BOSNA I HERCEGOVINA.
SADRŽAJ: Geologija, 105; Geografijski i geopolitički smještaj, 108; Oblik tla, 109; Rijeke i jezera, 110; Klima, 111; Stanovništvo, 111; Poljodjelstvo, 112; Voćarstvo, 113; Stočarstvo, 114; Šumarstvo, 114; Lov i ribolov, 115; Rudarstvo, 115; Ljekovita vrela, 117; Putničarstvo, 117; Obrt i veleobrt, 117; Promet, 118; Naseobine, 119; Biljni svijet, 119; Životinjstvo, 122; Etnografski pregled, 124; Migracije, 128; Bosna u prethistorijsko doba, 139; Povijest, 141; Pravni položaj i uprava 1878—1918, 156; Političke stranke u B. i H. poslije okupacije g. 1878, 157; Autonomija muslimana, 158; Katolička crkva u B. i H., 159; »Crkva bosanska«, 162; Brak u sredovječnih Bošnjana, 164; Bosanski novci, 164; Bosanski agrar, 167; Bošnjaštvo kao nacionalni i regionalni problem, 167.
Geologija Bosne i Hercegovine jedna je genetska cjelina, koja se još jače očituje u orogenezi, pa će stoga biti prikazana ovdje uz geologiju Bosne također i geologija Hercegovine. Raznoličnost geologijske građe B. i H. pokazuje, da je njena geologijska prošlost bila vrlo burna, da je gotovo u svim formacijama došlo do jačih ili slabijih transgresija različitih plićih ili dubljih, slanih ili zaslađenih mora, koja su ostavila nakon svoga povlačenja znatne naslage taložina.
Iako se ne mogu graniti Motajice planine sa sigurnošću pribrojiti arhaiku, svakako je njihova starost eozoička ili starijeg paleozoika. Isto tako je stariji paleozoik neznatnog raširenja, pa postoji temeljita sumnja, da su sve te naslage nastale poput kristaliničnih škriljavaca metamorfozom, jer s njima zajedno sačinjavaju jednovitu tektonsku jedinicu, a starosti su staro-paleozoičke. U mlađem paleozoiku (karbon, perm) došlo je do velikih transgresija, iza kojih je u cijeloj zemlji zaostalo znatnih naslaga, koje sačinjavaju jezgru pretežnog dijela bosanskih i hercegovačkih planina. U tim taložinama prevlađuju brusilovci, glineni škriljavci, pješčanici, konglomerati, vapnenci i dolomiti.
Mlađe paleozoičke naslage sačinjavaju ili velike suvisle gorske mase, kao od Vrnograča do Čajnice, pa između Zvornika i Višegrada, ili se pokazuju kao manje izolirane gorske česti poput Motajice i Prosare planine. U to doba padaju i jaki izljevi eruptivnih masa Vranice planine, pa kamenje t. zv. bosanske serpentinske zone od Prosare planine do Kladnja i Olova i od Ljubić-planine do Skatovice, Uzlomca i Borja planine. Ostalo eruptivno kamenje pripada dijelom mlađem paleozoiku, a dijelom mezozoiku. Naslage mlađeg paleozoika bogate su različnim rudačama. Uz velike naslage željezne rudače u Ljubiji i zlatonosnih pirita Bakovića kraj Fojnice dolaze u mlađim paleozoičkim naslagama Bosne brojne različite rudače čas u većoj, čas u manjoj množini.
Preko paleozoičkih naslaga leže naslage mezozoika, u prvom redu formacije trijasa. Stratigrafijski ove se naslage podudaraju s trijasom istočnih Alpa, pa i ovdje dolaze silne vapnenačke mase, koje daju srednjoj Bosni i Hercegovini karakter visokog gorja. Bjelašnica, Treskavica, Lelija, Vraća, Trebević, Romanija, Igman, Prenj, Čvrsnica, Čabulja i t. d. izgrađene su u pretežnoj česti od trijaskog vapnenačkog kamenja.
Najstarije naslage trijasa B. i H. pripadaju donjem trijasu, t. j. werfenskim naslagama, koje se pojavljuju u obliku škriljavaca, pješčanika i pločastih vapnenaca sa značajnim okaminama: Anodontophora (Myacites) fassaensis Wism., Avicula clarai v. Buch, Naticela costata Wism., Myophora elongata Zemk i Turbo recticostatus Hauer. U pločastim vapnencima gornjo-werfenskih naslaga javljaju se vrlo često primjerci amonita, roda Tirolites, od kojih je ponajčešći Tirolites cassianus Quenst. Werfenske naslage javljaju se na različitim mjestima u dolinskim usjecima i na dubljim izdancima, kao oko Sarajeva, ali izgrađuju često i same gorske glavice, kao u Bitovnji planini, u okolici Čajnice, u području Rame i Jablanice uz Neretvu. Često dolaze u jačem raširenju uz paleozoičke naslage, kao kod Bos. Novog i Prijedora, uz jugozapadni rub Vranice planine i oko Prozora. Gornjo-werfenske naslage osobito su dobro razvijene kod Mračaja i Grahova u Bosni i Glavatičeva u Hercegovini. U hidrografskom su pogledu važne werfenske naslage, jer obiluju vrelima dobre pitke vode.
U donjim dijelovima werf. naslaga javljaju se gnijezda i skladovi gipsa i soli, dok u gornjim dolaze bakrene rude kod Ustiprače, rumenica kod Čevljanovića, a na više mjesta oko Konjica, Jablanice i drugdje javlja se manganova rudača. Sve su ove rudače od manje gospodarske važnosti, jer dolaze u manjim količinama, a jedino je od važnosti željezna rudača kod Vareša, jer dolazi u velikim količinama.
Srednji trijas razvijen je u B. i H. slično kao u ist. Alpama, a zastupan je anizijskom i ladiničkom stepenicom. Naslage anizijske stepenice najznačajnije su razvijene u okolici Sarajeva oko Hana Buloga, Hana Vidovice i u Haliluci, zatim kod Paleža, sjeverno od Gackog, kraj Grahova i drugdje. Na tim mjestima dolaze crveni, cefalopodima bogati vapnenci, koji po svojoj značajnoj fauni pripadaju slojevima Ceratites trinodosus Mojs. Uz brojne amonite različitih vrsta i rodova dolaze rjeđe lamelibranhijati, a kod Trebevića u tim vapnencima dolazi bogata fauna brahiopoda. Ladinička stepenica zastupana je vapnencima, rožnjacima, jaspisima, pješčanicima, pršincima i t. zv. pietra verde, pa su te naslage slabije označene paleontološki od pređašnjih.
Gornji trijas slabijeg je razvoja, jer je jače razvijena samo karnijska stepenica, dok je norijska i retijska stepenica vrlo slabog razvoja. Karnijska stepenica zastupana je vapnenačkim razvojem, koji po svome faunističkom razvoju pripada zoni hallstattskih vapnenaca ist. alpinskog razvoja s amonitom Tropites subbulatus Hauer kod Glamoča ili zoni s amonitom Trachiceras aonoides kod Draguljca na Trebeviću i Očevlja, istočno od Vareša. Zasebnog brakično-kontinentalnog razvoja su naslage ove stepenice kod Lastve između Trebinja i Bileće, sastavljene od smrdljivih vapnenaca i lapora s faunom djelomično marinskom i djelomično lakustričkom, s ulošcima ugljena. Uz to dolaze dolomiti u izmjeničnom položaju s vapnencima, šareni lapori i laporaste gline, a sve te naslage odgovaraju rabeljskim naslagama alpinskog vapnenačkog razvoja. Slabo razvijene naslage noričke stepenice dolaze u obliku vapnenačkog facijesa kod Hrastišta u Romaniji i Dragoroda kraj Sarajeva. Eruptivnom kamenju trijaske starosti pripadaju melafiri, koji su česti i raznolično rašireni. Najveće je raširenje uz lijevu obalu Vrbasa između Donjeg Vakufa i Drinov-dola.
Naslage formacije jure mnogo su slabije razvijene, pa rijetko dolaze u suvislim nizovima, nego se pojavljuju u rastrganim manjim dijelovima, odijeljene trijaskim ili krednim naslagama. Sastoje se od pršinastih pješčanika, silikatnog kamenja, radiolita, a između tih naslaga javlja se vrlo često ofiolitno kamenje. Ovo je najviše zastupano u Bosni, pa zaprema znatne prostore sjeverno od Sarajeva do Čevljanovića i Vareša, prelazi Bosnu kod Vranduka obuhvatajući rijeku Vrbanju, pa se završuje kod Čelinca. Manjeg su razvoja oko Bjelašnice i Treskavice. Od eruptivnog kamenja dolaze dijabazni porfiriti više rašireni između Prosare i Kozare, uz nešto melafira i diorita. Rudonosnost je ovih naslaga neznatna, pa dolazi u njima samo nešto kromita, mangana i magnezita. U zapadnoj Bosni i u Hercegovini dolazi više vapnenački razvoj jure, koji se podudara s jurom Velebita i Like. Od ovog razvoja poznate su naslage srednjeg lijasa u obliku litiotis vapnenaca između Arslanagića Mosta i Lastve, pa gornje jure (malma i titona) s kladokoropsis-vapnencima i elipsaktinijskim naslagama.
Daleko više su raširene naslage formacije krede, koje sudjeluju u izgradnji znatnog dijela B. i H., i to naslage donje krede zauzimaju manji, a gornje krede veći prostor. Donja kreda sastoji se od vapnenaca svijetle do tamne boje, a naslage donje krede Bos. Krupe, Grmeča planine, okolice Banje Luke i Vlašića planine sastoje se pretežno od crvenih, laporastih vapnenaca. Ovim se naslagama mogu pribrojiti pločasti i laporasti vapnenci okolice Bileća, u kojima je nađen zmiji sličan reptil Mesophis nopcsai Bolk., pa pločasti vapnenci Duža južno od Trebinja. Naslage gornje krede po svojoj su petrografskoj karakteristici vapnenačkog i pješčaničko-flišnog razvoja, pa posve odgovaraju gosavskom razvoju istočnih vapnenačkih Alpa s fosilima: Apricardia cf. pironai G. Boehm, Nerinea cochleaeformis, N. (Ptygmatis) katzeri Oppenh. i Orbitolina concava iz Kladnja u Bosni. U okolici Metkovića nađen je manji razvoj kozina-slojeva sa Stromatopsoidea leptobasis St., Str. acanthica St. i Megastomatopsis aberrans St. Gornja kreda sjeverozapadne Bosne i Hercegovine sastavljena je od vapnenaca i dolomita velikog raširenja s bogatstvom rudista, pa se u morfološkom pogledu očituju ti krajevi kao goli krš. Naslage gornje krede razmjerno su siromašne rudama. Ugljena ima nešto oko Japaga, jugozapadno od Hana Pijeska, u okolici Grabovice, zapadno od Hodžina Gaja, i kod Bileće, a nešto mangana i kromita u zoni serpentina, koliko ovaj pripada zoni krede. Bogatija su nalazišta asfalta kod Dračeva, Popova polja i Drežnice na Neretvi. Česta su pojava u tim naslagama boksiti, koji se javljaju u jakim ležištima u najgornjim slojevima gornje krede.
Od naslaga tercijarne formacije dolaze eocenske taložine u području Usore, na donjoj Spreči, u zapadnom dijelu Majevice, odakle prelaze prema sjeverozapadu južnim podnožjem Kozare preko Kostajnice do Topuskog u Hrvatskoj. Karaktera su uglavnom flišnog, a prema sjeverozapadu dolaze numulitni i alveolinski vapnenci. Za oligocena ostalo je gotovo cijelo područje B. i H. kopnom, izuzevši dijelove sjeverno od crte Petrovac-Maglaj-Zvornik, gdje je u mlađem miocenu došlo do poplave panonskog mora. Ovo je razlog, da južno od te crte dolaze samo naslage kopnenog facijesa kao taložine jezera i rijeka. Ove oligo-miocenske naslage raširene su po cijeloj Bosni i Hercegovini, pa sačinjavaju glavnu geološku građu svih kotlina, od kojih je najveća Zenica-Sarajevo. Naslage morskog oligocena i miocena dolaze oko Majevice i Donje Tuzle, gdje u naslagama starijeg mediterana dolaze ležišta soli. Na sve ove naslage naslanjaju se konačno naslage pliocena u obliku kongerijskih slojeva s faunama polubrakičnog karaktera. Vulkanska djelatnost nije bila velika za vrijeme tercijara. Od većih je andezitna erupcija Srebrnice, pa južno od Zvornika na Voljevoj glavi, na Drini nasuprot Ljubije i sjeveroistočno od Vlasenice. U hercegovačkom kršu poznata je andezitna erupcija Vrata između Vran planine i Čvrsnice. U manjem opsegu dolaze daciti, trahiti i lipariti. Sve su tercijarne naslage B. i H. ugljonosne, sa znatnim ležištima različitog kaloričnog ugljena i različite debljine ugljonosnog sloja.
Noviji geolozi (Kossmat, Kober, Nopcsa, Nowack i t. d.) drže, da bosanskohercegovačko gorje pripada po svojem geološkom sastavu i tektonici alpinskom orogenu, pa da se u tektonsko-stratigrafskom pogledu podudara s istočnim Alpama. Prema tima nazorima proteže se Hercegovinom i zapadnom Bosnom kroz Hrvatsku zona visokog krša (III.),(V. kartu u Hrvatskoj Enciklopediji II., 145.; i dalji rimski brojevi u ovom članku odnose se na istu kartu.) koju na izvanjoj strani na bazaltnom konglomeratu prati usko vezana zona fliša, koja, iako zdrobljena, odražava vezu pojedinih ubačenih komada i veže se s flišom venecijanskih Predalpa. Ove su pak tektonski i facijalno nastavak zone visokog krša i posreduju vezu s područjem Belluno-Asiago južno od tirolskih Dolomita. Prema Kossmatovu mišljenju zona visokog krša odgovara Nopcsinom crnogorsko-sjevero-albanskom pokrovu, pa zalazi na sjeveru pod slabo nabrani rub južnih vapnenačkih Alpa. Na zonu visokog krša veže se izravno bosansko-unutrašnja albanska zona (IV · a1 = paleozojski slojevi škriljavaca i pješčanika i werfenski škriljavci, a2 = mezozoička serija vapnenaca), koja u B. i H. izgrađuje najviše vapnenačke planine. Ona pokazuje redovno pružanje slojeva pravcem SZ preko Hrvatske i Slovenije do ljubljanskog basena. Ulaženjem ovog boranog luka u alpinsko područje pružanja I-Z, koji smjer vlada u južnoj vapnenačkoj zoni Alpa, promijenio je ovaj luk svoje pružanje iz dinarskog u alpinski smjer. Ovo prelaženje pružanja iz smjera SZ-JI u I-Z nije se izvršilo postepenim zakretanjem pravca pružanja, nego navlakom, a djelomice i presijecanjem obih smjerova, što se očituje istočno od ljubljanskog polja, gdje poprijeko na dinarsko pružanje dolaze borani slojni sljedovi pravca I-Z stvarajući sistem antiklinala i sinklinala Savskog gorja. Ovi slojni sljedovi pripadaju istoj boranoj slojnoj ploči, koja niže južno ima čistu dinarsku građu. Prema tomu je južna vapnenačka zona Alpa po geološkom sastavu nastavak bosanske, što ne slijedi samo iz stratigrafije, nego i iz tektonske veze, koja spaja preko Etsch-planina južnog Tirola sve dijelove južnih vapnenačkih Alpa sve tamo do venecijanskih Predalpa. U području sukoba dinarskog pružanja s alpinskim nastala je borba za mjesto, pa je prouzrokovala, da su vapnenačke ploče istočnog dijela južnih vapnenačkih Alpa (Julijske i Kamničke) iskočile na plohi premaka, i premakle svoj vlastiti nastavak u obliku pokrova prema jugu. Ispod istočnih slojnih glava bosansko-unutrašnjeg albanskog vapnenačkog platoa javlja se unutarnjo dinarska škriljno-rožnjačka zona (IVa). Ona polazi iz sjeverne Grčke kroz zapadnu Srbiju i Makedoniju u ist. Bosnu i gubi se ovdje pod prehvatnom zonom serpentina i fliša. Niz velikih antiklinala paleozoičkih naslaga ide i dalje prema vanjskom rubu bosanske vapnenačke zone stvarajući tako »bosansku centralnu zonu«. Pravcem Stari Majdan—Bos. Novi približuje se ta zona više unutrašnjem rubu vapnenačkog područja tako, da tu dolazi ispod serpentina i fliša do spoja centralne bosansko škriljne zone s unutrašnjo-dinarskim škriljno-rožnjačkim pojasom. Ovako združeni ovi nizovi zalaze u okolicu Karlovca, gdje se gube ispod naslaga trijasa sačinjavajući jezgru antiklinale Litija— Trojana južno od Kamničkih Alpa. Prema tomu ekvivalent unutrašnje dinarske škriljno-rožnjačke zone u Alpama javlja se u Karavankama i Karnijskim Alpama, gdje dolaze tamni gornjo-permski vapnenci, gredenski pješčanici i karbonski škriljavci s fosilima, pa se ove taložine javljaju u toj zoni u Bosni i zap. Srbiji.
Stratigrafijskom sastavu bosanskog mezozoika (IVb.) pripada grupa ofiolitnog kamenja, koja se povlači iz ist. Grčke preko unutrašnje Albanije u ist. Bosnu, a stratigrafski leži u podu trijaske serije. Početno je ova grupa kamenja sastavljena od dva niza (solunski i vardarski), koji su međusobno rastavljeni pelagonijskim masivom i škriljno-rožnjačkom zonom. Dubljim usjedanjem gorske osi u blizini panonske unutrašnje nizine ovi se ogranci stapaju u sjeverno-bosansku serpentinsko-flišnu zonu. Istodobno se zapaža, da glavno područje bosansko-hercegovačke vapnenačke zone ima sve manje nalazišta kamenja ofiolitne grupe tako, da u sjev. Bosni sačinjava serpentinsko-flišni pojas još samo rub panonske nizine (kod Kostajnice na Uni), pa se odavle dalje više ne javlja sve tamo do prostora zapadnih Alpa. Tektonskim procesima bio je ovaj široki eruptivni pojas razdijeljen u različite tektonske zone koso prema njegovu protezanju, tako da danas seže njegovo provodno kamenje od srednjeg područja (peninsko) zapadnih Alpa sve do dinarskih nizova Balkanskog poluotoka, pa je uglavnom različito od kasnije stvorenog gorskog poretka.
LIT.: A. Boué, Esquisse géologique de la Turquie d’Europe, Pariz 1840; Isti, Note sur la géologie de l’Hercégovine, de la Bosnie et la Croatie turque, Bull. géol. de France, 2. ser., XVI., 1850—1854; J. Cvijić, Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore, Glas Srp. akad. nauka, LVII, 1889; A. Grund, Die Oberflächenformen des dinarischen Gebirges, Zeitschr. d. Gesell. f. Erdkunde, Berlin 1908; F. Hauer, Die Cephalopoden des bosnischen Muschelkalkes von Han Bulog bei Sarajevo, Denkschrft. d. math. naturwiss. Kl. d. Akad. der Wissensch., sv. 54., Beč 1887; F. Katzer, Geolog. Führer durch Bosnien und Herzegovina, Sarajevo 1903; Isti, Geologie Bosniens und der Herzegovina, sv. I. i II., Azoikum u. Palaeozoikum, Sarajevo 1924—1925; M. Kišpatić, Krist, kamenje bosanske serpentinske zone, Rad HA 133, Zagreb 1897; F. Kossmat, Geologie der zentralen Balkanhalbinsel, Berlin 1924; M. Milojković, Stratigrafski pregled geoloških formacija u Bosni i Hercegovini, Povremeno izdanje Geol. zavoda u Sarajevu, Sv. II., Sarajevo 1929; Mojsisovics-Tietze-Bittner, Grundlinien der Geologie von Bosnien und Hercegovina, mit geol. Uebersichtskarte 1:576.000, Jahrb. der k. k. geol. R. A., Beč 1880; M. Neumayr, Tertiäre Binnenmolusken aus Bosnien und der Hercegovina, Anhang der »Grundlinien«, 1880; Đ. Pilar, Geološka opažanja u zapadnoj Bosni, Rad HA 61, Zagreb 1879. J. P-k.
Geografijski i geopolitički smještaj. Bosna i Hercegovina nalaze se na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka i čine prijelaz između alpskih krajeva i toga poluotoka, dok su na S bosanskom Posavinom vezane uz Podunavlje. Prostiru se između 42° 26' i 45° 15' sjev. širine i od 15° 44' do 19° 41' ist. dužine. Po obliku sliče istostraničnom trokutu, kojemu vrh leži u blizini Boke Kotorske. Granicu na S prema banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu čini rijeka Sava od ušća Drine kod Rače do ušća Une kod Jasenovca, zatim Una do niže Bosanskog Novog, te ogranci Zrinske i Petrove gore. Prema Lici granica teče kratkim dijelom toka Korane, a zatim Plješivicom (glavni vrhovi ostaju na ličkoj strani), dok prema Dalmaciji granica ide uglavnom bilom Dinare, a zatim ravnom crtom od Vrgorca preko Metkovića i Dubrovnika do Orjena, koji ostaje u Hercegovini. Od Orjena granica ide prema Crnoj Gori bilom dinarskih planina do Maglica, kratkim dijelom toka Tare, starom granicom prema Novopazarskom Sandžaku (koji je dugo vremena bio vezan s B. i H.), dok je iznad Višegrada granica prema Srbiji rijeka Drina do njezina utoka u Savu.
Sve do 19. st. nisu imale B. i H. ustaljene granice. Tokom povijesnog razvoja granice su često mijenjane, pa danas uzimamo B. i H. u opsegu nakon austrijske okupacije. Prigodom okupacije te su zemlje obuhvatale površinu od 51.027 km2, od čega je pripadalo B. 41.908 km2, a H. 9.119 km2. Kasnijim ispravcima granice površina je tih zemalja povećana na 51.199 km2.
B. i H. povezane su međusobno sedlom Ivan-planine, koje poput Brennera u Alpama omogućuje, da se preko jedne jedine prevale dođe iz jedne zemlje u drugu, dok u svakom drugom pravcu treba prelaziti preko više planinskih lanaca visokih planina (Čvrsnica 2228 m, Bitovnja 1700 m, Bjelašnica 2067 m, Treskavica 2088 m, Lelija 2032 m, Maglić 2387 m). Sedlo Ivan-planine dovodi obje zemlje u međusobnu vezu, pa osim gospodarske i prometne važnosti vrši i znatan politički utjecaj. Na toj prometnoj crti nalaze se i oba glavna grada, Sarajevo i Mostar. B. nema nigdje izlaza na more, a H. izlazi na dva mjesta na more (ukupno oko 25 km) i to kod Neum-Kleka u blizini Pelješca (Stonskog Rata) i Sutorinom kod Herceg-Novog. Ti mali i kratki dijelovi hercegovačke obale su strmi i vrlo teško pristupačni.
B. i H. su u pravom smislu riječi rub evropskoga Zapada, pa su morale izdržati daleko jači pritisak i mnoge borbe s istočne strane, osobito silnu vojničku moć Turaka, ali su i pored utjecaja s Istoka ostale još od davnine u zapadnoj sferi. Već kod diobe Rimskog carstva za Teodozija Velikog 395 pripade i Dalmacija i B. zapadnom dijelu. Granica između oba dijela carstva tekla je od današnje Budve sjeveroistočnim smjerom preko crnogorskih planina i spuštala se na gornju Drinu i njezinim tokom sve do utoka u Savu. Ta je razdioba bila od presudnih posljedica ne samo političkih, nego i vjerskih i kulturnih za sva kasnija vremena, a njihov se utjecaj opaža još i danas. Ta je granica povučena na osnovu geografijskih i kulturnih činjenica, potpuno slobodno, a ne kao posljedica borbe i rata. Kasnije su, osim razdoblja samostalnosti, dijelovi B. i H. pripadali susjednim zemljama, prema tomu, koja je upravo bila moćnija. Često su i B. i H. bile u vezi s hrvatskim zemljama (osobito za Pavla Šubića i vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića), a zapadni dijelovi i Posavina do Broda bijahu sastavni dijelovi Hrvatske do nedavno. Političke sile su manje više nestalne, ali je stalna i neoboriva ova činjenica: B. je spuštanjem tla prema Savi i tokom svojih rijeka, koje pritječu Savi (Una, Vrbas, Ukrina, Bosna i Drina), otvorena i vezana s Hrvatskom i Slavonijom, a H. po Neretvi s Dalmacijom, pa ove četiri povijesne pokrajine čine jednu nerazdruživu cjelinu. Na Drini se susreću interesne sfere Jadranskoga i Crnoga mora, a preko Drine se nastavlja nova geopolitička jedinica — srednje-balkanski prostor, kojemu su jezgra Rodopska masa i važan prometni put moravsko-vardarske doline. Drina je dakle od prirode određena da bude istočna granica hrvatskih zemalja.
Oblik tla. B. i H. su pretežno gorovite zemlje. Od ukupne površine otpada samo 5% na nizinu (Posavina), 24% na brežuljke, 42% na planine, a 29% je krš. Krška polja obuhvaćaju 19% krša ili 3% od ukupne površine ovih zemalja. Srednja visina tih zemalja iznosi 500 m, a apsolutna visina se kreće od 0 metara (na morskoj obali) do najvišeg vrhunca Maglić-planine (2387 m) uz crnogorsku granicu. Sve planine u B. i H. pripadaju Dinarskom spletu i pružaju se skoro svagdje u usporednim lancima pravcem SZ—JI. Visine planina u B. rastu od Posavine prema unutrašnjosti, najveću visinu dosižu na bosansko-hercegovačkoj granici, a zatim se u H. opet lagano spuštaju prema moru. U B. je zbog nagiba planina daleko lakši prijelaz s kopnene strane prema primorju, nego obratno, pa su tim pravcem vršeni svi prodori i seobe.
I pored znatnog broja planina, kojima visina prelazi 2000 m (Vranica, Cincar, Vran, Bjelašnica, Treskavica, Čvrsnica, Prenj, Lelija i Maglić), čitavome prostranom području B. i H. ne daju glavno obilježje visoke planine, već sredogorje, pa stoga i prometne neprilike ne dolaze toliko od visokih planina, koliko od čestih ispona, koji se u usporednim lancima dižu jedan iza drugoga.
Zapadni dio B. i skoro svu H. zapremaju krške planine, koje su produženje hrvatskog i dalmatinskog krša. Te su planine odvojene od ostalih u B. i H. rijekama Sanom, Vrbasom, Ramom i gornjim tokom Neretve. Između Une i Sane je šumovita Grmeč-planina (1604 m). Uz ličku granicu pružaju se ogranci Plješivice, a uz dalmatinsku dugo bilo Dinare (vrh Troglav 1913 m), po kome su sve planine ovog spleta dobile ime. Južni nastavak Dinare je Kamešnica planina 1849 m).
Pravcem dinarskih planina od Grmeča do Neretve nastavljaju se planine: Cvrljivica, koja je prevalom, kuda vodi cesta iz Drvara u Petrovac, rastavljena na sjeverni dio (Osječenica planina 1795 m) i južni (Klekovača 1961 m), zatim Srnetica (1375 m), Javornik (1416 m), Crna gora (1650 m), Čardak-planina (1611 m), Vitorog (1907 m), Jadovnik (1650 m), Šator (1872 m), Tušnica (1770 m), Staretina (1634 m), Strmac (1615 m), Cincar (2006 m), Raduša (1956 m), Ljubuša (1797 m), Vran (2074 m), Čvrsnica (2228 m) i Čabulja (1780 m). Između ovih planina nalaze se krška polja: Bilajsko, Petrovačko, Livanjsko, Glamočko, Kupreško, Vukovsko i Duvanjsko. Preko Neretve nastavlja se hercegovački krš, u kome su visoke planine Prenj (2102 m), Velež (1969 m) i Crvanj (1921 m). Između tih planina nalaze se krška polja Nevesinjsko, Dabarsko i Gatačko. Na JI od donje Neretve proteže se valovita visoravan bez izrazitih gorskih grebena (Bjelašnica, Viduša planina, Sitnica, Baba planina i t. d.). To je pust i nerodan kraj, kome se središta naseljenosti i gospodarstva nalaze samo na Mostarskom polju i blatu, Ljubuškom polju i Popovu polju. Prema JI se krško područje nastavlja u Crnu Goru, a preko Orjena (1895 m) i Lovćena (1759 m) spušta se strmo do Jadranskog mora.
Sjeverni i srednji dio ovih planina je rodniji i šumovitiji, na njima su gole vapnenačke strane rijetke, a južni dio tih planina je pravi krš, pa je znatan dio površine potpuno nerodan i ogoljen. U ovom čitavom planinskom kraju značajni su reljefni oblici krška polja, suhe doline u većim visinama, uvale, ponikve i škrape, a uz to imade i znatan broj ponora i spilja (najveća je spilja Vjetrenica na južnom rubu Popova polja kod Zavale). Ovdje vode većinom ne otječu nadzemno (osim u sjevernom dijelu), već propadaju u pukotine i ponore, te podzemno teku dalje, pa u tim krajevima ima znatan broj ponornica.
Od desne obale Save na JZ do vapnenačkih tvorbi, a često pomiješano s njima, proteže se područje starijega kamenja sa znatnim nalazištima ruda. To se Bosansko rudogorje, prozvano po obilju rudnoga blaga, počinje na S s Majdanskom planinom (619 m — to je zapravo nastavak željezom bogatih hrvatskih planina Petrove i Zrinske gore), gdje se nalaze znatne količine željezne rudače, a proteže se do sedla Ivan-planine obuhvaćajući planine Bitovnju (1700 m), Vlašić (1919 m — siromašniji rudama, ali bogat visinskim pašnjacima), Štit (1780 m), Vranicu (2107 m), te s desne strane Bosne između Čevljanovića i Vareša Zvijezdu planinu (1381 m). Te su planine gusto pošumljene, dok su viši dijelovi bez drveća, ali su pokriti sočnim travnicima.
Jugoistočno od Bosanskog rudogorja, od gornjeg toka Neretve prema granicama Crne Gore i Srbije, širi se više prostranih vapnenačkih visoravni s duboko usječenim dolinama. Visoke planine obrasle su šumom (otprilike do 1600 m), dok su najviši dijelovi pokriveni travnicima. Tu su krške pojave rijetke, nema ponornica ni krških polja. U ovu skupinu spadaju Bjelašnica (2067 m — meteorološki opservatorij nalazi se na visini od preko 2000 m) s ogrankom Igman-planinom (ispod koje izvire rijeka Bosna), Treskavica (2088 m), Lelija (2032 m), Zelengora (1960 m), Lebršnik (2298 m) i Maglić s najvišim vrhuncem 2387 m visine, koji je ujedno i najviši vrh u B. i H. Prema sjeveroistoku u okolici Sarajeva nalaze se uravnjene planine Jahorina (1910 m), Trebević (1629 m) i Romanija (1629 m).
U sjevernoj Bosni prelaze vapnenačke gore u flišni pojas, a veza je između te dvije skupine planina Javor (1537 m) s Devetkom. Na Javor se nastavlja Konjuh (1328 m), a zatim se nižu prema Savi Ozren-planina (917 m), Borja (1007 m), Kozara (978 m), Prosara (363 m), Motajica (652 m) i Vučjak (367 m), dok se na istoku između Spreče, Drine i Save pruža duga Majevica (916 m).
Bosanske planine spuštaju se prema Savi, a posljednji ogranci brežuljaka prelaze potpuno u ravnicu bosanske Posavine, to jest u nizinu s desne strane Save od ušća Une do ušća Drine s apsolutnom visinom uz rijeku Savu od 90—100 m. Bosanska Posavina čini s hrvatsko-slavonskom Posavinom jednu cjelinu, samo što je bosanska Posavina znatno uža i manje močvarna. Širina bosanske Posavine je 20—40 km, a znatno se povećava uz gornji tok rijeka Vrbasa, Ukrine, Bosne i Drine. Gore Prosara, Motajica i Vučjak, koje dopiru skoro do Save, dijele bosansku Posavinu na četiri nejednaka dijela: 1. Brezovo polje između Une, Save i Prosare najmanji je i najuži dio, kroz koji teku mali potoci; 2. Lijevče polje između Prosare i Motajice u obliku trokuta, kojemu je vrh u blizini Banje Luke, a osnovica između Bosanske Gradiške i ušća Vrbasa; 3. Ivanjsko polje, na jug od Bosanskoga Broda i između Motajice i Vučjaka, također suženo prema jugu (Derventi), a na njega se nadovezuje dolina rijeke Ukrine; 4. Posavina u užem smislu između brda Vučjaka, rijeka Save i Drine, s rasezanjem na jug do ogranaka Majevice. Tom ravnicom protječu rječice Tolisa, Brka i Tinja kao pritoci Save, te Janja, pritok Drine.
Od proširenja riječnih dolina nastale su slijedeće ravnice ili polja: Bihaćko polje (uz Unu), Prijedorsko polje (uz Sanu i njezin pritok Gomionicu), Banjalučko polje (uz Vrbas i Vrbanju), Skopaljsko (veliko polje uz obje strane gornjeg toka Vrbasa između Gornjega i Donjega Vakufa), Travničko polje (uz Lašvu), Sarajevsko, Zeničko, Žepačko, Dobojsko i Kotorsko (ta polja od Sarajevskog do Kotorskog prostiru se uz rijeku Bosnu). Veliko je i Sprečko ili Sprečino polje (uz donji tok rijeke Spreče, niže od Tuzle), a uz srednji tok Drine postoji uska ravnica zvana Podrinje, dok je u Hercegovini već nešto prije Mostara pa do Gabele Neretva proširila riječnu dolinu i stvorila ravnicu uz obje obale (najveće je Mostarsko polje).
Treću vrstu ravnih krajeva u Bosni sačinjavaju krška polja. Bosansko-hercegovačko krško područje ima 49 polja s površinom od 1573 km2, a od toga je 17 polja sa 957 km2 izloženo povremenim poplavama.
Od SZ prema JI prostiru se u Bosni ova veća i važnija polja: Bilajsko ili Bjelajsko (na visini od 560—610 m, s površinom od 19,5 km2, nazvano po istoimenom selu); Petrovačko (dugačko 13 km, široko 5 km, površina 31,5 km2, 640—710 m nad morem, kroz polje protječe potok Japaga); Podražničko polje ili Podražnica (na Z oko Varcar Vakufa, površina 17 km2, visina 724—760 m); Livanjsko (380 km2, u visini od 700—720 m, dužina 65 km, srednja širina 6 km, kroz polje protječe više ponornica, a najveće su Studba, Plouča i Bistrica, pojedini krajevi su močvarni, osobito u južnom dijelu tako zvano Buško blato); Glamočko (površina 133,5 km2, dužina 37 km, širina 1—2 km, visina 880—910 m, kroz polje protječe više ponornica, od kojih su najvažnije Ribnik, Jaruga i Vrba, znatan dio polja je veći broj dana u godini pod vodom); Kupreško (površina 93 km2, dužina 24 km, širina oko 10 km, visina od 1000—1124 m, najviše od sviju polja, dno polja je neravno i kamenito, kroz polje protječe više ponornica, od kojih su najznatnije Milač i Mrtvica, zbog visine vanredno je oštra klima); Duvanjsko ili Tomislavgradsko (površina 122 km2, dužina 18 km, širina oko 8 km, visina 850—870 m, glavna rječica, koja protječe poljem, je Šuica, poplave traju vrlo kratko vrijeme); Vukovsko, sutjeskom Vratima vezano uz Ravno polje (površina oko 30 km2, nazvano po istoimenom selu).
Hercegovačka su krška polja: Nevesinjsko (površina 17,5 km2, dužina 23 km, širina do 7,5 km, visina 830—890 m, blagoga podneblja zbog relativne blizine mora); Gatačko (površina 57 km2, dužina 24 km, najveća širina 3,6 km, visina 930—1000 m, više periodičkih rječica ponornica, od kojih je najvažnija Mušica, vrlo kratke poplave, nazvano po mjestu Gacku); Dabarsko (istočno od Stoca, površina 30 km2, dužina 21 km, širina oko 2 km, visina 470—560 m, protječu rječice Opačica i Vrijeka, znatan dio, oko 10 km2, pod vodom je od mjeseca studenog do konca svibnja, nazvano vjerojatno po životinji dabru); Ljubuško (najplodnije polje u Hercegovini, površina oko 23 km2, dužina 11 km, širina do 3,3 km, visina 70—100 m, sa S teče rijeka Tihaljina, koju u sjevernom dijelu polja zovu Mlade, a u južnom Trebižat, klima je veoma blaga, pod vodom je obično od studenog do travnja) i Popovo (površina 46 km2, dužina 31 km, širina oko 1,5 km, visina 225—260 m, vanredno plodno, kroz polje protječe ponornica Trebišnjica, pod vodom je veći dio od kasne jeseni do proljeća, najdulje su poplave u sjeverozapadnom najnižem dijelu i traju prosječno od polovice listopada do početka srpnja).
Krška polja su središta naseljenosti, jer većina njih zbog plodnosti tla omogućuje podmirenje životnih potreba. Također su i klimatski uvjeti u njima povoljniji zbog zatvorenosti. Pored gustih naselja vode preko krških polja glavni prometni putovi.
Rijeke i jezera. B. pripada crnomorskom slivu, a H. jadranskom. Izuzetak čine vode ponornice krških polja u B., koje nakon poniranja većinom teku prema Jadranskom moru, i sjeveroistočni dio H., gdje na prostoru od 95 km2 vode pripadaju crnomorskom slivu (utječu u Drinu). Sava prima sve bosanske rijeke crnomorskog sliva, a Neretva je glavna rijeka jadranskoga sliva. Razvodnica teče bilom najviših dinarskih planina pravcem SZ—JI (Šator, Čardak, Vitorog, Plazenica, Raduša, Vranica, Bitovnja, Bjelašnica, Treskavica, Lebršnik, Maglić).
Rijeke crnomorskog sliva teku prema Posavini u sjevernom pravcu, većinom u dubokim dolinama, često među šumovitim obroncima, i tvore stupnjevine, a glavna jadranska rijeka Neretva, koja je jedina prokrčila put do mora, a i njezini pritoci presijecaju krševite hridine. Una, Vrbas i Drina u donjem toku teku također kroz strme i uske gudure izvanredne prirodne ljepote. Zbog prirodnih krasota poznat je tok Vrbasa od Jajca do Banje Luke, a naročito prodor kroz Bočačku klisuru.
Glavni su bosanski pritoci Save: Una, Vrbas, Ukrina, Bosna i Drina. Izravno u Savu teče još desetak rječica ili potoka, od kojih su najpoznatije Vrbaska, Tolisa, Tinja i Brka. Također u Glinu teku neki potoci iz najsjeverozapadnijeg kraja Bosne oko Velike Kladuše.
Una izvire iz vrlo jakoga vrela u Lici ispod Stražbenice planine, gdje se sastaju ogranci Plješivice i Dinare, a utječe u Savu kod Jasenovca, pa dužina toka iznosi 213 km. Izvor se nalazi na apsolutnoj visini od 672 m, ušće na 92 m, porječje 7.286 km2, a prosječan pad 1,36 m na 1 km.
Glavni su joj pritoci Unac (izvire ispod Šator-planine, dužina toka 66,5 km) i Sana (izvire ispod planine Crne Gore, dužina toka 146 km, utječe u Unu kod Bos. Novog, pritječu joj Ribnik, Sanica, Bliha, Japra, Gomionica).
Vrbas izvire iz dva vrela ispod Vranice planine, a u Savu utječe nedaleko od Bosanske Gradiške kod sela Davora (kod ušća je Vrbas širok oko 75 m). Dužina toka iznosi 253 km, a površina porječja oko 5400 km2. Pad je znatan, prosječno 4,3 m na 1 km.
Glavni su mu pritoci Pliva (izvire ispod Vitorog-planine, nedaleko od ušća tvori riječno jezero i kod Jajca ruši se velikim vodopadom u Vrbas), Ugar i Vrbanja (oba izviru ispod Vlašić-planine, Vrbanja utječe u Vrbas 3 km sjeveroistočno od Banje Luke, dugačka je 84 km).
Ukrina nastaje od sastavka Male i Velike Ukrine. Velika Ukrina izvire ispod Borje-planine, a sastaje se s Malom Ukrinom kod sela Kulašâ. U Savu utječe nedaleko od sela Korače. Dužina toka joj je 129 km, površina porječja 1115 km2, a prosječan pad 2,82 m na 1 km.
Bosna izvire ispod Igman-planine u blizini Sarajeva, a utječe u Savu kod Bosanskoga Šamca. Dužina toka iznosi 273 km, površina porječja 10.480 km2, a prosječan pad 1,53 m na 1 km. Najviša voda je u travnju, a najniža u rujnu. Širina rijeke raste prema ušću, gdje doseže skoro 200 m.
Glavni su joj pritoci s desne strane Željeznica (izvire ispod Treskavice planine), Miljacka (nastaje od dva potoka, koji izviru ispod Romanije, protječe kroz Sarajevo i utječe u blizini Rajlovca u Bosnu), Krivaja (nastaje od dva potoka Bioštice i Olovnice, a kod Zavidovića utječe u Bosnu) i Spreča (izvire nešto niže od Zvornika ispod Majevice, a u Bosnu utječe kod Doboja), pa s lijeve strane Lepenica (nastaje od više potoka, koji izviru ispod Ivan-planine i Bitovnje, kod Kiseljaka prima Fojnicu i kod Visokog utječe u Bosnu), Lašva (izvire ispod Komar-planine, protječe kroz Travnik i utječe u Bosnu niže Zenice kod istoimene željezničke raskrsnice, dužina toka iznosi 49,5 km) i Usora (nastaje od više potoka, koji izviru ispod Borje-planine, a utječe u Bosnu ispod Doboja).
Drina nastaje od sastava rijeka Tare i Pive. Tara, desni i glavni sastavak Drine, izvire ispod Komova, dužina joj iznosi 140,5 km te se kod Huma sastaje s Pivom, koja nastaje od potoka Tušine, Komarnice i Bukovice, te teče između strmih i visokih obronaka Durmitora i Maglića. Drina utječe u Savu kod Bosanske Rače, a dužina joj iznosi 333 km.
Glavni su joj pritoci s lijeve strane Bistra ili Bistrica, Prača (izvire ispod Romanije, a utječe u Drinu kod Ustiprače), Drinjača (izvire ispod ogranaka Konjuha i Javora, prima Jadar i utječe u Drinu kod istoimenog mjesta) i Janja (izvire ispod Majevice i utječe u Drinu kod istoimenog mjesta), a s desne strane Ćehotina, Lim (izvire ispod Prokletija, protječe kroz Plavsko jezero, utječe u Drinu kod Međeđe u Bosni, dužina toka iznosi 219,6 km, rijeka je brza sa znatnim padom i strmim obalama, a glavni je pritok Lima Uvac). Iz Srbije utječe s desne strane u Drinu rijeka Jadar.
Neretva izvire nedaleko od crnogorske granice ispod Lebršnika kod sedla Grdelja, a utječe u Jadransko more deltastim ušćem u Neretvanskom kanalu niže Opuzena. Dužina toka iznosi 228 km, a površina porječja 9106 km2. Pad je znatan, osobito u gornjem i srednjem toku, gdje je rijeka probila visoke i strme vapnenačke gore. Najviši je vodostaj u mjesecima travnju i studenom (prvi zbog topljenja snijega, a drugi zbog obilnih kiša u kasnoj jeseni), a najmanji u kolovozu. Plovna je samo u donjem toku od Metkovića.
Glavni su joj pritoci s desne strane Rakitnica (izvire ispod Treskavice, a utječe u Neretvu prije Konjica), Neretvica (utječe kod Ostrošca), Rama (izvire ispod Raduše, duga je 39 km, a u Neretvu utječe kod istoimenog mjesta) i Trebižat (izvire ispod Jagodnice, vjerojatno se podzemnim putem hrani vodom iz Imotskog polja, protječe kroz Ljubuško polje, gdje na jednom dijelu nosi ime Tihaljina, utječe niže Čapljine u Neretvu, a dužina toka iznosi 51,3 km), pa s lijeve strane Buna (izvire iz snažnog vrela kod Blagaja, dužina toka iznosi 8 km, a utječe u Neretvu ispod istoimenog mjesta), Bregava (izvire istočno od Stolca, a poviše Gabele utječe u Neretvu) i Krupa (nastaje u Hutovu blatu i nakon kratkog toka utječe u Neretvu kod Metkovića).
Rijeke ponornice u Bosni i Hercegovini spomenute su kod opisa krških polja.
Većih jezera u B. i H. nema. Spomena vrijedna su riječno jezero Plive kod Jajca i Boračko jezero kod Konjica. Jezero Plive sačinjavaju zapravo dva jezera (Gornje i Donje), međusobno rastavljena slapovima. Gornje jezero je dugačko 3,3 km, široko prosječno 350 m, nalazi se 420 m nad morem i zaprema površinu od 1,15 km2. Srednja dubina iznosi 18,3 m, a najveća 35,6 m. Voda je razmjerno hladna (u srpnju 17°—21° C). Donje jezero je znatno manje (dužina 1040 m, širina oko 380 m). Jezera i njihova okolica odlikuju se vanrednom ljepotom.
Lijepo Boračko jezero nalazi se ispod Prenja (14 km istočno) na visini od 402 m i zaprema površinu od 2 km2. U Boračko jezero se ulijeva Borački potok, a istječe Šištica, pritok Neretve. Na visokim bosanskim planinama ima još nekoliko manjih jezera (Blidinje jezero između Vrana i Čvrsnice).
Klima. Veliko prostranstvo B. i H., a prema tome i različita udaljenost od mora, zatim geografijska širina, apsolutna visina, sastav i oblik tla, te otvorenost i biljni sag ne dozvoljavaju nam da govorimo o jedinstvenoj klimi.
Veliki broj meteoroloških postaja, koje su bile podignute naročito za austrijske uprave u B. i H., omogućio je potpuno i točno proučavanje svih klimatskih čimbenika u tim krajevima. Najniža meteorološka stanica nalazi se kod Sutorine (10 m iznad mora), a najviša ispod vrha Bjelašnice (2067 m).
Klima je pretežno umjerena srednjoevropsko-kontinentalna, dok najviše dinarske planine i krajevi oko njih imaju znatno oštriju planinsku ili alpsku klimu, a južni krajevi u B. i naročito u H. stoje pod znatnim utjecajem jadransko-mediteranske klime.
U B. se klima pooštrava od JZ prema SI. Prema udaljenosti od mora, nadmorskoj visini i položaju kreće se srednja godišnja temperatura u raznim krajevima između 7—11° C. Godišnje kolebanje je znatno (20—22° C), jer su zime u većini krajeva dosta hladne, a ljeta topla. Oborine se također smanjuju od JZ prema SI. Zapadna B. ima godišnje 1200—1800 mm oborina, sjeverozapadni dio srednje B. 1000—1500 mm, dok su sjeveroistočni i istočni dijelovi najsiromašniji oborinama (700—1000 mm). Oborine padaju cijele godine (snijeg je preko zimskih mjeseca čest i dugotrajan), ali u zapadnim krajevima padne najviše oborina u jesenjim i zimskim mjesecima, u srednjoj B. u proljetnim i jesenskim mjesecima, a u istočnoj B. najjače su oborine ljeti. I pokraj znatnih oborina pate bosanski krški krajevi od nestašice vode, jer voda otječe u dubinu, a i veći dio oborina pada u mjesecima, kada vegetacija nije u rastu, pa se pomanjkanje vode mnogo opaža i na bilju. Vjetrovi dolaze uslijed otvorenosti većinom sa S i SI.
Zbog blizine mora i širine Neretvine doline utjecaj Jadranskog mora je znatno jači u H. nego u B. Visoke planine na granici B. i H. smetaju jačem utjecaju mediteranske klime u B., u neznatnoj zračnoj udaljenosti od 20—50 km osjećaju se vrlo velike klimatske razlike, pa veliki dio H. ima modificiran tip sredozemnoga podneblja. U H. je najtopliji jugozapadni kraj, koji je najuži i najbliži moru, dok je sjeverni, osobito sjeveroistočni dio H. (visoke planine), najhladniji. Godišnje kolebanje kreće se između 19°—21° C. U sredini zemlje, oko Mostara, temperature su ljeti uslijed zatvorenosti između golih krških brda vanredno visoke, dok su zime blage.
Oborine su u H. obilne, osobito u južnim krajevima. Najjače su u blizini mora, osobito u blizini Boke Kotorske (Sutorina 1910 mm, Stolac 1120 mm, Mostar 1410 mm, Gacko 1370 mm, u krajevima gornjeg toka Neretve oko 1500 mm). Najviše oborina pada u studenom i prosincu, a najmanje u kolovozu. Snijeg je u niskim krajevima rijedak (Mostar prosječno 5 dana u godini, Konjic 13, Gacko 37), dok je broj snježnih dana u visinskim krajevima sjeverne i sjeveroistočne H. znatan (50—60 dana). Uslijed blizine mora u H. su glavni vjetrovi bura (hladan i suh) i jugo (topao i vlažan vjetar, koji u ljetnim mjesecima izaziva nesnošljivu sparinu).
Stanovništvo. B. i H. imaju danas nešto preko 2,500.000 stanovnika, ili oko 50 na 1 km2. Prema zadnjem popisu od 1931 imala je B. i H. 2,326.573 ili 44,6 na 1 km2 (B. 2,019.000 ili 48 na 1 km2, a H. 307.000 ili 33,5 na 1 km2).
Pouzdani popisi pučanstva počinju tek s godinom 1879, kad je bivša dvojna monarhija provela okupaciju B. i H. Početkom 19. st. cijeni se pučanstvo B. i H. na 850.000 duša. G. 1851 provela je turska vlada u Herceg-Bosni i Novom Pazaru popis stanovništva, no on se ne može smatrati posve pouzdanim. Po njemu je na čitavome tom području živjelo 1,217.000 duša. Odbije li se Novi Pazar (142.000) i krajevi, koji padoše pod Crnu Goru (48.000), imale su B. i H. 1851 g. 1,022.000 duša prema 1,626.000 u ondašnjoj Banskoj Hrvatskoj i 393.700 u Dalmaciji. Podataka o broju pojedinih vjeroispovijesti nema. U turskom kalendaru za B. i H. od 1871 naveden je broj pučanstva B. i H. s 1,026.000, dok je u turskom popisu pučanstva 1876 nabrojeno 1,051.000.
G. 1879 okupacione su vlasti izvršile prvi pouzdani popis stanovništva. No i on — proveden uskoro nakon okupacije — nije još mogao biti posve točan. Prema njemu bijaše u B. i H. 1,158.000 stanovnika.
Šest godina kasnije, kad se sredila nova vlast i uprava, proveden je ponovni popis stanovništva. Od tada možemo pratiti točno razvoj stanovništva.
Broj stanovnika u godinama:
| 1879 |
1,158.440 |
| 1885 |
1,336.091 |
| 1895 |
1,568.092 |
| 1910 |
1,898.044 |
| 1921 |
1,889.929 |
| 1931 |
2,326.573 |
Vidimo dakle, da se stanovništvo Herceg-Bosne kroz pol stoljeća više nego podvostručilo (+100,9%), dok je porast stanovništva u Banskoj Hrvatskoj kroz isto vrijeme iznosio tek 53,8%, a u Dalmaciji samo 43,6%.
Naglo napredovanje stanovništva uvjetovano je promjenama u strukturi društva 19. st. Te su promjene počele u Herceg-Bosni tek nakon okupacije, dok su u Hrvatskoj i Dalmaciji izvršene već u prvoj polovici istoga stoljeća. Podamo li vjeru turskom popisu od 1851, Herceg-Bosna je kroz 80 godina napredovala brojem stanovništva za 1,304.500 duša ili za 127,5%, dok je Banska Hrvatska od 1840 do 1931, dakle kroz 90 godina, napredovala za okruglo 90%, a Dalmacija za 73,4%. Vidi se dakle, da je napredovanje B. i H. znatno brže, no to je uvjetovano silnim porastom tek poslije okupacije, dok su Hrvatska i Dalmacija brojem stanovništva brže rasle već prije toga vremena. U svjetskom je ratu izgubila Herceg-Bosna oko 350.000 stanovnika.
Prirodni prirast stanovnika najviši je u mostarskom okružju: 28,25%; to je svakako jedan od najviših porasta u suvremenoj Evropi. Zatim idu redom okružja: Bihać, Travnik, Banja Luka, Sarajevo i Tuzla. Stanovništvo siromašnije i brdovite, djelomice krške zapadne B. i cijele H. plodnije je dakle od stanovništva nizinske sjeverne Bosne. No broj stanovnika u nizinskoj sjevernoj B. napreduje brže, jer u onaj plodniji i bogatiji kraj dolaze naseljenici izvana.
O samom odnosu narodnosti u Bosni → Hrvati, Srbi, pod glavnim člancima i u Dodatku.
Glavno zanimanje stanovništva je poljoprivreda, stočarstvo i šumarstvo (84%), a zatim dolaze obrt, veleobrt i javne službe.
Stanovništvo B. i H. po zanimanju:
| |
Poljoprivreda, stočarstvo i šumarstvo |
Veleobrt i obrt |
Trgovina i voćarstvo |
Javne službe, slobodna zvanja i vojska |
Druga zanimanja i bez zanimanja |
| % |
% |
% |
% |
% |
| Bosna |
83,2 |
7,4 |
4,1 |
3,0 |
2,3 |
| Hercegovina |
84,5 |
5,4 |
4,2 |
3,9 |
2,0 |
Pismenost je u tim pokrajinama još slaba, svakako slabija nego u ostalim hrvatskim zemljama. Prema rezultatima zadnjega popisa od 1931 bilo je od ukupnoga stanovništva (starijeg od 10 godina) 1,516.464 samo 455.025 ili oko 31% pismenih. Pismenost je bila nešto bolja u H. (oko 34%). U B. su u pogledu pismenosti najnapredniji krajevi sjeverne i srednje B., dok je najmanji postotak pismenosti u istočnoj, a zatim u zapadnoj B. U H. ima najmanje pismenih u kotarevima Nevesinje i Ljubuški. Znatno je veći postotak nepismenosti kod ženskih nego kod muških. U B. i H. je svega oko 15% pismenih žena, dok je taj postotak kod muškaraca znatno veći (u B. oko 39%, a u H. čak 55%).
U zadnjih deset godina postotak pismenosti znatno je porastao djelovanjem pučkih škola i privatnom pobudom, osobito radom hrvatskoga prosvjetnog i kulturnog društva »Napredak« i društva »ABC«.
Poljodjelstvo. Poljodjelstvo je uz stočarstvo i šumarstvo najvažnija privredna grana u B. i H. Obradiva površina obuhvaća preko 2,500.000 hektara (u B. 2,075.790 ha, a u H. 445.063 ha) i stalno se povećava uglavnom na račun šuma i pašnjaka, dok sama obrada zemlje još nikako ne odgovara suvremenom načinu. U tome su najnapredniji sjeverni krajevi Bosne i okolica Sarajeva.
Među vrstama poljodjelskog iskorišćivanja zemljišta najraširenije su oranice. Od ukupne kulturne površine otpada na oranice 1,290.000 hektara ili 51%. Premda poljoprivredna površina B. i H. nije podesna za gajenje žitarica, ipak je najveći dio oranica zasijan žitaricama. Samo Posavska nizina i doline u gornjim tokovima glavnih bosanskih rijeka podesne su za uspješno gajenje žitarica, dok to nikako nisu brdovita srednja B., krševita zapadna B. i sva H. Ali se po prirodnom nagonu ljudskom, da čovjek sebi osigura najprije prehranu, svaka podesna površina upotrebljava u prvom redu za proizvodnju žita, a zatim dolazi hrana za stoku, pa onda podmirenje ostalih ljudskih potreba u voću i povrću. Na toj je primitivnoj osnovi cijela poljoprivredna obrada zemlje u B. i H. Najveći prostor zauzimaju površine zasijane žitaricama, zatim livade i pašnjaci, a tek neznatne površine otpadaju na vrtove, voćnjake i vinograde. Promjene u tom pravcu počinju iz sjevernih krajeva B.
Od žitarica dolazi po raširenosti i količini na prvo mjesto kukuruz, iza njega pšenica, pa ječam, zob, raž, napolica, proso i heljda.
Kukuruz uspijeva gotovo po cijeloj B. i H. U 30 kotareva sjeverne i srednje B. dolazi kukuruz na prvo mjesto po raširenosti i količini. U kotarevima bosansko-petrovačkom, grahovskom, duvanjskom, livanjskom i stolačkom dolazi na drugo mjesto. Samo u gatačkom i nevesinjskom kotaru ne može uspijevati zbog planinske klime. Bosanski seljak daje prednost kukuruzu pred svim drugim vrstama žitarica zato, što je kukuruz njegova glavna hrana i što je prihod kukuruza veći od ostalih bijelih vrsta žitarica. U svim kotarevima sjeverne B., gdje je najpovoljnija klima i zemlja za kukuruz, gaje se krupnozrne vrste. Idemo li u B. od S prema J, u unutrašnji goroviti dio, vidimo, da se sve više uzgajaju one vrste kukuruza, koje imadu sitnije zrno, manji klip i stabljiku i koje brže dozrijevaju.
Na jedan ha površine iznosi prihod kukuruza u sjevernim krajevima do 30 q, u slabijim godinama 20—25, a u jako slabim 12—15 q. U srednjoj B. prihod rijetko prelazi 20 q na jedan ha. Prosječan je prihod (u petgodišnjem razdoblju) u sjevernim kotarevima 15 q na jedan ha, a u južnima 10. U oba slučaja je prosječan prihod malen. Ukupna proizvodnja kukuruza na području B. i H. kreće se između 4—6 milijuna q. Ako uzmemo, da od sveukupne površine od 860.000 ha, koja je bila zasijana žitaricama, otpada 430.000 ha, dakle polovica, na kukuruz, onda bismo dobili za cijelu zemlju prosječan prihod od 11.6 q po ha. To je vrlo malo. Ipak prihod kukuruza za povoljnijih godina ne samo da pokriva potrebe naroda ovog kraja, već se i izvozi (1—2 milijuna q), a izvozi se uglavnom iz Posavine, dok ga srednja B. i čitava H. redovito uvoze.
Uz kukuruz siju se kao sporedni usjevi grah i bundeve. Prihod zrna kod graha iznosi 2—4 q na ha.
Pšenica. U svim kotarevima sjeverne B. osim Bosanske Dubice i Banje Luke dolazi pšenica po količini proizvodnje i po veličini zasijane površine odmah iza kukuruza. U srednjoj B. u dva kotara (visočkom i vlaseničkom) zaprema veću površinu od kukuruza, ali zaostaje za njim u količini proizvodnje. U ostalim kotarevima srednje B. dolazi iza kukuruza. U jugozapadnoj B. i cijeloj H. prevladava ječam iza kukuruza, a pšenica dolazi po zasijanoj površini i količini proizvodnje na treće ili čak četvrto mjesto (Glamoč, Grahovo, Tomislavgrad). Ukupna proizvodnja pšenice na cijelom području B. i H. iznosi godišnje preko 2 mil. q. Prosječna godišnja proizvodnja po ha iznosi između 9—10 q. Najviše se gaji pšenica u kotarevima sjeverne B., odakle se i izvozi. U ostaloj B. i H. sva proizvodnja ide za podmirenje domaćih potreba.
Ječam se sije pretežno u planinskim krajevima. Na prvo mjesto po zasijanoj površini dolazi u kotarevima: Bosanski Petrovac, Grahovo, Glamoč, Duvno, Livno, Bugojno, Prozor, Konjic, Mostar, Stolac, Gacko, Nevesinje, Foča, Rogatica i Sarajevo. Na drugo mjesto iza kukuruza dolazi u kotarevima Jajce, Fojnica, Ljubuški i Ljubinje. U krajevima sjeverne B., osobito tamo gdje prevladava kukuruz i pšenica, ječam se sije vrlo malo. Tamo ga zamjenjuje zob. Ukupna proizvodnja ječma kreće se godišnje oko 900.000 kvintala. Kakvoća je bosansko-hercegovačkog ječma vrlo dobra, s hektolitarskom težinom do 76 kg i s velikim postotkom proteina. Pivarske vrste se ne gaje ili im je gajenje tek u početcima. Izvoz ječma je neznatan, jer se proizvedena količina potroši za domaću potrebu.
Zob. Prije 40—50 godina bila je proizvodnja zobi razmjerno daleko veća nego je danas. Zob je po zasijanoj površini i količini dolazila na prvo mjesto odmah iza pšenice. Naročito su velike količine zobi proizvodili sjeverno-bosanski kotarevi. Danas dolazi zob na prvo mjesto po proizvodnji samo u kotaru kotorvaroškom. Prosječna godišnja proizvodnja zobi u B. i H. iznosi 950.000 q. Izvozi se u znatnim količinama.
Raž se uzgaja u nekim kotarevima sjeverne B., gdje su naseljeni stranci, a domaće stanovništvo uzgaja je u hercegovačkim planinskim krajevima. Godišnja proizvodnja raži iznosi oko 200.000 q.
Ukupna proizvodnja svih vrsta žita nešto prelazi 9,500.000 q, ali proizvodnja stalno raste.
Prihodi s livada na području B. i H. vrlo su mali, a kreću se između 10—15 q sijena na ha. Ima doduše planinskih livada, gdje je za povoljnih godina prosječan prihod 30 q na 1 ha. U velikom prostoru krševite zapadne B. i donje H. prihodi su baš u tim krajevima, koji daju prvorazredno bosansko sijeno, vrlo mali.
Bolje stanje nije ni na pašnjacima. Zajedničkih pašnjaka u nizinskim krajevima skoro je nestalo. Oni su podijeljeni i pretvoreni u privatne oranice. Ostali su još zajednički pašnjaci u srednjoj B. (oko 300.000 ha), zatim zajedničke ispaše po krševitim krajevima zapadne B. i H. i po planinskim pašnjacima u visokim planinama. Površina pašnjaka po kršu iznosi oko 167.000 ha, a površina planinskih pašnjaka oko 150.000 ha. U radu i privredi bosansko-hercegovačkog seljaka imaju ovi planinski pašnjaci veliku važnost. Bez njih se ne može zamisliti izdržavanje stoke u srednjoj B. i H. Sve visoke planine nastanjene su preko ljeta velikim brojem stočara, koji istjeraju stoku (ovce i koze) na visoke planine. Najpoznatiji je visinski pašnjak Vlašić više Travnika.
Gajenje krmnog bilja veoma je slabo rašireno. Davno je uvedena i proširena kao stočna hrana bundeva. Jedva 2.5% od ukupne površine oranica je zasijano djetelinom, lucernom, grahoricom i stočnom repom. Tek u zadnje doba više se sije djetelina, naročito u naseljima oko većih gradova, jer je tu razvijena prodaja mlijeka, s čim je u vezi držanje krava, za koje je djetelina veoma potrebna hrana.
Neznatne površine oranica zasijane su industrijskim biljem: lanom, konopljom, makom, hmeljem i uljanom repicom. Proizvodnja lana i konoplje dostaje samo za podmirenje najnužnije kućne potrebe. Danas se sve više upotrebljavaju pamučni proizvodi, koji su skoro potpuno potisnuli laneno i konopljano rublje. Nešto je proširenije gajenje uljane repe. Posljednjih godina proizvodi se u posavskim kotarevima bijeljinskom, brčkom i gradačačkom do 500 vagona repičina sjemena. Proizvodnja je namijenjena podmirivanju potreba domaćih tvornica ulja.
U kotarevima donje H., mostarskom, trebinjskom, ljubinjskom, stolačkom i ljubuškom gaji se duhan. Hercegovački duhan odavno je poznat i priznat daleko izvan njegovih granica. Godišnja proizvodnja kreće se oko 50.000 q. U istim kotarevima dosta se gaji povrće, naročito rano, kao grašak, kupus, cvjetača i rajčica. U većoj mjeri gaji se svuda grah, koji je redovna hrana bosanskog seljaka, kao i kukuruz. Godišnja proizvodnja graha kreće se između 600—1000 vagona (po sto q). Grah se mnogo i izvozi.
Od ukupne površine oranica tek oko 6% otpada na površinu zasijanu povrćem. Proizvodnja krumpira nije baš velika. Prosječna je proizvodnja na godinu 2,300.000 q. To znači oko jednog q godišnje na jednog stanovnika, dok se žita troši oko 240 kg na jednog stanovnika.
Voćarstvo. Voćarstvo je u B. i H. važna gospodarska grana. Broj stabala je slijedeći:
| šljiva |
9,941.000 |
| jabuka |
1,073.000 |
| oraha |
811.000 |
| krušaka |
762.000 |
| trešanja |
402.000 |
| kestena |
255.000 |
| smokava |
116.000 |
| bresaka |
58.000 |
| višanja |
57.000 |
| dunja |
42.000 |
| kajsija |
16.000 |
Ovi nam podatci pokazuju, da ¾ voćaka otpadaju na šljive. Po broju stabala na drugo mjesto dolazi jabuka, a zatim orah, kruška i trešnja, dok sveg ostalog voća ima samo ½ milijuna stabala.
Najveću važnost imaju šljive. Najviše se uzgaja (do 90%) šljiva požegača (kasna vrst šljive), odlična za sušenje i preradbu (pekmez i rakija). Požegača se gaji svuda osim u visinskim krajevima preko 1000 m nad morem i u južnim i jugozapadnim krajevima s veoma suhim ljetom. Središte šljivarstva je Posavina (Brčko), a zatim krajevi uz Drinu i srednja B. Cjelokupna godišnja proizvodnja šljiva u B. i H. iznosi 15—35 tisuća vagona. Od te količine osuši se oko 30%, preradi u šljivovicu oko 40%, u pekmez 20%, a proda u svježem stanju 10%. Prosječan je prinos jednog stabla 11 kg svježe šljive, dok je na primjer u Kaliforniji najmanje 25 kg svježe šljive ili 10 kg suhe. Kalifornija dakle proizvodi po stablu toliko suhe šljive, koliko B. i H. proizvodi svježe. To je razlog, zašto ona zemlja i pokraj manjeg broja stabala ima prvenstvo u proizvodnji šljiva.
Jabuke i kruške nemaju za trgovinu ni izdaleka onaj značaj kao šljive, premda je broj stabala velik. Proizvodnja plemenitih zimskih evropskih vrsta jabuka ograničena je samo na uski pojas Podrinja oko Foče i Goražda.
Orasi. Po broju stabala dolazi orah iza šljive na treće mjesto, a po privrednoj važnosti na drugo. Godišnji prinos je oko 1900 vagona. Znatan se dio i izvozi.
Trešnje. B. i H. imaju i za trešnje nekoliko krajeva s izvanrednim uvjetima. Trešnje iz okolice Neretve i Drine po rodnosti, krupnoći i ukusu zauzimaju jedno od prvih mjesta u Evropi. Za gajenje raznih vrsta trešanja naročito je prikladna okolica Mostara.
Pitomi kesten raste kao šumsko drvo, a ima ga najviše u Bosanskoj Krajini, na koju otpada preko 85% cjelokupnog broja kestenovih stabala u B. i H. U znatnijem broju ima kestena još u kotaru konjičkom (19.000 stabala) i srebreničkom (9.000 stabala). Cjelokupni godišnji prirod kestena u B. i H. cijeni se na 350.000 vagona.
Vinova loza ne može uspijevati u B., dok dobro uspijeva u H., osobito oko Mostara i Konjica. Poznate su mostarske vrste vina žilavka i blatina, te dobra konjička vina.
Smokva je narodno voće u najtoplijim krajevima H., gdje raste kao nuzgredno voće po vinogradima i vrtovima. Potroši se velikim dijelom u kućanstvu proizvađača u sirovom i suhom stanju.
Stočarstvo. Uslijed razvoja društvenih i privrednih odnosa, povoljne klime i tla, oduvijek se u B. i H. povoljno razvijalo stočarstvo i stočarska privreda. Stočni proizvodi činili su, a i danas čine glavnu hranu seoskog stanovništva ovih krajeva, a stoka i stočni proizvodi su glavni predmeti, koje poljodjelac iznosi na tržište. To vrijedi naročito za planinske krajeve. Stoka, koža, meso, vuna, sir i skorup oduvijek su bili važni trgovački proizvodi B. i H. Naročito se u planinskim krajevima posvećuje velika pažnja sitnoj stoci (ovcama i kozama). Po broju sitne stoke, razmjerno prema stanovništvu, B. i H. spadaju među prve zemlje u Evropi.
| Broj stoke, košnica i peradi: |
| Godine |
konji |
goveda |
ovce |
koze |
svinje |
košnice |
perad |
| 1895 |
239.626 |
1,417.341 |
3,230.720 |
1,447.049 |
662.242 |
140.061 |
— |
| 1910 |
221.756 |
1,308.654 |
2,496.595 |
1,392.955 |
527.245 |
195.204 |
2,230.510 |
| 1933 |
232.207 |
844.951 |
1,743.880 |
475.489 |
370.508 |
42.048 |
2,561.955 |
| 1939 |
257.820 |
962.104 |
1,947.826 |
503.779 |
436.973 |
— |
— |
Po kakvoći su najslabija goveda. Vrsta domaćeg goveda, koje pripada evropskom kratkorogom tipu, slaba je po veličini, odnosno težini i izdašnosti. Bosanski seljak poklanja veću pažnju broju nego kakvoći stoke, zato je mliječnost kod krava i težina kod volova vrlo skromna. Najbolja vrsta domaćega goveda nalazi se u dolini Spreče. Težina domaćih krava dostiže jedva 150 kg, a volova 200 do 250 kg.
Domaća ovca nije svuda jednaka. Najsitnija je u H., a najkrupnija i najbolja u gornjem toku Vrbasa oko planina Vranice, Vlašića, Malovana i Cincera. Najbolje vrste ovčjeg sira proizvode se oko Travnika (Vlašić), Livna i Banje Luke.
Domaća koza vrlo je potrebna bosanskom seljaku, jer uz priličnu korist ne iziskuje nikakve troškove, pa predstavlja najrentabilniju domaću životinju. Zato seljaci podnose s velikim nezadovoljstvom novije mjere za smanjivanje broja koza i za ograničenje njihova držanja. Poznata je »sanska koza« kao vrlo dobra vrsta, ali ta traži znatnu njegu.
Najbolje je u stočarstvu B. i H. zastupan domaći bosanski konj. On pripada orijentalnom tipu, nizak je, čvrste i zbijene građe, jakih i dubokih prsa. Više je podesan za jahanje i tovar nego za kola i spregu. On je stoljećima predstavljao glavno prevozno sredstvo. Turci su naročitu pažnju posvećivali uzgoju konja, pa su uvađanjem istočnjačkih pasmina, osobito arapske, popravljali bosanskog konja, stvarajući križance, koji su bili veći i brži od domaćeg konja.
Od svih vrsta stoke najslabije se razvijao uzgoj svinja. Domaće je svinjče sve do dolaska Austrije ostalo skoro u poludivljem stanju. U novije doba je pasmina u mnogim krajevima već znatno oplemenjena.
Peradarstvo je i danas u B. i H. slabo razvijeno. Na seoskim imanjima je sporednog značaja. Još za austrijske uprave radilo se na tome, da se domaće vrste peradi poprave sa stranim vrstama. U tu svrhu ustanovljena je naročita peradarska postaja u Prijedoru. Posljednjih godina prešlo se na pokušaj s domaćom kokoši, pa je u tu svrhu osnovana peradarska postaja u Visokom.
Mala pažnja obraća se danas i pčelarstvu, iako je to jedna od vrlo unosnih privrednih grana u seljačkom gospodarstvu. Podatci nam pokazuju, da se je broj košnica od 1895 do 1933 smanjio za 70%. To je znak, da pčelarstvo stalno opada.
Šumarstvo. B. i H., a naročito sama B., idu među zemlje šumama najbogatije u Evropi, pa šumska površina obuhvaća prostor od 2,200.000 ha ili 45% cjelokupne površine. Šumarstvo je uz ratarstvo i stočarstvo najvažnija privredna grana cjelokupnog gospodarstva u tim zemljama. Od ukupne površine šuma (bez šikara, koje obuhvaćaju 266.360 ha) otpada na crnogoricu (četinjače) 555.459 ha, a na bjelogoricu (listače) 1,426.107 ha. Drvna masa četinjača obuhvaća 111,647.200 m3, listača 170,412.800 m3; godišnji je prirast kod četinjača 1,344.200 m3, a kod listača 2,414.180 m3 ili prosječno 1·9 m3 po ha, što je vrlo malo.
Po starosti možemo podijeliti bosansko-hercegovačke šume
| do 40godina |
905.000 ha |
| od 40—80„ |
512.800 „ |
| od 80—120„ |
533.890 „ |
| preko 120„ |
24.760 „ |
a po vlasništvu
| državne |
1,873.300 ha |
| privatne |
280.550 „ |
| imovnih općina |
15.930 „ |
| crkvene |
14.600 „ |
| zemljišnih zajednica |
1.480 „ |
Sječa šume prelazi svaku razumnu mjeru. Mjesto da se siječe samo višak i godišnji prirast drvne mase, koji predstavlja u urednom gospodarstvu dovoljne kamate nepotrošive glavnice, sijeku se čitavi kompleksi, a sadi se ili pomlađuje malo ili ništa. Ako se nastavi ovakvim radom, bosanske će šume brzo nestati, kao što se dogodilo s velikim dijelom hercegovačkih šuma, koje su nemilosrdno posječene. I za Austro-Ugarske i za Jugoslavije davane su dozvole stranim društvima za velike i dugoročne sječe. Sada su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj šume proglašene narodnim dobrom i većina je ugovora prekinuta, pa će se prestati prevelikim uništavanjem šuma.
Lov i ribolov. B. i H. stekle su svojim lovnim bogatstvom i prirodnim ljepotama već odavno najbolji glas u Srednjoj Evropi. Sama priroda stvorila je u ovim krajevima takav teren, da se lov može razvijati u punoj mjeri, a da ni u kojem slučaju nije na štetu poljodjelstvu i ostalom gospodarstvu.
Prema klimatskim prilikama mogu se ove pokrajine u glavnom podijeliti u tri lovna pojasa:
1. U prvom su najniži i najnapučeniji krajevi, ravnice i brežuljci do 500 m visine nad morem. Karakteristične vrste divljači su one, koje žive uz brazdu, a to su zec, trčka, na kršu brdska jarebica, golub i mnoge močvarice, patke, lisica i ostale sitne štetočine.
2. U sredogorju između 500—1700 m visine mogu se kao glavne vrste divljači navesti srna, divokoza, zec, vuk, medvjed, divlja svinja, kuna, jazavac, sve vrste šumskih koka, ušara i mnoge druge ptice grabljivice.
3. U planinama iznad ruba visoke šume (1700—2200 m) glavne su vrste divljači divokoza, medvjed, orao krstaš, a u ljetno doba još i brdska jarebica i vuk.
Vode B. i H. imaju znatnu količinu dobrih vrsta riba, no ribarstvo kao privredna grana još je u zametku, dok znatan broj stranaca dolazi u ove krajeve zbog ribarenja. Među vrstama riba naročito se ističu neke salmonide, kao na primjer u bosanskim vodama mladica (Salmo hucho) i lipen (Thymalus vulgaris), a u hercegovačkim glavatica (Trutta genivitata) i mekousna (Trutta obtusirostris) kao specijalitet Neretve.
Rudarstvo. Geološka građa B. i H. odlikuje se velikom raznolikošću. Usporedo s raznolikom geološkom građom zemlje toliko su raznolike i pojave rudače, da gotovo nema korisnih minerala i stijena, kojih nema na području B. i H., nekih u znatnijim količinama, a nekih u malim, samo mineraloški zanimljivim pojavama.
Već letimičan pogled na rudarsko-geološku kartu B. i H. pokazuje, da bosansko razvodno gorje, koje uglavnom slijedi dinarski smjer boranja i presijeca ove pokrajine od SZ prema JI, sadrži na nizu svojih ogranaka najraznoličnija rudišta, počevši od željeza, kojeg ima na više mjesta u znatnim količinama, pa sve do srebra, zlata i žive, čije su pojave, iako manjeg značaja, poznate na nekoliko mjesta, tako da se bosansko razvodno gorje može s punim pravom nazvati »bosanskim rudogorjem«.
Uz pojave metalnih rudišta poznate su brojne naslage mineralnog (fosilnog) ugljena, uglavnom mrkog ugljena i lignita. Ugljenonosni tereni su najznatniji u dolini Une, Sane, Vrbasa, Vrbanje, Usore, Ukrine i Janje, a najveće u dolini Spreče i Bosne, te konačno oko Mostara uz rijeku Neretvu. Sva važnija prostrana krška polja zapadne B. (Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko) imaju na svojim rubovima znatne slojeve ugljena, koji sadrže mrki ugljen dobre kakvoće.
Ovom nizu ugljenonosnih terena i metalnih rudišta treba dodati isto tako znatan i za rudarsku privredu važan niz boksitnih nalazišta, koja prate gotovo čitav splet naših vapnenačkih planina i krša zapadne B. i H., slijedeći i ovdje u glavnom dinarski smjer boranja. Pojave boksita poznate su oko Bosanske Krupe pa preko Bosanskoga Petrovca i Ključa do Jajca, južnije od Duvna prema Posušju, Širokom Brijegu, Čitluku i Domanovićima.
Ugljen. Iz mlađeg tercijara poznata su slijedeća važnija i veća nalazišta, koja sadrže znatne količine dobrog mrkog ugljena, a to su:
| Zenica—Sarajevo |
100,000.000 t |
| Livno—Duvno |
16,000.000 t |
| Ugljevik—Priboj |
15,000.000 t |
| Kamengrad—Sanski Most |
10,000.000 t |
| Mostar—(Vihovići) |
10,000.000 t |
| Kotor Varoš—Maslovare |
3,000.000 t |
| Omarsko Polje |
3,000.000 t |
| Banja Luka—Ramići |
2,000.000 t |
| Banovići—Đurđevik |
2,000.000 t |
| Lješljani—Cerovica |
1,000.000 t |
| Miljevina kod Foče |
1,000.000 t |
| |
163,000.000 t |
Osim toga ima još čitav niz manjih nalazišta mrkog ugljena lokalnog značenja oko Cazina, Bihaća, Bosanskog Novog, Teslića, Tešnja, Žepča, Bugojna, Glamoča, Konjica, Rogatice, Gacka i t. d.
Glavne pojave lignita grupirane su oko Tuzle i to u kotlinama Prline—Kreka i Lukavac—Čaklovići, koje sadrže oko 600,000.000 t utvrđenih količina lignita dobre kakvoće. Još su poznate dvije veće pojave lignita oko Gračanice i zapadno od Doboja u području Krnin-planine.
U 18 važnijih ugljenih pojava utvrđena je znatna supstanca fosilnog ugljena: od 163,000.000 t oligomiocenskog mrkog ugljena sa 4.000—6.000 kalorija i od 600,000.000 t pliocenskog lignita s 3.000—4.000 kalorija ogrjevne snage, svega 763,000.000 t ugljena.
Ovolika ugljena supstanca dostaje, ako se današnja proizvodnja udeseterostruči, za više od 600 godina.
Ovakvim bogatstvom fosilnog ugljena na razmjerno maloj površini može se pohvaliti rijetko koja zemlja u Evropi.
U B. i H. su u radu slijedeći ugljenokopi: u Lješljanima— Banjoj Luci, Kaknju (Zgošći), Brezi, Rogatici i Mostaru, te četiri manja kod Jasenice (Bukinje), Đurđevika, Gračanice i na Tušnici kod Livna.
Svi ovi ugljenici proizvode oko 550—600 vagona ugljena dnevno, pa godišnja proizvodnja iznosi 1,300.000—1,500.000 tona.
Željezna rudača. Priroda nije obdarila B. i H. samo brojnim i znatnim ugljenim pojavama, već i ostalim rudačama, a naročito željeznom rudačom, koja je grupirana uglavnom u 8—10 jačih skupina i to:
| skupina |
Blagaj—Japra |
| ,, |
Ljubija—Stari Majdan |
| ,, |
Sanski Most—Bronzani Majdan |
| ,, |
Sinjakovo—Jajce |
| ,, |
Donji Vakuf—Travnik |
| ,, |
Busovača—Orašac |
| ,, |
Fojnica—Dusina—Kreševo |
| ,, |
Vareš—Borovica |
| ,, |
Prozor—Rama |
U nabrojenim skupinama rudišta vršila su se kopanja i prerada rudače još u starom i srednjem vijeku, a u nekim, naročito oko Sane i Vareša, na primitivan način, do kraja prošlog stoljeća.
Danas se eksploatacija vrši uglavnom samo u dvije najbogatije skupine rudišta, i to kod Ljubije i Vareša, jer ova rudišta s obzirom na raspoložive količine, kakvoću rudače, kao i prometne veze, pružaju najbolje uvjete za uspješno iskorišćivanje.
Rudne naslage (rudišta) Ljubije i njezine bliže i dalje okolice leže u tako zvanom sanskom paleozoiku i pripadaju permo-karbonskoj formaciji, a sadrže u dubinskim partijama uglavnom ociljevac (siderit), a u površinskim smeđu željeznu rudaču (limonit).
Sadržaj do sada istraženih i otvorenih rudišta oko Ljubije i južno od Ljubije, a na zapadnoj obali rijeke Sane cijeni se na 25,000.000 tona, od čega otpada oko 60% na limonit, a 40% na siderit.
Rudišta oko Vareša vezana su uglavnom na pojas tektonskih poremećaja, koji se proteže od Nahoreva kod Sarajeva preko Čevljanovića, Daždanskog, Diknića do Borovice sjeverozapadno od Vareša.
Vareška su rudišta mlađeg postanka od ljubijskih, te uglavnom sadrže tri vrste rudače i to:
| siderit |
kao primarnu tvorevinu, |
| limonit hematit |
kao sekundarne tvorevine. |
Po sadržaju rude na prvo mjesto dolazi hematit. Vareški hematit, koji se pretežno dobiva iz Pržića, prvorazredna je željezna rudača, osobito za izradu naročitih vrsta sirovog željeza, te je kao takav mnogo tražen.
Vareški limonit po svom sastavu i sadržaju rude zaostaje za ljubijskim, a isto tako zaostaje i vareški siderit.
Sva četiri vareška rudišta Pržići, Brezik, Smreka i Droškovac imaju ukupno oko 85,000.000 tona vidljive rudne supstance, od čega otpada:
| na hematit oko |
10,000.000 tona |
| „ limonit „ |
35,000.000„ |
| „ siderit „ |
40,000.000 „ |
Proizvodnja željezne rudače u B. i H. kreće se između 400.000 i 600.000 tona godišnje.
Boksit. Boksita ima najviše u sjeverozapadnoj B. i zapadnoj H. Pojave boksita u sjeverozapadnoj B. — oko Bosanske Krupe (Suhaja), Bosanskog Petrovca i Jajca (Bešpelj) — nisu još dovoljno istražene. Bešpeljski boksit može se označiti kao boksit dobre kakvoće (60% Al2O3 i 2—3% SiO2).
U H. najviše ga ima na lijevoj strani Neretve oko Čitluka, na desnoj strani Neretve oko Širokog Brijega i Kočerina. Pojave oko Domanovića manjeg su obujma, cijene se na 250.000 tona, a slabije su kakvoće, jer im se sadržaj kremenove kiseline, koja predstavlja nepoželjnu primjesu, diže do 10 pa i 12% (SiO2).
Pojave boksita oko Čitluka prostiru se na površini od 50 km2, ima ih oko 15 većih, pojedini ležaj i sadrže od 30.000 do 1,000.000 t. Najveće je ležište oko Gornje Blatnice s 1,000.000 tona boksita dobre kakvoće. Skupina boksitnog ležaja oko Čitluka cijeni se na 2,600.000 tona, a kasnije vršeni eksploatacioni radovi u ovom području pokazali su, da ova procjena nije pretjerana.
Pojave boksita oko Širokog Brijega i Kočerina grupirane su uz put Mostar—Posušje, između Knežpolja i Kočerina i južno od rijeke Ugrovače. U toj skupini ima oko 10 većih ležišta, od kojih najveće, oko mosta na Ugrovači, sadrži oko 250.000 tona dobrog boksita. Po kakvoći najbolji boksit iz ove skupine sadrži ležište jugoistočno od samostana u Širokom Brijegu.
Godišnja proizvodnja boksita u B. i H. znatno koleba (50—200.000 tona), ali se zadnjih godina opaža stalan napredak.
Mangana ima uglavnom oko Čevljanovića i Vareša (Borovice), Ljute kod Konjica, te u Kozari-planini oko Ivanjske. Redovan rudarski rad vrši se u rudniku rudarske zadruge »Bosnia« kod Čevljanovića, a manganova rudača razređuje i razvrstava u Semizovcu kod Sarajeva. Godišnja proizvodnja mangana iznosi 4.000—5.000 tona i služi uglavnom za potrebe talionice u Varešu i za željezare u Zenici.
Kroma ima u serpentinskoj zoni srednje B., kod Ostrovice u Ozren-planini i u Duboštici, a proizvodi se u malim količinama u Duboštici, rudniku zadruge »Bosnia« godišnje oko 50—150 tona.
Pirita (Fe-sulfida) ima na više mjesta, ali se u posljednje vrijeme iskorišćuju jedino zlatonosni piriti oko Fojnice u Bakovićima, a istražuju se u čitavoj okolici Bakovića. Prijašnja eksploatacija pirita oko Prisjeke kod Ključa služila je za potrebe celuloze u Drvaru.
Olova i cinka ima na više mjesta u B. i H., a naročito oko Olova, Srebrenice i Borovice, koja su još iz starog i srednjeg vijeka poznata radi znatnog sadržaja srebra. Tih ruda ima još nedaleko Otoke kod Bosanske Krupe i oko Foče. Na ovim se terenima vrše istraživanja, ali utvrđene količine, njihov sastav, a naročito nepovoljne prevozne prilike još nijesu omogućile uspješno iskorišćivanje toga kraja.
Bakarne rudače ima oko Jezera, Sinjakova kod Jajca i oko Foče. Osim navedenih pojava bakra u sulfidnim rudačama ima bakra gotovo u svim pojavama sinjavca (tetraedrita), kojih ima oko izvora Vrbasa u Maškari i Mračaju, te u području Čemernice, Bitovnje i Zec-planine, nadalje oko Rame.
Ovi sinjavci sadrže osim bakra još i antimona i žive, tako da se smatraju i rudačama antimona i žive, a većina njih sadrži i nešto srebra.
Zlata ima u starijem srednjebosanskom gorju oko izvora i gornjih pritoka Vrbasa i Lašve i u mlađim naplavinama spomenutih rijeka, i to u Vrbasu uglavnom oko izvora do Donjeg Vakufa, a u Lašvi od izvora do Busovače. Sadržaj zlata u naplavinama mnogo koleba, ali količine, koje se mogu očekivati, ne daju izgleda za rentabilnu suvremenu obradu ovih naplavina. Ovo isto vrijedi za naplavine rijeke Fojnice, koja je u starom vijeku, za rimske uprave u B., vrijedila kao kraj naročito bogat zlatom.
Sol. U donjo-miocenskim naslagama na južnim ograncima Majevice u okolici Tuzle poznate su znatne naslage soli uklopljene kao ležišta, iz kojih se dobiva godišnje 50.000 do 60.000 t dobre kuhinjske soli, a solju zasićena voda naročitim sisaljkama crpi se iz bušotine i vodi cijevima do Lukavca, gdje služi u Solvayevoj tvornici za proizvodnju kaustične sode. Detaljna istraživanja, izvršena dubinskim bušenjem u posljednjih 5—6 godina, potvrđuju, da su prijašnje pretpostavke o bogatstvu ovih pojava točne.
Pojave nafte, sjeverno i južno od Majevice planine, nastavak su naftonosnih terena oko Lipika (Bujavice) i Nove Gradiške, koje preko Broda prelaze u B. Dobivena nafta odlične je kakvoće, ali do sada dobivene količine ne daju još osnovu za redovnu i uspješnu proizvodnju.
Ljekovita vrela. Najznatnija termalna kupališta u B. i H.su Ilidža kraj Sarajeva (sumporna voda topline oko 56° C) i izvori kisele vode u Kiseljaku nedaleko Visokog (na cesti Sarajevo—Travnik). Solne kupelji ima Tuzla, a arsenske Srebrenica. Termalni izvori ljekovite vode nalaze se još u Fojnici, Banjoj Luci, Vrućici (kod Teslića) i Klokotima (nedaleko Busovače).
Putničarstvo. Romantika i prirodna ljepota krajeva i mjesta B. i H., koje spadaju među najljepše zemlje u Evropi, nadaleko je poznata, pa od putničarstva imaju te pokrajine znatnih prihoda, samo još treba urediti prometne putove, suvremena svratišta i ostale potrebe za udobnost stranaca u mnogim mjestima B. i H. I strano novinstvo je do sada pisalo o čarima bosansko-hercegovačke romantike istočnjačkog kolorita, o originalnosti običaja, bogatstvu narodne nošnje, iznoseći kod toga sve prednosti boravka u tim krajevima, ali i sve manjkavosti. Međutim poslije svjetskog rata radilo se u B-i i H-i na unapređenju putničarstva bez osnove i bez sustava, a gdjekada čak i protivno probitcima putničarstva. Dobru stranu djelovanja u posljednje doba čini podizanje razmjerno velikog broja udobnih planinarskih domova, kojih ima na pr. samo oko Sarajeva jedanaest.
Obrt i veleobrt. Rijetko je gdje u Evropi obrt, osobito umjetni obrt, tako razvijen kao u B. i H. U svim većim i manjim gradovima B., kao ostatak iz doba turskog vladanja, brojne su obrtničke radionice, gdje se lijepo i dobro izrađuju sve vrste obrtničkih proizvoda, osobito kožnih, srebrnih, zlatnih, mjedenih i bakarnih. Obično ti obrtnici imadu uz radionicu i prodavaonu, pa to stvara u bosanskim gradovima uz ostale trgovine tako zvanu čaršiju, koju stranci zbog šarolikosti i istočnjačkog obilježja rado posjećuju.
Kućni obrt još je i danas važni čimbenik bosansko-hercegovačkog sela i pojedinog domaćinstva ili zadruge (tkanje, pravljenje sira ili maslaca, drveni predmeti, kožarstvo, pravljenje rakije, sušenje šljiva i t. d.), ali obrt i kućni obrt lagano nazaduju zbog sve veće potrošnje jeftinijih tvorničkih proizvoda.
Veleobrt je tek u početku razvoja i pored toga, što zemlja obiluje ugljenom i željezom, najvažnijim čimbenicima za razvoj tvornica. Najjače je razvijen drvni veleobrt, a zatim kemijski.
Velikih paromlina ima nekoliko u Posavini (osobito oko Brčkog i Bijeljine), te u Sarajevu, gdje se također nalaze neke manje tvornice tjestenine i bonbona, te nekoliko manjih poduzeća mesnog veleobrta. Tvornica za konzerviranje voća i povrća u Sarajevu ne radi već dulje vremena. Znatna je tvornička proizvodnja sira (»Marija Zvijezda« kod Banje Luke). Tvornica šećera Usora kod Doboja ne radi već više godina. Tvornica žeste i pjenice (kvasca) nalazi se u Kreki kod Tuzle. Sarajevo ima i dvije tvornice octa. Pivo se proizvodi u Sarajevu, Tuzli i Banjoj Luci. Duhan se prerađuje u velikim tvornicama u Sarajevu, Mostaru, Travniku i Banjoj Luci.
Znatan je broj velikih, srednjih i manjih pilana. Najveća se poduzeća nalaze u Zavidovićima (jedna od najvećih u Evropi), Dobrljinu, Turbetu (kod Travnika), Begovhanu (nedaleko Zenice), Sjetlini, Ilijašu (kod Sarajeva), Drvaru i Banjoj Luci. Tvornica drvene robe ima u B. nekoliko, od kojih je najvažnija tvornica pokućtva u Sarajevu i štapova u Derventi.
Tkalački (tekstilni) veleobrt je vrlo slabo razvijen, ali je dobro razvijena tkalačka proizvodnja kao kućni obrt. Nekoliko poduzeća ima u Sarajevu (platna, glasovitih ćilima, gotove robe, čarapa i t. d.), a zatim u Banjoj Luci (trapisti), Mostaru i Derventi.
Središte kožarstva je Visoko, dok Sarajevo ima nekoliko manjih poduzeća za izradu različitih kožnih predmeta.
Visoke peći za proizvodnju sirovog željeza izgrađene su u Varešu (sjeveroistočno od Sarajeva). Ondje je 1891 postavljena prva visoka peć na Balkanu. Kasnije su sagrađene još dvije visoke peći, a prva je srušena. Osim talionica ima vareška željezara još i ljevaonicu za lijevanje cijevi, peći, kotlova i t. d.
Čelik i valjano željezo, te razni predmeti od toga izrađuju se u Zenici, gdje se nalazi veliko poduzeće željezne industrije, kojoj važnost svakim danom raste. Postoji još nekoliko ljevaonica, od kojih je najznatnija ona u Banjoj Luci.
Tvornica sapuna i svijeća nalazi se u Alipašinu Mostu kod Sarajeva i u Mostaru.
Važne tvornice kemijskoga veleobrta nalaze se u Jajcu i Lukavcu kod Tuzle (karbid, soda, sumporna kiselina i t. d.).
Veliko poduzeće za destilaciju drva je u Tesliću, a za dobivanje celuloze u Drvaru.
Tvornica šibica nalazi se u Docu kod Travnika. Destilacija i preradba zemnog ulja vrši se u Bosanskom Brodu. Znatan je broj tvornica opeke, crijepa i glinene robe, dok se dobra vrsta granita dobiva kod Jablanice u H. Dobar kamen za građu kopa se i oko Bihaća
Velika vodena snaga bosansko-hercegovačkih rijeka iskorišćuje se malo ili skoro nikako.
Od bosansko-hercegovačkih proizvoda važni su za izvoz u vanjskoj trgovini u prvom redu rude i drvo, zatim stoka i voće (osobito šljive), ali postoji i znatna potreba uvoza mnogih vrsta tvorničke robe. Osim Posavine potrebno je za ostale krajeve uvoziti i žito.
Promet. Prometne prilike u B. i H. još ni izdaleka ne zadovoljavaju potrebama tih lijepih i šumama i rudama bogatih pokrajina.
Promet na vodi nije moguć. Nijedna rijeka nije plovna. Bosnom i Drinom plove jedino splavi. Plovna je samo Sava. Na desnoj obali Save važnija su pristaništa kod Bosanske Gradiške, Bosanskoga Broda, Bosanskoga Šamca, Brčkog i Bosanske Rače. Neretva je plovna tek nakon izlaska sa hercegovačkog područja, a onaj mali strmi dio hercegovačke obale ne dolazi u obzir za jači razvoj prometa. Uređenjem donjeg toka većih rijeka dalo bi se nešto postići.
Jačem razvoju kopnenog prometa znatno smetaju česti i visoki usponi dinarskih planina u B. Premda su B. i H.važne za prijelaz iz Srednje Evrope na Jadransko more, nije još dovoljno razvijena željeznička i cestovna mreža. Što je još gore, bosansko-hercegovačke željeznice su (osim pruge iz Sunje u Banju Luku i Bihać) uzanog kolosijeka 0·76 m, a šumske čak 0·60 m. Već sada se nastoji preurediti osobito pruga iz Sarajeva u Doboj: odatle će novom prugom normalnog kolosijeka nastati veza preko Banje Luke s morem i s prugom Zagreb—Brod na Savi na normalni kolosjek (1·435 m). To je naročito potrebno zbog jakog razvoja teške željezne industrije u Zenici.
Osim cesta, koje vode uz glavnu prugu (Brod—Sarajevo —Dubrovnik, Sarajevo—Ustiprača, te Lašva—Travnik— Jajce) važne su još ceste Split—Sinj—Livno—Kupres— Bugojno, s odvojkom od Šuice preko Duvanjskog polja u Posušje i Mostar, te veza preko Livna—Bos. Grahova—Bos. Petrovca—Bihaća i Novog na Hrv. Kostajnicu. Od Livna vodi također važna cesta preko Glamoča na Banju Luku, a od Bugojna preko Gornjeg Vakufa i Prozora na Ramu (želj. pruga Konjic—Mostar). Za trgovinu i putnike važna je cesta Bos. Gradiška—Banja Luka—Jajce, koja od Banje Luke do Jajca ide prekrasnom uskom dolinom Vrbasa. Od Banje Luke vode još važne ceste na Prijedor i Bos. Novi (s odvojkom na Sanski Most i Japru), zatim cesta Banja Luka—Ključ—Bos. Petrovac—Drvar, a s druge strane Banja Luka—Prnjavor—Derventa i Banja Luka—Kotor Varoš—Doboj—Brčko (s odvojkom na Gradačac i Modrić). Iz Doboja ide cesta dolinom Spreče u Tuzlu i Zvornik (odvojak Tuzla—Gradačac—Bos. Šamac), a od Zvornika produžuje cesta planinskim krajevima istočne Bosne preko Vlasenice i Han Pijeska na Sarajevo. Od te se ceste niže Sokolca kod Romanije odvaja cesta u Rogaticu i Višegrad, te u Goražde (s odvojkom u Čajniče) — Foču — Kalinovik — Ulog — Nevesinje i Blagaj. Od Kalinovika se jedan krak te ceste odvaja prema Sarajevu. Iz Sarajeva vode još važne ceste preko Kiseljaka u Travnik i Jajce, preko Prače na Goražde, te preko Visokog u Vareš.
Iz Mostara kao prometnog središta Hercegovine vode ceste preko Širokog Brijega na Posušje i Imotski; s njima se spaja također i drugi ogranak ceste Mostar—Ljubuški— Vitina—Klobuk i cesta Mostar—Domanovići—Stolac—Ljubinje (s odvojkom u Nevesinje)—Trebinje, te cesta preko Blagaja na Nevesinje. Trebinje je preko Bileće cestom spojeno s Gackom i Nevesinjem.
Po većini ovih glavnih cesta vode autobusne pruge. Znatan dio gorskih krajeva nema boljih cesta, pa su glavna prometna sredstva kola, konji, mazge i magarci.
Glavna željeznička pruga u B-i Sarajevo—Brod duga je 265 km s najvećim usponom 14 ‰. Na tu prugu vezane su slijedeće sporedne pruge: Doboj—Tuzla—Simin Han (67 km, najveći uspon 10 ‰, na tu prugu se veže još kratki odvojak Karanovac—Gračanica, 4 km); Usora—Pribinić (40 km, uspon 25‰); Lašva—Jajce (najvažniji priključak glavnoj pruzi dužine 93·2 km, najveći uspon 45 ‰, preko Komara, ogranak ove pruge Donji Vakuf—Bugojno dug je 10·8 km); Kakanj—Zgošća (rudarska pruga duga 2·8 km, uspon 17 ‰), Podlugovi—Vareš (24·6 km, uspon 27·6 ‰) i Semizovac— Ivančići (rudarska i šumska pruga 22·2 km, uspon 30 ‰).
Nastavak glavne pruge Sarajevo—Brod je važna pruga Sarajevo—Mostar—Dubrovnik. Ta je pruga duga 279·3 km, penjala se na 876 m. Do otvorenja novog tunela na Ivan-planini 1930 (najveći tunel u Bosni i Hercegovini, dug 3223 m) imala je veliki uspon od 60‰, koji je svladavan pomoću zupčanice. Od ove se pruge odvajaju slijedeće: Gabela-Metković (4 km), Hum—Trebinje—Bileća (54 km, uspon 16‰) i Uskoplje—Zelenika (66 km, uspon 25 ‰).
Treća važna pruga ide iz Sarajeva preko Višegrada na Vardište i dalje prema Užicu u Srbiji (duga je 128 km, uspon 18 ‰). Na tu se prugu vežu sporedne pruge Ustiprača Foča (42 km, uspon 7‰; ta bi se pruga s vremenom imala produžiti do Gacka i Bileće) i pruga Međeđa—Uvac —Priboj (44·9 km, uspon 5 ‰).
Jedine pruge normalnog kolosijeka u B. i H. su Bos. Novi—Banja Luka (90 km, uspon 20 ‰) i Bos. Novi—Bihać (73·2 km, uspon 6‰).
Važne su još pruge Prijedor—Srnetica—Knin (šumska pruga duga 232 km, uspon 30‰, s odvojkom Srnetica— Jajce dužine 105 km i najvećeg uspona 25 ‰) i rudarska pruga Bos. Rača—Ugljevik (44 km, uspon 26 ‰).
U gradnji su još pruge Bihać—Knin i Bihać—Karlovac, te Doboj—Banja Luka.
Postoji još nekoliko manjih šumskih pruga, koje ne dolaze u obzir za prevoženje putnika i robe.
Promet vijesti je dobro razvijen, a zato ima velikih zasluga austrijska uprava u B. i H., dok je zračni promet tek u razvoju. Veća uzletišta nalaze se u Banjoj Luci, Rajlovcu kod Sarajeva i u Mostaru.
Naseobine. U B. i H., koje su pretežno ratarske i stočarske zemlje, živi oko 85% ljudi na selima. Sela su većinom zbijenog tipa, a način gradnje kuća ovisi u prvom redu od terenskih, klimatskih i imovinskih prilika stanovnika. Svi gradovi uslijed dugotrajne turske vladavine imaju istočnjački biljeg, ali u novije vrijeme zgrade i ulice zapadnjačkog tipa sve više potiskuju orijentalne primjese. Mnogi gradovi, osobito Sarajevo, imaju središte izgrađeno posve zapadnjački, dok je periferija istočnjačka.
Od gradova leži Sarajevo (oko 80.000 stan.) skoro u središtu tih zemalja, a sličan položaj ima i Mostar u samoj Hercegovini. To su važna gospodarska i kulturna središta. U sjevernoj B. su Banja Luka (središte Posavine, koje ima gotovo središnji položaj u svim hrvatskim zemljama), Bihać (stari hrvatski grad), Cazin, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Bos. Petrovac, Bos. Gradiška, Prnjavor, Bos. Brod, Derventa, Doboj, Gradačac, Brčko (središte šljivarstva), Bijeljina (trgovina žitom), Tuzla (znatno trgovačko središte), Zvornik i t. d.
U zapadnoj B. nalaze se Livno, Glamoč, Tomislavgrad (Duvno), Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Bugojno, Jajce, Travnik (stari vezirski grad i središte trgovine sirom), Zenica (veleobrt željeza), Žepče, Maglaj, Vareš, Fojnica, Visoko, a u istočnoj Bosni Kladanj, Vlasenica, Srebrenica, Rogatica, Goražde, Čajniče, Višegrad i Foča. U H. su osim Mostara veća mjesta Konjic, Široki Brijeg, Posušje, Vitina, Klobuk, Ljubuški, Čapljina, Stolac, Ljubinje, Trebinje, Gacko, Bileća i Nevesinje.
LIT.: Vj. Klaić, Zemljopis Bosne, Zagreb 1878; Bosnien und Herzegovina (Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild), Beč 1901; J. Moscheles, Das Klima von Bosnien und der Herzegovina, Sarajevo 1918; Maldini-Novotni, Bosna i Hercegovina, Zagreb 1909; Ph. Ballif, Wasserbauten in Bosnien und der Herzegovina, I. dio, Beč 1896; Lukas-Peršić, Geografija Jugoslavije, Zagreb 1940; J. Cvijić, Balkansko poluostrvo, Beograd 1922; C. Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria, I. dio: Die Herzegovina einst und jetzt, Beč 1922; H. Renner, Herceg-Bosnom, Hrvatska Mitrovica 1900; M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939; Bosna i Hercegovina kao privredno područje (uredili A. Koen, E. Džikovski i A. Sunarić), Sarajevo 1939; L. Dimitz, Die forstlichen Verhältnisse Bosniens und der Herzegovina, Beč 1905; E. Richter, Prilozi zemljopisu B. i H., GLZM XVII., Sarajevo 1905. N. P.
Biljni svijet. U vezi s velikim geografskim raščlanjenjem i središnjim položajem među hrvatskim zemljama ujedinjuju B. i H. mnoge značajne osobine biljnog svijeta Hrvatske (→ Hrvatska, biljni pokrov).
FLORA B. i H. sastavljena je od raznolikih elemenata, koji su često izrazito reliktnog značaja. U južnim dijelovima, napose u blizini mora gotovo posve pretežu sredozemni, a u kopnenim se dijelovima zemlje ističu uz raširene eurazijske vrste napose ilirski, srednjoevropski, sarmatski i alpski florni elementi, dok su rjeđi karpatsko-balkanski (dacijski) i arktoalpski elementi. Po Becku-Mannagetti pripadalo je od ukupnog broja od 2143 poznatih vrsta u Bosni g. 1901 51.6% srednjoevropskom, 12.5% alpskom (uključivo arktoalpskom), 18.1% ilirskom (zapadno-pontskom) i krškom, 8.8% ilirskom planinskom, 6.6% sredozemnom, a 2.2% dacijskom flornom elementu. Od 2068 poznatih vrsta u Hercegovini pripadalo je po istom piscu 42% srednjoevropskom, 10.1% alpskom, 17.3% krškom i ilirskom, 10.1% ilirskom planinskom, 19.1% sredozemnom i 1.1% dacijskom flornom elementu.
Sredozemnim zimzelenim rašćem, koje pokriva dalmatinske otoke i primorske dijelove kopna (→
Dalmacija, biljni svijet), pokriveni su doduše samo primorski dijelovi uskih jezika H., koji izbijaju na more kod Neuma i u Boki Kotorskoj, ali sredozemno bilje seže u dolini Neretve sve do podnožja Čabulje, Prenja i Veleža. Velika područja ljubuškog, mostarskog i stolačkog kotara tako obiluju sredozemnim biljkama i kulturama, da ih Beck kao posebno prelazno područje pribraja još sredozemnoj regiji, kojoj pripada i malena oaza oko Trebinja. Od značajnih sredozemnih vrsta seže na pr. šipak (
Punica granatum L.) sve do Raške u dolini Neretve, a u okolini Mostara zbija se u velike šikare. Isto tako seže crnika (
Quercus ilex L.), smrdljika (
Pistacia terebinthus L.), kositrenica (
Ephedra campylopoda C. A. Mey.), zelenika (
Phillyrea latifolia L.), planika (
Arbutus unedo L.) i dr. sve do podnožja Porima i Raške Gore, a mirisava kadulja (
Salvia officinalis L.) i bjelušina (
Inula Candida [L.] Cass.) dižu se još na Prenju do znatne visine. Kod Trebinja dolazi primorski vrijes (
Erica verticillata Forsk.), mrča (
Myrtus italica Mill.), žuka (
Spartium junceum L.), primozi (
Acanthus-vrste), i drugo sredozemno bilje.
U kopnenim područjima međutim posve pretežu eurosibirski i srednjoevropski elementi, dok se sredozemne biljke nalaze još samo na osobito pogodnim mjestima. Tako dolazi još u srednjoj i sjevernoj B. pucalina (Colutea arborescens L.), veprina (Ruscus aculeatus L.), dragušica (Scolymus hispanicus L.), kotrljan (Eryngium amethystinum L.) i dr., a slatinjak (Ceterach officinarum Lamm, et DC.) se diže na Trebeviću sve do 1600 m.
Osim općenito raširenih eurosibirskih i srednjoevropskih vrsta ističe se u sastavu flore B. i H. u prvom redu ilirski (ilirsko-balkanski) florni elemenat, koji je nazočan u svim visinskim pojasima, ali je najjače zastupan u planinskoj vegetaciji. Njemu pripada po Turrillu u B. 169, a u H. 170 vrsta. Mnoge su od njih izrazito reliktnog značaja i imaju vrlo malen areal. Od hrvatsko-crnogorskih endema ističe se u planinskoj vegetaciji hrvatska aubrijecija (Aubrietia croatica Sch. N. K.), lasinje (Moltkia petraea Gris.), prenjska kamenika (Saxifraga prenja Beck.), busenasta prženica (Scabiosa silenifolia W. K.), a od izrazito hrvatskih endema Scopolijeva gušarka (Arabis Scopoliana Boiss.), Kitajbelov jaglac (Primula Kitaibeliana Schott), hrvatska sibireja (Sibiraea croatica Deg.) i dr. Neke su vrste uopće vezane na B. ili na H. Po Turrillu dolaze u samoj B. 22, a u H. ima 11 posebnih endemičnih vrsta. Neke su od njih vezane što više na pojedine planine. Tako je poznato na pr. bijelo zvonce (Edraeanthus niveus Beck.) samo sa Vranice, a krasna biljka iz por. zvončika Symphyandra Hofmanni Pant. raste samo na serpentinima srednje B., dok omorika (Picea omorica Panč.) prehvaća iz istočne B. još samo u granično područje Srbije. Od karamfilja vezan je na H. prenjski (Dianthus prenjus Beck) i Frajnov karamfilj (D. Freynii Vand.). Od izrazito balkanskih vrsta dolazi u H. bugarski blaženak (Geum bulgaricum Panč.) i macedonski hrast (Quercus macedonica DC.), od karpatskih vrsta karpatski staračac (Senecio carpaticus Herb.), crvena zečina (Centaurea atropurpurea W. K.), prekrasna telekija (Telekia speciosa Baumg.) i okruglolisna ivančica (Chrysanthemum rotundifolium W. K.). Od apeninskih vrsta obilno je raširen apeninski petolist (Potentilla apennina Ten.), glatka kamenika (Saxifraga glabella Bert.) i dr. Neobično je velik broj biljaka srednjoevropskih planina; po Turrillu nalazi se u B. 171, a u H. 127 biljaka alpskog i arktoalpskog podrijetla. Među njima ističu se na pr. soldanela (Soldanella alpina L.), žuta sunčanica (Helianthemum alpestre DC.), krasni drijas (Dryas octopetala L.), dlakavi sleč (Rhododendron hirsutum L.), koji je u Bosni dosta ograničen, razni šaševi (Carex curvula All., C. ferruginea Scop., C. foetida All.), rosulje (Agrostis alpina Scop., A. rupestris All.), ljepivi jaglac (Primula glutinosa Wulf.), empetrum (Empetrum hermaphroditum [L.] Hag.), žuti mak (Papaver Kerneri Hay.) i dr. Od sarmatskih vrsta javlja se na pr. sladić (Glycyrrhiza echinata L.), a od panonskih kadivka (Kitaibelia vitifolia Willd). Tako pripada B. i H. po svojoj mnogolikosti i obilju na biljnim endemima i reliktima među najzanimljivije u Evropi.
VEGETACIJA. Sličnu mnogolikost nalazimo u vegetaciji. Velike klimatske razlike južnih i sjevernih dijelova B. i H., znatna visinska raščlanjenost planinskih skupova i promjene u sastavu tla (vapnenci i dolomiti, serpentini, kristalasti škriljavci i t. d.) uvjetuju neobično velike razlike u sastavu biljnog pokrova zemlje. S obzirom na kemijski sastav podloge ističu se znatne razlike. Bosansko-hercegovačke planine izgrađene su uglavnom iz vapnenaca i dolomita, te je na njima razvijena izrazito vapnenačka i dolomitska flora, dok je u nižim područjima često obilno rašireno kamenje oskudno na vapnu s biljem prilagođenim na kiselu podlogu. Samo na planini Vranici nalaze se u najvišim pojasima veće površine kristalastih škriljavaca, na kojima se javlja neobično značajna flora, koja kao malen otok usred golemog vapnenačkog mora upućuje s jedne strane na daleke središnje Alpe, a s druge strane na planinske skupove središnjeg dijela Balkanskog poluotoka (→
Balkanski poluotok, biljni pokrov). Osim toga razvijena je na serpentinima B. i H. posve osobita serpentinska flora, kojoj pripada na pr. značajna paprat (
Nothochlaena Marantae [L.] R. Br.), spomenuta
Symphyandra Hofmanni, neke mlječike (
Euphorbia Gregersenii Maly) i dr.
U vezi s geografskim raširenjem i visinskim dosezanjem pokazuje B. i H. prelaze od zimzelenih šikara toplih obalnih područja do visoko planinskih zadruga na snježnim vrhovima planina. Zimzeleni pojas ograničen je samo na uski primorski dio, dok je čitavo ostalo područje prekriveno listopadnim i crnogoričnim rašćem, koje pripada ilirskoj pokrajini. Najniži je visinski pojas ilirske pokrajine izgrađen od listopadnih hrastovih šuma vrlo različitog sastava. Visoki planinski skupovi dinarskoga i srednjebosanskog gorja dijele zemlju na dva bitno različita dijela: južni, koji pripada polusredozemnom području hrasta medunca i bjelograba, i sjeverni, koji se nadovezuje uglavnom na srednjoevropske šume hrasta kitnjaka i običnoga graba. Između ta dva toliko različna područja listopadnih hrastovih šuma diže se snažan zatvoreni pojas bukve i jele, u kome se javljaju i šume smreke, omorike i crnog i bijelog bora. Pojas je bukve isprekidan većim ili manjim otocima hrastovih šuma, koje su zapremile niža polja i dugodoline rijeke Neretve, Bosne i Drine. Hrastove šume oko srednjeg toka Neretve i njezinih pritoka povezane su uskim, biljnogeografski nadasve važnim prodorom Neretve između Jablanice i Drežnice s velikim hrastovim područjem H., dok je hrastovo područje gornjeg toka Bosne i njezinih pritoka odijeljeno po Becku između Zenice i Žepča, a hrastovo područje gornjeg toka Drine iznad Višegrada pojasom bukve od hrastovih šuma sjeverne B.
U južnom se hrastovom području još često javljaju sredozemne zadruge. To područje seže od tromeđe iznad Imotskog do podnožja Čabulje, zaprema srednji tok Neretve i njezinih pritoka u konjičkom kotaru te se spušta uz rub Prenja i Veleža obuhvativši Bileće i Trebinje prema Boki Kotorskoj. Njemu pripadaju i spomenuta polja: Livanjsko, Duvanjsko, Nevesinjsko i Ulog, dok se planine između Ljubinja, Trebinja i Bileća nalaze već u području bukve. Uz hrast medunac i bjelograb javlja se u šumama vrlo često crni jasen, maklen, cer, rašeljka, tilovina (Petteria ramentacea Presi.) i t. d., a u jugoistočnom dijelu H. od Domanovića na Neretvi do Stoca i na Vlastici uz Trebišnicu pridružuje im se na nekim mjestima i macedonski hrast (Quercus macedonica) i sladun (Quercus conferta Kit.) Hrastove šume južnog dijela rijetko su sačuvale prvotni značaj. Ljepše se dubrave nalaze samo na nekim mjestima, dok je najveći dio pod utjecajem stalne sječe i prekomjerne paše pretvoren u niske šikare, koje prelaze na mnogim mjestima u jadne kamenjare i služe kao oskudni pašnjaci ovcama i kozama. Kamenjare, nastale potiskivanjem ovih šuma, pripadaju posebnoj polusredozemnoj svezi rdobrade (Chrysopogoneto-Satureion subspicatae Horv. i H-ić), koja je zastupana s više zadruga.
Bitno je različit sastav hrastovih šuma sjeverne B. Na strmim, vapnenim obroncima javljaju se doduše i ovdje šume hrasta medunca i crnog graba, a katkad i bijelog graba, ali su one uvjetovane samo lokalnim klimatskim i orografskim prilikama, dok se na blagim nagibima nižih brda i na ravnim plohama iznad poplavnog područja, na povoljnoj podlozi razvija veoma bujna šuma kitnjaka i običnog graba (Querceto-Carpinetum croaticum Horv.), koju je Beck-Mannagetta opisao pod imenom bosanske šume. Velik je dio tih šuma dandanas već posječen i pretvoren u oranice i livade, ali su dosta česte i niske šikare, u kojima se napose ističe lijeska. Na tlima, koja su oskudna vapnom, razvile su se naprotiv šume kitnjaka i pitomog kestena (Querceto-Castanetum croaticum Horv.) s izrazito acidifilnom florom. Njihovim potiskivanjem nastaju često vrištine. Kestenove šume raširene su u zapadnoj B. između Novog i Otoka, na Gomili kod Krupe i oko Bihaća, dok su one u istočnoj B. po Becku vjerojatno sađene. Obilnije se nalaze kestenove šume ponovno u dolini Neretve, na Podhumu sjeverno od Ostrošca, oko Konjica i u Boki Kotorskoj.
U sjevernoj B. nalaze se uz Savu i njezine pritoke još samo tu i tamo poplavne šume hrasta lužnjaka (Querceto-Genistetum elatae Horv.), jer su one najvećim dijelom posječene, a i ono, što je preostalo, zaostaje u svakom pogledu za šumama lužnjaka slavonske Hrvatske.
Dijelom u području hrasta, a dijelom prehvaćajući i u područje bukve razvile su se prekrasne šume crnog bora, dok se bijeli bor znatno rjeđe zbija u veće sastojine. Šume su crnog bora najljepše razvijene u istočnoj B. Po Adamoviću predstavlja crni bor »najčešće i najobičnije šumsko drvo podgorskog ili submontanog pojasa« jugoistočne B. i pogranične H. Najljepše sastojine izgrađuje u srednjem Podrinju između Srebrenice i Višegrada, javlja se u klancima Miljacke i na Romaniji planini. Osim toga nalaze se prekrasne borove šume oko Bugojna i Kupresa, između Jajca i Varcar-vakufa, pa u kladanjskom i tuzlanskom kotaru. U H. razvijene su najljepše sastojine crnog bora oko gornjeg toka Neretve. Sastav šuma crnog bora slabo je poznat, ali dosta različit u različitim krajevima. Na serpentinima kod Smolina združuje se po Becku crni bor sa crnicom (Erica carnea L.) i Blagajevim likovcem (Daphne Blagayana Frey.).
Na hrastovo je područje vrlo snažno utjecala kultura. Tu su se smjestila glavna naselja, i lice je zemlje znatno izmijenjeno. Na povoljnim dubokim tlima stvorio je čovjek oranice i livade, dok su na plitkom kršu nastale pod utjecajem prevelike sječe i paše puste, polusredozemne kamenjare, na kojima nalaze još samo oskudnu hranu ovce i koze. Livade sjevernog dijela pokazuju naprotiv izrazito srednjoevropski odnosno panonski značaj. Posebno je zanimljiva u poplavnom području Save zadruga sladića (Glycyrrhiza echinata), koja »zauzima u Posavini golem prostor i pokriva gotovo sama sva pjeskovita, neobrađena, privlažna mjesta, oko ušća Vrbasa, Bosne, Drine i drugih pritoka Save i pored same te rijeke« (Adamović). Zadruga je poznata i iz H.; u njoj se javlja cijeli niz korova na pr. cigansko perje (Asclepias syriaca L.), dikice (Xanthium-vrste), slez (Althaea) i dr.
Iznad hrastovih šuma nalazi se na planinama B. i H. snažan pojas bukve i jele, koji se proteže od Osječenice, Klekovače i Ilice na zapadu do Maglića i Orjena na istoku. Bukva seže mnogo sjevernije i južnije od jele; ona je česta već u pojasu hrasta sjeverne B., a na većim brdima izgrađuje lijepe sastojine. Područje je raširenja jele znatno uže; ona se javlja doduše pojedinačno već na Kozari i Majevici, a na hercegovačkim planinama (Čvrsnici, Prenju, Veležu, Crvanu, Orjenu) izgrađuje i manje sastojine, ali je njezino glavno raširenje na visokim planinama središnjeg dijela. Tu se nalaze veličanstvene, na daleko poznate prašume, izgrađene od golemih bukava i jela, kojima se često pridružuje i smreka. U nekim su se krajevima sačuvale te prašume u svojoj punoj ljepoti, dok su na mnogim mjestima postale žrtvom nerazumne i zločinačke sječe, te su pretvorene u pravu pustoš. Miješane šume bukve i jele predstavljaju još i danas neprocjenjivo bogatstvo zemlje. Usponom gubi se u miješanoj šumi sve više jela, a bukva s niskim zavinutim stablima izgrađuje predplaninsku šumu.
Unutar pojasa bukve i jele raširena je smreka. Ona se nalazi vrlo često i obilno u miješanim šumama sa jelom i bukvom, ali izgrađuje i čiste sastojine, koje su uvjetovane posebnim klimatskim i orografskim uslovima, a odlikuju se i značajnim florističkim sastavom. U istočnoj Bosni rašireno je u srednjem toku Drine najznačajnije drvo B. To je endemična omorika (Picea omorica) biljka tercijarnog podrijetla. Omorika je zapremila zapravo dva odijeljena areala. Južni, manji, nalazi se na planinama oko Foče s obje strane Drine, a sjeverniji, veći, u području oko Višegrada na lijevoj i na desnoj strani Drine, gdje prehvaća u granično područje Srbije. Omorika se javlja pojedinačno uz bukvu i smreku, ali na strmim vapnenim obroncima izgrađuje manje sastojine značajnog izgleda i sastava (Piceetum omoricae Treg.).
Na pojas bukve i jele nadovezuje se u planinama oko srednjeg toka Neretve i na Orjenu posebni pojas munjike. Munjika (Pinus Heldreichii Chr.) predstavlja također tercijarni relikt, ali je mnogo raširenija od omorike, jer seže na istok do Pirina u Bugarskoj, a na jug do Pinda u Grčkoj; posve ograničeno dolazi i u južnoj Italiji. U B. i H. javlja se uglavnom u visini od 1400—1800 m, ali se spušta i na niže. Raširena je na planini Hranisavi, Preslici, Visočici, na Prenju na Prislapu i Porimu, na Čvrsnici, Čabulji i na Orjenu, a nastava najčešće strma, vapnena staništa, na kojima se gotovo ni jedno drugo drvo ne može održati. Munjika je stalno potiskivana, te se na mnogim mjestima nalaze samo jadni ostatci nekadašnjih šuma.
Najviši pojas bosansko-hercegovačkih planina izgrađen je od klekovine (Pinetum mughi croaticum Horv.). Ona se nalazi na svim višim planinama od Osječenice do Maglića, nema je jedino na Vlašiću i na Orjenu. Na Vranici dolazi na vapnencima i silikatima i penje se do najviših vrhova, ali je stalno uništavaju zbog dobivanja planinskih pašnjaka. Tako je na mnogim planinama potisnuta klekovina samo na teško pristupna staništa.
Klekovina seže do najviših vrhova planina, tako da ni na najvišim bosansko-hercegovačkim planinama nema posebnog pojasa planinske vegetacije, kakav je razvijen na pr. na susjednim, višim crnogorskim planinama. Ipak je planinska vegetacija u B. i H. veoma bujno razvijena. Ona je raširena na mjestima nepogodnim za razvitak klekovine: to su strme stijene, točila, snježanici i izloženi grebeni, na kojima se klekovina ne može održati. Kako je najveći dio planina izgrađen od vapnenaca, to je razumljivo, da je vapnenačka vegetacija daleko obilnije razvijena od jednolike vegetacije kristalastih škriljavaca, koja pokriva veće površine samo na Vranici planini. Razvojno je središte vapnenačkih zadruga na planinama oko srednjeg toka Neretve, poimence na Prenju i Čvrsnici. Tu se javljaju vrlo obilno najznačajniji ilirski endemi, pa je ovdje vegetacija najobilnija. Prema sjeveru gube se mnoge značajne vrste ilirskog područja, pa su zadruge očito oskudnijeg sastava.
Na okomitim stijenama nalazi se u B. i H. prekrasna vegetacija stijenjača, koja pokazuje velike razlike ne samo od planine do planine, nego često i od stijene do stijene. Najobilnije je razvijena vegetacija stijena na Čvrsnici i Prenju i zastupana s više zadruga, u kojima se javljaju i najznačajniji predstavnici reliktne flore, tako na pr. Kitajbelov jaglac (Primula Kitaibeliana), hercegovačka zvončika (Campanula hercegovina Deg. et F.), lasinje (Moltkia petraea), bugarski blaženak (Geum bulgaricum) i dr. Posebno se ističe krasni apeninski i Kluzijev petolist (Potentilla apennina i P. Clusiana Jacq.). Tu dolazi obilno i bjelolist.
Na suhim, vapnenim točilima najraširenija je zadruga Linneova mekinjaka (Drypetum Linnaeanae Horv.), koja dolazi na svim južnim planinama, ali je nema na pr. na Vlašiću i Vranici. Naprotiv je zadruga dinarskog rošca (Cerastietum dinaricae Horv.) najljepše razvijena na dalmatinskoj strani Dinare, dok je na planinama B. i H. rjeđa. Neobično je značajna vegetacija vlažnih, snijegom natapanih točila. To je stanište endemične zadruge prenjske kamenike (Saxifragetum prenjae Horv.), u kojoj se javlja često još glatka kamenika (Saxifraga glabella), žuti mak (Papaver Kerneri i siva režuha (Cardamine glauca Spr.). I te su zadruge najobilnije razvijene na Prenju i Čvrsnici.
Na visokim planinama zapremaju velike površine veoma mnogolike planinske rudine. Palenjem i sječom klekovine i šume u njenim najvišim pojasima proširilo se područje planinskih rudina, koje je bilo isprva maleno, a sada je zauzelo goleme površine. Pod utjecajem preobilne paše pretvoreni su često strmi obronci u kamenitu pustoš. Tako ne dovodi potiskivanje klekovine uvijek do željenih planinskih rudina, nego do ogoljavanja vrhova planina i ozbiljno ugrožava šumsku vegetaciju nižih pojasa sniježnim sipinama i bujicama, koje se ruše niz neobraštene obronke. Ali i na blažim nagibima dolazi zbog prejake paše često do uništavanja šarolikih rudina, te nastaju vrlo osiromašene plohe, na kojima se održava samo nekoliko otpornih vrsta malenog gospodarskog značenja. Na mjestima, gdje se stalno zadržava stoka nagomilavaju se velike količine nitrata, na kojima se razvija značajna vegetacija torova; u njoj se javlja napose alpska kiselica (Rumex alpinus L.). Ona pokriva na pr. na Vranici planini veće površine.
Planinske rudine razlikuju se na vapnencima i na silikatima. Na vapnenoj podlozi nalazi se veći broj zadruga: jedne na mjestima zaštićenim od prejakog vjetra, a druge na najizloženijim grebenima. Glavna je zadruga planinskih rudina zaštićenih obronaka zadruga oštre vlasulje (Festucetum pungentis Horv.), koja je raširena u predplaninskom pojasu i pokriva na Dinari, Osječenici, Šatoru i drugdje upravo goleme površine. Zadruga je izgrađena od velikog broja vrsta i ima veliko gospodarsko značenje. U doba cvatnje ukrašuje svojim šarenilom cijele obronke. Napose se ističe žuti lan (Linum capitatum Kit.), gorska ivančica (Chrysanthemum montanum L.) i srčanik (Gentiana symphyandra Maly). Na nekim planinama, na pr. na Vranici nalaze se samo manje plohe ove zadruge, dok je na Bjelašnici zauzela samo zaštićena, teže pristupna mjesta u velikim kotlovima. U južnim planinama B. i H. javlja se uz oštru vlasulju vrlo obilno snažna busenasta srebrolika šašika (Sesleria argentea A. G.). Ona pokriva veće površine na Dinari, Prenju i Čvrsnici. Slične rudine nalaze se i na Orjenu.
Najviše, jakim vjetrovima izložene, grebene pokrivaju izrazito planinske zadruge ilirskih krajeva, prilagođene nepovoljnim prilikama najviših vrhova. Tu se javljaju niske, busenaste, jastučaste i puzave biljke i izgrađuju značajne zadruge. Velike površine na Dinari, Čvrsnici, Vranici, Bjelašnici i drugdje pokriva zadruga sitnog šaša i alpske sunčanice (as. Carex laevis-Helianthemum alpestre Horv.), koja je razvijena u veoma velikoj mnogolikosti i šarenilu cvijeća i predstavlja najljepši ukras ovih visokih planina. U toj, kao i u srodnim zadrugama nalaze se mnoge značajne vrste ilirskih planina, združene s alpskim i arktoalpskim biljkama. Od ilirskih vrsta ističu se na pr. dva zvonca (Edraeanthus graminifolius DC. i E. serpyllifolius DC.), prenjski i dinarski kozlinac (Oxytropis prenja Beck i O. dinarica Murb.), a od alpskih na pr. drijas (Dryas octopetala), alpska sunčanica (Helianthemum alpestre) i dr. Lijepo su razvijene ove zadruge na Vranici, Bjelašnici i Treskavici, ali se u najvećem obilju nalaze na planini Prenju i Čvrsnici, dok su na Orjenu već vrlo oskudnog sastava.
Bitno je različit biljni pokrov silikatnih planina, koji je najljepše razvijen na Vranici. Tu dolazi od alpskih biljaka na pr. svinuti šaš (Carex curvula), Halerova vlasulja (Festuca Halleri All.), alpska ivančica (Chrysanthemum alpinum L.), ljepivi jaglac (Primula glutinosa), empetrum (Empetrum hermaphroditum), alpska crvotočina (Lycopodium alpinum L.), dok se od balkanskih vrsta nalazi na pr. okruglolisna pavenka (Jasione orbiculata Gris.). Uz rub snježanika javlja se i narovašeni žabnjak (Ranunculus crenatus W. K.) i rijetki šaš (Carex foetida). Najveći dio ovih vrsta dolazi tekar u središnjim Alpama i u južnim balkanskim planinama.
Na kiseloj podlozi iznad dublje naslage zemlje obilno je raširena zadruga trave tvrdače (Nardus stricta); to je najlošiji pašnjak, koji se međutim torenjem može prevesti u odlične košanice.
Planinske rudine zauzimaju upravo goleme površine, te imadu veliko gospodarsko značenje za razvitak planinskoga gospodarstva. Njihovom melioracijom mogu se postići povoljni rezultati za planinsko gospodarstvo, koje predstavlja nesumnjivo neobično važnu granu privrede u B. i H.
LIT.: → Hrvatska, biljni pokrov. I. H.
Životinjstvo. Središte B. zoogeografski pripada srednjoevropskom alpinskom području, ali se to čisto obilježje poremećuje nekim životinjama, kao što su primjerice zmija otrovnica poskok, pa grčka žaba (Rana graeca). Fauna B. i H. pokazuje značaj faune Balkanskog poluotoka sa svim njenim elementima, a u H. susrećemo i mediteranske životinjske vrste. B. i H. posebno je ograničeno područje, koje se odlikuje mnogim životinjama, kojih nema drugdje (endemi).
SISAVCI. Od velikih sisavaca nalazi se u B. medvjed, koji nestaje, a živi u prašumama. Vuk je mnogobrojan kod Sarajeva, Drvara i Nevesinja i pokazuje veliku raznolikost u boji krzna. Divlja mačka nije česta, a uz lisicu, jazavca i tvorića tu su kunica (bjelica) i kuna žutka (zlatica). Čagalj dolazi u Hercegovinu s poluotoka Pelješca. U B. se susreću samo crnosmeđe vjeverice, a od zečeva razlikuju se b. od hercegovačkih; potonji su manji i svijetlo sive boje. U visokim planinama živi divokoza, a srna je rjeđa zbog sječe šumâ i drugih nepogoda. U B. ima i divljih svinja, a nađe se i vidra. Netopiri su zastupani s mnogo vrsta. U B. ima ježeva, rovki, krtova, hermelina, lasica, dok puhova ima mnogo: obični puh, šumski puh (Dyromys nitedula), vrtni puh (Eliomys quercinus) i puh orašar (Muscardinus avellanarius). Uz kućnoga štakora i štakora selca poznati su šumski i poljski miševi, a u svim vodama vodeni voluhar (Arvicola scherman) i pod zemljom zemac (slijepo kuče, Spalax monticola). Katkada se kod Neuma i na ušću Sutorine na hercegovačkoj obali viđa sredozemni tuljan (Monachus), pa dospije i u Neretvu do Gabele.
PTICE. Od ptica spominju se ovdje samo najznačajnije. Planinska čavka (Pvrrhocorax alpinus), rijedak je gost škvrlj kriješvar (Pastor roseus), vuga je česta, zimski je gost sa sjevera sjeverna juričica (Acanthis flammea), u gorskim šumama krstokljunac, a u najvišem je gorju stanarica planinska zeba (Montifringilla nivalis). Spomena je vrijedna strnadica čikavica (Emberiza cia), rijedak je laponski ostrugaš (Calcarias laponicus), a češći snježni ostrugaš (Passerina nivalis), na najvišim vrhovima pak balkanska ševa (Otocorys penicillata). U zapadnoj B. i Hercegovini gnijezdi se dalmatinska ovčarica (Budytes melanocephalus). Zanimljivi su brglijezi (Sitta caesia i neumayeri), u visokim bregovima brzelj zidarčac (Tichodroma muraria), a u šupljem se drveću gnijezdi cvinjak sjenica ili dalmatinska (Parus lugubris). U visokom gorju susreće se trepteljka pojarica (Anthus spipoletta), a rijetka je rusogrla trepteljka (A. cervina). Među svračcima je rijedak crnoglavac svračak (Lanius senator), a rijetko dolazi u B. sa sjevera kugara (Bombycilla garrula). Za seobe prolaze kroz B. muharice, pa je vrijedna spomena muharica bjelokrilica (Muscicapa albicollis) i druge srodnice. Od trstenjaka je najrašireniji trstenjak slavić (Locustella luscinioides), zatim trstenjak ševa (Acrocephalus aquaticus) na močvarnim mjestima, kod seobe. Od slavuja dolazi mali slavuj (Erithacus luscinia) i modrovoljka bjelokrpica (E. cyaneculus). Značajan je za visoko gorje planinski popić (Accentor collaris). U B. se viđa smrdivrana (Coracias garrula), pčelarica (Merops apiaster), vodomar (Alcedo ispida). U većim visinama čuje se planinski kos (Turdus torquatus alpestris) i stjenjak (Monticola saxatilis). Hridna lastavica (Clivicola rupestris) ostaje u toploj Hercegovini i zimi kao stanarica, a rijedak je ondje ulovljen primjerak grčke lastavice (Hirundo rufula), koji se čuva u sarajevskom muzeju; ta je lasta značajna za Grčku. Zanimljiv je hrvatski djetao (Dendrocopus leuconotus lilfordi), a u gorskim crnogoričnim šumama troprsta tukavica (Picoides tridactylus alpinus). U B. je stanarica divlji golub, a česta u H. kamenarka (Alectoris saxatilis graeca), prepelica (Coturnix) zadržava se preko ljeta, rjeđa je lještarka (Tetrastes bonasia rupestris), veliki tetrijeb (Tetrao urogallus) u gorskim crnogoričnim šumama. B. prolaze ždralovi, pa ima primjeraka, da se gnijezde u ravnici sjeverno od Livna. Vrlo se rijetko viđa zimi za seobe u B. veliki potrk (Otis tarda). Stanovnici su b. močvara liska i vivak, vlastelica crvenonoga (Himantopus, na vrlo visokim nogama), a velika je rjetkost pljosnokljuna liskonoga (Phalaropus fulicarius). Rijedak je gost u B. dugonogi čurlin (Tringa stagnatilis) i muljača (Limosa). Reiser navodi, da se u B. gnijezdi šljuka bena (Scolopax rusticola), pa ih ima ondje i u jesen. Kod velikih se rijeka gnijezde obična čigra (Sterna hirundo) i mala čigra (St. albifrons), druge su pak vrste samo na prolazu, a debelokljuna čigra (Gelochelidon nilotica) i bjelobrada čigra (Hydrochelidon hybrida) rijetke su. Galebovi se u B. ne gnijezde. Od strvinara, tih korisnih ptica, najveća je sup starješina (Vultur monachus), a najčešći bjeloglavi sup (Gyps fulvus). Od 8 vrsta orlova u ovoj fauni spomena je vrijedan krstaš (Aquila chrysaëtos), a rijetki su orao crndać (A. heliacea) i orao ribić (Pandion haliaëtus). Spominju se i patuljasti orao (Hiëraëtus pennatus) i orao zmijar (Circaëtus gallicus). Zimi je rijedak škanjac gaćaš (Buteo lagopus), a češći je bjelorepi škanjac (B. rufinus). Od sokolova je zanimljiv vjetruša kopčić (Cerchneis vespertinus), koji »koncem travnja i početkom svibnja prolazi kroz B. u velikoj množini loveći kukce i idući s juga u ugarske nizine, a u jesen zajedno s mladima upotrebljava posve drugi put, te ne tiče Bosnu«. Najveličanstvenija ptica B. i H. je kostober (Gypaëtus barbatus aureus), a hrani se kostima i strvinom. Uz kopca i jastreba treba spomenuti balkanskog jastreba (Astur brevipes). Od eja gnijezde se u B. eja pijuljača (Circus aeruginosus) i eja livadarka (C. pygargus). U B. ima oko 10 vrsta sovâ, pa se u visokim gorskim šumama crnogorice susreće planinski ćuk (Aegolius tengmalmi) i mali ćuk (Glaucidium passerinum), velika jejina (Bubo) stanarica je, a najmanja ušara je jejić lulavac (Pisorhina scops) dolazi u B. koncem travnja. Među gnjurcima u B. najveći je oblik plijenor (Podiceps cristatus), a najmanji pilinovac (Podiceps fluviatilis). U B. ima bijelih roda, koje »muhamedanci brižno zaštićuju«, pa crna roda, kašikar (Platalea), galica (Plegadis falcinellus), bukavac, mali gak, kvakavac, čaplje, kao modraš ili siva čaplja, mrka ili danguba, bijela velika i mala bijela čaplja. Od divljih gusaka dolaze zimi rjeđe velika guska (Anser anser), češće lisasta guska (A. albifrons), najčešće glogovnjača guska (A. fabalis), a vrlo je rijetka arktička mala guska (A. erythropus). Od pataka ima 8 vrsta, najčešća je divlja patka (Anas boscas), koja se gnijezdi u B., a susreću se krža (A. crecca), pupčanica (querquedula), popovka (strepera), zviždavka (penelope), vrb (acuta) i kašikara (Spatula clypeata). U bos. faunu ubrajamo čestu crnu norvu (Fuligula fuligula) i žutu norvu (F. nyroca), koje znadu prezimiti na nezamrznutim mjestima, pa se i gnijezde. Za seobe se viđa riđak (Nyroca ferina), a rjeđe morski riđak (N. marila). Na brzim tekućicama zadržava se zimi ribarica norva (Clangula glaucion), a vrijedna su spomena tri ronca, od kojih je najčešći ronac orijaš ili utva (Mergus merganser), koji se gnijezdi ovdje u šupljem drveću, zatim bijeli morski ronac (M. albellus) i šareni ronac (M. serrator).
GMAZOVI. Od zmija nas zanimaju otrovnice, pa je najraširenija poskok (Vipera ammodytes), koji se hrani šumskim miševima (Apodemus sylvaticus dichrurus) i gušterima, u višem gorju dolazi planinski šargan (V. macrops) i bos. odlika riđovke bosanski šargan (V. Mesocoronis bosnensis), za koga kažu, da je »najotrovnija zmija Evrope i da je njegov otrov jednak kao u zloglasne kobre iz Indije« (Bolkay 1929), a poznata je i odlika V. pseudaspis. U B. i H. živi desetak neotrovnih zmija s više lokalnih odlika, a česta je u juž. Hercegovini mišarica ili crvena krpa (Coluber leopardinus). Od 10 vrsta b.-h. gušterica valja spomenuti bos. gorsku guštericu (Lacerta agilis bosnica), zatim močvarnu guštericu (L. vivipara) na mokrim hladnim gorskim livadama, a drže, da ona u B. nestaje, pa se smatra »najrjeđom guštericom na čitavom Balkanskom poluotoku«. Pokraj sljepića živi u toplijoj Hercegovini nedužni blavor, koji ždere samo puževe.
VODOZEMCI. U okolici Sarajeva nađeno ih je 12 vrsta, od kojih treba spomenuti za B. pretežno sredozemsku grčku žabu (Rana graeca) i šumsku žabu (R. dalmatina), koja pokazuje klimatički prijelaz od kopnenog u sredozemski oblik, značajan za južnu B. Izraziti je stanovnik vode zelena žaba (R. ridibunda). Najobičniji je repati vodozemac okolice Sarajeva žuti mukač (Bombina variegata kolombatovići), pa crni daždevnjak (Salamandra atra, Prenj), a iz B., pogotovu iz Hercegovine je poznat i slijepi golušac ili čovječja ribica (Proteus anguinus); sadašnje geografsko rasprostranjene čovječje ribice seže, utvrđuje Bolkay, od Slovenije i Istre, zapadne Hrvatske, zapadne Bosne do Dalmacije i Hercegovine.
RIBE. Među njima značajne su pastrve: mekousna pastrva (Trutta obtusirostris), potočna pastrva (T. fario), mladica (Salmo hucho), barjaktarica (S. fontinalis), jezerska zlatovčica (S. salvelinus), lipljan (Thymalus vulgaris); od drugih su sapača (Barbus petenyi), pliska (Alburnus bipunctatus), bucika (A. mento) i dr. Oko Livna i u Hercegovini važna je hrana za narod jegulja.
MEKUŠCI. Od puževa (Clausilia) poznato je više endemičkih oblika u krškom području, kamo idu i Campylaea-oblici Dinarica, Liburnica, pa Helix i Zonifes-oblici. Od balkanskih oblika dolazi u B. Xerocampylaea zelebori, od sredozemskih oblika Fruticicola cinctella, Helix aspersa, Iberus vermiculatus, a endemički školjkaš u rijeci Bosni je Unio bosniensis.
ČLANKONOŠCI. Među njima je fauna stonoga B. i H. bogata endemičkim oblicima, što više, i rodovima kao Microchordeuma, Microbrachysoma, Heterolatzelia, Typhloglomeris i za Hercegovinu 4 vrste roda Apfelbeckia, a ima endemičkih oblika i iz rodova Julus, Brachyiulus, Lysiopetalum, Brachydesmus i t. d.
PAUČNJACI. Uz različite oblike Euscorpius europaeus nalazimo u spiljama B. i H. Neobisium spelaeum. Od pravih pauka oblici su krša Argiope lobata, A. brunichi, Lycosa apuliae, a u južnoj B. spiljski oblik Taranucnus patellatus. Od nepravih pauka značajni su za B. i H. Ischiropsalis-oblici, veliki oblik Trogulus u spiljama Nelima troglodytes i dugonogi krpelj (Eschatocephalus Haemalastorgracillipes).
Za kukce Balkan. poluotoka kaže V. Apfelbeck, da se njihova fauna sastoji od srednjoevropskih, sibirskih, sredozemskih oblika, istočnih (pontijskih) doseljenika iz zapadne Azije, prilagođenih alpinskih vrsta i endemičkih oblika, pa nekih ostataka iz ledenog doba (boreoalpinske vrste), a glavni dio čine srednjoevropske (sibirske) i istočne vrste. Prema Apfelbecku pripadaju endemički balkanski kukci ponajviše alpinskoj regiji, a velik je broj krških endemita. Prodiranju sredozemskih vrsta u B. veli dalje, zaprijekom su planine Dalmacije i Hercegovine, a u zapadnoj B., primjerice preko Livanjskog polja, bijaše lakše prodiranje, pa nalazimo sredozemske vrste, a rjeđe u planinama južne B., gdje su se razvile promijenjene alpinske vrste.
Od leptira u gorju južne B. valja spomenuti Colias myrmidone balcanica, u visokim planinama južne B. i H. Erebia lappona kao »ostatak iz ledenog doba«, zatim Erebia melas, Perisomena caecigena i Phragmatobia placida. Za Hercegovinu (i Dalmaciju) je značajan prekrasan leptir Charaxes jasius. Za B. i H. poznato je 13 endemičkih leptira, od kojih su vrijedni spomena Hiptelia apfelbecki, a u visokim planinama Erebia gorge hercegovinensis i Coenonympha tiphon occupata.
Od drugih kukaca zastupani su vodeni moljci ili tulari sa više domaćih vrsta u B., a od skorpionskih moljaca ili kljunarica (Panorpatae) u južnoj je B. kao ostatak Boreus (westwoodi). Od pravih mrežokrilaca mravolovci su zastupani sa 11 rodova i 17 vrsta (Apfelbeck). U Hercegovini živi sredozemski veliki mrežokrilac Palpares libelluloides.
Od ravnokrilaca navodi se 2 cm duga Labidura riparia, a ima i više domaćih kožokrilaca, zatim bogomoljka, Trixalis nasuta, u srednjoj i južnoj B. balkanski oblik Psorodonotus fieberi (sa zakržljalim krilima). Od opnokrilaca značajna je u jugoistočnoj B. i H. najveća evropska osa sredozemski oblik Scolia flavifrons (5 cm), najveća osa listarica je Cimbex (femorata). Među dvokrilcima spomenuti nam je komarca malaričara (Anopheles maculipennis) oko slatkovodnih bara, a u šumama na snijegu ili pod lišćem beskrilnu muhu (Chionea araneoides), koja nalikuje na pauka, pa veliku gusjeničarku (Echinomyia fera).
KORNJAŠI. Po Apfelbecku značajne su za B. i H. mnoge rase roda Carabus kao C. caelatus sarajevoensis, C. croaticus bosnicus, C. cancellatus apfelbecki, pa Nebria bosnica, apfelbecki i speiseri, endemički podrod Stenochoromus (Molops), Pterostichus meisteri, Tapinopterus setipennis, Omphreus apfelbecki, O. beckianus, te mnogi endemički oblici spiljskih kornjaša kijačaša. Od polukrilaca spomena je vrijedan veliki cvrčak srednje i južne B. i H. crvenožilni cvrčak (Tibicen haematodes).
Spiljska fauna tog hrvatskog područja bogato je zastupana u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Spiljska fauna bosansko-hercegovačkog područja u velikim podzemnim prostorima i vodama pod jednoličnim životnim uvjetima svijetla, topline, vlage i drugoga predstavlja posve osebujan biotop, u kojemu su se razvili mnogi posebni oblici. U ovom su geografskom području, kaže Apfelbeck, »povoljne prilike za razvijanje velike faune, osobito bogate endemičkim oblicima. Dalje prema istoku smanjuje se ta fauna u povodu razvoja kristalinskih gora, a najbogatija je baš u području B. i H. te zapadnih susjednih područja i pokazuje već kod kornjaša do sada poznat 21 rod sa 70 vrsta, kod drugih pak člankonožaca također su poznati endemički rodovi i vrste«. V. Apfelbeck je već 1887 našao prve spiljske kukce u B. i H. i opisao ih.
Kako su pokazala istraživanja, većinu balkanskih endemičkih životinja u spiljama sačinjavaju člankonošci. Pravi su stanovnici spilja bez pigmenta, bez očiju i s vrlo razvitim osjetilima njuha i opipa, a na dugačkim nogama. Fauna kukaca u spiljama B. i H. sadržava mnogo domaćih oblika, pa na pr. Anthroherpon ima 18 poznatih vrsta. Ti su oblici filogenetički posve izolirani u današnjoj fauni i predstavljaju »najstarije recentne oblike među kornjašima«. Osim kornjaša živi u spiljama manje drugih kukaca, kao što su neki skakavci, beskrilci; endemički je beskrilac Verhoeffiella cavatica i dr.
Od spiljskih rakušaca značajni su blijedo obojeni oblici Niphargus i Typhlogammarus, a endemičan je za Hercegovinu slijepi veliki Stygodytes (balcanicus), pa Antroplotes. Za krško područje značajne su slijepe spiljske babure kao Titanethes hercegovinensis, T. biseriatus, Monolistra hercegovinensis i spiljska vodena babura (Asellus cavaticus), a od raka desetonožaca slijepi oblik Troglocaridella hercegovinensis (Vjetrenica). Nađene su i spiljske stonoge: Typhloglomeris coeca, Brachydesmus zavalensis, Br. hercegovinensis, Apfelbeckia lendenfeldi, Lithobius leostygius, od paučnjaka: Obisium anophthalmum, Stalita hercegovinensis. Endemički je spiljski sitni puž (Phloeoteras euthrix), pa slijepa pijavica (Dina absoloni) i crv cjevaš (Marifugia cavatica ).
Za poznavanje bosanske faune osobito su zaslužni sarajevski zoolozi, kao ornitolog Otmar Reiser, entomolog Viktor Apfelbeck i herpetolog Stjepan Bolkay, koji su tu faunu sabirali, proučavali i uredili u zbirkama Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U ovom su prikazu pridržana hrvatska imena životinja, kako ih bilježe bosanski istraživači.
LIT.: Vođa kroz prirodoslovne zbirke B. H. Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo 1916; S. Bolkay, Additions to the Mammalian Fauna, GLZM 38., Sarajevo 1926; O. Reiser, Ornis Balcanica, I., Beč 1939; S. Bolkay, Amphibien u. Reptilien von Sarajevo, GLZM 41., Sarajevo 1929; S. Bolkay-Ćurčić, O našim zmijama otrovnicama, Sarajevo 1920; S. Bolkay, Ein Beitrag zur geogr. Verbreitung des Proteus anguinus, GLZM 41., Sarajevo 1929; A. Apfelbeck, Nove bube u pećinama južne Bosne, GLZM 1., Sarajevo 1889; K. Babić, Über die drei Altyiden, Glasnik Hrvatskog prirodosl. društva 34., Zagreb 1922; R. Zaplata i Z. Taler, Ribe Sarajeva i okolice, Sarajevo 1932, GLZM 44. K. B.
Etnografski pregled. Bosna i Hercegovina potpuno pripadaju području kulture, obično zvane dinarskom ili planinskom, pa se tako nadovezuju na slične kulture Balkana i prednje Azije, za razliku od područja na sjever od Kupe i Save, koje je preko panonske nizine jače povezano s kulturom ostalih, zapadnih i istočnih, Slavena. Najviše se B. i H. ističu svojom konzervativnošću i patrijarhalnim na činom života, koji je još i danas razmjerno vrlo dobro održan, pa se ondje mogu — uz ostalo — naći u živoj upotrebi i takvi elementi starinske materijalne kulture, koji u drugim krajevima izvan dinarskoga područja nestaju ili su već davno nestali (na pr. čun od izdubena debla, teška kola bez i jednoga komadića željeza, drvena rala i plugovi, kresivo mjesto žigica, kuhanje s pomoću ugrijanoga kamenja, pa općena upotreba otvorenoga ognjišta, pekve za pečenje kruha i t. d.). Ipak bi se B. i H. jedva mogle uzeti kao zasebna etnografska jedinica. U jednu ruku zato, što se kultura jednakih obilježja nastavlja i preko njihovih granica: na jednoj strani u zagorsku i južnu Dalmaciju i južnu (užu) Hrvatsku (Liku i Kordun), a na drugoj u Srbiju i Crnu Goru. U drugu ruku razlikuje se B. od H., dijelom već i poradi različnih prirodnih uvjeta, pa zbog jačeg utjecaja primorsko-mediteranske kulture u potonjoj, a ni svaka od njih napose nije etnografski potpuno jedinstvena, nego regionalno i po vjerama različna.
Te se razlike očituju već u jeziku i u tjelesnim osobinama, a još više u nekim pojavama kulture, naročito materijalne. Ovdje je dovoljno podsjetiti samo na poznatu činjenicu, da veći dio bosansko-hercegovačkih muslimana i gotovo svi katolici govore ikavski, dok su grčkoistočni — s preostalim dijelom muslimana i nešto katolika — ijekavci. Često se još može naći sačuvan i stari naglasak (sapinjâč, kosê; ili u nešto promijenjenom obliku: zemljȅ, zovȕ) kod muslimana (na pr. u sjev.-ist. B.) i kod katolika (na pr. u južnoj Bosni oko Kreševa). — Isto je tako poznato, da najveći postotak ljudi svijetle kose i očiju u B. čine muslimani, u prvom redu seljaci, nešto manje katolici, a najmanje grčkoistočni. Naprotiv su grčkoistočni čistiji predstavnici t. zv. dinarskog tipa visoka i vitka rasta, tamne kompleksije, često kukasta nosa, oštrih crta lica, kratke lubanje. Ima i istočnjačkih tamnih tipova, naročito među muslimanima po gradovima i većim mjestima (kasabama). Nijesu rijetki — na pr. u jugozapadnoj B. — ni pojedinci izrazito mongoloidnih ličnih crta. U Hercegovini prevladava visoki i mršavi dinarski tip, bez obzira na vjeru.
Kod kulturnih pojava razlike se najočitije vide u gradnji kuća i u nošnji. Tako se bitno razlikuje kamena kuća (s više suvrstica) Hercegovine i jugozapadne B. od brvnara srednjeg, planinskog dijela B. i od kuća s kosturom od drvenih greda (»kuća na kanate«), a stijenama od pletera ili ukladanih dasaka na sjeveru i uz tokove većih rijeka. Isto je tako upadljiva razlika između niskih krovova od kamenih ploča, valjkasta crijepa, slame ili šaša u Hercegovini i dijelu jugozapadne B., i s druge strane između visokih krovova od dasaka ili šindre, skošenih na sve četiri strane, po svoj ostaloj B. Poseban je tip muslimanska kuća na kat s izbočenim gornjim dijelom i nizom specifičnih oznaka u vanjskom i unutrašnjem uređenju (→ kuća seljačka). Premda nošnja na cijelom području ima istočnjačka, dotično prednjoazijska obilježja i u kroju i u načinu nošenja i ukrašivanja, ipak se lako mogu razabrati dva glavna tipa. Jedno je tip »dinarski«, po svoj prilici iz doba prije dolaska Turaka, danas najkarakterističnije zastupan u nošnjama Krajine (naročito kod grčkoistočnjaka), a drugi noviji istočnjački, primljen posredstvom Turaka, najjasnije izražen kod muslimana i u građanskim nošnjama svih triju vjera (a i španjolskih Židova). Za prvi je tip značajna obilna upotreba vune, domaće vuneno sukno i jednostavno seljačko platno, vunene čarape i pleteni niski opanci, strogo geometrijski ili bar geometrizirani sitni motivi u vezivu, zatim u ženskoj nošnji duge košulje širokih rukava, vunene pregače, obično lijepo ornamentirane, sukneni zobuni bez rukava i isto takve duge haljine s rukavima, na glavi kape, kod udatih žena uvijek pokrivene maramom (boščom), mnoštvo jednostavnog kovnog nakita, a kod muških uske suknene hlače, niske okrugle kape, slične ličko-dalmatinskima, različno gornje odijelo od sukna (gunjevi, koporani, kabanice s kukuljicom i t. d.). Kod drugoga, orijentalnoga tipa prevladava upotreba kupovne čohe, platna (beza) i ostalih tkanina, pa domaćeg tankog platna, tkanog u različitim uzorcima (ćenar), a u vezu biljni i životinjski motivi, često izrađeni zlatnom ili srebrnom žicom, zatim osobitosti u kroju i pojedinim dijelovima odjeće. Kod toga se u ženskoj nošnji ističe nošenje širokih dimija (od kupovnog materijala) ili gaća (od domaćeg platna) i različiti kratki prslučići i kaputići (jeleci, fermeni), vezeni zlatom, srebrom ili svilenim gajtanima, a u muškoj hlače, ispod koljena sasvim uske kao gamaše, gore prostrane s velikim turom, pa naširoko omotani dugi pojasi od tkanine i nošenje fesa, često ovijenog turbanom (šalom, peškirom, sarukom). Još je za ovaj tip nošnje značajno posebno slaganje i izbor boja, koje su kod muslimana često vrlo žive i jarke (kršćanima je pod turskom vladom bilo dopušteno služiti se samo diskretnim tamnijim bojama), pa sklonost za prugaste i inače šarene tkanine, sve pojave, potpuno nepoznate kod svih ostalih nošnja na hrvatskom području. Miješanjem ovih dvaju osnovnih tipova, u različitim omjerima, nastale su pojedine današnje nošnje B. i H. Tako se noviji istočnjački utjecaj u jačoj mjeri opaža i u nekojim seljačkim, katoličkim i grčkoistočnjačkim, nošnjama (na pr. ženske dimije i mali jeleci oko Sarajeva, Visokoga i Fojnice), dok je slabiji u nekim drugim katoličkim nošnjama (na pr. nošenje ženskih gaća, koje proviruju ispod duge košulje; pomanjkanje pregače oko Bihaća i u središnjoj B., ovdje gdješto samo u ljetnoj ili u svečanoj nošnji; istočnjački motivi veziva u Hercegovini i oko Kupresa i t. d.). Kratke gaće, svezane pod koljenom, nošene i preko košulje, naročito kod rada, mogu se vidjeti kod katoličkih i grčkoistočnjačkih žena u Hercegovini. S druge strane ima krajeva, gdje i seljakinje muslimanke nose potpuno jednaku nošnju dinarskoga tipa kao i kršćanke i ne kriju se (na pr. u sj. Hercegovini). Pregače grčkoistočnjačkih žena imaju obično naokolo odulje rese, kojih katolikinje redovno nemaju ili su im bar kraće. Od regionalnih razlika na prvi se pogled ističu dugačke i uske suknene hlače (čakšire) u B. prema širokim i kratkim hercegovačkim hlačama do koljena (šalvarama) s tozlucima (gamašama). U posavskim krajevima vidljivi su i utjecaji panonskih nošnja, a sličnih pojava ima i kod muslimana i grčkoistočnjaka u ist. B. (na pr. slavenski način nošenja muške košulje preko gaća, inače neobičan na bosansko-hercegovačkom području). Uza sve mjesne razlike mogu se razabrati tri jače istaknute regionalne grupe nošnja — ako se izuzme istočnjačko-građanski tip, kojega ima kod muslimana i građana po cijeloj B. i H. — i to: čiste dinarske nošnje zapadne i jugozapadne B., zatim nošnje srednje B. s jasnim mlađim istočnjačkim primjesama, na koje se neposredno nadovezuju slične nošnje sjev.-ist. B. s nekim panonskim elementima, pa napokon nošnje hercegovačke, koje se s jedne strane vežu s dinarskom nošnjom jugozapadne B. i srednje Dalmacije, a s druge strane, osobito muškom nošnjom, čine prijelaz prema Crnoj Gori. Sličan razmještaj pokazuju i neki drugi etnografski elementi. Tako u zapadnoj B. prevladava preslica u obliku koplja, u Hercegovini u obliku lopate s nekoliko zubaca na vrhu, a u svoj ostaloj B. preslica s gornjim dijelom (bašlukom) u obliku stošca (konusa). U srednjoj, južnoj i istočnoj B. (na sjeverozapad od prilike nešto iznad Jajca) i istočnoj H. (pa dalje u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji) upotrebljava se karakteristično ralo s ravnim gredeljem i kosom »daskom«, na kojoj je lemeš, dok se u južnoj i zapadnoj Hercegovini javljaju drugi (jadranski) tipovi rala, a u zapadnoj i jugozapadnoj B. samo drveni plugovi vrlo zakrivljena gredelja; sličnu rasprostranjenost imaju i neke druge pojedinosti i nazivi kod oraćih sprava (na pr. vrlo oštro teritorijalno razgraničenje naziva lemeš i raonik za istu stvar). Brane su u srednjoj, sjevernoj i sjeveroistočnoj B. sastavljene od gredica sa zupcima, većinom uzdužno poredanih, dok su u Hercegovini i jugozapadnoj B. od pruća ili trnja. Već je spomenuta razlika između dinarske geometrijske ornamentike i one s biljnim i životinjskim motivima u Hercegovini i oko Kupresa (k tomu i u drugim krajevima kod muslimana); uz to se u zapadnoj B., sa središtem negdje oko Bos. Petrovca, javlja i osobita spiralna ornamentika, i to kao plitki reljef u drvorezbarstvu i vezenje tankim gajtančićima po suknu. (Ista je ornamentika i u sjev. Dalmaciji, a pokazuje neku srodnost — u životu danas jedina — s ornamentikom starohrvatskih kamenih spomenika).
Prema ovim razlikama razmjerno je vrlo malen broj takvih pojava, koje su zajedničke čitavoj B. i H., a da nijesu istodobno poznate i u drugim susjednim krajevima. Ovamo ide u prvom redu običaj tatauiranja, koji je raširen naročito kod katoličkih žena. U B. se motivi tatauiranja — ponajviše u obliku kružića, križića i grančica — izvode utrljavanjem boje u iglom izbodenu kožu, dok se u H. može naći ukras, sastavljen od sitnih brazgotina bez boje, poredanih u krugu. Za B. i H. naročito je značajan razvitak običaja »šišanoga kumstva«, kojega doduše ima i drugdje, ali je u ovim krajevima uz posebno naglašenu magičku svrhu (za zdravlje djeteta) poprimio i osobito socijalno značenje. Ovdje je pogodovala očuvanju i razvijanju toga, zacijelo vrlo starog, običaja vjerska izmiješanost. »Šišani« kum može biti bilo koje vjere, pa je seljački narod tako nalazio način, da se približi svojim susjedima i prijateljima, s kojima ga je spajala ista kultura, ali od kojih ga je dijelila vjera. Posve bosanski kulturni elemenat čini napokon i lončarstvo u okolici Kiseljaka, bez ocakline, sa značajnim oblicima i slikanim ukrasom, u kojem su neki vidjeli srodnost s posudama mikenskoga doba. Širom B. i H. poznate su i predaje o halkama (karikama) na pećinama, za vezanje brodova u pradavna vremena.
Od preostalog kulturnog inventara B. i H. izvjestan je dio jednak kao i u ostalim susjednim etnografskim područjima. To vrijedi u prvom redu za brojna podudaranja u folkloru, naročito u pjesništvu i nekim običajima, koja se uostalom pokazuju kod svih južnih Slavena, od Slovenaca do Bugara. S druge strane neke pojave bosansko-hercegovačke etnografije čine se nečim posebnim samo prema hrvatskim krajevima na sjeveru i sjeverozapadu, jer su značajne ili za drukčiju, »dinarsku« kulturu uopće (dakle za mnogo veći teritorij od B. i H.), ili za sve zemlje, do kojih dopire istočnjački utjecaj, ili su napokon radi veće etnografske sačuvanosti B. i H. ondje još uvijek žive, dok su drugdje nestale, možda i u nedavnoj prošlosti. Kao dopuna onom, što je već prije spomenuto, moglo bi se od takvih pojava letimice nabrojiti još nekoliko najznačajnijih: razasut oblik sela, s pojedinim dijelovima (mahalama) često na sate udaljenima među sobom; u kućama često samo jedna prostorija s ognjištem ili uz nju još samo odijeljena soba, koja ima strop, dok ga nad prostorijom s ognjištem nema, nego se dim diže ravno pod kućni krov i izlazi na badžu, poseban otvor na krovu s poklopcem; staje za stoku često u donjem dijelu kuće, koja je prislonjena uz brijeg ili čak u istom prostoru s ljudima, na jugu osim toga sve češće i posebno građene pojate, u Hercegovini katkad u prirodnim šupljinama pećina; među kućnim namještajem sasvim nizak okrugao stolić za jelo, koji između obroka visi na zidu (zbog toga stola govorilo se u njemačkoj stručnoj literaturi o B. i H. kao o krajevima »niskog kulturnog horizonta«), šareno obojene škrinje, niska kolijevka s uzdužnom prečkom, preko koje se može prebaciti zastor, niski tronožni stolci s polukružnim naslonom i t. d.; uske i visoke peći od pećnjaka (lončića) i mangale (posude sa žeravicom za grijanje); uz ratarstvo još naročito sitno stočarstvo (ovce i koze) s osobitim načinom paše, priborom, postupcima i proizvodima; donekle još održan lov, među ostalim i s krpljama po snijegu; mlinovi kašičari s kolom (turbinom) na vertikalnoj osi; seljačko lončarstvo s ručnim kolom i neocakljenim posudama; nekad vrlo razvijena organizacija istočnjačkog obrta (esnafi), slična cehovskoj, kod čega se ističu kovinarski obrtnici (kujundžije-zlatari, kazandžije-kotlari, tufegdžije-puškari i dr.) i kožari (osobito s radovima od fine i tiještene kože), pa mutabdžije (tkalci mutapa, konjskih i sličnih pokrivača), kazazi (gumbari) i dr.; vertikalni tkalački stan (uz obični) za tkanje pokrivača, torbi, pregača, čilima i sl.; od glazbenih instrumenata starije epske gusle, pa kao noviji istočnjački utjecaj različite vrste tambura (šargije, sazovi, bugarije i dr.) i zurle ili zurne, redovno po dvije uz pratnju bubnja; u samoj glazbi značajan stariji način pjevanja (»ojkanje«) s malim i neizrazitim intervalima i nekim drugima značajkama, regionalno različitima, s jedne, a tursko-istočnjački utjecaji sa svojim posebnim ljestvicama s druge strane (na pr. u sevdalinkama), napokon kao treća vrsta guslarska glazba; različne vrste plesa u kolu s vrlo brojnim oblicima, od najjednostavnijeg hodanja uokrug do najtežih i najslikovitijih figura, uz to mimički plesovi pojedinaca i dramsko-mimička prikazivanja; u pjesništvu, osim ostaloga, naročito još i danas u nekim krajevima vrlo živa i bujna epika; dobro održano šaranje pisanica batik-tehnikom, s ornamentima, koji sjećaju mjestimice na one u tatauiranju (oko Žepča, u Hercegovini); vrlo naglašena patrijarhalnost obiteljskog života i s tim u svezi potisnutiji položaj žene i bolje održavanje kućnih zadruga; u svadbenim običajima bacanje (novcem ukrašene) jabuke preko kućnog krova, jahanje svatova na konjima i dr.; uz obične ivanjske vatre i ophodi sa zapaljenim bakljama (lilama, mašalama); običaj paljenja badnjaka (posebno spremljenog panja ili stabla) ili kićenje kuće takvim badnjakom u obliku poveće šušnjaste grane o Božiću; žrtve (pijetao, janje) kod početka gradnje kuće i posebna svečanost (naselje) kod useljivanja; nošenje različitih vrsta amajlija kod svih vjera, pa mnoštvo različitih drugih vjerovanja, još uvijek vrlo živih (najviše se toga održalo kod grčkoistočnjaka, dok je kod katolika i muslimana pod utjecajem crkve i vjere štošta nestalo, kao što je to i inače u folkloru, naročito u običajima).
Ova etnografska slika ne može biti ni izdaleka potpuna. Danas još nema za to dovoljno ni sistematski sabranoga materijala, ni potrebnih predradnja, a pogotovu nema još napisanoga pregleda bosansko - hercegovačke etnografije. Vrlo mnoga i važna pitanja ima još riješiti etnološka nauka. Ipak se, analizirajući ono, što je poznato, može već sada razabrati u etnografskom sastavu B. i H. nekoliko vremenski i genetički različitih slojeva. Najstariju podlogu čine svakako razmjerno vrlo obilno zastupani elementi kulture starih stanovnika Balkana iz predrimskoga vremena (na pr. muška okrugla kapa, lončarstvo s ručnim kolom, kamen na ognjištu za naslanjanje drva, pa zacijelo običaj tatauiranja i »ojkanje« u muzici), od kojih se nekoji nalazi iz prehistorijskih iskopina na bosansko-hercegovačkom području napadno podudaraju s današnjim živim pojavama narodne kulture (na pr. pekve, nekoji oblici kovnog nakita, ornamentirani glineni utezi za ribarske mreže, teška drvena kola, čun od izdubena debla s glinenim ognjištem u sredini i dr.). Posredstvom tih najstarijih stanovnika po svoj prilici dospjela su u današnju narodnu kulturu i nekoja dobra prvotno općeno mediteranska ili s bližega Istoka (na pr. jaram s teljizima, možda i epske gusle), pa rimska (po jednoj tezi vjerojatno je tu izvor na pr. krsne slave). Nakon toga razlijevaju se nad ovim našim područjem bar dva različita slavenska vala, koji su odlučni u prvom redu za jezik, a djelomice i za kulturu, naročito duhovnu, današnjeg stanovništva. Tokom srednjega vijeka, a i u kasnije vrijeme, pristupaju k tome mlađi utjecaji ostataka staroga romanizovanog stanovništva, vlaških stočara (na pr. sitno stočarstvo, ako ne cijelo, bar neke pojedinosti kod toga, vjerojatno običaj »čarojice«). Preko toga svega dolazi s Turcima opet jak istočnjački sloj, koji je učinio, da su b.-h. muslimani potpali gotovo potpuno pod utjecaj istočnjačke, dijelom i turske, kulture, bar u vanjskom načinu života, a ostavio je i dubokih tragova u mentalitetu, jeziku i kulturi kršćanskoga stanovništva, i to ne samo izvana (u nošnji, hrani, kućnom uređaju), nego je prodro i dublje (u neke običaje, vjerovanja, kozmogonijske predodžbe, kao što je uopće sav život, pa i mnogi stari slavenski običaji, prožet tursko-arapskom terminologijom). Nasuprot tome ne daju se u seljačkoj domaćoj kulturi utvrditi nikakvi utjecaji manjih narodnih skupova, koji su kao doseljenici živjeli ili žive na području B. i H., na pr. Grka, sredovječnih rudara Sasa, španjolskih Židova, pa u novije vrijeme naseljenih Poljaka, Ukrajinaca i Nijemaca u sjev. B. Ovako šareno sastavljenu etnografsku strukturu još su više zamrsile česte unutrašnje seobe, od dolaska Turaka pa do najnovijih vremena, uglavnom s istoka na zapad i s juga na sjever.
LIT.: Prilično obilna literatura razbacana je po časopisima, u prvom redu u ZNŽO (Zagreb), Srpskom etnografskom zborniku (Beograd), a osobito u GLZM (Sarajevo, od 1889 dalje). Važnije su od tih radnja: I. Klarić, Kralje (u Tur. Hrvatskoj), ZNŽO, sv. 6., 1901; I. Šajnović, Kola (u Bosni), ZNŽO, sv. 3., 1898; A. Nuić-S. Rubić, Duvno (Županjac u B.), ZNŽO, sv. 4., 1899; A. Radić, Izvješće o putovanju po B. i H. ..., ZNŽO, sv. 4., 1899; R. Meringer, Pučka kuća u Bosni i Hercegovini, GLZM, 1899; Š. Soldo, Tipovi kuća i zgrada u pređašnjoj B. i H., Beograd 1932; V. Ćurčić, Narodno ribarstvo u B. i H., GLZM, 1910, 1913, 1915, 1916; J. Popović, Ljetni stanovi (na različnim b.-h. planinama), GLZM, 1930—36; V. Čurčić, O lončarstvu u Orubici, GLZM, 1910; Ć. Truhelka, Tetoviranje katolika u B. i H., GLZM, 1894; Isti, Historička podloga agrarnog pitanja u B., GLZM, 1915; E. Lilek, Bilješke o zadružnim i gospodarstvenim prilikama u B. i H., GLZM, 1900; L. Kuba, Pjesme i napjevi iz B. i H., GLZM, 1906—11; T. Bratić-St. Delić, Narodne igre sa sijela i zbora u Gornjoj Hercegovini, GLZM, 1905; E. Lilek, Ženidba i udadba u B. i H., GLZM, 1898; Isti, Vjerske starine iz B. i H., GLZM, 1894; T. Bratić, Pabirci iz nar. medicine u H., GLZM, 1903; L. Glück, Rezultati tjelesnog mjerenja 140 b.-h. vojnika, GLZM, 1891; zatim Ć. Truhelka, Domaća tekstilna industrija u B. i H., Školski vjesnik, Sarajevo 1889; V. Ćurčić, Starinsko oružje, Sarajevo 1926; N. Buconjić, Život i običaji Hrvata katoličke vjere u B. i H., Sarajevo 1908; A. Hangi, Život i običaji muslimana u B. i H., Sarajevo 19072; Ć. Truhelka, Studije o podrijetlu, Zagreb 1941; J. Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Zagreb 1922. B. B-ć.
Migracije. Područje između Drine, Save, Dinare i Une naselila je dinarskoposavska struja hrvatskoga naselja, koja je isto tako zahvatila i zemljište između Dunava, Vuke, Papuka, Psunja i Save. Govorna značajka te struje bio je ikavski govor i čakavsko narječje, koje je, što je bilo dalje od Dinare i Une, imalo sve više istih bitnih elemenata sa štokavskim narječjem. Sama značajna zamjenica — ča — od vremena pisanih spomenika ne postoji dalje na istok od Psunja, Unca i istočnoga dijela Dinare, ali se mnoge druge osebujne čakavske odlike tvrdokorno čuvaju na cijelom tom istočnom području dinarskoposavske struje. Osobito se to vidi kod izgovora starih grupa — -skj- i -zgj-, -dj-, -lj-, koje naselje te struje po čakavskom narječju govori u obliku -šć-, -žđ-, -j- i -j-, po čemu se potpuno razlikuje od susjednih čistih štokavaca, koji te glasovne grupe izgovaraju: št, žd, đ i lj. Govorni razvoj naselja na tom području od Dinare do Drine, a prema tome i pripadanje spomenutoj struji, možemo prema sačuvanim pisanim spomenicima pratiti u dovoljnoj mjeri od 13. st. Mnogo nam u tom pogledu pomaže i govor današnjega stanovništva na tom zemljištu, koji je doduše posljedak daljnjega razvitka, ali u sebi čuva staru svoju govornu podlogu.
Prema tome govornome stanju utvrdit ćemo u prvom redu, da je ikavsko-čakavska struja u svojem naseljenju zahvatila ne samo Povrbasje i Pobosanje, nego i donje i srednje Lijevo Podrinje i poveći dio toga zemljišta uz gornju Drinu oko Čajniča i Foče. Na jugozapadnoj strani u Poneretavlju ona je obuhvatila desni dio, ali je prvotno opsezala i lijevu stranu, gdje su Bjelemić, Ulog, Konjic, Podveležje, Stolac i Dubrave bili daleko u srednji vijek ikavski. Jugoistočnije od tih krajeva, uz gornji dio Drine, u sklopu Durmitora, uza Zetu i Moraču. Pivu, Taru, Lim i Ibar nastala je u 12. i 13. st. takva govorna podloga, da se na njoj do svršetka 13. st. s jedne strane razvio jekavski (ijekavski) govor, a s druge strane čisto štokavsko narječje. Pisani spomenici sa toga zemljišta od početka 14. st. donose već pravilne jekavske oblike. Taj novi govor pokazao je odmah u prvom razdoblju svoga opstojanja veliku životnu snagu. Već s kraja 14. i u početku 15. st. počeo je on prodirati prema zapadu i sjeveru u ikavsko, a prema istoku u ekavsko područje. U to vrijeme postoje spomenici sa Lijevoga Poneretavlja, u kojima se miješaju nepravilno ikavski i jekavski govor, čakavsko i štokavsko narječje, u krajevima, gdje su onda s vremenom, postepeno, nadvladali jekavski govor i štokavsko narječje. Taj je proces proveden i u dubrovačkom Primorju, gdje su se oba govora i narječja miješala još u 15. st.
Štokavsko narječje i jekavski govor primili su u 13. st. na tom zemljištu od Zete i Morače do srednje Drine i Ibra i oni mnogobrojni Vlasi, koji su se u tom kraju od starine nalazili, govoreći do 12. st. svoj stari romanski jezik. Već rano u 13. st. ti su Vlasi primili jezik Hrvata, s kojima su nekoliko stoljeća zajednički živjeli, te su u tom stoljeću postali dvojezični. Poslije stanovitoga vremena, a svakako u 14. st., napustili su oni svoj prvobitni romanski jezik, te su ostali samo pri hrvatskom, koji je bio potpuno štokavski, jekavskoga govora i podloge, na kojoj se je nešto kasnije razvila nova štokavska akcentuacija. Ti su zetskopodrinski Vlasi, kako su u svom starom kraju bili razmjerno vrlo mnogobrojni, već u 14. st., prije početka prodiranja Turaka na to zemljište, u svojem pastirskom gospodarstvu prelazili na područja s lijeve strane Drine, u Foču, Čajniče, Goraždu, Višegrad, Rogaticu, Kalinovik i postepeno se naseljavali po tim krajevima. Pomiješavši se u zajedničkom životu u istim socijalnim prilikama sa starosjedilačkim Vlasima toga područja, koji su na tom tlu od starinaca Hrvata primili ikavski govor, s drugim govornim značajkama, imali su prilike, da na njih govorno djeluju. Tako i nalazimo, da su u vrijeme velikih seoba u turskom prodiranju, od 1450 dalje, svi podrinski Vlasi štokavci i jekavci, dok su starosjedioci Hrvati sa toga zemljišta u tom razdoblju još uvijek ikavci s očitim čakavskim značajkama.
Vlasi su bili i prvi, koji su u vrijeme turskoga prodiranja selili u Bosnu u većim skupinama, i onda opet na bosanskom području svojim stalnim kretanjem izazivali pomicanje stanovništva. Vlasi su se u to doba razlikovali po vjeri i po govoru. Oni između njih, koji su živjeli u Poneretavlju i po zemljištu, bližem tima krajevima, bili su katolici ili patareni ikavci, čakavskoštokavskoga govora, kao i Hrvati, s kojima su bili u simbiozi do dolaska Turaka nekoliko stoljeća. Vlasi od Zete, Pive, Tare, Lima i Staroga Vlaha, koji su već od 13. st. bili mnogobrojni, bili su grčkoistočne vjere, jekavci i štokavci. U svom napredovanju Turci su već u prvim desetljećima 15. st. krenuli ove druge Vlahe, koji su uz njih svom dušom pristali, jer su im donijeli slobodu kretanja, pristup u svoje ratničke organizacije, viši socijalni položaj i izgled na bolje prilike života. Sa svoje strane Turci su odmah iskoristili pozitivne i negativne značajke tih Vlaha, koji su stjecajem prilika i jednakim načinom života kroz stoljeća na pastirskoj podlozi i na prenošenju trgovine stekli velika iskustva u terenskoj službi, u poznavanju okolnih krajeva i puteva i u vještom prodiranju u tuđe zemlje. Na toj osnovi Turci su te Vlahe ubrzo uzeli u svoju ratnu organizaciju, u kojoj su im trebali poslužiti i kao iskusni prevoznici, prenosnici i inače u različitim podvoznim četama, ali i kao pouzdani članovi uhodarske i izvještajne službe. Živeći kroz stoljeća na najnižem društvenom stupnju, bez svoje zemlje, bez stalnoga doma, u gospodarskom životu uvijek ovisni o ratarskom i trgovačkom naselju, Vlasi su postepeno u sebi stvorili duhovnu podlogu, na kojoj je nastala želja za stalnim imutkom, stečenim na ma koji način. Otuda se kod njih javljaju vrlo često presizanja u tuđe dobro, a na toj osnovi rađala se u njih i čežnja za plijenjenjem, otimanjem i robljenjem. Ratničkim osiguravanjem svojih katuna i turma, mnogim ubojnim napadanjem na ratarska i trgovačka naselja, a osobito čestom vojničkom službom u skupu ili pojedinački kod mnogih velikih posjednika, knezova i vladara svoga kraja Vlasi su stekli i bogato ratno iskustvo, napose u napadanju iz potaje i u četovanju. Turci su sve te pozitivne i negativne značajke uočili već kod onih Vlaha, koje su zatekli u južnijim dijelovima Balkana, u Tesaliji, na Pindu, u Rodopama, oko Skoplja i Kopaonika. Oni su već i dijelove tih još potpuno romanskih Vlaha dignuli i u svojoj ratničkoj organizaciji doveli do početka 15. st. u Lijevo Podrinje i u Stari Vlah. Ali na tom podrinskom, zetskom, poibarskom i starovlaškom zemljištu Turci su našli za svoje vojničke pothvate najbolji vlaški elemenat, od kojega su oni odmah u svojem prvom prodiranju u jugoistočnu Bosnu, a pogotovu u osvajanju daljnjih zapadnijih i sjevernijih bosanskih krajeva načinili u svojoj vojsci izvrsne čete, koje su im služile s jedne strane u podvoznoj i izvještajnoj službi, a s druge strane u četničkim i martološkim odredima. Može se mirne duše utvrditi činjenica, da su Turci upravo s pomoću tih balkanskih, zetskih, podrinskih, poibarskih i starovlaških Vlaha u jednu ruku pokorili istočni dio, a pogotovu osvojili i držali zapadni i sjeverozapadni dio Bosne. Ti su Vlasi ujedno poslužili Turcima u naseljavanju svih slabo nastanjenih bosanskih krajeva, ostajući kroz nekoliko stoljeća stalno, neiscrpljivo vrelo novih naseljenika.
Prve od tih Vlaha Turci su u većem broju nastanili u rano vrijeme svojega prodiranja u Bosnu po krajevima s lijeve strane Drine od Srebrnice, Vlasenice, Rogatice, Višegrada do Nevesinja, a s tom su seobom zahvatili i Gacko, Bileću i Trebinje. Tako su u prvoj poli 16. st. grčkoistočni Vlasi popunili na tom zemljištu one manje svoje skupine, koje su na pastirskoj podlozi u te krajeve došle još prije turskoga gospodstva. Od toga vremena kroz nekoliko daljnjih stoljeća ta crta od Trebinja do Srebrnice ostaje otvor, kroz koji neprestano ulaze u Bosnu novi Vlasi, ili se sa toga lijevoga Podrinja, od Gacka, Bileće i Trebinja vrše stalne vlaške seobe prema sjeverozapadu, sjeveru i sjeveroistoku Bosne. Ti krajevi zajedno sa zemljištem od Staroga Vlaha preko Ibra, Lima, Morače do Zete, središnje su područje naseljivanja grčkoistočnoga naselja u Bosnu, jer tih seoba nema u tom razdoblju ni iz Mačve, ni Pomoravlja ni drugih strana Srbije. U tom smislu treba shvatiti i Kuripešićev navod, da su u vrijeme turskoga zagospodarenja u Bosnu doselili mnogobrojni Vlasi (Ćići) iz Srbije.
Katolički i patarenski Vlasi stanovali su do dolaska Turaka najviše na pastirskim zemljama s obje strane Neretve, pa visokim planinama od Dinare do Vrbasa, u sjevernijem dijelu na Grahovu i oko Unca, a po istočnim krajevima po gorskim dijelovima od Bosne do Drine. Oni su bili razmjerno mnogobrojni u zapadnijim stranama, a prema Drini bilo ih je više osobito u Glasincu, Boraču, Kalinoviku, Foči i Goraždu. Kao i svi Vlasi i oni su bili vrlo pokretni, vršeći seobe po svim planinskim dijelovima Bosne, najviše dakako po zemljištu od Dinare do Bosne i Vrbasa bliže moru, prema kojemu su bila upravljana glavna njihova seljenja i radi mogućnosti mijenjanja ljetne i zimske paše i zbog prenošenja i prevoženja trgovačke robe s mora na kopno i obratno. Stalni putovi tih Vlaha vodili su k moru preko Ljubuškoga, Posušja, Imotskoga, dolinom Neretve i preko Dubrava i Hrasna. Njihova su naselja već u drugoj poli 14. st. oko Glamoča, Unca, oko srednjega Vrbasa i u planinskom dijelu Usore bila toliko jaka, da su radi njih podignuti u to vrijeme franjevački samostani u Kninu, Vrhrici, Krbavi, Glažu i Alšanu, koji su trebali da održe katoličanstvo u njih, ili da ih na tu vjeru prevedu. U turskom napredovanju u te krajeve dijelovi tih Vlaha prebjegli su na hrvatsku stranu, osobito oni u zapadnijim krajevima, gdje su doživjeli sudbinu ostaloga hrvatskoga stanovništva. Veći dio njih pristao je odmah uz Turke, te je kasnije u jednom svom dijelu, kada se je izmiješao s podrinskima Vlasima, prešao na grčkoistočnu vjeru i izgubio se u tom vlaškom naselju. I danas još pokazuju mnoga prezimena, napravljena od čistih katoličkih imena, u Vlaha zapadne i sjeverozapadne Bosne, Pounja, Like i kninskoga područja, da su im nosioci nekada bili katolici. U hrvatskom naselju Bosne do turskoga prodiranja nije inače bilo većih seoba. Spomenici su zabilježili, da je jačih pokreta u tom pogledu bilo samo za vrijeme žestokih vjerskih borbi, u kojima su patareni selili iz jednoga kraja u drugi. Takva je veća seoba bogomila bila iz središnje Bosne u Hercegovinu.
Velike promjene u stanovništvu Bosne donijeli su istom prodiranje i gospodstvo Turaka u toj zemlji. Te su promjene toliko velike, da su one iz temelja izmijenile sliku naselja i cijelom su žiteljstvu dale sasvim novu podlogu. One uz to nisu izvršene samo u jednom vremenu, nego su se događale neprestano od početka turske vladavine pa gotovo do njena svršetka. Stoga su posljetci tih promjena u Bosni mnogo veći, nego u ikojem drugom hrvatskom kraju.
Iako se slika naselja bosanskoga mijenjala gotovo neprestano od početka turskoga gospodstva pa do njegova svršetka, opet i to mijenjanje pokazuje tri očita razdoblja, od kojih svako ima svoje značajke, osnovane na velikim i odsudnim povijesnim događajima, koji su duboko zasijecali u bit naroda.
Prvo je razdoblje vrijeme turskoga prodiranja, uvođenja gospodstva i vladanja do katastrofalnih poraza kod Beča, u Madžarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji. U početku toga razdoblja provedeno je glavno muslimanjenje, koje je već samo po sebi donijelo velike promjene, a te su zahvatile i sam smještaj naselja i društvovni dio stanovništva. Na islam su prešli u prvom redu gotovo svi patareni. U 15. st., a osobito pred glavno ulaženje Turaka u središnju Bosnu, pristaše bosanske crkve bile su u staroj Bosni vrlo jake, a u mnogim njenim krajevima i gotovo isključivo stanovništvo. Takva su patarenska područja bila poglavito Podrinje, Vrhbosna, Glasinac, Borač, Kalinovik, Nevesinje, Gacko i Bileća. Na tom zemljištu pred turski dolazak gotovo i nije bilo organizacije katoličke crkve. Razmjerno vrlo jaka bila je bosanska crkva i u središnjoj Bosni, u Visokom, Kreševu, Fojnici, Rami, Uskoplju, Travniku, Kotoru, Jajcu, Zenici, Žepču, Maglaju, Gračanici, Solima i oko Olova. Po svim tim krajevima bila je uređena i katolička crkva, ali su patareni bili mnogobrojniji od katolika, ili su im po snazi bili barem jednaki. Takav je odnos postojao i u Srebrnici i Zvorniku, a po svoj prilici i u Bijeljini. U 15. st. prišli su bosanskoj crkvi u jačoj mjeri i zapadniji dijelovi Bosne, Završje i Dolnji krajevi, u kojima je organizacija katoličke crkve bila slabija. U Posavini, u Poneretavlju i oko Trebinja katolici su bili mnogo jači i na tom zemljištu bilo je razmjerno mnogo katoličkih crkava i samostana. Na muslimanstvo prešli su u početku turskoga vladanja i katolici u stanovitu broju, slijedeći u miješanim krajevima primjer svojih susjeda patarena. Kako su među starosjediocima Hrvatima od vremena turskoga gospodstva bile samo dvije vjere, muslimanska ili katolička, u kasnijem dijelu toga razdoblja prelazili su na islam od Hrvata naravno samo katolici. Toga muslimanjenja starosjedilačkih katolika bilo je osobito s kraja 16. st. i kroz cijelo 17. st. O tome postoje donekle i izvještaji katoličke crkvene organizacije.
Do polovine 16. st. već je uglavnom, osim na zemljištu oko Bihaća, bilo svršeno prelaženje starosjedilaca Hrvata u Bosni na islam, te se za to vrijeme mogu utvrditi ovi posljetci: Gotovo potpuno prešli su na muslimanstvo starosjedioci Hrvati u cijelom lijevom gornjem i srednjem Podrinju od Gacka do Srebrnice, u Vrhbosni, Glasincu i Vlasenici, u krajevima, koji su i prvi pali pod Turke. To se ubrzo dogodilo i u Bileći, Nevesinju i Kalinoviku, tako da je starinačko naselje u jugoistočnom dijelu Bosne, prešavši na islam, prišlo Turcima u potpunoj svojoj snazi. S manjim iznimkama izvršeno je muslimanjenje i u Gornjoj Neretvi, na područjima Rame, Duvna, Livna, Glamoča, Ključa, Skoplja, Fojnice, Kreševa, Travnika, Visokoga, Zenice, Žepča, Maglaja, Gračanice, Kladnja, Srebrnice, Bijeljine i Zvornika. Na cijelom tom zemljištu samo je manji dio starosjedilačkoga stanovništva, i to onaj, organizovani u katoličkoj crkvi, ostao pri svojoj vjeri. Prema broju muslimana ti su katolici bili u malom omjeru, Na svakom od tih područja nije bilo, po popisima iz 17. st., više od 100—200 kuća katolika, koji su nešto jači od toga broja bili u to vrijeme samo na prostranom maglajskom i na kladanjskom zemljištu. Sva ta područja sačinjavaju upravo središnju Bosnu, koja je došla pod Turke do g. 1463. Kako se vidi, glavna su muslimanjenja starosjedilaca i provedena na onom starobosanskom području, koje su Turci zadobili u svojim prvim pothvatima na tom zemljištu.
U ostalim obodnim područjima Bosne prema Savi, Sani i Uni stanje muslimanjenja i ostajanja pri katoličkoj vjeri starosjedilaca bilo je nešto drugačije. Ti su krajevi s jedne strane došli kasnije pod tursku vlast, a u drugu ruku u njima je do Turaka bila razmjerno vrlo jaka katolička organizacija, koja je mogla uspješno djelovati i u vrijeme pokreta za prelaženje na islam. Stoga se i dogodilo, da su na tome zemljištu starinci Hrvati već prema prilikama ili u većem ili u manjem razmjeru primali novu vjeru, ili su ostajali pri staroj katoličkoj. Može se utvrditi općenito, da su područja Brčkoga, Gradačca i Dervente u većini održala katoličku vjeru, a sva ostala da su u većem broju prešla na muslimanstvo. To primanje islama ipak nije zahvatilo toliko starosjedilačkoga naselja, kao što je to inače bio slučaj u Bosni. U svakom od tih područja ostala je po koja tisuća kuća katolika, što se dogodilo i u tri zapadna kotara, dubičkom, prijedorskom i novskom. Jedino u četiri najzapadnija područja, krupskom, petrovačkom, bihaćkom i cazinskom, događaji su išli drugačijim tokom. U prvom redu ti krajevi u vrijeme turskoga prodiranja nisu bili sastavni dijelovi Bosne, nego Hrvatske, te je u njima bila na drugoj osnovi i ratna organizacija, koja se s Turcima borila i njihovo napredovanje stanovito vrijeme zaustavljala. Posljedica je toga stanja bila, da su s toga zemljišta vršena iseljavanja dalje na zapad i sjever, a u borbi bilo je i gubitaka, koji su bili to veći, što je područje dolazilo kasnije pod tursku vlast. Tako su u naselju nastajale praznine, koje su trebali ispuniti doseljenici sa turskoga područja. Na taj je način dolazilo u te krajeve pod turskom vladom u stanovitom dijelu i novo stanovništvo, koje je doduše bilo hrvatsko, ali nije bilo starinačko na tom tlu, nego dalje istočnije i jugoistočnije. Prvo su na tom zemljištu Turci osvojili područja Velikoga Pseta, Cvjetnića i Unca, koja su im pala u ruke do 1522, i to bez ikakve borbe, gotovo onako, kako se to provelo u središnjoj i zapadnoj Bosni. Razlika je bila samo u tome, što se jedan dio stanovništva prije prijelaza toga zemljišta u tursku vlast iselio u sjeverozapadnu Hrvatsku i dalje na sjever u Austriju i zapadni dio Madžarske. To su bili članovi hrvatske ratne organizacije i posjedničkoga plemstva, koji su imali dobre veze s organizacijama dalje u Pounju, Lici i Pokuplju. Ostalo stanovništvo dočekalo je tursku vlast i prišlo joj je u punu broju, prešavši i na islam bez iznimaka. Ono je onda organiziralo novu vlast sa središtem u Bilaju i sa jačim tvrđavnim naseljima u Uncu, a u Desnom Pounju u Ostrovici. Na tom zemljištu bilo je odmah u prvim godinama turske vlade razmjerno mnogo muslimanskoga ratarskoga starinačkoga stanovništva, tako te većega doseljavanja iz Bosne nije trebalo ni biti. Na područjima krupskom, cazinskom i bihaćkom, koja su Turci zadobili u postepenoj borbi sa značajkom pravoga njihova ratovanja s obilnim četovanjem, plijenjenjem i robljenjem, bilo je mnogo više iseljavanja, a inače su i ratni gubitci bili veći. Ipak je tu ostalo dosta starosjedilačkoga naselja, koje je dočekalo tursku vlast, pristupilo joj, prešlo na islam i unišlo spremno u novu državnu organizaciju. Ali su na tom pounskom zemljištu ostale stanovite praznine i na ratarskom tlu, koje su vlasti ubrzo popunile, kako je rečeno, novim ratarskim doseljenicima iz bosanskih susjednih i podaljih krajeva. Vrlo je jaka značajka toga zemljišta od Cvjetnića do Cazina, da su starosjedioci hrvatski, koji su dočekali tursku vlast, prešli na muslimanstvo u potpunom broju. Katoličku vjeru održalo je jedino u bihaćkom području četrdesetak kuća. U tom prelaženju na islam ovo pounsko zemljište sliči Lijevom Podrinju od Foče do Srebrnice, Vlasenici, Vrhbosni, Gornjem Poneretavlju, Nevesinju, Gacku i Bileći, gdje su starosjedioci Hrvati isto tako stotinu godina prije u potpunu broju primili muslimansku vjeru i prišli Turcima. Razlika je između ta dva kraja u tome, što su u jugoistočnom dijelu Bosne Hrvati prešli na islam iz bosanske, a u Pounju iz katoličke crkve.
Posavskim i donjovrbaskim područjima odgovaraju po stanju muslimanjenja i ostajanju pri katoličkoj vjeri Srednje i Donje Poneretavlje, Blato, Posušje, Ljubuški, Stolac, Hrasno i Ravno, gdje su hrvatski starosjedioci prelazili na islam, ali su u veliku broju ostajali i katolici. I tu je prije turskoga dolaska bila jaka katolička crkvena organizacija, koja je mogla uspješno djelovati u vrijeme prodiranja Turaka i u prvim desetljećima njihova vladanja.
Muslimanjenje donijelo je u Bosnu u prvom redu velike socijalne promjene, koje su onda bile uzrok manjim kretanjima stanovništva. Muslimani postali su naravnim putem povlašten elemenat, koji je davao ratnike, posjednike, trgovce, obrtnike i slobodno ratarsko naselje. Ratnička organizacija, uvedena gusto po cijeloj zemlji, izazvala je ubrzo razvijanje pokraj tvrđava trgovačkoobrtničkih podgrađa, iz kojih su opet nastajali veliki i bogati gradovi. Uz obrtnike i trgovce u njih su se naseljavali i posjednici iz okoline, tako te su gradovi dobivali značaj velikih naselja sa mnogo mahala i kulturnih i socijalnih ustanova, čega nije bilo prije Turaka u Bosni. Glavni elemenat odmah su od početka u tim gradovima, sasvim prirodno, bili muslimani, koji su u mnogima od njih bili i isključivo stanovništvo. Naseljavanje tih gradova bilo je, prema tome, prvo veće kretanje naselja u Bosni, koje se osobito osjetilo tamo, gdje su ti gradovi već u početku turskoga gospodstva naglo i nenaravno narasli. U prvom redu to se dogodilo u Vrhbosni, koja je brzo postala središte turske vlasti na prvom osvojenom zemljištu i dobilo novo tursko ime, koje i danas nosi. U 16. st. već je u Sarajevu bilo preko 5000 kuća, gotovo samih muslimanskih. Naglo je porasla i Banja Luka, koja je u tom stoljeću imala nekoliko tisuća gotovo samo muslimanskih domova. Ostali gradovi nisu bili tako veliki u to vrijeme, ali ih je poveći broj imao i po nekoliko tisuća stanovnika. Sarajevo nastanili su u prvom redu naseljani iz okoline, ali je u tom sudjelovalo i dalje zemljište, osobito Trnovo, Rogatica i Vlasenica. To je glavni razlog, da su upravo na tim područjima nastale praznine, koje su turske vlasti trebale popuniti. Isto je stanje sedamdesetak godina kasnije nastalo i kod Banje Luke, gdje je okolno starinačko stanovništvo sišlo u velikom broju u taj grad, dalo mu muslimanski značaj i održalo ga takvog kroz nekoliko stoljeća, ali je ostavilo iza sebe mnogo puste zemlje, koje je trebalo nanovo naseliti.
Još u vrijeme prodiranja Turaka i u prvih nekoliko godina njihova gospodstva, dok je još provođeno prelaženje na islam i turska se vlast utvrđivala, izvedena je prva veća seoba hrvatskih starosjedilaca iz Bosne u druge susjedne hrvatske krajeve. U njoj su sudjelovali oni, koji su kao članovi ratničkih organizacija, pristaše kraljeva dvora, i kao jači pobornici katoličke crkve bili u borbi i s turskom vojskom i upravom i s patarenskom organizacijom, te su ili morali ostaviti svoju zemlju ili su voljeli seliti, nego živjeti u njoj u novim prilikama. Stoga ta seoba nije provedena u većim skupinama, koje su zahvatile šira područja, nego ili pojedinački ili u manjim skupovima iz različitih krajeva srednje, zapadne i posavske Bosne. Ona je upravljana u primorje, osobito u Split, Šibenik i Zadar, u Senj, Pounje, Pokuplje, sjevernije u Polonje, Zagorje i dalje sjevernije u Porablje i Podunavlje. Preko Save prešli su i veći skupovi, osobito na zemljište, zapadno od Gradiške i Požege. Na to područje stare Križevačke župe izvršene su i veće seobe sa desne strane Save, ali ne poslije pada Bosne, nego u teškim borbama o Jajački banat pod kraj 15. i u početku 16. st. Zabilježeno je takvo veće seljenje prvih godina 16. st., kada su turski vlaški četnici udarali na vrbasku župu, a osobito na Livač i njegovu okolinu. Sa toga zemljišta prebjeglo je tada oko 150 porodica na područje Bijele Stijene, gdje su ti preseljenici od kuge i neimaštine naredne godine većinom propali. Inače su ti bosanski preseljenici velikim dijelom u Pounju, Pokuplju, u Senju i na području oko Knina i Sinja unišli u hrvatsku ratnu službu, po primorju u većim mjestima u trgovce i obrtnike, a gdje su se doselili u većim skupovima, tu su prešli i na ratarsku zemlju, osobito u sigurnijim krajevima. Kao ratari najviše su se i održali, i iz toga bosanskoga raseljenoga naselja ima i danas potomaka u povećem broju u Pokuplju, oko Samobora, a ponešto i u Polonju, zapadnoj Podravini i u Zagorju. Kako ti bosanski naseljenici nisu nigdje nastupili u većim skupinama, nisu mogli ni održati svoje govorne i etnografske značajke, te su se izgubili u novoj sredini, koja im je očuvala podrijetlo samo u prezimenima. Već u vrijeme doseljenja mnogi su od tih doseljenika dobili toponomastično ime Bošnjak, Bosanac, Bošnjo, Bosno ili slično izvedeno, koje im potomci i danas nose kao siguran dokaz, otkuda su došli.
Nešto vremena poslije te seobe, iz Bosne je izvršeno novo seljenje, koje je po svojem obimu bilo mnogo veće, a po svojim posljedicama i puno znatnije, nego ovo navedeno. Može se reći, da je to i bila zapravo prva seoba iz Bosne, koju su izvodile velike skupine sa cijeloga bosanskoga područja, različitoga značaja i jakoga utjecaja na zemljište, na koje su preselile. To je seoba, kojom su veliki brojevi pomuslimanjenih bosanskih starosjedilaca naselili susjedne krajeve, što ih je turska vojska redom poslije pada Bosne osvojila. Naseljavanje tih novih područja bila je državna turska potreba i stvar turske politike, te je ono stoga provedeno s velikom organizacijom i na osnovi bogatoga iskustva, koje su turske vlasti stekle u dotadanjem koloniziranju srednjega i južnoga Balkana. Prema toj dobro iskušanoj osnovi turske su vlasti u novoosvojenim krajevima najprije postavljale jaka tvrđavna naselja, koja su sastojala od stalnih udomljenih četa, vojnoga, upravnoga i sudskoga činovništva, posjednika na vojnom i upravnom temelju, većega broja članova vojnikluka, organizacije slobodnih seljaka maloposjednika, koji su zemlju stekli služeći u vojsci, i najposlije od trgovaca, obrtnika i svega onoga stanovništva, koje je potrebno u većem gradskom naselju. Turci su svoje zemlje prema bizantskom uzoru dijelili na sandžake, a ove na pojedine kotare. Svaki kotar imao je barem jednu jaku tvrđavu, koja je bila sjedište vojnih i upravnih vlasti. Pokraj takvih tvrđava oni su i osnivali svoja veća tvrđavna naselja. Njih je, naravno, bilo i pokraj drugih tvrđava u kotaru, koliko su bile očuvane i održavane. Osim tvrđavnoga naselja Turci su u osvojenim krajevima nastanjivali i svoje ratarsko naselje, ako je za to bilo uvjeta. Ratarsko njihovo stanovništvo sačinjavali su uglavnom članovi spomenute organizacije vojnikluka, koji su dobili u kotaru ratarske posjede, ali su za njih služili stalno u vojsci. U Bosni ta je vojnička organizacija bila vrlo raširena, a iz nje je prenesena i na susjedne osvojene krajeve. Ona je zapravo bila srž muslimanskih starosjedilaca u Bosni, te je i mogla dati najviše preseljenika u druge krajeve, gdje su oni mogli prijeći i u ostale socijalne turske redove. Značajno je, da je za kolonizaciju zapadnijih i sjevernijih hrvatskih krajeva i osvojenih madžarskih područja Turcima mogla u to vrijeme poslužiti jedino Bosna. Nijedna druga susjedna turska zemlja nije u to doba imala veći broj muslimana, koji su mogli sudjelovati u toj turskoj kolonizaciji. Turci su se stoga u tom radu obilno okoristili tom činjenicom, te njihova politika u Bosni nije mogla štetovati ni zbog toga, što se je izvela velika seoba toga državi vjerna naselja u druge krajeve. Treba uzeti na um, da je ta kolonizacija provođena razmjerno i vrlo rano, uglavnom u prvoj poli 16. st., dakle u drugom i trećem naraštaju pomuslimanjenih bosanskih starosjedilaca. Iz tih momenata upravo se i vidi, koliko je to muslimansko naselje u Bosni već u prvom svojem vijeku bilo razvijeno i snažno.
Seoba pomuslimanjenih bosanskih starosjedilaca izvršena je u to vrijeme u sve susjedne hrvatske i madžarske krajeve, koje je turska vojska osvojila i zaposjela. Ona je bila slabija tamo, gdje su starosjedioci i u tim krajevima odmah u početku turskoga vladanja bili prišli novoj državnoj organizaciji i primili islam. To je osobito bio slučaj u Srednjoj Slavoniji, u kojoj je muslimanjenje bilo razmjerno jako, i donekle u Srijemu, gdje je islam primilo mnogobrojno stanovništvo velikih trgovačkoobrtničkih mjesta u Podunavlju i u Fruškoj gori. U jednom dijelu područja između Neretve i Cetine, u Kačića Krajini, Radobilji, Brodariću i u Poljicama, starosjedilačko je hrvatsko naselje napravilo s Turcima ugovor, prema kojemu je ono obećalo vjernost novoj državi, ali je očuvalo svoje povlastice samostalnoga upravljanja, te se nije ni muslimanilo, a opet se s druge strane bosanski muslimani nisu u većem broju među njih naseljavali. Po svim drugim hrvatskim krajevima nastanjivanje bosanskih muslimana bilo je jako, negdje i mnogobrojno, već prema potrebama vojnoga i gospodarskoga položaja. U tom pogledu najjače je ono bilo na područjima, na kojima je starinačko naselje u turskom prodiranju u ratnim gubitcima i iseljavanjem uglavnom nestalo, te su turske vlasti našle puste zemlje. Takva su područja bila između Zrmanje, Gacke i Slunja, zapadno od Cernika i Orljave do potoka Čazme, a donekle i u Zakrču i Lijevom Pozrmanju, gdje je starosjedilaca ostalo malo. Na zemljištu od Krke i Cetine do Gacke i Slunja Turci su naselili veliki broj članova organizacije vojnik-luka, a ti su dobili mnogobrojne puste zemlje, na kojima su se mogli uspješno razvijati. Oni su ubrzo stvorili naselje, koje je tom području dalo značaj muslimanske zemlje, kao što je u 16. st. bila i zapadna Bosna. U to se područje mogu računati i Kosovo i Petrovo polje, Cetina, Zagorje, Imotska i Gorska župa, u kojima je iz turskoga prodiranja ostalo katoličkih starosjedilaca, ali je i pokraj njih i onih, koji su prešli na islam, bilo još dovoljno mjesta i za nove naseljenike. I u te su se krajeve nastanili mnogi bosanski muslimani, tako te je područje od Neretve do Gacke i Slunja u 16. st. imalo muslimanski značaj kao i Bosna. U južnijem dijelu tu su muslimanska jaka naselja bila u Vrgorcu, Imotskom i u njihovoj okolini sa nekoliko tisuća kuća i dobro uređenom vojnom, upravnom i sudskom organizacijom. Dalje sjevernije muslimanska su naselja bila Zadvarje, Čačvina, Radobilja, Kamen, Solin, Klis, Senj, Vrlika i Drniš, te je u tim tvrđavama i po selima oko njih opet bilo nekoliko tisuća muslimanskih domova. Drniš su Turci i osnovali i nadjeli su mu i svoje ime, te se je to novo gradsko naselje sa 400—500 kuća u 16. i 17. st. vrlo napredno razvijalo kao središte plodnoga Petrova polja, na kojem je uz mnogo starosjedilačkih katoličkih bilo i do tisuću muslimanskih porodica. Razmjerno je mnogo muslimanskoga naselja bilo u Zakrču i Pozrmanju, na zemljištu prema mletačkoj granici, koje su Turci i naselili svojim narodom radi obrane i sigurnosti. Tu je muslimana bilo i po tvrđavnim naseljima i po seoskoj ratarskoj zemlji, na kojoj su bili članovi vojnikluka. Već u 16. st. moglo ih je na tom području zajedno sa jakim stanovništvom u Kninu biti do 5000 domova, koji su cijelom tom zemljištu davali jak muslimanski značaj u svakom pogledu. Iako je na tom području od Neretve do Zrmanje i dosta starosjedilaca prešlo na islam, ipak su većinu muslimanskoga stanovništva činili bosanski doseljenici, koji su na to pogranično zemljište donijeli tursku državnu misao.
Područje od Gračaca i Zvonigrada do Gacke i Slunja Turci su naselili svojim narodom nešto kasnije, nego ono ispod Zrmanje, ali je i tu kolonizacija bila svršena do 1580. Ona je bila razmjerno i jača, jer je morala nastaniti zemljište, na kojem starosjedilaca gotovo nije ni ostalo, te na njem i nije bilo muslimanjenja, osim možda u maloj mjeri. Tu je, prema tome, Bosna dala malone cijelo muslimansko naselje, kojega je po gradovima i po selima u 17. st. bilo 5000—6000 kuća. One su Lici i Krbavi udarile značaj prave muslimanske zemlje, o čemu su ostali i povijesni i predajni dokazi. To područje od Neretve do Gacke i Slunja mogli su uglavnom naseliti muslimani iz zapadne Bosne, koji su mu bili i najbliži. To nam dokazuje i činjenica, što se na cijelom tom zemljištu u 17. st. nalazilo malo muslimana, iako je na njem islam primilo u 15. st. gotovo cijelo starosjedilačko stanovništvo. Otuda se opet razabira, da je u nove krajeve iz toga dijela Bosne preselila većina muslimana, što su oni načinili ili prema programu turske vlasti ili vučeni željom za boljim zemljama. Na taj su način ostala sa malo naselja prostrana područja Hlivna, Kupresa, Duvna, Glamoča, Jajca, Varcar Vakufa, Grahova, Unca, Ključa, Sanskoga Mosta i Bilaja. Puste zemlje tražile su novo naselje, koje su turske vlasti u 16. st. i dovele.
Slavonija je pred tursku katastrofu pod kraj 17. st. imala jedno 100.000 muslimana, od kojih su na tome zemljištu mogle dvije trećine biti starosjedilačke, a jedna trećina podrijetlom uglavnom iz Bosne. U 16. st. Turci su držali između Save i Drave i područje od Ilove do Čazme, na kojem su jaka muslimanska tvrđavna naselja bila u Čazmi, Moslavini, Jelenskoj, koja su oni do kraja 16. st. napustili. Seljačko stanovništvo bili su muslimani u Slavoniji oko Požege, Kutjeva, Kaptola, Velike, Cernika, Pleternice, Gradišća, Orahovice i Mikleuša, a svagdje drugdje u toj zemlji držali su oni gradove, od kojih u većini i nije bilo kršćana. Muslimanski značaj imali su spomenuti krajevi od Gradišća do Cernika i dalje na zapad oko Sirča, Podravine od Virovitice do Moslavine, Podunavlja od Dalja do Zemuna i Fruška gora od Iriga do Rače i Manđelosa. Na cijelom slavonskom području sačinjavali su muslimani oko 50%, i to, kako se vidi, uglavnom gradsko naselje, u kojem su imali veliku većinu. Slavoniju su naselili, po naravi stvari, muslimani iz bližih joj krajeva Bosne, u prvom redu Posavine i sjevernijih dijelova zemlje.
U Madžarskoj bilo je muslimansko stanovništvo u 16. i 17. st. razmjerno vrlo gusto. To je tražila i turska državna politika, a i bogatstvo zemlje vabilo je doseljenike. Broj muslimana na tom turskom dijelu Madžarske u 17. st. išao je u nekoliko stotina tisuća. Uglavnom su to bila tvrđavna naselja s mnogobrojnim stanovništvom, ali je muslimana bilo i po trgovištima i većim selima. Osobito su njihova naselja bila jaka prema granicama, oko Kaniže, Sigeta, Boboče, Pečuha, Vesprima, Višegrada, Ostrogona, Stolnoga Biograda, u cijelom Podunavlju i Potisju i u Banatu. Ti su muslimani, kako se vidi iz različitih spomenika, govorili ili hrvatski ili madžarski, bili su, dakle, ili doseljenici ili pomuslimanjeni madžarski starosjedioci. Ovih drugih bilo je pogotovu u sjevernijim krajevima zemlje, gdje je prilaženja turskoj državnoj politici i prelaženja na islam među Madžarima bilo u jačoj mjeri. Hrvatskim jezikom govorili su muslimani u cijelom Podunavlju i u južnijim dijelovima oko Kaniže, Blatnoga jezera, Pečuha, Subotice, Sombora i u Banatu, ali je tih hrvatskih muslimana bilo i inače po cijeloj turskoj Madžarskoj. Po podrijetlu ti su muslimani mogli biti iz Bosne i Slavonije i donekle od hrvatskih starosjedilaca sa toga madžarskoga tla. Svakako je prve hrvatske muslimane Madžarskoj dala Bosna, kako je to tražila turska državna politika i jer su samo otuda u prvim godinama turskoga gospodstva u Madžarskoj mogli dolaziti pouzdani naseljenici. Kada su se kroz neko vrijeme državotvorni pokazali i slavonski starosjedioci muslimani, smješteni su i oni po turskim madžarskim krajevima, gdje je to trebalo. Ipak Slavonija nije mogla za tu kolonizaciju dati ni iz daleka toliki broj naseljenika, jer ih je zapravo i sama trebala, a Bosna je u 16. st. bila izrazita muslimanska zemlja. Veći dio hrvatskih muslimana u turskoj Madžarskoj bio je, prema tome, iz Bosne, a broj onih, koji su to naselje u 16. st. osnovali, morao je iznositi nekoliko desetica tisuća. U tako velikoj i važnoj kolonizaciji sudjelovali su poprečno svi bosanski krajevi, kako je to, naravno, tražila i služba ratničke organizacije, ali su sjeverniji dijelovi svakako dali više naseljenika, a to se vidi i otuda, što su oni do konca 16. st. izgubili veći dio svoga muslimanskoga stanovništva.
Najposlije bosanski muslimani sudjelovali su i u naseljavanju jednoga dijela tvrđavnoga muslimanskoga naselja u Srbiji, kao što su oni iz Hercegovine dali stanovit broj naseljenika Crnoj Gori. U Srbiji je razmjerno bilo malo muslimanjenja, te su osnovna tvrđavna naselja utemeljili kolonisti iz Turske i južnoga Balkana. U njih su postepeno ulazili, osobito po zapadnijem području, Bosanci, koji su u drugoj poli 17. st. i u 18. st. tima podrinskim krajevima davali i bosanski muslimanski značaj. U toj kolonizaciji sudjelovalo je najviše bosansko Podrinje od Bijeljine dalje na jug, te je to zemljište i u tome naseljavanju izgubilo dosta od svoga starosjedilačkoga muslimanskoga stanovništva. Tako je opet ono područje od Nevesinja, Uloga i Gacka do Trebinja, koje se u većem razmjeru pomuslimanilo do konca 15. st., a koje je inače sudjelovalo i u drugim muslimanskim seobama na sjever, dalo glavni dio muslimanskom naselju u primorju oko Kotora i Dubrovnika, a ojačalo je i velika trgovišta i tvrđavna podgrađa u Crnoj Gori, gdje njihovo hrvatsko podrijetlo ističe još u drugoj poli 17. st. turski zemljopisac Evlija Čelebija.
Radi toga velikoga naseljavanja u 16. st., a produženoga u stanovitoj mjeri i u 17. i donekle i u 18. st., u kojem su iz Bosne odselile dobre dvije petine tadanjih pomuslimanjenih hrvatskih starosjedilaca, ostali su veliki dijelovi te zemlje sa razmjerno malo stanovništva, a u svim krajevima uopće umanjio se broj naselja. Najmanje je raseljenika u tim seobama dala središnja Bosna, područje od Travnika, Zenice, Vareša i Olova do Konjica i Bugojna. S druge strane najviše su raseljeni pri tom obodni krajevi: Posavina, Podrinje, Pounje, Posanje, planinski sklop kraj Dinare i zemljište od Gacka do Trebinja. Od svih tih dijelova Bosne sa najmanje stanovništva poslije toga velikoga raseljavanja ostalo je sjeverozapadno područje, do crte, potegnute od Duvna preko Donjega Vakufa na Tešanj pa odonud međom između Prnjavora i Dervente na Brod. Na istočnoj strani gotovo su takvu istu sudbinu imala područja Srebrnice, Vlasenice, Zvornika, a osobito Bijeljine.
Velike praznine u stanovništvu Bosne, koje su tim seobama pomuslimanjenih hrvatskih starosjedilaca u 16. st. u druge krajeve nastale, turske su vlasti ubrzo ispunile novim doseljenicima, i tako je u to isto vrijeme poslije iseljavanja muslimana provedeno u Bosnu i novo useljavanje, koje je bilo toliko dobro organizirano, koliko i ono prvo. Turske su vlasti u koloniziranju imale već velikoga iskustva, a pogotovu kada se radilo o naseljavanju Vlaha, kao što je bio u ovoj prilici slučaj. Spomenuto je već, da su Turci u svojem prodiranju prema Drini i u osvojenju prvih bosanskih, jugoistočnih krajeva pokrenuli iz Poibarja, Polimlja, Potarja i desnoga Podrinja mnogobrojne grčkoistočne Vlahe, koji su do tog vremena već bili napustili svoj prvobitni romanski jezik i prešli potpuno na štokavsko narječje i jekavski govor, te su ih počeli nastanjivati po Lijevom Podrinju. Tu su se ti Vlasi naselili uza starosjedioce Hrvate u stanovitu broju, iako još nije bilo izvedeno iseljavanje tih starinaca. Kada je onda otuda iz Lijevoga Podrinja, iz Boraca, Glasinca i Vrhbosanskoga polja nastalo veliko saseljavanje u Vrhbosnu, koja se počela naglo razvijati kao vojničko i upravno središte osvojenoga područja, na prazna su mjesta vlasti nastanjivale nove prekodrinske i starovlaške Vlahe, te je tako postepeno to zemljište jugoistočno i istočno od Vrhbosne, potonjega Sarajeva, postajalo stjecište grčkoistočnih Vlaha, koji su stajali u službi turske ratne organizacije. Povezani s mnogobrojnim Vlasima sa desnoga Podrinja, Poibarja i iz Staroga Vlaha oni su u to vrijeme odsudnoga odlučivanja o mnogim hrvatskim krajevima bili skupljeni na tome području, spremni da budu upotrijebljeni i u ratnoj organizaciji protiv tih krajeva i za potrebe naseljavanja na njima. Turske su ih vlasti ubrzo trebale i za jedno i za drugo. Čim su Turci 1463 osvojili i cijelu srednju, jugozapadnu i velik dio sjeverozapadne Bosne, te su doprli do Dinare, Grahova, izvora Unca, gornje Sane i Jajca, oni su na pograničnim svojim područjima uzduž te crte uredili krajinu, u koju su uz jaku redovitu vojsku, prema svome starome iskustvu, smjestili i mnogobrojne neredovite čete, koje su sastojale od uhodarskih, četničkih i martoloških odreda. Njih su u jednom dijelu sačinjavali za to posebno izvježbani ratnici iz južnoga Balkana i Anatolije, ali su im glavni dio bili upravo Vlasi, koje su Turci u toj službi upotrebljavali već u osvajanju jugoistočne Bosne, Vrhbosanja i u ratovanju iz 1463. Stoga su turske vlasti, čim su se prilike poslije pohoda Kralja Matije na granici turskoga bosanskoga područja smirile, u tu Krajinu naselile u stanovitom broju, prema svojoj potrebi, Vlahe u prvom redu sa svojega starijega zemljišta od Kopaonika, Staroga Vlaha, Poibarja, Polimlja, Potarja, od Pive i sa desne strane Drine, koji su im bili prišli još u početku 15. st., a onda ponešto i njihove raseljenike iz Lijevoga Podrinja, Vrhbosanja, Glasinca i Borača, koliko su ih mogli dignuti iz tih krajeva, da ne štetuje njihova ratna organizacija. Tada su Vlasi pomaknuti dalje prema Savi na zemljište oko planine Ozrena, na područje Žepča, južnoga dijela Tešnja, oko Kotora, a osobito u planinski dio jugozapadne i sjeverozapadne Bosne na Kupres, Glamoč i Hlivno, na visoka polja prema Grahovu, Uncu i Jajcu i dalje na sjever u Posanje oko Ključa i Kamengrada. Isprva su ta vlaška naselja bila slabija, ali su postepeno pojačavana, kako se i turska vlast učvršćivala. U osvajanju daljnjih hrvatskih krajeva već su ti Vlasi obilno sudjelovali, a pogotovu u ratovanju u prvim desetinama 16. st., kada su Turci osvajali područje oko Cetine, Zakrče, Knin s okolinom, Grahovo, Unac, Bjelajsko polje, Jajačku i Srebreničku banovinu i Slavoniju od Zemuna do Bosuta. Kako je koji od tih krajeva osvojen, tako su turske vlasti u njega nastanile i svoje Vlahe, ili iz njihove matice u Podrinju ili iz već naseljenih zapadnijih i sjevernijih bosanskih dijelova. No osvajanja u Pounju i zapadnoj Slavoniji Turci su provodili već uglavnom samo s pomoću tih Vlaha, koji su u turskim pograničnim krajevima u krajiškim ratnim organizacijama postali izvanredno pokretan elemenat. Kada su onda mnogobrojni pomuslimanjeni hrvatski starosjedioci iz gotovo svih dijelova Bosne ostavili svoje staro zemljište i naselili se po novoosvojenim hrvatskim i madžarskim područjima, što je uglavnom provedeno dijelom u prvoj, a od česti i u drugoj poli 16. st., na prazne su zemlje u organiziranoj seobi Turci kolonizirali opet u velikoj množini svoje Vlahe, koji su tada svojim naseljem zauzeli velike dijelove Bosne. To je bila vrlo jaka kolonizacija, koja je svojom snagom odgovarala velikom naseljavanju pomuslimanjenih starosjedilaca, što joj je i bilo uzrok. Za nju su Turci pokrenuli i svoje daleke Vlahe iz nutrinje Balkana, Macedonije, Zagore Kopaonika, iz durmitorskoga sklopa, od Drima, Prizrena i Peći, od kojih su mnogi jedva napustili svoj prvobitni romanski značaj. U toj kolonizaciji nastanjeni su naravnim putem najviše oni dijelovi Bosne, koji su za muslimanske emigracije najvećma ostali prazni. To su bili svi krajevi na sjeverozapad od ceste Glamoč, Jajce, Tešanj i Prnjavor i donje Podrinje od Srebrenice do Save. Dakako da su u toj velikoj seobi srednjobalkanskih Vlaha poveće skupine toga naroda dobili i srednje i donje Podrinje, Vrhbosna, Glasinac, Borač, Nevesinje, Gacko i Bileća, jer su ta područja izgubila razmjerno mnogo stanovništva u dotadanjim vlaškim seobama. Tako je to područje Sarajevu na jugoistok i istok ostalo i dalje otvor, kroz koji su u Bosnu mogli ulaziti novi vlaški doseljenici. Od toga vlaškoga naselja u Podrinju i onoga uz Savu, uz Vrbas, Sanu, a pogotovu sa visokih polja oko Grahova, Glamoča, Unca i Bjelaja izvršene su i seobe u srednju i zapadnu Slavoniju, u Pounje, u Liku i Krbavu, u Kninsko polje, Zakrče i Pozrmanje. Otuda se vidi, kolike su velike i mnogobrojne skupine Vlaha izveli Turci u toj kolonizaciji iz nutrinje Balkana. To se tamo osjetilo, jer su na pojedina mjesta iseljenih Vlaha došli Arnauti i rasni Turci.
Pod konac 16. st., kada su i emigracije pomuslimanjenih hrvatskih starosjedilaca i kolonizacija Vlaha bile u glavnom svršene, postoje već i prve sigurne vijesti o stanju naselja u Bosni. One potječu od ljudi, koji su tu zemlju dobro poznavali, jer su u njoj živjeli i djelovali. Prema tima podatcima, u to su vrijeme veliku većinu bosanskoga stanovništva sačinjavali muslimani, a ostala manjina bili su katolici i grčkoistočni. Muslimana samih bile su tri četvrtine cijeloga naselja, a imali su oko 80.000 kuća. Već u to vrijeme držali su oni sve gradove i sva velika trgovišta. Katolici, koji su i tada bili najjači u Posavini, srednjem dijelu zemlje i u Poneretavlju, imali su jedno 12.000 domova, većinom po selima. Grčkoistočnjaci, koji su se u spomenutim seobama naselili u pojedinim dijelovima Bosne, bili su u to vrijeme jaki oko 14.000 kuća, a živjeli su ili oko središta ratničke organizacije, kojoj su pripadali, ili podalje po planinama na pastirski vlaški način. Uglavnom su već tada živjele izmiješane ili sve tri vjere ili barem po dvije.
Doseljenje Vlaha u velikim skupinama osjetilo se već i pod konac 16. st. i govorno u onim krajevima, u kojima su oni u izmiješanom naselju sačinjavali razmjerno poveći dio stanovništva. Ti turski Vlasi od Pive, Tare, Lima, durmitorskoga sklopa, od Ibra i Staroga Vlaha, kada su napustili svoj prvobitni romanski jezik, bili su po svom primljenom jeziku čisti štokavci, jekavci i novoga naglašivanja, kao što su toga govora bili i starosjedioci Hrvati jugoistočno od Neretve. Ali u Lijevom Podrinju, Vrhbosanju i dalje na sjever i zapad u vrijeme doseljavanja tih Vlaha govorilo se štokavskočakavsko narječje, ikavski govor i staro naglašivanje, po čemu su se onda ta dva naselja, staro i novo, kroz 16. st. i razlikovali. Jekavski govor i štokavsko narječje počeli su već i prije toga stoljeća velikom snagom prodirati s juga od Trebinja, Ljubinja, od Bileće, Nevesinja i Gacka prema sjeveru na Konjic, Bilemić, Trnovo, Kalinovik i u Vrhbosansko polje. Napredovanje toga govora pospješilo se onda još u većoj mjeri, kada je u nastupu turskoga gospodstva poveći broj starosjedilaca iz tih južnijih jekavskih krajeva preselio u sjevernije dijelove u organiziranju vojske i uprave. To se osobito dogodilo u samoj Vrhbosni, potonjem Sarajevu, u koju se već u drugoj poli 16. st. počeo nastanjivati mnogi narod iz svih okolnih krajeva, pa i iz tih južnijih i sa dubrovačkoga primorja. Utjecaj jekavskoga govora morao je naravnim putem u 16. st. i na taj način porasti, a tada je on počeo dolaziti i sa strane doseljenih Vlaha, te je njegovo djelovanje u gdjekojim podrinskim i Podrinju susjednim krajevima i podvostručen. Uza sve to ikavski se govor odupirao tome utjecaju i u 16. st. jekavski je izgovor kod starosjedilaca napredovao najjače u srednjem i donjem Podrinju i u najbližem zaleđu toga područja oko Kladnja, Olova, Vareša, oko Soli i Bijeljine, gdje je jekavskih došljaka bilo razmjerno prema preostalim starosjediocima najviše. Iz okoline Vareša i Olova bio je pisac Matija Divković, koji se rodio u drugoj poli 16. st. u starosjedilačkoj porodici. U svojim djelima piše on ikavski i jekavski, te je tako ostavio jasan dokaz, da su hrvatski starinci toga kraja već u to vrijeme počeli prelaziti na jekavski govor, koji se tamo već dulje vremena čist govori. Brže je napredovanje toga govora bilo i u gornjem Poneretavlju u Kalinoviku, Bjelemiću i Konjicu, jer je prodirao iz svoje matice neposredno. Vrhbosansko polje, Foča i Goražda u to su vrijeme lakše odolijevali snažnom djelovanju toga novoga govora, svakako zbog toga, što su u tome području starosjedilačka ikavska naselja muslimana bila gusta i zbijena, a novi doseljenici bili slabiji po broju i po utjecaju. U katoličkom stanovništvu u Sarajevu već su u drugoj poli 16. st. bili jaki Dubrovčani, Popovljani, Trebinjci i Stolčani, koji su u tome trgovačkome i obrtničkome središtu našli dobre uvjete života. Oni su u to naselje donosili jekavski govor, koji se iz tih godina već nalazi u pisanim spomenicima katolika sarajevskih.
U 17. st. do velikoga ratovanja od 1683 do 1699 vršene su i dalje promjene u naselju bosanskome, samo ne od toliko velikoga značaja kao u 16. st. Muslimani preseljavali su u manjem broju u susjedne zapadne i sjeverne krajeve, osobito u Madžarsku. U početku 17. st. oni su naselili sa zemljišta Posanja, od Ključa i Lijevoga Povrbasja, Bihać i okolno Pounje, a nešto kasnije i Kladušu s okolinom. To novo muslimansko naselje obuhvatilo je prostrano područje od Drežnika, Furjana, Cetina, Kladuše i Zrina do Bužima, Cazina, Ripča, Sokolca i Izačića. Nešto starosjedioci, koji su poslije prijelaza pod tursku vlast pomuslimanjeni, nešto novi muslimanski doseljenici dali su tome zemljištu potpuno muslimanski značaj, koji je u bosanskom dijelu očuvan sve do danas. Turci su s tim mnogobrojnim muslimanskim naseljem osnovali tu i poseban sandžak, koji je u turskoj ratnoj organizaciji i politici imao značajnu ulogu. U tom stoljeću bilo je i dalje prelaženja starosjedilaca katolika na islam, samo u manjoj mjeri nego u 16. st. Mnoge od tih slučajeva zabilježili su franjevci u svojim izvještajima i zapisima. Iz njih se vidi, da je toga muslimanjenja bilo i u tom razdoblju u cijeloj Bosni, a osobito u Hercegovini, gdje je neko vrijeme bila nestašica katoličkoga svećenstva. Zabilježen je u drugoj poli toga stoljeća velik porast muslimana i u Posavini od Brčkoga do Dervente. U druge susjedne krajeve selili su u tom stoljeću i bosanski katolici, koje su na svoje nove posjede mogli prevesti i turski veliki posjednici, a opet s druge strane uklanjali su se sa zlih prilika na bolje i sami katolici, ako su našli za to pomoći na zgodnijim posjedima u susjednim turskim pokrajinama. Poznato je takvo naselje bosanskih katolika u Mohaču, koje je 1626 zabilježio Atanasije Đurđević. Ono je imalo i svoga župnika svjetovnjaka. Bosanskoga podrijetla bit će i ona hrvatska naselja oko Lipove i Radne, oko Feldvara i ponešto oko Karaševa, sve u istočnoj Madžarskoj. Bosanski biskup fra Marijan Maravić u svojem opisu Bosne iz 1655 navodi, da je u deset posljednjih godina (1645—1655) preselilo iz Bosne više od 2000 katoličkih porodica, koje su se naselile po Ugarskoj. U toj seobi moglo je Bosnu napustiti preko 10.000 katolika, što je razmjerno za katoličko naselje bio velik broj. Kao razlog seljenja spominje biskup teške nevolje tih godina. U to su vrijeme nestale neke katoličke župe, koje su do 1640 postojale. Svakako je tome ta seoba bila razlog. Iz toga se vidi, i iz kojega je kraja ona bila izvedena. Uglavnom je to bilo područje istočne Bosne od Vareša i Olova na sjever do Save.
U tom stoljeću poraslo je u ovećoj mjeri u Bosni vlaško naselje. Ono je umnažano neprekidnim seobama sa područja južno i južnoistočno od Drine, koje su Turci neprestano dovodili u Bosnu, da pojačaju svoju ratnu organizaciju i nasele prazne zemlje. Zabilježena su u to vrijeme veća naseljavanja Vlaha po zapadnijim bosanskim dijelovima, osobito u Posanju, onda u novonastanjivanom Pounju i oko Kladuše. Veće skupine Vlaha dovedene su u prvoj poli toga stoljeća i u Podrinje, u Srebrenicu, Vlasenicu, Zvornik, Bijeljinu, a u drugoj poli umnoženo je vlaško naselje i oko Soli i u Brčanskoj Posavini. U nekoj mjeri Vlasi su i preseljavani iz Bosne u susjedne turske zemlje. Turci su ih po potrebi naseljavali po martološkim službama u Slavoniji, Madžarskoj, Lici, Krbavi, oko Knina, u Pozrmanju i Zakrču, gdje su oni svuda pojačali već stara vlaška naselja iz 16. st. Ipak je svako vlaško preseljenje moglo biti nadomješteno novim doseljenjem Vlaha iz Prekodrinja i daljnje nutrinje Balkana, čime su se turske vlasti obilno služile. Tako ćemo utvrditi činjenicu, da su u 17. st. u Bosni osim naravnim porastom muslimani porasli prelaženjem na islam, Vlasi doseljavanjem, a starosjedioci katolici da su umanjeni s jedne strane muslimanjenjem, a s druge seobom u druge krajeve. Iz toga stoljeća postoje već opširniji izvještaji o stanju naselja u Bosni, a pogotovu katoličkoga. Svi oni navode, da muslimana ima u zemlji velika većina. Prema opisu Petra Masarechija iz 1623 i 1624 muslimani su u Bosni imali tri četvrtine od cijeloga stanovništva. Atanasij Đurđević, opisujući Bosnu u svom putopisu iz 1626, kazuje, da u njoj muslimana ima mnogo veći broj nego katolika i grčkoistočnih. Iz istoga je vremena opis te zemlje od Tomka Marnavića, prema kojemu muslimani imaju dvije trećine od svega naselja. Iz polovine 17. st. postoji opis Bosne od biskupa fra Marijana Maravića. Za muslimane navodi, da sačinjavaju veći dio bosanskoga stanovništva. O razmjeru između starosjedilaca katolika i doseljenih grčkoistočnih Vlaha svi ti izvještavači kazuju, da je broj grčkoistočnih veći od broja katolika. Samo Petar Masarechi nalazi, da su katolici za polovinu jači od shizmatika. Svakako njegov izvještaj u tome navodu nije potpun, jer nije, po svoj prilici, uzeo u obzir i sjeverozapadni dio Bosne, koji je, valjda, računao u izvanbosansko područje. Iz toga stoljeća postoje već i točne brojidbe, doduše samo katolika, ali prema broju njihovu možemo približno odrediti i jakost naselja muslimanskoga i grčkoistočnoga. Pod konac 16. st. bilo je u Bosni okruglo 50.000 katolika, kako to donosi bosanski biskup fra Franjo Baličević u svojem opisu Bosne iz 1600. Tome treba dodati jedno 10.000 katolika u Hercegovini, tako da je na bosanskohercegovačkom području u to vrijeme bilo oko 40.000 katolika. U početku 17. st. od toga je broja otpalo 7000 katolika, koji su, po tvrđenju Petra Masarechija, primili islam. I pokraj daljnjega prelaženja na muslimanstvo i stanovitoga iseljavanja katolici su do 1655 u Bosni porasli na 59.000, a zajedno sa Hercegovcima dosegli su i 80.000. Taj broj od 1655 navodi bosanski biskup u svojem opisu Bosne. Dvadeset godina kasnije točnu je brojidbu katolika u Bosni proveo bosanski biskup fra Nikola Olovčić. On je u toj zemlji našao u dijeljenju sv. potvrde od 1672—1675 katolika 75.000, kojemu broju treba dodati i jedno 25.000 u Hercegovini, tako da je u to vrijeme na cijelome bosanskohercegovačkom području bilo oko 100.000 katolika. Prema tome broju katolika moglo je grčkoistočnih biti jedno 120.000, a muslimana do 450.000. To je bila snaga naselja u Bosni pred veliko ratovanje od 1683 do 1699, koje je donijelo opet velike promjene u bosanskom stanovništvu.
U 17. st. napredovao je jekavski govor dalje u onim krajevima, u kojima je počeo djelovati još u 16. st. To su bili Podrinje, srednje Poneretavlje oko Bjelemića i Konjica i susjedni nutarnji dijelovi. Utjecaj doseljenih jekavaca morao je za to vrijeme biti još jači, jer su oni u 17. st. ojačali osobito u Lijevom Podrinju, i to pogotovu u dijelovima od Srebrnice i Vlasenice na sjever. Jekavci su tada zahvatili u većem broju i kladanjsko, soljansko, maglajsko, gradačačko i brčansko područje, gdje su do toga vremena starosjedioci muslimani i katolici bili u velikoj većini. Snaga jekavskoga govora brzo se pokazala u tom sjeveroistočnom dijelu Bosne. Pod njegovim utjecajem počeli su starosjedioci katolici i muslimani prelaziti i na jekavski izgovor, i kao uvijek u tom položaju, najprije na nepravilno miješanje starih ikavskih i novih jekavskih oblika, a onda na pravilnu upotrebu jednoga izgovora u kratkim, a drugoga u dugim slogovima. Ono prvo stanje prelaženja na jekavski govor prvi je stupanj pri tome, a ovo s pravilnom upotrebom drugi stupanj. U tom govornom razvitku treći stupanj označuje potpuni prijelaz na jekavski izgovor u kratkim i u dugim slogovima. Na prvom stupnju toga razvitka bio je pisac fra Matija Divković iz okoline Vareša i Olova, koji je književno radio pod kraj 16. i u početku 17. st. Na tom istom govornom stupnju nalazio se fra Stjepan Matijević, rodom iz Tuzle, koji je bio nešto mlađi od Divkovića. Njegov jezik dokazuje, da je djelovanje jekavskoga govora bilo zahvatilo i područje Soli (Tuzle) već s kraja 16. i u početku 17. st. Nešto kasnije u tom stoljeću razvio se na tom području sjeveroistočne Bosne i drugi stupanj toga razvitka. Starosjedioci katolici i muslimani prešli su na potpuno pravilni jekavski izgovor u kratkim slogovima, a ostali su uza stari ikavski samo u drugim slogovima (dite-djeteta). Taj razvitak bio je u to vrijeme zahvatio područje kladanjsko, soljansko, gračaničko, bijeljinsko, brčansko, gradačačko i s lijeve strane rijeke Bosne derventsko. Nemamo dokaza, da se to dogodilo i u zvorničkom i vlaseničkom kotaru, ali je to i za njih vjerojatno, jer je taj razvitak naravan. On se, na primjer, i danas provodi u kotaru visočkom i žepačkom, gdje starosjedioci muslimani i katolici, pod utjecajem doseljenih jekavaca i već ustaljenoga jekavskoga govora u susjednom Varešu, Kreševu, Fojnici i u Sarajevskom polju, imaju u kratkim slogovima stari ikavski izgovor, ali su u dugim slogovima već proveli pravilan jekavski govor (dica-dijete). Visočki i žepački starosjedioci imali su, prema tome, obratan razvitak u reflektiranju staroga glasa jata nego njima susjedna sjeveroistočna Bosna. Dokaz za spomenuti razvitak drugoga stupnja primanja toga jekavskoga govora u sjeveroistočnom dijelu Bosne daju nam mnogobrojni preseljenici iz toga kraja na lijevu stranu Save u Slavoniju. Kamo su se god oni naselili u jakim skupinama, govori se taj polujekavski govor, dok su starosjedioci, koje su oni u većem broju zatekli, ostali pri svom starom čistom ikavskom govoru. Danas se u Slavoniji polujekavski taj izgovor nalazi u Posavini od sela Račinovaca prema bosanskom Brezovu Polju do sela Dubočca, zapadno od Broda. U nutrinji Slavonije zahvaća taj govor uz male iznimke cijeli đakovački i brodski kotar i dio požeškoga oko Ruševa. Zbog tolikoga raširenja toga govora mora se doći do zaključka, da su bosanski polujekavci na susjedne slavonske ikavce djelovali još prije svoje seobe sa svoga zemljišta u Bosni, živeći u velikom doticaju sa starosjedilačkim naseljem u Slavoniji. Značajno je, da jekavski govor nije u 17. st. još potpuno osvojio gornje Lijevo Podrinje, iako mu je ono bilo na udaru još od 14. st. Foča, Čajniče i Goražda u svojem starosjedilačkom muslimanskom dijelu još su u tome stoljeću ikavski i nalaze se na prvom stupnju miješanja s doseljenim jekavcima. Sarajevo i Sarajevsko polje još su u to vrijeme ikavsko područje, koje se naslanja na ikavsko Visoko, Kreševo i Fojnicu. Tu su jekavci jedino doseljenici iz južnijih krajeva.
Početak velikoga ratovanja od 1683 do 1699 zatekao je Bosnu sa razmjerno dosta stanovništva, koje je bilo pravilno raspoređeno po zemlji. To dugotrajno i krvavo vojevanje opet je zaustavilo dalnji naravni razvitak naselja u njoj, izazvavši velika seljenja i u samu zemlju i opet iz nje u susjedne krajeve. Tako je nastao i drugi razmjer stanovništva po vjerama i podrijetlu, a opet i drugi raspored po gustoći naselja.
U samom ratovanju stradali su uglavnom sjeverni dijelovi Bosne, Posavina i nešto susjednoga zemljišta pokraj nje prema nutrinji, i donje i srednje Podrinje. Austrijska vojska pošla je i dolinom rijeke Bosne i popalila je Sarajevo, ali u središtu zemlje i u južnijim krajevima nije bilo veće ratne nevolje. Velike gubitke imalo je muslimansko naselje u Pounju oko Vranograča, Cazina, Bihaća, Krupe, Novoga, Blagaja, Prijedora, Kamengrada i Majdana, gdje je život izgubilo i preko 20.000 muslimana, a uz to su ognjem i rušenjem uništeni mnogi gradovi i sela, tako da je na tom području nastala prava pustoš. Slično su stradali i Kostajnica, Dubica, Gradiška, Derventa i Brod, Brčko i Bijeljina, koji su bili potpuno uništeni. I u Posavini pobijeno je mnogo muslimana, a koji su ostali živi, pobjegli su u unutrašnjost zemlje. U samoj bitci kod Dervente palo ih je 7.000. Teške gubitke imali su muslimani i u Podrinju, napose u Zvorniku i okolini, oko kojih se vodila ljuta borba, neuspjela za tursku vojsku. U tom ratovanju muslimani su i sami palili svoje utvrde i uništavali domove i imanja, a onda selili dalje u unutrašnjost. Tako su oni napustili Posavinu, a veoma se smanjilo muslimansko naselje i u Pounju, oko Prijedora, Majdana i Kamengrada. Posavinu od Save do rijeke Bosne nisu muslimani kasnije, osim u manjim iznimkama, ni naseljavali ratarskim stanovništvom, nego su obnovili samo gradove i trgovišta. Iz Zvornika i okoline uspjele su u tom ratovanju 4.000 muslimana preseliti u Sarajevo, tako te je muslimansko naselje u zvorničkom Podrinju osim samom borbom bilo u to vrijeme oslabljeno i tom seobom.
Odmah u početku vojevanja upućena je u Bosnu velika seoba muslimana iz svih susjednih krajeva, koje je turska vojska gubila. U prvom redu bili su to prebjezi iz Madžarske, koji su iz te zemlje bježali u dvije struje: jednom na Banat i Srbiju, a drugom preko Save u Bosnu. Ubrzo iza njih navalili su bježati u Bosnu i mnogobrojni muslimani iz Slavonije, Like i Dalmacije. Jedan dio slavonskih muslimana, osobito iz Srijema, prebacio se u Srbiju, a oni iz okoline Kotora i Dubrovnika naselili su se u susjednu Hercegovinu, najviše u Mostar, Trebinje, Bileću i Gacko. Glavne su skupine uspjele da se nasele u njima najbližim krajevima Bosne oko Gradačca, Gračanice, Majevice, Tuzle, Zvornika, Srebrnice, Kladnja, Visokoga, Žepča, Tešnja, Zenice i Maglaja, kamo su došli mnogobrojni muslimani iz Madžarske i Slavonije, onda u Pounju i Posanju, gdje su novi naseljenici bili iz Like i sjeverne Dalmacije. Cetina, Radobilja, Imotski i Vrgorac dali su novo muslimansko naselje Glamoču, Livnu, Duvnu i Grahovu. Cijela ta seoba izvođena je u vrlo teškim prilikama, te su naseljenici imali i na putu i u novom naseljavanju u ratnoj nevolji i u nerodnim godinama, kakve su bile 1689 i 1690, i uz kugu, koja je u Bosni izbila za toga rata, velike gubitke. Ipak su oni donijeli nove snage starom muslimanskom naselju, koje je u nekim krajevima bilo prorijeđeno. Osobito su tom seobom bili pojačani muslimani u Pounju, gdje su oni u ratnoj nevolji izvanredno mnogo ljudi izgubili. Osnažena su u velikoj mjeri i muslimanska naselja u istočnoj Bosni, u kojoj su Tuzla, Gračanica i Kladanj dobili muslimansku većinu.
Gotovo u isto vrijeme počele su i seobe iz Bosne u druge susjedne krajeve. Vršili su ih katolici i grčkoistočni, koji su tražili nove domove izvan turskoga područja. Oni su selili u Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, već prema položaju svoga naselja. Veći dio seobe katolika zapisan je u suvremenim izvješćima, a i većina naseljenja grčkoistočnjaka opisana je ili je jasna prema drugim prilikama. Sve te seobe bile su dobro vođene, a uređivale su ih ili vojne ili upravne vlasti, te su i smještane po određenoj osnovi ili na vojna ili komorna područja. U Dalmaciju vodili su seobe katolika njihovi svećenici, opet u dogovoru s tamošnjim vlastima. Cijela ta migracija iz Bosne nije svršena za jednu, dvije godine, nego je trajala sve do tridesetih godina 18. st., a bila je uvjetovana različitim promjenama ratničkih i političkih prilika u Bosni.
Seobe katolika u to vrijeme uzele su velike razmjere. Može se pouzdano izračunati, da je iz Bosne tom seobom otišlo 70.000 katolika, dvije trećine cijeloga katoličkoga naselja. U seobi sudjelovali su manje više svi katolički krajevi, ali je uglavnom iselila Posavina, njeno bliže zaleđe, Pobosanje, istočni dio zemlje i Pounje, sve područja, u kojima je katolika najviše i bilo. Broj iseljenika lako se može dobiti prema popisu katoličkih župa biskupa Olovčića iz 1675 i broju katolika u Bosni iz početka 18. st. Prema Olovčiću bilo je u istočnoj bosanskoj Posavini 1675 katolika (u Brki 1926, Tramošnici 6301, Crkvištu 1915, Modriči 4120, Korenitoj, u bijeljinskom području, u blizini Koraja, 1418 i u Biloj 995), od kojih će koja tisuća biti i sa zemljišta s lijeve strane Save oko Babine Grede, Županjega Blata i Drinovaca, koje je spadalo u crkvenoj organizaciji pod franjevce konventa modričkoga. Derventska Posavina imala je 10049 katolika (Radunjevac 1609, Vasiljevo Polje 930, Majevac 860, Dubočac i Vinska 2000, Derventa 1200, Seočanica 1400 i Kuzmodanj 2050), a područje, što ga danas zauzimaju Prnjavor i Gradiška, 13204 (Gradiška 7000, u tom su broju i neka mjesta u slavonskoj strani oko Stare Gradiške, Livač 1649, Orubica 1705, Lišnja 1180 i Zablatje, zapadno od ušća Ilove u Ukrinu kraj potočića Mamulovca, 1670). Toj Posavini valja pribrojiti i područje Tuzle, koje je imalo u tri župe 6761 katolika (Soli 1200, Gradovrh 1400, Dragunja 4161), tako da je na tom cijelom zemljištu bliže Savi oko 1675 bilo 46689 katolika. U tom istom smjeru ležalo je i katoličko naselje u desnom Pounju i Posanju i oko Banjalučke Kozare. Na tom području bilo ga je u to vrijeme 14253, i to u Pounju i Posanju 11153 (Dubica 1000, Bihać 200, Majdan 4200, Ljubija 893, Dragotinja 1800, Vodičevo 2500, Kozarac 560), a u Kozari 3100 (Banja Luka 1200, Motike 700 i Dragočaj 1200). Prema tome može se reći, da je usko zemljište uz Unu i Savu od Blagaja (Bihaća) do Bijeljine imalo pred veliko ratovanje s kraja 17. st. oko 55000 katolika. U početku 18 st., kada su se poslije karlovačkoga mira prilike i u Bosni smirile, na cijelom tom zemljištu od Drine do Une postojala je samo jedna župa, i to u Tuzli, pod koju je spadalo jedno 100 kuća, raštrkanih od Tuzle do Save. Cijela ostala Posavina imala je tako malo katolika, da se među njima nisu mogle župe održati. U zapadnom dijelu bile su dvije župe, u Banjoj Luci i Motikama, obje jake, ali ograničene samo na prvu okolinu župnoga središta. Takvo je stanje zatekao 1708 generalni komesar fra Ivan de Vietri. Od 1741—1744 popisane su župe katolika prvi put u 18. st. u Bosni, te se iz toga popisa vidi jasno razvitak katoličkoga naselja u tome prvome razdoblju 18. st. U istočnoj Bosni oko Brčkoga i Gradačca prema jedno 14.000 katolika od g. 1675 bilo ih je g. 1741 samo 2452, u Tuzli i oko nje samo 1292 prema 6761, oko Dervente 1623 prema 10.049, na gradiščanskom i prnjavorskom području nisu g. 1741 zabilježeni nikakvi katolici, a u cijelom Pounju i Posanju našlo ih se u dvije župe, Vodičevu i Sasini, samo 1249 prema 11153 od 1675. Jedino Banja Luka i njena okolina imali su gotovo toliko katolika, koliko ih je bilo pred veliko ratovanje. Može se, dakle, utvrditi činjenica, da je s kraja 17. st. iz bosanske Posavine i Pounja i njihova prvoga zaleđa nestalo preko 50.000 starosjedilaca katolika. Nešto je od toga broja stradalo i u ratnoj nevolji, ali su uglavnom ti bosanski starosjedioci prešli preko Save i naselili se na od Turaka oslobođenom zemljištu. Na isti taj način upoređivanja doći ćemo do zaključka, da su u Slavoniju gotovo sasvim iselili katolici iz Olova, Tuholja i Gostilje, mnogi Varešani, Očevci i Kreševci, Sarajevci, Visočani, a osobito Maglajci i Zepčani, svega jedno 10.000 porodica. Manje je selilo područje oko gornjeg Vrbasa, ali Kotoraca i Jajčana nalazimo na više mjesta po Slavoniji.
Razmjerno mnogo manja seoba provedena je iz jugozapadnih bosanskih krajeva, Poneretavlja i Popova polja. Otuda se selilo u oslobođenu Dalmaciju, te su stoga pritom i zahvaćeni više Livanjsko i Duvanjsko polje, Prozor i Kupres, Posušje, Ljubuški i Poneretavlje nego Popovo polje, kojemu je u blizini bilo dubrovačko područje. Najviše su u tom seljenju sudjelovali planinci od Rame do Livna i Posušja, koje su franjevci odveli u Cetinu, Oprominje, Zakrče i Zagoru. Nešto je Neretljana odselilo pri tom u Imotsko polje, u staru Gorsku župu i gornji dio Krajine. U toj seobi izgubili su jugozapadni dio Bosne, Broćno, Blato, Posušje, Rakitno i Ljubuški oko 1500 porodica, gotovo polovinu od svojega cijeloga katoličkoga stanovništva. Ali je i u to vrijeme seoba ostalo razmjerno mnogo katoličkoga naselja oko Gorice i Drinovaca i u lijevom Poneretavlju, u Dubravama, Hrasnu, Neumu i u Popovu polju, koje nije u većoj mjeri sudjelovalo u seljenju. Tu je u 18. st. prešlo oko 2500 katoličkih kuća, koje su sa ono 1500 katoličkih porodica sa desne strane Neretve i sa spomenutih planinskih polja u to vrijeme činili zdravu i naprednu osnovu, na kojoj su se katolički starosjedioci na tom tlu mogli uspješno dalje razvijati. Sa te svježe podloge poći će kasnije u 18. i prvoj poli 19. st. mnogi raseljenici, koji će naseliti mnoge prazne dijelove Bosne. Šezdesetak tisuća bosanskih naseljenika, koji su se u svojoj seobi uputili preko Save i Une, našli su na drugoj strani tih rijeka obilno prilike za svoje novo naseljenje. I u Slavoniji i u onom dijelu Hrvatske, koji su oni nastanjivali, ležali su mnogi krajevi ili pusti ili slabo naseljeni. Stoga su Bosanci i smještani po velikom području, te nisu svagdje ostajali u skupu, iako su u velikim skupinama prelazili. Ipak su oni u tom naseljenju zahvatili četiri područja, na kojima su se uspjeli utvrditi u velikom razmjeru, te su na njima održali svoje značajke, ili su ih barem dijelom naturili zatečenim starosjediocima. Najveće je takvo područje spomenuti dio Slavonije od ušća Bosuta do Kobaša u dužinu i do Gorjana i Ruševa u dubljinu. Na tom zemljištu naselilo se u jednom skupu najviše Bosanaca, a sudjelovali su pri tom istočna Bosna od Vareša i Olova, Kreševa i Žepča na sjever do međe derventskoga kotara i ušća Drine. Ta je skupina uspjela naturiti svoj govor većini starosjedilaca, te ga je zajedno s njima održala sve do danas. Iz nje je poveći broj raselica otišao i dalje prema Dunavu i Dravi, ali se je izgubio među starincima. Druga je skupina ona, koja je naselila u razmjerno velikom broju Požešku kotlinu, u kojoj je iza odseljenih muslimana ostalo mnogo prazna prostora. Ona je došla donekle iz istočnijih bosanskih krajeva, ali je uglavnom potjecala sa prnjavorskoga i gradiščanskoga područja, od Žepča, Maglaja, Kotora, Sarajeva i Kreševa, otkuda je vodio carski drum na Požegu. Ta je skupina dala mnogo naseljenika i Posavini, zapadno od Dubočca do Gradiške, kojima su na tom zemljištu upotpunili starosjedilačko naselje. Naseljenici iz te skupine već su bili u svom govoru nove akcentuacije, koja se razvila u zapadnom dijelu Bosne. Taj novi naglasak uspjeli su oni nametnuti i održati u tom požeškom kraju, u kojem su svoje staro naglašivanje očuvali jedino starinci oko Velike i Stražemana. Treća skupina naselila je područje jugozapadne Slavonije Gradiški i Požegi na zapad, Mašić, Rajić, Dragalić, Košutaricu, Jasenovac, Dubicu i druga sela oko njih, Bijelu Stijenu s okolinom, Pakrac i okolinu i Lijevo srednje i donje Poilovlje. Ona je ponešto naselja dala i desnom Poilovlju, Gariću, Kutini i Gračanici, a donekle i Počesamlju. Ipak joj je glavna snaga bila u jugozapadnoj Slavoniji, kojoj je davala prvo vrijeme u 18. st. i svoj biljeg. U toj skupini bilo je naselje iz gradiščanskoga područja, oko Dubice, ponešto iz Posanja i iz daljih južnijih krajeva. Donijeli su na novo zemljište iste govorne značajke kao i u Požešku kotlinu. Iz Pounja i Posanja bila je posljednja velika skupina, a ta je u jednom skupu naselila Dubicu s okolinom, Kostajnicu s okolinom i dijelom zemljište oko Petrinje i Sunje. Ti su naseljenici došli pod imenom Madžara, koje su nosili pod Turcima kao oznaku stare političke pripadnosti. U manjim skupinama, u nekoliko porodica ili pojedinački naselili su se mnogobrojni Bosanci i po drugim slavonskim krajevima, a ponešto i po istočnom dijelu Hrvatske. Razmjerno mnogo došlo ih je u Pobosuće, Pobiđe i u Podravinu. Iako su preko Save i Une prešli u velikom broju, ipak se ta snaga doseljenih Bosanaca nije na novom tlu razvijala onako, kako bi se to očekivalo. Njih su odmah u seljenju zahvatile ratne nevolje, dvije, tri nerodne uzastopne godine, teške kužne bolesti, veliko siromaštvo ratom iscrpljene zemlje, i najposlije vlastita neimaština, jer su selili uglavnom bez većega pokretnoga imutka. Stoga je među njima bio u prvim deseticama 18. st. vrlo velik pomor, koji je zatro mnogo porodica i snizio njihov razmjer prema starosjediocima.
Grčkoistočnjaci selili su u to vrijeme iz Bosne na isti način, u iste krajeve i gotovo u istim strujama. Broj njihovih naseljenika bio je još veći nego onaj katolika, te je bio iznosio i preko 80.000. Samo u Pounje, u okolinu Gline, Topuskoga, Vrgina Mosta i Petrinje iselilo je u toj seobi do 25.000, a petnaestak tisuća prešlo je u Liku, Krbavu i okolinu Slunja i Vojnića. Oni su prelazili i u sjevernu Dalmaciju, ali u mnogo manjem broju. Veliki brojevi grčkoistočnih Bosanaca preselili su u to vrijeme u Moslavinu, Garić, okolinu Bjelovara, Grđevca, Grubišnoga Polja, Pakraca, Daruvara, Virovitice, Požege, Gradiške, Đakova, Orahovice, Osijeka, Vukovara i Šida. Dolazili su iz svih krajeva Bosne, a osobito iz Posavine, njena zaleđa, iz Podrinja, od Banjaluke, Kotora i Tešnja. U Liku, Krbavu, Dalmaciju, desno Pounje i Baniju selili su iz svih dijelova zapadne Bosne. Kada je onda ta velika migracija bosanskih katolika i grčkoistočnjaka u početku 18. st. prestala, ostali su sjeverniji, zapadni i sjeverozapadni dijelovi Bosne sa malo stanovništva. U cijelom bosanskom naselju prevladali su u velikom razmjeru muslimani, koji su bili velika većina u svim dijelovima zemlje. Mnogi iseljeni krajevi ostali su gotovo bez kmetova, tlo je ležalo neobrađeno, a šiprag i šuma počeli su se širiti po njemu. Tada je 1733 udarila u Bosnu strašna kuga, koja je pomorila mnogo svijeta, a taj put osobito muslimanskoga. Poslije te kuge počinje treće razdoblje razvitka bosanskoga naselja. U Bosnu navaljuju od toga vremena novi doseljenici. Oni dolaze jedno sami, a s druge strane mame ih svim sredstvima gospodari zemlje, koji trebaju kmetova. Struje novih naseljenika idu u to vrijeme opet s juga i jugozapada, od Drine, od Pive, Tare i Lima, od Zete i Morače, koje na stari otvor dovode mnogobrojne grčkoistočne Vlahe. Oni naseljuju mnoge prazne zemlje i u Posavini i njenu zaleđu, u Podrinju, i prodiru i prema sjeveroistoku u Povrbasje, Posanje i Pounje. Ali ta jugozapadna struja dovela je i sasvim nove naseljenike. To su katolici sa planinskih polja Livna, Duvna, Prozora, a osobito iz Poneretavlja, Ljubuškoga, Posušja, od Rakitna i Imotskoga. Ta planinska polja, Poneretavlje, Posušje i Ljubuški još su prije kuge primili novih naseljenika iz Imotskoga polja, Vrgorca, Krajine, od Radobilje i Trilja, koji su njihovo naselje umnožali. Kako se vidi, Dalmacija je u seobi oko 1700 sama naseljavana, ali je ubrzo u početku 18. st. dala svoje naseljenike zemljištu, koje je prije toga nju naseljavalo. Taj proces traje onda kroz cijelo 18. st. i kroz velik dio 19. st. Dalmacija u svom dijelu dalje od mora, od juga do Zakrča, seli u to vrijeme u Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu, uglavnom etapno, ondje umnožava stanovništvo, koje se onda opet dalje naseljuje po Bosni. Dalmatinci sele i izravno u središnje bosanske krajeve, Prozor, Fojnicu, Kreševo, Sarajevsko polje, Visoko, Žepče, Zenicu, Tešanj, a prodiru i u Tuzlu, Derventu, Gradačac i Brčko. Nešto starosjedioci sa jugozapada Bosne i Poneretavlja, Stoca, Hrasna, koje su potiskivali novi dalmatinski naseljenici, nešto opet ti Dalmatinci naselili su tako kroz 18. st. i u prvoj poli 19. st. i Bugojno, Travnik, Jajce, pojačali u katoličkom dijelu i Banju Luku i Kotor, prijedorsko i sansko područje i zapadnu Posavinu. Žepče je tada prozvano »Mala Dalmacija«. Množeći se izvanredno to hrvatsko naselje pokazalo je kroz to vrijeme veliku životnu snagu, koja je omogućila, da se tako raširi. Značajno je, da je ta katolička migracija ipak zahvatila u Bosni one krajeve, koji su uvijek imali katoličko stanovništvo. Ona nije upućivana u Srednje i Donje Podrinje, koje je trebalo novoga naselja, a ni u sjeverozapadnu Bosnu, praznu kroz veći dio 18. st. Tako je ono naselilo i daleku sjeveroistočnu Bosnu, Brčko, Gradačac, a osobito Derventu, kojima je ta migracija dala opet relativnu katoličku većinu, što su je imali u 16. i 17. st. U područje Gradačca i Brčkoga izvedena je polovinom 18. st. i značajna seoba iz Slavonije. Izvršili su je Posavci od Gunje do Kopanice, koji su pedeset godina prije došli iz toga dijela Bosne. Oni su sa sobom donijeli i svoj govor, koji je za njih i danas karakterističan.
Tim seobama katolici su u Bosni naglo rasli. Prema dvadesetak tisuća (osim trebinjske biskupije) u početku 18. st. imali su oni na svršetku toga stoljeća već 90.000 čeljadi, a oko 1850 već i dvostruko. Daljnji razvitak njihov u 19. i 20. st. bio je naravnim porastom i novim doseljavanjem još snažniji.
U 18. st., a pogotovu u 19., grčkoistočnjaci su osim sa juga izvršili vrlo veliku i značajnu seobu u Bosnu i sa zapada, iz Like, Banije i sjeverne Dalmacije. Koliko ih je ona struja s juga u velikoj mjeri obnovila u svim dijelovima Bosne, ova ih je pojačala u zapadnom i sjeveroistočnom dijelu još mnogo više. Ta migracija izvođena je s mnogo ustrajnosti i žilavosti na zemljište, na koje se katolici gotovo nisu ni pokušavali nastanjivati. Ona je kroz 120 godina naselila desetak sjeverozapadnih kotareva, kojima je dala malone čist lički značaj, te na tome zemljištu prevladavaju danas lička nošnja i lički način života.
Tako su muslimani, koji su u početku 18. st. u Bosni imali veliku većinu, postepeno kroz 18., a osobito kroz 19. st., gubili taj razmjer. Njih je uza to u velikom postotku zahvatila u 18. st. nekoliko puta kuga, pogotovu ona iz 1782. I nekoliki veliki ratovi kroz 18. i 19. st. prorjeđivali su njihovo naselje, ali je ono razmjerno vrlo mnogo izgubilo i velikim seobama pod kraj 19. i u početku 20. st. Stoga se može i shvatiti njihovo slabije umnožavanje, koje ih je dovelo, ostavljene samo na prirodan porast, bez doseljavanja, što je katolike i grčkoistočne toliko pridiglo, na današnji razmjer u bosanskom stanovništvu. Ipak su oni i u 18. i 19. st. i dalje kroz 20. st. pokazali izvanrednu životnu snagu, koja im uvjetuje najbolji naravni porast.
Kroz 18. st. porastao je jekavski govor u istočnijim dijelovima Bosne u velikoj mjeri. On je zahvatio i starosjedioce muslimane i katolike, koji su ga primali u drugom i trećem razvitku. U 19. st. jekavski su postali i Kreševo i Fojnica, Tuzla, Gradačac, Gračanica, Brčko i Maglaj. Sarajevo i Sarajevsko polje u muslimanskom i donekle u katoličkom dijelu još čuvaju po koji ikavski oblik. Visočani muslimani i katolici i danas su kao i Žepčani na drugom stupnju razvitka, čuvajući ikavski izgovor u jednom od slogova. Inače su i starosjedioci muslimani i katolici i u istočnoj i cijeloj ostaloj Bosni sve do danas održali tipične čakavske neke elemente, koji ih razlikuju od doseljenih grčkoistočnjaka.
LIT.: E. Fermendžin, Acta Bosnae, Zagreb 1892; GLZM, Sarajevo 1907—9; Starine, XVII., XXXVI., Zagreb 1885, 1918; R. Lopašić, Spomenici hrv. Krajine, I.—III., Zagreb 1884, 1885, 1889; Mijo Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1883; M. Vanino, Croatia sacra, VII., VIII., Zagreb 1934; Glasnik biskupije bosanske i srijemske, Đakovo 1887; T. Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II., Zagreb 1891; S. Zlatović, Franovci države Presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888; J. Cvijić, Naselja i poreklo stanovništva, knj. I.—25, Beograd. S. P-ć.
Bosna u prethistorijsko doba. Uz prilično obilje pećina s kostima diluvijalnih životinja u Bosni još se ni u jednoj nije našao pouzdani trag diluvijalnog čovjeka, a nije se našao ni inače drugdje. Jedini komad, koji bi se mogao pripisati ovome doba, jest kremeni bademasti klin, zaodjet gustom tamnocrvenom patinom (cacholong), koja kremen zaodijeva, samo ako dugo vremena leži u diluvijalnom sloju; ali taj je komad nađen na gradini više vrela Rame kod Varvare, dakle na sekundarnom položaju i nema prema tomu dovoljno dokazne snage. Bosna je dakle u diluvijalno doba bila slabo ili nikako napučena, a tek u neolitsko doba opažamo, da je ona razmjerno gusto naseljena, te se sačuvalo obilnih tragova ljudskih naselja, koja nam prikazuju prve faze i postepeni razvoj ljudske kulture u mlađe kameno doba.
Nalazi ovog doba potječu pretežno iz zemunica, koje se mjestimice nižu u čitava sela. Po svom postanku one pripadaju starijem odsjeku, kao naselja u Donjem Klakaru i Donjoj Mahali na Savi; dok naselja u Novom Šeheru i Butmiru prikazuju neolitsku kulturu u punom jeku svog razvoja. Osim ovih velikih naselja bilo je u brdskim krajevima i manjih (Naklo u Sarajevskom polju, Varvara na Rami, Zlatište i Sobunar u Sarajevu, Crkvina kod Doboja, Čungar kod Cazina, D. Dolina i dr.), na supstrukcijama kojih su izgrađene gradine, što su u brončano i prvo željezno doba služile kao tvrđave.
Žiteljstvo Bosne pripadalo je u neolitsko doba velikoj narodnoj skupini mediteranske rase, koja je i tu pokazala razmjerno velike kulturne sposobnosti, koje su joj svojstvene osobito u jugoistočnom sektoru Sredozemlja. Ti su ljudi po zanimanju bili ratari, koji su zemlju obrađivali kopačinom, koja je isključivo u ženskim rukama, kao i kućni rad, predivo i tkanje, izrađivanje posuda i branje i konzerviranje plodina, pa se i tu, kao u sličnim prilikama, društveni sistem osnivao na načelima matrijarhata, t. j. prevlasti žene kao glavne privrednice. Prosuđivanje butmirskog naselja opravdava mišljenje, da su i tu muškarci živjeli odvojeno u muškim kućama, te se, osim lova, bavili izrađivanjem kremenog i kamenog oruđa, a obilnu dokolicu ispunjali orgijazmima. Osobitu vještinu postigle su žene kao keramičarke te svoje radove zaodjele bogatom ornamentikom vrpčastog i spiralno meandrastog stila. Prema svemu tomu provodili su ti zemuničari spokojni feački život.
Potkraj neolitskog doba upoznavaju se i pražitelji Bosne s bakrom, opsidijanom, različnim nefritoidima i drugim stranim materijalom, kojim usavršavaju svoj primitivni kameni i rožni instrumentar. Mrtvace su sahranjivali u skučenom položaju (oni čuče!) u grobnim kolibama ili rjeđe u kamenim cistama (Barakovac kod Foče).
Bakreno oruđe, isprva uvezeno, poslije načinjeno u domaćim talionicama (Karavida, Sobunar), nalazi se u Bosni dosta često u različnim nalazima, od kojih su najpoznatiji oni iz Karavide, Griče, Kozarca, Lohinje, Kosovače. U to se doba pojavljuju u Bosni i prvi predstavnici dinarske rase kao nosioci bakrene kulture, koji se naseljavaju u sjeverozapadnom dijelu Bosne, a za njima se u drugoj poli naseljavaju, kao nosioci brončane kulture, druga arijska plemena, koja u više selidbenih valova struje s istoka prema Grčkoj. Taj se pokret selidbom Dorana u Grčku smirio oko 1200 pr. Kr., te su se zadnje kolone ovih doseljenika, Iliri, porijeklom iz zakavkaskog područja, smirili i zaposjeli nesamo čitavu Panoniju, nego i po njima prozvani Ilirik i tu osnovali svoju novu domovinu. Ti Iliri, razdijeljeni u različna plemena, nastaniše se i na nekim naseljima starosjedilaca (D. Dolina, Varvara, Zlatište, Sobunar, Čungar kod Cazina, Crkvina kod Doboja) i na nekim gradinama na Glasincu te napučiše pretežno brdovita područja sa zgodnom pašom i tu po vrhovima i glavicama izgradiše bezbroj gradina, opasanih većinom okruglim bedemima od kamene suhozidine. Iliri su bili pretežno stočari, ali i junački bojovnici. U svoju novu postojbinu donijeli su savršenu metalotehniku, a kao novu kulturnu tekovinu željezo, koje će odsele ljudskoj kulturi dati nov smjer i intenzivnije porive.
Glavna ilirska plemena, koja se naseliše u Bosni, bili su Japodi u Liburniji i bosanskoj Krajini do sjeveroistočnih obronaka Dinare; Delmati s obje strane Dinare do Neretve; njima na jug u današnjoj Hercegovini Ardijejci, a u istočnoj Bosni između Bosne i porječja Drine Autarijati. Potonja dva plemena su se zbog međusobnog ratovanja tako reći istrijebila; Autarijati potisnuti su na jugoistok, a na njihovu području nalazimo kasnije pleme Desidijata, koje se odlikovalo u ratovima protiv rimskih osvajača. Ardijejci su se opet raspali na više manjih plemena, a područje im se suzilo na usku prugu primorja niže Neretve.
Proces raspadanja velikih plemena u mnogo malenih plemena i klanova, međusobno nezavisnih i često neprijateljskih, pospješila je u 5. st. pr. Kr. provala Kelta i Cimbra pod Molistonom, koji protjeraše Autarijate u Peoniju. U kulturnom pogledu dosegli su Iliri viši stupanj nego ikoji od sjevernobalkanskih naroda. Oni su vješti svim tehnikama obrađivanja bronce i željeza, a od potonjeg kovali su mačeve u doba, kada su drugi narodi znali samo za brončane, a to vrijedi i za njihove bojne noževe (sica) i za glavno im oružje, koplje (σιγύννης). U njih se mrtvački kult upravo veličanstveno razvio, te su svoje pokojnike polagali na ledinu sa svim oružjem i nakitom, tu su obavljali samrtnu daću, a onda ih zasuli gromilom kamenja, koji put 2 do 3 m visokom, a promjera od 25—30 m. Te se gromile nanizaše na stotine u veće ili manje nekropole, a napose je bogato njima nekadašnje područje Autarijata između Bosne i Drine, gdje se na Glasincu broj gromila cijeni na 25.000, a jednako su brojni ti spomenici i u Hercegovini i zapadnoj Bosni. Sahranjivanje mrtvaca na ovaj način u običaju je svuda u Bosni u prvo željezno ili halštatsko doba, tek u nižim krajevima sahranjuju ih u plitkim rakama (Flachgraber). Iliri sve do 6. st. žive svojim zasebnim životom, a tek onda dolaze u doticaj s izokolnim narodima: s Italicima preko Jadranskog mora i euganejskog područja i s Grcima, koji diljem jadranske obale i otoka osnivaju svoje kolonije (Drač, Hvar, Vis, Korčulu i dr.). Iz Grčke uvoze brončane kacige, knemide (potkoljenice) i različno brončano i zemljano suđe; iz Italije dobivaju različne fibule i drugi nakit te etrurske vaze. S Dalekog istoka uvoze se fenička emaljna zrna za đerdane, a iz baltijskih zemalja skupocjeni jantar, koji se osobito mnogo nalazi u grobnicama japodskog područja. Osim Glasinca, koji je bio upravo golema riznica arheološkog blaga iz prvog željeznog doba, ističu se srodna nalazišta: Gorica kod Posušja, Grude kod Vitine, Klaćenica kod Jablanca u Dalmaciji, Plana kod Bileće, Ston na Prevlaci, a osobito grobišta na japodskom području: Sanski Most, Jezerine i Ribići u bosanskoj Krajini. Osim toga su se mnoge starine ovog doba našle u sojenicama u D. Dolini na Savi i Ripču na Uni te u nizu različnih gradova, osobito na Zlatištu, Sobunaru i više vrela Rame kod Varvare.
Od 5. st. pr. Kr. dalje dolaze Iliri sve češće u doticaj sa Keltima, koji se iz Alpa radijalno šire prema jugoistoku, gdje su im prva na dohvatu bila japodska plemena u Hrvatskom Primorju, Lici i Bosanskoj krajini. Kelti tu nastupaju u obliku kulturne penetracije kao nosioci nove, t. zv. latenske kulture te se mirnim putem, trgovinom i češćim saobraćajem miješaju s ilirskim starosjediocima pa stvaraju tako mješovito kelto-ilirsko pleme Japoda, kako ga zatekoše Rimljani. Taj nam miroljubivi etnički proces posvjedočuju sva japodska grobišta, jer su se i Kelti sahranjivali na istim grobljima kao i starosjedioci. To razabiramo i u Bosni: u Sanskom Mostu, Jezerinama, Ribiću, gdje starije grobnice pripadaju čisto ilirskom odsjeku prvog željeznog doba, a mlađe keltskoj, latenskoj periodi. U istočnoj poli Bosne bila je keltska provala krvava i ratoborna, a to se vidi najbolje po tome, što se od časa, kada se na Glasincu pojavljuje prva latenska fibula, gubi sva ona napredna kultura starosjedilaca, propadaju gradine, opustješe gromile. Sve nas se to doimlje, kao da je narod, koji je sve to stvarao, netragom nestao, te je tlo ponovno naseljeno. Ali novi naseljenici — Desidijati — nemaju nikakve veze sa starosjediocima. U tom dijelu nalazimo samo po gdjekoji čisto latenski grob (Mahrevići kod Čajniča).
Dolaskom Kelta ulaze i Iliri u novo kulturno područje. Mlađi odsjek japodskih grobišta puni se starinama latenske kulture, koje prema starijim odaju više želju, da zadive množinom i bogatstvom nakita, negoli stilskom tradicijom i solidnošću tehnike. Osobito se obilno za taj nakit upotrebljava biserje od staklovine i emalja i dosada nedostignuto bogatstvo jantarova nakita, koji se vrlo obilno nalazi u mlađim grobovima nekropola u Jezerinama, Ribićima te u spomenutim ličkim grobištima. Pod keltskim dojmom mijenja se i sam pogrebni obred. Skeletne grobnice postaju sve rjeđe, a mjesto njih množe se grobnice s mrtvačkom paljevinom, te pokojnike spaljuju na lomači ili u posebnim ustrinama, a pepeo sabiru u žarama i zakapaju s njima i s određenom popudbinom u zemlju. U Gorici kod Posušje obretena je takva ustrina, koja nam jasno prikazuje konstrukciju prethistorijskog krematorija u obliku kamene zgrade s dva odjela, od kojih veći služi kao lomača, a manji kao praefurnium za materijal i ložača. Konačno prevladaju i u Bosni ovakve grobnice s paljevinom i posve latenskim inventarom kao u Lamincima kod Bos. Gradiške, Mahrevićima kod Čajniča i Gorice kod Posušja, a mjesto starih ilirskih oblika pojavljuje se već koji rimski komad, kao preteča invazije, koja će i Kelte i Ilire podvrći gospodstvu Rima. Ć. T.
Povijest.
BOSNA U RANOM SREDNJEM VIJEKU (do 12. st.). Podjelom rimskoga carstva 395 pripalo je područje kasnije Bosne zapadnoj polovini; to se područje nalazilo na samoj granici, koja je išla od ušća Drine do blizu Budve. Seoba naroda nije do 6. st. ostavila ondje jačih tragova. Samo spomen na ostrogotsko vladanje od 489 do 535 očuvao se u nekoliko spomenika iz središnje Bosne, od kojih je najznatniji crkva u Brezi s runama urezanim u stup. U to se vrijeme ističe i municipij Bistue nova (v.) kao sijelo biskupa, koji sudjeluje na solinskim sinodama 530 i 533. Bizant, koji je uništio državu Ostrogota, nije mogao zaustaviti slavensko-avarsku bujicu potkraj 6. st. i na početku 7. st.; rimski su gradovi u unutrašnjosti bili tada razvaljeni. Kada je dolazak Hrvata postavio život u dotadašnjoj Dalmaciji na nove temelje, staro stanovništvo, koje je dijelom bilo već romansko, povuklo se ponajviše u gorovitu unutrašnjost.
Prošlost je područja, na kome se razvila posebna oblast s imenom njegove glavne rijeke Bosne, do 12. st. posve tamna. Prema rezultatima, koji su se na osnovi nekih neizravnih podataka mogli do danas postići, ta se oblast nalazila već u 2. polovini 9. st. pod vlasti hrvatskih knezova. Negdje »u današnjoj sjevero-istočnoj Bosni uz bugarsku ravnu Slavoniju i Srijem« (Šišić) graničila je Trpimirova Hrvatska s Bugarskom. To se neposredno susjedstvo nastavilo i za kasnijih hrvatskih vladara do polovine 10. st., kad je privremeno oslabila njihova moć. T. zv. pop Dukljanin, koga od toga vremena dijele više nego dva stoljeća, bilježi doduše neke događaje u Bosni 10. st. Njemu je poznato pustošenje Madžara polovinom toga stoljeća po Bosni, kojom tada vlada raški knez Časlav, a spominje i borbu mladoga Krešimira (II.) s bosanskim banom, koja je završila banovim bijegom i proširenjem Krešimirove vlasti na Bosnu. Prema istom piscu bugarski se car Samuel vratio preko Bosne sa svoga pohoda na Hrvatsku. Možda je tom prilikom osvojio i Bosnu, ali kada je Vasilije II. uništio njegovu državu 1018, Bosna je došla pod vlast Bizanta i ostala pod njom do Petra Krešimira IV.; nekako između 1058 i 1069 — zaključuje Šišić — pripojena je Hrvatskoj. Potkraj 11. st. Bosna je još jednom promijenila gospodara; dukljanski kralj Bodin postavio joj je za kneza nekoga Stjepana. Ali je hrvatsko-ugarska zajednica od 1102 odredila naskoro za duga stoljeća razvitak i Bosni; ta je do kraja svoje državne samostalnosti priznavala vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih vladara.
BOSNA U DOBA državne SAMOSTALNOSTI. Zemljište bosanske povijesti. Područje se Bosne kroz stoljeća neprestano povećavalo i smanjivalo. Od Porfirogenetove »zemljice« u polovini 10. st., koja se sterala oko gornje Bosne i njezinih pritoka, protegnula se najzad Bosna kao turski pašaluk do dalmatinskih gradova, velebitskog bedema i podravske nizine, a na istoku je zahvatila i porječje Lima. U početku 18. st. dobila je uglavnom one granice, koje su se do danas zadržale u dnevnoj upotrebi, a potpuno su one utvrđene zapravo tek s prestankom turske vlasti 1878.
Prvobitnu jezgru, koja je oduvijek nosila bosansko ime, dijelile su od susjednih oblasti razvodne planine prema rijekama Vrbasu, Neretvi i Drini, a njezina je prirodna vrata na sjeveru zatvarala sutjeska Bosne kod Vranduka. S vremenom se ta jezgra proširila do srednje Drine, do teško prohodnih planina Čvrsnice i Prenja i do širokih bîla na zapadnoj strani Vrbasa. Još u 14. st. razlikuje se to područje u upravnom pogledu od ostalih dijelova bosanske države kao prava Bosna. Tijekom 12. st. spustili su se Bošnjani dolinom Vrbasa i njegovih pritoka u Dolnje Krajeve, područje starih hrvatskih župa između Grmeča i Kozare. Jamačno su u to doba stekli i oblast oko donje Bosne i Usore, prozvanu imenom potonje rijeke, a istočno od nje i prostranu Sol, kojoj su ime dala vrela slane vode pod Majevicom. Te su oblasti na sjeveru sačuvale svoju zemljišnu posebnost do pada bosanske države; Sol i Usora bile su čak često otkidane od državne jezgre. Poslije 1322 bile su prilike osobito pogodne za širenje prema moru. Osvojivši župe na lijevoj obali Neretve zavladali su Bošnjani Humom do Dubrovnika; u isto su doba prodrli preko velikih krških polja — kao posebna oblast prozvanih Završje ili Zapadne strane — do mora između Cetine i Neretve, podloživši svojoj vlasti neretvansku Krajinu. Potkraj 14. st. postalo je sastavnim dijelom samostalne kao i turske Bosne gornje Podrinje i cijelo područje negdašnje Travunije. Sve su te naknadne tečevine pripale gotovo u cijelosti novom upravnom području, koje se od 1454 javlja pod imenom Hercegovine. Gospodarstvo, društvo i država. Šumoviti sjever i krševiti jug razlikovali su se po izgledu tako reći od iskona. U srednjem su vijeku bile pod šumom mnogo veće površine negoli danas; sam krš nije bio tako ljut i gol, pa je šuma učinila blažom poneku današnju golet, a rijeke je obilato hranila vodom. Stanovništvo se natisnulo u riječne doline i polja; kako se zemlja obrađivala veoma priprosto, ovisilo je ono poglavito o proizvodima stočarstva te lova i pčelarstva. Gospodarsko se obilježje zemlje odrazilo u izvozu, koji se sastojao ponajviše od stoke, sira, vune, kože, krzna, meda i voska. Kasnije se izvozila i sirova ruda, koju su doseljeni Sasi (prvi spomen 1339) kopali u porječju Lepenice, pa kraj Olova i Srebrenice. Sve do 15. st. trgovalo se i robljem, osobito ženskim; izraz »de Bosna« bio je već u 13. st. općenita oznaka za roba u Dubrovniku. Ovdje kao i u Drijevima (Gabeli na donjoj Neretvi) skupljali su se trgovci robljem gotovo iz svega Sredozemlja. Premda je i u Bosni bilo trgovaca s različitih strana, osobito Talijana i Nijemaca, ipak su Dubrovčani uspjeli zavladati njezinim tržištem. Oni uzimaju u zakup rudnike i carine, navraćaju u svoj grad bosansku trgovinu i snabdijevaju zemlju dragocjenom solju; njihov novac postaje glavno sredstvo razmjene i mjerilo vrijednosti za Bošnjane.
Priprosto se gospodarstvo odražava u slabo razvijenom društvu. U selima živi nepokretni seljak-kmet, koji daje vlastelinu različne daće i rabotu; u pastirskim katunima boravi pokretljivi stočar, Vlah, koji uživa zaštitu samoga vladara. Vlastela, velika i mala, utiskuju svoj pečat životu zemlje. U tome ih pomaže i samostalna »crkva bosanska«; njezini redovnici »krstjani« služe ih svojim savjetom i znanjem, a njezin poglavar »dêd« zakriljuje ih pred gnjevom vladara. Domaćega građanstva kao staleža nije bilo; varoši su nastajale u blizini rudnika, gdje su poslije 1340 našli utočište i franjevci sa svojim samostanima.
U tome društvu, koje usprkos jednostavnosti svojih odnošaja nije bilo bez unutrašnjih opreka, održali su se još mnogi ostatci negdašnjega plemenskog života. Postojale su šire krvne zajednice: pleme, bratstvo i kuća. Njihove je članove spajala krvna osveta i zajedničko jamstvo. Zadružni je život dao osobit oblik i braku, koji smatrahu građanskom uredbom (→
Brak u sredovječnih Bošnjana).
Pravnom uređenju tih odnošaja nema traga u vrelima. Državna zgrada, koja se podizala na takvim temeljima, nije bila dovoljno čvrsta. Osim vladara, kome je slobodu odluke i djelovanja ograničavao vrhovni gospodar na hrvatsko-ugarskom prijestolju kao i moćno plemstvo na državnom saboru, nije bilo čimbenika, kome bi održanje državne cjeline značilo doista životnu potrebu. »Crkva bosanska«, ugrožena do kraja u svojem opstanku, nije mogla razviti za to potrebne snage. Od kraja 14. st. izložena je Bosna nagloj feudalizaciji; kralj se povlači sve više na svoje neposredno područje u središnjoj Bosni.
Ulazak Bosne u povijest. Kao posebna zemljišna jedinica navodi se Bosna tek oko 950 u spisu cara Porfirogeneta; tada je pripadala zajednici zemalja raškoga kneza Časlava. Potpune samostalnosti nije otad imala niti se do 12. st. trajno nalazila u sklopu druge države. Oskudni je podatci bilježe ponajviše u vezi s promjenama političkog težišta na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. U njoj se tada ukrštavaju različiti utjecaji s istoka i zapada, ali su potonji bili jači. Bosanska je biskupija pripadala zapadnoj crkvi a građevine su u Bosni do 12. st. sasvim jednake onima u Hrvatskoj; istog je podrijetla jamačno i banska čast, toliko značajna za Bosnu do Tvrtkova vremena.
Sredovječna Bosna nema svoga ljetopisca; kronika Milića Velimišljića, u mnogome sumnjiva, nije do nas došla. Osim nekih isprava i većega broja pisama, koja su nam sačuvali uglavnom arhivi u Rimu i Dubrovniku, njezinu su prošlost oživjeli samo još dubrovački ljetopisi i mljetski benediktinac Mavro Orbini u svome djelu Il regno degli Slavi (1601). Premda se na osnovi sviju tih vrela ne može uspostaviti neprekinuti slijed prošlih događaja i utvrditi njihova uzročna povezanost, daju se ipak uočiti glavne smjernice u razvitku sredovječne Bosne.
Od 1137 — a možda već i prije — sve do svoga pada pod Turke priznaje Bosna vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih vladara. I u onim rijetkim trenutcima, kada postaje u zbilji nezavisna, podržava još uvijek teoretski svoju vazalsku ovisnost. Taj je odnošaj ipak prolazio kroz različite mijene; bio je to odnošaj dviju živih snaga, koje su u biti jedna drugoj protivne. Premda je vazal nalazio u svome gospodaru manje više pouzdan oslonac protiv premoćne vlastele — a tražio ga je i u crkvi svoga gospodara — ipak je težio za što većom neovisnošću; gospodar je opet nastojao, da mu vlast bude što neposrednija.
Crkvene su prilike pridonijele svoje, da položaj države, a po njoj i vladara, postane još složeniji. Samostalnu »crkvu bosansku«, koja se odijelila od Rima i koja nije priznavala drugoga starješine do svojeg »episkupa«, progonili su kao heretičku. Njezina je borba prešla preko državnih granica i pronijela Evropom ime zemlje, u kojoj je ona nastala. Po njoj je poglavito ušla Bosna u opću povijest; od svih je vrednota srednjega vijeka u Bosni ona najznačajnija.
Uporedo s ubrzanom feudalizacijom postavilo se pred Bosnu na početku 15. st. posljednje pitanje, koje je za nju postalo i sudbonosno. Dodir s islamom, koji je pomalo prožimao njezino društvo i državu, učinio je najzad od nje granični bedem protiv kršćanstva. Bosna je u tome stoljetnom razvoju izgubila svoju državnost i crkvu, a sastav se njezina stanovništva u mnogome promijenio. Premda se njezino društvo preslojilo tankom navlakom osvajača, odnošaji se njegovih temeljnih grupa, plemstva i seljaštva, nisu u biti promijenili. Zbog toga se nisu mogle razviti ni one slabe klice građanstva, koje su se pojavile s pobjedom islama, sklonog urbanizaciji.
Bosna u borbi za crkvenu i političku samostalnost do 1322. Poslije Stjepana, koga je nešto prije 1085 — prema Dukljaninovu svjedočanstvu — postavio zetski kralj Bodin za kneza u Bosni, i poslije nekih pobliže nepoznatih biskupa u prvoj polovini 12. st. prvo je sasvim pouzdano lice u prošlosti njezin ban Borič (u vrelima od 1154—63). Podrijetlom iz požeške županije, gdje su ogranci njegova plemena živjeli kroz stoljeća kao plemići Grabarski i Berislavići, priznaje Borič vlast Arpadovića, pomaže ih u borbi s Bizantom i sudjeluje u njihovim dinastičkim sukobima. Možda je bansku čast baštinio nasljedstvom; svakako pak vuče od njega lozu porodica Kotromanića, koja je vladala Bosnom do njezine propasti. Predaja naprotiv stavlja na prag sredovječne Bosne kao njezina mitskog osnivača bana Kulina (u vrelima od 1180—1203).
Toga bana s vlaškim imenom, poznatim i u Rumunja srednjega vijeka, počašćuje papinska kancelarija 1180 nazivom »veliki ban Bosne«; bilo je to neposredno poslije smrti cara Manuela, s kojom je završilo posljednje 13-godišnje razdoblje bizantske vlasti u Bosni. Kulinovo vladanje udara doista temelje stoljetnom razvoju Bosne. Svojom ispravom, kojom je 1189 dao Dubrovčanima potpunu slobodu trgovanja, omogućava Kulin iskorišćivanje prirodnih dobara zemlje; time je dašto izložio Bosnu i pogibli gospodarske ovisnosti o dubrovačkom trgovačkom kapitalu, koji je baš od toga vremena širio sve više svoj utjecaj u zaleđu. U crkvenom se pogledu spaja s Kulinovim imenom prvi spomen o redovnicima »krstjanima«, koji će kasnije postati nosioci samostalne »crkve bosanske«. Premda se taj red u cijelosti obvezao 1203 na potpunu poslušnost papi, kome je tom prilikom izravno i podložen, ipak se u stranom svijetu uvriježilo otada mišljenje, da »krstjani« ispovijedaju manihejsko krivovjerje; ta je optužba našla svoje opravdanje u njihovu kasnijem otpadu od Rima (→ »Crkva bosanska«). Prema tadašnjim prilikama dobilo je to crkveno pitanje i izrazito političko značenje. Od 1225, kada je Andrija II. priznao kaločkom nadbiskupu Ugrinu duhovnu i svjetovnu vlast nad Bosnom, prijetila je Bosni uvijek iznova opasnost, da se optužbom zbog hereze potkrijepe osvajačke težnje protivnika.
Istraga, koju je papa dao povesti nad bosanskim biskupom 1232, pokrenula je odjednom čitav red odlučnih događaja. Uz pomoć dominikanaca i hercega Kolomana pristupilo se korjenitom preuređenju bosanske biskupije. Križarski su pohodi slomili 1234—37 oružani otpor zemlje pod banom Matejom Ninoslavom (1233—49). Kraljevom darovnicom i njezinom potvrdom od strane pape 1235 predana je Bosna u vlast Kolomanu, koji je 1237 osvojio i Hum. Mnogo je ljudi odvedeno tih godina iz Bosne, a ostale su pobjednici mislili održati u pokornosti cijelim nizom utvrda, koje su i podigli radi toga. Sav se taj trud pokazao najzad uzaludnim; 1240 je Matej Ninoslav obnovio svoju vlast. Četiri godine kasnije morao je doduše opet uzmaknuti pred kraljem Belom, ali je ipak zadržao bansku čast, a bosanski biskup, koga je papa podložio 1247 kaločkom nadbiskupu, nije više imao odvažnosti, da se vrati u Bosnu. Tako je »crkva bosanska« bila prisiljena živjeti vlastitim životom, neovisnim o Rimu i — po imenu samo — bosanskom biskupu u Đakovu.
Potkraj 1253 napadne Bela IV. ponovno Bosnu i potpuno je upokori; njegovim se kletvenikom prizna tada i humski župan Radoslav. Da je sasvim oslabi, oduzme kralj Bosni Usoru i Sol i podloži je zajedno s njima 1254 nadzoru različitih gospodara, koji su idućih desetljeća upravljali mačvanskom banovinom. Na čelo joj stavi Ninoslavova rođaka Prijezdu (I.), koji je bio poznat po svojoj odanosti Rimskoj Stolici. Povijesna vrela bilježe otada različite mjere protiv bosanskih heretika, ali o »crkvi bosanskoj« i »krstjanima« nema u njima podataka. Njihova pojava u javnom životu naskoro poslije 1325 svjedoči ipak o njihovu neprekinutom, ali pritajenom opstanku.
Ban Prijezda uspio je, da s pomoću ženidbenih veza približi svojoj porodici moćne susjede, »srijemskoga kralja« Stefana Dragutina i hrvatski rod Babonêga. Premda su se njegovi sinovi Stjepan (I.) i Prijezda (II.) mogli koristiti i dinastičkom borbom u Ugarskoj — spominju se 1290 kao suvladari — našli su odjednom takmaca u rodu Bribirskih knezova. Gospodar Dolnjih Krajeva knez Hrvatin pristane sa svojim rodom uz Pavla I. Bribirskog, i taj se 1299 prozove »gospodarom Bosne«. U savezu s nastojanjem Karla I. Anžuvinca, da preuzme baštinu izumrlih Arpadovića, osvoji zatim Pavao Bosnu i postavi u njoj 1302 za bana svoga brata Mladena (I.). Bošnjani su doduše Mladena 1304 ubili, ali se nisu mogli otresti gospodstva Bribirskih; Pavao im dade novoga bana u osobi svoga sina i nasljednika Mladena (II.). Nešto kasnije vrati Mladen djedovinu istoimenom sinu bana Stjepana, ali se u času najveće pogibli nađe potpuno osamljen. Stjepan (II.), zvan po narodnu Stipoš, pridonio je mnogo njegovu padu 1322; time je vratio Bosni njezinu samostalnost.
Politički uspon Bosne u 14. stoljeću. Oslanjajući se potpuno na Karla I. Stjepan Kotromanić (1322—53) usklađuje svoja politička nastojanja s kraljevim težnjama. On ga pomaže protiv hrvatskih velikaša i upleće se ujedno u borbu za srpsko prijestolje. On je do 1329 obnovio negdašnju zajednicu bosanskih zemalja, a pridruživši joj prostrane oblasti Huma, Završja i Krajine zavladao je i velikim dijelom Primorja. U daljem je prodiranju zapeo na Limu i pred velikim otocima, a svojih se zahtjeva na Pelješac sa Stonom odrekao 1333 u korist Dubrovčana.
Posjed navedenih zemalja nije bio sasvim osiguran. Veliki porast kraljevske moći za Karlova nasljednika Ludovika poslije 1342 potaknuo je bana Stjepana, da predloži Mlečanima savez, koji su oni odbili. Tek s udajom Elizabete za kralja Ludovika 1353 zaprijetila je Bosni opasnost, da u ime miraza izgubi dio svojih tečevina, što se doskora i zbilo. Kroz godine pak trajao je napeti odnošaj prema srpskom vladaru Stefanu Dušanu zbog Huma i njegove kolebljive vlastele; 1350 opsjedne Dušan čak tvrdi Bobovac.
Premda se »crkva bosanska« javlja u to vrijeme kao državna crkva, otvara baš vladanje bana Stjepana nove izglede za pobjedu Rima. S njegovim se prihvatom »rimskog obreda« — po riječima Orbinija — preporodila poslije 1339 katolička crkva u Bosni. Na tome su radili poglavito franjevci, koji tek sada podižu ondje svoje samostane.
S dolaskom 15-godišnjeg banova sinovca Tvrtka I. (1353—91) na prijestolje jenjala je u prvi čas privlačna sila središnje vlasti. Nezadovoljnu vlastelu podržava u njezinu otporu sam kralj Ludovik, koji je 1357 uspio produbiti svoj utjecaj u Bosni i oduzeti joj područje s desne strane Neretve. Kad je iz nepoznatih razloga napao 1363 Tvrtka, pretrpio je doduše težak poraz, ali je ta pobjeda jamačno razvila i samosvijest vlastele; ona digne 1366 ustanak i postavi banom Tvrtkova brata Vlkića (Vuka), kome Tvrtko nije htio odstupiti dio zemlje. Otjeran s majkom vrati se Tvrtko s kraljevom pomoću i svlada ustanak, ali se pojačana ovisnost o Ludoviku izrazila otad i u njegovu vladarskom naslovu.
Od 1370 mogao se Tvrtko nesmetano posvetiti unutrašnjoj izgradnji i vanjskim osvajanjima. U ratu sa županom Nikolom Altomanovićem uzima 1373 gornje Podrinje, a u sporazumu s domaćim plemstvom dobiva 1377 Trebinje s primorjem od Dubrovnika do Boke. Tada se 26. listopada 1377 okruni kao potomak Nemanjića za kralja i uzme ime Stjepan (Stefan), koje su bosanski vladari nosili do kraja. Premda su ga Dubrovčani još iduće godine nazivali »banus Bosne et rex Rascie«, kraljevski je naslov obuhvatio doskora čitavu državu. Poslije Ludovikove smrti 1382 uspostavlja Tvrtko stare granice na zapadu, a 1385 preuzima Kotor. Unatoč ovom daru budimskog dvora pomaže hrvatski ustanak protiv kraljica i Žigmunda te širi postepeno u ime Ladislava Napuljskog svoju vlast u Hrvatskoj. Kad su ga 1390 priznali i gradovi Split, Šibenik i Trogir, pa veliki otoci na jugu, zavlada Tvrtko Hrvatskom do Zrmanje i proglasi se iste godine kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Usporedo sa svojim pothvatom na zapadu nije Tvrtko previdio ni duboku promjenu u položaju na istoku. Prvi nalet Turaka slomio je kod Bileće 1388 vojvoda Vlatko Vuković iz plemena Kosaca, a već iduće godine borio se Vlatko s bosanskim pomoćnim četama na Kosovu. Smrt je Tvrtkova 1391 predala u baštinu njegovu nasljedniku veliku, ali još uvijek neuređenu državu s tri temeljna zla, koja se zbog nerazmjernih snaga nisu mogla ukloniti: bila je to teška borba sa Žigmundom, opasnost od turskog napredovanja i nagli porast u bogatstvu i moći pojedinih rodova. Uzajamnim su djelovanjem ta zla još i porasla.
Tvrtkov je bratić Stjepan Dabiša (1391—95) spriječio doduše gubitak Konavala, koje su humska vlastela Sankovići darovali 1391 Dubrovčanima. U svojoj hrvatskoj politici doživio je naprotiv 1394 potpuni neuspjeh i odrekao se hrvatskoga kraljevskog naslova. Ugovorom u Đakovu 1393 morao je, štoviše, priznati Žigmundu pravo na bosansku krunu poslije svoje smrti.
Feudalizacija države i porast turskog utjecaja. Prilike su u Vlaškoj odvratile Žigmundovu pažnju od Bosne; prepustio ju je stoga udovici Dabišinoj, kraljici Jeleni (1395 do 1398). S njezinim slabim vladanjem počinje razdoblje velikaške prevlasti, kojem su udarili svoj pečat osobito vojvode Hrvoje Vukčić u Dolnjim Krajima i Sandalj Hranić, sinovac Vlatka Vukovića, u Humu, pa knez Pavao Radinović u Podrinju i Trebinju. Od ostalih se rodova ističu još Jurjevići-Vlatkovići u neretvanskoj Krajini, zatim Dinjičići-Kovačevići oko Srebrenice i Zlatonosovići u dolini Spreče.
U savezu s vanjskim utjecajima, ukliješteno između Ugarske i Turaka, odlučuje plemstvo o nosiocu kraljevske krune. Kroz godine dižu se različiti pretendenti i žive usporedo po dva kralja. Osjeća se, kako iz dana u dan raste turski pritisak, u kojem ima najviše dijela krajišnik u Skoplju. Ugroženo od Žigmunda uspostavlja plemstvo vezu s Turcima, a pojedina vlastela postaju već prvih godina 15. st. sultanovi haračnici. Dok se turski novac širi po Bosni, a takmaci za prijestolje traže tursku zaštitu, plemstvo je zaokupljeno međusobnim borbama. S turske se strane podjaruju promišljeno njihove razmirice, da se time opravda upletanje u unutrašnje prilike. U trećem desetljeću uskrsnut će već u glavama kraljevih protivnika namjera, da se od sultana kupi Bosna, a 1435 ili 1436 učvrste se Turci u Vrhbosni. Od toga je vremena prirodno središte zemlje u njihovu posjedu i pretvara se naglo u rasadište islamske kulture. U Bobovcu se još čuvala kruna kraljevstva, kada se već sarajevskim poljem razlijegao zov mujezina.
To razdoblje posvemašnje feudalizacije obilježuje uz ostalo snažan utjecaj, koji je »crkva bosanska« postigla na političkom polju. Kadšto daje ona svoj pristanak različitim aktima međunarodnog značenja i mnogim odlukama sabora; u njegovu sastavu spominju se »krstjani« na prvome mjestu. Neka politički samostalnija uloga ne može joj se međutim pripisati.
Do katastrofe kraj Dobora 1408, kada je Žigmund uništio napokon i posljednju zapreku svojoj vlasti u Hrvatskoj, razvijali su se događaji u Bosni pod težinom borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Radi kraljeva neodlučnog držanja u toj borbi uklonio je Hrvoje — tada već vicarius generalis Ladislava Napuljskoga i splicki duka (herceg) — Stjepana Ostoju (1398—1404). Izbor Ostojina polubrata Stjepana Tvrtka II. (1404—09) potaknuo je Žigmunda na nekoliko uzastopnih ratničkih pohoda od 1405 do 1408; posljednjem je dao uz pomoć pape obilježje križarske vojne. Uzalud je bosansko plemstvo predlagalo savez Mlečanima. Doborski je poraz priveo pobjedniku uz ostale i Hrvoja, a s njegovim je otpadom izgubila napuljska stranka svako dalje uporište u našim stranama. Žigmund je opet pomišljao, da se okruni bosanskom krunom, ali se ipak zadovoljio time, da za svoga feudala i podložnika prizna Ostoju (1408—18), koji se u općem metežu izbavio 1408 zatočenja u Bobovcu. Uz Žigmunda pristane najzad i vojvoda Sandalj, koji se u prvi čas podložio sultanu. Pokorenu Bosnu oslabi Žigmund još više time, što joj je oduzeo neke krajeve na sjeveru, a rudama bogatu Srebrenicu predao 1411/12 srpskom despotu Stefanu. Time je ljuto zavadio dvije susjedne zemlje, upućene na što tješnju suradnju; od 1425 bore se one među sobom kroz puna tri desetljeća, pa ih od toga ne mogu odvratiti ni istodobni napadaji Turaka.
Bosna je zapala u pravo bezvlađe; svagdašnji je život postajao sve teži i nesigurniji (→
Banići 3), a vlastela su srljala u propast nametnuvši bez milosrđa rat svakoga protiv sviju. Hrvojeva pljačka nezaštićenih Sandaljevih imanja 1413 osamila je starog hercega grada Splita. Kad ga je i budimski dvor odbacio, pridružio se Turcima, koji su tada pod krajišnikom Isakom razbili ugarsku vojsku kraj Doboja 1415. Podmuklo pak ubijstvo kneza Pavla Radinovića, koje su iste godine potaknuli kralj Ostoja i vojvoda Sandalj, izrodilo se u građanski rat i natjeralo moćne Pavloviće, da pristupe Turcima. Prema izvještaju Dubrovčana bile su još prije bitke kod Doboja sve župe poslušne Turcima i plaćale danak sultanu. Premda su se Turci 1416 sasvim povukli iz Bosne, njihov utjecaj nije time oslabio. Sultan je nastojao po svojim poslanicima izmiriti vlastelu, ali je sabor, koji se na njihov zahtjev sastao, završio bijegom kralja Ostoje. Kraljeva smrt i dolazak
Stjepana Ostojića (1418—21) na prijestolje nisu donijeli promjenu na bolje. Vlastela su ostala i dalje zavađena, i dok je kralj uzalud predlagao Mlečanima savez, krajišnik je Isak podigao s pomoću Sandalja opet za kralja
Tvrtka II. (1421—43).
Po drugi put izabran i okrunjen Tvrtko je odmah pokazao svoju potpunu nemoć. Zaštitu pred nadmoćnim despotom Stefanom i pljačkaškim pohodima Turaka mislio je naći u svojem daljem rođaku grofu Hermanu II. Celjskom pa mu je 1427 ostavio u nasljedstvo Bosnu. Ali je vojvoda Radosav Pavlović još godinu dana prije prodao svoju polu Konavala s Cavtatom (1426); od 1399 odrekla se tako Bosna prodajom svega primorja od Stona do Boke u korist Dubrovčana. G. 1428 uzimaju i Turci neke tvrde gradove kao zalog za neplaćeni danak. Sve su se te protivštine, često neobično spletenih i u naglim obratima neshvatljivih interesa, političkih i osobnih, sudarile povodom neznatnog inače »konavôskog rata« (1430—32), do koga je doveo nestalni i siloviti Radosav. Taj je rat dokrajčen posredovanjem Turaka, ali su iz njega nastali novi sukobi, a omogućio je 1432 i pojavu novoga pretendenta, Ostojina sina Radivoja. Premda je on bio štićenik Turaka, nije se ipak održao; njegovo značenje nije prelazilo svrhu mnogih sredstava, s pomoću kojih su Turci — po riječima Dubrovčana — sijali neslogu među bosanskom vlastelom i tako hvatali još dublje korijenje u cijeloj zemlji.
Beznadnost položaja, u kojem se Bosna početkom 30-tih godina nalazila, očitovala se je u svakom pogledu. Uporedo s ratom na primorju. Tvrtko napada u jesen 1430 Zlatonosoviće u dolini Spreče i snuje o propasti Pavlovića kupnjom njihove baštine u sultana. Njegovo držanje podiže neku vlastelu 1431 na otvoreno neprijateljstvo, u kojem je podržava i despot Đurađ. Taj uspijeva, da ratom 1432—33 zauzme privremeno oblast Zlatonosovića, a bavi se i mišlju, da sa Sandaljem kupi u sultana Bosnu.
Tvrtko, koji se papi prikazivao kao kralj »nevjernika i shizmatika«, uzda se sve više u katolički zapad. Ondje se baš tih godina nastoji obnoviti crkveno jedinstvo svega kršćanstva, pa koncil u Baselu pokušava uzalud 1433 povesti pregovore i s »crkvom bosanskom« (→
Baselski koncil i Bosna). Smrt Sandaljeva i borba njegova sinovca
Stjepana Vukčića za stričevu baštinu 1435 otvara opet širom vrata Turcima. Na poziv odasvud pritješnjenoga vojvode Stjepana, koji postaje sultanov haračnik, upada Isakov sin Barak i osvaja tvrde gradove u srcu Bosne, Hodidjed i Vrhbosnu, a Tvrtko se mora i opet obvezati na plaćanje danka.
Vojvoda Stjepan Vukčić utječe odmah snažno na općeniti razvoj prilika i postaje doskora središnjom ličnošću tadašnje Bosne. Svoju baštinu, koja se nalazila dijelom u Humu i Krajini, a dijelom u Podrinju, zaokružuje na račun Pavlovića u neprekinutu zemljišnu cjelinu, a od 1440 učvršćuje privremeno svoju vlast u Poljicima s Omišom i u Zeti. Prodiranje prema jugu omogućio mu je prvi pad srpske despotovine 1439; taj je događaj pobudio naprotiv u kralja Tvrtka misao, da Bosnu prepusti Mlečanima i da nađe potpore u pape.
Kako je Herman Celjski umro još 1435, odredi Tvrtko za nasljednika Ostojina sina Stjepana Tomaša (1443—61), koji je preuzeo vlast u doba velikih priprema kršćanskoga svijeta protiv Turaka.
Odlučan oslon na Zapad i propast sredovječne Bosne. Od Tomaševa se dolaska izdvaja »vladanje« Stjepana Vukčića iz cjeline bosanske države kao samostalna jedinica, koja vodi vlastitu unutrašnju i vanjsku politiku. Premda se vojvoda Stjepan ne može gotovo do kraja riješiti ovisnosti o Turcima, ipak se njegove osnovne težnje — ukoliko izviru iz nužde povijesnog zbivanja — podudaraju s kudikamo izrazitijim nastojanjem kralja Tomaša. Obojica su podjednako uvidjela, da je pred očitim porastom turske moći potreban što odlučniji oslon na Zapad. Ta se spoznaja temeljila na dvjema pretpostavkama: na što jedinstvenijem nastupu društveno i politički razjedinjenog Zapada — i bližega i daljega — kao i na što većoj homogenosti vlastitoga pučanstva, prije svega vlastele, u vjerskom pogledu. Bosna se pred svoj pad nije mogla iskazati ni jednim od tih preduvjeta. Zapad još tada nije bio dorastao islamskom osvajaču, a domaće je pučanstvo pripadalo pretežno »crkvi bosanskoj« i pokazivalo zbog sve žešćih progona očitu sklonost prema osvajaču. A baš na tome pitanju kao i na podjednako važnom pitanju društvenih odnošaja pokazala se u punoj mjeri politička zrelost svakog sudionika u tadašnjim povijesnim događajima. Osvajač je u to vrijeme prednjačio vjerskom snošljivošću i slobodnijim shvaćanjem kmetskih odnošaja. Islam je, štoviše, uzvraćao potpunom slobodom svakome, koji bi ga prigrlio.
Jednodušni u traženju nekog čvršćeg oslona na zapadu, kralj Tomaš i vojvoda Stjepan nisu zauzeli jednako stanovište prema »crkvi bosanskoj«. Kralj, koji se posebnim ugovorom 1444 obvezao na plaćanje danka Ivanu Hunjadiju, tada najmoćnijem čovjeku u Ugarskoj, napustio je iste godine »crkvu bosansku« i prešao na »rimsku vjeru«. Otada je postepeno radio na tome, da se za njegovim primjerom povede sva Bosna, i u tu se svrhu poslužio na kraju silom. I vojvoda se 1444 predaje u zaštitu gospodaru južne Italije, Alfonsu V. aragonskom, ali se u njegovu vjerskom stanovištu očituje neka neodlučnost, pa čak i dvoličnost. U više mahova izražava on svoju privrženost Rimu i prima 1454 od Alfonsa franjevce, koji će pokrštavati njegove podanike; carigradski je patrijarh Genadije naprotiv dočuo, da je Stjepana obratio neki »grčki episkop« u Bosni i da se Stjepan samo iz straha pred svojom vlastelom pritajio. Stjepan šalje doista darove sinajskim monasima, ali je u javnom životu nesumnjivo vjernik »crkve bosanske«; 1459 daje utočište tisućama bjegunaca, koji su zbog svoje pripadnosti toj crkvi morali napustiti užu Bosnu, a 1466 sastavlja pred smrt oporuku i povjerava je dvojici »svojih redovnika« i dvorjanina: gostu Radinu i metropolitu mileševskom Davidu.
Vojvoda Stjepan ostao je u zbilji nezavisan o Tomašu i onda, kad mu je dao 1446 kćer Katarinu za ženu. Vanjski je izraz svome položaju našao u herceškom naslovu, koji je uzeo 1448, pošto mu je car Fridrik III. potvrdio njegove posjede kao skrbnik hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava.
Osim glavne smjernice njihove vanjske politike zajednička je kralju i hercegu težnja, da uklone gospodarski pritisak Dubrovčana. Tomaš zabranjuje, da dubrovački novac kola Bosnom, a herceg Stjepan povišava carine, izgrađuje Novi u Boki, tu tvorevinu Tvrtka I., u pravog takmaca Dubrovniku i slabi trgovačko značenje dubrovačke kolonije u Drijevima. Kad je povrh toga zahtijevao, da mu se vrate Konavli, dođe do rata s Dubrovnikom (1451—54). Izložen napadajima s više strana — u njima je iz porodičnih razloga sudjelovao i njegov sin Vladislav — herceg se i sad odrvao s pomoću Turaka. Uzalud je snovao, da novim ugovorom s kraljem Alfonsom 1454 odbaci sultanovu vlast, koja je zbog te pomoći postala još teža. I on kao i kralj Tomaš neumorno rade, da prošire svoju vlast; kralj uzima 1458 Srebrenicu, a nastoji dobiti i »banatum Croatiae«. Snage otpora trošile su se tako u suvišnim pothvatima, koji su odvraćali pažnju s glavnog protivnika; pravi je tada »gospodar Bosne« — prema riječima Dubrovčana 1457 — »vojvoda zapadnih strana« Isabeg.
U želji, da baštinicu despota Lazara uda za svoga sina Stjepana i tako pridruži ostatke srpske despotovine Bosni, prikloni se Tomaš 1459 potpuno kralju Matijašu. On mu postane podložnik i obveže se na otvorenu borbu s Turcima. Usprkos svemu padne potkraj lipnja iste godine Smederevo, a s njime izgubi mladi Stjepan i despotovinu. Na optužbe o izdaji općenite stvari kršćanstva odgovori Tomaš teškim progonom »crkve bosanske«, ali se ni pred smrt nije znao odreći razmirica sa susjedima. Kad je 1461 obolio i umro, pročuje se, da su ga otrovali brat Radivoj i sin Stjepan.
Stjepan Tomašević (1461—63) utvrdi svoj unutrašnji položaj izmirivši se s hercegom Stjepanom, a svoju vlast uzveliča krunom, koju mu je poslao papa Pio II. Time je doduše povrijedio vrhovnička prava kralja Matijaša, ali je 1462 uklonio i tu smetnju svojom prisegom vjernosti i prekidom svakog odnošaja s Turcima. Otkazujući sultanu danak kralj je Stjepan znao, da će to pospješiti napadaj, u kojem će se odlučiti o sudbini Bosne. Mogućnost je povoljna ishoda postajala to manja, ukoliko se više primicalo vrijeme napadaja. Još 1462, kad se otimao o Klis, sukobljuje se herceg sa sinom Vladislavom radi njegova udjela; poražen na Breznici kod Pljevalja od Turaka, koji su pomogli njegova sina, preda Vladislavu dio zemlje. Prvih mjeseci 1463 traži kralj vojničku pomoć u Mlecima i u Dubrovniku, ali je najzad ne dobiva ni u kralja Matijaša. Nije baš pouzdana vijest jednog učesnika tih događaja, da je u posljednji čas kralj Stjepan izmolio u Turaka obnovu primirja, a da su to oni učinili s nakanom prijevare. Bosna je dočekala Mehmeda II. potkraj mjeseca svibnja doista vojnički nespremna; ona mu se nije oduprla s kakvom većom vojskom niti je povijest njezina pada zabilježila kakvu bitku. Osim u pograničnih velikaša, koje su pregazili, naišli su Turci na otpor samo u tvrdim gradovima, ali su i te zauzeli — prema suvremenom svjedočanstvu — »koje jurišem i oružjem, koje nagodbom«. Na zapadu su pobjedu Turaka objašnjavali izdajom heretika i neiskrenih obraćenika, a sam je kralj upozorio papu na sklonost seljaka prema Turcima. Usprkos svemu značila je godina 1463 pravu katastrofu ne samo za kraljevu osobu i porodicu Kotromanića, već i za svu Bosnu. Dursun-beg, koji je sudjelovao u borbama, govori o živom otporu pučanstva po planinama i o strašnom pustošenju zemlje. Plemstvo se velikim dijelom razbježalo po susjednim zemljama, a ponešto udaljeni Długosz bilježi i visoke brojke za odvedeno roblje.
Turski napadaj nije poštedio ni hercega Stjepana, koji se zajedno sa sinovima pridružio kralju Matijašu; savez Mletaka s kraljem pobudio je u njemu nove nade. Ali već 1465 izgubi i Blagaj, a u zauzetim krajevima uvedu Turci svoju upravu. Kad je poslije novih svađa sa sinovima umro 1466, od njegove je prostrane »države« ostalo samo ime i nekoliko tvrdih gradova; u Krajini i na ušću Neretve zasjeli su Mlečani.
Stoljetna se opstojnost bosanske države produžila još neko vrijeme u praznim oblicima kraljevske časti, koju su Turci dosudili neznatnom odvjetku Kotromanića Matiji Sabančiću (1465—76), a kralj Matijaš knezu Nikoli Iločkom (1471—77); prvi se odmetnuo i naskoro nestao, a vlast drugoga nije prešla granice kapetanije u Teočaku. Kralju je Matijašu ipak uspjelo, da u nižim sjevernim krajevima uredi dvije banovine s izrazito obrambenom zadaćom: jajačku i srebreničku. I Hercegovina se uzdržala neko vrijeme u uskom pojasu od Novog u Boki do blizu ušća Neretve; od 1469 upravljao je njome po milosti sultana hercegov srednji sin Vlatko. Kada se za nereda u Turskoj 1481 i on odmetnuo, pao je 1482 s Novim posljednji ostatak Hercegovine.
Propala je bosanska država, a s njome nestaje doskora i samostalna »crkva bosanska«. Njezinim se »krstjanima« gubi trag 70-ih godina 15. st., a — prema Orbinijevu nedovoljno objašnjenom podatku — prestaju sasvim posto jati 1520. Život je u Bosni mijenjao pomalo svoje sredovječno obilježje, zadržavajući i dalje neke od njegovih bitnih oznaka. Proces islamizacije, koji je započeo već dugo prije gubitka državnosti, poprima s vremenom sve šire razmjere i praćen velikim pokretima stanovništva daje zemlji dotad nepoznate životne oblike.
LIT.: M. Orbini, Il regno degli Slavi, Pesaro 1601; J. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, IV. i V. knj., Amsterdam 1666; C. du Fresne, dom. du Cange, Illyricum vetus et novum, Požun 1746; D. Farlati, Illyricum sacrum, IV., Mleci 1769; M. Schimeck, Politische Geschichte des Königreichs Bosnien und Rama, Beč 1787; J. Rajić, Istorija raznih slavenskih narodov, Beč 1794; F. Pejačević, Historia Serviae, XII. dijalog, Kaloča 1799; J. Chr. Engel, Geschichte von Serwien und Bosnien, Halle 1801; L. A. Gebhardi, Geschichte der Königreiche Servien, Raszien, Bosnien und Rama, Brno 1788; S. Bošnjak (I. F. Jukić), Zemljopis i povjestnica Bosne, Zagreb 1851; A. Majkov-Đ. Daničić, Istorija srpskoga naroda, Beograd 1876; A. Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, 3 knj., Senj 1884—87; Isti, Pad Bosne, Senj 1886; V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1883 (njem. prijevod 1885); Isti. Povjest Hrvata, I, 1—2, II, 1—3, Zagreb 1899—1904; L. Thallóczy, Geschichte (Die österr.-ung. Monarchie in Wort und Bild: Bosnien und Herzegowina, Beč 1901); St. Stanojević, Istorija Bosne i Hercegovine, Beograd 1909; M. Prelog, Povijest Bosne, I., Sarajevo 1912; K. Jireček-J. Radonić, Istorija Srba, 4 knj., Beograd 1922; V. Ćorović, Historija Bosne, I., Beograd 1940. J. Š-k.
PRIJELAZ U TURSKO DOBA. Nakon kosovske bitke (1389) postala je turska carevina neposrednim susjedom Bosne. U području od Vardara do Drine organizirali su Osmanlije posebnu upravnu pokrajinu pod imenom Zapadnih Strana, a na čelo te »Krajine« postavljen je Paša-Jijitbeg, ili Pašaitbeg, kako ga zvahu dubrovački kancelari, krajišnikom (craisnicus), koji je Dubrovniku ostao i kasnije u »blagoj uspomeni«, a znamenit je postao kao osnivač jedne dinastije, koja je kroz čitavo 15. st. bila važna za Bosnu, jer je utirala putove turskom napredovanju. Naslijedio ga je sin Ishakbeg, koji je 1414 na poziv hercega Hrvoje doveo u Bosnu veliku tursku vojsku te opljačkao zemlju do Dubočca na Savi, a jedan je odred poslao i prema Zagrebu te se krcat plijenom vratio u svoju Krajinu. Ove operacije bile su uperene protiv onog dijela Bosne, koji je bio pod utjecajem kralja Žigmunda, dočim su se u ostalom dijelu velmože, a na čelu im Sandalj, priklanjali Turcima, da ih ovi poštede, te su jedan za drugim nastojali, da kao »haračnici« sačuvaju barem dio svoje nekadanje vlasti. Ishakbegove čete provališe u dva maha, 1424 i 1426, u Bosnu, da plijene. Veliki vojvoda Sandalj, našavši se sada kao prvi na udaru, nastojao je, da se spasi tražeći prijateljstvo sa Ishakbegom i svraćajući opasnost, koja mu je prijetila, na vojvodu Radosava Pavlovića, koji je u tom najkritičnijem času započeo kavgu s Dubrovčanima te radi Konavlja, što ga je sam Dubrovniku bio prodao, započeo konavoski rat. Dubrovčanima je uspjelo, da stvore koaliciju između republike, Sandalja, bosanskog kralja i Ishaka, koji je u njoj imao glavnu riječ, i tako se Dubrovnik spasi (1430—32). Godinu dana poslije provalio je Ishakbeg sa svojim akindžijama preko Bosne i Like do Zadra. G. 1434 vojuje u Albaniji, gdje ga potuče Arnit Spata, te jedva živ uteče. U jednom poklisarskom naputku karakteriziraju Dubrovčani Ishakbega riječima: »on ni o čemu drugomu ne snuje, nego kako će prouzročiti i sijati razdor među bosanskom gospodom, da uzmogne, kada budu u zavadi, bolje jednoga za drugim uništiti i oboriti«. Nakon albanskog poraza povukao se Ishakbeg sa vlasti i prepusti sinovima Baraku i Eseb-Aliji, da ga zastupaju, jer je dugo bolovao, a Dubrovčani mu onda mjesto liječnika, koga je zatražio, poslaše pismeni naputak, kako se ima u bolesti vladati.
Stariji sin Barak-vojvoda ratovao je 1435 u Humskoj zemlji, a onda je krenuo na grad Hodidjed i Vrhbosnu te je tu ustalio tursku vlast. On zastupa oca još 1437, kada ga zamijeni brat Eseb-Alija, koji je 1439 imenovan romanijskim sandžakom te je, uz pomoć brata Isabega, protjerao despota Đorđa iz Srbije. Sada povjeri Ishakbeg upravu trećem sinu Isabegu i umrije oko 1442.
Podrijetlo ovog Isabega, koji je u Bosni igrao odsudnu ulogu, dosta je zagonetno. Turski spomenici ga zovu sinom Ishakbegovim, a on sam se u jednom pismu, pisanom Dubrovčanima, zove bratom hercega (Stjepana) i sinovcem vojvode Petra (Pavlovića), dakle je kršćanskog podrijetla, a uvaži li se, da u jednom dokumentu ima patronimikon Hranušić, vjerojatno je, da je bio sin Vukca Hranića, Sandaljeva brata, i da ga je ovaj 1428, kada se sprijateljio s Ishakbegom, ovomu predao kao taoca, te ga je Ishakbeg poturčio i posinio i poslije imenovao nasljednikom.
Isabeg, kao potomak najjačeg bosanskog velmože i kao poturčenik visokog položaja, prionuo je oko toga, da utire putove turskoj ekspanziji u Bosni, da što više olakša prijelaz iz starih prilika u one, koje su nastale uslijed ratnih zbivanja, i da kao promicatelj istočne kulture podigne Bosnu na što viši stepen.
Dubrovniku je 1442, kada je sultan tražio, da mu prizna vrhovnost, isposlovao najblaže uvjete, te su se Dubrovčani zavjerili, da će biti »vjerni i pravi gospodaru sultanu Amuratbegu« i da će mu slati »u godište jednosti poklisara s’ darom’ u sudeh’ srebr’nieh vrijednosti hiljad’ dukat’ zlatih’«, a sultan im se opet kleo, »da postavlja s njimi pravu vjeru i ljubav namjesnu« i da im ne će činiti nikakova »razmirja« ni on, ni veziri, ni subaše, ni koji od njegovih nasljednika, te im daje slobodu trgovanja po čitavoj carevini, a da za to plaćaju tek 2% carine. Isabeg je od Dubrovčana odvraćao teške posljedice, kojima su se izvrgli, davši utočište protjeranom srpskom despotu Đurđu, a pokazao se i u mnogim drugim prilikama sklon Dubrovniku. On je bio glavni arbiter u ratu hercega Stjepana protiv sina Vladislava i njegovih saveznika, bosanskog kralja i Vlatkovića (1452), a mir od 1454 sklopljen je po njegovu diktatu. On je konačno, 1459, Dubrovčane svjetovao, da ublaže sultana, gnjevna, jer su nakon povratka despotova u Srbiju obustavili slanje godišnjeg »dara« od 1000 dukata, da ga povise na 1500 dukata i to odsele pod zazornim imenom harača, i time je spasio grad od očite propasti.
Krajišnik Isabeg imenovan je 1463 sandžakbegom novoustrojenog sandžaka Bosne i dobio je naslov paše te se bavio uređenjem svoje pokrajine. Kada je u proljeće te kobne godine sultan Mehmed II. Fatih osvojio Bosnu do Jajca i Srebrenika, povlači se sa svog mjesta, a naslijedi ga Mehmedbeg Minetović. O razlozima, koji su Isabega potakli, da u najodsudnijem času odstupi sa svog položaja, šute historička vrela, i ostaje nam samo psihološki tumač. Ishakbeg, kao čovjek i odvjetnik najjače bosanske velikaške kuće, nije mogao aktivno sudjelovati u akciji, koja je podložila svu Bosnu Turskoj, koja je zatrla bosansku dinastiju, a najodličnije plemićke obitelji prisilila na izgnanstvo; a da je sultan Mehmed II. pravilno ocijenio delikatne osjećaje njegove, vidi se po tomu, da ga je, čim je vojna prošla, vratio na njegov stari položaj. Tako je sultan glavom, uz velikog vezira Mahmudpašu Hrvata, vodio tu vojnu, osvojio Bobovac, Ključ i Jajce i zarobio zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića te se kao pobjednik vratio i putem, na Milodraževu polju, izdao fra Angelu Zvizdoviću glasovitu ahdnamu, kojom bosanskim katolicima zajamčuje vjersku slobodu.
Kada je na Božić iste kobne godine kralj Matijaš opet osvojio Jajce, krene sultan u proljeće ponovno u Bosnu; ali se na glas, da dolazi kralj Matijaš u pomoć opsjednutom Jajcu, vrati, a daljnju opsadu povjeri sandžaku Mehmedbegu Minetoviću, a na njegovo mjesto imenova ponovno Isabega (7. II. 1464), koji na toj časti ostaje do 1470.
Isabeg proslavio se kao osnivač Sarajeva, koje dobi ime po saraju, što ga je sebi sagradio na Brorcu u dolini Miljacke. Tu je sagradio i namijenio sultanu današnju Carevu džamiju, do nje veliku banju (1459), most preko Miljacke, tekiju, gostinjac i veliki han Kolobaru u Bazrdžanima, a za uzdržavanje ovih zadužbina uvakufio je velike svote i nekretnine.
Njegovi nasljednici na stolici bosanskih sandžakbegova bili su redom ovi: Ajazbeg 1470—75, Balibeg Malkočević 1475—76, Skenderbeg Mihajlović 1478—80, Dautbeg 1480, Jahjabeg 1482—84, Hadžibeg 1484, Ajazbeg ponovno 1484— 85, Skenderpaša Mihajlović po drugi put 1485—91, Jakubpaša 1492—94, Jahjapaša 1494, Sinanpaša Borovinić 1496—99, Skenderpaša Mihajlović po treći put 1499—1504, Ferizbeg 1505—12, Junuzaga 1512—13, Sinanpaša Borovinić po drugi put 1513—14, Junuzaga po drugi put 1514—15, Mustafapaša Jurišević 1515, Mehmedpaša Mihajlović, Gazi Balibeg i Gazi Husrefbeg.
Od ovih se istakao 1472 Ajazbeg svojom provalom u Istru i Furlansku, gdje je poharao Trst, Kopar, Udine i Oglej; Dautbeg prešao je privolom ugarskoga kralja kroz Hrvatsku, da plijeni austrijske zemlje, a kada se harajući okrenuo prema Rabi, potukoše ga Stjepan Zapolja i Petar Gereb, a kralj, da osveti povredu ugarske neutralnosti, provali u Bosnu do Zvečaja i posla iz Jajca Petra Dojčina, Vuka Grgurovića i Vladislava Egervarija na Sarajevo te ga ovi tri dana harahu i pljačkahu. Na povratku u Jajce dočeka ih Dautbeg kod Busovače, gdje dođe do neodlučne bitke, a poslije kod Travnika, gdje je Dautbeg hametom potučen, ostavivši na bojištu 10.000 mrtvih. U to doba idu epizode, koje je narodna pjesma vezala uz ličnosti Vuka Jajčanina i Đerzelez-Alije.
Jakubpaša izišao je na glas radi pobjede, što ju je, vraćajući se sa pljačke iz Kranjske i Koruške, izvojevao na Vražjem Vrtlu kod Udbine, gdje ga dočeka ban Derenčin sa tri Frankopana, te mu na bojištu, uz cvijet hrvatskog plemstva, osta 5.700 mrtvih Hrvata, i gdje Jakubpaša zarobljenom banu na srebrnom pladnju pruži odsječenu glavu njegova sina.
Kao vojskovođa odlikovao se i Skenderpaša Mihajlović, koji je 1499 poslao svoje pljačkaše na mletačko zemljište u Dalmaciji te je 1501 zajedno s Omerbegom, Malkočbegom Jahjabegovićem, Mustafabegom Zvorničaninom i Nahinatbegom opsjedao Jajce; ali ga potukoše herceg Ivaniš Korvin sa krbavskim knezovima, Zrinskim i Frankopanima te Karlovićem i Cuborom. Tu je Skenderpaša ostavio 400 mrtvih. Loše sreće bio je i njegov devetnaestgodišnji sin Mustajbeg, koji je 1502 harao po jajačkoj Krajini, jer ga je potukao Ivan Tergejić kod Kamengrada (2. srpnja).
Padom Srebrenika 1512 likvidirana je istoimena banovina, a osvojenjem grada Jezera nastala je za samo Jajce najveća opasnost, koju je otklonio ban Petar Keglević, prisilivši bosansku vojsku na povratak.
Od svih nasljednika Isabegovih bio je najslavniji Husrefbeg, koji je do 1521 bio sandžak smederevski te je onda postao bosanskim sandžakom. Bio je sin Ferhadbega, careva zeta, čije očevo ime turski pisci kriju pod značajnim imenom Abdulgafur, koje se nadijevalo samo poturčenicima, a pošto se 1483 u dva maha spominje ime kneza Radivoja kao brata careva zeta Ferhadbega, nedvojbeno je, da je i ovaj rođen kao kršćanin. Husrefbeg je 1522 sa hercegovačkim sandžakom osvojio Knin i Skradin i bezuspješno opsjedao Klis, a slijedeće godine osvaja Ostrovicu i opsjeda bez uspjeha Krupu na Uni. G. 1524 združi se sa Sinanpašom mostarskim i Balibegom smederevskim te sa 20.000 momaka pade pod Jajce i tako ga tijesno opkoli, da čitavih 18 mjeseci nije bilo moguće dobaviti u grad hrane. Ni Mihajlu Turku Pećkom, ni banovima Franji Baćanu i Ivanu Tahiju nije uspjelo probiti obruč oko grada i dovesti mu hrane; u Jajcu nasta glad, kakvu ne pamti čovječanstvo. Iz te nevolje izbavi izmučeni grad junak Krsto Frankopan, koji je sa Đurom Blagajskim, Ivanom Zrinskim, Petrom Kružićem, Đurom Orlovićem, Matijom Baračem i Franjom Tahijem krenuo iz Dubočca na Savi uz Vrbas, pod Bočcem potukao Husrefbega te slavodobitno ušao u grad i okrijepio ga hranom i opskrbio streljivom. Uz nebrojeni plijen zadobi Krsto skupocjeni Husrefbegov čador i 60 barjaka, a pobjeda bila je to veća, što je Krsto sa 7000 ljudi porazio 20.000 Husrefbegovih, od kojih poginu 4000, dočim je on izgubio samo 30.
G. 1527 ponovi Husrefbeg svoj pokus, da osvoji Jajce, a ovaj su put preduvjeti za uspješan pothvat bili povoljniji: 1526 uništio je car Sulejman na Mohačkom polju ugarsku vojsku i time osvojio veliki dio Ugarske. Iskušani hrvatski junaci Zrinski, Frankopani, Keglevići, Berislavići, Kružići, Orlovići, Tahi i toliki drugi, povukli su se u Hrvatsku, da brane svoju užu domovinu, a Jajce predadoše novo izabranom kralju Ferdinandu, koji u nj stavi njemačku posadu pod zapovjedništvom Stjepana Grabrovačkoga. Kada je 1527 Husrefbeg pao pod Jajce, posada mu se odupirala jedva 10 dana i kapitulirala. Kažu, da je Husrefbegov vojvoda Muratbeg, rođeni Šibenčanin i brat kanonika Jure Tardića, izdajom saznao za tajni ulaz u grad i tako ga osvojio.
Husrefbeg dobi kao nagradu naslov gazije (pobjednika) te se u triumfu vrati u svoju prijestolnicu.
Primjer Isabega, koji je kao dobrotvor grada Sarajeva, prozvanog tako po njegovu saraju, sagradio niz zgrada u javne i prosvjetne svrhe, slijedili su mnogi od njegovih nasljednika. Ajazbeg sagradio je 1474 kamenu džamiju na mjestu, gdje danas stoji Hotel Central, Jakubpaša 1491 sagradi mesdžid u Magudi, Jahjapaša 1494 džamiju u Ćurčića Mahali, Gazi Balibeg 1506 džamiju u Balibegovici, Firuzbeg džamiju na Baščaršiji 1509 i banju 1506, Mustafabeg Skenderpašić džamiju u Skenderiji 1517, Mehmedbeg Isabegović džamiju u Bistriku 1519; ali kruna svemu tomu bila je velebna Husrefbegova džamija, započeta 1529 i dovršena 1530, koja veličinom, ljepotom i bogatstvom vakufa nadmašuje sve ostale u Bosni. Uz džamiju sagrađeno je njegovo turbe, do njega turbe njegova prijatelja, bivšeg vojvode Muratbega, a od drugih građevina, koje danas još postoje, valja spomenuti muvekithanu i mekteb u haremu džamije i na glasu Kuršumli-medresu, sagrađenu 1537 i obdarenu bogatim vakufom, hanikah ili tekiju nakšibendijskih derviša, musafirhanu za neimućne putnike, imaret (pučka kuhinja), sahatkulu, banju u Ćemaluši, bezistan i tašlihan, koji su oba, kroz stoljeća, bili središte bosanskog trgovačkog prometa. Od prihoda njegovih golemih vakufa sagrađeni su i t. zv. Đulov han i Morića han, a u novije doba mnoge dobrotvorne građevine u Sarajevu.
Jaz između Bosne i Hercegovine, koji je iskopao već herceg Stjepan Vukčić, proširen je kobne godine 1463. Sultan Mehmed vraćajući se iz Jajca u Sjenicu ostavi velikom veziru Mahmudpaši zadaću, da iz Lepenice pod Ivanplaninom krene u Hercegovinu, da i nju osvoji, i ovaj zauze t. zv. Gornju Hercegovinu, t. j. sav goroviti kraj južno od Neretve i planine Prenja sa Nevesinjem, Gackim i tvrdim gradom Ključem, koji je herceg bez borbe napustio, da se skloni u Novom niže Dubrovnika. Tu je herceg proveo tri zadnje godine života u strahu, da ne izgubi i ono malo zemlje, što mu je ostalo u t. zv. Donjoj Hercegovini. Tu je napisao i svoju oporuku, kojom ostavlja nasljedstvo najstarijem sinu Vladislavu, komu je uspjelo za to u sultana ishoditi berat. Radi ostalog nasljedstva nasta dugotrajna rasprava između Vladislava i braće mu Vlatka i malodobnog Stjepana. To nasljedstvo i oporuku deponirao je herceg u Dubrovniku uz zabranu, da se testamenat ne dira i nasljedstvo ne dijeli, dok sin Stjepan ne postane punoljetan. Vladislav i Vlatko, da što prije dođu do svog dijela, staviše se jedan pod zaštitu ugarskog kralja, drugi pod mletačku, ne bi li prisilili Dubrovnik da otvori oporuku. Vladislav, dobivši tako svoj dio, pođe iz straha, da mu se sultan ne osveti (jer je prišao kralju Matijašu, s kojim je on bio u ratnom stanju), u Hrvatsku te ostavi vladanje bratu Vlatku, a ovaj pokuša s pomoću Madžara, koje je poslao kralj Matijaš, da očuva ostatke svoje očevine. Da obrani Donju Hercegovinu i da uspostavi vezu s Dubrovnikom, sagradi Matijaš Korvin cestu iz Jajca preko Makljen-planine u dolinu Rame i otale niz Neretvu prema moru do Počitelja i Gabele. Na toj cesti sagradi kamene ćuprije na ušću Rame, preko Drežanke i kod današnjeg Mostara preko Neretve. Temelji lijevog obalnog stupa stare mostarske ćuprije još se i danas razabiraju nedaleko sadanjeg mosta, koji nije, kako se govori, rimska građevina, nego razmjerno novija, turska. Prijelaz preko Korvinova mosta zaštićivale su dvije kule, koje s njime čine jedinstvenu utvrdu. Od tog mosta dobilo je ime staro naselje Mostići, a poslije i grad Mostar. Odavle išla je cesta lijevom obalom preko Bregave na Počitelj, koji je pregrađen u tvrdi grad s jakim bedemima i tabijama. Sredstva za ove velike gradnje namaknuta su većinom iz hercegove ostavštine. Papa je dao 10.000 dukata, ostavljenih mu za hercegovo »zadušje«, a Vlatko prista, da se od njegova dijela isplati 9000 dukata. U novoizgrađeni Počitelj postavljena je 1466 posada pod zapovjedništvom Ivana Rozgonja i Ivana Tuza, koja osta tek do 1471, kada se je Hamzabeg po nalogu Porte morao povući od provale u Konavlje te je krenuo na Počitelj, da ga osvoji, a u malim preostatcima neretvanske krajine junakovali su još neko vrijeme braća Ivaniš, Žarko i Tadija Vlatkovići, te Hrvat Januš, dok ne oboli Ivaniš te se 1472 povuče u Dubrovnik i malo iza toga (1473) i umre. Još za njega živa izgori Posrednica, propade dubrovačka kolonija Osobljani i carina u Drijevima (Gabela), a time je i dubrovačkoj trgovini na donjoj Neretvi nanesen smrtni udarac.
Herceg Vlatko se dugo nije naužio mira u jadnim ostatcima svoje očevine, jer 1482 protjera Ajazbeg ugarsku posadu iz Herceg-Novog, a na zahtjev njegova poklisara Ferhadage otpremiše Dubrovčani posadu u tri barke kući. Pod dojmom ovih nedaća povuče se i herceg Vlatko na Rab, ostavivši Augustina Vlatkovića da kao vojvoda upravlja sa zadnja dva kotara: Rudinama i Donjim Vlasima, koji oko 1487 padoše također pod tursko gospodstvo.
Treći sin hercega Stjepana, knez Stjepan, koji se rodio 1456, ogorčen postupkom svoje braće u pitanju očeve baštine, pošao je u Carigrad na Portu, tu se 1474 poturčio i započeo kao barjaktar sjajnu karijeru, koja je ubrzana time, što se 1481 oženio Fatimom, kćerju sultana Bajazita, te je dva puta bio beglerbegom anadolskim i ratovao, a kao kapudanpaša zapovijedao je mornaricom, koja je operirala u egipatskim vodama, te je konačno 1496 imenovan velikim vezirom, koja čast mu je još tri puta (1503, 1510 i 1512) povjerena. Umro je 1516.
Uprava osvojenog hercegovačkog područja povjerena je posebnim upravnicima, koji su i dalje imali naslov krajišnika, a sijelo te Krajine preneseno je iz Kruševca u Foču, gdje je turski živalj već vrlo rano uhvatio korijena i imao svoj kadiluk. Sve do 1500 upravljaju Krajinom krajišnici, a od onda sandžakbezi, te se kao prvi u ovoj časti spominje Mehmedbeg Obrenović.
Krajišnici, koji su u to doba vladali, jesu: Ahmed kao vojvoda 1466—1470; Hamzabeg 1470—1474, Sinanbeg 1474—75, Bajazidbeg 1475—77, Jahjabeg 1477, Sulejmanbeg 1477—78, Ajazbeg 1478—83, Mustafabeg Milivojević 1483—86, Ahmedbeg 1486—88, Hadžibeg 1488—89, Mustafabeg 1489—93, Sulejmanbeg 1493—97, Ahmedbeg Vranešević 1497—1500. Kao sandžakbezi slijede: Mehmedbeg Obrenović 1500—04, Sinanpaša Borovinić 1504—06, Mehmedbeg Isabegović 1506—09, Dautbeg 1509—10, Kasumbeg 1510, Mehmedbeg Obrenović po drugi put 1510— 11, Hasanbeg Mihajlović 1511—13, Mehmedbeg Isabegović po drugi put 1513—15, Skenderbeg Vranešević 1515—17, Mustafabeg Bogojević 1517—18, Azami-Hasan 1518—20, Ahmedbeg 1520—22, Muradbeg 1522, Mahmudbeg 1522.
Od ovih se isticao Hamzabeg intervencijom u raspravama oko ostavštine hercega Stjepana i što je on prvi u Hercegovini počeo kupiti adžemi-oglame. Ahmedbeg Vranešević bio je podrijetlom Hercegovac, sin Isabega Vranesevića, unuk Heraka Vraneša i nećak Ibrahima Vraneša. Hrvatskog podrijetla bio je i Mehmedbeg Obrenović, sin Petra Obrenovića i brat sandžakbega Kalinpaše, a bio je prije nastupa službe grčki sandžakbeg. Sinanpaša Borovinić, prije rumelijski beglerbeg, potomak je Tvrtka Borovinića rođaka vojvode Radosava Pavlovića, a po ženi zet Balše, sina Hrvojina, isticao se kao veliki prijatelj Dubrovnika. Mehmedbeg Isabegović, sin Isabega Hranušića bio je dva puta hercegovački sandžak. O njemu piše dragoman Skenderbeg, da je »krotak človek, kakono za Sinanbega«, te svjetuje Dubrovčane, da se na njega »nešto vele ne trate i ne spenžaju«. G. 1466—1468 upravljao je zemljom Pavlovića (Borčem), 1507 ratovao je u Anadolu te je prodro do Ankare, a 1508 vratio se u Hercegovinu. G. 1507 počeo je graditi Skadar, 1508 pojačao je utvrde Hercegnovog, kamo je dopremao drvenu građu iz onda još šumovite Neretve, a boravio je sam u Novom nadzirući gradnju. Njegovi nasljednici nastavili su taj posao, a osobito Mehmedbeg Obrenović kroz više od 10 godina. Mustafabeg Bogojević, čija su imanja bila u Skoplju, istakao se kao graditelj kamene ćuprije preko Bregave nedaleko Počitelja, a 1517 sudjelovao je na vojni sultana Selima I. u Siriji i Egiptu.
U doba, kada se Turci pojavljuju u Bosni kao osvajači, vladale su u zemlji prilike, koje su konačno osvojenje učinile upravo neizbježivim. Dinastičke razmirice, razdor i omraza između velikaških kuća, koji zahvatiše i niže plemstvo, vjerski progoni diktirani iz Ugarske i Rima, pomanjkanje narodne svijesti i rodoljublja, kolebanje između hegemonije ugarske i turske, patrijarhalna primitivnost državne organizacije: sve je to olakšalo ratoborne operacije Turaka, za koje je povoljno tlo priredila prethodna miroljubiva penetracija i pojedine kolonije u Foči, Rogatici i Vrhbosni; sve je to utiralo puteve vojskama, koje su imale poslije doći.
Što je pogibelj bivala veća, to se plemstvo više priklanjalo osvajačima: oni ih nastoje u međusobnim razmiricama predobiti na svoju stranu; oni daju carskoj porti ili begovu divanu sinove kao taoce, a tu se oni redovno poturče; u nadi, da će sačuvati imovinu i položaj, oni prelaze na islam, a isto tako prelaze u masama patareni, siti progona, a prelaze to lakše, što su i u islamu našli dvije njima svojstvene ustanove: svetkovanje petka i civilni brak. U ovakvim prilikama nije trebalo, a nije ni bilo nekog nasilnog poturčivanja ni vjerskog proganjanja, a glasovita ahdnama, izdana 1463 na Milodražu fra Angelu Zvizdoviću i katolicima, bila je akt vjerske tolerancije, kakve Evropa u prošlosti i u tri slijedeća stoljeća nije doživjela.
Uređujući upravu u novoosvojenim krajevima Turci nisu obarali stare ustanove i nasilno nametali svoje, nego su prepuštali vremenu, da ono postepeno i gotovo neosjetljivo to provede. Oni nisu ubijali ni proganjali plemstva ni naroda, koje panički strah nije otjerao u tuđinu, što više, oni Bošnjacima daju priliku, da utječu na sudbinu svoje domovine. Od najviših do najnižih mjesta nalazimo u Bosni na čelu pojedinih grana uprave i domaće sinove. Stara administrativna podjela ostaje ista, tek Bosnom upravljaju sandžakbezi, a Hercegovinom krajišnici.
Na čelu Bosne nalazimo domaće ljude kao Isabega Hranušića, Skenderbega Mihajlovića, Sinanpašu Borovinića, Mustafabega Juriševića i gazi Husrefbega; na čelu Hercegovine Ahmedbega Vraneševića, Mehmedbega Obrenovića, Sinanbega Borovinića, Mehmedbega Isabegovića, Hasanbega Mihajlovića, Skenderbega Vraneševića, Mustafabega Bogojevića i Sinanpašu Borovinića. Naši ljudi popeli su se čak i na stolicu velikih vezira kao glasoviti vojskovođa Mahmudpaša Hrvat i Ahmedpaša Hercegović, koji je tu čast obnašao četiri puta.
I stara razdioba zemlje na vojvodine, župe i knežije ostala je nepromijenjena i u dokumentima se spominju vojvodine Foča, Pavlova zemlja (Borač), Dabar, Nevesinje, Rudine, Trebinje, Cernica, Mostar, Primorje, Donji Vlasi, Vrhbosna i t. d. Nisu rijetki slučajevi, da na čelu ovakvih upravnih jedinica nalazimo kršćane, koji su i na dvorovima sandžaka i krajišnika, pa i na samoj Porti, bili cijenjeni kancelari ili poklisari, jer hrvatski jezik bio je za Mehmeda II. diplomatski jezik na Porti, a u sandžacima i krajiškoj upravi službeni. Kao kancelare znamo Heraka Vraneša, Pokrajca Dijakovića, Vuka Baličevića, Ivana Radičevića, Ivka Konjhodžića, a kao poklisare Tvrdišu Bogutovića, Branilu Stjepanovića, Vlaha Svinjarevića, Živana Pripčinovića, Vuka Vraneša, Stjepana Sratinovića, Vukana Dubravčića, Vlaha Pokrajca, Milivoja Mihočevića i t. d. Vojvode u Trebinju bili su Herak Vraneš i Radivoj, u Sarajevu Muratbeg Tardić, a knez u Donjim Vlasima Herak Vladisalić. To su samo ličnosti, koje su nam poznate po prezimenu, a bezbroj ih je, koje znamo samo po krsnom imenu: Brailo, Tvrtko, Branisav, Teodor, Petar, Mihajlo, Aleksa i drugi.
Kraj tolikih hrvatskih kancelara na Porti i na dvorovima sandžakbegova i krajišnika nije ni čudo, da je bosančica bila službeno saobraćajno pismo, dočim se arapsko u to doba prijelaza ograničavalo na vjerske i šerijatske institucije, i ta bosančica, koja je u Dubrovniku dobila kaligrafski oblik i kojom je pisan poljčki statut, koju su bosanski franjevci do polovine 18. st. upotrebljavali u svojim matrikulama, a fra Matija Divković je preudesio za štampu, sačuvala se u begova sve do nedavna kao kućno pismo.
Kako se vidi, Turci nisu rušili i razarali autohtone institucije, da na ruševinama izgrade nove, nego su prepustili vremenu, da ih istroši i prilagodi novim. Pa i na samim grobljima nalazimo često, u istom oboru, s jedne strane groblja kršćanskih starenika, a do njih grobove njihovih poturčenih potomaka. Taj promiskuitet zapažamo i u mnogim danas živućim porodicama istog korijena, gdje je jedna grana islamska, a druga ostala kršćanska, a u obim još živi uspomena starog zajedničkog podrijetla.
LIT.: Ć. Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive, GLZM, XXIII., Sarajevo 1911; Isti, Die geschichtliche Grundlage der bosn. Agrarfrage, Sarajevo 1911; Isti, Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba, GLZM, XXIV.; Isti, Nekoliko mlađih pisama bosanske gospode pisanih bosančicom, GLZM, XXVI.; Isti, Stari turski agrarni zakonik za Bosnu, GLZM, XXVIII.; Isti, Isabeg, brat hercega Stefana, GLZM, XXIX; Gl. Elezović, Turski spomenici, I., Beograd 1940; Isti, Skopski Isakovići i Paša Jigit beg, Glasnik skopskog nauč. dr. XI., 1932; Vl. Ćorović, Historija Bosne, I., Beograd 1940. Ć. T.
BOSNA POD VLAŠĆU TURAKA. Bosna pod utjecajem islama do kraja 17. st. S propašću bosanske države nestalo je kroz jedno stoljeće i njezina dotadašnjeg zemljišnog jedinstva; sandžak, koji se prema središtu nove vlasti u njoj prozvao vrhbosanski, ograničio se uglavnom na središnju Bosnu i dio Dolnjih Krajeva. To je pogranično zemljište dobilo s vremenom izrazito ratničko obilježje. Kada je u prvoj polovini 16. st. probijen obrambeni pojas oko Srebrenika (1512), Jajca (1527) i Klisa (1537), poraslo je i vojničko značenje bosanske jezgre, i ona je 1583 podignuta na pašaluk. Do velikog uzmaka Turaka potkraj 17. st. bosanski je namjesnik imao pod sobom osam sandžaka: bosanski, hercegovački, kliški, lički, bihaćki, cernički, požeški i zvornički. Unatoč znatnom upravnom području i velikim punomoćima bio je ipak podložen budimskom veziru.
Turci su donijeli sa sobom razvijenu upravnu tradiciju centralistički uređene perzijske i bizantske države. S pogibijom moćnih rodova uklonili su odmah feudalni način državne uprave i predali je u ruke plaćenom činovništvu, koje je ovisilo o volji sultana. U skladu sa šerijem, svetim zakonom islama, nisu preuzeli ni vezanosti kmeta za zemlju; ova je pripadala isključivo sultanu, koji ju je po volji predavao svojim podanicima. Seljak je uživao pravo, da slobodno obrađuje svoju baštinu i da na njoj stalno živi. Premda je prodavanje ovih prava bilo protivno zakonu, ono je u doba općenitog propadanja ubrzalo temeljitu izmjenu posjedničkih odnošaja. Dolazak je Turaka u mnogom olakšao položaj seljaka, pa je razumljiva pojava prelaženja na islam poglavito u redovima seljaka i malih plemića, koji su time preuzeli i dužnosti vojničke naravi.
Daljnu je promjenu izveo spahinski sustav; na timarima i zijametima, kojih su prihode dobivali spahije u leno, osnivalo se ustrojstvo konjaničke vojske. Taj je sustav obuhvatio i ostatke staroga plemstva, koje se održalo na svojim nasljednim dobrima. I ono je prelazilo na islam; među spahijama bilo je dosta kršćana, ponekad i s muslimanskim imenom, sve do kraja 17. st.
Islam se ukorijenio u Bosni još prije njezina pada, ali se tada, kao i kasnije, širio tek postepeno; nema dokaza o njegovu nasilnom širenju niti postoje pouzdani suvremeni podatci o nekom iznenadnom primanju islama u većim razmjerima. Prolazeći najprikladnijim putom kroz središnje krajeve od Vrbasa preko Lašve na Vrhbosnu B. Kuripešić svjedoči 1530 — možda ponešto pretjerano — da u Bosni ima turskih vojnika i činovnika, a da se slučajevi poturčivanja ograničavaju na mladost i lakoumnost pojedinaca. Nema sumnje, da su Turci različitim sredstvima, a ponajviše materijalnim pogodnostima, nastojali proširiti islam tamo, gdje je to poslužilo daljem učvršćenju njihove vlasti u tako izloženoj zemlji: duž vojničkih cesta, na gorskim lancima i oko tvrdih gradova.
S vremenom se sve više osjećao utjecaj krajišničke borbenosti, a s njome je rastao i zamah islama, pomognut mnogim kulturnim tečevinama istoka. Za mnogostruko prožimanje kršćanskih i muslimanskih elemenata postala je još u 16. st. značajnom pojava poturâ. Veliki je dio pučanstva, poglavito na selu — zbog čega jedan domaći rječnik iz početka 17. st. smatra potura istovjetnim sa seljakom — primio doduše islam, ali je zadržao i mnoge osobine kršćanstva, pa i sam znak križa. Još u 17. st. zabilježio je jedan zapadni pisac, da ima muslimanskih vojnika, koji čitaju Novi Zavjet i vjeruju, »da je Muhamed onaj duh utješitelj, koga je Isukrst svojim učenicima obećao«.
Uporedo s »carskim mirom« i smanjenim dancima unio je islam u Bosnu i novi stil života, koji je trijeznošću svojih uredaba kao i skladnom istančanošću svojih oblika značio pravi napredak. Sada se tek razvija u Bosni gradski život, dotle nepoznat njezinim stanovnicima. Socijalni smisao islama očituje se u različitim zadušjima, koja podižu općenitu razinu svagdašnjice. Osim džamija i njihovih munara, koje mijenjaju bosanski krajolik, osnivaju se škole, kupališta, javne kuhinje, konačišta i tržnice. Novo osjećanje ljepote, najuže povezano s islamom, iživljava se u vrtovima s istočnjačkim cvijećem i vodom tekućicom, pa u brojnim česmama i šadrvanima na gradskim trgovima. Smisao za red u javnom životu pokazao se već prigodom postanka nove uprave u sastavu katastra, a briga za sigurnost putova u mnogim gradnjama, među kojima se ističu osobito kameni mostovi iz 16. st. (»rimski most« u Mostaru iz 1566 i dr.) i brojni hanovi duž cesta.
Pod utjecajem su islama nastajale i nove duhovne vrednote; u umnom i pjesničkom radu pojedinaca odrazila se bogata baština istočnjačke mudrosti, a u narodnoj je pjesmi našao savršen izraz osjećajni i ratnički mentalitet uglavnom najvišeg društvenog sloja kod bosanskih muslimana. Ćafi Hasan Pruščak piše 1595 politički-povijesnu raspravu o Uredbi svijeta, koja je po želji Mehmeda III. prevedena s arapskog jezika na turski. Junačkoj pjesmi, koja je nikla na »krvavoj krajini«, najvećma oko Bihaća i Cazina, daje okosnicu prije svega lik Gerz-Eljasa (Đerzelez Alije), koji je 1491/2 zarobljen u borbama slavnoga Bošnjaka Jakub-paše s banom Derenčinom. Većina je pak pjesama očuvala spomen na nekoliko ratnika iz 17. st., koji su bili suvremenici: to je sandžakbeg u Bihaću Mustaj-beg lički, koji je pao 1676 u boju s Krstom Delišimunovićem, zatim Hrnjica Mujo, buljukbaša u Kladuši (1641), i Tale Ličanin.
Povećani su ratni napori doveli od početka 16. st. do sve jačeg poreznog pritiska, koji je položaj kršćanske raje učinio naskoro nepodnošljivim. Već potkraj vladavine Sulejmana II. javljaju se neki znaci unutrašnjeg opadanja, a tijekom 17. st. vidljivo slabi dotadašnja ekspanzivna moć Turaka. Raja, koju je »Bog Turcima poklonio, da im izmet (službu) čini«, ne plaća u 16. st. samo desetinu spahiji, a zlokobni harač (džiziju)) sultanu; težina se njezinih davanja ne iscrpljuje samo u telosu, danku u vlastitoj djeci, koji je raja plaćala katkad i poslije 1638, kada je on prestao službeno postojati. Opadanje je uprave i reda nepovoljno djelovalo na sigurnost života i imanja, koji su odsad izloženi različnim oblicima nasilja. A »zulum ili nasilje je otac hajdučije«, koja se pojavljuje među najsiromašnijima. Mnoga pojedinačna nasilja urodila su napokon u polovini 16. st. tom društvenom pojavom, koja je u sebi oličila socijalni i politički prosvjed ugnjetene raje. Bosna je postala upravo kolijevka tog općenitog pokreta na Balkanskom poluotoku, a u liku Mijata Tomića utisnula mu je i neke crte vjerskog zanosa svojstvena katoličanstvu. U to se doba povlače kršćanska naselja s prometnih cesta u planinu, a stočarski način života potiskuje na mnogo mjesta obradbu zemlje. Tragovi se nekadašnjeg plemenskog ustrojstva u takvim prilikama osvježuju i pretvaraju opet u životnu potrebu.
Aktivni se otpor raje očituje i u grupama uskoka, koji stupaju u vojničku službu na kršćanskoj strani, a iz raznolikih patnja pograničnog stanovništva izviru selidbene struje, koje su uz islamizaciju glavni čimbenik u životu turske Bosne. Potreba za radnim rukama ne navodi osvajača samo na vjersku snošljivost, kako se ona odražava u ahdnami Mehmeda II. bosanskim franjevcima. Pusta se zemljišta naseljavaju novim pučanstvom, koje prvi svjedok njegove pojave u Bosni Kuripešić naziva Surffen spominjući usto imena Vlasi, Ćići i martolozi (→ Migracije). U stalnoj mijeni naselja, koja je trajala stoljećima, muslimanski je elemenat uglavnom ostao na svojoj zemlji i sačuvao mnoga obilježja sredovječnog života, od nazivlja mjesta do ikavskoga govora.
Dodir triju vjera na neobično osjetljivom području, na kome se vjekovna borba vodila u znamenju vjerskih simbola, ponovio je u nekom pogledu problematiku vjerskih odnošaja u srednjem vijeku. S porazima na bojištu i s nepouzdanošću raje ustupila je na strani osvajača snošljivost vjerskoj nesnošljivosti, a reforma kalendara poslije 1582 kao i težnja poglavara obnovljene pećke patrijaršije (1557) za vlašću nad katolicima razdvojile su i raju. Njezin se stvaralački rad morao uz takve uvjete ograničiti na najpreču duševnu hranu; vjerska je utjeha dala u franjevaca 17. st. pobudu za književna djela, u kojima je oživjela tradicija hrvatske glagolske knjige, a narodna je pjesma izrazila težnju politički i društveno potištenih. U samostanima franjevaca potaknule su brojne teškoće, na koje su oni nailazili, sastav nekih ljetopisa, koji u svojoj skromnosti sadrže vjernu sliku tadašnjeg života.
Feudalizacija i postanak čitlučkog sustava. Uz neograničenog nosioca vlasti i dobro izvježbanu stajaću vojsku turska je moć počivala na društvenoj jednakosti njezinih nosilaca; u doba njezina širenja do kraja 16. st. priječila je ova postanak staleških razlika u muslimana. Kako je islam uklonio i etničku opreku, koja je osvajača dijelila od pobijeđenoga, dala je i Bosna obilan prinos stalnoj obnovi vladajućeg sloja. Iz njezinih su sela potekli mnogi veziri i paše; prema jednom računu bilo je od 1544—1612 devet velikih vezira iz Bosne, a samo podrinskoj porodici Sokolovića pripadala su, prema domaćem povjesničaru Pečeviji, dva velika vezira, pet vezira i deset begova. Suvremenik M. A. Pigafetta svjedoči o neobičnom značenju hrvatskog jezika (crovata lingua) na Porti u polovini 16. st.; taj jezik »poznaju svi Turci, a napose ratnici«.
Poslije g. 1593, koju su turski ljetopisi zbog poraza pod Siskom prozvali »godinom rasula«, zamrla je s Hasan-pašom Predojevićem ubojita snaga carstva. Otad ulaže ono svoje sile u održanje stečenih posjeda. U općem opadanju, koje je potkopalo temelje države — od oslabljene središnje vlasti do pretvaranja janjičarskog reda u nasljedni stalež — smanjivao se i utjecaj Bosne na cjelinu carstva. S krajem 17. st. prestaje, štoviše, i književni rad Bošnjaka na istočnim jezicima.
Često prepuštena sebi u mnogim ratovima i neprekidnom četovanju na Krajini Bosna je tijekom 17. st. postigla neke vrste autonomiju. Uz vezira počeo je sve više rasti ugled skupštini ajana, velikaša, koje je vezir običavao sazvati poslije bajrama, da s njihovim savjetom i pristankom donese važnije odluke. Nagli uzmak turske moći u »bečkom ratu« (1683—99) potisnuo je uglavnom Bosnu u njezine sredovječne međe i izložio je još više protivniku. Sve je to olakšalo uspon do vlasti moćnim rodovima različitog podrijetla.
Na početku 18. st. nastaje ponajviše od dizdara, koji su prvobitno vodili brigu o obrani pograničnih tvrđava, novo vojničko-političko plemstvo. Oni su postali s vremenom gospodari svojih tvrdih gradova i župa oko njih. Kao vojnički zapovjednici i upravnici tih područja prozvani su kapetani, a svoju su čast uspjeli učiniti nasljednom. Ova promjena u ustrojstvu vojne granice proširila se postepeno i na unutrašnjost zemlje, koja je naposljetku podijeljena u 48 kapetanija. Uz potomke starog plemstva i glavare janjičara kapetani su prisvojili svu vlast i poslužili se njome, da uvećaju svoje bogatstvo i zemljišni posjed. Bosna postaje doista država u državi. Njezin vezir zastupa još uvijek središnju vlast, ali je ovisan o pojedinim mogućnicima i njihovim strankama. Dotadašnji red uzmiče pred samovoljom tih mogućnika, koji se bez predaha bore među sobom i ujedno pojačavaju svoj pritisak na raju.
Pretvaranje seljačkih baština u čitluke, koje obrađuje potpuno ovisni kmet, pojavilo se u 16. st. s nekim slučajevima prodaje prava na zemlju. Ta je promjena dobivala pomalo silovit oblik. Mnogi se bjegunci iz Ugarske i Hrvatske nastanjuju potkraj 17. st. u Bosni. Raja, u kojoj su kršćanski uspjesi kao i svijesno djelovanje kršćanskih sila probudili nadu u oslobođenje, doživjela je bolno razočaranje. Njezini gospodari gledaju odsad u njoj opasna protivnika i odbacuju svaki obzir. Nestaju kršćanski spahije, a narodnim se glavarima oduzimaju povlastice, na kojima se osnivala neka samouprava u kršćanskim naseljima s vojnom dužnosti (vojnikluk). Ne proširuje se samo spahinski sustav, koji se razvija u nasljednu ustanovu, nego i silom nagone kršćanskoga seljaka, da se odrekne svojih prava na baštinu; u tome su prednjačili janjičari.
Taj je razvitak zahvatio i ostale pokrajine na Balkanskom poluotoku, a 1777 dobiva napokon zakonsku potvrdu begovi i age prisvajaju potpuno zemlje svojih kmetova. Sređeniji odnosi na granicama smućuju ratničko plemstvo, naviklo na četovanje i plijen. Ukoliko ono postaje siromašnije i teže se snalazi u promijenjenim prilikama utoliko jače pritište raju. Mjesto zakonite devetine iznuđuje od kmetova trećinu, a besplatni rad njihovih ruku pretvara u samovoljno beglučenje. Trudom tih istih ruku isušuje ono močvare i krči šume na državnom zemljištu, a novo tlo naseljava novim kmetovima. Do toga pogoršanja u životu kršćanskog sela nije došlo odjednom, niti se ono zbilo svagdje na isti način. Kako se protivilo zakonima, poprimilo je različite oblike i proizvelo znatne razlike u dužnostima pojedinih sela prema njihovu gospodaru. Agrarno pitanje postaje pokretnom silom daljeg razvoja u Bosni. Kako su zemlju rajinsku obrađivali s neznatnim iznimkama samo kršćani, pitanje je posjedničkih odnošaja moralo sada poprimiti još izrazitije vjersko obilježje. Potkraj 18. st. odredio je vezir, da se i tamnom vanjštinom svojih haljina moraju kršćani razlikovati od muslimana, koji nose odjeću zelene ili crvene boje.
Ali je raja našla doskora zaštitnika u središnjoj vlasti; ta je ulazila u sve žešće sukobe s odbojnim snagama, koje su težile za neograničenim gospodstvom u političkom i društvenom životu.
Borba plemstva protiv reforama. Samosvijest se ovih mogućnika razvila s vremenom do uvjerenja, da baš oni tvore »bedem islama«. Potkrepu su tome nalazili u činjenici, da su se poslije teških udaraca »bosanskog rata« Eugena Savojskoga potkraj 1697 morali u obrani zemlje osloniti uglavnom na vlastite sile i da su u tome pokazali nesumnjive uspjehe. Zemlja se pretvorila u utvrđeni vojnički tabor; na njegovim se malenim utvrdama lomio nalet protivnika, a otpornost se njegovih boraca očitovala punom mjerom u pobjedi Ali-paše Hećimovića kod Banje Luke 1737 kao i u njihovu držanju u vrijeme srpskih ustanaka na početku 19. st. Prokušavši jednom svoju moć bosanski mogućnici nisu dopustili, da im se ona bilo čime okrnji. Janjičari se još u polovini 18. st. odlučno protive oporezovanju i podnose prvi strahoviti progon. Taj otpor raste pogotovu od kraja 18. st., kada sultan Selim III. počinje s radom na obnovi središnje vlasti i na reformama. U Carigradu se napokon spoznalo, da država može opstojati i napredovati samo onda, ako svoje uređenje uskladi s onim kršćanskih država. Da je najprije vojnički podigne, Selim osnuje nizami džedid (novu organizaciju), vojsku, izvježbanu i opremljenu poput vojske kršćanskih sila. Bošnjaci su te reforme shvatili kao uzmak pred kršćanstvom i navještaj propasti islama. Bosanski su pak velikaši naslutili u tim novostima s pravom opasnost za svoju moć; oni su osjetili u njima pokušaj, da se opet podlože volji središnje vlasti. U takvim prilikama ističe se osobito ličnost vezira, nosioca te volje. »Bošnjaci — kaže suvremeni pisac — štuju vezira samo utoliko, ukoliko je njegova pravda neumoljiva. Ako je mekan i dobrodušan, oni ga smatraju slabim te ga preziru. Oni su uvjereni, da valja prolijevati krv, ako se hoće nad njima vladati.« Kako se u to prelazno doba nisu još razvili novi oblici političke uprave, u zemlji se razmahala hajdučija, krađa i palež.
Dolazak krutoga Dželaluddin-paše 1820, koji je Bosnu oslobodio različitih nasilnika i povratio joj mir, donio je samo kratak odah. Ukinuće janjičarske vojske 1826 uzbudi i srednje slojeve u gradovima; odredbe su središnje vlasti odbacili kao nezakonite, a neki su nezadovoljnici izabrali čak novog vezira. Bezobzirnost Abdurrahman-paše, koji je 1827 došao u Bosnu s posebnim ovlastima, napunila je isprva zemlju strahom; kod skupljanja vojske izbili su ponovno neredi i prisilili najzad vezira, da sramotno napusti Sarajevo, kamo je nakanio prenijeti svoje sjedište.
Poslije znatnih gubitaka u zemljištu 1829—30 otpor je pojedinih paša ugrozio sam opstanak carstva. U općenitom polomu odluče bosanski prvaci, da ponovni pokušaj organiziranja nizama suzbiju u korijenu zajedničkim pohodom s Mustafa-pašom Bušatlijom protiv Mahmuda II., koga su nazivali »đaur-sultanom«. Teška odluka razdvoji prvake; hercegovački se kapetani odijele i zadrže vjernost sultanu. Odmetnici, sakupljeni u Tuzli, izaberu na početku 1831 za vođu Husein-kapetana iz Gradačca i postave zahtjev, da se Bosni prizna potpuna autonomija. Bosna će plaćati godišnji danak i birati sebi sama vezira, a Porta se mora odreći svakog upletanja u njezine unutrašnje poslove. Tako bi bosansko plemstvo postavilo čvrstu branu protiv svake reforme i sačuvalo netaknute svoje povlastice.
Usprkos Huseinovoj pobjedi na Kosovu i usmenom pristanku velikog vezira Rešid-paše propadne ubrzo i taj pokušaj. Uzajamno nepovjerenje velikaša kao i opravdana suzdržljivost raje osamili su ljeti 1832 »viteza od Bosne«, kako se sam Husein prozvao. Uporno odbijanje vojničkih reforama dovede najzad do napadaja Mahmud-paše; poraženi Husein ostavi Bosnu, a paša je umiri općim oproštajem. Bosansko se plemstvo povlači otad nepovratno s povijesne pozornice; 1835 gubi nasljedne kapetanije, koje zamjenjuje činovnička uprava, a 1836 nestaje i spahinskog sustava. Krajina se doduše odmeće, a raja, u kojoj se pod utjecajem susjedstva budi narodna svijest, počinje 1834 oružanu borbu, koja se otad očituje u mnogim mjesnim ustancima. Njezino pouzdanje raste i s velikim lozinkama, koje je Abdul Medžid navijestio 1839 u svom hatišerifu iz Gjülhane.
Slom plemićke vladavine. Bosna se i dalje bunila, ali su svi ti časoviti pothvati ostali uzaludni. Hercegovini je naprotiv čvrsta ruka Ali-paše Rizvanbegovića, njezina jedinog vezira, nagrađena za vjernost 1832 nasljednim pašalukom, donijela stanoviti napredak. Promišljenom upravom i osobitim smislom za gospodarstvo nastojao je izgraditi Hercegovinu u vlastitu državu. Došavši kao potomak stolačkih kapetana do vlasti u borbi s braćom, nije ni kao vezir birao sredstva, da ukloni pojedine stare rodove i prisvoji njihove kapetanije. Težeći za bogatstvom nastojao je, da povećane poreze i kuluk olakša svojim podanicima s pomoću gospodarskog razvoja. Ali je i on prelazio preko reformnih zahtjeva Porte i na kraju postao u očima sviju oličenje stare feudalne vladavine, koja je zajedno s njime i propala.
Ta je vladavina ishodila sebi još neposredno pred svoj konačni pad onaj društveni uspjeh, koji joj je u biti produžio život za nekoliko desetljeća usprkos njezinoj političkoj smrti. Namjera Tahir-paše, da ukloni različite zloporabe u položaju kmeta, a njegove dužnosti posvud izjednači, postigla je 1848 posve protivan učinak: obvezatna je trećina proširena na svu Bosnu i dopunjena polovinom od sijena, voća i sočiva. Zabrana se beglučenja nije nigdje provela; istu je sudbinu doživjela i odredba, da begovi preuzmu trećinu kmetskoga poreza.
Tako uzbuđenoj zemlji, gdje su se različita pitanja — politička, narodna, vjerska i društvena — čudnovato zaplela, morao je Omer-paša Latas nametnuti jednom za svagda reforme, koje su već 1839 najavljene. On uguši 1850 sva tri ognjišta ustanka, koji je izbio u Krajini, Hercegovini i Posavini. Otpor je udružio sve muslimane, pa su baš pripadnici nižih slojeva vodili u njemu glavnu riječ. Kazna je pogodila prije svega plemstvo kao sloj, koji svojim društvenim značenjem tek omogućava takve pokrete. Od istaknutijih velikaša poštedio je Omer-paša svega dvojicu; među ostalima pogubio je i Ali-pašu Rizvanbegovića, a stotine begova prognao u okovima. Mnogima je imutak potpuno razgrabljen ili zaplijenjen. Bivšim se spahijama oduzimaju 1851 njihovi posjedi, a begovske je šume preuzela država proglasivši slobodu sječe.
Raja je dočekala Omer-pašu s velikom radošću; njezin predstavnik fra Ivan Jukić bio mu je, štoviše, prijatelj. Ali je Omer-paša nije poštedio; oduzeo joj je oružje i opteretio je različitim dancima, a Jukića poslao u progonstvo. Njegov je postupak otkrio do srži duboku protivnost, zbog koje je položaj cijeloga carstva postao doista beznadnim. S Omer-pašom završuje — prema riječima Bašagića — »gospodujući elemenat u Herceg-Bosni svoju burnu prošlost«; on se sada »poteže na kraj, a kršćanska raja i turski asker (vojska) stupa na površinu«.
Politički skršena i fizički oslabljena vlastela zadržala su svoje društvene povlastice; štitio ih je sam Omer-paša. Trećina od plodina pretvara se pomalo u polovinu, a tegobe kmetova oteščava neposredno i državna vlast naopakom poreznom politikom. Raja odgovara sve žešćim i dužim ustancima; od 1851 diže se Hercegovina pod Lukom Vukalovićem, a 1857—58 predvode franjevci posavsku raju u njezinu pokretu za povratak nekadašnje devetine. Krimski je rat dao nov poticaj radu na reformama, pa je Porta pokušala urediti i agrarno pitanje u Bosni. Duga vijećanja s predstavnicima posjednika zemlje i kmetova završila su mjeseca safera 1859 objavom Saferskih zakona, na kojima se kmetski odnos osnivao do svoga prestanka 1918. Dotadašnje je stanje dobilo napokon zakonski oblik: ograničuje se donekle pravo begovo, da otjera kmeta, uvodi se među njima pismeni ugovor, snižavaju davanja od sijena, voća i sočiva na trećinu, a beglučenje se dopušta samo u Hercegovini.
Narodna misao i ustanak raje 1875-78. Poslije mnogih uzaludnih napora sustao je ponešto kršćanski pokret; hercegovačka su plemena dobila 1863 čak dosta široku autonomiju. »Doba mira i rada« za namjesnika Topal Osman-paše (1861—69) upoznalo je Bosnu prvi put s modernom upravom. Vilajetsko je uređenje privuklo ponešto na suradnju i zastupnike raje, a državna vlast nastoji, da različitim mjerama pomogne razvoj građanskog staleža i da nesklonost plemstva ublaži s pomoću državnih služba. Gospodarski je napredak odista razvio poduzetnost građanstva, ali je dao poticaja i snažnijem buđenju njegove svijesti. A toj je okvir turskoga carstva postao naskoro preuzak.
Svijest se raje izgrađivala na vjerskoj osnovi, pa odatle potječu i neke njezine bitne oznake. Katoličko je selo oduvijek obraćalo oči moćnom cesaru u Beč; u novije vrijeme pružao je bečki dvor neku pomoć franjevcima, a 1840 preuzeo je čak zaštitu nad njihovom pastvom. Tom su prilikom istakli franjevci njegova dinastička prava na Bosnu; potonja je uostalom već potkraj 17. st. zauzela značajno mjesto u njegovu vanjsko-političkom programu. Ilirski je pokret privukao franjevce Zagrebu, a plodnim radom svojih sljedbenika među njima — I. Jukića, G. Martića i M. Nedića — položio je idejni temelj bosanskom Hrvatstvu.
Stanovništvo se grčkoistočne vjere uzdalo naprotiv u pomoć srpskih kneževina, s kojima su ga spajale mnoge veze. Od 40-ih godina 19. st. posvećuje beogradska vlada Bosni osobitu pažnju. Upravljajući se vanjsko-političkim smjernicama, kako ih je u svome »Načertaniju« iznio 1844 Ilija Garašanin, prenosi u nju težište svoje vanjske politike. Snatreći o »novom preporođenju srpskog carstva« nastoji predobiti za se i bosanske franjevce.
Šezdesetih su godina narodna imena potisnula različite nazive s vjerskim sadržajem, a pod utjecajem evropskih oslobodilačkih pokreta kao i sustavnih priprava kneza Mihajla proširila se Bosnom mreža prevratnih društava. Osman-paši uspije suzbiti njihov rad na ustanku, koji je smrću kneževom 1868 potpuno zapeo. Težnje su kršćana našle tada svoj izražaj u Martićevim Osvetnicima, kao i u Krvavoj knjizi fra A. Kneževića (1869).
U posljednjih devet godina, koje su prethodile njezinu gubitku, izmijenilo se u Bosni petnaest namjesnika. Naskoro poslije odlaska Osman-paše izbijaju opet neredi i nasilja, a djelatnost se državne vlasti guši u novčanim neprilikama, koje ona nije mogla svladati. Godina 1874 naročito je teška; ljetina je podbacila, cijene rastu, a nekim krajevima u kršu prijeti glad. Narodni glavari u Hercegovini donose u jesen odluku o ustanku, ali je prava odluka pala zapravo mjeseca siječnja 1875 u Beču. Poslije 1853 pružila se bečkom dvoru po drugi put prilika, da zavlada Bosnom. Put Franje Josipa I. po Dalmaciji ubrza događaje; 19. lipnja dignu se pod hrvatskom zastavom sela u stolačkom kraju (»Munja od Gabele«), a na početku idućeg mjeseca potakne »nevesinjska puška« općeniti ustanak u Hercegovini. U dva mjeseca zahvati on Krajinu i sjeveroistočnu Bosnu. Objava državnog bankrota u Turskoj poveća međunarodno značenje ustanka, koji je odjednom pokrenuo čitav splet »istočnog pitanja«. Ni posredovanje velikih sila, među sobom nesložnih, nije moglo donijeti smirenje. Svaki se takav pokušaj razbio na Portinu odbijanju kršćanskih zahtjeva, koji su sadržavali ukinuće najtežih poreza, provedbu nekoć obećanih reforama, prenos trećine obradiva tla na kmetove i nadzor evropskih sila.
Potkraj lipnja 1876 proglašeno je u Krajini i Posavini sjedinjenje sa Srbijom. Deset dana kasnije navijestila je Srbija sultanu rat, a već 8. srpnja priznala je Rusija na sastanku u Reichstadtu pravo Austro-Ugarskoj na pripojenje većega dijela Bosne i Hercegovine. Turska se doduše mirom u San Stefanu obvezala 1878 Rusiji, da će spomenute pokrajine dobiti autonomiju, ali je kongres u Berlinu stavio 25. članom ugovora u dužnost Austro-Ugarskoj, da ih »zaposjedne i njima upravlja«.
Ustanak je tada bio već ugušen i mnogi su se krajevi pretvorili u pustoš. Očaju svladane raje pridružila se i velika bijeda maloga muslimanskoga čovjeka, koji je morao ponijeti na sebi sav teret rata u krvi i novcu. Opadanje u vrijednosti papirnog novca uvećalo je njegovu neimaštinu i dovelo do pojava gladi. Neizvjesnost o sudbini zemlje poslije izgubljena rata unijela je među muslimane još veće uzbuđenje. Na glas o odluci kongresa u Berlinu razvije Hadži-Lojo zastavu svetog rata, objavi pad osmanlijskoga gospodstva i sastav autonomne vlade. Narodni odbor, koji je upravljao pokretom, proglasi opći ustanak. Bio je to pokret najširih slojeva. Iz njihove sredine potekli su i njegovi vođe: uz Hadži-Loju to je Hafiz Abdulah Kaugdžić i napose Muhamed Hadžijamaković, koji je ravnao vojničkom obranom. U dizanju ustanka kao i daljim borbama istaknuo se i pljevaljski muftija Vehbi Semsikadić.
Gotovo tri nedjelje bile su potrebne generalu J. Filipoviću, da dopre do Sarajeva (19. VIII.), ali su se borbe u Krajini produžile do kraja listopada. Otpor je muslimana bio tolik, da je protivnik morao upotrijebiti sredstva u ljudima i novcu, na koja nije nikad prije pomišljao.
Hrvatski je sabor već 28. rujna 1878 izrazio u adresi kralju želju, da se »ustroj zadobivene pokrajine malo po malo tako udesi, kako bi se s vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u njihovu državnopravnomu odnošaju naprama kraljevini Ugarskoj«. Prema kraljevu mišljenju prekoračio je time sabor svoju nadležnost. Još potkraj 1878 opozvan je gen. Filipović, a iduće je godine povjerena uprava nove pokrajine zajedničkom ministarstvu financija. U tome je državnopravnom položaju ostala Herceg-Bosna do nestanka austro-ugarske vlasti.
LIT.: O. A. Knežević, Carsko-turski namjestnici u B. i H., Senj 1887; S. Bašagić, Kratka uputa u prošlost B. i H., Sarajevo 1900; Isti, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Zagreb 1931; L. Thallóczy, Geschichte, Die österr.-ung. Monarchie in Wort und Bild: Bosnien und Herzegowina, Beč 1901; M. Prelog, Povijest Bosne, II. i III., Sarajevo 1912; V. Ćorović, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925; M. Batinić, Djelovanje franjevaca u B. i H., II. i III., Zagreb 1883 i 1887; J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II., Sarajevo 1915; V. Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo 1937; T. Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I., Zagreb 1891; Ć. Truhelka, Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni, GLZM, XXVII., Sarajevo 1915; H. Mehmed Handžić, Jedan prilog povijesti prvih dana širenja islama u B. i H., Kalendar Narodna uzdanica, VI., 1938; Isti, Islamizacija B. i H., Sarajevo 1940; V. Čubrilović, Poreklo muslimanskog plemstva, Jug. ist. čas., L, 3—4, Beograd 1933; V. Skarić, Uticaj turskog vladanja na društveni život, Knjiga o Balkanu, II., Beograd 1937; Isti, Postanak i razvitak kmetstva u B. i H., Selo i seljaštvo, Sarajevo 1937; V. Klaić, Bosna. Podatci o zemljopisu i povijesti B. i H., Zagreb 1878; L. Ranke, Die letzten Unruhen in Bosnien 1820—1832, Hist.-politische Zeitschrift, II., 1933; Bosanski prijatelj, I., Zagreb 1850, II., 1851, i III., 1861. J. Š-k.
BOSNA I HERCEGOVINA OD 1878 DO 1918. Radi okupacijskog mandata, što ga je berlinski kongres povjerio Austrougarskoj monarhiji, našla se ova pred teškom zadaćom: da smiri zemlju, rastrganu političkim trzavicama, da uvede modernu upravu i da podigne zemlju u gospodarskom i kulturnom pogledu. Kako je zemlju trebalo oružjem u ruci osvojiti, prirodno je, da je ona dvije-tri godine ostala pod vojničkom upravom, a ova se u prvom redu bavila time, da izgradi putove i ceste, potrebite ne samo iz strateških, nego i prometnih razloga. U tome je vojska posve uspjela. U zemlji, koja — osim komadića ceste od Sarajeva do Ilidže i od Jablanice do Mostara — prije okupacije nije imala ni pedlja kolne ceste, nastala je u roku od tri godine cestovna mreža, koja je Sarajevo vezala sa svim kotarskim mjestima. Te ceste istina nisu bile prvorazredne, nego su, kao i rimske, slijedile najpreči pravac, pa i preko planina strmim usponima; ali su one ipak zadovoljavale potrebi, osobito kada je izgrađena uskotračna željeznica Brod—Zenica, koja je kasnije produljena do Sarajeva.
Pokušalo se nešto i na polju školstva, te su inteligentniji podčasnici postavljeni za učitelje na osnovnim školama bar u pojedinim kotarskim mjestima.
Organizaciju upravne službe u Bosni vanredno je unaprijedila činjenica, da je radi razvojačenja Vojne krajine bilo na pretek vojnih činovnika i činovničkog podmlatka, odgojena u takozvanom »Grenzverwaltungskurs«-u u Beču. Tako je Bosna već od prvih dana nove uprave imala odličan zbor suradnika, koji su bili na glasu radi administrativne spreme, pouzdanosti i požrtvovnosti u vršenju službe. I tako su hrvatski graničari položili prvi temelj onom dobrom glasu, na koji je bosansko činovništvo kao uzor-činovništvo izišlo na glas ne samo u monarhiji, nego i u Evropi. Svaki od njih kao Hrvat poznavao je jezik i razumijevao mentalitet bosanskih Hrvata, a mnoge upravne tekovine vezane su uz imena tih krajiških upravnika.
Novo razdoblje u povijesti bosanske okupacijske uprave nastaje, kada je Benjamin Kállay imenovan 1882 zajedničkim ministrom financija, a time i vrhovnim upraviteljem Bosne i Hercegovine. Kállay je bio potomak jedne od najstarijih madžarskih plemićkih porodica, čovjek visoke kulture i velike radinosti, koji je kao gen. konzul u Beogradu upoznao kao malo tko Srbe te je napisao doonda najbolju povijest Srbije, a svojoj novoj zadaći, da Bosnu podigne na što viši kulturni stepen, posvetio se upravo fanatičnom žilavošću i ustrajnošću. Prije svega preuređena je centralna uprava na taj način, da je vojni zapovjednik s naslovom poglavara zemlje upravljao isključivo vojničkim stvarima, a za civilnu upravu dodijeljen mu je civilni doglavnik (prvi je bio barun Fedor Nikolić), koji je neposredno podređen zajedničkom ministarstvu, a uza nj četiri direktora za političku upravu, sudstvo, financije i gospodarstvo. Zemlja je razdijeljena na šest okružja, Sarajevo, Mostar, Travnik, Tuzla, Banjaluka i Bihać, svaki s nizom kotara, od kojih su veći imali posebne ispostave. Ta zemaljska vlada, u kojoj je doglavnika zamijenio barun Hugo Kutschera, po zvanju također diplomat i dobar poznavač orijentalnih jezika i kulture, izvršavala je neposredne naloge ministra te se posvetila svestranom radu. Za unapređenje prosvjete osnivaju se pučke i građanske škole, trgovačke i stručne škole, gimnazije, realke, preparandije, a da se obrazuje podmladak potrebit za šerijatsko sudovanje, osnovana je šerijatska škola. Osniva se zemaljski muzej, komu obilne potpore dozvoljavaju najplodonosniji rad na svim poljima znanosti, koji preko svog Glasnika zem. muz. i preko njegova njemačkog izdanja Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Hercegovina prikazuje rezultate tog rada i širim znanstvenim krugovima Evrope.
Mir i sigurnost zemlje uspostavljeni su time, da je hajdučija i eškija, kojoj prvih godina ni sama vojska nije mogla stati sasvim na kraj, posve suzbijena dobro organiziranim oružništvom, a još više t. zv. štrafunima (Streifkorps) t. j. posebnim oružničkim četama, bez stalna boravišta, koje su u manjim ili većim četama tako rekavši preko noći osvanuli u onim krajevima, gdje bi se pojavili hajduci.
Prometna mreža usavršuje se time, da se postojeće ceste bolje izgrađuju, da se preveliki usponi obilaze serpentinama, a željeznička mreža povećava se linijama Sarajevo— Mostar—Metković s ogrankom od Gabele do Dubrovnika i Zelenike, vežući Bosnu na tri mjesta s Jadranskim morem. Izgrađuju se pruge Lašva—Travnik—Bugojno—Jajce i konačno pruga Sarajevo—Vardište—Uvac. Pokušali su dapače učiniti Drinu plovnom i to ne samo splavima, nego i plitkim amerikanskim parobrodima, koji su uzvodno plovili do Višegrada. Nedostatak je te mreže to, što je hotimično izbjegnut svaki željeznički spoj s Dalmacijom.
Zemljišno-posjedovni odnošaji uređeni su osnutkom posve moderno organiziranog katastra, prvoga koji je do onda na Balkanu osnovan, a preokret na bolje nastaje i na poljoprivrednom polju. Ustrajaju se ratarske škole, proizvodnja duhana postaje bosanskim specijalitetom, a domaća, inače izvrsna brdska konjska pasmina oplemenjuje se prilivom arapske krvi. U stočarstvu uspjelo je od prethistorijske neugledne buše križanjem sa simentalskom i mölltaiskom pasminom proizvesti potomstvo, koje u svakom pogledu uspijeva. Posvećuje se pažnja i unapređenju sirarstva, koje je procvalo osobito na Vlašiću i u okolici Livna. Drvo bosanskih prašuma postaje najvažnijom izvoznom robom, koja donosi goleme dobitke stranom, ponajviše bečkom kapitalu, a kraj brojnih ugljenih rudnika (Zenica, Tuzla, Kakanj i dr.) položeni su u Varešu i Zenici temelji željezne industrije, koja je postigla veliku ekonomsku važnost. Konačno je uspjelo u sarajevskoj »zlatarnici« oživjeti i usavršiti ostatke nekoć bogatog istočnjačkog umjetnog obrta, filigrane, vajanja u bakru, inkrustacije zlatom i srebrom na kamenu i drvetu, a ti proizvodi odlikovani su na mnogim svjetskim izložbama prvim nagradama. Isto se može reći i za proizvode tkaonice ćilima po starim perzijskim uzorima.
Napredak gospodarstva, osobito poljoprivrede, znatno je usporen zbog kmetskih odnosa. Zemlja se nalazila većim dijelom u posjedu nepunih 3% stanovnika i stoga nije racionalno obrađivana. Agrarno je pitanje ostalo neriješeno do kraja austro-ugarske vladavine; zakon o fakultativnom otkupu 1911 donio je u tome neznatnu promjenu.
Uza sve pozitivne i neosporne uspjehe Kállayeve upravne politike bilo je i negativnih strana. Kako je Bosna ukliještena između Hrvatske i Srbije, naginjale su krvne i kulturne veze jednog dijela pučanstva prema Hrvatskoj, a konfesionalne drugog dijela prema Srbiji. Kállay je mislio očuvati zemlju od političkih trzavica, ako ona ostane samo Bosna, kao neki corpus separatum u sklopu monarhije. Zato je u školama uveden »bosanski« jezik, premda je jedina razlika bila u tome, da su u Hrvatskoj i Slavoniji taj jezik pisali u to doba etimološkim pravopisom, dok je u bosanske škole uveden fonetski, koji si je u Hrvatskoj tek nakon par godina prokrčio put. Konačno je i Kállay u svojim nazorima prema Hrvatima postao blažim te je od 1901 dopuštao osnivanje hrvatskih — dakako nepolitičkih — društava. Taj se preokret ima donekle zahvaliti i razgovorima, što ih je Kállay na Ilidži vodio s hrvatskim političarom Franom Folnegovićem. Srbi su Kállaya zamrzili. Ta mržnja bila je osobito jaka u sarajevskim i mostarskim »gazdinskim« krugovima, jer je uprava bezobzirno suzbijala lihvu, kajišarstvo i zelenaštvo i time zajazila glavna vrela njihova bogatstva. To se osobito osjetilo za velike gladi u Hercegovini 1887, kada je vlada nabavila i narodu podijelila žito i time zelenašima oduzela mogućnost, da na narodnoj bijedi zarade velike dobiti. Grčkoistočno svećenstvo držalo se prema nastaloj opoziciji postrance. Domaće niže svećenstvo sastojalo se od neškolovanih ili slabo školovanih ljudi te od ostanaka fanariota i od kaluđera i popova nadošlih iz Srijema i Vojvodine, a potonji nisu mogli uskratiti priznanje humanitarnom radu vlade. Nije to mogao ni mostarski vladika Serafim Perović, koji se za hercegovačkog ustanka isticao kao borac za narod i bio zato od turske vlade interniran u Tunisu, odakle se vratio i upravljao kao iguman manastirom Žitomislićem, dok nije postao mostarskim episkopom. Mostarska je čaršija nastojala da ga bojkotom onemogući. Mostarski grčkoistočnjaci ne idu u crkvu, ne krste djecu, ne vjenčaju se, čak i mrtvace zakapaju bez popa. Taj bojkot ostao je dakako bez praktičnog uspjeha; ali je bio povodom novomu pokretu, komu se pridružio i sarajevski tašlihan, pokretu za crkveno-prosvjetnu autonomiju 1896, u kojoj glavnu riječ ne će voditi svećenstvo, nego laički elementi. Izrađen je crkveno-prosvjetni statut, komu je konačnu redakciju dao peštanski odvjetnik Gavrila, i predložen je ministarstvu na odobrenje; ali se Kállay nije ni osvrnuo na to, nego je spis bacio u ladicu.
Međutim je on obolio i umro (1903), a naslijedio ga je barun Stjepan Burián, veliki štovatelj svoga prethodnika, ali čovjek, komu je nedostajalo poznavanje ljudi i prilika u Bosni i onaj široki pogled, koji je bio svojstven Kállayu.
On je dao u Sarajevu sagraditi jedan od najmodernijih muzeja u Evropi, a po opsegu najveći na čitavom Balkanu.
Našavši u pisaoniku prethodnika uz ostale spise i nacrt grčkoistočnog crkvenog i prosvjetnog statuta, Burián ga je predao kabinetskoj kancelariji na potvrdu, i tako su bosanski grčkoistočnjaci došli 1905 do crkvene autonomije, kakva doonda nije postojala ni u kojoj drugoj državi istočnog obreda, a s njom je došlo do anomalije, da je bosanska grčkoistočna crkva, koja se jedva otresla zadnjih predstavnika Fanara, dobila ime srpsko-pravoslavne crkve, dok se crkva u samoj Srbiji, Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i na području karlovačke patrijaršije zadovoljavala nazivom grčkoistočne. Uzakonjenje srpsko-pravoslavnog naziva ponukalo je srpsku propagandu, da se još življe poda nacionalnoj agitaciji, koja se razmahala u neslućenu opsegu. Bosna je proglašena srpskom zemljom, Hrvati u njoj austrijskom tvorevinom, a muslimani Srbima, koji su u islamu izgubili narodnu svijest, koju treba ponovno probuditi. Grčkoistočnjaci, koji su bili samo u relativnoj, a ne u apsolutnoj većini, uznastojali su da dođu i do apsolutne većine i to tako, da privuku dio muslimana na svoju stranu ili da ih bar brojčano oslabe. Na žalost našlo se ljudi, koji su se dali na agitaciju među svojim istovjernicima parolama: da Švaba kani »Turke« pokauriti, da će se oboriti ograde harema, a ženama skidati feredže i da se svatko tko je pravi musliman mora seliti iz Bosne. I doista, iz banjalučke i bihaćke krajine iselilo se na hiljade kuća u Tursku, gdje te muhadžire naseliše u Makedoniji i u Anadolu do Ankare, da tamo pomru od bijede i malarije. Muslimani su se uopće teško snalazili u novim prilikama. Godinama još isticali su vladarska prava sultanova na Bosnu, a od 1899 do 1909 vodili su borbu za vjersku autonomiju, u kojoj su najzad i uspjeli.
Bjesomučna novinska hajka osobito u »Srpskoj Riječi« protiv »kuferaša«, t. j. činovnika podrijetlom iz monarhije, a naročito protiv Hrvata, bez obzira, jesu li iz Banovine ili iz Bosne, unijela je neki nemir i u činovništvo, kojemu je autoritet ostao doonda neokrnjen. Otkad je Bosnu posjetio madžarski ministar predsjednik Ferencz Kossuth i u osobi mostarskog okružnika našao podesno oruđe za svoju ličnu politiku, jedan dio činovništva i sve srpstvo simpatizirali su s Peštom, a Hrvati su upirali oči u Beč, nadajući se pomoći odanle. Nitko onda nije ni slutio, da će se iz toga kaosa privolom Turske i velevlasti roditi aneksija Bosne (5. listopada 1908). U neprijatnoj atmosferi, koja je nastala radi još ogorčenije agitacije Srba i žučljivih napadaja na lojalne elemente, razvijala se kriza pravcem prirodnih posljedica prijašnjih događaja. Odnos bosanske vlade prema zajedničkom ministarstvu ostao je nepromijenjen, njezin vrhovni predstavnik u Bosni ostaje kao poglavar i nadalje vrhovni vojni zapovjednik, a Bosni bi se izrađenim ustavom zajamčila ograničena autonomija (1910) sa saborom, za koji bi se zastupnici birali izbornim redom, koji predviđa tri kurije: kuriju seljaštva, građansku i kuriju inteligencije s nekoliko virilista. Zao znak za budući rad i razvoj toga sabora bio je pokušani atentat na poglavara, generala M. Varešanina, kada se sa svečanog otvorenja sabora vraćao preko Careve ćuprije u svoju palaču (Konak). Sabor je bio sastavljen od 72 birana i 20 virilnih članova. Njegov je djelokrug bio uzak; oduzet mu je čitav red državnih poslova, a odobravanje novčanih potreba zemlje ograničeno je na svega 10% prihoda. Njegovi zaključci nemaju zakonske snage bez prethodne potvrde austrijske i ugarske vlade, a ni zemaljska vlada nije mu odgovorna za svoj rad.
Po izbornom redu nije nijedna od konfesionalnih stranaka mogla doći do apsolutne većine; a da se uopće dođe do neke većine, pokušali su Srbi koaliciju čas s jednom čas s drugom od suprotnih stranaka; međutim ovakve koalicije nisu bile trajne, jer su Srbi bili agresivni prema Hrvatima katolicima kao i prema onom krilu muslimana, koji su zazirali od suradnje sa Srbima.
Da se sabor u početku svoga rada nađe pred novim ljudima, dignuti su s vlade glavni predstavnici dotadanjeg »prosvijetljenog« apsolutizma, doglavnik barun Benko i predstavnik upravnog odjela K. Hörmann, obadvojica Hrvati, a time je položaj Hrvata oslabio to više, što je administrativna uprava došla u ruke Madžara Pittnera, koji se domalo dokopao i civilnog doglavništva. Srbi, osokoljeni time, dali su se u bezobzirniju agitaciju: saborske sjednice bile su niz žučljivih debata i napadaja na činovništvo i na Hrvate, a agitacija je prešla i na ulicu, te su organizirani i prvi štrajkovi, koje je morala vojska suzbiti. G. 1912 sudjelovala je i Bosna u pokretu protiv apsolutizma u Hrvatskoj; ona je dala u osobi Luke Jukića prvog atentatora protiv toga sistema. U Sarajevu je došlo do demonstracija, u kojima je teško ranjen gimnazijalac Salko Šahinagić. To je dalo opet povoda daljnim nemirima u Hrvatskoj. U bosanskom saboru osudili su tom prilikom katolički i muslimanski zastupnici Cuvajev komesarijat. Kada je sve prevršilo mjeru, obustavljen je rad u svim političkim društvima (1913). Sve to nije koristilo, svuda je potajno vrelo i kipjelo, a čak u saboru je po riječima jednog srpskog zastupnika »zamirisalo po barutu«. I doista, 28. lipnja 1914 izvršen je u Sarajevu atentat, komu padoše žrtvom prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i supruga mu, i time je bačena iskra u bačvu baruta, koja je zapalila čitavu Evropu. Pošto je dokazano, da je atentat organiziran u Srbiji sa znanjem bar nekih službenih krugova, naviješten je Srbiji rat, a zapovjedništvo vojske, koja je imala operirati u Srbiji, povjereno je generalu O. Potioreku, zemaljskom poglavaru Bosne. On je izgubio mnogo vremena s ratnim pripremama, i tako je ofenziva poduzeta u najnepovoljnijim vremenskim prilikama i na najtežem terenu fronte, na Drini. Tu je osobito pred Crnim Vrhom zapela i stojalo je mnogo vremena i ljudskih žrtava, dok je otpor Srba slomljen, te su austrijske čete zauzele Podrinje i Mačvu. Žrtve u tim operacijama bile su velike, jer je Potiorek raspolagao većinom samo lakim brdskim topništvom, koje je imalo daleko manji dohvat nego dalekometni poljski topovi Schneider-Creuzota, kojima su raspolagali Srbi, a ofenziva je uspjela istom onda, kada su iz Škodinih tvornica dobavljeni moderni topovi, koji su tamo bili spremljeni za Kinu. Međutim Potiorekov je uspjeh bio kratkotrajan. Vojvoda Putnik, nakon pada najjače prirodne brane, krševite obale Drine, odlučio se na očajan korak: degarnirao je bugarsku granicu, povukao odanle svu vojsku i bacio je protiv Potioreka, potukao hametom i raspršio njegovu vojsku, od koje je samo jedan dio prokrčio sebi put preko Save u Srijem. Srbi i Crnogorci provališe tada u istočnu Bosnu: jedni dopriješe do Pala tik pred tvrđavni pojas sarajevski, a drugi do Trnova, tako da je i samo Sarajevo dospjelo u najveću opasnost.
Potiorek je radi tog poraza morao otići, a njegovim nasljednikom kao zemaljski poglavar i vrhovni zapovjednik vojske protiv Srba imenovan je general Stjepan Sarkotić, koji je proveo reorganizaciju vojske i uz sudjelovanje podmaršala Šnjarića potukao Srbe u Romaniji i kod Hana Pijeska te ih prisilio na uzmak preko Drine.
Time prestaje Bosna biti neposrednim ratnim područjem, tek je 1915, kada je i Italija stupila na stranu antante, određena evakuacija civilnog stanovništva iz Sarajeva; ali se skoro pokazalo, da je ta mjera opreznosti bila nepotrebna, i pučanstvo se vratilo svojim domovima.
Tako je bez vidnih potresa u Bosni nadošla osudna godina 1918, kada je car Karlo pod dojmom vojničkog sloma i revolucionarnog pokreta, koji se razmahao u Beču, razriješio činovništvo i vojništvo prisege, čime je prestala 3. XI. 1918 i u Bosni austro-ugarska upravna vlast, a na čelo zemlje stupilo je samozvano narodno vijeće, sastavljeno pretežno od članova raspuštenog bivšeg bosanskog sabora. Ć. T.
Pravni položaj i uprava 1878—1918. Berlinski kongres (v.) odlučio je, da će AU okupirati B. i H. i njome upravljati, a posebno je uglavljeno (→ Austro-ugarsko-turski tajni ugovor 1878), da se okupacijom ne diraju suverena prava sultanova. To je ponovljeno i u uvodu ugovora od 21. IV. 1879 između AU i Turske, kojim je muslimanima zajamčena sloboda vjeroispovijedanja, sloboda općenja s duhovnim starješinama, spominjanje imena sultana-kalifa u javnim molitvama, izvješavanje turske zastave na munarama. Po tom ugovoru imali su se prihodi zemlje trošiti samo na njezinu unutrašnju upravu i za potrebna poboljšanja, a u zemaljsku bi se službu imali u prvom redu uzimati domaći sinovi. G. 1879 uključene su B. i H. u carinsko područje AU. Brzo iza okupacije odrekle su se redom strane države prava na konzularnu sudbenost u B. i H., koje im je pravo pripadalo u Turskoj na temelju kapitulacija. E. S.
Pisci — državoslovci, političari i publicisti — ne slažu se o domašaju posljedica okupacije i spomenutih međunarodnih ugovora s obzirom na pravni položaj B. i H. Jedni (Lingg, Neumann, Liszt, Lammasch, Fauchille, Schmid) smatraju, da je AU već od 1878 potpuno stekla B. i H., drugi (Schneller, Spalajković, Vesnić, Henrich, Wurmbrand) naglasuju, da je AU u doba okupacije imala samo upravu, ograničenu pravima Turske i obvezama prema drugim evropskim državama, tako da je po nekima područje B. i H. pravno pripadalo još turskoj carevini. Treći ne poriču, da ugovori priznaju sultanu suverenost, ali vide u tom priznanju tek nudum jus (Jellinek), koji bi ipak imao i neku pravnu vrijednost. Međutim pojave, kao stvaranje novih država i državnopravnih stanja, ne zbivaju se uvijek u jednom času, pa se često pravna narav novoga stanja ima prosuditi po smjeru daljega razvoja; unatoč određenim međunarodnim obvezama može se reći, da je po namjeri učesnika okupacija za AU-u značila prikriveno, ali stvarno sticanje B. i H. Aneksijom (→
Aneksiona kriza) uklonjeno je to pitanje, ali je pojačana važnost drugih, koja se odnose na položaj B. u monarhiji. Dualističko uređenje monarhije nije tu dopustilo jasno rješenje, ni prije ni poslije aneksije, jer bi bilo valjalo odlučiti, kojoj bi se poli monarhije te zemlje pridružile. Madžari su se rado pozivali na povijesno pravo krune ugarske, koje su austrijski pisci (Bernatzik) isto tako odlučno odbijali, dok je s hrvatske strane (Milobar pod pseudonimom Dr. Petrinjensis, S. Radić, Šišić, pa mnoge izjave u hrv. saboru) iznošen zahtjev za sjedinjenjem Bosne s Hrvatskom na temelju hrvatskoga državnoga prava. Radi tih razilaženja bilo je i samo provođenje aneksije teško nesamo s gledišta međunarodne, nego možda još i više s gledišta unutrašnje politike. Tako na pr. zakonski prijedlog o izvršenju aneksije nije nikad uzakonjen u austrijskom i hrv.-ugarskom parlamentu baš zbog spomenutih državnopravnih razilaženja. Glede težnja za sjedinjenje Hrvatske i Bosne → Hrvatska, Trijalizam.
Po shvaćanju većine B. i H. su zemlja (nuzzemlja, »Reichsland«, zavisna zemlja, po nekima čak kolonija), koja stoji u kondominiju (Bernatzik, Jellinek, Redslob, Steinbach) obiju država AU-e, ali je bilo pisaca, koji su držali, da stoje pod vlašću monarhije kao jedne državne cjeline, te da je aneksijom i ustavnim propisima od 1910 pače i pojačana cjelovitost i jedinstvenost AU-e (Lamp). No iako ustavom od 1910 nisu B. i H. uzdignute na samostalnu državnu tvorbu (kako to hoće Geller), novo ustavno stanje dalo je mogućnosti za dinamički razvoj u pravcu, da se pojača državnopravni položaj B. i H., napose, da se preuredi monarhija u federalistički ili trijalistički oblik (Wurmbrand). Ta u nekom pogledu bio je taj položaj bolji od položaja Hrvatske (na pr. šira nadležnost sabora u nekim predmetima), premda je s gledišta državne nauke postojala golema razlika u tome, što B. nije imala vlastite državnosti, koju je Hrvatska unatoč svemu zadržala. J. A.
Dosljedno izloženom shvaćanju vršio je u B. monarh vladarsku vlast u dvojnom svojstvu vladara svake od obiju pola monarhije. Njemu je pripadala zakonodavna vlast, za neke predmete (v. niže) u obliku paralelnih zakona obiju državnih pola, a za ostale neograničeno, dok nije ustav od 1910 uveo sabor. Prema istom shvaćanju uređeno je i vrhovno vodstvo bosanske uprave. Ono je poslije okupacije povjereno zajedničkom ministarskom vijeću, te je kod ministarstva vanjskih poslova osnovano bosansko povjerenstvo, sastavljeno od izaslanika triju zajedničkih ministarstava i obiju državnih vlada. No brzo je stvoren (1879—80) mjesto toga bosanski ured, podređen (kao odjel) zajedničkom ministru financija, koji otad vodi vrhovnu upravu B. i H. No ustavni faktori obiju pola monarhije imali su određen utjecaj na bosanske poslove. To je uređeno suglasnim zakonima, austrijskim i ug.-hrvatskim, od 1880, koji su sve do propasti monarhije bili temeljni propis o ustavnom položaju B. i H. Smjerovi i načela bosanske uprave te gradnja željeznica imaju se određivati u sporazumu s obje državne vlade, a sredstva za gradnje, koja bi po potrebi imale dati obje pole, mogu se odobriti samo redovitim zakonima obaju parlamenata. Istim zakonodavnim putem imaju se rješavati pitanja carina, neposrednih poreza i novčarstva (t. j. t. zv. dualistički poslovi; → Austro-ugarska nagodba). Napose je važna odredba, da za svaku promjenu postojećeg odnošaja tih zemalja treba suglasno zakonodavno odobrenje obih dijelova monarhije (§ 5.). Do promjene u smislu te odredbe nije nikada došlo zbog malo prije spomenutih poteškoća.
U samoj zemlji bila je u početku vojna uprava, koja je zadržala upravno uređenje, kako ga je zatekla iz turskih vremena, a koje je posljednji put izvršeno za vezira Topal Šerif Osman-paše (1860—69), kada je za Bosnu izrađen t. zv. vilajetski ustav, djelo velikoga vezira Fuad paše. B. i H. združena je s novopazarskim sandžakom u jedinstveno upravno područje pod nazivom vilajeta, razdijeljeno na 7 mutesarifluka (okružja), ovi na kaze, kaze na mudirluke, a ovi na općine. Vilajetu je na čelu vali-paša, mutesarifluku mutesarif, a kazi kajmekam. Uz valiju postojalo je glavno vilajetsko vijeće kao savjetujući organ.
No već carskom odredbom od 29. X. 1879 počelo je preuređenje osnivanjem zemaljske vlade, kojoj je na čelu bio zapovijedajući general kao poglavar zemlje. Vlada je podijeljena (po hrv. uzoru) na četiri odjela (za unutrašnje poslove, financije, pravosuđe, građevinstvo), od 1912 šest (upravni, financijalni, pravosudni, bogoštovno-nastavni, privredni i tehnički) s odjelnim predstojnicima (u početku direktorima) na čelu. Uz poglavara zemlje uveden je 1882 građanski doglavnik (→
adlatus). Zemlja je bila u upravnom pogledu podijeljena na 6 okružja, ova na kotare, a veći kotari imali su ispostave. Rastava sudstva od uprave u kotarima provedena je tek 1906 osnivanjem samostalnih kotarskih sudova, dok su u sjedištima okružja od početka djelovali okružni kao zborni sudovi, a od 1879 ustrojen je vrhovni sud. Uz ove su postojali i šerijatski sudovi (v.).
Mladoturska revolucija uvela je ustavnu vladavinu u Turskoj. To je bio razlog, da su se odlučujući krugovi monarhije požurili s aneksijom i s proglašenjem ustava za Bosnu, koji je bio obećan u času aneksije carskom odredbom od 5. X. 1908, štoviše aneksija se obrazlagala potrebom, da se uvedu ustavne uredbe, kako bi se zemlje uspješno dalje razvijale. No sam ustav uveden je tek carskim rješenjem od 17. II. 1910, kojim je izdano 6 zakona: zemaljski ustav, izborni red, saborski poslovnik, zakon o društvima, zakon o skupljanju, zakon o kotarskim vijećima. Zakoni su izdani u sporazumu s vladama obiju pola monarhije, ali nisu pretreseni u njihovim parlamentima. Naročito nisu njima dirnuti zakon od 1880 i dotadašnja nadležnost i utjecaj obiju vlada, štoviše, vladine zakonske osnove, koje se predlažu bos. saboru, moraju prije toga dobiti pristanak obiju vlada, a zakoni, prihvaćeni u saboru, moraju dobiti njihovu privolu prije predlaganja na sankciju. I zakonodavna nadležnost obiju parlamenata ostaje netaknuta, a nadležnost bosanskoga sabora ograničena je na taksativno navedene poslove. Proračunsko pravo sabora ne proteže se na vojničke izdatke. Zajedničke delegacije nemaju udjela u zakonodavstvu, ali vrše nadzor nad radom ministra financija, koji je zajednički organ i kao takav podnosi delegacijama izvješće i o svom djelovanju glede B. i H., odgovara na stavljana pitanja i daje tražena razjašnjenja, dok im se bosansko-hercegovački proračun predlaže samo na uvid, pošto ga je raspravio bos.-herc. sabor i odobrio vladar. Zemaljska vlada nije odgovorna saboru, ali odgovara na pitanja i interpelacije; sabor može izjavljivati svoje mišljenje adresama ili rezolucijama. Vladaru pripada i pravo izdavati naredbe za nuždu, kada sabor nije na okupu, napose obzirom na odobrenje proračuna.
Ustrojstvo sabora usvaja sustav jednoga doma i načelo zastupanja interesa. Sabor je sastavljen od 20 virilista i 72 izabrana zastupnika. Virilisti su dijelom predstavnici vjeroispovijesti (reis-ul-ulema, vakufsko-mearifski ravnatelj, 3 muftije, rimokatolički nadbiskup i dva biskupa, oba redodržavnika franjevačkog reda, 4 grčkoistočna metropolita, podpredsjednik velikog upravnog i prosvjetnog vijeća grčkoistočne crkve, sarajevski sefardski nadrabin), a dijelom svjetovnjaci visokoga položaja (predsjednici vrhovnog suda, odvjetničke komore i trgovačko-obrtničke komore te sarajevski načelnik). Saborski period traje pet godina, a poslije toga, ili ako je sabor prije raspušten, imadu se najdalje za 6 mjeseci raspisati novi izbori. Za izbor zastupnika predviđene su izbornim redom tri kurije, a prva se dijeli na dva razreda. U jedinom izbornom kotaru prvog razreda prve kurije biraju 5 zastupnika svi muslimanski posjednici zemlje s bar 140 K zemljarine, a nemuslimanski posjednici zemlje mogu birati u tom ili u drugom razredu. Drugi razred ima tri izborna kotara po vjeroispovjestima: muslimani biraju 1, katolici 4, a grčkoistočni 8 zastupnika. Izborno pravo imaju posjednici zemlje s bar 140 K zemljarine, veliki porezovnici s bar 500 K izravnih poreza osim točarine, osobe s visokoškolskom izobrazbom, osobe duhovnoga staleža, djelatni i umirovljeni činovnici te umirovljeni časnici. Drugu (s 20) i treću (s 34 mandata) izbornu kuriju tvori gradsko, odnosno seosko stanovništvo, koje ne spada u prvi razred. U njima ima svaka vjeroispovijest određeni broj izbornih kotara, koji biraju po 1 zastupnika; na muslimane otpada svega 12, na katolike 18, na grčkoistočne 23, a na Židove 1 mandat. Izborno pravo pripada svim punoljetnim (nad 24 god.) zemaljskim pripadnicima, koji u zemlji stalno stanuju bar godinu dana, zatim austrijskim i hrvatsko-ugarskim državljanima u zemaljskoj državnoj službi. U prvom razredu prve kurije mogu birati i žene muslimanke velike posjednice, ali po opunomoćeniku, koji ima pravo glasa u istoj kuriji. Pasivno izborno pravo imadu svi izbornici s navršenih 30 godina, izuzevši činovnike.
LIT.: Lingg, Die staatsrechtliche Stellung B. und der H., Archiv f. öff. Recht, 1890; H. Schneller, Die staatsrechtliche Stellung von B. und der H., Leipzig 1892; Dr Petrinjensis (Milobar), B. und das kroatische Staatsrecht, Zagreb 1898; M. Spalaikovitch, La Bosnie et l’Herzégovine, Pariz 1899; F. Milobar, Der Berliner Kongress und die bosnische Frage, Zürich 1900; Thallóczy, Oesterreich und Ungarn und die Balkanländer, Budimpešta 1901; S. Radić, Živo hrvatsko pravo na B. i H., Zagreb 1908; F. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb 1908; M. Vesnitch, L’annexion de la B.-H. et le droit international, Revue de droit int. et de législ. comp., 1909; G. Steinbach, Die bosnische Verfassung, Jahrbuch d. öff. Rechts, 1910; Lamp, Die Verfassung von B. und der H., ibidem 1911; F. Schmid, B. und die H. unter der Verwaltung Oesterreich-Ungarns, Leipzig 1914; Redslob, Abhängige Länder, Leipzig 1914; N. Wurmbrand, Die rechtliche Stellung B. und der H., Bee-Leipzig 1915; E. Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu B. i H., Sarajevo 1915; Isti, Upravna nauka i upravno pravo B. i H., Sarajevo 1916. E. S.
Političke stranke u Bosni i Hercegovini poslije okupacije g. 1878. Političke stranke su se u Bosni i Hercegovini razvijale u početku na posve vjerskoj osnovi: muslimanskoj, rimo-katoličkoj (ili hrvatskoj) i grčko-istočnoj (ili srpskoj). Istom kasnije se je unutar muslimanske vjeroispovijesti razvio nacionalni osjećaj i to dijelom hrvatski, a dijelom srpski. Srbi su pod geslom vjersko-prosvjetnih potreba uporno tražili donošenje zakonskih odredaba o njihovoj vjerskoj autonomiji te su u tome smislu 1898 predali vladi osnovu »Organizacionoga statuta za srpsko-pravoslavnu crkvu u Bosni i Hercegovini«. Ta je osnova bila predmetom dugotrajnih rasprava s vođama Srba (Gligorije Jeftanović, Vojislav Šola, dr. Stojadinović, Petar Kočić i dr.) i s patrijarhatom u Carigradu, — od vijećanja u Sarajevu i Beču odstupili su neki od dotadanjih pregovarača, ali je konačno statut sankcioniran 13. VIII. 1904 i time prvotni politički zahtjev Srba u potpunosti ispunjen. Muslimani su također pokrenuli pitanje organizacionoga statuta za svoju vjeroispovijest, ali su se podijelili u dva tabora: jedne je vodio Ali Riza effendija Džabić, kojemu je bio tajnik Šerif eff. Arnautović, i ti su naginjali Srbima, dok su drugi, među kojima su bili Esad eff. Kulović, Ademaga Mešić, Mehmed Spaho i dr., naginjali Hrvatima. Riza eff. Džabić pošao je bio po želji Srba u Carigrad, da tamo pospješi odluku ekumenskog patrijarhata glede statuta srpsko-pravoslavne crkve, nu njegova politička djelatnost bila je ondje takva, da mu je vlada zabranila povratak u Bosnu. Vodstvo stranke preuzeo je tada Ali beg Firdus. Njemu je uspjelo izraditi vjersku autonomiju (v. niže). — Za katolike Hrvate je vjersko pitanje bilo uređeno već konkordatom Austro-ugarske monarhije sa Sv. Stolicom pa se nije pokazala potreba njihova političkoga istupanja na vjerskoj osnovi. Nakon uređenja pitanja vjerske autonomije prešla je politička borba na druga polja: Srbi su nastojali pripraviti tlo za neku »oslobodilačku akciju«, po kojoj bi se Bosna i Hercegovina odcijepila od Austro-Ugarske i pripojila Srbiji, Hrvati su tražili pripojenje Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u jedno treće tijelo monarhije (trijalizam), Muslimani su bili podijeljeni u više stranaka, od kojih su neki tražili samo ekonomske koncesije, među kojima je bila najvažnija održavanje kmetskoga odnošaja ili bar takvo rješenje toga odnošaja, po kojemu se ne bi umanjio zemljišni posjed muslimanski (čitluk sahibija, aga, begova). Da se prekine rovarenje srpskih stranaka, provedena je 1908 aneksija, a 1910 dan je zemlji ustav (v. naprijed). Sabor je u prvom svom zasjedanju stvarao jednoglasne zaključke prihvativši sve prijedloge vlade. Nu u kasnijim zasjedanjima počele su u sve većoj mjeri izbijati različne tendencije, nošene dijelom od nacionalnih motiva, dijelom od ekonomskih, a ponekad i od posve osobnih ambicija i težnje za vodstvom jedne stranke. Konačna grupacija stranaka do raspusta Sabora reskriptom od 6. II. 1916 bila je od prilike ova:
Hrvatska muslimanska narodna stranka pod vodstvom Ademage Mešića, kojoj su pripadali Esad eff. Kulović, Mehmed Spaho, Halidbeg Hrasnica, Safvetbeg Bašagić, prof. Hakija Hadžić i dr. Stranka je izdavala svoje glasilo »Muslimanska svijest«.
Muslimansku narodnu organizaciju vodio je Ali beg Firdus, a kasnije Šerif Arnautović. Njoj su pripadali Rifatbeg Sulejmanpašić, Dervišbeg Miralem, Ragibeg Džinić i dr.
Hrvatska narodna zajednica vođena od Nikole Mandića, kojoj su pripadali Jozo Sunarić, J. Mazzi, Kosta Gjebić-Marušić, Oskar pl. Somogyi, I. Pilar, L. Čabrajić i dr.
Hrvatska katolička udruga, kojoj je bio vođa nadbiskup Josip Stadler, a pripadali su joj biskup Ivan Šarić, svećenici Juraj Veseličić, Kalikst Tadin, arhitekt Josip pl. Vancaš i dr. Stranka je izdavala list »Hrvatski dnevnik«.
Nastojanjem N. Mandića, J. Sunarića i Ademage Mešića složila se stranka Šerifa Arnautovića s hrvatskim težnjama i nazvala se Muslimanska ujedinjena organizacija, nu od nje su se odcijepili »srpski« muslimani pod vodstvom Dervišbega Miralema i Rifatbega Sulejmanpašića.
Srbi su bili organizirani u tri stranke: Danilo Dimović vodio je jednu, koja je bila uz vladu; pripadali su joj Stojanović, a dogodice i Milan Srkšić, Gligorije Jeftanović, Vojislav Šola i dr. Stranka je izdavala list »Srpska riječ«. Radikalne Srbe vodila su braća Stjepan i Vasilij Grgjić, a pripadali su im Dušan Vasiljević, Atanasije Šola i dr. Njihov je list bio »Narod«. Ekstremne Srbe s naglašenom socijalnom tendencijom vodio je Petar Kočić, koji je izdavao »Otadžbinu«. O. F.
Autonomija muslimana. Za turskog vremena u Bosni bio je sultan ne samo vrhovni svjetovni gospodar, nego i duhovni poglavar čitavog islamskog svijeta (kalif). Svoju vjersku i sudačku vlast predavao je sultan šejh-ul-islamu, koji je stajao na čelu cjelokupne uleme (vjerskih učenjaka). U ulemi su muftije i kadije vjerozakonski organi u pojedinim teritorijalnim jedinicama. U imovini islamske zajednice, poimence vakufa, vladala je potpuna decentralizacija, te je sva uprava nad pojedinim vakufskim dobrima bila u rukama mutevelija, koji su bili podvrgnuti nadzoru kadija ili nazora. Tek pod konac osmanlijske uprave osnovano je u Carigradu posebno vakufsko ministarstvo; ono je imalo ograničiti samostalnost mutevelija, koja se često znala izroditi u korupciju. Turska država, barem do tanzimata (od 3. XI. 1839), imala je teokratsko obilježje, pa kad su muslimani austrijskom okupacijom Bosne došli u sastav inovjerne vlasti, sasvim je razumljivo, da je to kod njih izazvalo nepomirljivo raspoloženje prema novostvorenom stanju. U proklamaciji generala baruna Filipovića od 27. VII. 1878 bilo je objavljeno, »da car i kralj zapovijeda, da svi sinovi Bosne i Hercegovine uživaju jednako pravo po zakonima: obećava potpunu slobodu ličnosti, vjere i imanja«, a § 2. konvencije od 21. IV. 1879 jamčio je muslimanima B. i H. potpunu slobodu vjere, naročito punu slobodu u saobraćaju s njihovim vjerskim glavarima u Carigradu, da će se strogo kazniti svaki napad na čast, običaje, osobnu sigurnost i vlasništvo muslimana, da će i dalje ostati u javnim molitvama ime Sultana i da će se na minaretima izvješavati otomanske zastave. Carskom naredbom od 17. X. 1882 uspostavljen je vrhovni vjerski poglavar muslimana Bosne i Hercegovine pod imenom reis-ul-ulema s vijećem od četvorice obrazovanih ljudi, zvanim ulema-medžlis. Prema naredbi zajedničkog ministarstva od 24. istog mjeseca imenuje reis-ul-ulema i članove ulema-medžlisa car i kralj. Naročita je dužnost ulema-medžlisa, da obavlja ispitivanja kadija i naiba (šerijatskih sudaca) i da prema uspjehu izdaje dekrete o osposobljenju kandidata za kadijsku službu, koje će onda na prijedlog reis-ul-uleme imenovati zemaljska vlada. Carskim odobrenjem od 15. III. 1883 imenovano je za vakufske stvari privremeno vakufsko povjerenstvo, kojemu je još pridodano i računovodstvo. Članove je povjerenstva postavljala isključivo državna vlast, koja je pače toj upravi dodijelila i vladinog povjerenika za vakufske poslove, bez čijeg se sudjelovanja na sjednicama nije mogla donijeti nijedna odluka. Nadzor nad vakufskim dobrima vršili su privremeni kotarski medžlisi, uspostavljeni odlukom zemaljske vlade od 5. XI. 1884, kojima su predsjedale kadije. Vakufske službenike kao hatibe, imame, šejkove, vaize, muderise, mualime, mujezine i mutevelije postavljao je u skladu s naredbom od 8. IX. 1886, a na prijedlog vakufskog povjerenika reis-ul-ulema, odnosno zemaljska vlada, ako se za to mjesto daje kakva državna dotacija. Kako je vakufsko povjerenstvo imalo privremen značaj, to je zajedničko ministarstvo u Beču izdalo novu naredbu o vakufskoj upravi 10. VII. 1894, koja je 1893 izrađena na osnovi jednog nacrta muslimanskih odličnika iz čitave zemlje. Po toj je naredbi mjesto privremenog vakufskog povjerenstva došlo kao »savjetujuća i zaključujuća« vlast zemaljsko vakufsko povjerenstvo, a dosadašnje računovodstvo zamijenilo je zemaljsko vakufsko ravnateljstvo kao izvršna vlast. Članove zemaljskog vakufskog povjerenstva imenovalo je svake treće godine zajedničko ministarstvo, a predsjednika vladar. Zemaljska vlada postavljala je činovnike ravnateljstva. Vlada je ovlaštena nadzirati cjelokupnu vakufsku upravu, te je u tu svrhu postavljen vladin povjerenik, koji je imao prisustvovati svim sjednicama i supotpisivati s predsjednikom sve koncepte, koji su morali ići zemaljskoj vladi na odobrenje. Tom je naredbom konačno regulirana i zemaljska vakufska zaklada, koja je zapravo postojala još od 1889. No radi nezadovoljstva muslimana s inovjernom upravom uopće, a onda i zbog toga, što su austrijske vlasti vršile vrlo zamašan utjecaj i na sve vjerske poslove svojih islamskih pripadnika, bez znatnijeg sudjelovanja narodnih predstavnika, pojavio se među muslimanima pokret, koji je išao za tim, da se islamskoj vjerskoj zajednici u okupiranim zemljama dade vjerskoprosvjetna i vakufska autonomija. I kad se 1885 pregradilo jedno sarajevsko groblje u javni park, pošla je u Beč deputacija muslimanskih građana iz Sarajeva i predala caru predstavku, u kojoj se među ostalim veli, da bi se »vakufski poslovi mogli obavljati prema općim načelima samouprave i bar u onolikoj mjeri, kao što je dopušteno i ostalim vjeroispovijestima«. Tako je i 1895 pošla u Beč opet jedna deputacija, ovaj put iz Travnika, koja je prosvjedovala protiv toga, što su prilikom trasiranja željezničke pruge oduzeta mnoga vakufska dobra, posebno muslimanska groblja; ujedno je zatražila reorganizaciju vakufske uprave na samoupravnoj podlozi. Najznačajniji je pokret otpočeo 1899 u Mostaru, kad je odvedena jedna maloljetna muslimanka, kako se kaže, u Dalmaciju: tada je održana protestna skupština i izabran odbor dvanaestorice, koji je imao u vezi s gornjim slučajem zatražiti intervenciju zemaljske vlade. Uskoro je odbor predao dvije predstavke, jednu ministru Kallayu, a drugu caru Franji Josipu, i nacrt autonomnog statuta, ali vlasti nisu u početku poklanjale tom pokretu osobite pažnje. No budući da je pokret uzimao sve jači zamah, prima Kallay već 19. XII. 1900 muslimansku deputaciju, koja mu predaje memorandum i nacrt statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-prosvjetnih poslova. Otada počinju ankete predstavnika muslimana i vlade, koje su se završile nakon mnogih prekida tek poslije proglašenja aneksije Bosne izradbom Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je dobio carsku sankciju 15. IV. 1909, a stupio na snagu 1. V. iste godine. Na tim se anketama napose vodio prijepor o pitanju menšure, koju izdaje šeih-ul-islam, a ima otprilike isto značenje kao collatio officii u kanonskom pravu. Menšurom je naime vjerski poglavar muslimana davao reis-ul-ulemi ovlaštenje, da može postavljati imame i osobito hatibe te da može izdavati murasele šerijatskim sucima, koji se time uvode u službu, pa su u pregovorima došla kod toga u raspravu i pitanja državnopravne naravi, koja su predstavnici vlade i muslimana različito shvaćali. Po tom će Statutu vakufskomearifske (prosvjetne) i vjerske autonomne muslimanske vlasti rješavati samostalno sve stvari, koje idu u njihovo područje, tako da se protiv odluka tih vlasti ne može tražiti nikakva pravna zaštita kod zemaljskih vlasti, koliko one ne bi bile u protivurječnosti s općim zakonima. Organi vakufskoprosvjetne uprave jesu: džematska skupština, džematski medžlis, kotarsko vakufskomearifsko povjerenstvo, vakufski sabor i vakufskomearifski saborski odbor. Uz to dolaze još kao posebna izborna tijela kotarske skupštine i okružni izborni odbori. Sabor je vrhovni autonomni i nadzorni organ za cjelokupnu vakufskoprosvjetnu imovinu, dok je njegov izvršni organ saborski odbor. Sabor biraju kotarska povjerenstva. Za vrhovno vodstvo i upravu islamskih vjerskih poslova pozvan je ulema-medžlis, u kojemu su reis-ul-ulema i četiri člana. Njih bira posebna izborna kurija od 30 članova svećeničkog staleža. Reis-ul-ulemu imenuje car od one trojice kandidata, koje je kurija izabrala, nakon čega mešihat u Carigradu izdaje menšuru na ime one osobe, koju je car imenovao. Na prijedlog ulema-medžlisa postavlja zemaljska vlada u svakom okružnom mjestu po jednog muftiju. To je uređenje formalno izmijenjeno tek 1930 (→ Islamska vjerska zajednica).
LIT.: Predstavka hercegovačkih muslimana zemaljskoj vladi od 13. VI. 1890; Predstavka hercegovačkih muslimana caru i kralju Francu Josifu od 1899; Stradanja Muhamedanska u Hercegovini i Bosni od Ehli-Islama, Novi Sad 1899; Predstavka muslimanskih prvaka iz Bosne i Hercegovine ministru Kallayu od 15. XII. 1900; Memorandum islamskog naroda Bosne i Hercegovine Državnom Odboru Austrijskih i Ugarskih Delegacija u Budimpešti od 28. V. 1900; Protuspomenica ili odgovor na muslimanski memorandum od Kršćanina iz Hercegovine; Proganjanja islamskog naroda u Herceg-Bosni od Ehli-Islama, Novi Sad 1900; Die Lage der Mohammedaner in Bosnien von Einem Ungarn (B. Kallay), Beč 1900; Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini, sabrao i napisao Ehli-Islam, Novi Sad 1901; Anonimus, Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1902; Memorandum bosansko-hercegovačkog muslimanskog naroda Državnom Odboru Austrijskih i Ugarskih Delegacija u Budimpešti, 1906; Predstavka eksekutivnog odbora bosansko-hercegovačkih muslimana ministru Burianu od 1. VI. 1907; Zapisnici ankete za vakufsko-mearifsku autonomiju od 2. II. do 25. IV. 1901, od 24. VI. do 15. VII. 1907 i od7. I. 1908 do 15. I. 1909; E. Sladović, Upravna nauka i upravno pravo B. i H., Sarajevo 1916; Osman N. Hadžić, Muslimanska vjersko-prosvjetna autonomija u Bosni i Hercegovini i pitanje Carigradskog Halifata; Brastvo, XIX., Beograd 1925; Gajret, IX., br. 7.—12., 15., 16., Sarajevo 1925; Sladović, Islamsko pravo u Bosni i Hercegovini, Beograd 1926; Džabića pokret i daljnji razvoj političkih prilika, u Spomenici dvadesetpetgodišnjice Gajreta, 1903—1928, Sarajevo 1928; M. Maksimović, Crkvene borbr i pokreti, u knjizi Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje, Sarajevo 1929; Abdusselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd 1933; F. Spaho, Pedeset godina vakufske uprave u Bosni i Hercegovini, u Narodnoj Uzdanici, kalendaru za g. 1933; Isti, Naša vjersko-prosvjetna autonomija, u kal. Nar. Uzdanice za g. 1937; Osman Hadžić, Borba muslimana za versku i vakufsko-mearifsku autonomiju, Srpski narod u XIX. veku, 15. sv., Beograd 1938. M. H.
Katolička crkva u Bosni i Hercegovini. U starokršćansko doba spadala je današnja Bosna kao i sva rimska Dalmacija pod metropoliju u Saloni. Uspomenu na prvo kršćanstvo u Bosni čine ostatci brojnih bazilika V. i VI. st. (Zenica, Breza, Varvara, Mošunj i t. d.), kao i akti sabora u Saloni 530 i 533, koji među ostalim spominju i bestoansku biskupiju (Bestoe ili Bistua, danas Zenica ili još vjerojatnije Mošunj kod Travnika). U vrtlogu seobe naroda, osobito Hrvata, gube se tragovi starog kršćanstva.
Prvi početci Bosanske biskupije, kada su već Hrvati primili sv. krst, vrlo su nejasni. Najstariji njezin spomen nije, kako se do Šufflaya općenito mislilo, u buli Aleksandra II., iz g. 1067, koja je barem 100 godina mlađa krivotvorina; međutim autentična je bula od 8. I. 1089, kojom protupapa Klement III. (Wibert iz Ravenne) podlaže Bos. biskupiju na molbu »slavnog slovinskog kralja Bodina« metropoliti njegove države u Baru. Bos. biskupija spominje se dva put u rimskom popisu biskupija katoličkog svijeta t. zv. »Provinciale vetus«, jednom kao podložna splitskom, a drugi put dubrovačkom nadbiskupu. Onaj odlomak, koji među područnim biskupijama Salone-Splita, metropole Dalmacije i Hrvatske, nabraja i bosansku, potječe iz I. polovice 11. st., negdje oko 1040.
Bos. biskupija priznavala je svojim metropolitom najprije splitskog nadbiskupa, pa na kratak čas barskoga (stvarno, premda ne i zakonito), zatim, u 12. st., barem od Kulina bana, dubrovačkoga. U dubrovačkom arhivu sačuvan nam je u originalu 750 godina stari spis, koji radi o stvarima, vezanim s posvetom odabranika za bosansku biskupsku stolicu. Ta se posveta redovito obavljala u Dubrovniku po dubrovačkom nadbiskupu. Bosanski biskupi nose isključivo narodna imena (Vladislav, Milovan, Radogost u 12. st.) i služe se slavenskim jezikom u službi Božjoj. Bos. biskupija nije nikada spadala ni pod koju istočnu, grčku ili srpsku metropoliju (Ohrid, Drač ili Žiču); Drina je činila tisućljetnu neprebrodivu granicu.
Kao sjedište bos. biskupa spominje se za bana Ninoslava 1238 i 1244 mjesto Brdo u župi Vrhbosni s katedralom sv. Petra i kaptolom. Pod bos. biskupa spada sav teritorij prave Bosne, Usore i Soli, koji se širio sa širenjem bosanske države. U 15. st. graniči Bos. biskupija na Savi s pečujskom, zatim od prilike na crti Bos. Petrovac—Bočac— Kotorvaroš—Motajica sa zagrebačkom. Zapadna međa bila je s kninskom biskupijom, kojoj pripada porječje gornje Une (Pset) i Unca, zatim sa splitskom, kojoj je podložno starohrvatsko Livno i Glamoč te konačno s duvanjskom (uz Duvno pripada joj po svoj prilici Rama i Kupres). Na jugu Neretve prostire se stonska (zahumska) biskupija. Na teritoriju današnje Herceg-Bosne prostiralo se osim Bosanske djelomično još osam drugih katoličkih biskupija. S krbavskom, makarskom i trebinjskom biskupijom nije bosanska imala zajedničke granice.
Nakon kratkog razdoblja izravne podložnosti bosanskog biskupa Svetoj Stolici bez posredstva ijednog metropolite (1238—1247) bi on nastojanjem politike ugarsko-hrvatskih kraljeva podložen nadbiskupu u Kaloči (1247), ne na sreću katoličanstva u Bosni. Kraće vrijeme nakon toga prenese bosanski biskup svoje sjedište iz Bosne u Đakovo, koje mu je uz druge prostrane posjede bio darovao herceg Koloman 1239. Utjecaj biskupa iz Đakova na Bosnu sve se više gubio, dok nije posve iščezao. Razlog napuštanja Bosne bila je opasnost pred novom sektom ili crkvom u Bosni, koja se pojavila u doba Kulinova banovanja; pristaše je zovu »Crkvom bosanskom« (v.), a protivnici patarenskom. Tako Bosna, koja je po izvješću papinskih legata bila deset dana hoda dugačka i u kojoj je po nalogu papinu trebalo osnovati još dvije-tri nove biskupije, ostade uopće bez ikakva biskupa, koji bi u njoj stolovao.
Kao borci protiv patarenstva u Bosni javljaju se u 13. st. članovi novih, prosjačkih redova. To su najprije dominikanci, koji daju bos. biskupa bl. Ivana Teutonika (1233— 1236) i nekoliko njegovih nasljednika, a zatim franjevci, koji dominikance radi nesuglasica s njima istiskuju iz Bosne presudom Svete Stolice 1330. Prvi franjevci dođoše u Bosnu u Podrinje 1291. Bosanska franjevačka vikarija osnovana je 1340, a prvi vikar, fra Peregrin Saksonac, postaje domala i biskupom. Franjevci još više nego dominikanci stekoše u Bosni neprolaznih zasluga. Među sinovima sv. Franje u Bosni bio je znatan broj velikih muževa: herojskih mučenika, izvrsnih biskupa i misionara, poznatih pisaca i narodnih boraca. Bosanski fratar, »ujak« u ustima naroda, prilagodio se metodama i duhu osebujne i krvave Bosne u doba patarena i Osmanlija. U najteža vremena spasava on katolicizam u Bosni uz pomoć malobrojnih svjetovnih svećenika, većinom glagoljaša, koji se održaše u Bosni još do u prvu polovinu 19. st. Franjevci su tokom vjekova imali u 45 bosanskih mjesta svoje samostane. Na bosansko-hercegovačkom tlu bilo je i drugih redovnika (dominikanci, pavlini, templari), od kojih su najstariji benediktinci sa samostanom u Čičevu kod Trebinja (S. Petrus in Campo), barem iz 11. vijeka. Gotovo do zadnjih godina Kulinove vlade pod konac 12. st. bila je Bosna u narodnom i vjerskom pogledu homogena država. Ikavski govor, specifično hrvatsko narječje, suvereno je vladao cijelim bosanskim područjem od mora do Drine. Čak i pogranični predjeli prema Srbiji, oko Foče i Goražda na Drini, govorili su ikavicom. Tamo se nalaze sela Sutiska i Tintište, tamo vojvoda Miotoš »usiče (nadgrobni) kamen« ili još bolje »bilig«, kako stoji na epitafiju, započetom »uime prisvete Troice«, bosanskog gosta Milutina, rodom iz Crnica, sela stare općine Rimpapići. Jednako tako na istom teritoriju sve do Drine narod je bio do pojave patarenstva jedinstven i u vjerskom pogledu. U najstarijem popisu biskupskih crkava i posjeda u pravoj Bosni za bana Ninoslava 1244 — danas tek s mukom i kroz tamu otkrivamo pojedina spomenuta mjesta — zastupana je ne samo sredina zemlje (biskupsko sjedište u Brdu; zatim Vrutci na vrelu Bosne, Bulino kod Hadžića i Knežpolje, sve u župi Vrhbosni; Buljina u župi Neretvi, Rotilj u ž. Lepenici, Ljubinci na Bosni u ž. Viduši, »Tri crkve« kod Varošluka u ž. Lašvi i Bilino Polje kod Zenice u ž. Brod), nego i njezin zapad (crkva sv. Ive u Uskoplju na Vrbasu) i istok (»Prača-Biskupija« u župi Borču, današnja Biskupina u Sjetlini na rijeci Prači, i crkva sv. Kozme i Damjana »in Mel«, kojoj odgovara, ako svi znaci ne varaju, današnji Kozman na Drini više Foče). — Rječit svjedok opstanka katolicizma u Donjem Podrinju, koje već dijelom spada na sredovječnu oblast Soli, jesu gusto posijani franjevački samostani 14. i 15. st. u Srebrenici, Ljuboviji, Zvorniku, Teočaku, Bijeljini i Sv. Mariji u Polju, te nešto dalje u unutrašnjost zemlje oni u Olovu, Gradovrhu kod Tuzle i u samim Solima (Tuzli). Taj isti kraj od Tuzle i Zvornika do Foče i Goražda vrvi topografskim oznakama, izvedenima od riječi križ, koju upotrebljavaju samo katolici, a ne i grčkoistočnjaci; tu su razni Križevići, Križine, Križevci, Križevice i slično, što sve živo podsjeća na nekadašnje katoličko stanovništvo tih krajeva.
Slične prilike vladale su i na području današnje Hercegovine, u starom Humu i Travunji. Do pojave patarenstva ta je zemlja neprijeporno katolička. Biskup Zahumlja ili Humske zemlje, gdjekad po svom sjedištu zvan i stonskim, spominje se već 877 i 928, a otada i nebrojeno puta. Nešto mlađa drugarica zahumske biskupije jest trebinjska, sigurno spomenuta u buli pape Benedikta VIII. g. 1022 i u našem »Provinciale Vetus«. I Zahumlje i Travunja čine dugo godina sastavni dio kneževine i kasnije kraljevine Duklje, današnje Crne Gore, opet čisto katoličke zemlje, kojoj su na čelu katolički vladari, »predragi sinovi sv. Petra«, kako ih nazivaju papinski listovi. Stara Duklja, u kojoj je uz barsku nadbiskupiju bilo i nekoliko biskupija, tako je katolički kraj, da se čak sin raškog velikog župana, Nemanja, morao u Ribnici (današnja Podgorica) krstiti po latinskom obredu, jer nije bilo istočnjačkog svećenika. Kasnije će isti Nemanja kao i vladari nemanjićke dinastije svim silama potiskivati katolicizam u primorskim zemljama Duklji, Humu i Travunji. Tužbe s katoličke strane započeše već na Nemanju i brata mu Miroslava, humskog kneza. Progoni su u punom jeku za Uroša II. Milutina, za kojeg se katoličke crkve ruše i prelati bacaju u tamnicu. Miroslav protjera katoličkog biskupa iz Stona, da ga nešto kasnije zamijeni srpski episkop, poslan tamo od sv. Save. Sava Nemanjić, osnivač srpske crkve, bio je dalekovidan organizator. Na granicama negrčkoistočne Bosne i Huma podiže episkopije u Stonu i Dabru, da svoje krake pruže i među katoličko stanovništvo tih krajeva. Međutim stonska eparhija brzo svrši: pred Dubrovčanima, koji kupiše Ston, povlači se episkop dublje u Hercegovinu, a odavde, za Uroša III. Dečanskog, dalje u Rašu (Sandžak), jer je »episkopija opustjela i episkop nema bira ni vrhovine«. — Dabarska eparhija bolje je u prvi čas ispunila svoju zadaću. Njezin episkop, kako doznajemo iz pisma carigradskog patrijarha Genadija II. (1453—1457) sinajskim kaluđerima, s uspjehom obraća bosanske »kudugere«. S masama vlaško-srpskih doseljenika u Bosnu nakon njezina pada dolazi i srpski episkop, koji se nakon 1500 najprije zadržava na gornjoj Uni, gdje je u prvi čas i bilo najviše tih doseljenika. Sjedište dabarske eparhije, koja se već poče nazivati i dabro-bosanskom, preneseno je u Sarajevo tek za episkopa Mojsija Petrovića (1709). Tako u Bosni, koja u doba svoje samostalnosti nije imala ni jednog grčkoistočnog bana, ni kralja, ni episkopa, pače ni manastira, ni crkve, kojih bi opstanak u vremenima prije dolaska Turaka u Bosnu bio povijesno dokazan, postaje grčkoistočna crkva na štetu katolicizma velikom vjerskom moći u zemlji.
Neslogom velikaša i vjerskim borbama oslabljena Bosna pade gotovo bez borbe pod Turčina, izdana od vlastitih sinova (1463). Milošću osvajača postizavaju franjevci (→ fra Zvizdović Anđeo) izvjesna prava za katoličku zajednicu (latin-milet) u Bosni. Katol. crkva uživa položaj trpljene, premda često puta tlačene i progonjene vjere u Bosni. Padom Bosne crkva je znatno oslabljena, ali je još uvijek snažna. Vidi se to po rasezanju katoličkog elementa u Bosni: na istoku, u Podrinju (Srebrenica, Zvornik, Bijeljina, Olovo) imade dosta katolika, sredina Bosne (Visoko, Fojnica, Rama, Skoplje, Jajce i Travnik) bila je katolička barem kao i danas; u Hercegovini još nije bilo ni jednog grčkoistočnog manastira, a Trebinje, Popovo polje i dijelovi Gornje Hercegovine puni su katoličkog naroda. Zapad i sjever, zemlje u rukama ugarsko-hrvatskih vladara, bili su tada isključivo katolički.
Kninska biskupija, koje se biskup u 11. st. zvao i »hrvatskim« (Croatensis) ili »kraljevskim« (regalis), obuhvatala je oko 4000 km2 na sjeverozapadu današnje Bosne. Što više, nakon pada Knina 1522 stoluje kninski biskup u tvrdom Cazinu preko pola stoljeća. Taj kraj kao i sva sjeverna Bosna do Ukrine, u koliko je spadala zagrebačkoj biskupiji, nisu do pada pod Turke tokom 16. st. uopće imali patarena. Samo dugo sačuvanim katoličkim karakterom zemlje oko Une, Sane i Vrbasa možemo razumjeti onaj veliki broj katoličkih crkava u sanskom, dubičkom i vrbaskom crkvenom kotaru zagrebačke biskupije te onih sedam katoličkih samostana na malenom unskom trokutu, čiji su vrhovi Bihać, Krupa i Velika Kladuša.
Dolaskom Turaka prelazi znatan dio bosanskog žiteljstva, najviše patarenskog, na islam. Turci dovode sobom pouzdan elemenat iz balkanskih planina, da čuva granicu prema Hrvatskoj kao neredovite čete (martolozi, filuridžije i akindžije) i obrađuje opustošene zemlje. Došljaci su od reda grčkoistočnjaci, koji obično na garištima katoličkih crkava i samostana počinju podizati svoje. Srpski manastiri, do Turčina nepoznati u Bosni, niču sada na više mjesta. Grčki i srpski episkopi, od 1557 pod vodstvom pećkog patrijarha, sistematski nastoje tri stotine godina (počamši od 1478) podložiti katolike u Bosni svojoj jurisdikciji i obvezi svog vjerskog poreza (»vladičina« i »bradarina«) te ih tako otkinuti od Rima i katolicizma. Njihovo nasilno navaljivanje, uz pomoć carskih fermana i gdjekad janjičarske asistencije, postiglo je i znatnijih uspjeha u južnoj Hercegovini (→ Trebinjska biskupija), a manje u Bosni (Podrinje i Krajina). — Bosanski katolicizam slabi također odvođenjem mnogih robova iz Bosne. Katolička bosanska sela spominju se još u 16. st. u okolici Carigrada i Drinopolja, te se uglavnom utapaju u moru grčkog pravoslavlja. Užasom ratovanja, ponajviše četničkog, nakon pada Bosne pa do zauzeća Bihaća (1592) gotovo nestaje katolika na sjeverozapadu zemlje. Mase katoličkih Hrvata napuštaju djedovska ognjišta i sele u kršćanske zemlje sve do Beča i Dunava. Zadnji veliki udarac doživljava katolicizam u Bosni Bečkim ratom (1683—1699), koji ga je skoro i glave stao. S munjevitim prodorom princa Eugena do Sarajeva (1697), ali još i prije toga, ostavljaju mase katoličkog naroda Bosnu. Njihov broj cijene suvremenici na 100.000 duša, a to je bila znatna većina katolika Bosne. Na sjeveru od crte Kulen Vakuf— Srebrenica od 13 župa između Une i Vrbasa ostaju dvije, od 10 između Vrbasa i Bosne ni jedna, a od 14 između Bosne i Drine tek jedna jedina. Nešto je bolje bilo u Gornjoj Bosni i Hercegovini, ali se katolički elemenat, barem teritorijalno, nije nikada više posve oporavio od udaraca Bečkog rata.
Za vrijeme turske vlade imenuje doduše ugarski kralj naslovne bosanske biskupe, ali ti sjede u kanoničkim stolicama po Ugarskoj ili se griju na milosti carskog dvora. U Bosnu ni ne zaviriše. Bosanskom biskupijom, koja se sada znatno proširila, jer pod Turcima izblijediše stare granice dijeceze, upravljaju biskupi, skoro svi franjevci, koji nose naslove susjednih biskupija. Nakon kobne 1683 nije biskupska noga pola stoljeća stupila na bosansko tlo. Sveta Stolica nađe novo rješenje imenovavši u »Bosni otomanskoj« apostolskog vikara u osobi fra Mate Delivića (1735). Apostolski vikari, među njima znameniti fra Pavo Dragićević, fra Augustin Miletić i fra Rafo Barišić upravljaju cijelim teritorijem Bosne i Hercegovine osim južnim kutom na lijevoj obali Neretve. Nakon teških trzavica između biskupa Barišića i franjevačke provincije podijeli Sveta Stolica stari vikarijat na dva: bosanski i hercegovački (1846). Pod Leonora XIII. dokinuti su apostolski vikarijati i hijerarhija uspostavljena. Novoosnovana vrhbosanska crkvena pokrajina broji jednu nadbiskupiju (→ vrhbosanska nadbiskupija) sa sjedištem u Sarajevu i dvije biskupije (mostarsko-duvanjsku i banjalučku), kojima se pridruži i treća, trebinjska, personalno sjedinjena s onom u Mostaru i podvrgnuta vrhbosanskom metropoliti.
LIT.: Farlati, Illyricum sacrum, sv. IV., Mleci 1769; M. Batinić, Djelovanje Franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest vjekova njihova boravka, 3 sv., Zagreb 1881, 1883 i 1887; J. Jelenić, Kultura i bos. franjevci, 2 sv., Sarajevo 1912 i 1915; A. Hoffer, Dva odlomka iz povećeg rada o kršćan. crkvi u Bosni, u Spomen-knjizi iz Bosne, Zagreb 1901; K. Draganović, Katol. crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas, komentar uz istoimenu kartu, u Croatia Sacra, Zagreb 1934; Isti, Massenübertritte von Katholiken zur »Orthodoxie« im kroat. Sprachgebiet während der Türkenherrschaft, Rim 1936.
VRELA, najvažnija, sadržana su u Farlatiju, zatim Fermendžinu Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagreb 1892, Matasoviću, Regesta Fojnicensia, Beograd 1930, u Spomeniku, sv. 57, Jeleniću, Izvori za kult. povijest franjevaca Bosne Srebreničke, Sarajevo 1912, i u Spomenicima kult. rada franjevaca u Bosni, Mostar 1927; Mandić, Acta Franciscana Hercegovinae, Mostar 1934; zatim pojedini dokumenti kod Theinera (Monumenta Slav. Merid., Mon. Hungariae), Smičiklasa (Codex diplomaticus), Horvata, Fabianicha, Šufflaya, Tkalčića i drugih. K. D.
»Crkva bosanska« (цр’ква босан’ска, glexia di Bosna), samostalna crkva u Bosni srednjega vijeka. Javlja se u vrelima 14. i 15. st. kao crkva nezavisna o Rimu i Carigradu, s obilježjem državne crkve. Njezinu vjeru označuju dubrovačka vrela kao »vjeru bosansku« (la fede bosignana), razlikujući je od »rimske vjere« i »vjere raške« (t. j. srpske vjere, fides Rascianorum). »Crkvom bosanskom« — kako se ona sama nazivala — upravljaju »redovnici vjere bosanske«, koji nose ima »krstjani« (redovnice — »krstjanice«). U Dubrovniku daju »krstjanima« napose naziv patareni (patarini, paterini) te ih razlikuju od ostalih vjernika iste crkve (Patarini seu regullantes sette Bosne).
Suvremena povijesna vrela, ukoliko su se očuvala, ne sadrže ništa o postanku »crkve bosanske« niti bilježe njezinu propast. Prvi spomen u ispravi, koju je ban Stjepan Kotromanić izdao naskoro poslije 1325 (v. faksimile na str. 159), prikazuje je kao moćnu državnu crkvu; posljednji se put spominje pod svojim imenom 1454 kao službena crkva u državi hercega Stjepana Vukčića. Podatci o »krstjanima« obuhvaćaju naprotiv mnogo šire razdoblje; opstojnost tih redovnika posvjedočuju vrela od 1182/3 (v. natpis bana Kulina na str. 142) do 1470.
Samostalna »crkva bosanska« ima zajedničko ime s bosanskom katoličkom biskupijom, koju latinska vrela navode od 1089 pod imenom »ecclesia bosnensis«. Ta je biskupija bila jedina crkvena organizacija u bosanskoj državi do polovine 13. st., kad je njezin poglavar prešao s kaptolom u Đakovo. U njezinu se krilu pojavljuju »krstjani« već na početku 13. st. kao organizirani red, očito mnogo starijeg postanka (nostra societas fraternitatis, fratrum conventus); »krstjani« joj daju biskupa, koji priznaje jurisdikciju dubrovačkog nadbiskupa, a ne poznaje latinski jezik.
U vezi s bijegom prognanih heretika iz nekih dalmatinskih gradova u Bosnu osumnjičeni su i »krstjani« 1200 u Rimu, da primaju »prokletu herezu katara« (→
bogumili). Kad je radi toga došao u Bosnu papin legat, »krstjani« su 1203 posvjedočili jednom izjavom svoju privrženost i poslušnost Rimskoj Stolici. Oni su se obvezali, da će pod neposrednim nadzorom samoga pape promijeniti način života u svojim samostanima, a odrekli su se i svog imena u korist općenitog naziva za redovnike »braća«. Ta izjava ne dodiruje uopće njihovo vjerovanje i ne potvrđuje prema tome ni sumnju o njihovu pristajanju uz dualističke zablude. Unatoč svemu nisu »krstjani« odbacili svoje ime niti su u Rimu napustili sumnju o njihovu krivovjerju. Tada je Rimska Stolica poduzela temeljitu izmjenu crkvenih prilika u Bosni. Na mjesto izabranog biskupa postavila je 1233 stranca-dominikanca, koji je sa sobom doveo i prokušane borce za katolicizam, redovnike sv. Dominika. »Ecclesia bosnensis«, predvođena strancima, koji ne poznaju njezinih običaja, trebala je dobiti središte i ustrojstvo, kojih dotle nije imala. Pristupilo se gradnji stolne crkve, posvećene sv. Petru, kao i uređenju kaptola, a njezino je blagostanje postavljeno na čvrstu osnovu desetinskog uređenja. Bosanske su »krstjane« potisnuli i zamijenili dominikanci. Služba Božja jamačno je doživjela onu promjenu, koju je već 1203 predlagao papin legat: ona dobiva latinsko obilježje. Nije poznato, je li se ta promjena zadržala samo na obrednom jeziku, ili je — kako se čini — zahvatila i sam obred. Bosanski biskup nije više sufragan dubrovački, već ga papa podređuje 1238 neposredno sebi, a 1247 kaločkom nadbiskupu; time raste i madžarski politički pritisak na Bosnu. Između tolikih promjena, kroz koje je »ecclesia bosnensis« prošla u drugoj četvrti 13. st., jedna je od njih osobito jasno posvjedočila jačinu otpora, do kojeg su one dovele. G. 1239 predaje herceg Koloman bosanskom biskupu Đakovo i posjede u Slavoniji, a 1252 stoluje već u Đakovu sam biskup sa svojim kaptolom. »Ecclesia bosnensis« napušta time Bosnu; njezini se biskupi više nikad ne vraćaju natrag, a u 15. st. zaboravljeno je na bosanskom dvoru, kao i u Rimu, da se ikad prostirala Bosnom njihova dijeceza. Kako je Bosna ostala tako prepuštena sebi, crkveni se život nastavio u onom smjeru, u kojem se kretao do 1233. »Krstjani« su i dalje birali između sebe biskupa, ali taj nije više priznavao nad sobom papina vrhovništva; uz bosansku biskupiju u Đakovu (ecclesia bosnensis seu de Diaco), podređenu kalačkom nadbiskupu, postoji odsad i samostalna »crkva bosanska« sa sjedištem u Bosni.
Od polovine 13. st., kada je Bosna vraćena u stare granice središnjih župa i Dolnjih Krajâ, nema gotovo vijesti o crkvenim prilikama u Bosni kroz punih sedamdeset godina. Svega nekoliko godina poslije vapaja Rimske Stolice 1319, u kome je priznala svu jalovost dotadašnjeg rada, javlja se u vrelima samostalna »crkva bosanska« kao »crkva Božja« jedne Tvrtkove listine, ili »glexia di Bosna« dubrovačkih isprava, koja po svjedočanstvu svoga odličnika Radina ispovijeda »pravu apostolsku veru«. Ona ima uređenu hijerarhiju, koju prima iz redova »krstjana«. Na čelu joj je »gospodin episkup crkve bosanske«, koga nazivaju i »dêd«, a kao »strojnici« pomažu ga »poglaviti krstjani«, gosti i brojniji starci. Ta je crkva nezavisna o papi, a njezinu potpunu samostalnost potvrđuje i krajnje neprijateljsko držanje istočne crkve. »Crkva bosanska« nastupa odmah kao važan politički činilac, u kome plemstvo nalazi zaštitu i posrednika u odnosu prema vladaru. U zajednici s »dobrim Bošnjanima«, velmožama i vlastelom, ispituje ona krivdu i nevjeru njihovih drugova, a za povlastice, koje dobivaju od vladara, jamči svojim ugledom i moći. Njezini »krstjani« sudjeluju u stvaranju značajnijih odluka dvora, kao i u radu državnoga sabora. Na početku 15. st., kada središnja vlast postaje slabija radi bogatih i snažnih velikaša, obraćaju se na njih Dubrovčani kao na nosioce državne vlasti, kojima je mjesto ispred same kraljice i plemstva. Mnogi od njih napuštaju svoje samostane i stupaju u službu vlastele; oni preuzimaju upravne dužnosti u njihovim »državama« i posreduju za njih u različitim misijama. Kao poslanici kralja i vlastele česti su gosti dubrovačke republike, koja ne bira sredstva, da stekne njihovu naklonost i prijateljstvo.
Pape se nisu nikad odrekli težnje, da Bosnu vrate jedinstvu. Baš onih godina, kada se tako jasno očitovala moć »crkve bosanske«, postigla je Rimska Stolica uspjehe, koji su opravdano budili najljepše nade u budućnosti. S obraćenjem bana Stjepana 1339 mogla se uzdati u suradnju bosanskih vladara, koji su je s rijetkim iznimkama doista pomagali do gubitka političke nezavisnosti. Na novo stečenom području uspostavljena je opet crkvena vlast, ali se obnovi »ecclesiae bosnensis« na starom bosanskom tlu nije više pristupilo. Interesi katoličke crkve povjereni su tu redovnicima sv. Franje, koji osnivaju u Bosni svoju vikariju i dobivaju u državnom životu pomalo značenje, jednako onom »krstjana«. Uporedo s porastom turske pogibli obraćaju se Rimu mnoga preplašena vlastela i grade crkve, predajući ih franjevcima. Usprkos svemu zadržala je »crkva bosanska« svoj položaj do onog časa, kada se kralj Tomaš odvažio da 1450 poduzme mjere, koje su 1459 dostigle vrhunac u nasilnom prevođenju na katolicizam i izgnanstvima. Do toga vremena odaje i sam Tomaš dužno poštovanje starješinama »krstjana«, a još 1446 predaje neke plemiće u zaštitu »gospodinu didu«. O tome je značenju »crkve bosanske« vodio jamačno računa i crkveni koncil u Baselu, kada je 1433—1436 pomišljao na to, da je pregovorima skloni na povratak jedinstvu (→
Baselski koncil i Bosna). Samostalna je »crkva bosanska« nestala tek s propašću bosanske državnosti.
Rimska Stolica nije do posljednjeg časa odustala od svoje optužbe, da je »crkva bosanska« izrazito heretička. U Rimu se od Inocencija III. do Pija II. uvijek tvrdilo, da ona zastupa čistu manihejsku nauku. Dok se Inocencije III. 1200 ograničio na to, da bosanske heretike osumnjiči zbog pristajanja uz katarstvo, papa Eugen IV. izrazio je 1445 dosta podrobno mišljenje, koje je u Rimu vladalo o »crkvi bosanskoj«. Njegovo je svjedočanstvo tim značajnije, što je to Rimska Stolica učinila ovako neposredno samo u toj prilici. U pismu legatu na bosanskom dvoru naveo je papa glavne članke manihejske nauke, pripisujući ih onima, koje kralj Tomaš — prema saopćenju istoga pape — nije još imao odvažnosti da progoni, jer bi time stavio u opasnost svoju vladavinu. Ti heretici postavljaju tobože dva načela, smatraju đavola jednakim Bogu, osuđuju Stari Zavjet, a kvare Novi Zavjet i ne vjeruju u Kristovu tjelesnost. Pio II. ponavlja tu optužbu u svojoj povijesti Evrope dodajući, da maniheji u skrovitim dolinama Bosne odriču Kristu jednakost s Ocem. Kad je napokon isti papa naložio 1461 kardinalu Torquemadi, da pobije zablude bosanskih heretika, koji su te godine dovedeni u Rim, kardinal je izradio opširan spis, u kome je kao njihovo vjerovanje osudio u cijelosti staru manihejsku nauku.
S područja istočne crkve nije do nas došao ni jedan dokumenat, u kojem bi bila sustavnije izložena nauka bosanskih heretika, ali su carigradska patrijaršija kao i srpska crkva dale dovoljno dokaza o svome stanovištu prema »crkvi bosanskoj«. Patrijarh Genadije (1453 do 1459) naziva vlastelu hercega Stjepana kudugeri, služeći se tako izrazom, koji je prvobitno značio krivokletnika, zatim onoga, koji prezire i gazi križ, a napose bogumila. Patrijarh ne ubraja hercegove kudugere među »hristiane pravoslavne«, već ih razlikuje i od katolika, koji su doduše kršćani, ali »inoslavni«. On upravo smatra, da ti kudugeri nisu ni kršćani. Govoreći o prijelazu hercegovu »u poslušnost grčke crkve« on napominje, da to herceg taji iz straha pred svojom vlastelom.
Srpski arhiepiskop Danilo spominje u žitiju kralja Dragutina njegov rad na obraćanju i krštavanju heretika »ot’ toje zemlje bos’n’skije«, koja je bila dijelom u njegovoj vlasti. Tu vijest potvrđuje pismo pape Nikole IV. iz 1291 istom kralju. U jednom zapisu oko 1328 napadaju se čete bana Stjepana kao »bezbožnije i poganije babuni«, a istim se izrazom služe dva rukopisa iz 15. st., sastavljena za crkvenu porabu. U t. zv. trebniku iz manastira sv. Trojice kod Pljevalja ne dovodi se taj izraz u neposrednu vezu s hereticima u Bosni, ali se u njemu proklinju, uz neka imena, »vsi naricajuštei se kr’stijane i kr’stijanice«. Bosanski se redovnici udaraju prokletstvom kao heretici, koji se ne klanjaju svetim ikonama i časnom krstu. U drugom rukopisu, koji je vjerojatno nastao u Mileševi, optužuju se »bosanski i humski heretici« kao babuni, koji izlažu usto ruglu pravu vjeru, uzimaju iz knjiga svete riječi i prevraćaju ih na zlovjerje, te se dijele od pravovjerne crkve. Članak pogađa i opet bosanske »krstjane«, kojih se imena prenose iz prvoga rukopisa starijega postanka, a pridružuju im se i nova. Među njima predaju se prokletstvu i ban Stjepan sa snahom Protomarom. Kako se izraz babuni izjednačuje s onim bogumili, ne može biti sumnje, da je i srpska crkva imala za svoje neprijateljstvo prema »crkvi bosanskoj« isto opravdanje, kao i Rimska Stolica. »Crkva bosanska« u očima pravovjernoga Istoka i Zapada ispovijedala je dualističku nauku i po njihovu uvjerenju ostala tome vjerna do svoga pada. Ova svjedočanstva 15. st. ne opravdavaju ni po čemu misao, da se »crkva bosanska« približavala tada pravovjernom kršćanstvu, napuštajući mnoga svoja učenja i običaje. Još neposredno pred gubitak državne samostalnosti izložena je pritisku s obiju strana. U isto vrijeme, kada kralj Tomaš obraća silom vjernike »crkve bosanske«, srpski ih metropolit nagoni, prema tvrdnji fra Kapistrana 1455, da prime »rašku vjeru«.
Znanosti su bila pristupačna najprije samo ona svjedočanstva, koja su potekla od strane zapadne crkve. S obzirom na dosljednost njihovih optužba moglo se još samo postaviti pitanje o podrijetlu tamošnjih heretika. D. Farlati je 1769 upozorio na mogućnost, da se ono traži u bugarskom bogumilstvu. Jednom nabačena misao razvijala se dalje i 1849 dobila je znanstvenu podlogu u djelu C. Schmidta. U to se doba crpio još uvijek iz vrela, koja nisu nastala u krugu optuženih heretika. Kada su napokon počeli upoznavati građu, sakrivenu dotle u dubrovačkom arhivu, i kada je pronađen prvi rukopis jednoga »krstjanina«, F. Račkom je uspjelo izraditi zaokruženi prikaz o »Bogomilima i Patarenima« (1869), pošto je proučio svukoliku poznatu građu. On je pri tome pošao s gledišta, da je u latinskim spisima sadržana temeljna istina o »crkvi bosanskoj«, i pokušao je da je potkrijepi domaćim izvorima. Premda je bio uvjeren u patarensko obilježje »crkve bosanske« i njezinu uzročnu ovisnost o bugarskom bogumilstvu, ipak je naišao na mnoge teškoće, koje su proizlazile iz tih izvora. Svladavajući ih ponajviše domišljanjima, on se na kraju našao prinuđen da dopusti mogućnost približavanja bosanskih heretika pravovjerju. Tako je mislio objasniti mnoge izražaje kršćanskoga vjerovanja u bosanskim izvorima. S ovom promjenom primljeno je njegovo gledište kao znanstvena istina, koja je utvrđena i kasnije pronađenim svjedočanstvima istočne crkve.
Izvorna je građa s bosanskoga tla međutim sve više rasla i gomilala ujedno teškoće, kakve su još bile na smetnji Račkom. U najnovije vrijeme morao je i Vl. Ćorović, koji još podržava misao o bogumilskom podrijetlu bosanske hereze, istaknuti kao nesumnjivu činjenicu, da se za čitav red temeljnih heretičkih shvaćanja ne može naći dokaza; on misli, da je bogumilstvo moralo već putem u Bosnu doživjeti promjene, koje su ga dovele bliže pravovjerju. Problem, koji se time postavlja, izrazio je prvi B. Petranović 1867. Ni on ne sumnja u snažan utjecaj bogumilstva na »krstjane« i ustrojstvo »crkve bosanske«, ali »dogmatički kvar« ocjenjuje kao neznatan i privremen. Uvjeren je, da je crkva sačuvala svoje pravoslavlje u biti nepromijenjeno. On je tako prvi put iznio tvrdnju o »crkvi bosanskoj« kao jednoj narodnoj pravoslavnoj crkvi i time dao poticaj drugima, da je dalje razrađuju. Uporedo sa slabljenjem polazne točke u gledištu Račkoga, kako se ono očitovalo u zaključcima sviju, koji su poslije njega pristupili pitanju, a pogotovo u radu A. Hoffera i Ć. Truhelke, uklanjali su nastavljači Petranovića postepeno svaki trag bogumilstva u Bosni. Poslije S. Tomića (pseud. Atom), koji je potkraj 19. st. odbacio od »crkve bosanske« svaku pomisao hereze, ograničivši ovu na neku »zasebnu družbu bogumilsku«, slabu i prolaznu, V. Glušac je 1924 porekao opstojnost i te družbe. On je pokušao da pravoslavlje »crkve bosanske« dokaže njezinom organskom povezanošću sa srpskom crkvom, od koje je tobože postala i od koje se razlikovala samo nazivima svojih svećenika.
Izvorna građa, kojom danas raspolažemo, potiskuje sve više optužbu zbog dualističke hereze, ali se ujedno protivi tvrdnji o pravoslavlju »crkve bosanske«. Od natpisa nad pragom Kulinove crkve iz kraja 12. st. do testamenta gosta Radina iz 1466 daju bosanski spomenici u cijelosti skladno svjedočanstvo o nepouzdanosti protivničkih tvrdnja. Bosanski su »heretici« daleko od toga, da ne štuju znak križa; oni podižu crkve i klanjaju se svetim slikama; prisegu polažu na svetačkim moćima i podržavaju neoslabljen kult različitih svetitelja, zajedno s Bogorodicom; priznaju Stari Zavjet s njegovim patrijarsima i prorocima do Ivana Krstitelja, a Novim se Zavjetom služe u nepromijenjenoj crkvenoslavenskoj redakciji; vjeruju u čistilište i vrijednost molitve za mrtve; u njihovu se načinu pokapanja ne može pronaći ni jedna »bogumilska« crta; čitaju apokrife, koji »kano da nakanjuju vjeru i ćudorednost vjernika ukrijepiti i dopuniti«; ulaze u brak prema svom običajnom pravu (→
Brak u sredovječnih Bošnjana) i uzimaju poglavito životinjsku hranu; oni imaju redovnike i uređenu hijerarhiju; ne zovu se nikad bogumili niti su protivni društvenom i državnom redu.
Prema mišljenju pisca ovih redaka nije »crkva bosanska« bila ni po čemu manje pravovjerna od ostaloga kršćanstva. Ona je prirodni nastavak katoličke »ecclesiae bosnensis«, koju su u drugoj četvrti 13. st. htjeli urediti prema uzoru ostalih biskupija. Duboko konzervativna očuvala je neokrnjenu svoju baštinu iz vremena sv. Braće, ali je bila prisiljena da je iskupi prekidom dotadašnje veze sa zapadnom crkvom. U žestini borbe, koju je morala povesti za svoj opstanak, pala je na nju optužba zbog hereze, ali je ona ostala do kraja vjerna simbolima kršćanstva i očuvala njegovu nauku nepromijenjenu.
LIT.: D. Farlati, Illyricum sacrum, IV., Mleci 1769; C. Schmidt, Histoire et doctrine de la secte des Cathares ou Albigeois, 2 sv. 1849; B. Petranović, Bogomili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar 1867; F. Rački, Bogomili i Patareni (Rad VII., VIII. i X.; Posebna izdanja S. A. LXXXVII., 1931); A. Hoffer, Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj crkvi u Bosni (Spomen-knjiga iz Bosne, 1901); Ć. Truhelka Testamenat gosta Radina (GLZM, XXIII., Sarajevo 1911); V. Glušac, Srednjovekovna »bosanska crkva« (Prilozi za književnost, jezik i t. d., IV., 1924); V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940; J. Šidak, Problem »bosanske crkve« u našoj historiografiji (Rad 259, 1937); Isti, »Crkva bosanska« i problem bogumilstva u Bosni (Mala knjižnica MH, 28. sv., 1940, s potpunom bibliografijom vrela i literature). J. Š-k.
Brak u sredovječnih Bošnjana. Bosansko se društvo odlikovalo u sred. vijeku svojom konzervativnošću pa je iz drevne prošlosti zadržalo prastaro shvaćanje braka kao društvene uredbe, koja nije posvećena vjerom niti se nalazi pod zaštitom crkve. Žena je ulazila u brak uz uvjet, da bude svome mužu dobra (si eris mihi bona) i da mu čini dobro, ostajući mu vjerna. Prema svjedočanstvu pape Eugena IV. iz 1445 bijaše to običaj zemlje (iuxta morem patriae). Taj je bio tako duboko uvriježen, da ga se nisu htjeli odreći ni oni, koji su se djelovanjem franjevaca vratili u katoličku crkvu i sklapali tada brak prema njezinim propisima. Na izričito pitanje bosanskog vikara zauzela je rimska kurija 1373 stanovište, prema kome konvertiti ne mogu stupati u brak pod navedenim uvjetom. Ovako sklopljen brak, koji je potpuno zavisan o volji muža, nije mogao biti dovoljno trajan; prema nešto pretjeranom saopćenju bosanskih franjevaca jedva bi jedan od stotine Bošnjana zadržao prvu ženu. Bijaše to posljedica društvenog ustrojstva, koje se temeljilo na zadružnom gospodarstvu i u kome žena nije donosila mužu miraza (osim, možda, haljina). Zbog različitog shvaćanja, toliko stranog katoličkoj crkvi, pojavilo se na strani protivnika samostalne »crkve bosanske« uvjerenje, da njezini vjernici zastupaju u tom pogledu jedan od članaka manihejske dualističke nauke, koju su toj crkvi protivnici u cijelosti pripisivali.
LIT.: J. Šidak, Problem »bosanske crkve« u našoj historiografiji, Rad 259, 1937. J. Š-k.
Bosanski novci. Do početka 14. st. Bosna nije imala svoga novca. Kao i u Hrvatskoj od 7. do 12. st., kojoj je Bosna u nekoliko mahova politički pripadala, i u Bosni je mjesto domaćega novca kolao tuđi, i to bizantski zlatni, srebrni i bakreni novac, koji je tada bio uobičajeno platežno sredstvo na cijelom Balkanu. Ali se je uz rečeni novac upotrebljavalo kao plaćevno sredstvo i čisto zlato i srebro, koje se je pri plaćanju mjerilo vagom, a jedinica mjere bila je libra ili pondus od 327,45 g, i napokon prirodnine (konji, volovi, žito, vuna, kruh, obuća i t. d.). Kad je Hrvatska 1102 stupila u užu političku vezu s Ugarskom, počeo se u primorskim krajevima sve više upotrebljavati uz bizantinski zlatni solidus mletački sitni srebrni novac (denarius parvus Venetus), a u sjevernim krajevima, na teritoriju kasnije Slavonije, u kolanju su ponajprije frizatici, a od konca 12. st. domaći herceški i banski srebrni novac (hrvatski frizatici i banovci). Isti se taj novac tada upotrebljavao i na području Bosne, kako to svjedoče nalazi. Kao prvi domaći bosanski novac smatraju se dinari hrvatskog bana Pavla Šubića, na kojima dolaze i imena bosanskih banova Mladena I. Šubića (1301—1304) i Mladena II. Šubića (1305—1322) (→
Dalmatinsko-hrvatski novci). Poslije pada Mladena II., bana hrvatskog i gospodina Bosne, došao je u Bosni na vlast ban Stjepan Kotromanić (1322—1353), koji je nastavio s kovanjem domaćega novca. Poznato je dvadesetak tipova Stjepanovih srebrnih dinara u mnogo varijanata, što je znak, da je njegova kovnica radila vrlo mnogo. Na tim dinarima prikazan je na averzu lik banov s mačem u desnici uspravljenim u vis ili položenim preko koljena, a naokolo je natpis u različitim varijacijama, kao: STEFANUS BANUS BOSNE, STEFAN BANUS, i hrvatski: STEFAN BAN, BAN STEFAN, BAN BOSNE; na reverzu je lik Isusov ili kako sjedi na prijestolju, kao na Šubićevim dinarima i mletačkim grošima, ili kako stoji u bisernom ovalu s uzdignutom rukom na blagoslov, kao na dubrovačkim dinarima. Ban Stjepan je mnogo kovao, ali mu je pri svakogodišnjem mijenjanju novac postajao sve lakši i slabiji. Prvi njegovi dinari odgovarali su tipološki i metrički (oko 2 g) novcima bana Pavla Šubića, no kroz godine se polako mijenjaju i sve više slabe u vrijednosti. Nekako u isto vrijeme, kada i ban Stjepan, počela je kovati svoje srebrne dinare i dubrovačka republika, pa je taj novac po svojim trgovcima unosila u većim množinama u Bosnu. Kao protuakciju, da paralizira optjecaj dubrovačkog novca, ban Stjepan kovao je dinare, koji su tipološki bili dosta slični dubrovačkim, a u želji, da svoj novac ubacuje i na područje susjedne Srbije, kovao je i imitacije srpskog novca, a to su njegovi dinari s kacigom na averzu i s natpisom: STEFAN BANUS BOSN DI GRA. Banova je kovnica napokon bacala u optjecaj i sasvim proste falsifikate dubrovačkog novca. Zadnji Stjepanovi dinari pali su u težini na nešto preko 1 g, pa su bili lakši od suvremenog solidnog dubrovačkog dinara nešto oko 0,5 g. — Stjepanov nasljednik ban Tvrtko (1353—1377) kovao je prvih godina svoga banovanja (1354—1365) dinare tipološki i metrički (0,90 g) vrlo srodne zadnjim kovovima svoga predšasnika, s natpisom: TVERTCO BAN BOSNE. Bio je to novac neugledan, gotovo za polovinu lakši od suvremenih dubrovačkih dinara, pa nije mogao izdržati konkurenciju dubrovačkog novca. Zato je Tvrtko odlučio da svoj novac popravi i da ga metrički izjednači s dubrovačkim. Kako je u svojoj kovnici imao slabe i nevješte majstore kalupare, zamolio je dubrovačku republiku, da mu se načine kalupi za nove njegove dinare u samom Dubrovniku. Dubrovačko vijeće 1365 dopusti, te je za bosansku kovnicu načinjeno nekoliko kalupa za novac, na kojemu je na averzu prikazan ban s mačem u desnici i žezlom u ljevici i na reverzu Isus u bisernom ovalu. Tim su kalupima kovani poznati lijepi Tvrtkovi dinari s natpisom: TVERTCO BAN BOSNE u veličini od 20 mm i težini od 1,65 g. Dubrovčani su još za vlade Stjepana Kotromanića nastojali, da svome novcu osiguraju u Bosni što veću slobodu optjecaja. Čini se, da su u tome uspjeli po prvi put onda, kada se je Tvrtko proglasio kraljem (1377). Za to kao da govori činjenica, što je dosada poznat samo jedan jedini komad Tvrtkova kraljevskog novca, dinar s natpisom: T(vrtco) : REX : BOSNE : E(t) : RASIE, a značajno je, da ni taj jedini kraljevski novac nije kovan u bosanskoj kovnici nego u Kotoru, koji je priznavao vrhovnu vlast kralja Tvrtka I. (1385—1391). Za Tvrtkovih nasljednika u doba protukraljeva (1391—1420) nije se u Bosni kovalo, nego je u trgovini nesmetano služio dubrovački novac. Protiv isključivog optjecaja tuđega novca ustao je tek kralj Tvrtko II. (1421—1443), kada je 1436 počeo u bosanskoj kovnici opet kovati kraljevski novac, i to u tri veličine: groš, dinar i poludinar, na istoj valutnoj osnovki kao i dubrovački (dubrovački dinar 1,28 g, Tvrtkov 1,24 g), tako da je groš vrijedio 2 dinara. S grošem je Tvrtko unio u optjecaj krupniju i vredniju nominalu. Ali i tipološki predstavljaju njegovi novci novost, jer je napušten stari tip bosanskih kovova (s jedne strane vladar, s druge Isus — motiv bizantinski, unesen preko Mletaka i Dubrovnika). Po ugledu na široke groše ugarsko-hrvatskih kraljeva Karla Roberta i Ludovika Velikoga novac Tvrtka II. imade na averzu poznati s bosanskih pečata grbovni motiv: štit s okrunjenim inicijalom kraljeva imena T, kacigu, krunu i čelenku i unaokolo natpis: DNS (Dominus) TVARTCO REX BOSNE u lijepim gotičkim slovima, a na reverzu je lik zaštitnika Bosne, sv. Gregorija iz Nazijanza, i natpis: S. GREGORIVS NAZAZENUS. Likovi i natpis su na sve tri nominale konsekventno jednako rađeni, tek s manjim razlikama u siglama kalupara kojima su označene različne emisije. Dubrovčani su energično prosvjedovali protiv ponovnog rada bosanske kovnice, ali Tvrtko II. nije popustio. Proveo je svoju odluku, da uživa prihode od kovanja novca, koje je tada svaki vladar u Evropi imao od svoje kovnice, ali nije zabranio ni optjecaj dubrovačkog novca. — I kralj Tomaš (1443— 1461) kovao je groše, dinare i poludinare s istim likovima, tako da se njegovi novci razlikuju u većini vrsta samo natpisom na averzu: DNS TOMAS REX BOSNE. Dok Tomaševi groši čine tipološku cjelinu, dinari njegovi kuju se u različnim, pa i novim tipovima; jedni imaju na reverzu kao zaštitnika Bosne sv. Gregorija iz Nazijanza, a drugi sv. Gregorija papu, t. j. novog patrona; neki su dinari kovani s latinskim natpisom: DS. S. TOME REX BOSNE, a neki s hrvatskim u talijanskom pravopisu: GOS. TOMAS CRA(lj) BOSNE; na jednome tipu dinara dolazi na averzu mjesto uobičajenoga grba okrunjeni monogram kraljeva imena. Poludinari se također javljaju s latinskim i hrvatskim natpisom, a na averzu imaju štit s grbovnom oznakom familije Kotromanića (6 ljiljana u dva reda koso poredanih), a na reverzu je mjesto sveca okrunjeni monogram kraljeva imena. Sudeći po velikom broju tipova i varijanata, bosanska je kovnica za vlade kralja Tomaša mnogo radila. — Zadnji bos. kralj Stjepan Tomašević (1461—1463) napustio je kovanje groša, ali je njegova kovnica bacila u optjecaj nekoliko vrsta tipološki jednako, a tehnički vrlo lijepo rađenih i dobro kovanih dinara obično s hrvatskim natpisom na averzu STEFAN CRAGL (kralj) i u jednoj vrsti s latinskim: STEFAN REGIS. Sve vrste imaju na reverzu lik sv. Gregorija pape, rađen vrlo slično liku sv. Vlaha na dubrovačkim dinarima, i latinski natpis: S. GREGORI PAPE. Uz dinar kovan je i tipološki jednak poludinar. Ali od kralja Stjepana poznat je i četverostruki zlatni dukat (30 mm promjer, 14,05 g težina, zlato finoće 980 tisućina). To je jedini zlatni domaći naš novac. Na averzu je lijepo izrađen lav (grb Brankovića; Stjepan je bio i despot Srbije) i natpis: MONETA AVREA REGIS STEPHANI; na reverzu je obični bosanski grb i natpis: GLORIA TIBI DEVS SPES NOSTRA. Dotjerana i upravo profinjena tehnika, kojom su na ovome dukatu izrađene sve pojedinosti likova i natpisa, odaje ruku iskusnog i odličnog majstora kalupara. G. 1463 uništili su Turci kraljevinu Bosnu i podvrgli je, s malim izuzetkom (Jajački kraj), pod svoju vlast. Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin teško je to podnosio i spremao se, da Bosnu opet oslobodi. U tome ga je mnogo pomagao hrvatski velikaš Nikola Iločki. Kako je od Bosne ostao još samo kraj oko Jajca izvan turske vlasti, imenuje Matijaš 1471 Nikolu Iločkog bosanskim kraljem sa zadaćom, da radi oko oslobođenja Bosne. Nikola Iločki je kao kralj kovao nekoliko tipova srebrnih dinara imitirajući novac zadnjih akvilejskih patrijarha Antonija II. Panciera i Lodovica II. de Tech (1407—1435). Novci imaju na averzu njegov kraljevski naslov: M(oneta) NICOLAI D. G. R(egis) BOSNE, a na reverzu je najobičnije lik Majke Božje i natpis: MATER REGNI. Poznate su i Nikoline imitacije ugarskih denara s oznakom, da su kovani u njegovoj kovnici, t. j. s natpisom na reverzu: N(icolaus) R(ex) BOS(ne). — U Bosni su se kovali novci jamačno od domaćeg srebra i za turskoga vladanja. Čim su Turci, šireći svoju vlast po Balkanu, došli u posjed kojega većega i izdašnijeg rudnika, osnivali su uz njega i kovnicu novca. Tako su otvorene kovnice i u Bosni: u Sarajevu, Srebrenici i Čajniču. Kovali su se u njima zlatni dukati (altini) i srebrne akče. Dok su zlatnici kovani lijepo i dotjerano, akče su rađene vrlo nemarno i neuredno, pa se na nekima ne mogu pročitati natpisi. Prvi je turski srebrni novac, akča, kovan 918 po hidžr. (1512) u Bosni, t. j. u Sarajevu, za sultana Selima (1512—1520). Njegov nasljednik, znameniti sultan Sulejman I. (1520—1566) kovao je u Srebrenici altine i akče, a u Čajniču samo akče 926 (1520). Sultan Selim II. (1566—1574) kovao je altine i akče u Čajniču, a akče samo u Srebrenici s oznakom god. 974 (1566). Sultan Murad III. (1574—1595) kovao je 982 (1574) akče u Srebrenici i Čajniču, dok je zadnje srebrne akče kovao u Bosni, i to u Sarajevu 1032 (1623) sultan Murad IV. (1623—1640). Značajka je turskog kovanja, da se na novac ne stavlja godina, kada je uistinu kovan, nego ona godina, koje je pojedini sultan došao na vlast. Zadnji su turski novac, koji je u Bosni kovan, bakrene mangure sultana Sulejmana II. (1687—1691), kovane u Sarajevu 1099 (1687) i 1100 (1688). To je bio novac od nužde, da se njime podmiruje i plaća vojska podignuta u Bosni protiv Mletaka i Austrije.
LIT.: J Šafarik, Dodatak k opisaniju stari srbski novaca, Glasnik Društva srb. slovesnosti, sv. III., V., VI., VIII. i IX., Beograd 1851—57; Erdy A Boszna és Szerb regi érmek, Budimpešta 1857; Egger, Die Münzen von Bosnien und Dalmatien, Wiener Num. Monatshefte, II., 1866; Ljubić, Opis jugoslav. novaca, Zagreb 1875; Rengjeo, Novci Pavla Šubića, Numismatika, Zagreb 1937; Truhelka, Bosanski, srpski i bugarski’ novci Zem. muzeja u Sarajevu, GLZM, 1894; Celestin, Opis nekih bosan. novaca, ib. 1898; M. Rešetar, Stari bos. novci, Bos. Vila, Sarajevo 1913; Isti, Novci krivotvoreni od bosan. vladara, Kalendar Prosvjeta, Sarajevo 1925; Lj. Kovačević, Dva nepoznata bosan. novca, Bos. Vila 1910; M. Rešetar, Dubrovačka numizmatika, I., 1924; Ć. Truhelka, Nalaz iz Vranjske, GLZM, 1902; Isti, Nalaz bosanskih novaca obreten kod Ribiča, ib. 1905; Stockert, Bosnische Fälschungen serb. Münzen im Mittelalter, Num. Zeitschrift, Beč 1923; Rengjeo, Zlatni novac bos. kralja Stjepana Tomaševića, Sarajevo 1937; Isti, Novci Nikole Iločkog, Sarajevo 1929; Isti, Nepoznati bos. novci (bana Tvrtka), Numizmat. vijesti, Zagreb 1939; Isti, Kraljevski novac Tvrtka I., ib., sv. 2; Isti, Neobjavljeni dinar Stjepana Tomaševića, ib., sv. 4; A. Makanec, Četiri unikata bos. novaca, Numismatika, 1933; Zambaur, Prägungen der Osmanen in Bosnien, Num. Zeitschrift, Beč 1908; Karabaček, Geschichte der Kupferwährung unter Sultan Sulejman II., Wiener Num. Monatshefte III., 1868; Ć. Truhelka, Zanimiv tur. novac kovan u Sarajevu, GLZM, 1889; Isti, Još jedan u Bosni kovani turski novac, ib. 1894; Rengjeo, Tursko-bosanski novci, Zagreb 1933. I. R-o.
Bosanski agrar. Pod tim se nazivom razumijeva obično čitav problem oslobođenja kmetova u Bosni i Hercegovini sa svim posljedicama izazvanim »Prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme« od 25. II. 1919. Po tim odredbama dokidaju se kmetski (čivčijski) odnošaji i njima slični i zabranjuje se novo stvaranje takvih odnošaja. Dotadašnji kmetovi postaju gruntovni vlasnici dotadašnjih kmetišta, a sudovi imadu ureda radi ovaj prijenos prava vlasništva provoditi (naredba od 21. VII. 1919), i to na ime kmetovske kućne zadruge. Na žalost, kasnijim zakonom od 17. V. 1928 određeno je gruntovno knjiženje svih članova zadruge individualno, te je tako i ovdje utrt put raspadanju zadruga i komadanju srednjega seljačkog posjeda u sitne i patuljaste posjede. Dotadašnji vlasnici kmetovskih posjeda (age, begovi, spahije, čifliksahibije) imali su dobiti od države »primjerenu odštetu« za odstupljenu zemlju, a uz to i odštetu za uskraćeni hak u g. 1918 i 1919 (trećinu, odnosno četvrtinu od priroda). Država se obvezala potonju odštetu isplaćivati u obliku rente u gotovu do konačnog rješenja, a onima, koji bi željeli mjesto te rente dobiti odštetu u zemlji, davati tu zemlju iz državnog zemljišta. Zakonom od 21. V. 1921 uređen je otkup kmetovskih zemljišta tako, da je u tu svrhu određena svota od 250,000.000 D paušalno, a pojedinci su od te svote imali dobiti odštetu u omjeru njihove porezne dužnosti (»zemljarine«) iz 1918, i to po jednoj degresivnoj skali, po kojoj su se najmanji porezi (do 40 D) množili faktorom od 1600, a najviši (do 6000 D) faktorom od 400. Država je uistinu isplatila u gotovu 120,000.000 D, a 130,000.000 D u obveznicama. — Tako je konačno 130.000 obitelji s posjedom od ukupno 566.000 ha oslobođeno stoljetnoga kmetstva i počelo da gospodari na svome u punoj slobodi. Posljedice toga oslobođenja brzo su se pokazale u tome, što je površina ugara od 50,6% oranica (1924) pala na 19,8% (1928), a površina krmnoga bilja porasla od 1,65% na 2,1%; broj stoke je opao, ali se kvalitet njezin popravio.
Uz kmetovska zemljišta zahvatio je B. agrar još i t. zv. beglučka zemljišta, t. j. ona, koja su bila izravno vlasništvo begova (aga, spahija), a koja su oni davali u zakup priorcima, pridržnicima, prisjevnicima i sl. Zakonom od 12. V. 1921 ovi su zakupni odnosi proglašeni istovjetnima s kmetskim odnošajem, ako su zakupci uživali zemlju barem deset godina prije 25. II. 1919. Uime odštete dobili su vlasnici iznos dvostruke katastralne vrijednosti. Zakonom od 3. XII. 1928 i od 14. IX. 1929 prošireno je oslobođenje i na ona zemljišta, koja su bila dana u obični zakup, a konačno i na onakva, koja u vrijeme oslobođenja nijesu bila prijavljena u pravo vrijeme, pa čak i ona, koja u tome času još nijesu bila pod poreznom obvezom (»pustopoljine«). Potonja zemljišta otkupljivala su se od države uz paušalnu odštetu od 70 D po dunumu (700 D po ha), ali ukupna svota nije smjela državu teretiti s više od 50,000.000 D. Za zemljišta pak, koja su bila već oporezovana, plaćala se odšteta u iznosu deseterostruke katastralne vrijednosti, a za oporezovane šikare i paše četverostruka katastarska vrijednost. Za sve odštete izdane su državne obveznice ukamative sa 6%, otplative počevši od 1930 u roku od 43 godine. Ukupno je država u ove svrhe dala (osim prije spomenutih svota) 500,000.000 D za otkup beglučkih zemljišta s površinom od približno 400.000 ha, razdijeljenih na nekih 55.000 reflektanata, t. j. po obitelji oko 7,3 ha.
Mora se uzeti, da je bosanski agrar potpuno uspio riješiti stoljetno pitanje kmetstva; no nesređenost u početnim stadijima otkupljivanja i dodjeljivanja agrarnih obveznica i gotovine skrivila je, da je velik broj zaslužnih i otmjenih muslimanskih porodica potpuno proletariziran, što se nije više dalo popraviti kasnijim postupcima (beglučki otkupi).
LIT.: Božić, Bosansko-hercegovačko agrarno pitanje, Senj 1886; Memorandum udruženja zemljoposjednika za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 1920; Obespravljeni, Sarajevo 1920; Salihagić, Pismo Nikoli Pašiću, Beč 1921; Udruženje zemljoposjednika za Bosnu i Hercegovinu. Stenografski zapisnik skupštine od 1. IX. 1919, Sarajevo 1919; Zahtjevi svih težaka u Bosni i Hercegovini u rješenju agrarnog pitanja, Beograd 1919. O. F.
Bošnjaštvo kao nacionalni i regionalni problem. Bosanski regionalizam razvio se najviše pod utjecajem bosanske države, kojoj je učinio kraj 1463 Mehmed II. Hrvatski sociolog Ivo Pilar drži, da je bosansku državnu ideju stvorilo bogumilstvo, te tvrdi, da je ta vjerska sljedba imala za posljedicu s jedne strane postanak t. zv. trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja predstavlja teritorij t. zv. katoličke Hrvatske, a s druge strane nezavisnost bogumilske Bosne, koja nije obuhvaćena u formuli Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae seu totius Croatiae. Osim »bosanske crkve« bosanskom je regionalizmu svakako pogodovalo i posebno pismo, zvano bosančica (v.), koja je morfologijski slična ćirilici, a po brojnoj vrijednosti i ortografiji hrvatskoj glagoljici, a pisali su njom u Bosni samo muslimani i katolici. Kako je to pismo bilo rašireno i u Dalmaciji, ono je ipak bilo jedna od kulturnih veza, koja je sjedinjavala dalmatinske i bosanske Hrvate. Ali osim odvojenog naziva za pismo, bosanski se regionalizam očitovao i posebnim nazivom za jezik, jer mnogi, i muslimanski i katolički pisci označuju svoj jezik pokrajinskim bosanskim imenom, dok se s hrvatskim nazivom u Bosni susrećemo dosta rijetko. Taj je »bosanski jezik« pjesniku Muhamedu Hevaji Uskufiji (17. st.) blizak latinskom, na kojem je, kako veli, objavljeno Evanđelje Isa alejhisselamu (Isusu), pa se stoga i »bosanskim jezikom« mogu pisati djela. Mula Mustafa Bašeski (iz 18. st.) misli, da je »bosanski jezik« bogatiji riječima od turskog jezika, pa čak i od arapskoga (!), a za opravdanje toga navodi, kako »bosanski jezik« ima 45 izraza za glagol »otići«, a turski i arapski navodno ukupno 4. U svom Pogledu u Bosnu spominje Matija Mažuranić sarajevskog pašu, koji, ako mu tko turski što kaže, uvijek bošnjački odgovara i veli, »da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu«. Zabilježeno je i za pjesnika Arif Hikmet-bega Rizvanbegovića (19. st.), da je jednom prilikom uvjeravao tursku inteligenciju na osnovu jedne pjesme u homonimima, da je »bosanski jezik« veoma pogodan za pjesništvo, te da je drugom zgodom, slušajući bosanske lirske narodne pjesme, uskliknuo: »Moj je narod najveći pjesnik!« Bosanski naziv za jezik bio je rasprostranjen i izvan Bosne, te tako Hafiz Salih Gašević iz Nikšića označuje u predgovoru Mevluda (hvalospjeva o Muhamedovu rođenju) svoj narodni jezik bosanskim imenom. Značajno je, da je bošnjaštvo bilo svojstveno samo muslimanima i katolicima, dok su se bosanski grčkoistočnjaci od sredine prošloga vijeka osjećali srpski, čemu je uz neke druge prilike najviše pogodovala njihova crkvena organizacija. I nije slučajno, da su se baš s katoličke i muslimanske strane istakla dva ideologa bošnjaštva kao narodne misli: fra Antun Knežević, koji je preko povijesnih spisa nastojao opravdati bosansku nacionalnu osebujnost, i Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, koji je djelovao politički, izdavajući u Sarajevu dugi niz godina list »Bošnjak« s krilaticom: »Od Trebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata«. Bošnjaštvo je ne samo kao regionalnu nego i kao nacionalnu misao potpomagao iz političkih razloga i austrijski režim, pa je sve do listopada 1907 službeni naziv za jezik u Bosni »bosanski«. Nakladom Zemaljske vlade 1890 izlazi »gramatika bosanskog jezika za srednje škole«, koju je napisao Franjo Vuletić. Bili su štoviše uspostavljeni i neki bosanski nacionalni emblemi, kao grb, zastava i sl. Unatoč tomu bošnjaštvo je kao nacionalna misao propalo, a održalo se samo kao regionalizam, sličan dalmatinskom i slavonskom regionalizmu. M. Hj.
Brojni objektivni i subjektivni elementi utjecali su na opredjeljivanje bosanskih katolika i muslimana za hrvatski nacionalizam. Premda su široki slojevi naroda brzo zaboravili pripadnost Bosne Tomislavu, Krešimiru i Šubićima, ipak je mnogo značila za povijest i tradiciju već ta činjenica, što se bosanska država Kotromanića razvila kao kćerka kraljevstva Trpimirovića. Hrvatsko se podrijetlo jasno očitovalo u nazivu bana, u rodoslovlju vladarske kuće i u imenu glavara bosanske crkve, koji se zvao isto tako djed kao i jedan dostojanstvenik na kraljevskom dvoru Trpimirovića. Bosanski kraljevi isticali su u svojem većem nazivu i to, da su zakoniti kraljevi Hrvata. Naprotiv s druge strane ugarsko-hrvatski kraljevi iz različitih kuća uvijek su uz Hrvatsku i preko Hrvatske tražili za sebe i Bosnu. Bosanski banovi Borić i Prijezda, pa velikaši Hrvatinići i neki drugi potjecali su iz rodova, koji su imali svoje ogranke nesamo u Bosni nego i u posavskoj Hrvatskoj. Teritorij, posvećen hrvatskom poviješću i predajom u Bosni, čuvao je hrvatsko ime i u najtežim vremenima. Jedna bosanska narodna pjesma iz 17. st. naziva stanovnike Livanjskoga polja Hrvaćanima. Bosanska muslimanska narodna pjesma iz početka 18. st. pjeva: »Opravlja se ago Asan-ago — u Hrvati na svoje timare«. Druga pjesma crtajući muslimansko društvo govori o Hrvatu-gradu, Hrvi barjaktaru i Hrvatki djevojci. Ljetopisac fra Nikola Lašvanin kaže, da je Rama »u gornjoj Hrvatskoj«. Od srednjega vijeka do najnovijih vremena ostavilo je hrvatsko ime u bosanskoj toponomastici i u prezimenima vrlo vidljive tragove. Kod Zvornika postoji zemljište Hrvatske njive i selo Hrvačići. U tuzlanskom kotaru zove se jedan zaselak Hrvati, a nad njim se uzdiže Hrvatsko brdo. Kod Gradačca je selo Hrvatovići. Dva mjesta u Sandžaku zovu se Rvacka. Kod Tešnja nalazimo selo Hrvatinovići, a u Sladni, muslimanskom mjestu kod Gračanice, naselje Hrvati. U Popovu Dolu u višegradskom kotaru, u Žepi u kotaru rogatičkom i u Milkovcu kod Doboja ima više starosjedilačkih muslimanskih obitelji s prezimenom Hrvat. Mnoga stara bosanska prezimena glase: Hrvo, Hrvačić, Hrvić, Hrvatinović, Hrvičić i t. d. Temelj prvoj islamskoj organizaciji u Bosni dadoše hrvatska plemena u plivskoj župi oko Jajca. Kasnije prijeđoše na islam mnoge hrvatske obitelji na Cetini, Krki, Uni, u Lici i u Krbavi. Ivan Karlović šalje 1519 u Rim poslanicu, u kojoj javlja, da muslimani na granici njegove kneževine primamljuju njegove podanike, da se presele na njihova imanja, i da »susjedni kršćani sklapaju već i ženidbe s Turcima«. Znameniti bosanski namjesnik Skender-paša Jurišić (Juriš-oglu) bio je iz istoga plemena kao i slavni branitelj Kisega Nikola Jurišić (Hammer, Geschichte des osmanischen Reiches, II., 1904). Murad-beg, kojega zovu Tardić (zvao se je vjerojatno Gajić ili Fajdić), imao je brata kanonika u Šibeniku. Dilaver-paša, Rustem-paša Hrvat, Sijavuš-paša, Pertev Mehmed-paša, Pijala-paša i mnogi drugi nisu zaboravili svojega hrvatskoga podrijetla ni kao najviši dostojanstvenici turske carevine. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović izdaje 1566 naredbu, u kojoj kršćanske vjernike od Budima do Dubrovnika pribraja hrvatskom narodu.
Turski povjesničar Aali crtao je »pleme Hrvata, koje smještaju uz rijeku Bosnu«, a njegovi se pripadnici odlikuju čistom dušom, svijetlim licem, stasitošću, misaonošću i ponosom. Nisu mogli zatajiti svoje hrvatsko podrijetlo ni begovi Filipovići, Badnjevići, Kapetanovići, Ljubunčići, Firdusi i t. d. U službenim spisima i potvrdama više se puta bosanski žitelji zovu nam-Hrvati (koljenom Hrvati). Hrvatsko je ime bilo poznato ne samo Ali-ćehaji, koji je u ime čauša Hodaverdija pisao »turske i horvatske« knjige, nego i drugim bosanskim pisarima. Evlija Čelebija nalazi u bosanskoj vojsci i »seimene Hrvate«, »savršene gazije Hrvate« i »hrvatske junake«. Pogotovu je hrvatsko ime bilo u velikoj cijeni kod bosanskih katolika. Hercegovac fra Lovro Sitović, sin muslimanske obitelji, slaže svoju deseteračku Pismu od pakla »u hrvatski jezik i pisanje«. Olovski se i drugi bosanski franjevci služe u crkvi poslanicama i evanđeljima »hrvatskim jezikom stumačenima«. Ikavsko narječje moralo je vršiti velik utjecaj na konačno nacionalno opredjeljivanje bosanskih katolika i muslimana već i zato, jer tim narječjem govore i Hrvati Dalmacije, Like, Slavonije i Bačke. U hrvatskom narodu omogućeno je bilo muslimanima da zadrže sve svoje svetinje i da budu prema riječima dra. Ante Starčevića najčistija krv hrvatskoga naroda, dok je najveći zastupnik nacionalnoga bošnjaštva među bosanskim katolicima fra Anto Knežević s grozom i odvratnošću slušao, kako mu ministar Blaznavac savjetuje, da se bosanskim muslimanima mora izdati proglas: »Ol’ nek se odmah krste, ol’ odmah nek se sele kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni«.
LIT.: Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Zagreb 1931; H. Bošnjanin, Hrvati i Herceg-Bosna, Sarajevo 1940; A. Dizdarević, Bosansko-hercegovački muslimani Hrvati, Zagreb 1936; H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Zagreb 1940; J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II. sv., Sarajevo 1915; K. Draganović, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas, sep. iz Croatia Sacra, Zagreb 1934; H. Kreševljaković, Odakle su i što su bosansko-hercegovački muslimani, Zagreb, kalendar Danica za g. 1916; K. Gujić, Hrvatsko podrijetlo begovskih familija u zapadnoj Bosni i Hercegovini, Sarajevo, kalendar Napredak za g. 1941; Ć. Truhelka, Studije o podrijetlu, Zagreb 1941; O. Zuhrić, Hrvatsko ime kod obitelji i naselja u Bosni i Hercegovini, Zagreb, Hrvatski Dnevnik 17. XI. 1940; L. Petrović, Djed Hrvata, Chroatorum ded, Sarajevo, kalendar Napredak za g. 1942. P. G.