BOGUMILI (Богомили, οἱ Βογομίλοι), kršćanska vjerska sekta, koja se pojavila u Bugarskoj za cara Petra (927 do 969). Naziv potječe od imena tobožnjega začetnika hereze, bugarskoga popa Bogumila (prijevod grč. imena Θεόφιλος), u kojem ga obliku spominje najstariji protivnik njegove nauke, prezbiter Kozma, po vremenu najbliži njegovu djelovanju. Značajno je pak, da Kozma ne daje to ime hereticima, koje pobija, niti ih tako naziva svjedok prvih početaka sekte, carigradski patrijarh Teofilakt (933—956). Premda je oblik Bogumil prvobitan i dosta čest, ipak je upotreba oblika Bogomil u vrelima češća, pa je kao takav ušao taj izraz i u nazivlje mjesta. Nije još sasvim utvrđeno, kada je Kozma sastavio svoju neizrečenu »Besêdu na jeres’«, ali je to bez sumnje učinio poslije smrti cara Petra 969, jamačno neposredno poslije te godine, kako misli njezin izdavač M. G. Popruženko.

Bogumil je prema Kozminu prikazu počeo prvi naučavati herezu u bugarskoj zemlji. Kozma je ne izvodi iz nekih starijih hereza niti ističe kakvu sličnost s njima. On ne daje ni sustavni prikaz nauke, protiv koje se bori. Smatra kao nepodobno, da iznese sve »basne«, kojima đavo uči heretike, i kojima oni zamjenjuju crkvene »zakone«. Iz njegova razlaganja još proizlazi, da heretici izvraćaju riječi evanđelja, objašnjavajući ih po volji alegorijama. Nije ni on uvijek dosljedan u svojim tvrdnjama. Bez smetnje podnosi i takav nesklad, kakav dijeli optužbu o ručnom radu heretika na sam dan Uskrsa od načelnog isticanja njihova nerada i života na račun drugih.

Prezbiter Kozma crta sljedbenike popa Bogumila kao ljude, koji se razlikuju od drugih svojim držanjem. Oni su krotka obraza i blijedi od mnogoga posta; ne govore i ne smiju se grohotom, već su spokojni i šutljivi. Ta je skromnost po uvjerenju Kozminu pritvorna, jer oni obasiplju bogate hulom, nenavide oceve, izlažu poruzi starješine i kore boljare, a svoje uče, da ne slušaju vlastelu i da ne daju dužne rabote ni caru ni gospodaru. Oni optužuju popove, da žive u lijenosti, i napadaju crkvene činove, odričući im božansko podrijetlo. Prezirući svećenstvo obavljaju sami među sobom ispovijed, pa ne isključuju od toga ni žene. Kako crkve smatraju raspućem, a liturgiju i različite molitve brbljanjem, klanjaju se danju i noću u svojim kućama, izgovarajući samo molitvu Gospodnju. Pri tome ne prave znak križa, jer ga se odriču kao »vražde Boga«, uzroka Kristovoj smrti. Sijeku pače križeve, izrađujući od njih oruđe, i odbacuju sakramenat krsta. Poriču nadalje pretvorbu i tvrde, da je hostija prosto brašno. Kristove riječi na posljednjoj večeri tumače u prenesenom smislu; »tijelom nazivaju četveroevanđelje, a krvlju djela apostolska«. Uvijek s evanđeljem u rukama ne priznaju Stari Zavjet i odriču svetost prorocima. »Ne slušamo Davida ni proroka — govore — već samo evanđelje, niti živimo po Mojsijevu zakonu, već po apostolskom.« Ivana Krstitelja zovu pretečom Antikrista, a ni ostalim svetite ljima »ne daju slave«. O Bogorodici izmišljaju koješta i ne primaju knjiga o Kristovu rođenju. Primjenjujući na ikone riječi apostola Pavla o kumirima, ne klanjaju se ni ikonama. Varkom označuju čudesa, koja se zbivaju nad svetim moćima, i ne vjeruju čudesima samoga Gospoda. Đavola nazivaju njihovim tvorcem, kao što vjeruju, da je upravo on stvorio sve, što je vidljivo, nebo i zemlju, čovjeka i svu tvar Božju. »Sve postoji po volji đavola: nebo, sunce, zvijezde, uzduh, zemlja, čovjek, crkve, križevi...« Toga tvorca tvarnoga svijeta zovu i mamonom. Ima ih, koji gledaju u njemu otpalog anđela, ali je nekima pače mlađi sin Boga. Smatraju pak slugama mamona sve one, koji jedu mesnu hranu i piju vino, koji uzimlju žene i podaju se životu ovoga svijeta.

Bugarski bogumili nisu ostavili za sobom ni jednog dokumenta o svome vjerovanju i nauci, a ni ustrojstvo njihovo nije poznato. Uloga, koju su imali u apokrifnoj književnosti, i koja se nekad prosuđivala kao izrazito stvaralačka, svedena je danas uglavnom na posredništvo između obilne grčke produkcije te vrste i stare crkvenoslavenske knjige. Nema apokrifa, o kojem bi se moglo sigurno ustvrditi, da je nastao u njihovim redovima, kao što nema ni misli, koja se ne bi mogla naći u bilo kojem starijem krivovjerju dualističkoga kova.

Kozma je napadao Bogumilovu nauku kao novost. Novom pojavom naziva je i patrijarh Teofilakt u sačuvanom pismu caru Petru, ali je ipak — na temelju careva prikaza — ocjenjuje kao »manihejstvo, smiješano s pavlićanstvom«, kao davnu herezu, koja se nanovo pojavila. Dok Kozma nalazi za svoj stav vlastiti izražaj, patrijarh šalje caru samo tekst anateme protiv pavlićana, koja je bila propisana za sve crkve, pa i rimsku. U 14 članaka osuđuje se ovdje vjerovanje u dva načela i u đavola kao tvorca materijalnog svijeta; zatim doketizam, nauka o prividnom utjelovljenju Kristovu, sa svim njezinim posljedicama u pogledu Bogorodice i euharistije; napokon odbijanje Starog Zavjeta i zahtjev za potpunom spolnom suzdržljivošću.

Pavlićanstvo je u to doba bilo već poznato Bugarima. Ta je sekta zauzimala neku sredinu između iranskoga mazdaizma i kršćanstva, a razvila se iz starijega manihejstva potkraj 7. st. Njezini su sljedbenici dovodili svoje ime u vezu s apostolom Pavlom, koga su osobito cijenili; protivnici su ga izvodili ponajviše iz imena sinova manihejke Kalinike iz Samosate, Pavla i Ivana (odatle oblik paulikijani). Sekta se za vrijeme borbe protiv ikona proširila tečajem 8. st. u Siriji i Armeniji. Vojnički organizirani pavlićani naseljeni su 757 i 778 na granici prema Bugarskoj, a poslije 971 provedena je i treća njihova seoba u okolinu Plovdiva. Ima podataka o misiji Armenaca, monofizita i maniheja — kako su još običavali nazivati pavlićane — među Bugarima, kada su u drugoj polovini 9. st. prelazili na kršćanstvo. Premda su se pavlićani održali na sjeveru Armenije do 19. st., ipak se u jednom spisu bugarskoga podrijetla iz srednjega vijeka smatra upravo Bugarska kolijevkom njihove sekte. Oni su s vremenom napučili podunavsku nizinu, i tek pri kraju 16. i na početku 17. st. obratili su ih u cijelosti bosanski franjevci, ali su u plovdivskom kraju zadržali kao katolici ime pavlićana do danas.

Uskoro poslije pojave bogumilstva opaža se na strani protivnika namjera, da njegovim imenom okrste i nauku masalijana (v.). U nekim se rukopisima pače tvrdi, da su masalijani prozvani tada bogumilima, odnosno babunima, i da su bili ovima učitelji, a ima pisaca, koji pripisuju i danas masalijanstvu osobit udio u postanku Bogumilova učenja. Sekta tih »molitv’nika« (εὐχῖται — euhiti) izbila je na površinu u 4. st., nalazeći utočište ponajviše u samostanima. Ime euhiti duguje temeljnom članku svoje vjere, da se čovjek može izbaviti đavola u sebi samo ustrajnom molitvom.

Srodnost različnih heretičkih učenja, kao i nekritičnost protivnika, po kojima ih gotovo isključivo upoznajemo, doveli su do toga, da su bogumilskim imenom obuhvaćene mnoge sekte različnoga postanka, u osnovi dualističke. To su markionisti ili teodosijani, koji ne priznaju sve knjige Novoga Zavjeta; navatiani, osuđeni 680, koji su govorili o sebi, da su katari (ϰαϑαροί »čisti«); fundaiti ili »torbeši« (φούνδα »torba«), od kojih su oni u Macedoniji prešli na islam, a oni u Albaniji bili pokatoličeni i još se danas služe starim imenom; napokon ikonoklasti, u kojih se učenju opaža jak utjecaj pavlićanstva. Iz te »mnogoličnosti« bogumilstva, kako se izražava neki grčki rukopis 12. st., izvire prije svega nesklad u prikazivanju bogumilske nauke i nemogućnost, da joj se točno utvrdi prvobitan oblik.

Bogumilstvo se rađalo pod mnogim utjecajima, među kojima je od važnosti i poganska baština nedavno pokrštenoga naroda. Ali njegovo korijenje prodire duboko u društvenu i gospodarsku zbilju, iz koje se izdiglo. Primanjem kršćanstva nije premošten društveni jaz, koji je dijelio povlašteni sloj turanskih osvajača-boljara od podjarmljenih slavenskih seljaka. U doba znatnih gospodarskih promjena, koje su pratile Simeunove vojne, taj se jaz proširio. Društvena je prevlast boljara porasla s razvojem novoga povlaštenog staleža, svećenstva, i dok su se ti slojevi bogatili, narod je padao u sve veću bijedu i počeo je gubiti osobnu slobodu. Društvena je napetost pojačana ovisnošću o Bizantiji u doba cara Petra, kao i općenitom slabošću državne vlasti, koja je mogla naći potpore još samo u crkvi. Petrovo vladanje tvori zapravo »neprekinuti niz političkih i socijalnih kriza«, u kojem je crkva postajala doduše gospodarski i politički moćnija, ali je naglo opadala u moralnom i prosvjetnom pogledu. Bogumilstvo je dalo oduška nezadovoljstvu naroda s društvenim i političkim redom. Ono je to moglo učiniti samo u vjerskom obliku. Crkva je već utisnula svoj pečat životu u zemlji i ujedno je stavila pod svoje okrilje društveni i politički red, a dualističke su nauke pružile bogumilstvu teoretsku podlogu za otpor.

Poslije prvoga naleta zamrlo je bogumilstvo pod pritiskom bizantske moći. Grčki pisci iz toga vremena ne donose o njemu vijesti do kraja 11. st., ali se i tada ističu više plovdivski pavlićani. U 12. st. prenosi se težište borbe u Bizantiju. Tek u početku 13. st., kada su prilike u Bugarskoj bile u koječem slične onima za vladanja cara Petra, stupa opet bogumilstvo na poprište državne politike. Na poticaj cara Borila, kome je vladavina bila potresana teškim političkim borbama, održan je 1211 prvi bugarski crkveni sabor, posvećen u cijelosti pitanju bogumila. U zborniku, koji je tada po carevu nalogu preveden iz grčkoga i nadopunjen nekim suvremenim vijestima u vezi sa saborom i njegovim radom, osuđuje se na dva mjesta i pop Bogumil. Tu odjekuje opet stara optužba o njemu kao sijaču manihejske hereze, ali se još napose ističe, da je on izmiješao manihejstvo s masalijanstvom. I dok se na jednom mjestu optužba zadovoljava samo osudom doketizma, na drugom se nižu članci, u kojima se nekim suvislim redom ponavljaju i dopunjuju tvrdnje prezbitera Kozme, razasute po njegovoj besjedi. Satana, tvorac vidljive tvari i prvih ljudi, naziva se još ikonom kiši i grȁdu i svemu, što proizlazi od zemlje. Od njega potječu knjige bogovidca Mojsija, proroka Ilije te ostalih proroka i patrijarha, pa mu prema tome pripada cijeli Stari Zavjet, koji bogumili odbacuju. On sudjeluje u začetku svakoga čovjeka i ne napušta ga do rođenja, a ni tada se ne da odagnati krštenjem, već samo molitvom i postom. On je poslao Ivana Krstitelja i ustanovio krštenje vodom, zbog čega se bogumili krste izgovarajući samo riječi Očenaša. Njegove su izmišljotine služba Božja i kult svetitelja. Radi toga odbacuju bogumili i crkve, kao i crkvenu pjesmu, moleći Očenaš na bilo kojem mjestu, ne klanjaju se časnom križu i ikonama te izlažu ruglu i primanje tijela Gospodnjega. Bez unutrašnje veze s ovim člancima stoji još osuda poganskih običaja o Ivanj-danu.

Sinodik je cara Borila posljednji spomenik, iz koga se još može izvesti manje ili više pouzdan zaključak o pojavi i nauci bugarskih bogumila. Proučavanje njegova teksta, kao ni kritična analiza ostalih vrela ne daju rješenja bez ostatka. Pogotovu to vrijedi o podatcima, koji slijede tečajem 13. i 14. st. Ukoliko oni potječu s domaćeg tla, govore o pojedinačnim slučajevima, ponajviše u vezi s moćnim pokretom atonskih hesihasta. U vrijeme cara Ivana Aleksandra bavili su se tom pojavom crkveni sabori, osobito onaj 1360 u Trnovu, premda se ni tada nije obratila pitanju onolika pažnja, na kakvu nailazimo u grčkim vrelima. Vanjske vijesti, koje se ne daju ovjeriti domaćim svjedočanstvima, govore o hereticima, kojih je Bugarska prepuna u doba političkog uspona pod Ivanom Asênom II. (1238) i neposredno poslije njega (1253). Tim su vijestima popraćene političke i vojničke akcije ugarskih vladara protiv Bugarske. Značajno je u tom pogledu osvojenje Vidina od strane Ludovika I. i misija, koju su u tom kraju obavili franjevci od 1366—1369. Vrela, dostojna vjere, bilježe tih godina obraćanje pravoslavnih, a donekle i pavlićana. Svega jedan svjedok, negdašnji heretik, a zatim dominikanac-inkvizitor, Rajnerije Sacchoni, spominje 1230 u svom popisu dualističkih crkava »crkvu Bugarske« (ecclesia Burgariae) i »crkvu Dragovićku« (ecclesia Dugunthiae), iz kojih izvodi podrijetlo ostalih. Nije još objašnjeno pitanje opstanka i područja tih crkava, od kojih bi prva zastupala umjereniji, a druga dosljedniji dualizam. Na zapadu je doista vladalo uvjerenje, da su dualističke sekte kasnoga srednjeg vijeka potekle iz Bugarske, pa je za njih u porabi izraz »Bulgarorum haeresis«. Dokazano je također, da su zapadni dualisti, patareni i katari, stajali u vezi s bogumilima i da su neke od svojih spisa preveli iz slavenskih rukopisa bugarskog podrijetla. S padom Bugarske pod Turke potkraj 14. st. nestaje bogumilima traga; prelaženje s bogumilstva na islam nije dokazano nijednim slučajem. Pojava heretika u Bugarskoj ostaje do 17. st. ograničena samo na pavlićane.

Kako prva pojava obnovljenoga manihejstva u zapadnoj Evropi pripada početku 11. st., postavlja se još uvijek pitanje o njegovu podrijetlu. Prevladava doduše mišljenje, da su ostatci prvobitnoga manihejstva nestali oko 9. st. i da je sekta obnovljena pod utjecajem bugarskih bogumila, ali neke činjenice nameću i druge poglede. Značajno je, da su dualisti na evropskom zapadu izloženi žestokim progonima onda, kada se u vrelima ne može naći siguran podatak o njihovu postojanju u zapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka. Vijesti o hereticima u tim krajevima ponajviše su kasnog postanka, često odijeljene stoljećima od vremena, na koje se odnose. Ostale pak, bliže događajima, sadržavaju tvrdnje toliko općenite prirode, da se s njihovom pomoću ne može objasniti širenje bogumilstva prema zapadu. Prva pojava »heretika« u Bosni na početku 13. st. pada u doba, kada su francuski katari bili već politički faktor velike snage.

Postoje u bizantskoj književnosti spisi, u kojima je riječ o bogumilima ili se pobija njihova nauka. »Ali iz ovih se grčkih izvora — kaže Rački — nije ništa doznalo o početku bogomilske vjere, a malo o njezinu među južnimi Sloveni širenju.« Najvažniji je među njima spis monaha Eutimija, prozvanog Zigaben, u njegovu velikom dogmatskom priručniku, koji je sastavio po želji cara Aleksija 1115. Njemu je poznato bugarsko podrijetlo bogumilskog imena, ali se prikaz nauke, koji je izradio na temelju iskaza herezijarha Vasilija († 1118) i vlastitih istraživanja, ne podudara u svemu s tvrdnjama prezbitera Kozme. Razlike su u nekim člancima velike i ponekad se sasvim isključuju. A upravo je Panoplia Eutimijeva postala riznicom za sve, koji su iz bilo kojih pobuda pristupali kasnije pitanju bogumilstva. Kada je bugarski patrijarh Eutimije opisivao život moglenskog episkopa Ilariona, koji je živio nekih dvjesta godina prije (oko 1100—1164), i koga jedan bugarski prolog 13.—14. st. naziva »voinom na bog(o)mili«, on je preveo od riječi do riječi odlomke Panoplije, stavljajući ih u usta Ilarionova. Na taj su način nastale njegove disputacije s hereticima, manihejima i monofizitima, ali su na kraju progonjeni samo bogumili. Poticaj za te progone pripisuje pisac žitija caru Manuelu. Ima međutim dovoljno podataka o armenskim naseljima u Makedoniji, u kojima su živjeli i monofiziti i pavlićani (maniheji). U 9. st. spominje se, štaviše, posebna crkvena organizacija armenskih pavlićana u kosturskom kraju.

Neke podatke o bogumilima sadržava i legenda o zetskom vladaru Ivanu Vladimiru († 1016), ali se njezin tekst sačuvao samo u grčkoj redakciji iz kraja 17. st. Odnos teksta prema slavenskom originalu, koji je svakako postojao, nije potpuno rasvijetljen, a ni prvobitan tekst nije još utvrđen. U t. zv. ljetopisu popa Dukljanina iz kraja 12. st., u kome legenda već postoji u svojoj jezgri, nema spomenutih podataka, premda bi se njima mogao još više uzveličati lik pobožnoga kneza-mučenika, koji je kasnije uvršten i među svetitelje.

Postoje starosrpski rukopisi, koji u člancima, prevedenim iz grčkoga, predaju prokletstvu bogumile-babune (→ Babuni), ili se dotiču u nekoj vezi heretika uopće. Od značenja su pak samo oni, koji govore izričito o bosanskim hereticima, kao i žitije Nemanje iz pera Prvovjenčanoga. U doba, kada su u Carigradu, zaslugom novih raspra o jednoj izreci Ivanova evanđelja, oživljena sjećanja na staro arijanstvo, Nemanja je prema sinovu saopćenju progonio u svojoj zemlji one, koji su slijedili Arijevo učenje. U tome prikazu nema mjesta bogumilima ni po imenu ni po sadržini osuđenog krivovjerja. Povijesnim vrelima nije ništa poznato ni o bijegu progonjenih heretika u Zahumlje i Bosnu. Prve vijesti o hereticima u Bosni govore 1200 o utočištu, koje je ondje pruženo »patarenima« iz dalmatinskih gradova. Od toga je vremena tištala Bosnu teška sumnja, da sakriva prave mahineje, omražene katare i patarene zapadno-evropskih strana. Ta je sumnja pogodila prije svega bosanske redovnike, »krstjane«, i »crkvu bosansku«, u kojoj su oni tvorili hijerarhiju. Žig krivovjerja ponijeli su »krstjani« na sebi do kraja. (→ Bosna: »Crkva bosanska«.)

LIT.: M. G. Popruženko, Kozma Presviter, bolgarskij pisatel na X. veka (Bălgarski Starini XII., 1936); Isti, Sinodik carja Borila (Bălgarski Starini VIII. 1928); N. P. Blagojev, Pravni i socijalni vzgledi na bogomilite, Sofija 1912; Jord. Ivanov, Bogomilski knigi i legendi, Sofija 1925; V. N. Zlatarski, Istorija na bălgarskăta država prez srednite vekove, I., 2., Sofija 1927; C. Schmidt, Histoire et doctrine de la secte des Cathares ou Albigeois, 1849; I. Döllinger, Beiträge zur Sektengeschichte des Mittelalters, 1890; F. Rački, Bogomili i Patareni (Rad VII, VIII i X); J. Šidak, Problem »bosanske crkve« u našoj historiografiji (Rad 259, 1937).