DRŽAVA

SADRŽAJ: I. Ime, 321. II. Sociologijska teorija d-e: A. Obćenito, 321. B. Činbenici sociologijskog pojma d-e, 322. C. Pojedine teorije, 323. III. Politička teorija d-e. A. D. kao odnos vlasti, 324. B. Poviestni razvitak ideja o opravdanju d-e. Individualizam i univerzalizam, 324. C. Opravdanje i svrha. 1. Kauzalitet i teleologija, 326. 2. Nauka o državnim svrhama, 326. 3. Nauka o opravdanju d-e, 326. 4. Zaključak, 327. IV. Nauka o državnom pravu. A. Pravo i d., 327. B. Državno pravo. 1. Statika i dinamika, 328. 2. Nauka o važenju državnog prava. a) Temelj važenja (državna vlast), 328. b) Obseg važenja (državno područje i državni narod), 328. 3. Nauka o stvaranju državnog prava. a) Stupnjevi stvaranja, 329. b) Sastav organa. Oblici d-e, 329. 4. Prostorna razporedba d-e, 330. V. Poviestni tipovi d-e, 331. VI. Postanak i prestanak država, 331. VII. Nauka o državi i državno pravo kao znanost, 332.

I. Ime

U imenu družtvene organizacije, koju nazivamo d-om, ogleda se njezin razvoj kroz tisućljeća. Dok su stari narodi, pa i Grci, obilježavali velike državne tvorevine svoga vremena imenom naroda (Αἰγύπτιοι, Πέρσαι), prvi su Grci stvorili i zaseban pojam d-e, dakako s obilježjima svojih posebnih prilika; bila je to polis (πόλις), gradska država. Građani (πολιται) ostali su pripadnici svoga grada, ma gdje živjeli; njihova se zajednica nazivala τό ϰοινόν. Za Grke je d. zajednica građana, a ne ukupnost stanovnika neke zemlje. Oni iztiču personalno i organizaciono načelo u pojmu d-e nasuprot teritorialnome. Slično je kod Rimljana, kojih je d. zapravo golema proširena gradska zajednica; polis je njima civitas, τό ϰοινόν, res publica, a i staro ime d-e po narodima našlo je odraza u rieči gens, populus Romanus. Tek srednji viek uvodi strogo teritorialno načelo, pripadnost zemlji, kako se to vidi iz naziva: zemlja, la terre, Land, zemaljska vlada i slično. Novi viek — u njemu prvi Macchiavelli — daje d-i inače staro ime status (stato, état, state, Staat), kojim se već u rimskom pravu označivalo pravno stanje, ukupnost pravnih prilika neke osobe ili stvari (status libertatis, civitatis), a u srednjem vieku političko stanje ili poredak pa predstavničtvo toga poredka (états généraux, status ac ordines regni Croatiae). Tako se sve više očituje organizaciono načelo ili državna vlast. Hrvatska rieč d. označuje ono, što se drži, nad čime se vrši vlast, ali i zajednicu, koju predstavlja vršilac vlasti. D-om su se nazivale naše plemenske i gradske obćine, dieceze i parohije, franjevačke provincije (redodržave).

LIT.: G. Jellinek, Allgemeine Staatslehre, 3. izd., Berlin 1921; L. Polić, Opće državno pravo, Zagreb 1925.N. K-ć.

II. Sociologijska teorija države

A. OBĆENITO. Sociologijska nauka o d-i promatra d-u kao činjenicu družtvenog reda i kao jedan od mnogobrojnih oblika, u kojima se javlja družtvena složenost, te izpituje položaj d-e u družtvenom sklopu kao i odnos toga družtvenog oblika, t. j. d-e prema drugim družtvenim činjenicama. Politička nauka d-u već predpostavlja kao gotovu činjenicu; sociologijska nauka izpituje uzroke razvitka družtvenih činjenica u oblik državne jedinice. U sociologijskom smislu d. je jedno od stanja družtvenog oblikovanja i pojavljivanja; ona je samo jedan od oblika družtvene morfologije. A kao svaka druga družtvena činjenica tako je i d. izkustveno jedinstvo, empirijski pojam i složena pojava sociologijskog kauzaliteta. Družtvo je naime postojalo i prije d-e, a sociologija izpituje, kako se razvila d., i koje su sve činjenice družtvenoga života bile potrebne, da se učvrsti dosada najviši razvojni oblik družtvenog ujedinjavanja, država. Time, što se kaže, da je d. najviši razvojni stupanj družtvenog života, ne iztiče se još i tvrdnja, da je d. i konačni oblik družtvenog razvoja i završni stupanj preobražavanja družtvenih agregacija, od jednostavnijih i manje složenih družtvenih oblika (na pr. obitelj, pleme) do sve složenijih pojmova kao narod i d. Kao najviša družtvena jedinica i kategorija odnosa vlasti predpostavlja d. cieli niz družtvenih datosti, koje sve zajedno uzete i u međusobnoj simbiotičkoj povezanosti sačinjavaju specifički pojam d-e. Sociologijski uzeto d. je dakle složeni pojam, ali ujedno i razvojni pojam iz činjenica niže, jednostavnije družtvene složenosti, kao na pr. obitelji, kasta, plemena, gospodarske, vjerske, pravne organizacije. Zemlja, tlo, čovjek, oblik organizacije vlasti, rasno-biologijski činbenik u sklopu družtvene utjecajnosti, gospodarska organizacija, razvojni stupanj u proizvodnji materialnih dobara, vojničko prisilna komponenta u pojmu družtveno-državnog koneksiteta, moralne i vjerske predočbe, razvitak kasta vjerskih, ekonomskih i političkih, organizacija u podjeli rada, etničke i jezične osobine, čvrstoća političke povezanosti, sviest o mogućnosti optimalnog udovoljenja zajedničkim potrebama unutar d-e, somatologijski, napose libidinozni afektivni simptomi kao izražaj družtvenog razlikovanja spolova (Kelsen, Freud), razina kulture i civilizacije, postignut tehnički napredak u svladavanju prirode i omogućivanju međusobnog spajanja ljudi (ceste, putovi, kopneni i pomorski, prievozna sredstva), tradicijom prenašane predočbe, pogotovo vjerskog, umjetničkog i mitologijskog značaja, subjektivne težnje za vlašću, mit kao misao vodilja u družtvenim gibanjima i kretanjima (Sorel), prirodni instinkti i ideologijska pregnuća (Paretove residue i derivacije), pomiešana s mnogim elementima iracionalnosti i t. d., sve su to činjenice, koje, povezane u jedinstvo, čine družtvenu pojavu, koju sociologija naziva d-om.

Ako se prihvati mišljenje, da je u sociologijskom pogledu i d. samo družtvena činjenica, nastaje odmah pitanje, po čemu se ta činjenica razlikuje od drugih družtvenih činjenica, na pr. obitelji, plemena, cehova.

Jedni su tu razliku d-e od drugih družtvenih činjenica nalazili u tome, što d-u smatraju najvišim dosada postignutim oblikom u razvojnom procesu družtvenih epoha. To je nauka škole evolucionističke sociologije (Giddings, Schäffle, Lilienfeld).

Protivnim je pravcem krenula škola t. zv. deskriptivne sociologije. Ta škola smatra nemogućim, da se obćom formulom odredi razlika između d-e i drugih družtvenih činjenica, nego drži potrebnim analitičkom i deskriptivnom metodom točno odrediti pojam svake poddržavne družtvene činjenice, na pr. obitelji i političke stranke, te onda pronaći onaj kriterij razlikovanja, po kojemu se d. razlikuje od drugih družtvenih činjenica (Small, Eisler, Jerusalem, Wundt, Spann). To je t. zv. diferencialno sociologijsko izpitivanje.

Treće mišljenje, a to je nauka poviestne sociologijske škole, polazi sa stajališta, da je d. toliko zaseban pojam družtveno-političkog spajanja, da ona predstavlja zasebnu jedinicu u poviesti ljudske kulture. Taj pravac proučava d-u u njezinim razvojnim oblicima kroz vjekove unoseći u čisto sociologijski pojam d-e elemente metafizičke i transcendentalne spekulacije (Kohler, Hegel, Herder). Ovome je shvaćanju vrlo blizko i tumačenje pojma d-e, kako ga je dala t. zv. filozofijska škola u sociologiji (Spencer). Po toj je nauci ciela sociologija družtvena filozofija, pa se i za d-u kao družtvenu činjenicu traži filozofijsko opravdanje i izvori (Schäffle, Stein, Ratzenhofer).

Skrajnje stajalište zastupa univerzalistička sociologija (Comte), koja ne dopušta atomiziranje družtva u pojedine grupe družtvenih činjenica, nego i d-u uklapa u obći splet družtvene organizacije.

U jednom dielu sociologijske nauke iztaknuto shvaćanje (Gumplowicz, Jerusalem, Eisler), da je država prisilno udruženje, ne sačinjava neku zasebnu sociologijsku školu, jer je to zapravo jedna podvrsta deskriptivne sociologijske škole, koja primarni momenat državnog koneksiteta nalazi u prisilnoj povezanosti državnih pripadnika. Takvo shvaćanje d-e kao rezultante prevlasti i pobjede jače družtvene jedinice nad slabijom ima svoj dugi poviestni razvoj već iz vremena Heraklitovih i Pitagorinih družtvenih i filozofijskih shvaćanja o tome, da je rat otac svega (πόλεμος πατήρ πάντων). To je opet na naturalističkim koncepcijama prirodnih nauka o selekciji (Darwin) te na Hegelovoj misli o sintezi kao rezultanti teze i antiteze dovelo do sociologijskog tumačenja t. zv. klasne teorije o d-i, kako ju je izgradila škola dialektičkog materializma (Marx, Engels, Lenjin).

Tako su se izticanjem zasebnih određenja pojma d-e, pravnog i sociologijskog, izgradili cieli sustavi različitih tumačenja sociologijskog pojma državne jedinice na spoznaji, da i pravna i sociologijska nauka o d-i izpituje isti predmet. Ali postoji i mišljenje, koje pokušava brisati razlikovanje pravnog i sociologijskog pojma d-e (Kelsen). Sociologijski pojam d-e, kaže se, koji d-u određuje kao empirijski realitet, ne da se odieliti od pravnog pojma d-e kao sustava pravnih norma, jer je odnos pravnog i sociologijskog pojma d-e istovjetan s odnosom organizacije i organizma, a kako je d. i jedno i drugo, to se granica pravne i sociologijske nauke gubi, pa se jedna i druga nauka sastaju i stapaju. Što više, ako d. i jest samo jedan dio družtvene substancialnosti, a prema tome i podvrgnuta zakonu družtvene kauzalnosti, razvoj je družtvenog spajanja u državni oblik po svom postanku određen teleologijski, te je i d. kao organizacija u svom razvoju determinirana pravnom normom, ili drugim riečima, prirodno stanje družtvene agregacije postaje d-om tek onda, kad dobije svoj pravni oblik, naime oblik d-e. Tako prema ovom shvaćanju sociologijska teorija d-e prelazi u normativnu teoriju d-e, i d. nije drugo nego »normativni poredak ljudskog ponašanja« (Kelsen).

B. ČINBENICI SOCIOLOGIJSKOG POJMA D-E. D. je kao složeni pojam prema najrazširenijoj teoriji sastavljena od tri osnovna sastavna elementa ili činbenika: zemlja, tlo, teritorij (geosociologijski elemenat); čovjek (antroposociologijski elemenat); vlast ili državni suverenitet (t. zv. elemenat prisile ili vlasti). Drugi dodaju još jedan činbenik: vrieme, a mjesto vlasti govore o pravnoj normi (Kelsen). Prema razlici shvaćanja, koji se od spomenutih činilaca smatra važnijim za državni pojam, razlikuje se: a) antropocentrička teorija d-e, koja pretežnu važnost polaže na čovjeka (personalna determinanta sociologijskog pojma d-e). Prema toj nauci d. je sastavljena od individuuma, te kako je individuum elemenat ili atom državne cjeline, zove se ta teorija i atomističkom teorijom; b) geocentrička teorija, koja osnov d-e traži u zemlji, tlu (realna determinanta).

Prvi činbenik, koji iztiče teorija elemenata, jest zemlja ili tlo, teritorij, na kojem se d. smjestila, jer je d. prostorno i vremenski ograničena. Kad se u sociologijskom smislu govori o zemlji, onda se pri tom misli na sociologijsku osnovicu d-e, dakle na ukupnu konfiguraciju površine zemlje, tako da ovamo spadaju i more, jezerske površine, rieke, stepske plohe i t. d. Zemlja omogućuje stvaranje d-e, jer je svaki organski život posljedak onoga tla, gdje živi. Zemlja dalje odlučuje kod određivanja državnog oblika (t. zv. sociologijska morfologija d-e). Rieke, gorje, smještaj na moru, pustinjski i stepski krajevi kao i tome srodne činjenice odlučuju kod stvaranja oblika državne jedinice. Na velikim zemljištnim plohama, koje za sebe sačinjavaju jednu cjelinu, stvaraju se i velike državne jedinice (Rusija), dok su na Sredozemlju nastale male državice-gradovi (grčki πόλις, kod nas Dubrovnik). Ali konfiguracija tla stvara i na području jedne iste d-e osnovicu za dalju političko-upravnu i gospodarsku diobu, na pr. velike župe kod nas, departementi u Francuzkoj, različiti oblici pokrajina i kolonialnih jedinica, saarsko ili rajnsko područje te mnoga druga razlikovanja. Isto vriedi i kod oblikovanja vojničkog uređenja, gospodarske organizacije, državne prometne politike, oblika narodne prosvjete (na pr. putujući učitelji kod nekih sjevernih naroda), oblika naseljavanja te u množtvu drugih slučajeva. Zemljopisne značajke zemlje kao sociologijskog činbenika služe i za druga razlikovanja među d-ama, na pr. u odnosu velevlasti i male države (Njemačka i Švicarska), nadalje u pogledu morfologijskog označivanja d-e: agrarna d. (Bugarska) prema industrijskoj (Belgija), pomorska, maritimna (Francuzka), čisto kontinentalna d. (Švicarska), pa dalje otočna ili inzularna (Velika Britanija, Japan) i t. d. U tu vrstu sociologijske determinacije d-e idu i državne granice po svojoj važnosti za mogućnost razvoja i utjecaja d-e prema vani (t. zv. pozitivna funkcija državnih granica), ali i po mogućnosti dopuštanja izvandržavnih utjecaja na državno tlo (t. zv. negativna funkcija državnih granica).

Drugi osnovni činbenik, koji iztiče teorija elemenata, jest narod (t. zv. antropografski, demografski ili demosociologijski činbenik). Nastojeći odkriti osnovne zakone pojedinih tipova državne organizacije sociologijska je nauka o državi podvrgnula točnom izpitivanju rasni sastav pučanstva, brojčani sastav po spolovima i klasama, teritorialno smještavanje i razmještaj gustoće stanovničtva, useljavanje i izseljavanje, kolonizaciju, visinu poroda, brakova i smrtnosti pučanstva, sudjelovanje pučanstva u vršenju državne, napose vojne vlasti i vojne dužnosti kao i druga mnoga pitanja. A sva su ta izpitivanja izazvana činjenicom, da je antropologijski elemenat u sociologijskom pojmu d-e shvaćen kao heterogeni pojam biologijskog razlikovanja i složenosti.

Treći je osnovni elemenat vlast ili suverenost. D. kao organizaciona jedinica ne može postojati bez organizirane vlasti, ali ta vlast nije absolutna ili neovisna od družtvenih odnosa, nego upravo izražaj sviju družtvenih komponenata, koje i određuju oblik te vlasti i dopuštaju njezinu jakost. Drugim riečima, državna je suverenost u sociologijskom smislu samo oblik vanjske manifestacije državne vlasti imanentan doduše pojmu d-e, ali kao pojam relativnosti ovisan o kvantitativnom i kvalitativnom odnosu družtvenih snaga (→ suverenost).

Dok jedni autori smatraju spomenute činbenike bitnima za sociologijski pojam d-e, drugi iztiču kao konstitutivne elemente sociologijskog državnog pojma još i ekonomski, psihologijski i kulturni činbenik.

Ekonomski činbenik iztaknut je u velikom dielu sociologijske nauke o d-i kao osnovan i dominantan u družtvenom kompleksu, te se i oblici družtvene simbioze smatraju samo refleksnim stanjima ekonomskih odnosa. I d. je jedna od družtvenih činjenica izazvanih nizom ekonomskih uzroka, te je i sociologijska arhitektonika d-e izražaj ekonomskih podataka. Sveukupni sociologijski tip d-e zavisi od ekonomskih činbenika kao svojih uzročnosti, te će zbog toga postignuti stupanj ekonomskog razvoja određivati i sociologijsku sliku d-e. Zbog toga na pr. ekonomska organizacija ratarskih naroda stvara podpuno drugi tip d-e od nomadskih ili industrijskih naroda. Poviestni razvoj d-e jest stalan proces stvaranja nove ekonomske izgrađenosti. Kako je ekonomska slika družtva podvrgnuta stalnoj promjeni, tako nije stalan ni državni tip, napose oblik državne vlasti, nego je i on dosljedno podvrgnut neprestanoj promjeni. Budući da je tip d-e uvjetovan tipom sveukupne ekonomske organizacije i strukture družtva, to je taj pravac sociologijskog izpitivanja d-e podvrgnuo proučavanju sve one gospodarske odnose, koji kao dio gospodarske organizacije određuju i stvaraju sveukupni tip d-e, kao na pr. ekonomsku ovisnost gospodarskog stanja u d-i o brojčanom stanju pučanstva, tip organizacije i podjele rada, utjecaj gospodarskog stanja na jačinu državne vojne snage, sposobnost pučanstva za ekonomsku izgradnju te čitava područja srodnih pitanja.

Unatoč mnogobrojnosti i raznolikosti mišljenja o važnosti i značenju ekonomskog činbenika za sociologijsku strukturu d-e, dva su osnovna pravca, oko kojih se okupljaju sva mišljenja. Jedan nalazi družtvenu koheziju u d-i u prisilnoj povezanosti sviju državljana i sviju stanovnika državnog područja u svrhu promicanja staležkih, klasnih i grupnih interesa (Marx, Engels, Gumplowicz, Loria, Small); drugi pravac vidi u sociologijskoj strukturi države pokušaj, da se izglade ekonomske razlike i suprotnosti, tako da i d. služi izglađivanju ekonomskih sukoba (Platon, Aristotel, Campanella, Hobbes, Gierke, Maitland, Ratzenhofer).

Psihologijski činbenik kao elemenat državnog koneksiteta promatra sociologija kao složenu pojavu. On je naime posljedak različitih utjecaja i različitih činbenika, kao primjerice spolnog razlikovanja, antropologijskih i rasnih predispozicija i sklonosti, zemljopisne i klimatske utjecajne zone, čovjeku prirođenog družtvenog nagona (Platon, Aristotel, Ciceron, Seneka, Grotius, Rousseau), ali i izticanja nedružtvenih afektivnih stanja, na pr. mržnje, zavisti (Pareto).

Sva se izpitivanja psihologijskog činbenika diele u dvie grane. Jedna izpituje individualna ili subjektivna stanja, a druga zakonitosti kolektivne ili objektivne (Wundt) psihologije družtvenih odnosa. U mnogim djelima, koja se bave sociologijskim, pravnopolitičkim i filozofijskim određivanjem državnog pojma, kao na pr. u djelima Platona, Aristotela, Machiavellija, Hobbesa, Le Bona, Sieghelea, Giddingsa, Bogardusa, Baidwina, Warda, iztaknuta je psihologijska determinanta sociologijskog pojma d-e kao bitna za državni pojam.

Kulturni činbenik u sociologijskom pojmu d-e iztiče sociologija nakon spoznaje, da pojedini elementi, koje nabraja teorija činilaca ili faktora, svaki sam od sebe ne daje još mogućnost za sociologijsko definiranje d-e, nego da treba samo u povezanosti i stapanju svih tih elemenata tražiti dinamičko načelo državnog razvoja i državnog postanka, budući da je poviestni razvoj državnog pojma upravo nuždan epifenomen kulturnog napredka i razvoja (J. Kohler). S druge strane to sociologijsko shvaćanje države tumači državu kao družtvenu činjenicu, koja je genetički i kauzalno vezana na stanoviti stupanj visine družtvenog razvitka. D. je naime družtvena pojava, koja predpostavlja već neki stupanj družtvenog usavršenja, te ju radi toga moramo smatrati i kulturnom pojavom, premda relaciji primitivnost — kultura ne odgovara odnos preddržavnog života i državnog života, jer je i najjednostavnije i najnerazvijenije družtvo već po svome pojmu odraz i stupanj neke postignute kulturne visine i kulturnog usavršavanja (Wundt). D. je prema tome kao družtvena činjenica i družtveni pojam ne samo teleologijski determinirana na unapređivanje kulturnog napredka i promicanje kulturnih dobara, nego je već sama po sebi, po svome pojmu i po svom postanku, a napose po svome razvoju izražaj postignutog kulturnog stanja neke određene visine i kakvoće. D. je pojava kulture, ali ne kao takva, nego upravo u svome sociologijskom pojmu, dakle kao družtvena pojava, i to zato, jer je svaka družtvena činjenica agregatno i kompleksno stanje cielog niza družtvenih komponenata, od kojih već svaka za sebe znači neku kulturnu emanaciju i kulturnu vriednost. Tako i preddržavni družtveni život, iz kojega se tek družtvenom kauzalnošću razvija d., pa makar bio i na najjednostavnijem stupnju, što ga dosada pozna etnografija i sociologija družtva, pokazuje već neke kulturne pojave, kao na pr. jezik, mit, hierarhijsko stupnjevanje, vjerske predočbe i t. d. Prema tome je i d. kulturna pojava, ali samo kao družtvena činjenica, t. j. kao izražaj razvoja iz družtveno kulturnih podataka, koji se javljaju prije d-e, i iz kojih se d. i razvila. Važne prinose o izpitivanju kulturnog činbenika u sociologijskom određivanju pojma d-e dali su među ostalima Kohler, Wundt, Ogburne, Wissler, Teggart i mnogi drugi.

C. POJEDINE TEORIJE. Organska teorija, poznata još i pod imenom biologijsko-organske teorije. Ovamo spada niz različitih sociologijskih tumačenja d-e, koje se uza svu raznolikost svojih sadržaja poklapaju u tome, da d. nije nikakva umjetna tvorevina, nikakva izvještačena konstrukcija, nego živi, prirodni organizam, zaseban životni oblik, jedinica životne sposobnosti, prirodna stanica kao organsko-biologijski kompleksni pojav, pa čak i ličnost, makro-anthropos, nadčovjek. Izgrađena je ta teorija na nizu zaključaka i spoznaja postignutih na području prirodnih znanosti i putem zakona sličnosti prenesenih na družtveni život. Za d-u kao prirodnu jedinicu i cjelinu vriede kao i za svaki drugi prirodni, živi organizam načela biologijske kauzalnosti, te darvinistička načela selekcije, akomodacije i borbe za obstanak. D. je kao svaka živa stanica i jedinica podvrgnuta prirodnim zakonima: ona se rađa, živi, umire, pokazuje osjetljivost prema svima i unutarnjim i vanjskim utjecajima te promjenama (t. zv. prirodna spontanost). Dok se pristalice tog shvaćanja i sociologijskog tumačenja d-e slažu u tomu, da je d. prirodni organizam, razlikuju se pojedini zastupnici te teorije u tome, u čemu se sastoji bit toga prirodnog organizma.

Jedni d-u smatraju prirodnom jedinicom družtvene kategorije, koja je podpuno slična čovjeku pojedincu. Prema tom shvaćanju d. je živo biće antropomorfne vrste, štoviše, d. kao zasebna jedinica ima i svoju dušu, svoj mentalitet, svoj zaseban način mišljenja i reakcije na izvanjske podražaje. Kao živo, organsko biće ona ima svoju volju, koju provodi, zamisao, koju ostvaruje, ona donosi odluke, ona živi kao svaki drugi pravni subjekt te sklapa ugovore, upravlja svojim imetkom, posluje. Državno družtveno tielo je živo, organsko prirodno tielo, u kojem se život kreće po istim načelima i istim načinom kao u živom čovjeku pojedincu. Živčani sustav tako shvaćenog državnog tiela sačinjavaju brzojavni i brzoglasni spojevi kao živci živog organizma, dok ceste, željeznice, kanali i rieke daju sliku krvnog toka ljudskog pojedinačnog organizma. Štoviše, u skrajnjim poredbama s čovječjim tielom, išlo se toliko daleko, da se d. u družtvenom sklopu uzpoređivala s mužkim spolom i takvim smatrala, a vjerska organizacija, crkva ženskim (Bluntschli). To je t. zv. psiho-sociologijska organska teorija. Neki tu teoriju nazivaju i individualističkom organskom teorijom zbog poređivanja državne jedinice s čovjekom pojedincem.

Druga skupina pristaša organske teorije smatra d-u doduše prirodnom jedinicom, koja je podvrgnuta prirodnim zakonima, napose pak zakonima biologijske kauzalnosti, ali uzor za konstrukciju i tumačenje prirodnog pojava d-e ne traži u ljudskom pojedinačnom, individualnom organizmu, nego u širem, nadindividualnom području prirodno-organskog, biologijskog pojavljivanja. D. je organizam, ona je biologijski prirodni pojav, ali kao organizam ona se podpuno razlikuje od čovjeka; svaki je od ta dva pojma organizam, prirodni pojav svoje zasebne vrste i svojih zasebnih svojstava. Svi družtveni pojavi i sva družtvena pojavljivanja ujedno su i prirodni pojavi i prirodni oblici, a d. kao najrazvijeniji družtveno-prirodni pojav zauzima u tom družtvenom, živom carstvu glavni položaj. Jer nije samo d. prirodni organizam, nego je i cielo ljudsko družtvo prirodni organizam, a ponajvažniji je organ tog družtvenog tiela, tog prirodno družtvenog kompleksnog organizma, država (Lilienfeld, Schäffle). Taj pravac organske teorije, koji gleda u d-i samo dio, atom družtvenog prirodnog organizma podvrgnuta svim zakonima prirodnog zbivanja, nazvan je atomističkim pravcem organske teorije.

Organska teorija nalazi se već u grčkoj i rimskoj mitologiji te u kinezkoj filozofiji; a među pristalice tog pravca tumačenja družtva i države ubrajaju se pored ostalih Platon, Ciceron, Seneka, Machiavelli, Campanella, Hobbes, Kant, Hegel, Fichte, Lasson, Gierke, Lilienfeld, Novikow, Kjellén, Durkheim, Hertwig, Coker.

Teorija o d-i kao izražaju družtvenog nagona čovjeka. D. kao družtveni pojav jest skup sociologijskih činjenica. Sve se te činjenice mogu podieliti u dvie kategorije: činjenice duševnog i činjenice vanjskog empiričkog života čovjeka. One sklapaju ljude u određene družtvene zajednice, družtvene agregacije i simbioze najrazličitijih oblika pa tako i u državnu cjelinu. Kod stvaranja družtveno-simbiotičkih jedinica i oblika nije sila družtvene kohezije i agregacije izražaj samo mehaničkih, prirodnih sila izvan čovjeka zbog stanja nužde za ujedinjavanjem i skupljanjem, nego i psihičkih preddispozicija u duši čovjeka i njegove nagonske težnje za udruživanjem. I d. je po toj teoriji nastala iz te u čovjeku prirođene potrebe, odnosno družtvenog nagona za udruživanjem i spajanjem te životom u družtvenim, simbiotičkim sklopovima i oblicima. Čovjeka sili na družtveni zajednički kolektivni život ne samo borba za život i potreba za svladavanjem prirode, koja daleko većim i gotovo pretežnim dielom izstupa prema čovjeku kao neprijatelj i napadač, nego je u čovječjoj naravi usađen nagon za družtveni život. Aristotelovu tvrdnju, da je d. izražaj u čovjeku po samoj prirodi usađenog družtvenog nagona (čovjek je po Aristotelu ζῶον πολιτιϰόν), te da izvan d-e može živjeti samo ili Bog ili životinja, prihvatili su u sociologijskoj teoriji d-e oni pravci, koji u d-i gledaju evolutivni, gotovo nuždni oblik družtvene organizacije, teleologijski i prirodno determinirane, da ostvari mogućnosti za individualnu i klasnu i grupnu eksistenciju te izjednačenje i usklađivanje njihovih interesa i potreba. Taj pravac sociologijskog definiranja d-e izprepleten je filozofijskim i teologijskim mislima, pojmovima i predočbama, a nalazi se u indijskoj te kinezkoj i helenističko-rimskoj filozofiji, skolastičkom filozofijskom i teologijskom nazoru o svietu, pa ga kasnije pored drugih zastupaju i Kant, Hegel, Leibniz, Hobbes, Comte, Kohler, Jerusalem, Ward, Giddings, Kelsen, Grotius, Rousseau, Wolf, Wundt.

Mehanistička ili energetička škola, tumačeći sve pojave družtvenog života na osnovu podataka i zakona fizike, matematike i mehanike, nalazi, da je i d. samo jedno od stanja u »socialnom prostoru«, koje je podvrgnuto svim zakonima kozmičkog zbivanja. D. je po tom određenju jedan dio svemira. Mehaničkim izmjenama stanja u prirodi odgovara u družtvenom životu mehanička promjena družtvenih zbivanja, i to po istim zakonima, koji vladaju u čitavoj prirodi i svemiru, te se zbog toga unose i u družtveni i u državni život pojmovi kao družtvena gravitacija, inercija, energetika, ravnoteža.

D. je zasebna jedinica, fizikalno tielo, koje je nastalo mehaničkim ujedinjavanjem ljudi, i to po istim načelima, po kojima fizika, kemija i mehanika traže spajanje atoma. Kohezija pojedinaca i grupa u državnu jedinicu jest izražaj družtvene molekularne gravitacije, a družtveni odnos u d-i jest podpuno istovjetan s kvantitativnim i kvalitativnim odnosom fizikalnih jedinica, bilo da se radi o družtvenim atomima (pojedincima, individuumima) ili o družtvenim molekulima (grupama i klasama). Između tih družtvenih atoma i molekula postoji stalno gibanje, i to u pravcima, koji bi se plastički dali izraziti čak i u diagramu geometrijskih koordinata. Statički poređaj tih gibanja i sila u ravnoteži jest država. D. naime znači izvjestnu neutralizaciju i neko izjednačivanje dvaju suprotnih pravaca gibanja: jednog pravca, koji djeluje centripetalno prema družtvu i d-i, i drugoga, koji djeluje centrifugalno (kao sebičnost, zloba, mržnja). D. je epifenomen družtvene mehanike i družtvenog gibanja (t. zv. ritmija i aritmija), izražaj kvantitativnih odnosa molekularnih i atomskih družtvenih zbivanja i kretanja. Među pristalice tog tumačenja državnih i družtvenih odnosa ubrajaju se: Demokrit, Anaksagora, Pitagora, Lukrecije, Hobbes, Descartes, Pascal, Spinoza, Leibniz, Saint Simon, Comte, Carey, Pareto, Barcelo, Solvay, Warga.

Klasna teorija polazi sa strogo monističkog i materialističkog tumačenja razvojnog procesa družtvenih odnosa u obliku državne jedinice. Osnovicom svega družtvenog, a tim i državnog života izključivo je gospodarski činbenik, i to proizvodni proces materialnih dobara, kao dinamičko načelo svakog oblika spajanja i ujedinjavanja ljudi. Nužda, da se zadovolje već samo i najjednostavnije potrebe životnog obstanka, nagnala je i najstarije poznate ljudske simbiotičke družtvene jedinice i agregacije na skupni družtveni život, kao što su na pr. obitelj, klan, pleme i t. d.; prema tome se obstojnost izoliranog pojedinca u prvim danima poviestnog pojavljivanja ima smatrati pukom fikcijom. Poviest čovjeka prema toj teoriji počinje u skupnom, kolektivnom životu prakomunističkog plemenskog ustrojstva. U stalnoj borbi za najnuždnije i najosnovnije potrebe svog života ljudi stupaju u nuždne, o njihovoj volji neovisne procese proizvodnje materialnih dobara, koji tokom poviestnog razvitka pokazuju četiri razvojna stupnja te time ujedno označuju i četiri razdoblja družtvenog uređenja i družtvene koeksistencije: prakomunizam, antikno ili robsko gospodarstvo, feudalizam i konačno, kao četvrti stupanj, kapitalizam.

Prakomunističko družtveno uređenje kao osnovna stanica simbioze čovjeka s čovjekom osnivala se na podpunoj jednakosti i spolova i imovinskih odnosa svojih članova ne poznavajući prema tome dosljedno nikakvih klasnih razlika, jer je proizvodnja i razdioba (produkcija i distribucija) svih materialnih dobara bila zajednička svim članovima toga družtva, koje pristaše klasne teorije nazivaju gentilnim. Čim je unutar gentilnog pradružtva nastalo klasno ciepanje, s nastankom novog proizvodnog procesa nastalo je i novo družtveno uređenje i oblikovanje: gens propada, te se javlja potreba za družtvenom jedinicom, koja će makar i silom, suzbijati klasne razlike. Ta nova, iz klasnih suprotnosti niknula družtvena organizacija jest država. Kao posljedak borbe klasnog sukoba i klasnih suprotnosti te pobjede imovinski jače klase nad daleko mnogobrojnijom klasom siromašnih d. je izražaj određenog nuždnog stupnja u proizvodnom procesu jednog družtvenog razdoblja kao i sredstvo za suzbijanje klasnih suprotnosti i sukoba, ali ne zato, da izglađuje i suzbija klasni te obće družtveni antagonizam i otimanje, nego da dođu do prevlasti malobrojni mogućnici, gospodari i izrabljivači nad širokim slojevima robova i izrabljivanih. Drugim riečima, d. je najjače sredstvo klasnog nasilja i organizirano sredstvo za klasno izrabljivanje. Ali d. je nuždnost i potreba samo klasnog, izrabljivačkog družtvenog poredka te se javlja samo u tri družtvena razdoblja nakon propasti komunističkoga prvobitnog bezklasnog uređenja. S propašću trećeg stupnja klasnog družtva i njegova načina proizvodnje, naime kapitalizma, socializam kao nova epoha budućnosti s uvođenjem novog načina proizvodnje materialnih dobara ostvarit će nuždno i nove družtvene odnose bezklasne jednakopravnosti sviju družtvenih članova. Tako će, prema klasnoj teoriji d-e, nestankom klasnog družtvenog uređenja, osnovana na klasnoj nejednakosti, nestati i potrebe najvažnije ustanove za klasno izrabljivanje, t. j. nestat će države. Među pristaše toga sociologijskog pravca u tumačenju d-e ubrajaju se Marx, Engels, Kautsky, Buharin, Lenjin (→ Socializam).

Teorije družtvene borbe. Izključivo ekonomsku determinaciju marksističkog pravca zamienio je Gumplowicz skrajnjim naturalističkim tumačenjem postanka d-e. Heterogenost i diferenciranost klasnih, prirodnih, biologijskih jedinica i tipova prirodnom nuždnošću nameće međusobne borbe, a kao posljedica tih borba razvija se d., t. j. organizirana prevlast pobjednika nad pobieđenima. Nagon za samoodržanjem traži od pobjedničke grupe, da se ona osigura u svom nadmoćnom položaju te da u borbi stečenu prevlast sačuva i dade joj vremensku trajnost. A tom osiguranju pobjedničke grupe služi d., koja je i niknula iz te borbe. D. je nuždna posljedica te borbe, ali i dalji razvoj državnog razvitka potječe iz borbe. Borba između grupa postoji uviek, samo što ta borba mienja svoje vanjske oblike. U primitivno doba d. je nastala kao posljedak borbe primitivnih grupnih jedinica — horda i čopora — dok moderno družtvo zaodieva prvobitnu primitivnost u borbi grupa modernim shvaćanjem stranačkih i klasnih suprotnosti te sukoba. Premda pojedine grupe i klase i nisu u sebi posve homogene i jedinstvene, one ipak stupaju u borbu prema drugim grupama kao jedinice i kao zatvorene cjeline, ako te druge grupe ugrožavaju njihove probitke i borbom stečene dobitke. Iz tog razloga i d., ma da u sebi i nije homogena jedinica, nego je često i agregatno stanje različitih grupa s podpuno oprečnim interesima, stupa u borbu s drugom d-om, te se tako i borba između pojedinih grupa unutar d-e prenosi i na borbu među većim družtvenim jedinicama, t. j. državama.

Srodnim putem u opisivanju sociologijskog značaja d-e, a napose genetičkog tumačenja postanka d-e krenuli su i Oppenheimer, pa Loria, Platten i Kleinwächter.

Oppenheimer traži izvor d-e u borbi. U pojmu života sadržan je naime i od prirode usađen nagon za osiguranjem života, koji ujedno traži i stjecanje sredstava potrebnih za život. A to stjecanje moguće je samo na dva načina: ili radom ili borbom, odnosno otimanjem od drugih, koji posjeduju ta sredstva. Načelo diobe rada, poznato već u najjednostavnijem družtvu, stvaralo je pojedine grupe ili klase prema načinu proizvodnje i načinu dobivanja za život potrebnih dobara kao klasu ratara, lovaca i pastira. Izmjena dobara na primitivnom stupnju družtvenog života odigrava se uviek u obliku prisilnog oduzimanja sredstava potrebnih za život, zbog čega dolazi do klasnih i grupnih sukoba, kao na pr. između seljačkih i ratarskih te lovačkih jedinica. Od najjednostavnijih oblika družtvene i političke koeksistencije, u kojem pobjednička grupa uništava pobieđenu, razvija se tokom poviestnog razvitka sviest o potrebi, da se pobieđeni ne uništi, nego da mu se, štoviše, osigura životni obstanak, ali samo i jedino u tu svrhu, da može služiti pobjedničkoj, dominantnoj, jačoj grupnoj jedinici. Tako je iz družtvene diferenciacije niknula d. kao najuspješnije i najvažnije sredstvo za klasno i grupno izkorišćivanje i očuvanje prevlasti.

Izvjestnu srodnost po svom naturalističkom nazoru o grupi kao dinamičkom činbeniku u družtvenom zbivanju pokazuje i Durkheim, po kojemu je koeksistencija grupâ u d-i izražaj prisilnog elementa, bitnog za pojam družtvene obstojnosti, družtvenog autoriteta.

Dok je prema spomenutim piscima d. izražaj izrabljivačkih nagona jedne grupe nad drugom, bilo to u blažem ili oštrijem obliku, mnogi su pristaše teorije d-e kao izražaja borbe klasa i grupa krenuli drugim pravcem. Kolikogod naime d. može biti sredstvo za izrabljivanje grupa i klasa međusobno, toliko s druge strane ona vrši i ulogu usklađivanja i izjednačivanja grupnih i klasnih probitaka. I po tom nazoru d. je proiztekla iz klasnih suprotnosti, ali sociologijska definicija d-e ne sastoji se u tome, da je ona organizacija vlasti za izrabljivanje grupe nad grupom i klase nad klasom, nego izražaj nužde, da se pokuša izglađivanje i izjednačivanje njihovih suprotnosti. Uz to stanovište pristaju uz druge Althusius, Gierke, Ratzenhofer, Maitland, Small, Adams, Duguit.

Teorija o d-i kao udruženju polazi u tumačenju sociologijskog postanka d-e s gledišta heterogenosti družtvene strukture. Družtvo je pluralistički entitet sastavljen od dvaju primarnih oblika simbiotičke povezanosti i spajanja: zajednice i udruženja. Svaki od ta dva oblika ima svoju zasebnu sociologijsku strukturu. Zajednica je prirodni, spontani oblik družtvenog stanja, kao na pr. selo. Udruženja su naprotiv oni družtveni oblici, koji po svojoj genezi nisu obilježeni prirodnom spontanošću, nego su nastali, jer su izazvani dinamikom težnje, da se postignu neki određeni ciljevi, na pr. politički, vjerski, umjetnički i t. d. Ovamo idu različita politička, umjetnička, vjerska i njima srodna udruženja. Prirodnu spontanost kod zajednica zamjenjuje teleologijska određenost za postignuće nekih ciljeva kod udruženja.

Među udruženja ide i država. Ona je udruženje sa svrhom, da se postignu različiti ciljevi, teleologijski uvjetovani, a ne organizam prirodne spontanosti kao prirodna zajednica, na pr. selo. Od drugih udruženja razlikuje se d. po obsežnosti svojih ciljeva i zadaća, a kao najjača organizacija s određenom svrhom vrši nadzor i usklađivanje probitaka sviju ostalih udruženja na njezinu području.

S tim sociologijskim tumačenjem d-e, kako ga je dao Mac Iver, do nekle su srodna shvaćanja Giddingsa, Tönniesa te J. M. Baldwina.

Patriarhalna teorija d-e polazi s gledišta, da je d. izražaj prirodnog nagona i zakona usađena i u čovjeka i u cielu prirodu o potrebi i nuždnosti reda te pravilnosti zbivanja. Život čovjeka i prirode, u kojoj čovjek živi, nije izražaj hirovitih prohtjeva čovjeka i prirodnih slučajnosti, nego nuždnosti i zakonitosti zbivanja božanskoga podrietla, kojoj je podvrgnut i čovjek. Potreba reda i pravilnosti u svim oblicima životnih zbivanja stvara u prirodi raznolikost položaja, tako da jedni vladaju, a nad drugima se vlada. Prirodni nagon i zakon stvara u ljudskom družtvu određene pravilne oblike najrazličitijih vrsta, a najvažnija je obitelj kao osnovna stanica ljudske simbioze. Ona služi pravilnosti i zakonitosti družtvenog života, a vidljivi je nosilac vlasti u njoj otac (patriarhat). Kad se kod ratarskih jedinica obitelj stalno naselila stekla je ona i vlast nad zemljištem. Iz takve prajedinice obitelji, koja u sebi uključuje sva tri elementa d-e, zemlju, čovjeka i vlast, razvila se i d., i to djelomično ujedinjavanjem i stapanjem brojnih obiteljskih jedinica, a djelomice daljim organskim razvojem spojenih obiteljskih jedinica. D. prema tome nije drugo nego obitelj s očinskom vlašću patriarhatu srodna zajednica, kao izražaj prirodne potrebe reda i poredka. D. i obitelj razlikuju se samo po brojčanoj snazi svojih članova, širini područja, koje nastavaju, i snazi i obsegu vlasti, kojom razpolažu (Haller).

Ugovorna teorija. Iako se već uobičajilo mišljenje, da je ta teorija čisto pravna teorija d-e, i to iz razloga, jer je ugovor pravni pojam, ipak ugovorna teorija o d-i ima i svoju zasebnu sociologijsku osnovicu, važnu za tumačenje sociologijskog pojma d-e. Za razliku od gotovo svih drugih tumačenja d-e to gledište podpuno atomizira družtvo i državu na podpuno slobodne i neovisne pojedince, unosi u genetičko tumačenje državnog života i državnog postanka polarne pojmove priroda — kultura te ih stavlja u oštru protivnost (→ družtveni ugovor, država III C, 3 c).

Granice naučavanja pojedinih sociologijskih škola i njihovih zastupnika nisu nipošto oštre; množtvo prelaznih oblika, kao što i često pristajanje pojedinih zastupnika uz različite sociologijske pravce, dopušta svrstavanje u razrede pojedinih sociologijskih škola i pojedinih sociologijskih tumačenja postanka d-e više formalno radi sistematizacije, nego po opravdanosti sadržaja. Ali sva se ta mišljenja ipak u jednome slažu: sociologijsko definiranje d-e, napose genetičko tumačenje postanka d-e kao, družtvene činjenice, moguće je samo izvođenjem toga družtvenog fenomena iz pojma družtvenog kauzaliteta.

LIT.: A. Gavela, Pregled postanka i razvitka države, Beograd 1936; L. Gumplovicz, Die soziologische Staatsidee, Innsbruck 1902; Isti, Geschichte der Staatstheorien, Innsbruck 1905; H. Kelsen, Der soziologische und der juristische Staatsbegriff, Tübingen 1922; R. Kjellén, Država kao oblik života (prievod), Zagreb 1944; J. Makanec, O podrijetlu i smislu države, Zagreb 1939; F. Oppenheimer, Država (prievod), Zagreb 1919; O. Spann, Der wahre Staat, Jena 1931.J. J-ić.

III. Politička teorija d-e.

A. DRŽAVA KAO ODNOS VLASTI. Sve se teorije o biti d-e slažu u jednome: d. je odnos vlasti. Vlast je »moć izazivanja poslušnosti, bez obzira na to, da li se onaj, koji se pokorava, u sebi slaže sa zapovieđu« (Heller), ili: »vjerojatnost, da će se unutar nekoga socialnog odnosa ostvariti vlastita volja, pa i protiv odpora« (Weber). Socialni odnos, u kome neki vladaju, a drugi se pokoravaju (les gouvernants et les gouvernés, Duguit), postaje d-om, ako se steknu određena obilježja. Bila bi to prema sociologiji M. Webera: a) obstojnost određene osobe ili više ljudi, koji se brinu za održanje odnosa, dakle, koji »vladaju«; b) krug sudionika toga socialnog odnosa zatvoren je zbog izključenja ili ograničenja suradnje trećih osoba; c) taj se odnos nameće sudionicima bez obzira na to, jesu li mu dragovoljno pristupili; d) krug je sudionika određen teritorialno; e) vlast se upotrebljava za održanje određenoga poredka; f) vlada se svrhovito, t. j. radi postizavanja stalnih ciljeva; g) vladanje biva primjenom ili prietnjom primjene fizičke sile; h) oni, koji vladaju, imaju uglavnom monopol vlasti, nikakvu drugu vlast ne trpe, osim svoje ili po njima delegirane; i) fizička sila, kojom se podržava vlast, legitimna je, t. j. ljudi je smatraju opravdanom i pokoravaju joj se, bilo što na tome imaju interesa, bilo iz navike, bilo što je smatraju obvezatnom.

Takva pojava nameće pitanje: zašto ljudi žive pod državnom vlašću i treba li da tako žive? Kakva je priroda ljudskih odnosa, koji su proizveli državno ustrojstvo? Je li d. proizvod pojedinca ili zajednice, služi li dobru individuuma ili potrebama družtva?

B. POVIESTNI RAZVITAK IDEJA O OPRAVDANJU D-E. INDIVIDUALIZAM I UNIVERZALIZAM. Priče i predaje prikazuju, kako su d-e nastale činom božanstava ili mitologijskih junaka. Tek se grčki duh, odvojivši mišljenje od vjerovanja, obratio pitanju d-e racionalno i stvorio prve teorije o d-i. Sofisti vide u d-i čist odnos pojedinačnih sila. Naprotiv Platon i Aristotel nalaze njezino podrietlo u etičkom i socialnom značaju ljudske zajednice, dakle u družtvu. Po njima je d. utemeljena u samoj suštini zajednice, a nije stvorena sviestnim činom ljudi, ona izvire iz družtva, a ne iz individualne volje pojedinaca. D. obuhvata pojedinca podpuno i razvija sve njegove sposobnosti za izgradnju zajednice (Platon), ona služi sigurnosti i sreći pojedinaca, koja je van individualnih želja i objektivna, te je čovjek iznalazi razumom (Aristotel). Uzporedo s helenizmom i stvaranjem goleme Aleksandrove i rimske države mienja se shvaćanje odnosa između pojedinca i d-e. Prastara polis nije više matica i roditeljica pojedinaca; ta ljudi su sami stvorili neizmjerno veće državne tvorevine. Dakle: ljudi su stvorili d-u uobće. Oni su je stvorili sporazumom, vele epikurejci, ugovorom u svrhu uzajamne zaštite (začetak teorije ugovora). Ali ni ljudi nisu slobodni i neograničeni tvorci d-e, i oni i d. stoje pod prirodnim pravom, zakonom kozmosa, koji, po nauci stoika, vlada izravno nad ljudima kao pojedincima, a ne kao državljanima, i kome se moraju pokoriti i državni zakoni (začetak nauke o prirodnom pravu). Slično, tek jačim vjerskim zanosom, gleda mlado kršćanstvo u carstvo Božje, u kome svi ljudi kao Božja stvorenja i dionici Božje milosti uživaju jednak položaj, bez obzira na ljudske tvorevine, d-e i državne zakone. Tako se završio razvoj antiknog mišljenja. Na početku je pojedinac nikao iz zajednice, njegova vriednost izvire iz d-e, koja tek čini građanina čovjekom u etičko-socialnom smislu. Na koncu ima pojedinac vriednost izravno (ma da i sad ne samostalno), u njem se ostvaruje univerzalni filozofijski, odnosno religijski poredak, a d. je tek toliko opravdana, koliko podupire puno ostvarenje toga poredka u njegovu nosiocu, pojedincu.

Svi ti elementi antike razvijaju se u toku srednjeg i novog vieka. Dok su prvi kršćani slabo marili za državnu vlast očekujući carstvo onog svieta po sudnjem danu, kasnija crkva (sv. Augustin, papa Bonifacije VIII., sv. Toma Akvinski) tako rekavši podržavljuje carstvo Božje na zemlji. Predstavnici su toga carstva, papa i crkva, kao organi Božje države (civitas Dei) nadređeni državnim vladarima (borba između crkve i carstva, Grgur VII., krunitba kralja Zvonimira). No u krilu same crkve nastala je i opozicija tome shvaćanju, koja je ograničila pojam i svrhu d-e na nezavisno područje svjetovne vlasti (Marsilije Padovanski, Vilim Occam). Na pragu novog vieka iztiče Macchiavelli najoštrije prirodno podrietlo d-e, njezinu nuždnost i nezavisnost njezinih političkih ciljeva od zasada individualne etike. Uzporedo s političkom borbom vladara protiv univerzalnih tvorevina crkve i carstva ide i razvitak državne ideje. D. postaje nezavisnom izvana (konkretno od crkve, carstva, drugih d-a), a najvišom vlašću prema unutrašnjim silama (t. j. prema feudalnom plemstvu i autonomnim staležima) — ona teži k suverenosti. Suverenost je njezina najprije oličena u vladaru (Bodin, Hobbes), no protiv toga iztiče se ubrzo suverenost naroda, i to najprije u obliku prava odpora protiv protupravne vladarske sile (monarhomasi, Althusius) pa u pravu na slobodu vjere i savjesti (reformacija, kalvinizam, uobće opozicione crkve, dok su u manjini). D. kao prirodna i objektivna nužda postaje, dakle, opravdanjem različnih političkih sila. Svi nosioci vlasti — crkva, car, zemaljski vladar, podanici, vjernici, narod — prisvajaju sebi dostojanstvo i etičku vriednost d-e kao njezini predstavnici. Ali zašto i na osnovu čega? Što se to ostvaruje u ime države? Odgovori na to pitanje kreću se između individualizma i univerzalizma.

Individualizam polazi od pojedinca: sigurnost, sreća i sloboda ljudi imale bi biti cilj državne organizacije. Prinuda, što je d. vrši, opravdana je pristankom pojedinca, dakle ugovorom. Ta prinuda ima služiti osiguranju osnovnih probitaka i prava pojedinca te ih ne smije ograničavati. No pojmovi kao »ugovor«, »temeljna prava« ne mogu postojati sami o sebi. Oni predpostavljaju neki idealni poredak, više načelo, koje ih je rodilo i koje im daje snagu određujući, da ugovore treba izvršivati i prava poštivati. To je načelo višega prava, koje stoji nad d-om i nad pojedincem (stoici), koje je Božansko (sv. Augustin, sv. Grgur, sv. Toma Akvinski, Suarez) ili prirodno (Aristotel, Gaj, Ulpijan, Grotius, Althusius, Hobbes, Locke). Vriednost pojedinca, ono dostojanstvo, koje d. mora respektirati, može se izvesti jedino iz nadindividualnog, prirodnopravnog temelja. Taj je: nagon za održanjem (Pufendorf, Hobbes), sreća što većega broja ljudi (Wolf, policijska država 18. st., Bentham), etička nužda (Kant). U svakom slučaju imaju sreća, sloboda, vriednost pojedinca biti zaštićene zato, što su sadržane u nekom višem redu, jer se njima ostvaruje i taj viši red, i jer su baš one putokaz za njegovo ostvarenje. U pojedinim se razdobljima viši red utjelovljuje u obćem umu, carstvu Božjem, osobi vladara, pa u narodu kao nosiocu zajednice. Narod ima upravljati sam sobom putem zakonodavstva, i njegova volja — zakon — veže i vladara (Locke). Vlast treba biti podieljena, da bi se njezini nosioci uzajamno nadzirali i time osigurali družtveni sklad i slobodu pojedinaca (Montesquieu, → dioba vlasti). Narod je zajednica slobodnih pojedinaca, i zato organizacija te zajednice — država — postaje izvorom svake vlasti, jer je ona izvor svake vriednosti. Volja zajednice jača je od samoga zbroja volja pojedinaca (volonté générale, Rousseau). Prava je sloboda pojedinaca u tome, da se oni sviestno pokoravaju zakonima zajednice (Kant, uobće njemačka filozofija). Produbljenjem individualizma došli smo do zajednice. Ljudska misao, želeći opravdati zajednicu s gledišta pojedinca, morala je protumačiti pojedinca zajednicom. I od takvog individualizma do kolektivizma samo je jedan korak. Kad Hegel uči, da je d. neposredna metafizička stvarnost, sviestni izraz objektivnog duha, čuvar stalnoga obćeg interesa i nosilac samostalnog morala (nezavisna i različita od individualnog interesa i morala) — pa ako začas »državu« u tom smislu izjednačimo sa »zajednicom« — vidjet ćemo, da smo se vratili od stoičke nauke k Platonu, i da se individualizam razvio do univerzalističkog gledišta, da samo po zajednici pojedinac postaje duhovna i etička ličnost, a njegov život vriedan življenja.

Bitno je kod Hegelova univerzalizma, što je poistovjetio d-u sa zajednicom. Time je d. primila svu etičku snagu, ali i svu odgovornost, koja izvire iz višega reda. D. smije činiti sve, ali mora to činiti u smislu svojih zakona, t. j. zajedničkog, objektivnog duha. Koji su ti zakoni? Romantična i historička škola 19. st. (de Maistre, Lamennais, Müller, Haller, Savigny) iztiču tradicionalnu i konzervativnu stranu d-e. Oni su protivnici ideja slobode i jednakosti, jer d. i nije stvorena od pojedinaca ni za pojedince, već je nastala po prirodnim zakonima, navikama, predajama, a napose po vlasti jačega. Jači treba da vlada, ali ima dužnost da bude pravedan i dobar. Državno ustrojstvo, pravo uobće, nastaje po zakonima narodnoga duha kao i jezik, književnost, običaji. D. je organizam, u kome su pojedinci obuhvaćeni i podvrgnuti redu cjeline, upravo kao stanice u ljudskom tielu (Schäffle, Lilienfeld, Gierkeova organska teorija prava). Štoviše, d. i nije drugo no organizacija sile, vlada osvajačke manjine nad podjarmljenim tuđim plemenima (Gumplowitcz, v. str. 324), u kojoj pored svih ustanova zajedničkog reda ostaje uviek dvojstvo vladara i podanika. D. je tvorevina klasne borbe, u kojoj ekonomski povlašteni pomoću pravnoga poredka čuvaju svoju prevlast i održavaju stanje, u kome i sve promjene stalno jačaju njihov položaj. Ali takva d., ako je i morala postati, nije dobra, protiv nje se valja boriti i po potrebi je uništiti. Ako je d. oružje klasnog nasilja, treba stvoriti družtvo bez klasa, dakle bez d-e. D. će međutim poslužiti za prelazno vrieme, dok se ne postigne konačni cilj; ona će biti upotrebljena da proizvede bezdržavno stanje, kao što i politička elita stranke ima postepeno ostvariti družtvo jednakih ljudi bez vladalačke klase pa time likvidirati i samu sebe (Marx). Međutim, protiv shvaćanja d-e kao tvorevine odieljenih interesnih skupina postavlja se drugo gledište. Poriče se, da je d. nastala izključivo iz sukoba družtvenih skupina, a sve da je tako i nastala, moguće je i potrebno tu jednom stvorenu državnu organizaciju upotriebiti kao oruđe za izglađivanje sukoba i uklanjanje njihovih uzroka. Iznad sukoba mora biti nešto, što veže protivne sile, nešto, na čemu se osniva konzervativna, organska, razvojna sila d-e, a to je nacija. Nacija, bilo kao krvna, plemenska zajednica, bilo kao duhovno i kulturno jedinstvo sviesti i volje, to je ona velika jedinica, koja oživotvorenjem u d-i daje ovoj vriednost i silu, opravdava vlast i postaje vrhovni zakon pojedinaca. Klasične formule univerzalizma svršavaju se s nacijom, dok je individualizam zastao kod građanina. D. je opravdana, ako služi životu naroda, svaki narod treba da ima svoju d-u. »Svaki narod, koji drži, da po jeziku, po plemenu, po životu spada zajedno, — hoće da bude slobodan i da ima svoju d-u i u njoj svoju vladu« (A. Radić).

Kao što se međutim individualizam, nastojeći proniknuti u odnos pojedinca i zajednice, dovinuo do samostalne vriednosti družtva, tako se i atomizam višega stupnja, onaj narodnih d-a, nuždno razvija u pravcu izgradnje međudržavnih odnosa. Zajednica politički suverenih i gospodarski autarkičnih d-a ne postoji kao ni zajednica izoliranih individuuma. Da bi se uobće shvatio odnos između d-a, valja polaziti od družtva širega od d-e. Kao što su antikne i sredovječne metafizičko-vjerske teorije izvele vriednost čovjeka iz naddržavnog reda, izvode pozitivističke i sociologijske teorije iz takova reda i vriednost d-e. Po njima sve vriednosti, kao moral, pravo, solidarnost, izviru iz empirički obstojne zajednice; van zajednice nema ni prava ni morala, i svatko je stranac i neprijatelj (Nietzsche). Po tome može o pravu i opravdanju biti govora samo unutar zajednice, zbog čega i ideja opravdanja d-e sliedi socioložko-historički razvoj ljudskih zajednica. Plemenska d. i polis izraz su odnosa praktično odvojenih skupina, one su opravdane, ako služe životnim probitcima tih skupina. Ideje o višem redu nastale su, kad je šareno iverje plemena, gradskih naselja i dotad izoliranih državnih tvorevina stupilo u trajne političke, gospodarske i kulturne veze i time stvorilo širu zajednicu sa zajedničkim potrebama. To se u poviesti Zapada dogodilo napose u dva navrata: u doba Aleksandra Velikoga i nasljednika njegove ideje, Rimljana, te u doba sredovječne zapadnoevropske hierokracije. Nakon međudržavnog individualizma i anarhizma, koji je zavladao od početka novog vieka, stvaraju razvitak tehnike, prometa i gospodarskih odnosa novu zajednicu, koja sve teže podnosi atomizam odvojenih d-a. Ma da se ovo zbivanje očituje dosada pretežno na području praktične politike i nije još našlo konačan znanstveni izraz, ipak je tok događaja jasan. D., pa ni narodna, ne može se više opravdati individualistički, sama iz sebe, nego tek iz šire zajednice, koja stvara pravo, kriterij za opravdanje. D. će dakle biti opravdana, ako služi životnim potrebama one više zajednice. Da li će to ona učiniti proširenjem preko granica pojedinih naroda u oblike složene d-e ili pak izgradnjom čvrstog sustava međudržavnih odnosa, da li će se odnosi zajednice razvijati pretežno u državnim ili međudržavnim oblicima i u kojem dielu — to je upravo politički problem, što ga ima riešiti sutrašnjica.

Opreka između individualizma i univerzalizma može se svesti na to, da ima pojava na različitim stupnjevima integracije. Postoje individuumi, ali postoje i socialni odnosi, kao što postoje atomi, molekuli, stanice, organizmi, planetarni, sunčani i međuzvjezdani sustavi. Svaka ta skupina pojava ima svoju prirodu i ravna se po svojim zakonima. Pogrješno je tumačiti pojave socialne skupine izključivo iz prirode individuuma, i u tome je nedostatak individualizma. No jednako bi bilo pogrješno gubiti iz vida, pred realnošću družtva, realnost pojedinaca ili užih družtvenih skupina. Ako je družtvo, po poredbi iz kemije, spoj sa specifičnim osobinama, a ne tek puki zbroj svojih sastavnih dielova (Ward), postoje ipak i pojedinci sa svojim osobinama, o kojima je zavisna i sama zajednica. Priroda i potrebe individuuma ili užih skupina, iz kojih je sastavljena zajednica, ostat će uviek činiocem pobude, uz pobude iz socialnog ili šireg socialnog područja. »U družtvu je naime, uzprkos svim protivnim teorijama, pojedinac glavni stvaralac, pa ako on nema mogućnosti da se uzdigne nad svoju okolicu ili drugoga višega od sebe, ne stvara ništa« (A. Radić). D. je opravdana samo kao socialna pojava, ali ona je sastavljena od pojedinaca, skupina i naroda sa zasebnim biologijskim i psihologijskim potrebama. Njihovo suzbijanje vodi uništenju samog substrata zajednice; naprotiv, njihovo usklađivanje u d-i s potrebama zajednice, a na korist i dielova i cjeline, opravdava d-u.

C. OPRAVDANJE I SVRHA. 1. Kauzalitet i teleologija. Sociologija i pravna znanost izpituju d-u, kakva jest ili kakva može biti; politika se bavi d-om, kakva treba da bude. Da nešto treba da bude, znači, u najširem smislu, da je ono nekome svrha. Zbivanje, koje gledamo izvana, ukazuje nam se kao niz uzroka i posljedica, no gledamo li ga iznutra, iz duševnog doživljavanja subjekta, može nam se ukazati kao čin volje, ostvarenje svrhe. »Kauza«, uzrok, objektivna je, jednaka za svakoga promatrača; naprotiv »telos«, svrha, ovisi o sviesti, u kojoj se pojavljuje. Svrha može biti toliko, koliko ima subjekata i mogućnosti izbora. Stoga će rezultat izpitivanja po svrhama biti subjektivan. Dok se može, u načelu, odrediti bezuvjetno, što jest, moguće je odrediti samo uvjetno, hipotetski, što treba da bude: naime uz predpostavku neke svrhe.

2. Nauka o državnim svrhama. Državna znanost često razlikuje nauku o opravdanju d-e od nauke o državnim svrhama; prva bi se imala baviti razlogom obstojnosti, a druga svrhama djelovanja d-e. Pri tome se često predpostavljalo, da d. ima neke određene svrhe, koje su za nju bitne, i izpunjavanje kojih tek stvara specifični državni značaj. Takva je nauka danas obćenito napuštena, jer je jasno da d kao socialna pojava može služiti najrazličitijim svrhama i da im je u poviesti i služila. Stoga se d. nikako ne može odrediti po svrhama, već jedino po sredstvima, što ih upotrebljava. Ne što, već kako radi — značajno je za d-u. Ona je organizacija vlasti, zajednica, u kojoj se ostvarenje svrha provodi po potrebi fizičkom silom, i ona ostaje takvom, bilo koje svrhe ostvarivala. Stoga su odbačene i pojedine nauke po kojima bi bila za d-u značajna i bitna svrha: a) limitativna ili ekspanzivna, što znači, da se državna vlast ima po svojoj prirodi bilo što više ograničavati, bilo naprotiv proširiti na što veći krug ljudske djelatnosti; b) pravna, t. j. upravljena na stvaranje i primjenu prinudnih propisa o ponašanju; c) kulturna, u smislu unapređivanja zdravlja, odgoja i privrede građana; d) upravljena na povećanje državne sile, napose vojničke i političke, e) upravljena na utvrđenje slobode građana. Svaka se od tih svrha može doista ostvarivati u konkretnoj d-i, a često i više njih ili sve zajedno; no ne može se tvrditi da njihovo ostvarivanje čini bit d-e, d. naprotiv ostaje takvom, i kad se upotrebljava za protivne svrhe. Kako su pak svrhe subjektivne i relativne, smatrat će netko, da d. ima ostvarivati jednu svrhu a drugi protivnu, na pr. sada ograničavanje, a sada proširivanje vlasti; ili obrnuto, netko će odricati d-i opravdanost u ime načela individualne slobode, koja ne trpi vlasti, dok će je drugi opravdavati upravo zato, što ona po svojoj imanentnoj svrsi navodno osigurava slobodu. Liberalna politička doktrina polagat će važnost na postignuće slobode, ali može u isto ime tražiti i što jaču izgradnju vojničke sile; kolektivistička doktrina može u potonjem pravcu biti podpuno suglasna, ali se opet slagati s policijskim absolutizmom u pravcu, da nadzire narodno prosvjećivanje i da intervenira na privrednom, zdravstvenom, kulturnom području. Svi politički pravci mogu biti složni u želji, da se organizacija vlasti izgradi što više u obliku obćih, unapried postavljenih propisa, a svaki pojedini može se iz posebnih razloga tome i protiviti tražeći nevezanost državnih organa kod donošenja odluka. Svi ti pravci mogu biti opravdani sa svoje političke polazne točke, ali ne mogu biti opravdani pozivom na bit i prirodu d-e, jer je jasno, da ista d. sama po sebi može poslužiti i protivnim političkim ciljevima. Pogrješna je dakle nauka o državnim svrhama, koja takve svrhe izvodi iz prirode d-e, kakva jest. Naprotiv, podpuno je opravdano i potrebno izpitivati konkretnu d-u u pravcu, kakva treba da bude, pri čemu će služiti kao kriterij s jedne strane konkretni poviestni, zemljopisni, narodnostni, gospodarski i ostali položaj odnosne d-e, a s druge strane političko stajalište onoga, koji postavlja pitanje.

3. Nauka o opravdanju d-e. Kad je već nemoguće postaviti objektivno mjerilo za konkretne državne svrhe, znanost nastoji postaviti takvo mjerilo barem za opravdanje d-e uobće. To se opravdanje smatra političkom i etičkom potrebom, jer je d. u tolikoj mjeri obuhvatila život čovjeka i nametnula mu takva ograničenja, da mu se ne može uzkratiti pravo pitanja, treba li takvo stanje uobće postojati. (Renan: le plebiscite de tous les jours — svakodnevni plebiscit, koji se vrši stavom pojedinca prema d-i).

Pitanje se opravdanja postavlja za d-u obćenito, t. j. za specifičnu pojavu organizacije vlasti, bez obzira na njena konkretna historijska utjelovljenja. Pita se dakle: treba li uobće postojati organizacija vlasti, je li ona opravdana? I odgovori mogu, dakako, biti dvojaki: načelno niečni ili potvrdni.

Ima, doduše, pravaca u državnoj znanosti, koji, ne upuštajući se u odgovor na to pitanje, uobće izključuju pitanje opravdanosti d-e iz te znanosti. To su pravni pozitivizam i normativizam (→ pravo), koji uče, da se pravna znanost ima baviti izključivo sadržajem datih (pozitivnih) pravnih propisa, dakle i propisa o državnom pravu, a da na nju ne spada iztraživanje, zašto i čemu ti propisi, što da je naprotiv stvar sociologije i politike. Kako se vidi, tu je samo pitanje o znanstvenoj nadležnosti za problem opravdanja d-e. Na samo ovo posljednje pitanje odgovaraju pak: načelno niečno anarhizam (v.), načelno potvrdno liberalna, konzervativna i državno-socialistička doktrina.

Liberalizam (v.), kao donekle već i kolektivistički anarhizam, priznaje d-u ili je barem ne nieče, ali je želi ograničiti. Ne smatrajući čovjeka po prirodi »dobrim«, socialno pozitivnim, već naprotiv takvim, da je upotreba sile neminovna, liberalizam drži i d-u potrebnom, kao što je potreban »noćni stražar«. Zato drži, da se ona mora ograničavati samo na najuže područje, na čuvanje vitalnih dobara državljana, praktično na vojničku obranu izvana i na osiguranje života i imovine iznutra prepuštajući inače sve slobodnom, vandržavnom, družtvenom razvitku. Ovdje se ipak pojavljuje anarhistička predpostavka nekog iskonskoga prirodnoga poredka (ordre naturel), po sebi savršenoga i skladnoga, koji se poremećuje ljudskom intervencijom (Rousseau: sve je dobro, kad izlazi iz ruku stvoritelja, sve se kvari u rukama čovjeka). Zato je, dakle, državna intervencija uglavnom dopuštena samo negativno, kod uklanjanja opasnosti, ne pozitivno, kod kulturnog i privrednog rada, koji treba ostaviti slobodnoj pobudi građana. Glavno je sloboda, a ako se građani moraju vezati i koliko, treba da to čine slobodno, autonomno, vladajući sami sobom, dakle demokratski.

Protivno tome konzervativna teorija polazi od družtvene cjeline i uzto, većinom, od poviestno datih odnosa sila i družtvenih uređenja. Za nju pojedinac i njegova sloboda načelno ne znače mnogo, i vlada treba da je u rukama ne svih, nego najboljih, što često vodi do autokratskih ili aristokratskih težnja. Ali i tu treba iztaći, da individualističko shvaćanje družtva nije nuždno vezano uz demokratske i liberalne zahtjeve, kao ni s druge strane univerzalističko shvaćanje uz etatističke ili totalitarne težnje, već su naprotiv sve kombinacije moguće te u političkoj poviesti i ostvarene.

Državni socializam (→ socializam) polazi također od univerzalističkih predpostavaka i slaže se s konzervatizmom u pobijanju liberalnog individualizma. Od konzervatizma ga naprotiv dieli socialistički ideal jednakosti građana — individualističko nasljedstvo! — te podržavljenja proizvodnje i upravljanja potrošnje. Sredstvo za postizavanje tih ciljeva ima biti d., koju stoga smatra potrebnom, za razliku od anarhističkog socializma.

Koliko je međutim stav u pitanju opravdanja d-e obćenito ovisan o subjektivnim momentima, vidi se baš po liberalizmu i socializmu na različnim stupnjevima političkog razvoja: taj stav ide od negacije do podpune afirmacije. Dok građanstvo osjeća, da je državna vlast u rukama vladara i plemstva, smatra je »nuždnim zlom«, ali taj se osjećaj mienja, čim ono samo preuzme vlast. Sada se javlja veće razumievanje i afirmacija d-e, njezino se ustrojstvo sve više upotrebljava u različne svrhe, liberalizam ima težnju da se razvije prema državnom socializmu. Naprotiv, socializam je u svojim početcima strogo anarhističan, u ime slobode odbija svaku vlast, jer je svaka vlast bila strana onim redovima, koje je socializam uglavnom politički zastupao. No kad se pokazuje, da ti redovi mogu sami preuzeti vlast i upotriebiti je u svoju korist, d. se više ne odbacuje, već postaje naprotiv pozitivnim političkim sredstvom u svim socialističkim sustavima, od diktature proletariata do državnog socializma.

Iz elemenata univerzalizma, nacionalizma i socializma sastoje se fašizam (v.) i nacionalni socializam (v.).

Teorije, koje načelno potvrđuju opravdanost d-e, podielio je Jellinek u pet skupina prema vrsti iznesenih razloga opravdanja. To su razlozi religiozni, fizički, pravni, etički i psihologijski.

a) Religiozno-teologijsko ili uobće metafizičko opravdanje d-e polazi od vjere ili metafizičke spekulacije. Time je data najveća subjektivna absolutnost, no istodobno i najveća objektivna relativnost tog opravdanja, koje stoji i pada sa samim predpostavljenim uvjerenjem. Obćenito se pitanje opravdanja d-e ne rješava, već samo odlaže time, što se unosi u širi kompleks nekoga vjerskog ili metafizičkog sustava. I u državnoj se znanosti pokazala potreba imanentne spoznaje, dakle upoznavanja d-e kao pojave bez regresa na vandržavne predpostavke. Ta se potreba naročito pojavila nakon englezkih vjerskih ratova kao izraz jake političke volje i ujedno jake vjere, koja ne podnosi, što se sve stranke jednako pozivaju na božansko opravdanje; ona dakle ne izvire »iz neprijateljstva prema vjeri, već iz političkog instinkta«.

b) Teorija fizičke sile kao materialistička opreka teologijskim teorijama naprosto ustanovljuje činjenicu, da su neki jači, a drugi slabiji. Međutim, sama ta činjenica nije po sebi nikakvo opravdanje, te su se baš na nju pozivali i oni, koji nieču opravdanost d-e. Štoviše, kad bi se nuždnost d-e svela na to, da jači vladaju, jer su jači, moralo bi to poticati politički slabije, da se bilo kojim načinom domognu vlasti, i posljedica bi bila ne stalnost d-e, već stalnost borbe svakoga protiv svakoga ili »permanentna revolucija« (Jellinek). No ipak je i ta teorija dala svoj prinos spoznaji d-e ukazavši na sociologijsku pojavu vlasti.

c) Pravne teorije svode d-u na neke izgrađene pravne oblike. D. bi po tome bila opravdana toliko, koliko i ti oblici. Navodi se obično patriarhalna i patrimonialna teorija te teorija ugovora. Zapravo se tu radi o sasvim različitim pogledima, koje treba promatrati odvojeno.

Po patriarhalnoj teoriji d. je proširenje obitelji; njezino je uređenje u suštini obiteljskopravno, dok je po patrimonialnoj teoriji d. organizacija za čuvanje imovine, upravo vlastničtva, pa i sama vlastničtvo vladara. D. bi, dakle, bila nuždna, koliko su po prirodi potrebne i opravdane ustanove obitelji i vlastničtva. Odmah je jasno, da su te teorije tek izraz konkretnih prilika. Niti je svaka d. nastala iz obiteljskog ili plemenskog sustava, niti ostvaruje takav sustav, niti je imovina, vlastničtvo glavni sadržaj državne djelatnosti. Štoviše, u novije doba neke velike državne organizacije ograničavaju obiteljske i imovinske odnose, a da im se zato ne odriče značaj državnosti. Taj prigovor vriedi kako protiv pristaša teorije o opravdanju d-e kao patriarhalne ili patrimonialne ustanove, tako i protiv onih, koji baš zato poriču d-i vriednost i opravdanje, jer da je navodno u njezinoj biti, da na štetu družtva podržava obitelj i vlasničtvo. Sigurno je, da obje teorije izpravno prikazuju bit mnoge historijske državne tvorevine, ali za ocjenu same pojave d-e obćenito mogu se tek ograničeno upotrebljavati.

Znatno dublje sežu teorije ugovora (→ družtveni ugovor) i priznanja. One izvode opravdanost državne sile iz ugovora ili barem suglasnosti, pristanka pojedinaca (consensus expressus vel tacitus). Time se, dakako, ne tvrdi, da su d-e historijski nastale aktom sporazuma. Najveći predstavnici te teorije (Hobbes, Rousseau i Kant) nisu je nikako upotrebljavali za tumačenje historijskog postanka d-e, već kao čisto opravdanje: d. je prihvatljiva i nuždna, jer se pojedinac podvrgao njezinoj sili svojom voljom. Kako je pak očito, da golem broj ljudi uobće nema svoga stava prema d-i, a najmanje da bi bio pristao na nju nekim ugovorom, zatim da isti ljudi mogu izmieniti svoj stav i odbacivati d-u, koju su dotada prihvaćali — njihov se odnos prema d-i osniva na obvezi iz jednom izjavljenog pristanka njih samih, većine njih, njihovih pređa ili bilo kojih njihovih predstavnika. U tom i jest smisao ugovora: da se naime volja pojedinca suglasila s voljom drugih i stvorila sporazum, od koga se ne može više jednostrano odustati.

Dvie su odlučne predpostavke sadržane u gornjim mislima. Prvo, da d. postoji zbog pojedinaca, da je opravdana, samo ako je hoće pojedinci; to je individualistički momenat. Nadalje, da je pojedinac vezan svojim pristankom, da među ljudima vriedi načelo »pacta sunt servanda« — što je ugovoreno, ima se izvršiti —, i da to načelo opravdava primjenu državne sile i bez aktuelne suglasnosti pojedinaca, ako su na nju bilo kada pristali, pa i prećutno. Obvezatnost načela »pacta sunt servanda« sasvim je univerzalistički motiv, koji izvire iz odnosa i uređenja zajednice i povlači vriednost iz njezinih potreba. Tim je teorija ugovora zahvatila socialni značaj državne pojave i uočila razliku zakona, koji vladaju ponašanjem ljudi samih po sebi, i zakona, koji vladaju odnosima zajednice. To valja imati na umu kod analize i kritike ugovorne teorije. Zbog toga i nisu sasvim opravdani temeljni prigovori, koji joj se obično postavljaju, naime: a) da ona polazi od izoliranog pojedinca, dakle od fikcije, b) da s druge strane predpostavlja prirodni poredak (ordre naturel), dakle opet fikciju, c) da po svojim posljedcima ne vodi opravdanju d-e, već upravo njezinu raztvaranju, i to, kako je prvi uztvrdio Fichte, zato, što čovjek, ako je po prirodi slobodan, mora biti slobodan i u izmjeni svoje volje, kojom se možda bio podvrgao d-i. Ti prigovori gube donekle svoju snagu pred razvitkom teorije ugovora u pravcu socialnog shvatanja. Fingirani pristanak pojedinaca pretvara se zapravo u tvrdnju, da nema solidne državne tvorevine, ako bar uglavnom ne odgovara željama i potrebama pojedinaca građana, da se ne može vladati izključivo silom, da se, po poznatoj Talleyrandovoj izreci, s bajonetama može svašta započeti, samo ne na njima sjedjeti. Na mjesto historijske ili sociologijske fikcije ugovora između samostalnih i slobodnih pojedinaca dolazi postulat skladnosti i solidarnosti, zahtjev, da d. mora biti onakva, kakva bi bila, kad bi se sporazumjeli njezini građani. Dalje, ordre naturel, bez kojeg se ne bi mogla shvatiti obvezatnost ugovora, postoji zaista u sociologijskom smislu, jer se pravni odnosi (makar ih moderna d. sve više monopolizira) mogu razvijati i izvan d-e i prije nje. Najbolji su primjer za to upravo međudržavni odnosi i odnosi pripadnika različitih d-a, dakle odnosi iz područja, na kome nema monopola državne vlasti: baš oni su se uviek pretežno upravljali načelom »pacta sunt servanda«. Da je pak sloboda pojedinaca kao temelj d-e u izloženom smislu daleko od raztvaranja d-e, sliedi i opet iz socialnog shvatanja obveza između slobodnih ugovarača. Upravo, što su ti odnosi socialni, što pojedinac ima uz pravo izjavljivanja volje i obvezu održavanja sporazuma — sve to slabi anarhističke sastojine teorije ugovora.

Razumljivo je stoga, da je ta teorija i danas živa i vrlo djelotvorna kako u pravnoj i državnoj znanosti, tako i u politici.

d) Etičke su teorije d-e one, koje njezinu nuždnost osnivaju na etičkim zahtjevima. Dielom se svode na metafizičke predpostavke, te utoliko vriedi za njih isto, što je već rečeno o metafizičkim teorijama opravdanja. Koliko se pak radi o etici kao znanosti o dobrom djelovanju, nema sumnje, da ona mora doprinositi spoznaji, treba li d. postojati. Isto vriedi i za:

e) Psihologijske teorije, koje traju već od Aristotela (čovjek kao ζῶον πολιτιϰόν, biće s družtvenim nagonom — kao što etičke teorije vuku korien od Platona, t. j. od »etiziranja« spoznaje u grčkoj filozofiji) i tumače postanak d-e iz psihologijskih osobina čovjeka, napose iz psihe ljudskih zajednica. Obično se iztiče, kako Aristotelov družtveni nagon doduše tumači družtvo, ali ne opravdava d-u, koja da je tek jedan od mogućih oblika družtva. To je točno, ali nas upravo i vodi do same jezgre pitanja, naime do odnosa d-e prema družtvu, ako smo družtvo jednom spoznali kao psihologijski nuždno.

Dosad navedenim skupinama teorija o opravdanju d-e mogla bi se dakle dodati:

f) Sociologijska teorija opravdanja, koja polazi od zasebne, družtvene prirode d-e i iztražuje njezinu sociologijsku pojavu s njezinim zasebnim zakonitostima. Kako smo vidjeli, sve navedene teorije vode u svom razvitku do sociologijske spoznaje d-e, što je i naravno, jer je njihov predmet, država, družtvena pojava. Iztražujući družtvene odnose i zakone moći ćemo ustanoviti, što je proizvelo družtveni oblik d-e kao specifičnog odnosa vlasti, i je li ona nuždna na višim stupnjevima društvenog života, što već danas uostalom sociologija uglavnom potvrđuje. Na osnovi toga ukazat će se d. sociologijski opravdanom bez obzira na to, jesu li ljudi dobri ili zli, sebični ili altruistični, bez obzira na konkretne svrhe ili namjere, kojima je bilo kada služila, i bez obzira na historijski nastale konkretne državne oblike.

4. Zaključak. Jesu li gornje teorije našle objektivno mjerilo za opravdanje d-e? Nisu, jer to nije ni moguće, ali su zato ipak izvršile svoj zadatak i našle znanstveno mjerilo. Potrebno je držati na umu, što nauke o opravdanju d-e i o državnim svrhama ne mogu dati, da bi se podpunije izkoristilo, što mogu dati. One su teleologijske; prikazuju dakle sredstva za postizavanje svrha, zbog čega će one bar osnovne svrhe svog sustava predpostavljati, a ne pronalaziti. Osnovne svrhe ne primamo od tih nauka, već ih u njih unosimo.

Iz abstraktnog pojma i opravdanosti d-e ne može se izvesti nikakav zaključak u pogledu njezinih konkretnih, materialnih ciljeva, dakle ni u pogledu načina vladanja, režima. Takav se zaključak može naprotiv povući samo na osnovi konkretnih svrha i mogućnosti. Državne svrhe izviru iz života: iz kulturnih, nacionalnih i socialnih potreba svake pojedine zajednice.

Iz kauzalne spoznaje d-e ne može se izvesti njezino opravdanje, postulat, da ona treba da postoji; postulat sliedi samo iz postulata, a ne iz činjenica. Zato ne može biti ni objektivnog opravdanja d-e. Kauzalnim iztraživanjem može se samo ustanoviti, iz kojih uzroka d. nastaje i do kojih posljedica vodi. Da li pak te uzroke i posljedice hoćemo, da li je d. opravdana, stoji do naše odluke. Opravdanje d-e čin je volje i stoga uviek subjektivno i relativno.

Ipak je i ta relativnost teoretska: i u njoj možemo zauzeti čvrst stav i smiriti poglede. Kriterij nam za to daje biologijski nagon za održanjem kao osnovni nagon života. Ako sociologijska teorija utvrđuje, da je d. nuždan životni oblik za družtvo, narod i pojedince, možemo to primiti kao praktično najjači razlog opravdanja d-e. Ostaje, dakako, otvoreno pitanje: treba li uobće da bude pojedinaca, naroda i družtva? Ali tu ćemo predpostavku opravdanosti d-e potvrditi s podpunom odlučnošću, makar i sviestni njezine subjektivnosti.

IV. Nauka o državnom pravu.

A. PRAVO I DRAŽAVA Sociologijskoj i političkoj teoriji d-e priključuje se i pravna teorija, koja izučava pravne propise državne organizacije. Stoga je pravna teorija d-e nauka o državnom pravu (→ niže: Nauka o d-i i državno pravo kao znanost).

Pravni se propisi obično obilježuju organiziranom prinudom. I drugi propisi, koji postoje u nekoj družtvenoj sredini (moralni, konvencionalni, običajni), vrše putem reakcije te sredine neku prinudu na pojedinca. Ali pravni bi propisi imali biti oni, za izvršenje kojih se brinu određeni ljudi ili skupine ljudi (vladari, svećenici, sudci, činovnici — organi u pravnom smislu) izvršujući u slučaju prekršaja prava određene sankcije. Prema tome je sila (u posebno organiziranom obliku) značajna za pravo (M. Weber, Kelsen, Duguit). Ali sila je značajna i za d-u kao družtvenu organizaciju, koja se po potrebi ostvaruje i fizičkom silom. Pravni propisi upravljaju životom d-e, a ona, u težnji za monopolom sile, upravlja stvaranjem i primjenom prava. Odnos prava i d-e, pitanje, da li je pravo iznad d-e ili obrnuto, jedno je od najstarijih pitanja pravne i državne znanosti.

Škola prirodnog prava, preuzevši antikne i kršćanske misli o pravnom stanju, koje je prirođeno čovjeku, stavljala je, dakako, pravo iznad d-e. Po njoj je d. podvrgnuta pravu, koje ne zavisi ni od volje pojedinca ni od družtva, već se naprotiv nameće silom svoje stvarnosti osnovane u razumu i prirodi čovjeka. Historijski se u toj predočbi krila borba protiv svevlasti vladara ili tradicijom povlaštenih skupina.

Po pozitivističkoj školi pravo je samo ono, što je d. izričito propisala (etatizam), i sve, što ona propisuje, pravo je. Tu nema ograničenja državne vlasti, koja je pravno svemoćna po zasadi kasnog rimskog prava: princeps legibus solutus. Kraj takva je stanja izreka, da je d. ipak ograničena zakonima, koje je sama stvorila (samoobvezivanje d-e — Jellinek) tek formalnog značenja, jer d., koja neograničeno stvara zakone, može ih i mienjati.

Oba su ta pravca u polaznim točkama metafizička, apriorna. Nastojanje, da se znanost svede na izkustvene osnove (kritička filozofija) u zajednici s rezultatima modernih družtvenih nauka, oživjelo je ta dva pravca u novom obliku.

Realistički, napose sociologijski pravac nalazi postanak prava kao i d-e u družtvenim odnosima, dakle u zbivanju, koje doduše nije apriorno, ali je prema državi objektivno te stoga ograničava d-u. Prielaz od stare škole prirodnog prava čini njemačka historijska škola. Ona odriče državnim organima moć stvarati zakone, koji nastaju samo u dubljinama narodnoga duha (shvaćena još uviek metafizički — Savigny, Puchta). D. je vlada jačih, što ne znači, da je ona pravna. Ona sama po sebi ne može stvarati pravo, koje se naprotiv stvara u odnosima uzajamne družtvene zavisnosti i nameće d-i kao ograničenje vršitelja vlasti (Duguit).

Normativna škola polazi, kao pozitivizam uobće, od datih, gotovih pravnih propisa, što znači praktično od državnog pravnog poredka kao činjenice, i izpituje samo sadržaj tih propisa, a ne i njihove uzroke i svrhe, ukoliko ne utječu na sadržaj (→ gore III., C 3). Ali dok naivni pozitivizam smatra pravo jednostavno zapovieđu d-e, normativizam je sviestan, da pravo nastaje iz družtvene sredine i da vriedi kao cjelina ne zato, što je zapovieđeno, već zato, što je djelotvorno, što ga družtvo i izvršuje. Štoviše, normativizam nieče i samu d-u kao činjenicu sociologijskog izkustva odvojenu od prava tvrdeći, da se šarenilo družtvenih odnosa može shvatiti kao organizacija, država, samo na osnovi propisa prava o državnom ustrojstvu. U tom je smislu d. proizvod prava, sadržana u pravu, ona je jedinstvo pravnog poredka (Kelsen).

Teorija ustanove (institucije) posreduje između tih stajališta ukazujući na složenost odnosa između d-e i prava. D. je družtvena tvorevina, ali ne jedina, koja stvara pravo, i prema tome je pravo zavisno od d-e — ali ne samo od nje — i ne stoji izključivo pod njezinom vlašću. S druge strane pravni propisi, jednom stvoreni, bilo u d-i, bilo izvan nje, postaju činjenicom, družtvo ih prihvaća i izgrađuje, pravo se »ustanovljuje« i tako se nameće kao objektivna sila družtvenoj sredini, u kojoj je nastalo, pa i samoj d-i (Hauriou).

B. DRŽAVNO PRAVO. 1. Statika i dinamika. Starija je nauka promatrala državno pravo kao skup odredaba, koje vriede u određeno vrieme, dakle statički. Novija nauka iztiče dinamički značaj prava, koje nije stanje, nego zbivanje, niz propisa, koji se neprestano obnavljaju po sebi svojstvenim zakonima. T. zv. elementi d-e (državno područje, državni narod i državna vlast) predmet su nauke o važenju državnog prava (zašto i za koga vriedi), dok sadržaj i postanak državnog prava obrađuje nauka o stvaranju prava (kako i kakvo se pravo stvara).

2. Nauka o važenju državnog prava. a) Temelj važenja (državna vlast). Čin se vlasti razlikuje od nasilnog ili samovoljnog djela time, što je izvršen u smislu propisa o vršenju djela vlasti. Neka je odredba, na pr. sudska, odluka zato, što je donesena u smislu građanskog zakona i sudskog postupnika. Druga je odredba zakon zato, što je donesena u smislu ustavnih propisa o zakonodavnom postupku. Važenje se svakog propisa, dakle njegov značaj kao djela vlasti, utemeljuje na nekom višem propisu o načinu donošenja takvog propisa. Tako dolazimo u svakom sustavu državnog prava do nekoga najvišeg propisa, na kome je utemeljena vriednost cjelokupnog sustava, a to je temeljna norma (Kelsen). To će biti propis, da ima vriediti kao pravo ono, što su odredili osnivači odnosne d-e, prvi vršitelji njezine vlasti, koji su upravo po tom vrhovnom propisu postali njezini prvi organi.

Kao značajka državne vlasti iztiče se njezina suverenost. Suverenost državne vlasti znači, da njezini propisi imaju biti nezavisni od drugih propisa, da se pravila njihova važenja imaju izvoditi iz njih samih bez pozivanja na neka viša pravila. Time se upravo pravni poredak d-e razlikuje od svih njemu podređenih pravnih poredaka nižih upravnih i samoupravnih jedinica, ustanova, družtava i t. d., jer se važenje svih tih ostalih poredaka osniva na propisima d-e. No izvođenje važnosti nekog pravnog poredka znači svedenje na temeljnu normu. I suverenost nekog sustava propisa znači stoga, da taj sustav sadržava temeljnu normu, važnost koje se ne izvodi iz više norme. »Suverenost znači, da je neki propis ili skup propisa viši od svih ostalih pravnih propisa« (Pitamic). D. je suverena, ako je njezin pravni poredak izveden iz temeljne norme, koja je postavljena u njezinu pravnom sustavu nezavisno od bilo koga drugog pravnog pravila.

Praktično će izgradnja državnog prava kao suverenoga pravnog poredka biti moguća samo kod relativno izoliranih d-a. Razvitak međudržavne zajednice stvara nov poredak međunarodnog prava, koji je nad d-ma. No čim pravno važenje državnog prava izvedemo iz propisa međunarodnog prava, pada i suverenost kao oznaka državne vlasti. Suvereno je tada samo međunarodno pravo, a d. će biti tek viši, ali ne najviši pravni poredak, pravna ustanova, koja ima vršiti vlast nad svim ostalim pravnim ustanovama svoga područja osim onih, koje stoje neposredno pod vlašću međunarodnog poredka (Pitamic).

b) Obseg važenja (državno područje i državni narod). Propisi državnog prava određuju, za koga oni vriede. Njihova vriednost može biti označena teritorialno i personalno. U svakom slučaju vriedi državno pravo za ljude, jer se sastoji od propisa, kojima se uređuju djela ljudi.

Državno pravo može označiti ljude, na koje se odnosi, po prostoru, na kome oni borave. Taj je prostor državno područje. U državnom se području imaju vršiti državni čini po odredbama prava. Ono nije geografska jedinica, već područje važenja jednoga jedinstvenoga državnoga prava (ma da su, dakako, odredbe o takvom prostornom važenju nastale na osnovu geografskih i demografskih činjenica). Valja iztaći, da je vriednost državnog prava ograničena na neko prostorno područje samo u najvećem dielu, ali ne bez izuzetka. Neka djela državne vlasti mogu po samim pravnim propisima biti izvršivana i izvan državnog područja (diplomatski akti, ratna okupacija, lađe na otvorenom moru), što znači obrnuto, da i na samom državnom području mogu biti predviđeni izuzetci od isključivog važenja vlastitih propisa. Utoliko se razlikuje državno područje u užem i u širem smislu, koje je potonje po prostoru praktički neograničeno.

Obseg važenja državnog prava može biti određen i personalno, po ljudima, bez obzira na to, borave li oni na području d-e ili van njega. Skup tako određenih ljudi čini državni narod. I državni je narod pravni pojam. On nije etnička ili kulturna jedinica, već skup ljudi određen važenjem jednoga jedinstvenog državnog prava (ma da su odredbe o takvu osobnom važenju nastale dakako na osnovu etničkih i kulturnih činjenica). Pripadnost državnom narodu (državljanstvo) uređena je vrlo različito. Ona se može steći rođenjem od državljanina, rođenjem ili duljim prebivanjem na državnom području, pozakonjenjem, posinjenjem, podjeljenjem državljanstva (naturalizacijom), opcijom na temelju međunarodnopravnih utanačenja. Može biti više kategorija članova državnog naroda s različitim obsegom prava i dužnosti na temelju razlike kasta, staleža, rase i t. d., a mogu svi državljani biti podpuno izjednačeni u smislu demokratskog postulata jednakosti. U modernoj d-i izjednačeni su državljani s nedržavljanima, koji borave na području d-e, uglavnom u imovinskim pravima, dok obično postoje razlike u pravu rada, vođenja obrta, upotrebe novca i tražbina i sl. Samo državljanima pridržana su u pravilu t. zv. politička prava, sudjelovanje kod stvaranja pravnih propisa višega stupnja (zakonodavstva), gdje takvo sudjelovanje postoji — dakle u d-i s parlamentom aktivno i pasivno izborno pravo. Pravni položaj državljanina ovisi podpuno o konkretnom pravnom poredku; zakoni ga stvaraju pa ga mogu i mienjati. Određene skupine prava državljana mogu biti jače zajamčene time, što su podieljene u obliku ustavnih propisa, što znači, da i izmjene mogu usliediti samo na način, koji je propisan za izmjenu ustava. To su t. zv. temeljna prava državljana. »Prava čovjeka i građanina« (v.) ne postoje, dakle, sama po sebi, ona su tek politički postulat, koji se ostvaruje pravno do one mjere, do koje su konkretno izražena u pravnim propisima.

3. Nauka o stvaranju državnog prava. a) Stupnjevi stvaranja. Državno se pravo stvara u stupnjevima, koji se obično označuju kao ustav, zakon, naredba i odluka. Propisu svakoga stupnja odgovara organ, koji ga donosi. Materialnom i formalnom oznakom tih stupnjeva, odnosom između propisa različitih stupnjeva (nadređenosti i podređenosti organa) i obsegom zavisnosti nižega organa od propisa višega, odnosno obsegom njegove slobodne ocjene (v.) bavi se nauka o ustavnom pravu i o diobi vlasti (→ dioba vlasti, upravno pravo, ustav).

b) Sastav organa. Oblici d-e. Nauka o sastavu organa bavi se propisima, kojima su uređeni sastav organa i način njihova djelovanja. Ona je uzto nauka o državnim oblicima ili tipovima vladanja, jer su baš sastav i djelovanje organa vlasti značajni za oblik d-e, i u njima se očituju političke težnje (→ ustav III.).

U načelu su moguća dva tipa vladanja: autokracija (v.), u kojoj se propisi stvaraju bez sudjelovanja onih, na koje se odnose, i demokracija (v.), u kojoj stvaraju propise sami oni, na koje se ti propisi odnose. U oba tipa ima prednosti i nedostataka. Prednosti su autokratskog načela tehničke, jer ono omogućuje stručno, brzo i nezavisno rješavanje, dok mu je politički nedostatak, što ne zaštićuje dovoljno potrebe cjeline od zasebnih probitaka i prohtjeva. Demokracija osigurava u načelu utjecaj širokih krugova naroda, ali pokazuje velike tehničke nedostatke u provedbi, zbog čega često stradava i samo načelo. Nijedan tip nije u stvarnosti proveden u čistom obliku, već se naprotiv sve ustanove prava kreću između obih krajnosti ostvarujući uviek do neke mjere i jednu i drugu.

Antikna podjela državnih oblika — monarhija, aristokracija, demokracija — zamienjena je u novo doba podjelom na monarhije i republike, prema tome, tko je vrhovni organ d-e.

Monarhija (v.) je absolutna, kad vladar može sam i neograničeno izdavati, mienjati i ukidati propise, te postavljati organe i upravljati njihovim postupkom u svakom stadiju i bez obzira na prijašnje obće ili posebne propise (→ apsolutizam). Ovamo ide i t. zv. despocija, koja se više puta suprotstavlja absolutnoj monarhiji kao pravno podpuno nevezana. U stvari nema pravne razlike između antiknih despocija i absolutističkih monarhija novijeg vremena; razlike su kulturno-historijske i individualne, te su poneke od jednih i drugih stvorile velika kulturna djela, zakonike (Hamurabi, Code Napoléon, obći austrijski građanski zakonik), reforme (Petar Veliki, Josip II.), a za poneke se i opet može podjednako reći, da je »njihovo načelo strah« (Montesquieu). Pravna bit absolutnog vladanja sadržana je u svakoj diktaturi, koja se povremeno ukazuje potrebnom te je čak predviđena u različnim ustavima, ali obično uz stroga vremenska i druga ograničenja, koja imaju zajamčiti uzpostavu normalnih oblika vladanja, čim minu izuzetne prilike.

Monarhija je ustavna, kad je vlast monarha ograničena bilo kojim propisima (jer su takvi propisi ustavni u materialnom smislu). U tom državnom obliku ograničen je vladar u zakonodavnoj funkciji obično suradnjom parlamenta, kojega zaključke može odobravati (sankcija) ili ima protiv njih tek pravo veta. Kralj može imati i pravo razpuštanja parlamenta. U sudskoj djelatnosti nastala su historijski prva ograničenja vladara, i postepeno su stvoreni nezavisni sudovi, koji sude samo po zakonu (u formalnom smislu). U upravi je vladar obično ograničen suradnjom vlade ili kabineta, dakle ministara, koji su, povrh ovisnosti o kralju, u parlamentarnoj d-i još i politički odgovorni parlamentu (glasovanje o povjerenju, traženje odstupa vlade). Sam je vladar neodgovoran, a za njegova djela odgovara ministar pravno (obtužba na temelju pravnih propisa pred posebnim sudovima, parlamentarnim odborima i t. d.). Uobće se uprava može vršiti samo na temelju i u smislu zakona, čim je opet osiguran utjecaj zakonodavne vlasti, dakle parlamenta. Štoviše, vlada ne može ni ubirati ni izdavati novčana sredstva prema odredbama zakona, ne može u tom pravcu, dakle, ni izvršivati zakone, ako to posebno ne odobri parlament (t. zv. proračunsko pravo). Parlamentu mogu biti pridržana i druga prava, kao na pr. odobravanje broja novaka za vojnu službu, suđenje ministrima, ako za to nije ustanovljeno posebno sudište, nadzor nad vladom i uobće nad upravom putem anketa, interpelacija (v.), rješavanja molba i predstavaka. Sve to predstavlja prodor demokratskog načela na štetu autokratskoga. Ustavna monarhija, ukoliko se sva ta ograničenja ne svode na volju samog vladara, spada prema gornjoj podjeli stvarno među republike, jer je vladar samo jedan od mnogih ljudi, koji zajedno čine vrhovne organe d-e.

Republika može biti absolutna (despotska republika, u kojoj glavar države, kabinet, parlament, različiti odbori imaju diktatorski položaj), zatim aristokratska (vlada odabranog staleža, na pr. ratnika, svećenika, nasljednog plemstva i imućnika, ili ideoložki, stranački, klasno obilježene elite) i demokratska. Demokracija može biti neposredna (takva je republika u biti absolutna) ili posredna (predstavnička), u kojoj glavni dio vrhovne državne vlasti ima pripadati izabranom tielu t. zv. narodnih predstavnika. I republika odjeljuje vlast državnoga glavara od vlasti ministara i parlamenta te je stoga organizirana slično kao i ustavna monarhija. Državni glavar u republici može imati i šira ovlaštenja negoli kralj, ali ga u pravilu bira narod izravno ili parlament, a i vrieme je njegove službe u pravilu ograničeno. Glavar vrši djela vlasti uz supodpis ministara, koji su politički odgovorni parlamentu (parlamentarna republika), ili može biti zajedno s članovima svoje vlade neodgovoran parlamentu, tako da ga politički kontrolira samo ukupnost njegovih izbornika (predsjednička republika). Posebni je tip direktorialne republike, u kojoj djelatnost državnog glavara vrši tielo od više ljudi izabrano od parlamenta, a koje nije politički odgovorno parlamentu. U republici je uviek od najvećeg značenja izborni sustav (→ izborno pravo). Osnovni je postulat posredne demokracije, da izabrani organi imaju predstavljati ukupnost svih ljudi, kojima će oni postavljati propise, i da volja tih predstavnika ima biti izraz volje samih izbornika. To je ideja reprezentacije. Različne ustanove imaju osigurati ostvarenje tog postulata, kao što su vezani mandat, pravo opoziva, zakonodavna iniciativa naroda, referendum (v.) (→ demokracija, dioba vlasti, parlamentarizam, ustav). Protivno tome javlja se u republici autokratsko načelo u oblicima predsjedničke i direktorialne vlade (autokracija uprave ublažena demokratskim, izbornim, načinom postavljanja državnog glavara), zatim t. zv. slobodnog mandata, načela, da član parlamenta ne zastupa svoje izbornike i ne može biti vezan njihovim uputama, već da je sastavni dio organa d-e i zastupnik obćih državnih probitaka (autokracija zakonodavstva). Dalje se javlja to načelo u sustavu dvaju domova, kada se narodno predstavničtvo sastavlja dvojako: jedan dom obično izborom na temelju obćeg i jednakog prava glasa kao zastupnik ukupnosti državljana, a drugi bilo imenovanjem po državnom glavaru, bilo izborom na temelju vršenja nekih služba i časti ili veće starosti, po većim izbornim područjima, narodnim, vjerskim, staležkim ili područnim jedinicama, kao zastupnik posebnih interesnih skupina.

S drugoga gledišta možemo od parlamentarne d-e razlikovati korporativnu d-u, bila ona monarhija ili republika. U njoj se skupine državljana slažu po staležima, i staležka predstavničtva postaju organima d-e. Stariji je oblik nekadanja staležka ili feudalna monarhija (→ feudalizam), u kojoj je sama pripadnost staležima bila nasljedna, i u kojoj su samo izabrani staleži vršili vlast (autokratsko načelo). U modernoj je korporativnoj d-i pristup staležima (zapravo zvanjima) slobodan, a ide se za tim, da što veći broj državljana, teoretski čak njihova ukupnost, sudjeluje u vršenju vlasti (demokratsko načelo), ali sve to preko staležkih organizacija i zastupajući svoje odvojene interese, koji se imaju uskladiti u državnim organima složenim od različitih staležkih skupina.

Najnovije je vrieme donielo bujan razvitak državnih oblika, sastavljenih od kombinacija izloženih načela, koji su još u toku izgradnje i većinom toliko osebujni, da ne pristaju u dosada izrađene sheme, već predstavljaju posebne tipove (Britanska zajednica naroda, fašizam, narodni socializam, Savez sovjetskih socialističkih republika).

I na nižem se stupnju državne organizacije opaža sukob načela, koji ima posljedica sve do najviših organa. Za oblik je d-e značajna već sama razlika između sudske i upravne organizacije (→ dioba vlasti). Demokratskom se načelu uobće protivi načelo diobe vlasti (Rousseau protiv Montesquieua), jer svaka dioba znači utvrđivanje posebnoga i ograničenoga protiv obćega i zajedničkoga. Dok je međutim uprava u rukama autokratske vlasti kraljeve ili neodgovorne vlade, tražit će demokratsko načelo takvo ustrojstvo sudova, po kome oni stoje izključivo pod zakonom (dakle pod odredbama narodnog predstavničtva), a nezavisni su od odluka ma kojih upravno nadređenih vlasti te se čak ne moraju pokoravati ni naredbama, ako se protive zakonima — pri čemu još suviše sami sudovi izpituju zakonitost naredaba. Isto će načelo tražiti i sudsku kontrolu upravnih odluka ili upravno sudovanje (v.). Dalje će tražiti što veću vezanost upravnih organa i suženje slobodnog diela njihove djelatnosti, a to se obično izražava oprekom između policijske i pravne d-e. U policijskoj se d-i tipa prosvietljenog absolutizma ograničavaju zakoni velikim dielom na određivanje nadležnosti upravnih organa prepuštajući ovima, da sami slobodno stvaraju sadržaj svojih odredaba. T. zv. pravna d. ide za tim, da i sadržaj upravnih odluka unapried veže zakonima. »Pravna d.« označuje, dakle, u tom smislu tek relativno veći udio vezanog od slobodnog sadržaja upravnih odluka. U novije se vrieme opaža razvoj, koji u tom pogledu približava sudsku i upravnu djelatnost: upravi se nameće sve stroža vezanost (→ détournement de pouvoir), a sudcima se daje veća sloboda.

Autokratsko se načelo očituje u upravi time, što su pojedini organi podvrgnuti svojoj nadređenoj oblasti i vezani prvenstveno na njezine upute. Oba načela dolaze do izražaja kod sastava organa prema tome, jesu li oni ustrojeni kolegialno (vieća, sjednice) ili monokratski (pojedinačno), jesu li izabrani ili imenovani, jesu li laički i počastni (sudjelovanje širih skupina u svojstvu obranika, porotnika, prisjednika, članova kotarskih ili obćinskih vieća i odbora i t. d.) ili stručni i činovnici po zvanju. Ovamo ide i opreka parlamentarne i predsjedničke vlade, ukoliko se radi o organizaciji vrhovne upravne oblasti. Ustavno sudovanje (→ dioba vlasti, ustav) — kao i pravo sudova da izpituju ustavnost zakona — ograničava također svemoć zakonodavnih organa i utoliko se protivi demokratskom načelu, kojemu opet daje izražaja time, što ide za osiguranjem volje ustavotvorca i prieči, da se ista mienja na drugi način, nego što je — uz osiguranje solidne većine — u ustavu utvrđeno. Isto se načelo očituje u oblicima upravne decentralizacije i samouprave.

Čisto demokratsko načelo, spojeno s idejom reprezentacije, zahtieva svemoć narodnog predstavničtva, kojemu stoga daje ne samo zakonodavnu vlast, nego i što jači nadzor nad upravom, dok sudove veže zakonom. To će biti tip zakonodavne d-e. D. upravnog tipa daje relativno veći krug poslova u nadležnost upravnim oblastima. Kako je upravni tip po nekim obilježjima bliz autokratskom načelu, služit će se njime napose autoritativna d., koja se međutim ne zadovoljava time, što veže rad organa putem propisa, već upravlja i njegovim slobodnim radom obuhvativši same organe moćnom, jedinstvenom i izključivom stranačko-političkom organizacijom. Takva je d. totalna, jer vlada područjima života, koja se mogu uređivati obćim propisima, putem organa, koji stvaraju i primjenjuju ustav i zakone, a područjem, koje se mora prepuštati slobodnoj odluci i konkretnoj ocjeni, preko organa, koji donose te odluke. U takvom je poredku i cjelokupni pravni sustav od sporedne važnosti, on postaje čisto oruđe političke organizacije. Nasuprot tome stoje tradicionalne države sudskog tipa, koje se oslanjaju također na nešto, što je iznad sustava stvaranja pravnih propisa, naime na historijsko i običajno utvrđeno pravno gledanje. Tome se gledanju podvrgavaju sve državne djelatnosti, a sudovi, koji mu daju izražaja, stoje iznad državnog glavara, vlade i narodnog predstavničtva i imaju nadzor ne samo nad ustavnošću zakona, već i nad suglasnošću zakona i ustava s temeljnim pravnim pogledima.

4. Prostorna razporedba d-e. Pravni propisi mogu biti jednaki za sve državljane ili različiti za pojedine skupine ljudi. Te skupine mogu biti određene teritorialno ili personalno. Dok se personalna razporedba propisa izticala u starijim tipovima d-e (kaste, staleži, plemenska prava), danas preteže prostorna razporedba.

Pravni propisi mogu naime imati vriednost za cielu d-u ili samo za neki dio njezina područja. Tako isto može organ biti ovlašten da donosi odluke na cielom ili samo na određenom užem području d-e. Potonje je i pravilo kod nižih organa, zbog čega se uprava razpada na područja mjestne nadležnosti, kao što su pokrajine, župe, kotarevi, obćine i t. d. Kombinacijom prostornog ograničenja vriednosti propisa i prostornog ograničenja nadležnosti organa mogu se izgraditi najrazličitiji tipovi decentralizacije (→ centralizam i decentralizam).

Prostorna razporedba prava na stupnjevima uprave i sudstva označuje se obično decentralizacijom u užem smislu. Njezini su glavni tipovi prostorna organizacija uprave i sudstva, samouprava (v.) i upravna ili sudska autonomija (→ autonomija, uprava). Prostorna je razporedba na zakonodavnom stupnju zakonodavna autonomija. Svi ti tipovi razporedbe ne diraju u jedinstvo d-e, jer je na čelu njihova ustrojstva jedinstven zajednički organ, ustavotvorni, kojega djelokrug obuhvata cielu d-u. Kako se ti oblici decentralizacije osnivaju na zakonu ili ustavu, mogu ih zakon ili ustav i mienjati. Stoga se d. do toga stupnja decentralizacije još uviek smatra jedinstvenom.

Kad je i ustavotvorna vlast razpoređena teritorialno, govorimo o saveznoj d-i ili federaciji (lat. foedus »savez, sporazum«). Takva razporedba ustavotvorne vlasti, koja može donieti ustavne propise samo uz sudjelovanje organa različnih područja, znači, da se obće uređenje d-e kao i vrhovno uređenje pojedinih dielova može provesti samo u sporazumu tih dielova. Federacija je stoga složena država.

Saveznoj se d-i obično suprotstavlja savez d-a ili konfederacija. Bitna je razlika između njih, što je pravni temelj federacije državnopravan, a konfederacije međunarodnopravan. Dok je stoga federacija jedna d-a, makar složena, u konfederaciji se pojedini dielovi smatraju d-ama, a njihov savez zajednicom međunarodnog prava. Posebni je oblik saveza d-a unija, u kojoj više d-a ima zajedničkog vladara. Unija je realna, kad je takvo stanje ugovoreno bez obzira na osobu vladara, a personalna, kada se osniva upravo na osobnim prilikama, na pr. kad po nezavisnim nasljednim redovima više d-a ista osoba postane vladarom u svakoj od njih.

I kraj svih iztaknutih razlika između savezne d-e i saveza d-a njihova je organizacija materialno tako slična, da se one obično promatraju zajedno kao oblici složene d-e. Naprotiv oblici, koji su po bitnosti blizi savezu d-a, kao na pr. međunarodni vojni savezi, poštanske unije, ugovori o plovitbi na međunarodnim riekama i t. d., ostavljaju se u cielosti nauci o međunarodnom pravu.

Oblici se teritorialne razporedbe propisa razlikuju prema izloženom po stupnju propisa, na kome su osnovani, dakle organa, koji taj propis donosi. Zato je konfederativna razporedba viša od federativne, a ova od autonomije. Ali sadržaj ovlasti, što ih imaju razpoređeni organi, mogu biti vrlo različiti i nezavisni su od stupnja razporedbe. Stoga može neka autonomna jedinica imati širi djelokrug negoli federativna ili čak konfederativna — samo što je taj djelokrug izveden iz odredbe nižeg stupnja, pa i njegova izmjena stoji do volje nižeg organa.

Decentralizacija u najširem smislu, a napose oblici složene d-e služe pravnom uređenju družtva sastavljena od manje ili više diferenciranih sastojina, te služe usklađivanju mjestnih, pokrajinskih i narodnih probitaka s potrebama i težnjama širih zajednica (→ složena d.).

V. Poviestni tipovi d-e.

Od velikih carstava antike do današnje d-e ukazuje nam se razvojna crta koja vodi od jedinstva preko razdvojenosti do ponovnog ujedinjenja.

lztočne se kraljevine starog vieka, o kojima je malo poznato, obično obilježuju kao teokratske despocije. Vladarski je absolutizam temelj državne zgrade. Nikakva prava prema vladaru nemaju podanici pa ni udjela u vlasti, ukoliko im ga po milosti i do opoziva ne podieli svemogući kralj, predstavnik božanske sile (Babilon, Asirija, Perzija, donekle i islamski kalifati). Od te teokracije valja razlikovati teokraciju, u kojoj su organi božanstva (svećenici, proroci) odvojeni od kralja te ga nadziru i ograničavaju (Egipat, Izrael). Ali kraj političke bezpravnosti postoje vrlo izraziti i izgrađeni pravni sustavi u uzajamnom odnosu građana.

Grčka je d. gradska. To znači, da je mala, i da u njoj postoji zemljopisna i fizička mogućnost, da građani sudjeluju u javnim poslovima Kraljevstva je nestalo u najranijim razdobljima grčke poviesti, a pučka se vlada svih oblika učvrstila kao normalan tip vladavine. Bezpravnost i sigurna propast izvan d-e vežu građane čvrstim obručem. Između građana postojala je plemenska veza. Nije ih vezala zemlja, zajednica područja, već osobna pripadnost; izseljenici, kolonisti ostajali bi i dalje članovima d-e, a događalo se, da se cielo pučanstvo preselilo i prenielo sjedište zajednice sačuvavši državni kontinuitet. Najzad je građane vezalo i podpuno kulturno i vjersko jedinstvo. Svaka je d. imala svoja božanstva, svetišta, obrede i kulturni život i time vladala nad cielim područjem duhovnog života, koje će se kasnije dieliti između utjecaja d-e, crkve, narodnosti, kulture. Pravna sviest bila je visoko razvijena. Osnovno je načelo, da svaki građanin mora sudjelovati u vlasti, i da ništa ne smije biti bez zakona. Ovo se moglo provoditi to lakše, što je struktura male d-e omogućivala neposrednu demokraciju i brzo stvaranje zakona. Ideja je reprezentacije u Grčkoj gotovo nepoznata.

U takvoj jedinstvenoj i sveobuhvatnoj tvorevini bio je položaj pojedinaca, dakako, skučen i sav izložen zahvatima d-e. Državnopravnog, ustavnog izraza za položaj pojedinca prema državnoj vlasti nije bilo, i zakonodavac je neograničeno uređivao pravni položaj građana. Ipak nije izpravno gledanje, po kome je antikna d. obilježena posvemašnjom neslobodom pojedinaca (B. Constant, Fustel de Coulanges, Stahl, Mohl). Mnogo je toj nauci pridonielo, što je stvarala svoje sudove većinom na temelju prilika u spartanskoj vojničkoj d-i starijih vremena, i što su nam sačuvani i najbolje poznati upravo spisi Platona i Aristotela, koji međutim ne prikazuju stvarnost, već idealne arhaičke tipove d-e u smislu konzervativnoga političkog stava tih filozofa. Naprotiv se baš u Grčkoj individualnost bujno razvila i stvorila pravne izraze te ostavila svoj biljeg kulturi kao nigdje drugdje. Nakon mnogo stoljeća državnog i družtvenog razvitka ona je upravo i razbila staru d-u. S Demokritom i Sokratom, sa ciničkom i stoičkom školom građani se gradske d-e uzdižu do kozmopolitizma i postaju građani svjetskoga carstva.

Rimska je d. veoma slična grčkoj: ona je jedinstvena i obuhvata sav politički, kulturni i vjerski život čovjeka. Ali kraj nje postoji nešto, što je u Grčkoj bilo nepoznato, a to je samostalan položaj porodice s izvanredno jakom, upravo kraljevskom doživotnom vlašću otca obitelji. Ta je patria potestas utemeljena samostalno, neovisno od d-e, ona stvara slobodno i ravnopravno područje, koje se odražava i u imovinskom i upravnom pravu te je rimskom životu dalo obilježje većeg individualizma. S druge je strane upravo Rim unio u poviest oblik d-e, koji će se neprekidno vraćati, a to je pravno utemeljena neograničena vlast cara-vladaoca. S principatom kao da je sva ona stoljećima izgrađivana svestrana, sveobuhvatna i jedinstvena državna vlast prešla od kolektiva gradske i pučke d-e na jednu osobu. Rodila se uloga kneza ili vladara, koja će nakon sredovječnog razpada preporoditi jedinstvenu d-u.

S padom Rima prestala je i jedinstvenost državne vlasti. Glavno je obilježje d-a, koje sada nastaju, njihova složenost, pluralizam vlasti. Nije u njima jedan narod, već različna plemena žive svako po svom posebnom pravu. U njih je zemlja, područje, ali nema gradskog središta; franački i hrvatski vladari vrše vlast iz mnogo mjesta boraveći povremeno na svojim krunskim dobrima. Crkva i plemenska kultura postoje nezavisno od d-e, koja je time izgubila golem dio svog antiknog djelokruga. Takvoj decentraliziranoj i nejedinstvenoj tvorevini potreban je vladar, bez kojega bi se ona razpala. No vladar nije predstavnik sveukupne državne vlasti, kakav je bio rimski imperator. Njegovu pravu nad zemljom, koje je patrimonialno, vlastničko, naslieđeno po rodbinskim odnosima, suprotstavlja se samostalno pravo ustanova, koje su postojale i prije vladara. Nekadašnja plemena, kao plemstvo, velmože, crkva, gradovi, ukratko staleži, čine poseban subjekat ili više subjekata prava s posebnom upravom, vojskom i sudačkom vlašću, koja paralelnoj kraljevoj vlasti ne priznaje nadređenost, po zasadi: rex singulis maior, universis minor. Zlatna bula, Magna charta i bezbrojne druge izprave svjedoče nam, da su pojedine vlasti staležke d-e nastupale kao ravnopravni suugovarači. Dualizam vladara i staleža, dualizam crkve i d-e, pluralizam samih staležkih vlasti razbijaju d-u u uzpoređene, ali nejedinstvene dielove, dok je velik dio naroda pretvoren u feudalne podanike ili kmetove te uklonjen iz državnog života i javnih poslova.

Tome je učinila kraj tek moderna d. U tom su prednjačile sile, koje već poznajemo iz antike, a to su gradska d. u obliku talijanskih gradskih republika i tiranija, i princeps u osobi vladara velikih evropskih naroda. U dugim borbama vladar uspješno podlaže svojoj vlasti i crkvu i staleže te uzpostavlja jedinstvo d-e. Pri tom nastaje novo dvojstvo: opreka između vladara i podanika, koja vodi do daljnjih borba i do izgradnje pravnog položaja pojedinca kao državljanina. Padom absolutističke vlasti, kad je ona izpunila svoje poviestno poslanstvo, pretvaranjem oporbenog individualizma u sviestan univerzalizam, izgradnjom pravnog poredka stvara se tip moderne d-e, koja uzpostavlja puno jedinstvo zajednice s izkustvima, spoznajama i težnjama prošlih stoljeća, ali uzto s tehničkim i kulturnim zadatcima u okviru prostora i množine ljudi, kakve antika nije nikad ni naslućivala. Ona nastavlja pravac antikne d-e i u odnosu prema državljanima. Ako se još nedavno tvrdilo, da sloboda antiknog građanina znači sudjelovanje u državnoj vlasti, a modernoga nezavisnost od te vlasti — danas je već jasno, da je takvo gledanje plod samo jedne faze u izgradnji modernog nazora o d-i. Oslanjajući se i na individualne stvaralačke snage, doseg kojih se sve više utvrđuje u političkim i duhovnim borbama sadašnjice, moderna d. izgrađuje položaj pojedinca prema potrebama zajednice, što uviek znači ograničenje. U tom smislu vriedi i danas Montesquieova pravna definicija slobode, izrečena već prije Kantove etičke definicije: »U državi, t. j. u družtvu, u kom postoje zakoni, sloboda može biti samo u tome, da možemo činiti, što moramo htjeti, i da ne budemo prisiljeni činiti, što ne smijemo htjeti.«

LIT. J. Andrassy, Kritički pogledi na teoriju o narodnoj suverenosti, Zagreb 1927; J. Austin, Lectures on Jurisprudence or the Philosophy of Positive Law, London 1869; J. Barthélémy-P. Duez, Traité de droit constitutionnel, Pariz 1933; J. Bonnecase, La pensée juridique française de 1804 à l’heure présente, Bordeaux s. a.; D. Chalmers-C. Asquith, Outlines of Constitutional Law, London 1925; L. Duguit, Traité de droit constitutionnel, Pariz 1927—30; A. Esmein, Eléments de droit constitutionnel français et comparé, Pariz 1927—28; C. G. Haines, The Revival of Natural Law Conceipts, Cambridge, Massachussets 1930; M. Hauriou, Aux sources du droit. Le pouvoir, l’ordre et la liberté, Pariz 1929; G. Jellinek, Allgemeine Staatslehre, Berlin 1925; S. Jovanović, Država, Beograd 1936; N. Katičić, Pravo i država, Zagreb 1928; H. Kelsen, Allgemeine Staatslehre, Berlin 1925; I. Krbek, Upravno pravo, Zagreb 1929; Isti, Diskreciona ocjena, Zagreb 1937; V. Krišković, Anglia docet, Zagreb 1922; M. Lanović, Uvod u pravne nauke, Zagreb 1942; J. Makanec, O podrijetlu i smislu države, Zagreb 1939; Isti, Razvoj državne misli od Platona do Hegela, Zagreb 1943; W. B. Munro, The Governments of Europe, New-York 1930; Isti, The Governments of the United States, New-York 1930; L. Pitamic, A Treatise on the State, Baltimore 1933; Isti, Država, Prevalje 1927; L. Polić, Opće državno pravo, Zagreb 1925; R. Pound, The Spirit of the Common Law, Boston 1931; A. Ross, Theorie der Rechtsquellen, Leipzig 1929; C. F. Strong, Modern Political Constitutions, London 1930; Đ. Tasić, Uvod u pravne nauke, Beograd 1933; M. Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, Tübingen 1922.N. K-ć.

VI. Postanak i prestanak država. U današnje doba nastaju nove d-e razpadom neke d-e u više njih (AU g. 1918), odcjepljenjem nekog diela od državne cjeline (USA), osamostaljenjem zavisnih pokrajina ili vazalnih država (Egipat, balkanske države), spajanjem (fuzijom) više država u jednu (Njemačka 1871). Stvaranje nove d-e na prostoru, gdje nema d-e (burske republike u prošlom stoljeću), danas se težko može zamisliti. Razvrgavanjem realne ili personalne zajednice ili državnog saveza ne nastaju nove d-e, ali se mienja njihov dotadašnji ustavni i međunarodni položaj. Nova d. može nastati nasilnim putem (buna, prevrat), ali i mirnim uz poštivanje dotadašnjeg pravnog poredka. No i u tom slučaju nema nove d-e, ako ona nije provedena u činjenicama, t. j. ako nova d. nije stvarno stupila u život.

Nova d. postoji, ako državna vlast doista neosporno i izključivo djeluje na svom području bez obzira na to, kako se ostale d-e drže prema činjenici postanka nove d-e. Za nadovezivanje međudržavnih i naročito diplomatskih odnošaja s novom državom potrebno je priznanje. Po jednima bi priznanje imalo konstitutivni učinak, t. j. tek po priznanju ulazi nova d. u kolo međunarodne zajednice, postaje subjekt međunarodnog prava. Ali bar temeljna pravila međunarodnog prava vežu novu d-u već od početka i prije svakoga priznanja, a državna praksa pokazuje primjere, da se na obstanak nove d-e uzima obzir i prije njezina priznanja. Zato je umjestnije mišljenje, da priznanje djeluje deklarativno. Ono se može dati izričito ili konkludentnim činima (na pr. sklapanjem ugovora ili izmjenom diplomatskih zastupnika); obično je pojedinačno, ali može biti i skupno (kolektivno). Priznanje de iure je obćenito i bezuvjetno, priznanje de facto ograničeno i uvjetno. I prestanak d-e biva po činjenicama, ali one mogu kadkada biti provedenje nekoga (ustavnoga) zakona ili ugovora. D. bi mogla prestati i propašću područja ili izginućem pučanstva, ali redovito prestanak d-e biva osvojenjem (Hannover i dr. 1866), napuštanjem samostalnosti putem međunarodnog ugovora (Koreja, Češka), spajanjem više d-a u jednu (Jugoslavija), razpadom u više država (AU 1918), diobom područja između više susjeda (Poljska).

Prestankom d-e prestaju u načelu njezin poredak, njezina prava i njezine dužnosti. Ipak je život jači od načela te traži neki pravni i stvarni kontinuitet, to podpuniji, što su životni odnošaji složeniji i izgrađeniji. Nova d., kojoj je pripalo područje stare d-e ili njegov dio, slobodna je na tom svom području urediti sve odnošaje po svojoj volji.

Ali većina zakona i ustanova ostaju važiti odnosno djelovati, javna podavanja nastavljaju se razpisivati i ubirati na dosadašnji način, dok se novim propisima ne uvedu promjene. Potreba kontinuiteta dovodi i u međunarodnim odnošajima do toga, da stjecateljica područja ulazi u neka prava i dužnosti dotadašnje d-e (→ sukcesija d-a).

VII. Nauka o državi i državno pravo kao znanost. D. je predmet znanstvenoga proučavanja od davnine. Njome se bave i filozofija i sociologija i politika (kao znanost), a napose pravo. Predmet pravne znanosti su propisi o organizaciji d-e, dakle konkretnog ustavnog uređenja (ustavnog prava) svake pojedine d-e. Ali uz to se proučava ustavno pravo poredbenom metodom. To je grana pravne znanosti, koja se zove obće državno pravo ili obća teorija o d-i. No — znatnim dielom kao posljedica poviestnog razvoja znanstvenog obrađivanja d-e i njezina uređenja, a svakako i zbog stvarnih potreba — obseg izučavanja te znanosti prelazi upoznavanje i uzpoređivanje samih pravnih pravila o državnom ustrojstvu i proširuje se na njihovu stvarnu pozadinu i svrhovitost. Tako se ta znanost u pogledu svojega obsega sieče s filozofijom (napose pravnom), sociologijom i politikom. Te (odnosno bar mnoge) vanpravne elemente znanstvenoga proučavanja d-e, koji su ipak tako nerazdjeljivo spojeni sa znanstvenim radom pravne znanosti, označuju neki pisci kao nauku o d-i (Staatslehre). No taj naziv imao je prije i drugo značenje, bliže današnjem shvaćanju politike kao znanosti, te je obuhvatao filozofijsko-sociologijska razmatranja kao i iztraživanja o najboljem uređenju d-e, a time se približavao upravnoj nauci i postepeno prelazio u nju (→ upravno pravo).

Nauka o d-i i državno pravo kao posebna grana znanosti razvijaju se tek u novom vieku. Dotle se predmeti njihova proučavanja obrađuju u obćenitijem sklopu. Unatoč tome već su stari Grci proveli duboka iztraživanja d-e, pa se već u naučavanjima sofista nalaze razpravljena temeljna pitanja državnoga obstanka i ustrojstva. Neobično velik utjecaj vršili su na kasniji razvoj znanosti spisi Platona i Aristotela. U rano kršćansko doba razpravlja o pitanjima d-e sv. Augustin, a kasnije se njima bavi skolastička filozofija i teologija. Velike političke borbe srednjega vieka (između crkve i carstva, između vladara i staleža) daju pobudu za pisanje mnogih spisa, koji kadkada više polemički, a kadkad više znanstveno razpravljaju o postanku, svrsi i opravdanju d-e, o nosiocima državne vlasti i o njihovu međusobnom odnošaju. Među mnogim piscima odlikuju se Ivan Salisbury, biskup u Chartresu († 1180), Marsilije Padovanski (1270—1342), Occam († 1347), Aeneas Sylvius (kasniji papa Silvestar II., 1405—64), Nikola iz Kuze (1401—64), a i sam Dante sudjeluje u tome spisom De monarchia, i to kao pristaša prevlasti vladara. Poticaj za pisanje o d-i daju i u novom vieku političke borbe i nastojanja za državnom reformom (Macchiavelli u Italiji, Hobbes i Locke u Englezkoj, monarhomasi, → apsolutizam, i kasnije Montesquieu u Francuzkoj). Međutim je razvoj pravne znanosti stvorio preduvjete za pravno promatranje i obrađivanje d-e. U tom pravcu iztiče se Poljak Modrzewski (De emendanda republica, Krakov 1551, podpuno Basel 1554), a naročito Francuz Jean Bodin, koji se po svom djelu Six livres de la république (1576) i po velikom utjecaju na kasnije pisce može smatrati osnivačem samostalne znanosti državnoga prava. Na dalji razvoj te znanosti djeluju u prvom redu veliki pravnici škole prirodnoga prava (→ pravo), no vodeće mjesto u poimanju d-e pripada ipak političkim piscima i filozofima; i utjecaj samoga Grotiusa ima se uglavnom svesti na njegovo naučavanje kao pravnog filozofa škole prirodnoga prava (za pojedina naučavanja tih pisaca → država III.). U 19. st. prelazi to vodstvo u ruke specialista državoslovaca, koji izgrađuju znanost obćeg državnog prava kao granu pravne znanosti. D., njezino ustrojstvo te pojedine ustanove i pojave državnog života prikazuju se kao pravne konstrukcije unutar cjelovitog pravnog sustava. Svako pokoljenje imalo je svoje vodeće državoslovce, od kojih neki djeluju i na znanstvenu književnost drugih naroda (glede naučavanja glavnih škola → država III.). Kod Niemaca bili su na glasu Mohl, Bluntschli, Gierke, Laband, Jellinek, Gumplowicz, Triepel, a u najnovije doba Kelsen i C. Schmitt, prvi kao glava austrijske normativne škole, potonji kao ideolog državne nauke narodnog socializma. Kod Francuza utjecajni su Esmein, Berthélemy, a osobito Duguit i Hauriou, svaki sa svojom školom, te Carré de Malberg. U Engleza znatni su Bagehot, Dicey, Bryce i Laski, u USA Woodrow Wilson, u Talijana Orlando. I manji narodi dali su velike državoslovce, kao što su na pr. Nizozemac Krabbe i Šved Kjellén.

U Hrvata se znanost državnoga prava sustavno goji od polovice 19. st. Stariji pisci, kao Gučetić sa svojim djelom o državi, osamljena su pojava. Pravna i državna filozofija starih hrvatskih pisaca (na pr. Marulića, Križanića i dr.) nije s toga gledišta još iztraživana. I stariji hrvatski državoslovci (među koje možemo ubrojiti i Vitezovića, pa N. Škrlca, Žigrovića i dr.) kao i noviji bavili su se uglavnom pitanjima hrvatskoga državnoga prava. Hrvatska znanost državnoga prava imala je vrstne zastupnike (J. Pliverić N. Tomašić, H. Štefanić, L. Polić), kojih se rad može mjeriti visokim mjerilom stranoga svieta. Rad I. Strohala ide samo malim dielom u tu struku. Napose valja spomenuti, da je i S. Radić dao obsežne razprave o nekim pitanjima obće nauke o d-i. Među živima zauzimaju posebno mjesto V. Krišković i F. Milobar, a od mlađih bavili su se naukom o d-i, s pravne, pravno-filozofijske ili sociologijsko-političke strane, J. Andrassy, J. Makanec, N. Katičić, F. Niedzielski.

Među Slovencima iztakli su se I. Žolger i L. Pitamic, među Srbima napose S. Jovanović, među Poljacima Z. Cybichowski, među Česima Wey.J. A.