ptičjih jaja posao je žena.

B. Kulturni Indijanci. Kad su Španjolci došli u Južnu Ameriku i to u Ande, našli su u današnjem Ecuadoru, Peruu i Boliviji veliku državu na znatnom kulturnom stepenu. Bili su ondje Quechua (Kečua). Po pričanju samih Quechua, oni su u Peruu osnovali državu u 11. st. po Kr., a pripisivali su tu činjenicu bogu Sunca, koji je izložio svog sina Manco Capac i njegovu ženu Mama Oello na otoku Titicaci u jezeru istog imena. Odavle se raširila kultura najprije prema sjeveru, gdje je osnovan sveti grad peruanskih Indijanaca, Cuzco. Manco i Mama učili su ljude ratarstvo i tkanje, ali su ukinuli žrtvovanje ljudi. Raširili su svoju državu i učvrstili dinastiju s pomoću visokoga svećenstva; tako su Inka, sinovi Sunca, postali gospodari i zakonodavci u neograničenom smislu. Trinaest se Inka zaredalo kao vladari poslije Manca; ali usprkos »božanskom« položaju tih knezova bio je ustav pretežno demokratski, a državljani su živjeli kao velika obitelj. Peruanci su znatno usavršili ratarstvo, podigli su goleme naprave za natapanje, izgradili su ceste za tekliče i promet, a konačno su stvorili silne utvrde. Polja su svoja vještački natapali i gnojili, a kao gnoj su često upotrebljavali guano; sijali su odnosno sadili kukuruz, grah, quinoa i krumpir. Zgrade su po pobrđu zidali od kamena, a po sušnim krajevima od sušenih opeka; krov je bio ravan, a pokriven slamom i travom. Ali su i druga susjedna plemena znala zidati goleme kamene zgrade, kako i danas svjedoče ruševine u Tiahuanacu (na jugu jezeru Titicaca; vidi niže!) i dr. Prerađivanje kovina, lončarstvo i tkanje bilo je vrlo razvijeno; kao oružje služila su im koplja, praćke, strelice i buzdovani, a kao obrana kacige i oklopi od pamuka. Pisma prema sadašnjem shvaćanju nijesu imali; upotrebljavali su za tu svrhu uzicu, na kojoj su visjele tanke ili debele uzice, koje su vezali u čvorove i tako sastavljali znakove uglavnom brojeve — quippu (kipu).

Njima na sjeveru, po visočju Cordillera u Columbiji, živjeli su Chibcha (Čibča), koje su Španjolci pri svom dolasku tamo našli pod upravom petorice vrhovnih »kazika« (kraljeva) (→ Srednja Amerika). Araukani, koji sami sebe zovu Moluče (= zapadni ljudi), zadavali su kao bojovnici već u pretkolumbijsko doba mnogo neprilika svojim susjedima, dok ih konačno Španjolci nijesu protjerali preko Anda na istočne pristranke. Ali je Chile morao s njima voditi borbe još u 60 i 70 godinama prošlog stoljeća, da ih upokori. Danas postepeno ginu. Kultura Araukana izmijenila se vremenom. Kako se vlast Inka u doba njihovih zadnjih vladara protezala po Chileu prema jugu sve do 35° j. š., velik je utjecaj imala stara peruanska kultura na Araukane. Kad su Španjolci tamo prispjeli, našli su narod na dosta visokom stupnju kulture, koji se — kao i davni Peruanci — bavio ratarstvom i gajio llamu (»čilihueke«). Kukuruz, batata i quinoa-proso bili su njihov glavni ratarski rod; lončarstvo, tkanje i prerađivanje kovina dotjerali su do znatna razvitka. Po brvnarama živjeli su u nekom uređenom državnom stanju, kojim su upravljali poglavice. Kad su došli u doticaj sa Španjolcima, Araukani su se u borbi s njima razdvojili; manji je dio ostao u Chileu, gdje se pokrstio i živi u pokrajini Arauco. Većina je pak prešla preko Anda i razišla se po Pampama, gdje se s drugim narodima ukrštavala i postala nomadskim lovcima.

U doba otkrića Araukani su stanovali po današnjem Srednjem Chileu; tada ih je bilo nekih 250.000, a danas ih je možda 100.000 (C. Martin).

Colla (Kolja) ili, kako su ih zvali u doba Inka, Aimará, peruansko-bolivijsko pleme, sada živi u području Pune (Titicaca), dok je u davnije doba bilo još više na istoku, jugu i zapadu. Njihov jezik nije izravno u vezi s kečua-jezikom, ali se čini, da je na ovaj mnogo utjecao. Velike građevine prije doba Inka (ruševine Tiahuanaco) potječu po svoj prilici od Aimaré. Danas ih imade oko ½ milijuna. U tim krajevima prije Kolja živjelo je pražiteljstvo od koga se sačuvalo do danas samo pleme Uro od nekoliko stotina duša. Ti su još i danas nomadski ribari.

U Južnoj Americi je 13 skupina, u kojima su 104 plemena a k tomu još 47 izoliranih plemena.

Gustoća žiteljstva. Dva su opsežnija pojasa, gdje je žiteljstvo najgušće: jedan je u sjeverozapadnom pomorju, a drugi u pomorju Atlantskog oceana među ušćem Amazone i La Plate. Već su u pretkolumbijsko doba kulturni žitelji (Inka) nastavali po dolinama sjevernih Anda. Rodnost tla i rudno blago po tim krajevima odavna su mamili tamo Indijance, a kad su tamo dospjeli Španjolci, ti su se u znatnim množinama postepeno ondje nastanili i umnožili, iskorišćujući sve ono prirodno blago. Uski pojas od jezera Titicaca pa zavojito do ušća Orinoca iskazuje gustoću od 5 do 10 ljudi na 1 km². U pojasu po sredini Colombije pa dalje prema sjeveroistoku po unutrašnjosti Venezuele povećava se gustoća na 10 do 20 žitelja na 1 km². To je povećanje zavisno o množini prirodnina (biljki i ruda), naročito zlata i srebra, koje se ondje mogu eksploatirati. Izuzetak je na jugu kontinenta prostran kraj oko gradova Santiaga i njegove luke Valparaisa, gdje također ima 10 do 20 ljudi na 1 km². Veća napučenost drugog pojasa — po obalama Atlantika — zapravo je posljedica većeg naseljavanja Portugiza. Ti su se u primorju, a onda sve više prema unutrašnjosti naseljavali, i opet radi korisnih biljki, koje su ondje mogle u obilju uspijevati (kava, sladorna trstika i dr.), a kasnije i radi zlata, koje je ondje nađeno, pa konačno i dijamanata. Dok je u pacifičkom pojasu bilo većih gradova i prije dolaska Španjolaca, po atlantskom pojasu osnovali su primorske gradove Portugalci, a onda i Španjolci. Takvi su danas gradovi Pernambuco, Bahia, Rio de Janeiro, Porto Alegre; onda španjolski Montevideo i Buenos Aires. S obadva ova pojasa prema unutrašnjosti kontinenta gustoća žiteljstva se u glavnim potezima umanjuje. Ondje ima nekoliko krajeva (njih šest), gdje nema ni jedne duše na 1 km²; tek bismo mogli reći, da jedna takva duša živi na 10 i više četvornih kilometara. Osobito se to može reći za ona površja, po kojima su rasprostranjene amazonske prašume.

Politički odnosi. U Južnoj Americi ima samostalnih država i kolonija. Samostalne su: Venezuela, Colombia, Ecuador, Perú, Bolivia, Chile, Argentina, Paraguay, Uruguay i Brazil. Kolonije su: Guayana britanska, Guayana nizozemska i Guayana francuska. Napokon je na jugu kontinenta u Atlantskom oceanu britansko otočje Falkland.

LIT.: A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde, IL sv., Die aussereuropäischen Erdteile, Leipzig 1930; A. Scobel, Geographisches Handbuch, II. sv., Leipzig 1910; M. Eckert, Neues Lehrbuch der Geographie, II. 2, Berlin 1935; K. Sapper, Amerika, I. i II. sv., Berlin 1923; O. Schmieder, Länderkunde Nordamerikas, Beč 1933; Isti, Länderkunde Mittelamerikas, Beč 1934; Isti, Länderkunde Südamerikas, Beč 1932; H. Baulig, Amerique septentrionale, I. i II. sv., Pariz 1935; M. Sorret, Mexique et Amérique Centrale, Pariz 1928; P. Denis, Amérique du Sud, I. i II. dio, Pariz 1927; W. Sievers, Amerika; eine allgemeine Landeskunde, Leipzig 1897; F. Machatschek, Nordamerika, IV. izd., Leipzig 1928; Fr. Kossmat, Paläogeographie und Tektonik, Berlin 1936; J. Hann, Handbuch der Klimatologie, II. i III. sv., Stuttgart 1910 i 1911; K. Knoch, Klimakunde von Südamerika, Berlin 1930; K. Sapper, Klimakunde von Mittelamerika, Berlin 1932; E. Hahn, Die Haustiere, Leipzig 1896; P. Buchholz, Tier-Geographie, Leipzig 1893; F. Dahl, Grundlagen einer ökologischen Tiergeographie, 2 dijela, Jena 1921 i 1923; Brehm, Kako žive životinje, Zagreb 1937; G. Buschan, Illustrierte Völkerkunde, I. sv., Stuttgart 1922; M. Schmidt, Völkerkunde, Berlin 1934; H. Weinert, Die Rassen, Berlin 1939; A. Bernatzik, Die grosse Völkerkunde, III. sv.; W. Krickeberg, Amerika, Leipzig 1939.       A. G.

Američki jezici, koliko su se očuvali do danas, sačinjavaju više jezičnih porodica. Misli se, da su se razvili iz jedinstvenog prajezika, kao i indoevropski jezici. Nauka, koja se bavi njihovim izučavanjem, zove se amerikanistika. Jedan od osnivača ove nauke je američki profesor Franz Boas. Ova nauka razlikuje oko 120 američkih urođeničkih jezika, koje govori oko 15 milijuna duša, rastepenih čas u većem, čas u manjem broju po svim državama Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Broj urođeničkih Američana ne čini ni šest postotaka svega stanovništva latinske i anglosaske Amerike. Jezik Eskima, koji se govori na Groenlandu, u polarnim krajevima Kanade, u Alaski i na Aleutima, izlučuje današnja nauka iz porodice američkih urođeničkih jezika i pribraja ih uralo-altajskoj jezičnoj porodici. Mnogi od pretkolumbijskih jezika danas su izumrli. Neki od njih, kao jezik Azteka u Mexicu, Maja u Srednjoj Americi, Aravak u Južnoj, osobito u republici Chile, koji je pokazao veliku ekspanziju te je uzeo maha čak i na Antillama, pa jezik zvan Quichua, koji su raširili misionari u republici Peru i izvan nje, i jezik Algonkin u Saveznim državama, bili su u pretkolumbijsko doba veliki jezici civilizacije. Kad su Ameriku osvojili Španjolci, Portugalci, Anglosasi i Francuzi, oduzet im je posve ovaj karakter, i oni spadoše na plemensku i porodičnu upotrebu, tako da su danas u čitavoj Americi jezici civilizacije samo četiri evropska jezika, i to: a) engleski u Saveznim državama i Kanadi; b) španjolski ili kastilijanski u svim srednjoameričkim i južnoameričkim republikama izuzevši Braziliju; c) portugalski u Braziliji; d) francuski je jezik civilizacije djelomično u Kanadi, u francuskoj Guyani i na Antillama, kao i u crnačkim republikama Haitiju i San Domingu, gdje se razvio t. zv. kreolski francuski jezik. Engleski se govori još u Yukatanu i u engleskoj Guyani. Svi ovi jezici, kad se upotrebljavaju u američkoj književnosti i u službenom poslu, jednaki su svojim evropskim uzorima, ali u svakodnevnom životu pokazuju znatne razlike u izgovoru i u sintaktičkim konstrukcijama, pa se može govoriti o posebnom engleskom jeziku, kojim govore Yankees u Saveznim državama, o posebnim varijacijama španjolskog ili kastilijanskog govora u pojedinim srednjoamerič. i južnoamerič. republikama, kao u Argentini, u Chileu i t. d. To isto vrijedi i za portugalski jezik u Brazilu, koji također pokazuje izvjesna odstupanja od evropskog portugalskog (o brazileiro). Od domaćih indijanskih jezika primiše ovi jezici samo leksikalne elemente, koji se odnose na izvanevropske pojmove, na domaće biljke, životinje i kulturne produkte, kao što su na pr. cacao, mais kukuruz, patate krumpir i t. d. Mnoge od ovih riječi uđoše u međunarodnu upotrebu baš posredovanjem onakvoga španjolskog, portugalskog i engleskog jezika, kakav se govori u Americi. Imena i geografska rasprostranjenost pojedinih predkolumbijskih jezika i naroda v. na priloženim dvjema kartama.

LIT.: Rivet, Langues américaines, u Zborniku Meillet-Cohen, Les langues du monde, str. 597—713 (sadrži listu ovih jezika i njihovu sumarnu klasifikaciju). Što se tiče indijanskih riječi, koje uđoše u evropske jezike → Lokotch, Etymologisches Wörterbuch der europäischen (germanischen, romanischen, slavischen Wörter) orientalischen Ursprungs, Heidelberg 1927. Pregled gramatičke strukture američkih jezika i literature o njima, pored spomenutog Riveta, daje A. Trombetti u Enciclopedia italiana, pod America. P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, sv. 1., str. 144—148; O. W. Schmidt S. V. D., Die Sprachfamilien und Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926; A. Trombetti, Elementi di glottologia, Bologna 1925.        P. S.

Glazba. Pod tim se imenom redovno razumijeva glazba u Sjevernoj A., upravo u Sjedinjenim državama. Treba i tu razlikovati uglavnom tri različite tradicije, koje se nikako nisu saživjele, već i danas jedna uz drugu žive. Najprije je pučka popijevka crvenokožnih starosjedilaca (→ indijanska glazba), koju američki muzikolozi (osobito Fr. Densmore i A. Fletcher) pomno proučavaju. Zatim je glazba američkih crnaca, potomaka onog robija, koje su dovozili iz Afrike kao besplatnu radnu snagu bogatim farmerima južnih država; ta je — podrijetlom afrička — crnačka pučka popijevka — pod utjecajem popjevaka najstarijih engleskih doseljenika dobila sređene arhitektonske oblike, čuvajući još neke značajne ritmičke osobine, pa su se iz njih razvili znameniti »negro spirituals« i najnovija t. zv. »jazz-band« glazba. Napokon su već s prvim engleskim doseljenicima u početku 17. st. došli kvekeri (engl. quakers), kojih su duhovnu jednoglasnu popijevku propovjednici upotrebljavali kao moćno sredstvo svog djelovanja. Tek u drugoj polovini 18. st. izlazi prva pjesmarica »The New England Psalmsinger« (Pjevači psalama u Novoj Engleskoj) Williama Billingsa, a za ovom doskora i druge. U tim su se pjesmaricama duhovni tekstovi upisivali pod zgodne melodije, uzete od bilo kojeg skladatelja. Instrumentalna svirka, isprva od puritanaca isključena iz obreda, počela se uvažavati tek onda, kad su u bogomolje i hramove uvedene orgulje, pa se njima pratilo pjevanje vjernika. I glasovir se kasno počeo upotrebljavati. Početkom 19. st. dolazi u A. veći broj njemačkih i francuskih učitelja glasovira i orkestralnih instrumenata. U Dartmouth-Collegeu kraj Bostona osnovano je prvo glazbeno društvo (Händel- and Haydn-Society). Takvo je društvo malo kasnije (1815) osnovano i u Bostonu, pa je svojim izvedbama velikih oratorija i prvim izdanjima muzikalija udarilo osnove naglom razvitku glazbene umjetnosti; Boston je bio prvi glazbeni američki grad (New York se tek kasnije počeo isticati). U Bostonu je G. Graupner osnovao i prvi orkestar, sastavljen od diletanata (Philharmonic-Society). Oko 1750 počeli su se prikazivati prvi engleski igrokazi s pjevanjem. Tek 1810 izvode se prve opere (»Seviljski brijač« od Paisiella, opere Zingarellija, Mozarta i drugih na francuskom jeziku). G. 1825 nastupa u New Yorku prva talijanska operna družina pod vodstvom Manuela Garcie. Od tog doba dolaze u A. i ondje nastupaju u mnogim koncertima najznamenitiji evropski pjevači, instrumentalni virtuozi, dirigenti i skladatelji. G. 1842 osnovana Philharmonic-Society u New Yorku sastavlja prvi orkestar od obrazovanih glazbenika; ona već 1846 izvodi prvi put Beethovenovu IX. simfoniju (pod upravljanjem Georgesa Leadera, datadašnjeg kontrabasista). Prvo operno kazalište u New Yorku, otvoreno 1843, nije se moglo održati. Prvi gudalački kvartet osnovao je Th. Thomas (1835—1905); on je poslije sastavio i svoj orkestar, s kojim je na brojnim turnejama s velikim uspjehom izvodio djela Brahmsa i Wagnera. G. 1853 organizirali su Ullmann i Strakosch izvrsnu talijansku opernu stagionu. G. 1862 pjevala se (pod upravljanjem K. Anschütza) prva njemačka opera u A. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvedena je opereta; nastupio je sam Offenbach. Velika Metropolitain-Opera-House otvorena je 1883. Prvi njezin ravnatelj bio je L. Damrosch, pa je već iduće godine (1884) izveo prvi put Wagnerova »Tannhäusera«. U Bostonu su od 1865 uvedeni redoviti simfonijski koncerti pod upravom uglednih dirigenata (među ovima je bio i A. Nikisch). U tom gradu otvoren je i prvi New England Conservatory 1867; iza ovog 1879 u Cincinnatiju, poslije u Chicagu, Philadelphiji i drugim gradovima. Za dugo se još (i početkom 20. st.) interes općinstva pobuđuje nastupima najznamenitijih evropskih dirigenata (među ovima Colonne, Weingartner, Richard Strauss, a u najnovije doba i Toscanini), jer i vrsni newyorški Symphonie-Orchester (osn. 1878) živi samo od izdašne potpore imućnih prijatelja. Simfonički orkestri osnovani su i u drugim gradovima: najstariji u Bostonu (1881), u Chicagu (1891), pa u Cincinnatiju (1895), Pittsburghu (tu je bio dirigentom Emil Pauer), Philadelphiji (1900), St. Louisu (1907) i dr. Velik je ugled stekao gudalački kvartet Kneisel nastupajući u svim američkim gradovima (pa i u Engleskoj) te izvodeći klasična, romantička i moderna djela. Veliki uspjesi (materijalni) domamiše u Ameriku ne samo najuglednije skladatelje (Čajkovskoga, Rubinsteina, Dvořáka), već i uvažene instrumentaliste, virtuoze, kao i operne pjevače i pjevačice. Spomenut ćemo među ostalima pjevačice M. Trninu, Z. Kunc-Milanovu, pa guslače Zl. Balokovića, V. Kolića i Zl. Špilera. No i u samoj se Americi javljaju izvrsni umjetnici svake vrste: odlični dirigent Frank van der Stucken, operni pjevači i pjevačice David Bispham (bariton), Francis Macleannan (tenor), Geraldina Farrar (sopran); pianistica Fannie Bloomfield (udata Zeisler), violinisti E. Grasse, L. Lichtenberg, M. Powell; violončelistica L. Campbell. — Javljaju se i mnoga imena u Americi rođenih skladatelja: Edward Mac Dowell, Horatio Parker, Arthur Foote, Georges W. Chadwick, John K. Paine, E. Stillmann Kelley, Henry K. Hadley, A. Whiting, Ferd. S. Converse, F. v. d. Stucken, L. A. v. Goertner, H. P. Hopkins, H. Holden Huss i t. d. Oni su gotovo svi učili u Evropi u najuglednijim konzervatorijima, kod najznamenitijih majstora. Vrijedno je spomenuti, da je Ant. Dvořák bio od 1892 do 1895 ravnateljem privatnog National-Conservatoryju u New Yorku. — On je — u nastojanju, da pomogne stvaranje nacionalne američke umjetničke glazbe — napisao znamenitu svoju simfoniju Z nóveho světa, u kojoj je bio upotrijebio građu za svoje teme melodiku crnačkih popjevaka, vjerujući, da su se tu sačuvali najstariji spomenici domaće glazbene tradicije. Tako je i E. Mac Dowel za više svojih djela (naročito za Indian-Suite) tražio pobude za formiranje svoje originalne melodike sa svim značajkama posebnoga američkog izražaja u pučkoj popijevci sjevernoameričkih Indijanaca. Ipak je ono, što daje posebnu karakteristiku novoj tvorbi američkih skladatelja, u temeljima svojim stara tradicija prvih engleskih doseljenika s mnogim dosta izrazitim značajkama škotske, pa i irske pučke popijevke. Toliko isticanoj pentatonici crnačkih popjevaka treba tu tražiti izvor, ma da to jedva i zamjećuje šire općinstvo, koje — posredstvom američkih filmova — dobro pozna najnovije tvorbe toliko raširene jazz-band glazbe. Glazbene škole, kao i sva druga područja glazbe (opere, orkestri, koncertne ustanove i sl.), sve je to u privatnim rukama, točnije: uzdržava se iz većih zaklada (donatori su najistaknutiji magnati američkog novčarstva i industrije), odnosno obilnim potporama. Najvećma su to odsjeci pojedinih sveučilišta, koji nastoje namjestiti kod sebe čak i ugledne evropske stručnjake. Najstarije glazbeničko društvo nastalo je u New Yorku (Manuscript-Society); poslije je slično društvo osnovano i u Brooklynu. Ta se društva brinu oko promicanja i izvođenja djela svojih članova-skladatelja i oko nastupa svojih članova - reproduktivnih umjetnika. — Začudo je, da je orguljaška umjetnost — premda su u A. orgulje davno već uvedene — stajala dosta dugo na niskom umjetničkom stupnju. Tek iza ponovnih nastupa najuglednijega francuskog orguljaškog virtuoza (i skladatelja) Aleksandra Guilmanta, koji je nastupao u svim većim gradovima (a posebne je orguljaške koncerte izvodio na svjetskim izložbama u Chicagu i St. Louisu), i na tom se području glazbene umjetnosti mogao utvrditi znatan napredak.

LIT.: R. Musiol-R. Hofmann, Grundriss der Musikgeschichte, Leipzig 1905; H. Finck, Bedeutende amerikanische Komponisten, »Musik«, Berlin— Leipzig 1904/5; A. Lasser, Musikleben in Amerika, »Musik«, Berlin— Leipzig 1904/5; H. C. Lahee, Annals of Music in A., a chronological Record of signifiant musical Events from 1640 to the present Day, Boston 1923; Louis C. Elston, The History of American Music, New York 1904, 1915, 1925; R. Hughes, American composers, Boston 1914.            B. Š.

Filozofija. Govoreći o američkoj filozofiji mislimo na razvoj filozofijske misli u sjeveroameričkim državama, jer je filozofija na američkom kontinentu samo tu došla do veće samosvojnosti i dalekosežnijega značenja. Američka filozofija imade naročito za svijet, u kojem su kapitalizam, tehnika, kultura, industrija i trgovina preoteli silan mah, neočekivano obilježje. To je pretežno idealistička nota. Taj prilično dominantni duh zahvaljuje filozofija »novoga svijeta« poglavito živom i intenzivnom vjerskom životu, koji se pored anglikanske crkve obrazuje osobito u slobodnim vjerskim društvima, među kojima se ističe sljedba puritanska, kvekerska (ili »družba prijatelja«) i unitarska. U tom se vjerskom krugu najprije javlja filozofijski interes, ponajviše pod utjecajem engleskih empirista, napose Berkeleya (v.) i deista (v.). Glavni predstavnici toga razdoblja jesu Samuel Johnson (1696—1772) i Jonathan Edwars (1703—1758). Oni uzimaju s Berkeleyem, da nema bitka bez subjekta, koji ga pomišlja (»esse est percipi«), te zapravo postoji samo apsolutni duh i u njemu svijet kao njegova ideja i iz njega se oživljava relativni, ljudski duh, što u svijesnoj zavisnosti o njemu spoznaje pravu silu, uzrok i svrhu svega bića. Panteistička misao, da je sve u Bogu, pomiče težište života u odnos k božanskom osnovu, koji sveden na pojam unutrašnjega iskustva o Bogu zalazi u religijski empirizam, s izvjesnom mističkom sklonošću, te odnemaruje izvanjsko iskustvo o svijetu i s njim prirodnoznanstveni, materijalističko-mehanistički nazor. No priključenje božanskom osnovu ne tjera se na panteističko iščezavanje u njem, nego naprotiv upućuje na obrazovanje ličnosti, što se samosvijesno stavlja u službu božanskih svrha, dakle na religijski određeni personalizam, koji se ne zadovoljava idealnim oblikovanjem ljudske prirode, kako ga zastupa humanizam.

Prosvjetiteljski racionalizam i slobodoumno mišljenje pod utjecajem prirodnih nauka, ne bez materijalističkih i naturalističkih tendencija, unose i povezuju s deističkim naziranjem Benjamin Franklin (1706—1790), Toma Jefferson (1743—1826), naročito istaknut politički kao apostol demokracije, pa Toma Paine (1737—1809) i Josip Priestley (1733 do 1804).

Poseban pravac duha obilježava Ralf Waldo Emerson (v.). On doduše pripada više književnosti, ali se u svojim djelima bavi problemima svijeta i života te kao mislilac zastupa eklektički nazor, koji naročito pod utjecajem njemačke filozofije iza Kanta dobiva istaknuto spiritualističko obilježje: duh čini bistvo svijeta, nesvijesno se očituje u prirodi, svijesno u čovjeku. Iz toga panteistički prožetoga stvaranja proizlazi oduhovljeni smisao za prirodu i etičko-religijski zanesen humanizam, koji pojedincu daje aktivnu ulogu i s obrazovanjem ličnosti veže optimističko vjerovanje u slobodarski i napredni tečaj ljudskoga života. Filozofijski pravac Emersonov nazvan je, ne zna se od koga, imenom transcendentalizma, očito samo po tom, što kao idealizam ide preko vidljive stvarnosti; s Kantovom naukom istoga imena nema on uže veze. Uz Emersonov transcendentalizam priključuje se bez dubljega naučnoga značenja pokret kršćanska crkva, koji vodi Mary Backer, Glover Eddy, i Nova misao, u kojem sarađuju Prentice Multford, Svett Marden, R. W. Trine i dr. Njemačku filozofiju, koja po Emersonu ulazi u Ameriku, napose studij Kanta, Fichtea i Schellinga, a osobito Hegelovu nauku promiče William Th. Harris, osnivač časopisa Journal of Spekulative Philosophy (1874), koji je dugo vremena bio glavni organ američke filozofije.

Dalji razvoj filozofijske misli u Americi počinje se s borbom oko Darwinove nauke i teorije evolucije. Kao protivnik darvinizma nastupa prirodoslovac J. L. R. Agassis i geolog J. D. Dana, dok na njegovu obranu ustaje Asa Gray. Kompromisno stajalište zauzima James Mc. Cosh i njegov učenik Ch. Woodroff Shields. Lamarkovu teoriju zastupaju Sam. St. Smith, John W. Draper, Edv. Drinker Cope. Iznjegove je škole proizašao John Marck Baldwin (v.), koji pod imenom »estonomijskoga idealizma« nastoji prevladati dualizam duha i prirode u estetskoj kontemplaciji. Pod utjecajem prirodnonaučnoga duha nastaje umjereni monizam, kojemu se priklanja John Fiske (1842—1901) i P. Carus, osnivač filozofijske revije The Monist (1890). Pojačano zanimanje za prirodne nauke i isticanje misli o razvoju izaziva obnovu idealizma s personalističkim obilježjem. Najistaknutijim predstavnikom toga pravca smatra se B. P. Bowne, protivnik Spencerova agnosticizma i Comteova pozitivizma, koji se pretežno kreće u vjerskim mislima. Personalizam idealističko-monističkoga oblika pod utjecajem H. Lotzea i W. Wundta naučava G. T. Ladd (1892— 1921), dok pod utjecajem Kantovim pluralistički monizam zastupa G. H. Howison (1836—1916). Najznatniji je mislilac ovoga pravca Josiah Royce (v.), za kojim se povodi Cring Mary Whiton Calkinsova i Jos. Aleks. Leigton. Uz ove mislioce valja spomenuti Jamesa Edutina Creigsona (1861—1924), izdavača časopisa The Philosophical Review, u kojem je on branio objektivni idealizam engleskoga filozofa B. Bosanqueta. Kao reakcija na spoznajnoteorijski racionalizam i metafizičku spekulaciju idealističke struje javlja se osobiti empirizam pod imenom pragmatizma (prema grčkoj riječi pragma, »djelovanje«, »poduzeće«), pridajući mišljenju radnu vrijednost, koja logično obrađivanje činjenica u pojmovima prema svrsi mišljenja drži u odnosu k životu, te na potrebama unapređenja života konačno mjeri izvode filozofijske svijesti. Osnivač pragmatizma je C. S. Peirce (1839—1914), koji mu je i ime nadjenuo, a glavni mu je predstavnik William James (v.). On izgrađuje spoznajno-teorijski stav pragmatizma i provodi ga sve do metafizičkog nazora, koji kao pluralističko-voluntaristički idealizam s personalističkim osnovom daje nove poticaje američkom humanizmu.

Pragmatistička škola u Chicagu pod vodstvom Johna Deweya (v.) skreće prema realizmu, koji se priklanja biologijsko-sociologijskom shvaćanju ljudskoga duha i pozitivističkom određenju spoznajne radnje — spajajući s idejom prirodnog razvitka humanističku misao napretka. U opreci s pragmatizmom javljaju se dvije međusobno suprotne struje — neorealistička, koju uvodi Fred J. M. Woodbridge, priključujući se na Aristotelovu nauku, a zastupaju je još Rolf B. Perry, E. B. Holt, W. J. Marwin, W. P. Montague, W. B. Pitkin, i E. G. Spaulding, i kritičkorealistička, koju zastupaju D. Drake, A. O. Lovejoy, J. B. Pratt, A. K. Rogers, G. Santayana, R. W. Sellars i C. A. Strong.

U radu na pojedinim filozofijskim naukama ističu se: G. Stanley Hall, koji u Ameriku uvodi eksperimentalnu psihologiju, dok T. Lad zastupa fiziologijsku, C. L. Morgan poredbenu psihologiju, E. L. Thorndike psihologiju životinja, »behaviorizam« (v.) osobito J. B. Watson, psihologiju i filozofiju religije E. D. Starbuck, J. H. Leuba, W. E. Hocking, W. James i dr. Simboličku logiku izgrađuje C. S. Peirce, pragmatističku teoriju spoznaje W. James, Dewey, Baldwin, Creigton, »etički pokret« osniva Feliks Adler, nauku o vrednotama razvija R. B. Perry, u estetici ističe se Santayama, kritiku atomističko-mehanističkoga nazora prirodnih nauka provodi J. B. Stalo.

LIT.: Überweg, Geschichte der Philosophie, V. (Die Philosophie des Auslandes), Berlin 1928; Münsterberg, Die Amerikaner, Berlin 1924; K. Vorovka, Americká filosofie, Praha 1929.           A. B-a.

Školstvo. Najrazvijenije školstvo po sadržaju i obliku nalazimo u Sjedinjenim američkim državama. Razlog tome je u nastojanju, da škola bude bliska životu i da odgovori stvarnim narodnim potrebama. Sve školstvo može se podijeliti u tri glavne vrste: osnovno, srednje i visoko. Pučka škola traje 6—8 godina, srednja ili viša 4—6 godina, a visoka ili sveučilište prosječno 4 godine. Osim ovih škola postoje zabavišta (dječji vrtovi) za djecu, koja još ne polaze pučku školu, pa i njegovališta za sasvim malu djecu. Zabavišta polaze četverogodišnja djeca do navršene šeste godine, kada počinje redovita školska obveza. Iako u mnogim državama i zabavišta pripadaju pod zakonsku obvezu, ipak se glavna obveza odnosi na pučku školu. Zakonski propisi brane uposlivanje nejake mladeži u industriji.

Pučke škole razlikuju se prema tome, da li su one na selu u malim ili u velikim gradovima, i to po obučnoj osnovi i trajanju obuke. Uz skupno nastojanje, da djeca što bolje svladaju kulturne vještine (čitanje, pisanje i računanje) i upoznaju društveni i državni život (državno-građansko obrazovanje), obučna se osnova inače svagdje prilagođuje stvarnim prilikama života. Uklanja se intelektualizam (pamćenje lekcija), a preporučuju praktične radnje i korisna znanja. Da škola ne bi bila na teret roditeljima, a oni djeci, posebno na selima, svaka savezna država određuje posebno broj školskih radnih dana, a tih ima od 60 do 200 u godini. Školska godina počinje između 1. rujna i 1. listopada, kako gdje, a obično se završava koncem lipnja. Školski tjedan ima samo 5 dana. Učitelja je vrlo malo. Vrlo je mnogo škola na selima, u kojima obučava samo jedna učiteljica (oko 50%). Za trajanja obuke po zakonu vije se na školi državna zastava.

Srednja škola, zapravo viša škola (High School čit.: haj skul) smatra se obično kao priprava za visoku školu (sveučilište). Negdašnja klasična škola, istovetna s našom gimnazijom, u koju su dolazila izabrana djeca navršivši četiri razreda pučke škole, ukinuta je posve, jer je po socijalnom shvaćanju u suprotnosti s demokratskim osjećajem američkog naroda. U sadašnjoj višoj školi prevladavaju realni predmeti, a od klasičnih jezika zadržan je latinski. Posljednjih godina provedena je u toj školi temeljita reforma, koja je zahvatila i pučku školu. Uz High School, koja traje 3 godine, osnovana je t. zv. Junior High School, a organizirana je od posljednja dva godišta (7. i 8.) pučke i prvog godišta negdašnje stare više škole. Ova nova viša škola zove se i Intermediate School (čit.: intermedjet), a znači međuškola, umetnuta između osnovne i više. To bi bila zapravo opća srednja škola. Prema tome sadanja pučka škola traje 6 god., opća srednja 3 god., a viša srednja 3 godine. Razlozi su ovome socijalni i pedagogijski. Hoće se u prvom redu dati mladeži prilika, da nađe pravi put obrazovanja i rada, pa da iz škole pođe u život (na zanat ili u kakvo drugo zvanje) ili dalje u školu, koja joj odgovara. Zato u ovoj višoj srednjoj školi (Senior High School) postoji više odjela s elektivnim sistemom, te učenici mogu po volji birati skupine.

Kod visokih škola treba razlikovati koledž (College) od sveučilišta. U koledžu se spremaju ljudi za različita zvanja, na pr. za učiteljsko, tehničko (inženjersko), gospodarsko, trgovačko, industrijsko. Sveučilišta služe čisto znanstvenom radu. Uz njih postoje brojni znanstveni instituti, osnovani od države ili privatnom inicijativom. Najviše učenika dolazi na sveučilište s viših škola (High Schools), a studij traje prosječno 4—5 godina.

Osim ovih škola, koje su od reda javne, postoje u Americi brojne privatne škole. Privatne škole većinom su više srednje, a uređene su internatski (po engleskom uzoru), posebno za mušku, a posebno za žensku mladež. Školarina se plaća često visokim svotama. Biraju se najbolji profesori. Iz ovih škola odlazi najbolja mladež na sveučilišta. Ima mnogo posebnih škola, počevši od večernjih, u kojima su najviše useljenici, pa do škola s različitim zadacima i socijalno-pedagogijskim mjerama, kao što su na pr. škole za slijepe, gluhe, sušičave, duševno zaostale, te škole za crnce i Indijance. Američko se školstvo karakterizira najviše u pedagogijskom nastojanju, da kod učenika pobudi inicijativu i da se nauče samostalno i slobodno misliti, vršiti svoje poslove i sudjelovati u zajedničkom društvenom i državnom životu. Među pedagogijskim sistemima najpoznatiji su: Daltonplan metoda, Projekt metoda, Wynetka sistem i dr.

LIT.: L’organisation de L’instruction publique dans 53 Pays, Ženeva, izdanje Međunarod. biroa za pedagogiju; G. Kartzke, Das amerikanische Schulwesen,Leipzig 1928; E. Hilla, Die Schule der Demokratie, Langensalza.            S. LJ.

Anglo-američka književnost. Počeci anglo-američke književnosti padaju u sredinu 16. st. Ta je rana književnost ogranak engleske književnosti, ima samo kulturno-povijesnu vrijednost i sastoji se većim dijelom od vjerskih (puritanskih) spisa, pamfleta i pisama. Tek u 18. st. razvija se književnost u užem smislu riječi. Kao prvo važno djelo ističe se Autobiography Benjamina Franklina (1706—90), u kojoj je prikazan portret kulturnog Američanina onoga doba. Sad se književnost postepeno sekularizira; na mjesto vjerskog oduševljenja dolaze političke aspiracije i demokratski duh 18. st. Važno mjesto u toj novoj književnosti zauzima pokret za ukidanje ropstva, u kojem se ističe John Woolman (1720—72) sa svojom raspravom Some Considerations on the Keeping of Negroes. Pored Franklinove Autobiografije važna su Pisma američkog farmera (Letters of an American Farmer), u kojima J. H. St. John de Crèvecoeur (1735—1813) idilički opisuje život u ranim kolonijama. Prvi »profesionalni američki književnik« Charles Brockden Brown (1771—1810) svojim fantastičnim romanima Wieland, Ormond, Arthur Mervyn priprema put za Coopera, Hawthornea i Poea. Krajem 18. st. javlja se pjesnička škola, u kojoj se ističu Mather Byles (1706— 88), Nathaniel Evans (1742—67), Francis Hopkinson (1737— 91), Philip Freneau (1752—1832), koji se u satiričkim stihovima zalaže za američku nezavisnost; Joseph Hopkinson (1770—1842), pjesnik narodne himne Hail, Columbia!, i Robert Paine (1773—1811). Sve su to početnički pjesnički pokušaji, u kojima se jako osjeća politička i patriotska nota. Na sve te pjesnike, kao i na javno mnijenje uopće, znatno je utjecao svojim pamfletima engleski pobornik za slobodu i demokraciju Thomas (Tom) Paine (1737—1809), koji se rano doselio u Ameriku.

Početkom 19. st. stupa američka književnost u red velikih svjetskih književnosti. Već rano u tom stoljeću javlja se prvi značajni američki pjesnik William Cullen Bryant (1794—1878), romantički pjesnik prirode, oduševljeni pobornik slobode, prevodilac Homera u jambima. Za njim su se poveli Joseph Redman Drake (1795—1820), Washington Allston (1779—1843) i Francis Scott Key (1780—1843), pjesnik patriotske pjesme The Star-spangled Banner. Za njima su slijedili pjesnici svjetskoga glasa: Longfellow, Whittier i Whitman. Henry Wadsworth Longfellow (1807—82) dugo se smatrao najvećim američkim pjesnikom, iako je u stvari zaslužan samo za formalnu stranu poezije. U svojim lirskim pjesmama kao i u narativnim spjevovima Evangeline, Hiawatha i The Courtship of Miles Standish očituje se kao pjesnik blagih osjećaja, koji pjeva pod jakim utjecajem njemačkih romantika. John Greenleaf Whittier (1807—92), iako manji umjetnik, ima više mašte, osjećaja i iskrenosti nego Longfellow. U svom glavnom djelu Snowbound opisuje svoj djedovski puritanski dom. Pripada skupini pisaca i javnih radnika, koji se, pod utjecajem francuskih humanitarnih književnika, zalažu za ukinuće trgovanja robljem u Americi. Najvažniji od ove trojice pjesnika svakako je Walt Whitman (1819—92), revolucionar i prvi demokrat, koji propovijeda svoje ideje u ritmičkom stihu bez sroka i bez određene metrike (Leaves of Grass) otkrivajući poeziju u životu i radu običnih ljudi. Njegovi stihovi kao i spisi u prozi (Democratic Vistas) odišu demokratskim duhom, na kome su zasnovane Sjedinjene države, i služe kao izvor nadahnuća svim kasnijim demokratima, u Americi i izvan nje. Od ostalih pjesnika ovoga doba ističu se Nathaniel Parker Willis (1806—67), Bayard Taylor (1825—78), prevodilac Goetheova Fausta, Sidney Lanier (1842—81) i naročito fina umjetnica Emily Dickinson (1830—86), koje su pjesme objavljene tek nakon njezine smrti, a stekle su zasluženo priznanje istom u najnovije vrijeme, kad su je počeli cijeniti i oponašati pjesnici škole »imagista« u Americi i Engleskoj.

Na početku 19. st. nalazimo impozantan lik pripovjedača, oca američke književnosti. To je Washington Irving (1783—1859), pisac klasičnih fantastičnih priča (Rip Van Winkle, The Legend of Sleepy Hollow) i komične povijesti New Yorka (History of New York to the End of the Dutch Dynasty, by Diedrich Knickerbocker). On je začetnik skupine pisaca iz New Yorka, koji su u svojim satiričkim spisima napadali »provincijalizam« i malograđanske ideale svojih sugrađana. Iz ove se skupine izdvaja James Fenimore Cooper (1789—1851), koji u nizu od pet romana pod skupnim naslovom The Leather-stocking Tales (Mestvićeve pripovijetke, poznate i u hrvatskoj preradi za djecu) opisuje doživljaje iz mladosti provedene među Indijancima. Cooperov suvremenik Herman Melville (1819—91), možda najveći američki romanopisac, došao je tek nedavno do punog priznanja. Svojim epskim romanom o moru Moby Dick, u kome opisuje život lovaca na kitove, uveo je u američku književnost do tada nepoznatu notu snage i strasti. Veliko otkriće za američku publiku bile su njegove egzotične pripovijetke iz života na otocima Južnog mora. Typee: A Peep at Polynesian Life i Omoo, a narrative of Adventures in the South Seas. Drugi veliki pripovjedač Nathaniel Hawthorne (1804—64), moralist, romantik po temperamentu, osjeća veličinu i bijedu puritanske prošlosti svoje postojbine u državi Massachusetts, koju opisuje u romanima The Scarlet Letter (Crveno slovo) i The House of the Seven Gables (Kuća sa sedam zabata). S njim je donekle srodan njegov uži zemljak Edgar Allan Poe (1809—49), nenatkriljeni majstor strašne priče, gdje morbidnom psihologijom genijalno obrađuje patološke probleme. Smatra se ocem moderne kriminalne i detektivske književnosti. Svojim pripovijetkama i lirskim pjesmama, u kojima se očituje kao savršen umjetnik stiha, unio je u američku književnost elemenat groze i tajanstvenosti. Za posljednjih trideset godina 19. st. nastaje u književnosti veliki preokret k realizmu kao posljedica iskustava u građanskom ratu između južnih i sjevernih država. Razočaranje ovog pokoljenja najbolje je izrazio Henry Adams (1838—1918) u svojoj autobiografiji (The Education of Henry Adams). Slavni humoristi Francis Bret Harte (1839—1902) i Samuel Langhorne Clemens (1835—1910), bolje poznat pod pseudonimom Mark Twain, spajaju romantički realizam s humorističkim nastranostima. Bret Harte u djelima The Luck of Roaring Camp i The Outcasts of Poker Flat s uživanjem i zanosom opisuje »dno života« na divljem Zapadu među kopačima zlata. Mark Twain u poznatim pripovijestima Tom Sawyer i Huckleberry Finn piše o životu među crncima i siromašnim svijetom na obalama Mississippija. Za crnce se naročito zauzima, nastavljajući borbu za ukidanje ropstva, Harriet Elizabeth Beecher Stowe (1811—96) u klasičnoj Čiča Tominoj kolibi (Uncle Tom’s Cabin). I Joel Chandler Harris (1849—1908) proučava crnački folklor te iznosi rezultate toga rada u nizu pripovijesti (Uncle Remus). Kao reakcija na realizam ovih pisaca javlja se američki feljtonski roman pod utjecajem Alexandra Dumasa i Bulwer Lyttona. Među piscima te škole ističe se plodni Francis Marion Crawford (1854— 1909) sa svojim romantičkim romanima iz talijanskog života (Saracinesca, Corleone i t. d.).

Među piscima u prozi, koji ne spadaju u povijest romana i novele, prvo mjesto zauzima Ralph Waldo Emerson (1803—82), originalni mislilac i prorok, koji vrši jak utjecaj i izvan granica Sjedinjenih država. Na temelju ideja revolucionarne Evrope i njemačke idealističke filozofije (Kant!), osniva tako zvani »transcendentalni pokret«, koji u filozofijskim, vjerskim, socijalnim i ekonomskim pitanjima zastupa intuitivnu percepciju protiv dogmatičnog racionalizma. Istoj školi pripada i Henry David Thoreau (1817—62), koji svoje ideje provodi u praksi i u svom djelu Walden pokazuje, kako se čovjek može riješiti vulgarnih briga za potrebe života. Kao duhovni satirici ističu se u ovo doba esejisti Oliver Wendell Holmes (1809—94) i James Russell Lowell (1819—91). Prvi je najbolje poznat po velikoj zbirci The Breakfast-Table Series, a drugi po knjizi eseja My Study Windows. Od historičara treba spomenuti Williama Hicklinga Prescotta (1796—1859), Georgea Bancrofta (1800—91), povjesničara Sjedinjenih država, i Johna Lothropa Motleya (1814—77), pisca klasične povijesti Nizozemske.

Iako po svom radu William Dean Howells (1837—1920) i Henry James (1843—1916) spadaju još u 19. st., oni su udarili temelje impoznatnoj strukturi suvremenog američkog romana. Howells pod utjecajem ruskih pisaca, osobito Tolstoja, nastavlja tradicije realističke škole u romanima The Rise of Silas Lapham i Indian Summer, dok njegov prijatelj James u svojim brojnim romanima dovodi psihologijsku analizu do krajnjih granica, te je u tome donekle preteča M. Prousta. Za njim se u početku svoga rada povela Edith Wharton (1862—1937), osobito u romanima The House of Mirth i Ethan Frome. Theodore Dreiser (* 1871) uvodi u američku književnost Zolin naturalizam. Njegovi romani Sister Carrie Jennie Gerhardt pokazuje, koliko se on udaljio od romantizma i moralnih nazora 19. st. James Branch Cabell (* 1879) daje smjesu neke nove romantike, humora i satire u djelima Jurgen i Figures of Earth. Uz njih ide Sherwood Anderson (* 1876), doyen pripovjedača moderne škole. U drugi red pripovjedača ovog pokoljenja idu Willa Cather (* 1876), Death comes for the Archbishop, Joseph Hergesheimer (* 1880), Java Head, Ellen Glasgow (* 1874) i Booth Tarkington (* 1869), Monsieur Beaucaire. Sinclair Lewis (* 1885) proslavio se svojim satirama na američke ideje i karaktere (Babbitt). Socijalnim problemima bave se Jack London (1876—1916), Winston Churchill (* 1878), Richard Carvel, Upton Sinclair (* 1878), The Jungle, i Frank Norris (1870—1902), The Octopus. Ovamo spada i Louis Adamič (* 1899), koji u romanu Cradle of Life obrađuje jednu hrvatsku temu. Od najnovijih pisaca stekli su svjetski glas i utjecali na mlade književnike svih zemalja John Dos Passos (* 1896) svojim eksperimentalnim romanima (trilogija U.S.A. i Manhattan Transfer, preveden i na hrvatski), zatim Ernest Hemingway (* 1896) svojim romanom Farewell to Arms (hrvatski prijevod Zbogom oružje!) i William Falkner (* 1897) osobito romanom Sanctuary. Ravni su im po popularnosti, iako ne po vrijednosti, Edna Ferber (* 1887, Show Boat), Christopher Morley (* 1890, Thunder on the Left) i Thornton Wilder (* 1897, The Bridge of San Luis Rey). Većina već spomenutih pisaca bavi se i novelom. Od ostalih se novelista ističu Ambrose Bierce, Alice Brown (* 1857), Hamlin Garland (* 1860), popularni O. Henry (zapravo William Sidney Porter, 1862— 1910), »kralj američke novele«, zatim noviji Stephen Crane (1878—1900) i Wilbur Daniel Steele (* 1886).

Početak 20. st. znači obnovu za američku liriku. Nova pjesnička škola počinje zapravo s Whitmanom, pa ide preko Richarda Hoveya (1864—1900) i Williama Vaughana Moodyja (1869—1910) do značajne skupine pjesnika, koji su se skupljali oko časopisa Poetry (osnovan 1912). To su u prvom redu: Edwin Arlington Robinson (1869—1935), koji daje svoju interpretaciju legendâ o kralju Artusu u djelima Merlin, Lancelot i Tristram; Edgar Lee Master (* 1869), izdavač The Spoon River Anthology, pjesnikinja Amy Lowell (1874—1925), koja se povodi za suvremenim francuskim pjesničkim eksperimentima, Robert Lee Frost (* 1875), koji temama iz Nove Engleske daje univerzalno značenje, Carl Sandburg (* 1878), pisac Chicago Poems i N. Vachel Lindsay (1879—1931), »pjesnik demokracije«. Tri žene nastavljaju stare pjesničke tradicije, i to: Sara Teasdale (* 1884), Elinor Wylie (1887—1928) i Edna St. Vincent Millay (* 1892). Kozmopolitski pjesnik i kritičar Ezra Pound (* 1885) oduševljava se za provansalsku i kitajsku poeziju, te pokreće školu »imagista«, kojoj pripadaju, između ostalih, John Gould Fletcher (* 1886), Hilda Doolittle (* 1886) i Conrad Aiken (* 1889). Zanimljive i ekstravagantne pokušaje u verbalnoj glazbi pravi Gertrude Stein (* 1874), koja nastoji, da izrazi »podsvijest«, te vrši jak utjecaj na neke pjesnike svoga pokoljenja. Drugi važni pjesnici, koji izlaze iz okvira ovih skupina, jesu: Alfred Kreymborg (* 1883), Thomas Stearns Eliot (* 1888), vođa pjesničkih eksperimenata u Americi i Engleskoj, i Maxwell Bodenheim. Među najmlađim pjesnicima ističu se Archibald MacLeish (* 1892), Edward Estlin Cummings (* 1896) i Merrill Moore (* 1903). Zasebnu skupinu tvore crnački pjesnici, koji se nadahnjuju svojim folklorom. Od njih su najpoznatiji James Weldon Johnson (* 1871) i Countee Cullen (* 1903).

Prava se američka drama razvija tek u 20. st. Prije tog vremena američki se dramatičari slijepo povode za engleskim i francuskim uzorima (Clyde Fitch, Augustus Thomas, David Belasco). S pučkom se melodramom američka drama postepeno emancipira. Njen razvoj pospješuju pokrajinske družine i sveučilišna diletantska društva ustajući na obranu ozbiljne drame protiv revije i operete trgovačkog teatra. Josephine Preston Peabody (1874—1922), Percy MacKey (* 1874) i Edward Sheldon (* 1886) svaki na svoj način utiru put najvećem američkom dramatičaru Eugenu O’Neillu (* 1888), koji u svojim psihologijskim studijama Desire under the elms (Čežnja pod brijestovima) i Strange Interlude eksploatira na vrlo vješt način tekovine moderne znanosti. Njegova Elektra u crnini prikazana je i u Zagrebu. Pored O’Neilla ističu se u suvremenoj američkoj drami George Kelly (* 1887) s dramom Daisy Mayme, Maxwell Anderson (* 1888), koji se proslavio surađujući s Laurenceom Stallingsom (* 1894) u drami What Price Glory, zatim Marc Connelly (* 1890), koji uspješno surađuje s Georgeom S. Kaufmanom (* 1889), dok je sam dao duhovitu interpretaciju Biblije gledane kroz crnačke oči u drami Green Pastures (Zeleni pašnjaci). Od najmlađih dramatika stekli su priznanje Sidney Howard (*1891), Elmer Rice (* 1892), pisac poznatih drama Adding Machine i Street Scene, Paul Green (* 1894, In Abraham’s Bosom), romanopisac Dos Passos s dramom The Garbage Man i Robert E. Sherwood (Road to Rome, Idiot’s Delight).

U 19. st. stvaraoci književnih djela bili su najbolji i gotovo jedini kritičari (Poe, Emerson, Lowell, Whitman, Howells, H. James). Tek pri kraju toga stoljeća i osobito u 20. st. razvija se književna kritika kao posebna vrsta. Najvažnija su imena u američkoj književnoj kritici: Lewis E. Gates (1860—1924), Irving Babbitt (*1865), Prosser Hall Frye (* 1866), J. E. Spingarn (* 1875), popularizator Crocea, Henry Louis Mencken (* 1880), Stuart P. Sherman (1881– 1926), Carl van Doren (* 1885) i Van Wyck Brooks (* 1886) LIT.: Cambridge History of American Literature, standard djelo o američkoj književnosti. O novijoj američkoj književnosti: Littérature Américaine par Régis Michaud, Pariz 1926; Contemporary American Literature byJ. M. Manly and E. Rickert, London 1935.   A. R. i J. T-a

Američka legija je organizacija veterana iz Svjetskoga rata, koji su služili u vojsci Sjedinjenih američkih država, ili koji su — kao američki državljani — služili u vojsci koje druge države, saveznice Sjedinjenih država, u Svjetskom ratu. Osnovana je 1919. G. 1927 imala je Američka legija 719.873 člana. Glavno sjedište joj je u Indianopolisu (savezna država Indiana). Službeni joj je organ mjesečnik The American Legion Monthly. Osnovala je United States Veteran’s Bureau (1921). Njen je posao bila i primjena Vladina fonda za pomaganje nemoćnih veterana, koji su bili u Svjetskom ratu. Zalagala se protiv donošenja National Defence Acta (Zakona o narodnoj obrani) 1920. G. 1923 sastavila je opsežan program za pomaganje siročadi veterana. Do 1925 sabrala je u tu svrhu uz pomoć naroda fond od 5 milijuna dolara. Izgradila je mnoge zgrade, sportska i gimnastička igrališta i aerodrome. Davala je pomoć poplavljenim krajevima i inače pomagala mnoge korisne akcije. Naročito njeno djelo je Pariska konvencija 1927 u svrhu sačuvanja međunarodnog mira. Onda je došlo u Francusku oko 20.000 legionara. U Washingtonu se aktivno zalagala kod donošenja raznih mjera u korist svojih članova. G. 1936 — pretežno kao rezultat aktivnosti Legije — donesen je Bonus Bill, premda je Roosevelt protiv njega uložio svoj veto. H. F.

Hrvati u Americi. Hrvatskih iseljenika u Sjev. Americi ima oko 500.000, u Srednjoj Americi oko 12.000, a u Južnoj oko 170.000, sa starim naseljima u većim lukama Argentine, Chilea, Perua, Brazilije i Kalifornije od preko 100 godina, ukupno hrvatskih iseljenika u Americi preko 700 hiljada (jug. iseljenika ukupno oko 1 milijun). Veća naselja u Sjev. Americi: Pittsburgh (oko 100.000, sjedište Hrv. bratske zajednice i Srp. narodnog saveza), Chicago (oko 50.000, sjedište više Saveza), Cleveland (oko 20.000, sa Slovencima oko 60.000), San Francisco (oko 40.000, većinom Dalmatinaca i Bokelja (sjedište Hrvat. saveza na Pacifiku), New York (oko 15.000, s brojnim društvima); Winnipeg, Vancouver i Montreal u Kanadi (ukupno oko 10.000); u Juž. Americi: Buenos Aires (oko 10.000), Sao Paulo (oko 20.000), Punta Arenas (oko 5.000), Santiago (oko 5.000).

Kao dobri i odvažni pomorci našli su se Hrvati u Americi među prvim bijelim iseljenicima u 16. st., i prije engleskih naselja; nakon jednog brodoloma nastanjuju se u Sjev. Carolini (Croatan). Poslije neuspjelog seljačkog ustanka u Hrvatskoj 1573 protiv feudalne gospode i poslije pokreta reformacije brojni Hrvati se odseliše preko Pruske u novi kontinent. Jedna se grupa od 1200 ljudi naselila u Georgiji na desnoj obali Sawannaha (a bavili su se uzgajanjem svilene bube). Među prvim poznatijim Hrvatima bio je u Americi Ivan Ratkaj, koji je 1683 umro kao misionar među Indijancima u državi New Mexico, zatim Ferdinand Konšćak, poznat po španj. imenu Consago († 1759 u Mexicu), koji je izdao prvi zemljopis donje Kalifornije (Llover California), u stalnoj upotrebi 200 godina kao pouzdani dokumenat za one krajeve; hrv. misionar Josip Kundek († 1857), koji je razvio nekoliko naselja u državama srednjeg amer. zapada (nazvana Ferdinand i Jasper u Dubois okružju u Indiani). Rad je tih misionara bio finansiran doprinosima naroda u Hrvatskoj (po arhivu Nadbiskupije zagrebačke od 1830—1840 poslano preko 57 hiljada forinti iz Hrvatske za uzdržavanje crkvi i škola u Americi). Iz Hrvatske su surađivali u američkom napretku učenjaci i umjetnici svjetskog glasa, kao na pr. Tesla, Suzalo, Brčina, Ronberg, Rodzinski, Irma de Murska, Milka Tmina, Baloković, Vanka, Culić, Milčinović. Prva organizirana hrvatska naselja u Sj. Americi: San Francisco 1857, New Orleans 1874, Nev York 1880, Calumet, Mich. 1882; u Juž. Americi: Buenos-Aires 1840, Antofagasta 1850, Magallanes 1860, gdje se stvaraju središta za nacionalno-socijalni i kulturni rad. Iseljenici Hrvati u Americi od Aljaske (rudnici zlata) do Ognjene Zemlje (rudnici zlata, stočarske estancije) i najviših vrhova Kordiljera i Anda (Cerro de Pasco) stvoriše napredne naseobine (oko 2000 njih s poprečnim imutkom oko 200 milijarda dinara); (→ Iseljeništvo i Iselj. Hrvatska).

IZV.: Ivan Mladineo, Nar. adresar, New-York 1937 i Iselj. Muzej, Zagreb—Split.          M. B.

AMERIKANIZACIJA, u kulturnom smislu, društveni je proces stvaranja zajedničke američke kulture i civilizacije. Kulturna a., kojoj je ideal »100% Američanin«, počela se jače isticati za vrijeme prvoga svjetskog rata. Tražilo se, da dotadašnji useljenici ne budu indiferentni prema novoj domovini, već da se što jače i više prilagode američkim potrebama i načelima. A. traži od useljenika, ljudi druge narodnosti i drugoga jezika, da rastrgnu veze sa starim društvom, pa da nauče jezik Amerike, prime njezine navike i američku narodnost, ukratko, da se asimiliraju. To je bilo potrebno u zemlji, u koju je svake godine dolazilo na stotine tisuća iseljenika raznih narodnosti iz raznih krajeva. Svi su se oni protivili razbijanju svojih evropskih nacionalnih skupina, zadržavali su svoje često patrijarhalne društvene odnošaje u obitelji i time bili u suprotnosti s američkim odgojem, utjecajem i običajima društva, ulice, škole i patriotskih pogleda.

A. traži, da djeca useljenika budu više vezana s američkim društvenim ustanovama negoli sa svojim roditeljima, koji ne znaju ni engleski, koji su skromni i štedljivi, pa ne traže američki komfort i nemaju potrebe za kupovanje američke robe.

Djeca useljenika, rođena u Americi, živeći pod stalnim utjecajem američkih vjerskih, školskih, državnih i privatnih humanih i rodoljubnih ustanova, brzo se prilagode svojoj okolici i bivaju amerikanizirana.

Prema istraživanjima D. Tomašića najbrže se amerikaniziraju Slovenci, a najteže Srbi. Djeca naših useljenika »pokazuju slabiju društvenost i jači stepen socijalne patologije«.

U vezi s našim otporom prema brzoj asimilaciji vrlo se smanjila slavenska useljenička kvota u Americi.

Amerikanizacija, u tehničkom smislu, više se čuje u Evropi, a znači savršeniju mehanizaciju, veću upotrebu konjskih snaga u društvenoj civilizaciji.

LIT.: The Community and the citizen New York Read Lewis; Americanization, Encyclopedia of the Social Sciences, New York 1934; D. Tomašić, Politički razvitak Hrvata, Zagreb 1938; D. Tomašić, Socijalni razvitak triju useljeničkih skupina, Mjesečnik 1933. V. H-t.