ČILE (Chile), republika u Južnoj Americi između sljemena Anda i pacifičkih obala u širini od 15 do 300 km; protegla se kroz 4225 km od 17°57’ juž. š. do krajnjega juga kontinenta (Cap Hoorn) na 55°59’ j. š. Zauzima 741.767 km².

Geomorfologija (→ Amerika Južna). Čile je uglavnom položen na zapadnim, pacifičkim pristrancima Anda, koje izgrađuju nekako »leđa« te države. Među njima i pacifičkom obalom proteže se nekoliko nizova ispona, koji su među sobom rastavljeni nizom longitudinalnih dugodolina.

U Č. su tri glavne strukturne linije, koje označuju andske gorske lance. Pored oceanske obale, a naročito izrazito između 21° i 26° j. š., protegao se primorski lanac (Cordillera de la costa). Od krajnjega J kontinenta (»Ultima esperanza«) do otoka Chiloe (43° j. š.) raskinut je u mnogo otoka i otočića; odatle dalje prema S postaje jedinstvenim. Usporedno s tim lancem vuče se po unutrašnjosti kopna dugi lanac, a među obima su uvaljene manje ili veće udoljine, kao na pr. pustinja Atacama. U ovom drugom lancu ispinje se 14 vrhunaca preko 6000 m a. v.; među njima je najviši Aconcagua, 7040 m visoki vulkan. Treći se lanac (Cordillera Real) počinje ispinjati iz sjeverozapadnog tla argentinskih Pampa i vuče se dalje k S, ali ne pripada Č-u. Među drugim i ovim trećim lancem duga je dolina (Valle de Chile), koja je prečkama (»nudos«) rascijepljena u nekoliko povećih zavala. Od njih su neke ispunjene vodom, kao što su jezera Aullagas i Titicaca, koja politički ne pripadaju Č-u. Ta je duga dolina prava kulturna zemlja Čilea i njegova jezera koja se zove i »pampa«; u visini je nekako od 1000 m, dok prema J slazi do mora.

Geologija. Dok je golema većina istočnog dijela Juž. Amerike izgrađena od prakamenja, od staropaleozojskin slojeva i vulkanskih izljeva, Andske su krajine izgrađene i od mlađih sedimenata. One ipak nijesu pojas, koji je neprekinuto bio pod morem. Sav je andski kraj naime duga geosinklinala, koja se tijekom geol. doba negdje i u neko doba ispinjala, kasnije silazila, da se ponovno nešto pridigne. Tek su se — tako reći — konačno ispele u tercijaru, dakle u doba, kad su tektonski pokreti zahvatili i veći dio eurazijskoga, pa i afričkoga kopna.

Obalni isponi izgrađeni su na S osobito od granitna i porfirna kamenja, a na J od gnajsa i tinjčevih škriljavaca, koji prevladavaju i na otocima. Mnogo je mlađeg podrijetla glavni lanac Anda. Izuzevši pojedine slučajeve arhajskoga kamenja na jugu, on je izgrađen od sedimenata, koji su mlađi od permskih, a sudeći po zaostalim okaminama ti sedimenti odgovaraju onima evropske jure i krede. Na mnogo su mjesta ovakvi mezozojski slojevi probijeni andezitnim i trahitnim, a u Patagoniji bazaltnim intruzijama, koje su u vezi s bogatim ležištima rudača. U pohumlju među obalnim isponima i Andama ističu se sedimenti, koji sadržavaju smeđeg ugljena ili soli. Na obali je na više mjesta razvijen tercijar, u kojem su i glasoviti ugljenici Lota. Da se tektonski pokreti u Čileu, osobito u južnom dijelu, još nisu smirili, dokazom su potresi, koji se ondje često pojavlju. Strahovit je bio potres 1751, koji je uništio i morem potopio grad Concepción kao i sva naselja među 34° i 40° j. š. Uz to ima ondje mnogo živih vulkana, solfatara i vrućih vrela.

Klima. Čile se u klimatskom pogledu raspada u tri velika odsjeka: po sjevernim krajevima temperature su zraka visoke — koliko nije velika aps. visina stanica — a množina je kiša vrlo malena, dapače neznatna. U srednjem su dijelu temperature umjerene, množina je kiše sve veća (pa i do 3000 mm), a u trećem, najjužnijem dijelu, zrak je hladan i vlažan, tlo pod gustim šumama. Na sve te prirodne odnose utječu u pretežnom dijelu morske struje, ali i vjetrovi: pored čilske obale, naime, dolazi s J hladna morska struja, po kojoj je i zrak hladan. Kako se ona pomiče prema S, dakle prema ekvatoru, postaje sve toplija, a po njoj i zrak. To utvrđuju i opažanja uz obalu:

Prema tome i kolebanje među krajnjim mjesečnim prosječnim temperaturama od J raste prema S. U pogledu množine padalina u čilskom primorju vladaju goleme razlike. Evo dokaza:

Dok po krajnjem S, u Arici, pada godišnje samo 1 mm, 21° južnije, u Valdiviji, pada više od 2½ m. Na tu znatnu količinu padalina utječe zrak južnopacifičkog ciklona, koji dolazi do tih krajeva ravno s oceana, zasićen vodenim parama, da ih ondje poruši.

Geomorfologijski i klimatski odnosi tumače pojav, što u Č-u ima vrlo malo dugih a plovnih rijeka. Samo je površje, naime, te krajine usko, nekih 350 km, tako, da se na njem može razviti dulja rijeka samo vijuganjem (Rio Loa, 440 km). Što pak te rijeke imaju vrlo promjenljivu množinu vode tijekom godine, odraz je promjenljive množine padalina. Kako pak polazimo na J, rijeke nose sve više vode, ali i redovitije; prema tome bi bile i važnije za plovidbu. Ali i ta nije duga, jer površje zemlje ima mnogo strmaca, preko kojih se voda ruši kao vodoskoci i brzice.

Rudstvo. Davno je u Č-u započelo iskapanje ruda; najprije se iskapalo zlato i srebro, onda bakar, a sada ponajviše salitra (1,3 milijuna tona) i ugljen (2 milijuna tona). Od drugih prirodnina zemlja daje joda (1,2 milijuna kg), željeza (1,5 milijuna tona), zlata (9.800 kg), srebra (56.000 kg), bakra (413.000 tona) i t. d.

Vegetacija pokazuje, kao i klimatski odnosi, tri odsjeka. U sjevernom odsjeku raširena je ponajviše pustinja (Atacama), gdje su biljke vrlo malog broja (414), a do krajnosti kserofilne. Značajne su kompozite Pluchea i Baccharis, nekoliko Teucrium, pa i niskih stabala, kao Prosopis siliquastrum i Gourliaea chilensis. Široka rasprostranjenost nerodne Atacame sprečava miješanje perujske flore s čilskom.

Zoogeografija. Značajne su čilske životinje glodavci. Po Andama penje se do 4000 m činčilja (Chinchilla brevicaudata), cijenjena radi svoga krzna. To je najfinije krzno, što ga sisavci uopće imaju. Posve joj je sličan zecomiš (Lagidium peruanum), koji se penje i do 500 m a. v. Pored rijeka klati se močvarska nutrija (Myocastor coypus); vrlo je slična golemu štakoru. Radi krzna mnogo je love, pa svake godine dođe na tržište nekih 1,5 milijuna komada. Vrlo joj je srodan grmni štakor ili degu (Octodon degus), a dakako, i obični miš (Mus musculus). Od grabežljivaca živi po šumama puma (Felis concolor), a po Andama posebna vrsta medvjeda: naočarski medvjed (Ursus fremados ornatus). Radi meke vune vrlo je cijenjena vicuña (Llama vicugna); to je kićena i okretna, a nije bojažljiva životinja. Kao vrijedne domaće životinje poznate su alpake i ljame. Alpaka (Llama pocos) posve je crna, ili posve bijela ili šarena životinja, slična devi; drže ih u krdima, ali žive na poludivlji način. Ljama (Llama glama) pripitomljeni je guanako; nešto je veća od njega i različite je boje. Teret nose samo mužjaci. Još ondje živi patuljasti jelenčić (Pudu pudu). Iz reda krezubica vere se onuda rijetki krtični pasanac (Chlamydophorus truncatus). Među pticama posebno se ističe dugokljuna papiga (Henicognatus leptorhyncus). Čilski labud (Cignus melanocoryphus), koji je bijel, samo su mu vrat i glava crni. Golemi kondor (Sarcorhamphus gryphus), raskriljen, mjeri 2,75 m; živi najviše u visini od 3000 do 5000 m. Oni kruže visoko zrakom tražeći hranu oštrim okom; a kad nešto spazi, pa se spusti, lete svi za njim. Kondor se hrani strvinom i premda se kloni ljudi, ipak bez straha dolijeće po odbačenu utrobu ljama. Od gmazova ima zmija i guštera; a ima, dakako, i različnih vrsta riba.

Privreda. Dok se rudarstvo odnosi najviše na sjeverne krajeve, po srednjim se dijelovima gaji ratarstvo i stočarstvo. Na nenaplavljenom tlu jedne se godine sije žito, a onda nekoliko godina ono služi kao pašnjak. Na naplavljenom tlu izmjenjuje se žito s ječmom, krumpirom, kukuruzom i dr. Stočarstvo se gaji po cijeloj zemlji. U sjeverne krajeve uvozi se mnogo argentinskog blaga, da se ondje ugoji po poljima lucerne. Dok po S uspijevaju magarci i mazge, po J pasu mnoge ovce (više od 6 milijuna). Golema je u Čileu množina peradi. Veleobrt se ne razvija snažno, jer Č. nema dosta svog ugljena. U veleobrtu željeza, koji prerađuje rudaču iz Atacame i Coquimba, postoje ponajviše talionice. Od drugih velikih tvornica ima mlinova, kožarnica, drvara, pivovara, rafinerija sladora i dr. Trgovina u Č-u znatno napreduje; dok su prije pedesetak godina uvoz i izvoz bili sitni, danas (1937) se uvozi robe za 429 milijuna pesa, a izvozi za 948 milijuna. U rasporedu uvoza najviše se dovozi iz USA, iz Njemačke, iz Velike Britanije i Perua; izvozi se pak u USA, u Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku.

Naselja. Kad su Čilenci stresli sa sebe španjolski jaram, razvio se prekomorski promet, i tako su se počela jače razvijati primorska mala naselja, naročito Valparaiso i Concepción (vrlo blizu obali). Mnoge su luke u sjev. Č-u procvale, kad su ondje bili otkriveni rudnici srebra i bakra; Iquique, Pisagua i Taltal vrlo su se brzo i snažno podigli, kad se razvio veleobrt salitre. Prava je žitnica Č-a središnja dugodolina. Nije čudo, da se tu nalazi najveća gustoća žitelja, zbijena u manjim i većim ratarskim naseljima. A kad je državna vlast počela graditi uzdužnu željeznicu, koja spaja Santiago s Puerto Montt (41° 28′ j. š.), još su se jače razvila ta naselja, jer su ih spojili sa susjednom glavnom prugom. Najviše žitelja ima u okružjima Santiaga i njegove luke Valparaisa; odatle prema J i prema S gustoća je sve manja. Gotovo sva važnija naselja u južnom Č-u osnovana su od njemačkih useljenika oko pedesetih godina prošlog stoljeća; ti su se umnožili tako, da ih danas ima ondje oko 11.000.

Najveće je naselje sam glavni grad Santiago de Chile sa 713.000 stan.; za njim je njegova luka Valparaiso sa 193.000, a onda Concepción sa 76.000 i Antofagasta sa 54.000 stan. Od dalekih otoka po Tihom oceanu, koji pripadaju Č-u, naseljeni su Juan-Fernandez (217 ljudi) i Uskrsni otok (228 ljudi), gdje žive prognanici i njihovi stražari.

Promet. Položaj Č-a u pacifičkom primorju i mnoge izmjene dobara među različitim krajevima republike postavljaju pitanje brodarstva u prvi red. Zaista pak željeznice imaju podređenu važnost, jer se longitudinalna pruga ne može natjecati u tarifama s lađama, koje služe za obalnu plovidbu. Pomorska plovidba čilska ima (1938) nekih 99 lađa sa 162.442 brt. Željeznička je mreža duga (1936) 8745 km, a veže naselja između Iquique na 8 (20° 12′ j. š.) i Pto Montt na J (41° 28′ j. š.). Ovo je glavna arterija saobraćajna; od nje se odvajaju — osobito u sjev. Č-u — neke drugotne pruge, koje polaze prema važnijim rudarskim krajevima. Osim tih postoje tri međunarodna odvojka, koji spajaju Čile sa susjednim državama: iz Arike u bolivijsku La Paz, iz Antofagaste također u Boliviju, gdje se sastaje s krakom, koji vodi u Buenos Aires, iz Valparaisa ravno u Buenos Aires.

Žiteljstvo Č-a broji 4,597.000 duša (1938); od njih je Čilenaca 4,083.000, od kojih su u pretežnoj množini mješanci davnih španjolskih useljenika i urođenika; manji dio su čisti potomci starih španjolskih obitelji. Ostali su u novo doba doseljeni Španjolci (23.000), Talijani (11.000), Nijemci (11.000) i dr. Pražitelji žive u Č-u u tri skupine: inkaski Indijanci u sjev. krajevima (Quichue i Aimara), zatim Araukani i Patagonski narodi. — Od inkaskih Indijanaca sačuvali su se mali ostatci na istočnom rubu sjevernih pokrajina. Čistunaca jedva da ima, jer su manje više izmiješani španjolskom krvi. Prije nego što su Inke počeli osvajati Čile, stanovali su Pehuenći ili Araukani — kako su ih nazivali Španjolci — sigurno u cijelom srednjem dijelu Č-a; bilo ih je tada nekih 250.000; danas ih je samo 100.000. Na velikom otoku Chiloe, a na J i na Guaitecas-otočju stanuju Ćiloti, koji pripadaju Huillićima (»žiteljima juga«). Protivno Araukanima Ćiloti su se brzo i dobre volje podložili Španjolcima i prihvatili katoličku vjeru. Oni su dobroćudni, gostoljubivi, skromni, ali nečisti, dok se Araukani rado i često kupaju. Odlični su pomorci, koji danas čilskoj mornarici daju najbolju momčad.

Zapadni ili Pacifički Patagonci prirodna su plemena, koja žive po pacifičkim otocima Č-a. Ima ih danas vrlo malo: Alakalufa nekih 250 duša, a Jaghana (Jamana) samo 70; svi ti stoje pod zaštitom anglikanskih misionara. Kako veliki otok Ognjena Zemlja pripada samo djelomice Č-u, tako i njezini žitelji, urođenici Ona, stoje djelomice pod vlasti Č-a; ostalo je pod Argentinom. One su pod zaštitom Salezijanaca i zbog toga su prihvatili kršćanstvo.

Uprava. Čile je podijeljen u 17 pokrajina i 2 teritorija (Aysen i Magallanes).

Školstvo. G. 1920 uvedeno je prisilno školovanje djece na 4 godine; ima mnogo srednjih škola, a u Santiagu je sveučilište (osnovano 1843) s odsjecima za obrazovanje liječnika, ljekarnika, stomatologa, pravnika, tehničara i dr.

Pravo. Osnova pravnog reda je Codigo civil od g. 1857. Crkva. Ako i postoji sloboda vjeroispovijedanja, ipak je rimokat. vjera državna. U Chileu ima 4,189.000 katolika, 62.000 evangelika i 4000 Židova.

Povijest. Prvi Evropejac, koji je prodro u Čile, bio je Diego de Almagro (g. 1535). Na čelu male ekspedicije pošao je s bolivijskoga visočja i prekoračio Cordillere pod vrlo teškim prilikama. Ali kako su u Perúu bile nastale poveće razmirice među osvajačima, morao se povratiti. Tek je Pedro de Valdivia, komu je Fr. Pizarro dao nalog da osvoji Čile, provalio tamo i osnovao 1541 grad Santiago, U južnom Č-u živjeli su od davnine hrabri, ali surovi urođenici Araukani, koji su dugo vremena odolijevali nasrtajima Španjolaca. Valdivia je imao s urođenicima teških neprilika, koje nije mogao svladati s pomoću svoje četice vojnika. Morao je radi toga dignuti veliku vojsku, a kako je bio energičan i bezobziran, nije se žacao upotrijebiti i najkrvavija sredstva, da ih upokori. Ali nije uspio. U jednoj odlučnoj bitci pade. Borbe, koje su urođenici i dalje vodili protiv nepozvanih došljaka, bile su jedinstven lanac njihovih junačkih djela i okrutnih činova Španjolaca. Tek je 1882 uspjelo čilskim Španjolcima, da upokore Araukane; dadoše im tada ipak neku autonomiju, da ih primire na taj način. Pored te borbe imali su Čilenci u isto doba da se odupru i svojim gospodarima, evropskim Španjolcima.

Do 1797 pripadao je Č. španjolskoj vicekraljevini Perú, ali je bio silno zapostavljen u svakom kulturnom pogledu. Kao što u drugim španjolskim kolonijama, tako se i u C-u uzbudio duh otpora, kad je Napoleon I. zauzeo Španjolsku i kad su francuske revolucijske ideje i tamo prodrle. Dana 18. IX. 1810 proglasila se u Santiago prva samostalna drž. vlada (junta de gobierno). U krvavim borbama 1817 i 1818 čilenci su srušili španjolsku nasilnu vlast i proglasili samosvojnom svoju zemlju. Nakon teških borba morali su Španjolci napokon popustiti i priznati slobodu Č-u g. 1846.

Nakon diktature O’Higginsa (do 1823) slijedile su stranačke borbe, dok nije D. Portales s konzervativnom strankom dao zemlji ustav g. 1833 i osnovao jaku vladu. On je u Č-u osigurao mirni razvitak odnosa, po kojem se snažno istakla država pred cijelom ostalom Južnom Amerikom. Kao stvaralac procvata zemlje vrijedi Manuel Montt (1851/61); on se pobrinuo za ratarstvo i kolonizaciju juga, a za školstvo i pravo uvelike je zaslužan. Pod predsjednikom Pintom (1876/1881) zapleo se Č. u rat s Bolivijom i Perúom. Bolivijski primorski teritorij među 23° i 26° j. š. tražio je za se i Čile, jer se ondje u sjevernom dijelu Atacama našlo golemih naslaga salitre i guana. Borbe su trajale do 1884, a Čile je uspio u svojim zahtjevima: Bolivija mu je prepustila primorje Antofagaste, a Perú pokrajinu Tarapaca, dok mu pokrajine Arica i Tacna dade na 10 godina.

Iza toga je život u Čileu bio donekle mirniji; tada bude rastavljena crkva od države (1925). Te je godine ukinut parlamentarni sistem, a onda je (1927) zavladala vojnička stranka na čelu s generalom Ibáñezom. Njegova diktatura kroz 4 godine dovela je — u vezi sa svjetskom privrednom krizom (nazadak izvoza salitre i bakra iz Č-a) — u srpnju g. 1931 do revolucije i propasti samoga predsjednika. U listopadu 1931 izabran je predsjednikom Montero.

Naučno pretraživanje Čilea započinje oko 1825, nakon što je ta zemlja postala samostalnom. U tom su radu sudjelovali Englezi (Parker King i Fitz Roy; 1827—1836), Francuzi (Claude Gay), Nijemci (na pr. Eduard Popping, J. Tschudi, H. Steffen i dr.).

LIT.: Stange, Landeskunde von Chile, Berlin 1914; Bürger, Chile als Land der Verheissung, 2. izd. 1926; Reiche, Grundzüge der Pflanzenverbreitung in Chile (Engler i Drude, Vegetation der Erde, br. 8; Leipzig 1911); Martin, Landeskunde von Chile, 2. izd. 1923; J. Amerika. H. E. I. sv.A. G.

Ustav. Iza privremenih ustavnih uređenja prvoga razdoblja stvoren je ustav od 1833, koji je ustanovio jaku predsjedničku vladu, ali izmjenama od 1871—88 utrt je put parlamentarnom sustavu, koji u praksi prevladava iza revolucije od 1891. Ustav od 18. IX. 1925, prihvaćen plebiscitom od 30. VIII. 1925, vraća se k predsjedničkoj vladavini. Predsjednika republike bira narod izravnim općim glasovanjem na 6 godina; dosadašnji predsjednik ne može se neposredno iznova birati. Ako nijedan kandidat nije dobio apsolutnu većinu, bira kongres predsjednika između dva kandidata, koji su dobili najveći broj glasova. Predsjednika može zastupnička kuća optužiti senatu, koji može izreći svrgnuće. Predsjednik imenuje ministre, koji ne mogu biti članovi kongresa, ali ih on može staviti pod optužbu kao i predsjednika. Zakonodavno tijelo je kongres, sastavljen od dvije kuće. U zastupničku kuću bira se po jedan zastupnik na 30.000 stanovnika. Senat ima 45 članova nad 35 godina, izabranih na 8 godina, svake 4. godine polovica. Izbori za obje kuće su izravni s općim pravom glasa i razmjernom podjelom mandata. Zakonodavni poticaj može dati vlada ili koji član kongresa. Zakon postaje prihvatom sa strane obiju kuća i potvrdom predsjednika. Predsjednik može u roku od 30 dana vratiti zakonski nacrt kongresu, ali ga mora potvrditi, ako ga kongres iznova prihvati većinom od dvije trećine glasova. Za izmjenu ustava potrebna je apsolutna većina svih članova u svakoj kući i potvrda predsjednika, koji može staviti primjedbe na nacrt izmjene, a ako kongres zabaci te primjedbe, može predsjednik staviti nacrt na pučko glasovanje.J. A.

Književnost. U Čileu se književnost polagano i postepeno razvijala, što je pojmljivo, kad se pomisli, pod kakvim se prilikama morao razvijati kulturni život u razdoblju, dok se stvarala ova španjolska kolonija (prvo se sveučilište osniva tek 1756 u San Felipe). Prvi početci književnosti nose historičko-epski odraz borbâ, koje su se dugo vodile između urođeničkih Araukanaca i španjolskih osvajača. Njima su prožeta djela, kakva su napisali Alonso de Ercilla (Araucana, 1569), Pedro de Oña (Arauco domado, 1590—96), Fr. Núñez de Pineda (Cautiverio feliz). Kad su težnje za političku slobodu i nezavisnost počele sve jače odjekivati u javnom životu Čilea, nastaju u književnosti nadasve rodoljubne pjesme. Tada su bili najpoznatiji pjesnici Camilo Henríquez (1769—1825) i Bernardo de Vera (1780—1827). U toku 19. st. razvoj čilske književnosti počiva na naglašavanju narodnih obilježja, na iskorištavanju pučkih legendarnih motiva i osebina narodne duše. Među prvim zrelijim književnicima tog doba ističu se: Salvador Sanfuentes (1817—1860) svojim epsko-lirskim legendama (El Campanario i dramama (Caupolicán), Guillermo Blest Gana (1829—1905), Guillermo Matta (1829—1899), Luis Rodríguez Velasco (1838—1919), Juan R. Allende (1850— 1905; »Poesías del Pequén«), José A. Soffia (1848—1886; »Michimaloneo«, epska pjesma). Čisti su lirici: M. Magallanes Moure, Pedro Prado, Gabriela Mistral. Više je uspjeha u Čileu imao roman. Gojili su ga osobito Manuel Bilbao (1827—1895; »El inquisidor mayor«), Alberto Blest Gana (1830—1922), pa predstavnici historičkog romana: Daniel Barros Grez (1834—1904) i Ramón Pacheco (1845—1888) te naturalističkog i socijalnog: Visente Grez (1847—1909), A. Silva de La Fuente, E. Rodriguez Mendoza i drugi. Novelom i crticom bave se naročito Baldomero Lillo (1867—1923) i poznati Eduardo Barrios. Federico Gana, Fernando Santivan, Daniel Riquelme, Alberto del Solar drugi su suvremeni čilski književnici.