BOLIVIJA, južnoamerička republika, koja je dobila ime po Simónu Bolívaru, osloboditelju Južne Amerike od španjolskog gospodstva.
Smještaj i veličina. B. se proteže između 10º i 23º j. šir. zapremajući površinu od 1,330.000 km2 (po procjeni), pa je prema položaju tropska zemlja, koja se proteže u meridionalnom smjeru 1450 km. Na S i I graniči s Brazilijom, na J s Paraguayern i Argentinom, na JZ sa Chileom i na Z s Peruom. Poslije nesretnog rata s republikom Chile B. je potpuno odrezana od mora, pa je uz Paraguay jedina kontinentalna država u Južnoj Americi.
Građa i reljef. Zemlja se sastoji od dva različita dijela, naime područja Anda i nizinskog područja istočno od Anda.
Bolivijske Ande sastoje se od dva glavna lanca zapadnih i istočnih Cordillera, između kojih je visok i prostran ravnjak, bolivijska Puna. Oba se golema lanca Cordillera protežu najprije prema JI, a onda prema J.
Zapadni lanac Cordillera građen je uglavnom od krednih vapnenaca, koje mjestimice pokriva mlađe efuzivno kamenje, andezit i bazalt. Vrhunci su vrlo visoki i pretežito vulkanskog podrijetla. Visinom se ponajviše ističu vulkani Isluga (6000 m) i najviši vrhunac Sajama (6415 m). Istočni lanac Cordillera građen je pretežito od starih kristalnih i paleozojskih škriljavaca, u kojima prevladava kamenje silurske formacije. Ovaj se lanac Cordillera raspada na tri prirodne cjeline, i to na područje rijeke Pilcomaya, na područje rijeke Rio Grande, pa u visočje La Paz. Područje rijeke Pilcomaya nabrano je u duge meridionalne bore, koje su mjestimice pokrite starijim i mlađim eruptivnim kamenjem, pa je bogato različitim rudama. Tako na pr. Tasna (5300 m) krije bizmut i Chorolque (5600 m) kositer. Klima je ovdje sada potpuno suha, tako da je snijeg rijedak i na najvišim vrhuncima, ali za vrijeme ledenog doba pokrivao je snijeg i led sve vrhunce do 4200 m aps. visine. Područje R. Grande zaprema Sierra de Cochabamba. Neki je smatraju nastavkom Cordillera Real. Ona se mjestimice ispinje i iznad 4500 m, pa se na njoj mogu jasno vidjeti tragovi oledbe iz glacijalnog doba. Visočje La Paz zovu i Cordillera Real. Tu se ispinje najviše brdo B. Illimani. Zapravo se sastoji od četiri vrhunca, od kojih je najviši 6860 m, građen od sitnozrna granita. Vrhunci su pokriti snijegom i ledom do 5300 m aps. visine, a ledenjaci silaze do 4900 m. Tragovi glacijalne oledbe sežu još niže. Bogat je ledenjacima, ledenjačkim jezerima, morenama i eratičnim blokovima i masiv Ilampu s dva vrhunca visoka od prilike 6500 m.
Ravnjak bolivijske Pune, koji obrubljuju oba andska lanca, visok je prosječno 3800 m i širok 240 km. To je područje bez otjecanja, a u pluvijalno doba, kad su srednje Ande bile posve zaleđene, bilo je veliko jezero Bolivijska je Puna prema jugu potpuno suha, dok se na njezinoj sjevernoj strani proteže jezero Titicaca (v.), koje jednom polovicom leži na peruanskom području. Danas leži to jezero na visini od 3840 m te otječe rijekom Desaguadero prema JI u Lago Poopo ili Aullagas, smješteno južno od grada Orura na 3700 m visine i s površinom od 3000 km2. Danas taj ravnjak prekrivaju mlađe eruptivne lave, pa se morfologijski raspada na 5 prirodnih regija:
Zavala Lipez, koja je nastavak ravnjaka Puna de Atacama, vrlo je suha i bez ikakva privrednog značaja, pa je poradi toga veoma slabo naseljena. Zavala Uyuni prostrana je uvala s istoimenom močvarom. Na istočnom rubu ove zavale nalaze se rudnici srebra. Zavala Poopo, koja prelazi u 3675 m visoki Salar de Copaisa i u Pampa de Aullagas, obrubljena je na zapadu visokim brdima, u kojima je rudničko područje Corocoro i staro znamenito mjesto. Tiahuanaco, gdje je od golemih blokova kamenja sagrađena Ak-kapana s »Vratima sunca«. Zavala Titicaca svakako je jedno od najvažnijih središta kulture, ali manjim dijelom pripada Boliviji.
Nizinska regija u istočnoj B. raspada se u veći sjeverni dio, koji otječe prema Amazoni, i manji južni, koji pripada porječju La Plate. Oba su dijela odijeljena blagom uzvisinom, koja se proteže od Ande do Brazilskog visočja, pa se među sobom veoma razlikuju. Dok je sjeverni dio dobro navodnjen i većim dijelom pokriven prašumama, južni dio, koji se proteže na sjever od Gran Chaca, a sastoji se od ilovače i pijeska, gotovo je potpuno ravan, stepskog karaktera i mjestimice pokriven slanim močvarama.
Vode. Razvođe ne ide uvijek po najvišim lancima. Jugoistočno od Titicaca jezera ide po neznatnom hrptu građenom od crvenih pješčenjaka. Na istoku Cordillera Oriental, koje čine razvode prema Tihom oceanu, skupljaju se vode u rijeke Madeiru i Paraguay. Paraguayu pritječu Rio Bermejo, koji samo gornjim tokom pripada B., i Pilcomayo, koji do 19º j. šir. prima sve vode s istočnih pristranaka Cordillera Oriental, ali nije posvuda plovan, jer u nizini tvori prostrane močvare »Bañados de Pilcomayo«. Važniji je sam Paraguay, koji ujedno čini i jedan dio istočne granice prema Braziliji. Razvođe između ovoga područja i Amazone tvori na zapadu jedan gorski lanac, koji u blizini Mato Grosso doseže brazilsku granicu. Na mnogim je mjestima ovo razvođe veoma nisko. Najvažnije izvorne rijeke Madeire na bolivijskom području jesu Rio Beni s Rio Madre de Dios i Rio Mamoré, koja se u svom gornjem toku zove i Guapay ili Rio Grande s desnom pritokom Rio Itener ili Guaporé. U svom riječnom sistemu ima B. veliku mrežu vodenih putova, ali joj manjka veza s morem, jer sistem Madeira—Mamoré tvori opasne brzice na izlasku iz B. Sjeverozapadnim dijelom zemlje protječu Rio Purus i Rio Jurua sa svojim pritocima.
U zapadnom dijelu visokog ravnjaka bolivijske Pune proteže se od juga prema sjeveru cijeli niz slanih jezera, koja nemaju otjecanja, kao što je Pampa de Empeza ili de Salinas, dalje Cienaga de Coipasa, u koju utječu Rio Casapa, zatim Rio Loca-Ahuira, odvirak lagune Pampa Aullagas.
Podneblje. U klimi se očituju svi najrazličniji prijelazi od najvlažnije tropske klime s veoma obilnim kišama i neprolaznim prašumama Selvas u području Amazone i Jungas na pristrancima istočnih Cordillera pa do vječnog snijega na najvišim Andskim vrhuncima. Unutrašnje doline istočnih Cordillera i njihove najviše stepenice Cabazeras del Valle čine prijelaz od tropske i suptropske u umjerenu klimu. Puna je, kako je već rečeno, u sjevernom dijelu dosta dobro navodnjena te ima podnošljivu umjerenu klimu, ali prema jugu biva sve suša i potpuno pustinjska. Viši dijelovi Pune imaju oporu klimu (Puna brava), koja postepeno prelazi u alpsku. Snježna granica je na zapadu u visini od 5000 m, a na istoku 4800 m.
U području Cordillera utječu na klimu hladne struje zraka, koje dolaze s Tihog oceana, ali o tomu još manjkaju podrobnija opažanja. U kišno doba od prosinca do ožujka pada relativno dosta malo kiše, odnosno u višim aps. visinama dosta malo snijega. Zimska je suha perioda vrlo hladna i suha. Tako zapadna i istočna B. pripadaju najsušim dijelovima Južne Amerike. Bolji je u tom pogledu položaj istočne B.
Biljni svijet. Svaka morfologijski prirodna cjelina B. ima svoju naročitu floru, koja je posve klimatski uvjetovana. Prema klimi možemo i biljni svijet razdijeliti u više regija. Bolivijska Puna karakteristična je poradi potpune nestašice drveća. Jedino različite zeleni i trave služe stoci za hranu. U zapadnim lancima Cordillera ističu se poradi znatne suše stepe, grmlje i različite vrste kakteja. Južni dio Pune gotovo je potpuna pustinja, a u sjevernom dijelu oko Salara prevladavaju halofiti. Nešto više zelenila ima oko Titicaca jezera. Ratarstvo je na Puni vrlo oskudno; uzgaja se ponajviše krumpir i ječam. Od Pune se bitno razlikuju Cabazeras de los valles na visini od 3300 do 2900 m, u kojima već vlada ugodnija temperatura i veća vlaga. Ovdje ima već i nešto šuma, obrađuje se pšenica, kukuruz i povrće te različite vrsti voća. Na nižim aps. visinama Medio Jungas (2900—1600 m) uspijevaju već sve žitarice i voćke umjerenog pojasa, ali i neke biljke tropskoga pojasa, kao banane i batate. U šumama prevladavaju kinovci (Cinchona calisaya Wedd.), koji dolaze samo u tropskim brdskim šumama na istočnim pristrancima gora. U području Jungas, koje obuhvata svu zemlju na istočnim pristrancima Cordillera ispod 1600 m aps. visine, prevladava potpuno tropski karakter, te uspijeva sve tropsko bilje, poimence koka, kakao, kava, sladorna trska, ananas, banane, riža i papar. Najviši vrhunci i brda iznad Pune odlikuju se posve alpskom vegetacijom.
Životinjski svijet je u B. veoma bogat različnim oblicima, ali se mijenja gotovo posvema s različnom aps. visinom. U visokom gorju dolaze životinje, koje su prilagođene na životne uvjete hladnije klime, kao na pr. vicuña, guanaco i lama, od ptica neke vrsti kosova, a od kukaca trčci (carabidae). U regiji Jungas zastupane su gotove sve porodice tropske Južne Amerike, kao na pr. različite vrsti majmuna, vrste mačaka, napose puna i jaguar, zatim šumski pas (Icticyon venaticus Lund). U velikim nizinama na istoku žive uza spomenute životinje još i tapiri, nutrije, ljenivci. Od ptica treba osobito spomenuti kolibriće, koji su rašireni od nizine pa gotovo do snježne granice. Česte su i papige, različite žune i djetlovi, te veoma mnogo različnih vrsta kukaca. Na najvišim planinama B. živi kondor. U jugoistočnim krajevima prevladavaju stepske životinje, većinom glodavci, mravojedi.
Rudno blago. Znamenito je rudno blago B , na prvome mjestu kositer. Najvažnija ležišta kositera nalaze se jugoistočno od Titicaca jezera u Cordillera Quinza Cruz, zatim u području između gradova Oruro, Avicaya i Uncia, u području oko grada Potosi i u južnoj pokrajini. Najvažniji su rudnici kositera Llallagua, La Salvadora, Oploca. Rudača se vadi još uvijek na veoma primitivan način, a na isti se primitivan način iz rudače dobiva metal, pa je produkcija relativno slaba.
U kolonijalno doba bila je proizvodnja srebra najvažnija grana rudarstva. Danas se srebro u B. dobiva samo kao sporedni proizvod iz kositrenih, olovnih i volframovih rudača. Najvažnija su područja za dobivanje srebra pokrajina La Paz i Cordillera Real, gdje srebro često dolazi pomiješano s kositerom. Najvažnija nalazišta nalaze se kod grada Oruro i Potosi.
Bakar se vadi u rudniku kod mjesta Corocoro, a to je ujedno i jedini rudnik bakra, koji je danas u pogonu, jer se nalazi na dosta zgodnom prometnom položaju, naime u blizini željeznice, koja vodi na Tihi ocean (Arica). Bakrene rudače ima veoma mnogo i u drugim ležištima, ali nepovoljne prometne prilike i druge tehničke poteškoće sprečavaju veće iskorišćivanje.
Produkcija olova je neznatna poradi niske cijene i transportnih troškova, premda ga u B. ima u veoma velikim količinama. Najvažnija su ležišta kod grada Potosi.
U produkciji bizmuta je B. prva zemlja na svijetu, te je sva produkcija u rukama jednog jedinog društva (»Cie Aramayo des Mines en Bolivie«), u kojem je angažiran njemački, engleski i bolivijski kapital, a ima svoje sjedište u Švicarskoj.
Rudača antimona, koja sadržava mnogo zlata i srebra, raširena je u velikim količinama po B. Volframove rudače (volframita) ima u području između Cochabambe i Santa Cruz de la Sierra. Zlato se ispire gotovo u svim rijekama B. Ugljene naslage, u koliko ih ima u B., sadržavaju znatan postotak sumpora, pa je ugljen iz tih naslaga potpuno neupotrebljiv za prerađivanje metala. Naftom je bogata zona, koja se proteže uz istočne pristranke Anda od Santa Cruz de la Sierra pa do granice Argentine.
Stanovništvo. Prema zadnjem popisu stanovništva ima B. 3,5 milijuna stan.; od toga gotovo polovinu Indijanaca, milijun mješanaca i ½ milijuna bijelaca. Na 1 km2 ne dolaze ni 3 stanovnika. Golema većina je rimokatoličke vjere. Osnovni sloj bijelaca pripada isključivo španjolskoj rasi. Indijanci se dijele na civilizirane i primitivne. Prvoj grupi pripadaju isključivo oba plemena Aimara i Quechua. Stanuju u Puni, naročito oko Titicaca jezera. Oni pripadaju andoperuanskoj familiji indijanske rase, te su duhovno veoma razvijeni; njihovim se jezikom mnogo govori u B. Malobrojna necivilizirana plemena, koja se bave gotovo isključivo lovom i ribolovom, nastavaju područje Amazone, a u području Paraguaya ima nekoliko primitivnih plemena, koja pripadaju skupini Guarama. Mješanci, koji potječu od bijelaca i Indijanaca, zovu se Cholo.
Ratarstvo. B. se dijeli u tri privredne krajine. Područje Oruro je gotovo isključivo rudarsko, drugo je Santa Cruz de la Sierra prema La Plati i treće u porječju Madeire, pritoka Amazone. Granice ovih krajina mogu se općenito tako povući, da cijelo Andsko područje pripada privrednoj krajini Oruro, a granica između privrednih krajeva Santa Cruz de la Sierra i Madeire ide razvođem između Amazone i Paraguaya. Ratarski proizvodi, u prvom redu pšenica i kukuruz, služe isključivo vlastitim potrebama zemlje, pa često i ne dostaju. Plantažno gospodarstvo najbolje uspijeva u regiji Jungas na istočnim pristrancima Anda i u istočnom Andskom predgorju, ali poradi manjkavih transportnih putova i poradi nestašice radne snage nije razvijeno na onom stupnju, kako bi moralo biti s obzirom na klimatske prilike i rodno tlo. Odlično se voće uzgaja u području Sucre i Cochabamba. Koka (Erythoxylon coca Lam) se uzgaja ponajviše u dolinama, koje se spuštaju od područja La Paz prema Amazoni. Samo se malen dio te proizvodnje (oko 20%) izvozi, ostalo se potroši u samoj zemlji. Premda je kultura kave još na primitivnom stupnju, ipak pripada gotovo najboljoj vrsti na svijetu. Uzgaja se u području Jungas. Duhan i vino služi samo za domaće potrebe, a vanilija pretječe i za izvoz.
Šumarstvo. Šuma ima u B. veće značenje samo u području Amazone i u bolivijskom dijelu Gran Chaca poradi plemenitih vrsta drveta ili opet poradi takvog drveća, koje sadržava velik postotak tanina pa se upotrebljava u industrijske svrhe.
Za izvoz dolazi u obzir samo kaučuk i kora kininovca. Bolivijska je guma naime vrlo dobra, ali na svjetsko tržište dolazi većinom pod tuđim imenima. Produkcija je gume u B. od 1927 znatno pala radi pada cijena i radi velikih prevoznih troškova.
Stočarstvo. Područje ekstenzivnoga stočarstva proteže se u B. između istočnih andskih pristranaka i rijeke Paraguaya, pa se tu uzgaja oko 3,900.000 konja, 264.000 mula, 160.000 magaraca, 2,060.000 goveda, 390.000 svinja, 5,200.000 ovaca, 1,800.000 lama i 5,060.000 peradi. Mesni se veleobrt tek počeo stvarati.
Za transport u visokom gorju i na ravnjaku Pune uzgaja se većinom stoka za prenošenja tovara, a stoka za klanje uzgaja se u istočnim odnosno jugoistočnim krajinama.
Veleobrt je tek u početcima, gotovo posve nerazvijen. Najvažnija je grana prerađivanje različitih rudača i dobivanje kovina, u prvom redu kositera, bakra i volframa. Veleobrt živežnih namirnica dotječe jedva za podmirenje domaće potrebe. Industrija u vezi sa stočarstvom daje nešto proizvoda, specijalno kožu i vunu za izvoz. Izvozi se nešto kave, kakaoa, koke, kinina i kaučuka. Veleobrt drveta tek je u početcima.
Trgovina i promet. B. je poradi nepovoljnoga geografskog položaja prisiljena uvoziti i izvoziti najveći dio dobara preko chilskog teritorija, tako da je trgovina poradi razmjerno visokih carina u nepovoljnom položaju. Vrijednost izvoza bila je 1936 preko 100 milijuna bolivianosa, a vrijednost uvoza oko 55 milijuna. Glavni su predmeti izvozne trgovine: kora kininovca, vuna od alpaka, kositer, bizmut, bakar, zlato i srebro.
Dobrih cesta u B. nema mnogo poradi tehničkih i financijskih poteškoća. Željeznička mreža je dosta slaba. Izgrađeno je do sada otprilike 2220 km željezničke pruge. Najvažnija je pruga, koja vodi od Titicaca jezera i grada La Paz preko Pune i Arequipe u Peru prema Mollendo. Od velike je važnosti i pruga od Orura preko Huanchaca prema Antofagasti u republici Chile. U zadnje se vrijeme jače radi na izgradnji željezničkih pruga, a mnoge su već odavno projektirane. Cesta ima u B. oko 6000 km, ali sve nisu prvorazredne. Automobilskih cesta ima vrlo malo. B. posjeduje u svemu oko 960 osobnih automobila, 139 autobusa i 1042 teretna automobila. Brzojavna mreža također ne odgovara svima potrebama zemlje, jer je duga samo 9540 km.
Upravna podjela. Danas se dijeli Bolivija na osam okružja (El Beni, Chuquisaca, Cochabamba, La Paz, Oruro, Potosí, Santa Cruz, Tarija), koji se dalje dijele na pokrajine, te tri teritorija (delegaciones: El Chaco, Noroeste, Oriente), koji su neposredno pod upravom središnje vlade.
Duhovna kultura. Naobrazba stanovništva je izvan gradova vrlo malena. Obvezatno pohađanje pučkih škola nije svagdje provedivo radi veoma udaljenih i raštrkanih naselja. U svakoj pokrajini postoji barem jedna srednja škola, ali ima i stručnih škola. B. ima 6 sveučilišta, jednu školu za arhitekturu i rudarstvo u La Pazu. Knjižnice i muzeji su po većim gradovima. Državna vjera je rimokatolička. Nadbiskupu, koji rezidira u gradu Sucre, podređeni su biskupi u Cochabambi, Santa Cruzu de la Sierra i La Pazu.
Topografija. Glavni grad republike La Paz (150.165 stan.) leži na sjevernom rubu visokog ravnjaka Pune. Drugi po veličini grad je Cochabamba (49.000 stan.), koji leži jugoistočno od La Paza u središtu vrlo rodnih i najnaseljenijih dolina, glasovit poradi voća i cvijeća. Južno od Cochabambe, a sjeverno od Lago Pampa Aullagas smješten je Oruro (40.700 stan.), gdje je središte za dobivanje kositera. Potosi (35.900 stan.) leži na 3700 m aps. visine u rudarskoj krajini srebra, pa je željeznicom spojen s gradom Sucre (34.577 stan.). U istočnom predgorju Anda leži grad Santa Cruz de la Sierra (31.000 stan.), središte veoma bogatog ratarskog područja, gdje se uzgaja u nizini sladorna trska, riža i kakao, a na brdima kava. Od manjih gradova ističu se rudarski Corocoro (3000 stan.), Tarija (11.950 stan.), glavni grad istoimene pokrajine, Trinidad (7350 stan.), Huanchaca (5000 stan.) i Tupiza (4000 stan.).
LIT.: E. Seydlitz, Handbuch der Geographie, II. sv., Breslau 1927; A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde, II. sv., Leipzig-Berlin 1930; H. Lufft, Lateinamerika, Leipzig 1930; F. Heiderich, Länderkunde der aussereuropäischen Erdteile, Berlin i Leipzig 1926; K. Sapper, Amerika, eine Übersicht des Doppelkontinents, 2 sv., Berlin-Leipzig 1923;W. Sievers, Die Cordillerenstaaten, I. sv., Berlin i Leipzig 1913; E. Samhaber, Südamerika, Hamburg 1939; A. Gavazzi, Otkrivanje zemalja, Zagreb 1940; F. Lukas, Ekonomska geografija, I. sv., Zagreb 1923; F. Kühn, Die Laplata-Länder, u Kluteovu Handbuch der geogr. Wissenschaft, 1930; P. Denis, Amérique du sud, 2. sv. Pariz 1927, u La Blacheovoj Geographie universelle; Hübner, Weltstatistik, Beč 1939; O. Schmieder, Länderkunde Südamerikas, Beč 1933; F. Dahl, Grundlagen einer ökologischen Tiergeographie, 1. i 2. sv., Jena 1921—1923. O. O.
Hrvati u Boliviji. U B. živi oko 1500—2000 iseljenika Hrvata, većinom iz Dalmacije. Veće su naseobine: Oruro, rudarski kraj (400), Cochabamba, voćarski kraj (250), Potosi, rudarski kraj (150), La Paz, glavni grad (oko 70), Uyuni, Sucre, Tupiza. Iseljenici se bave industrijom i trgovinom. Poznati poduzetnici grade ceste, mostove i vlasnici su rudnika, obrtnici, hoteljeri. Mnogi su se dovinuli većeg bogatstva, a većim dijelom žive u boljim prilikama. Dobar se broj doselio u domovinu i uložio kapital osobito u Splitu i Zagrebu. U Boliviji imadu iseljenici nekoliko potpornih i vatrogasnih te prosvjetnih društava. M. B.
Povijest. Prije otkrića Amerike pripadao je zapadni dio Bolivije državi Inka, kojoj je bilo središte u Cuzcu u Peruu. G. 1535 došla je u ove krajeve ekspedicija Diega de Almagro, ali osvajanje započe 1538 Hernando Pizarro, a nastavi njegov brat Gonzalo, uz velike borbe s urođenicima. Kad je zauzeo glavni grad Chuquisaca, Gonzalo ga obnovi. Kasnije je nazvan La Plata, a onda Sucre. Poslije toga bili su krajevi današnje B. do 1776 dio podkraljevstva Peru, a zvali su se do 1825 Gornji Peru. G. 1563 obrazovana je Real Audiencia de Charcas s glavnim gradom Chuquisaca, kojoj je pripadao i Gornji Peru, bogat rudnicima srebra i žive. Uz suradnju urođenika osnovani su ili preuređeni još gradovi: Charcas (1538, kasnije zvan i La Plata, a onda Chuquisaca), Potosi (1545), La Paz (1548), Cochabamba (1570) i dr. Međutim su u zemlji nastale borbe među samim španjolskim osvajačima, koje su trajale oko 150 godina. One ipak nisu sprečavale napredak zemlje.
G. 1552 osnovana je biskupija u Charcasu (danas Sucre), koja je 1609 podignuta na nadbiskupiju i kojoj su bile onda podvrgnute nove biskupije u Santa Cruz de la Sierra (1605) i La Paz (1609). U 17. st. počinju ovi krajevi razvijati vlastiti kulturni život, pa je 1621 osnovano sveučilište Sv. Franje Ksavera u Chuquisaci, s pravima sveučilišta u Salamanki. Uporedo s time ide organiziranje i podupiranje trgovine i trgovaca.
G. 1776 priključena je Real Audiencia de Charcas podkraljevstvu Rio de La Plata. Te iste godine planuše ustanci Indijanaca i mestica protiv bijelaca, a potomak Inka, Tupac Amaru, istakne svoje nasljedno pravo. U krvavim sukobima (1780—1782) izgine oko 100.000 ljudi, a Tupac Amaru bi pogubljen.
Kad su Napoleonove čete ušle u Španjolsku i kad je Napoleon postavio za kralja svoga brata Josipa, došlo je u B. do sukoba između članova »Audiencije« i namjesnika. Gubernator Don Ramón García Pizarro bude zatvoren (25. V. 1809), a vladu preuzme »Audiencia«. Slijedećega mjeseca bi ustanovljena u La Pazu revolucionarna »junta«, ali je vladine čete uhapse i članove poubijaju (29. I. 1809). Kad je na to junta u Buenos Airesu poslala pomoć Gornjoperuancima pod generalom Balcareom i kad je ovaj uspijevao, proširi se ustanak po cijeloj zemlji. Ustanak se doskora pretvori u borbu protiv španjolskoga gospodstva. Tek poslije Bolivarove pobjede nad španjolskom vojskom kod Junina (6. VIII. 1824) i pobjede njegova zamjenika Sucrea iste godine kod Ayacucha na Andama, bio je Peru oslobođen. Sada se priključe revolucionarcima posade u gradovima Cochabamba, Santa Cruz i drugdje. Poslije ulaska u La Paz sazove Sucre kongres četiriju pokrajina (Charcas ili Potosi, La Paz, Cochabamba i Santa Cruz), da odluče o svojoj sudbini (9. II. 1825). Iza toga (26. V. 1825) izda Bolívar odluku, da pokrajine Gornjega Perua na generalnoj skupštini odluče o svojoj sudbini, a to da odobri peruanski kongres. U Chuquisaci sastane se 10. VII. 1825 48 predstavnika spomenutih pokrajina u narodnu skupštinu Gornjeg Perua i proglase punu njegovu nezavisnost od svakoga, pa i od Perua, a 13. VII. zaključe, da je Gornji Peru unitarna republika s predstavničkim sistemom. Sutradan, 14. VII., dadu novoj državi ime Bolivija po njezinu oslobodiocu Bolívaru i zaključe, da njemu pripada eksekutivna vlast, dok bude u njoj, i da glavni grad bude Chuquisaca, kome promijeniše ime u Sucre.
Prvi predsjednik nove republike, Bolívar, odrekne se slijedeće godine, na što je na osnovu novog reakcionarnog ustava Code Boliviano izabran za predsjednika mladi Sucre. Osjećajući se nesposobnim za upravu i razočaran zbog unutrašnjih borba, odrekne se i on predsjednikovanja poslije dvije godine. Sada počeše u B. neprestani vojnički ustanci. Njegov nasljednik Pedro Blanco bude skinut s vlasti poslije pet dana. Da dokrajči nemire, koji nisu prestajali, promijeni kongres u Chuquisaci ustav (3. VIII. 1828) i izabere za predsjednika velikoga maršala Andresa Santa Cruz. Za njegove desetgodišnje diktature (1828—1839) vladao je mir, i zemlja napreduje u svakom pogledu. I on je poput Bolívara htio stvoriti savez američkih republika, kojemu bi on bio na čelu. Zato napadne Peru, potuče njegovu vojsku kod Cuzcoa (1835) i skine predsjednika Magarru. Do proljeća 1836 bio je cijeli Peru u njegovoj vlasti. Novim sjedinjenim državama, Boliviji i Peruu, dade Santa Cruz novi ustav, po kojemu je svaka od njih u svojoj unutrašnjoj upravi ostala autonomna. Sam se pak dade proglasiti (28. X. 1836) »protektorom« bolivijsko-peruanske konfederacije. Ali se doskora javiše nezadovoljnici i u Peruu pod vodstvom Gamarre i u Boliviji pod vodstvom Velasca. Kad je Santa Cruz bio poražen od Gamarre 20. I. 1839 u bitci kod Yungaya, a u Boliviji kongres izabrao za privremenoga predsjednika Velasca, ostavi Santa Cruz Boliviju. Na to je jednoglasno izabran za predsjednika general José Ballivián, koji se našao u ratu s Peruum. On potuče generala i peruanskog predsjednika Gamarru, koji je bio prodro 1841 u B., kod Viache (18. XI. 1841) i 1842 sklopi mir na osnovi prijašnjega stanja, t. j svaka je republika ostala za sebe. Ballivián dade B. četvrti ustav. Za njegova je predsjedništva zemlja ekonomski lijepo napredovala. Pobuna pod vodstvom Velasca sruši ga. Ali i Velasca (1848—49) sruši vojna pobuna pod Manuelom Izidorom Belzúom. Ponovne pobune, kojih je za Belzúova predsjednikovanja (1848—55) bilo preko 50, nijesu dale nikako, da se zemlja trajno smiri. Poslije jedne vojničke pobune Belzú odstupi, a predsjednikom postane njegov zet general Jorge Córdova (1855—1857). I Córdovu je srušila jedna pobuna, a predsjednikom je postao José María Linares, koji je vladao kao diktator. Međutim Córdova nije mirovao. On 1860 sruši Linaresa, ali se nije dugo održao, jer ga je već u siječnju 1861 srušio ustanak, a predsjednikom je postao u svibnju 1862 José María de Acha. Iza njega su se redali ustanci generala, te je u to vrijeme vladala prava vojnička anarhija. Acha je mnogo radio, da podigne B.; preuredio je upravu, pomagao poljoprivredu, veleobrt i trgovinu, proveo 1862 ugovor o prijateljstvu, trgovini i brodarstvu s USA i privremeno uredio sukob s Chileom, koji je bio izbio zbog salitrom i guanom bogatog pograničnog područja Mejillones. Ustanak generala Mariana Melgarejo 28. XII. 1864 sruši Achu. Od predsjednika (1864— 1871) postaje Melgarejo doskora (1869) diktator. Zemlja je za njegova predsjednikovanja imala mnogo nedaća. Morala je ustupiti chilenskim poduzećima cijelu pokrajinu Antofagastu, bogatu rudnicima srebra i bakra te naslagama salitre. Melgarejo je protjeran 20. VI. 1871, a predsjednikom postade Augustín Morales (1871—72), koga ubije njegov nećak pukovnik La Faye. Iza Adolfa Balliviána (1872—3) i Tomasa Friasa (1874—6) postaje predsjednikom general Hilarión Daza (1876—79), koji je bezobzirno zlorabio svoju vlast i zgrtao imutak. Iako je B. bila nespremna za rat, nagovorena od Perua prekrši ugovor s Chileom iz 1874, prema kojemu nije smjela opterećivati novim teretima chilski veleobrt, i izazove t. zv. pacifički rat (1879), u kojem je uz B. bio i Peru kao saveznik. Kad su vojnici potjerali nesposobnog i kukavičkog Dazu, posta predsjednik i zapovjednik vojske general Campero, koji je bio od Chilenaca poražen (1880). Tada je sklopljeno primirje (1879), koje je 1884 od predsjednika Panda (1884—88) ratificirano. Chile zadrži Antofagastu i njezin teritorij. I Peru je, poražen, sklopio mir u Limi 1883. U ovo vrijeme pada i početak sukoba između B. i Paraguaya zbog plodnog posjeda Chaco Borreal, koji obuhvata oko 300.000 km2.
Za predsjednika Campera prestaje doba neprestanih borba različnih vojnih zapovjednika, koji su često imali za sebe tek po koju četu, koja ih je izdizala i borila se s njima za vlast. Sada počinje smirenje i napredak B., i nastavlja se za Arcea (1882—92) i Mariana Baptiste (1892—96). Tada se sagradila željeznička pruga od Orura do Antofagaste, najvažnija veza između B. i inozemstva. Predsjednik Alonso srušen je već u ožujku 1899, a naslijedi ga general José Manuel Pando (1899—1904). Za njegova je predsjednikovanja u kratkom ratu s Brazilijom izgubila B. 70.000 četvornih milja rudnog područja, ali joj je Brazilija dala novčanu odštetu. Tada je (1904) sklopila B. ugovor o miru i prijateljstvu s Chileom, odrekla se definitivno primorja, a dobila pravo da u lukama Antofagasta, Arica i Molendo drži svoje državne carinarnice. Uz to se Chile obvezao, da će dovršiti bolivijski dio željezničkog spoja Arica—La Paz. Za predsjednika Ismaela Montesa (1904—1909 i 1913—1915) i Heliodora Villazona (1909—1913) B. napreduje. Za vrijeme svjetskoga rata (1917) prekinula je B. diplomatske odnose s Njemačkom. Revolucija 1920 skida predsjednika Guerru (1917—1920) i postavlja Baptista Saavedru. Tada oživi rad na svim granama državnoga života; donose se socijalni zakoni, grade željeznice, stvara ratno zrakoplovstvo. Pošto je kongres poništio izbor predsjednika Villanueve, koji je ostao na vlasti samo par mjeseci (1925), izabran je dr. Hernando Siles, kojega je srušio lipanjski ustanak (18. VI. 1930). Njegov nasljednik Danijel Salmanca (1931—1934) daje ostavku, a vlast preuzima do novoga izbora podpredsjednik Tejada Sorzano i ostaje do 1936, kad ga sruši vojnički »pronunciamento« posade u La Pazu, a revolucionarna »junta« imenuje generala D. Toroa. Ali kad je 13. VII. 1937 general Peñarando izveo državni udar, Toro odstupi, a naslijedi ga kao privremeni predsjednik pukovnik G. Busch, koji je 3. VI. 1938 izabran za predsjednika.
Izlaz na more i granica na istoku bila su dva najvažnija pitanja, koja su zaokupljala bolivijsku vanjsku politiku poslije rješenja spora s Peruom. B. se, istina, 1904 definitivno odrekla primorja, ali se nije nikada smirila s time, što je odsječena od mora. Ona je to i iznijela u Društvu naroda, a kad se 1923 držala peta panamerička konferencija u Santiagu u Chileu, B. nije prisustvovala. Isticanje izlaza na more i danas je u B. na dnevnom redu. Sukob s Paraguayern zbog područja Chaco Boreal bio je sporazumno riješen 1887. Chaco Boreal bio je razdijeljen u tri dijela: jedan je dobila B., drugi Paraguay, a treći, srednji, predan je na arbitražu belgijskom kralju. U najnovije doba zaoštravalo se sve više pitanje Gran Chaca, ali se ipak došlo do pristanka i B. i Paraguaya na arbitražu, kad najedamput u prosincu 1928 dođe do oružanog sukoba između obje zemlje. Ipak nije došlo do pravoga rata, jer su obje države primile posredovanje međunarodne konferencije američkih država u Washingtonu. G. 1932 zaoštriše se ponovno odnosi B. i Paraguaya zbog istoga pitanja. Dolazi do rata, koji potraja do 1935. U njemu B. nije imala sreće. Tada posredovanjem Argentine, Brazilije, Chilea, USA i Uruguaya dođe do primirja u lipnju 1935, koje je produženo u siječnju 1936. Kad je u travnju 1938 B. odbila prijedlog konferencije posrednika u Buenos Airesu, prijetio je novi rat. Tada se u svibnju 1938 sastadoše u Buenos Airesu predstavnici svih američkih država i 21. VII. 1938 riješiše definitivno to pitanje.
LIT.: C. Wiener, Bolivie et Perou, Pariz 1880; Mossbach, Bolivia 1875; C. Matzenauer, Bolivia in histor., geogr. und kult. Hinsicht, Beč 1897; L. Paz, Historia general del Alto Perù, hoy Bolivia, Sucre 1919; A. Arguedas, Historia general de Bolivia, La Paz 1922; J. M. Camacho, Historia de Bolivia, La Paz 1906; M. A. Milhaud, L’Amérique latine, u Lavisse et Rambaud, Histoire générale, X., XI., XII., Pariz 1909, 1904, 1905. G. N.
Ustav. Od 1826—1878 B. je izmijenila dvanaest ustava, većinom nasilnim putem. Po sadašnjem ustavu od 17. X. 1880 B. je demokratska republika. Zakonodavstvo vrši kongres, sastavljen od dvije komore. Članovi zastupničke komore biraju se izravno na 4 godine, a svake druge godine obnavlja se polovica zastupstva. U senat dolaze po 2 senatora za svako od 8 okružja. Biraju se na 6 god., a svake druge godine obnavlja se trećina senata. U određenim slučajevima (kada treba ovjeroviti izbor predsjednika republike, prihvatiti njegovu ostavku, navijestiti rat i t. d.) vijećaju i zaključuju obje komore zajedno (kongres). Kongres rješava i primjedbe predsjednika republike na zakone, prihvaćene u obje komore. Predsjednik se bira izravnim tajnim glasovanjem sviju građana na 4 godine. Zastupnička komora može uz odobrenje senata optužiti predsjednika republike i ministre pred vrhovnim sudom, kojega članove ona bira na trojni prijedlog senata. J. A.
Književnost. O početcima i razvitku bolivijske književnosti može se reći uglavnom, što i o književnosti ostalih zemalja latinske Amerike, jer su slične prilike stvorile i slične težnje zemalja i naroda, što je opet našlo odraza u njihovim književnostima. Isprva je bolivijska književnost jače ovisna o španjolskoj nego na pr. argentinska. Ima doduše pisaca s njezina vlastitog područja, ali nestalnost političkoga života i malobrojnost evropskoga življa prema urođeničkom nijesu pogodovali posebnom duhovnom razvitku. Radi toga se razmjerno kasno javljaju pisci, kojima su djela u biti bolivijska i koja se odlikuju lokalnim koloritom. Prvi su od njih Fra Antonio de la Calancha s djelom Corónica moralizada del Orden de San Augustin (1600) i Bartolome Martínez y Vela s djelom Villa Imperial de Potosí (1702). Oni iznose uz povijest i legende svojega kraja. Nastajanjem nove državne individualnosti javljaju se mnogi pjesnici, kojima je na čelu I. Manuel Loza (1789—1862), oduševljen domoljub i slobodar. U doba romantizma i revolucije ističu se nova imena. Daniel Calvo (1832—1880) iznosi motive iz života svoga kraja i naroda. Julio Jaimes uspješno opisuje lokalni ambijenat. U novelama iznose život urođenika i naseljenika Nataniel Aguirre, Alcides Argüedas i dr. Kao dramatik ističe se Benjamin Lenz, kao satirik Reyes Ortiz, te dalje pjesnici José Bustamante (1821—1884) i Nestor Calindo (1830—1865). Lirik Rosendo Villalobo sentimentalni je sanjar pod utjecajem Lamartinea kao i većina bolivijskih pjesnika, koji naginju gotovo svi sentimentalnosti i melankoliji. Od suvremenika je najvažniji predstavnik moderne škole Ricardo Taimes Freire, odličan artist, kojemu je to zajednička crta s Rubénom Darijem, s kojim ga inače veže iskreno prijateljstvo. A. M.