BASEL (njem., a franc. Bâle), grad i kanton na sjeveru Švicarske. Grad leži s obje strane rijeke Rajne na njezinu zaokretu prema sjeveru, 248 m nad morem, a sastoji se od velikoga Basela na lijevoj strani i od maloga B. na desnoj strani rijeke, ukupno 202.000 stan., većinom Nijemaca, ⅔ protestanata i ⅓ katolika. Grad je nastao već u rimsko doba (Basileia), valjda u 4. st. pos. Kr. Ovdje je osnovana biskupija u 7. st. U srednjem vijeku je grad pripadao Rimskom carstvu njemačkoga naroda. U Baselu su održani crkveni sabori 1431—1448 za reformu crkve. Sveučilište je osnovano 1460. Prema baselskom miru od 1499 pripao je grad švicarskom savezu 1501. Stanovništvo je 1529 prihvatilo protestantizam. U Baselu je Napoleon zaključio mir s Pruskom i Španjolskom. Gotska katedrala potječe iz 11. st., gradska vijećnica iz 16. st. Važni su zavodi muzej, galerija slika (Holbein) i zavod za evangeličke misije. Industrija prerađuje svilu i tekstil, proizvodi kemikalije i papir, boje, satove. Basel je prvi trgovački grad Švicarske, osobito u tranzitu. Ima mnogo milijunaša i velikih banaka. Prema smještaju i krajini ovdje su »zlatna vrata Švicarske« prema Porajnju. Stari se baselski kanton raspao 1833 u dva dijela, naime u polukanton grada Basela, koji na 37 km2 obuhvaća grad i tri seoske općine, te na polukanton okolice Basela s površinom od 427 km2 i 93.000 stan. Ovaj se vanjski polukanton prostire po gorju Juri, a glavni mu je grad Liestal. Žitelji se bave poljodjelstvom, vinogradarstvom i svilarstvom. I oni su većinom protestanti. N. Ž.
Baselski koncil (1431—1448). Glavne su mu zadaće bile opća reforma crkve i rješenje husitskoga pitanja. Papa Eugen IV. (1431—1447) bijaše od početka protiv koncila, radi njegova buntovna karatera. Raspustio je stoga sabor već četiri dana poslije konstituiranja i tek velik uspjeh koncilskih otaca, sporazum s husitima, ostvaren praškim kompaktatima (30. XI. 1433), naveo ga je da prizna koncil i složno surađuje na dekretima od 22. I. 1435 protiv svećeničkog priležništva, neopravdanih apelacija na papinsku kuriju i protiv zloupotreba, koje su se vršile izopćivanjem i interdiktom. Ipak načelna protivnost između pape i koncila time nije bila uklonjena, jer je izvirala iz same biti koncilijarizma, koji je išao za tim, da pretvori monarhičko papinstvo u ustavno, namjenjujući općem koncilu ulogu redovnog crkvenog parlamenta. Ta je protivnost postala pače nepremostiva, kad je koncil oteo papi glavnu financijalnu podlogu njegove vlasti dekretom od 9. VI. 1435 protiv anata. Dolazak Grka radi ujedinjenja s rimskom crkvom dao mu je dobrodošao povod, da prenese 1437 koncil u bližu Ferraru, a 1439 u Firencu. No samo se manjina pokorila njegovoj odredbi; drugi nastavljahu sa sve radikalnijim reformama, dok nisu saželi 16. V. 1439 svoje shvaćanje u »tri istine katoličke vjere«, da opći koncil ima stajati iznad pape, da ga on ne može bez njegova pristanka ni raspustiti ni odgoditi ni prenijeti u drugo mjesto, a da je heretik, tko u to ne vjeruje. U skladu su s time i skinuli Eugena IV., te izabrali vojvodu Amadeja Savojskoga kao Feliksa V.
Ali radikalizam baselskih reformatora nije uspio, jer nije vodio računa o realnom omjeru sila. Prije svega je Eugen sam učvrstio svoj položaj time, što je tako sretno završio pregovore s Grcima, da je mogao već 6. VII. objaviti uniju s istočnom crkvom. Osim toga svijet uopće nije htio ni čuti za novu shizmu. Spor je između pape i koncila bio vladarima samo zato dobro došao, što im je dao prilike, da prošire svoju vlast nad crkvom. Tako je Francuska uzakonila »pragmatičkom sankcijom u Bourgesu« od 7. VI. 1438 »galikanske sloboštine«, na kojima se osnivao osebujni položaj francuske crkve; car Fridrih III. osigurao je sebi tajnim ugovorom od 1445/1446 pravo na popunjavanje šest biskupskih stolica i mnogih drugih crkvenih mjesta. Ostali su njemački knezovi sklapali slično unosne konkordate s papom 1447/1448, a istim su putem pošli i drugi evropski vladari. U takvim se prilikama baselski koncil preselio 1448 u Lausanne. Kad se Feliks V. 1449 odrekao svoga dostojanstva, koncil nije više vidio drugog izlaza, nego da izabere i sa svoje strane Eugenova nasljednika, Nikolu V. (1447—1455), za papu, te se na to sam raspusti.
LIT.: I. Hefele, Konziliengeschichte, 6 sv., 2. izd. 1890; L. Pastor, Geschichte der Päpste seit Ausgang des Mittelalters, 1., 9. izd. 1926; G. Voigt, Enea Silvio de Piccolomini als Papst Pius II. und sein Zeitalter, 1., 1856; J. Haller, Die Protokolle des Konzils zu Basel, Historische Zeitschrift, 74., 1895; P. Lazarus, Das Basler Konzil, seine Berufung und Leitung, seine Gliederung und Behördenorganisation, 1912; E. Bursche, Die Reformarbeiten des Basler Konzils, 1921. Lj. H.
Nastavak koncila u Ferrari, Firenci i Rimu. Kad su se baselovci razišli u mišljenju, gdje se ima održati unionistički sabor, na koji će doći Grci, potvrdi Eugen IV. zaključak one strane, s koje je bio grčki delegat Ivan Dishipat, i premjesti sabor u Ferraru 18. IX. 1437. Papa iznajmi mletačke galije i pošalje ih sa svojim poslanicima u Carigrad. Car Ivan VIII. Paleolog, prestrašen padom Soluna u turske ruke (1430), tražio je svim silama uniju s Rimskom crkvom nadajući se pomoći protiv Turaka od pape i katoličkih vladara. I među samim grčkim teolozima 14. i 15. st. bilo je iskrenih prijatelja Rima i zagovornika unije, nalik na Demetrija Kidona, koji prevodi na grčki jezik djela sv. Tome Akvinca. U Ferrari otvara sabor 8. I. 1438 kardinal Nikola Albergatti. Već na slijedećoj sjednici udara papa crkvenim kaznama tvrdokorne članove krnjega baselskog sabora. U to stiže najprije u Mletke 8. II. i kasnije u Ferraru 4. i 7. III. sjajna svita od 700 Grka, upravo cvijet duhovne i svjetovne inteligencije, na čelu s carem Ivanom VIII., carigradskim patrijarhom Josipom, zastupnicima aleksandrijskog, antiohijskog i jeruzalemskog patrijarke te brojnim metropolitama i biskupima. Da se izbjegnu poteškoće s rimskim ceremonijalom, poljube se papa i patrijarka u lice, a ostali istočni biskupi ljube papu u lice i ruku. Nakon svečanog otvorenja zasjedanja u ferrarskoj katedrali izabiru i Grci i Latini po 10 lica, koja će raspraviti prijeporna pitanja (nauka o čistilištu, izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina, papinom primatu i beskvasnom kruhu za Euharistiju). S grčke strane ističe se najviše učeni nikejski nadbiskup Bessarion i efeski Marko Eugenik, a s latinske, uz Albergattija, dominikanac Ivan Stojković, Dubrovčanin, Ivan Torquemada i rodski nadbiskup Andrija. Postigavši nakon dulje rasprave slogu u pitanju čistilišta prelaze na najteže pitanje, izlaženje Duha Svetoga i od Sina (Filioque). Trebalo je osam mjeseci svestranog ispitivanja i disputiranja, dok se na saboru ne složiše Grci s Latinima, da je nauka Zapadne crkve u skladu sa Sv. Pismom i grčkim očima. Uto radi kuge i lakšega uzdržavanja učesnika, papa premjesti sabor u Firencu (16. I. 1439). Tu umre patrijarka Josip (10. VI. 1439), velik borac za crkveno jedinstvo; sahranjen je u crkvi St. Maria Novella. Glede papina prvenstva i beskvasnoga kruha mišljenja se dosta brzo složiše (12. odnosno 27. VI.). Među svim Grcima zauze nepomirljivo stanovište jedino Marko Eugenik, koji izjavi: »Radije umrijeti nego se polatiniti«. Bessarion mu uzvraća, da Latini nijesu krivovjerci, jer da bi onda bili krivovjerni i grčki oci, među njima veliki Bazilije, Damascen, Grgur Niški, Maksim i drugi. Bula »Veselite se nebesa i kliči zemljo!« o uniji Grka s Rimskom crkvom izađe 6. VII. 1439 na latinskom i grčkom jeziku; potpisaše je prisutni Latini i Grci zajedno s kasnijim ljutim neprijateljima unije S. Siropulom i Georgijem Skolarijem, kasnijim patrijarhom Genadijem II.; jedino Marko Eugenik uskrati potpis. Grci na saboru, koji je i po grčkim kanonima bez sumnje bio ekumenski, priznaše pravovjernost nauke Rimske crkve i uvrstiše papino ime u svoje diptihe; papa opet potvrdi grčke običaje i priznade im kao katolicima sva prava.
Nakon ujedinjenja Grka s Rimskom crkvom postignuto je jedinstvo s Armencima (dekret unije 22. XI. 1439) i egipatskim (jakobitskim) koptima (dekret 4. II. 1442). Papinom odlukom 25. IV. 1442 premješta se sabor u Rim. Tu obećaju poslušnost papi zastupnici monofizitskih Jakobita iz Mezopotamije (30. IX. 1444) te nestorijanskih Kaldejaca i Maronita sa Cipra (29. VII. 1445). Iz pisma Eugena IV. od 17. IV. 1444 doznajemo, da su se također Bošnjaci sjedinili s Rimskom crkvom. Neki suvremenik (pismo sačuvano u Martena, Vetera Monumenta, I., p. 1592) izvješćuje, da je poslanik bosanskog kralja, došavši u Rim, u javnom konzistoriju uime svog kralja i njegovih podanika izjavio, da se odriče manihejske hereze i ispovijeda rimsku vjeru. To nije, kako piše Martine, moglo biti u prosincu 1442, već negdje tokom 1443. Pobliže stvar nije razjašnjena, a glavni i najpouzdaniji izvor, saborski akti, nisu nam sačuvani. (V. kod Hefelea, Conciliengeschichte VII., 814.)
Zaključci ovoga unionističkog sabora ostaju i dalje podlogom svih kasnijih pokušaja ujedinjenja istočnih crkava s Rimskom, bili oni provedeni ili ne. Crkva smatra koncil ekumenskim od njegova otvorenja u Baselu do prijenosa u Ferraru (25 prvih sjednica) pa dalje do završetka u Rimu, ali tako, da od dekreta u Baselu imaju snagu samo oni, koji su izdani u duhu ispunjenja zadaće koncila (pobijanje krivovjerja i reforma Crkve), a ne zadiru u autoritet Svete Stolice.
LIT.: Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, 31 A, 31 B; S. Syropulus, Vera historia unionis i t. d., Haag 1660 (krivi prijevod i umetanja predavača Creughtona ispravlja L. Allatius: In Roberti Creugthoni apparatum i t. d., Rim 1674); E. Cecconi, Studi storici sul concilio di Firenze, Firenca 1869; L. Petit, Les documents relatifs au concile de Florence, Pariz 1920; Hoffmann, Concilium Florentinum, I.—II., Rim 1929—30; Hefele, Conciliengeschichte, VII. sv., Freiburg in Br. 1874;Hefele-Leclerq, Histoire des conciles, VII., 2., Pariz 1916; Pastor, Geschichte der Päpste, I., Freiburg in Br. 1901; Frommann, Kritische Beitrage zur Geschichte der Florentiner Kircheneinigung, Hall 1872; I. Marković, Cezarizam i bizantinstvo, II sv., 1892. K. D-ć.
Baselski koncil i Bosna. U težnji, da vrati jedinstvu sve kršćanske crkve, nesamo istočnu, nego i one, koje su smatrane za izrazito heretičke, crkveni koncil u Baselu obratio je pažnju i na samostalnu »crkvu bosansku«. Njeni vjernici, koje koncilski legati u pregovorima s Husitima 1433 nazivaju Bosnenses (Bošnjani), služe tim poslanicima kao primjer neželjenih posljedica u stajalištu Husita. Oni predočuju Husitima Bošnjane kao ljude, koji se služe samo narodnim jezikom i prema tome nemaju dodira s drugim narodima, ostajući neuki i učeći, štogod hoće. Husiti su naprotiv smatrali Bošnjane za dobre kršćane i pozivajući se na njih branili su 1435 svoje učenje, da ne valja slijediti odredbe sv. otaca, već samo zakon Božji. Misao o pokušaju, da se izmire s crkvom i »Manichei et Patareni in Bosna«, dao je, čini se, prvi istaknuti član koncila, dominikanac Ivan Stojković, podrijetlom Dubrovčanin (Joannes de Ragusio), u jednome svom traktatu. Ovlašten od koncila obratio se Ivan 1433 na Dubrovačku republiku s molbom, da posreduje u odašiljanju bosanskih poslanika na koncil. Iz odgovora Republike od 5. X. 1433 proizlazi, da se koncil namjeravao obratiti pismeno kralju Tvrtku II., vojvodi Sandalju i vojvodi Radosavu Pavloviću, kao i despotu Đurđu. A pomišljalo se i na predstavnike bosanskih heretika, patarene, koje — po svjedočanstvu Dubrovčana u istome pismu — nazivaju u Bosni redovnicima. Posredovanje Dubrovčana nije uspjelo zbog rata i borbe za prijestolje u Bosni. Pokušaj je privremeno napušten. Iduće godine 1434 pokreće ga ponovno u sjednici koncila 3. IX. termipolski biskup, koji je »stanovnike Bosne, zaražene manihejskom bludnjom«, osobno poznavao. Punomoćnik koncila u Bosni postaje tada poznati inkvizitor Jakov de Marchia, zabavljen već prije preuređenjem tamošnje franjevačke vikarije. Od toga se vremena pitanje povratka Bosne u krilo crkve povezuje s boravkom kralja Tvrtka II. na Žigmundovu dvoru. Tečajem mjeseca veljače 1435 dao je sam Žigmund poticaj za dalji rad u tome pravcu. Nastojanjem Ivana Stojkovića određeno je napokon u istom mjesecu, da se odašalje poslanstvo u Bosnu. Poslanstvo se potkraj 1435 pojavilo na Žigmundovu dvoru u Ugarskoj i raspravljalo u nazočnosti kralja Tvrtka o svojoj zadaći. Isto se ponovilo u mjesecu ožujku 1436. U vrelima nema traga djelovanju kakvog poslanstva u Bosni, niti se u koncilu o tome ikad više raspravljalo. »Crkva bosanska« ostala je i dalje samostalna.
LIT.: Joannis de Segovia Historia gestorum generalis synodi basiliensis, Beč 1873 (izd. E. Birk); P. Matković, Prilozi k trgovačko-političkoj historiji republike dubrovačke, Rad VII, 1869; F. Rački, Bogomili i Patareni, Rad VIII, 1869; D. Prohaska, Husitství a bogomilstvo, Časopis pro moderni filologii a literatury, V., Prag 1915; Isti, Husiti i bogomili, Jug. njiva III., 1919; J. von Asbóth, Bosnien und Hercegovina, Beč 1888. J. Š-k.
Baselski mir, separatni mir između Pruske i Francuske, sklopljen 5. IV. 1795. Fridrih Vilim II. povukao se time iz prvoga koalicionog rata, ostavljajući Austriji da brani Njemačku od francuske ofenzive. Ugovor je priznao Francuzima lijevi brijeg Rajne, dok ne bi konačni mir odlučio o njegovoj pripadnosti, a tajni je član osigurao Pruskoj naknadu na desnom brijegu. U vezi s time ugovorena je trajna neutralnost ne samo Pruske, nego njenim posredovanjem i ostalih njemačkih zemalja s one strane crte, koja je tekla od istočne Frizije do rijeke Kocher u Švapskoj i odanle do bavarsko-češke granice. Lj. H.