APSOLUTIZAM (lat. absolutus »dovršen, potpun, bezuvjetan, neograničen«) je način vladanja, u kome je vladarska vlast neograničena. Apsolutna monarhija nastaje na početku novoga vijeka kao posljedica koncentracije vladarske moći. Jedino vladar može raspolagati jakim novčanim prihodima od poreza i drugih podavanja (posljedica razvoja gradova i uvedenja novčanog gospodarstva); može podržavati stalnu plaćenu vojsku, koje oružanje je tražilo sve veća sredstva, a ta nisu mogla smagati prije moćna feudalna gospoda. Tako ostaje vladar jedini faktor moći u državi, i tom faktičnom stanju odgovara a. kao ustavnopravni oblik države. Apsolutni monarh vlada bez ikakvih ograničenja sa strane staleža, koje dokida pravno ili faktično. Posebni oblik apsolutizma je prosvijećeni a., kako je oličen u vladavini Fridrika Velikoga u Pruskoj, te Marije Terezije i Josipa II. (jozefinizam) u Austriji. On se odlikuje velikom brigom za materijalnu dobrobit podanika, koja se provodi do sitnica upravno-redarstvenim mjerama, ako je potrebno i silom, a kod toga ne priznaje podanicima nikakvih prava nasuprot državnoj vlasti (policijska država, za razliku od pravne). U državnoj nauci a. je našao svoje teoretičare napose u Bossuetu i Hobbesu. Njegov gospodarski sustav je merkantilizam. Idejno slomljen francuskom revolucijom prestaje od toga doba redom u svim državama Evrope, u Rusiji tek 1905. A. je mnogo pridonio stvaranju jakih modernih država, a negdje je za građanstvo bio blagotvoran, jer je suzbijao samovolju velikaša i dokinuo mnoge prepreke trgovini unutar države.

U 19. st. apsolutizmom se naziva oblik monarhične vladavine, koja nastupa, ako vladar dokine ustav i vlada bez narodnog predstavništva. Takav je apsolutizam bio Bachov apsolutizam u Austriji. J. A.

Apsolutizam, koji u modernoj državi dolazi do izražaja u apsolutnoj monarhiji, stoji nasuprot feudalnim ili staleškim monarhijama srednjega vijeka pa ustavnim i parlamentarnim 19. i 20. st. U svom historijski pretežno ograničenom opsegu redovito je u vezi s nekim stanjima u razvoju moderne evropske države. Doba apsolutizma po činje u 16. st. s obrazovanjem suverenih država u Špa njolskoj, Francuskoj, Engleskoj i u Njemačkoj nakon Tri desetgodišnjeg rata. Kao tipičan primjer apsolutne monar hije vrijedi francuska monarhija Luja XIV., u kojoj se kralj izjednačio s državom, kako to označuje poznata re čenica: »L’Etat c’est moi«. U Francuskoj »Etats généraux« nijesu bili sazivani od 1614 do 1789. U Danskoj t. zv. kra ljevski zakon (Kongeloven, 1665) znači pravno odricanje staleža u korist apsolutnog vladara. Tako je u državnopravnom smislu apsolutna monarhija postala državom, u kojoj čitava državna vlast pripada vladaru bez ikakva ograničenja, a vršenje te vlasti proizlazi iz njegove volje, vrši se po njegovu nalogu i u njegovo ime. U tom je slučaju monarh neposredni državni organ, da podjeljuje ovlaštenja u državi, da u svojoj osobi spaja cjelinu državne vlasti (plenitudo potestatis) i da sve ono, što prenosi na svoje činovnike, može opozvati u svako doba. Može uvijek slobodno zahvatiti u zakonodavstvo, upravu i pravosuđe. Njegova je volja vrhovni zakon, i ako se izražava u općenitim naredbama ili u pojedinim slučajevima.

Pojam o svemoći apsolutnog vladara razvio se iz novog pojma o državi, koji je niknuo u centralističnoj državi nakon raspada crkvenog jedinstva, a bezobzirni i odlučni gospodari, ponajviše pomoću vojske i stranog činovništva, odstraniše staleška i feudalna ograničenja i na svom području izgradiše novi poredak. Vojska i činovništvo su dva važna faktora u obrazovanju apsolutizma. Ovaj je umio štititi podanike prema feudalnoj gospodi, dokrajčiti sporove među pojedincima, odstraniti samopomoć pojedinaca i staleža, pod nadzorom države dati jači zamah trgovini i obrtu. Na taj način centralistička jedinstvena država stupa na mjesto feudalnog i staleškog šarenila, koje je ostalo od srednjeg vijeka. Ona ističe potrebu prosvijetljenog činovništva, koje bi, pod vodstvom prosvijetljenog vladara, imalo djelovati na dobrobit državnih podanika. Država bi imala primiti oblik nekakvog do u tančine izrađenog mehanizma, koji bi se savršeno kretao pod upravom apsolutnog vladara.

Ovakav se apsolutizam poziva na »svrhu države« (ratio status), da se uklone sve pravne i moralne prepreke, koje smetaju postignuću konačnog cilja. Koncentraciji moći apsolutnog vladara stajaše u pravnom smislu na putu količina izvojštenih prava staleža, a u moralnom pogledu obzir na pređašnje odnose. U doba renesanse istakla se težnja za sticanjem, održavanjem i proširenjem političke moći i stupila na mjesto sredovječnog prosuđivanja. To se najbolje odražava u Machiavellijevu »Vladaru« (v.). Po tome se način djelovanja apsolutizma od 16. st. dalje rado naziva »makiavelizmom«. Svakojake povrede prava i nemoralna djela mogu se opravdati »političkom svrhom«. Talijanska, francuska i njemačka literatura 16. i 17. st. polazi uvijek od Machiavellija. Apsolutizam se opravdava pojmom suverenosti, koja da je vrhovna, nije izvedena, nije podvrgnuta nikakvoj zemaljskoj moći, nije vezana zakonima. Najizrazitiji predstavnik ove nauke je francuski državni teoretičar Jean Bodin (Bodinus), u svom djelu »Les six livres de la Republique«. U literaturi 16.—18. st. svrha države i suverenstvo su osnovni pojmovi apsolutizma.

U pojedinim su se stoljećima postepeno javljali protivnici apsolutizma. Istupili su staleži, jer je apsolutna vlast vladara bila na štetu njihovim stečenim pravima. Nasuprot svrhe države pozivlju se na pravo i na moral. Pisci ove struje nazivaju se često »monarhomahi«. Najglavniji su Hotomanus, Buchanan, Junius Brutus (Duplessis-Mornay) i isusovac Mariana. Naziv »monarhomahi« uživio se najviše preko spisa Vilhelma Barclaya »De regno et regali potestate adversus Monarchomachos (Pariz 1600). Koješta, što se tada iznijelo, prihvatilo se, i dalje se razvilo raspravljanje o apsolutnom vladaru, modernom narodnom zastupstvu i o pravnoj državi 19. st. Kod toga su se počinile i razne griješke, naročito kad se nije dovoljno pazilo na razliku između evropskog apsolutizma, koji ne znači potpuno bespravno stanje, i primjerice azijskog. I u doba najkrućeg apsolutizma postojalo je redovito činovničko djelovanje, neka samostalnost sudova i barem donekle jednakost pred zakonima. To je u neku ruku značilo i zaštitu od vladareve samovolje.

Engleska revolucija 1640 stavila je nasuprot apsolutizmu nauku o podjeli vlasti i o ravnovjesju između pojedinih dijelova ili grana državne vlasti. Polazi s gledišta, da se državna vlast ne okuplja oko jedne jedine točke, niti oko vladara, a niti oko parlamenta, nego da u interesu samih državnih podanika traži nekoliko odvojenih faktora i različitih državnih funkcija, kao što je zakonodavna i izvršna vlast pa pravosuđe. Ovu nauku zastupaju najizrazitije Locke svojim »Two Treatises on government« 1689, i Montesquieu svojim »Esprit des lois« 1745. Njihova podjela vlasti išla je u prvome redu za uspostavom nekog ravnovjesja između raznih sila i težnja u krugu države pa i za tim, da državni poglavica stoji na čelu izvršne vlasti i da bude odvojen od zakonodavne vlasti i od pravosuđa. Nauka o podjeli vlasti utjecala je na većinu modernih evropskih i američkih ustava. Na temelju te nauke omeđene su prerogative krune i istaknuto je načelo decentralizacije vlasti.

Protiv decentralizma digla se ona struja, koja je i jedinstvo države, stvoreno vladarevim apsolutizmom, i podjelu vlasti i ravnovjesje između pojedinih grana vlasti označila suhim mehanizmom, a samo državu shvatila organizmom, punim života, kako se na prirodan način izgradila u povijesnom razvoju. Javila se potkraj 18. st., a jače razvila u 19. Nadovezuje na stare prirodno-filozofske analogije, na tradicionalne predodžbe i na historijske činjenice, po kojima su francuska revolucija i ratovi za oslobođenje dali državi novu sadržinu.

Kao što se naziv apsolutizam uzima u smislu apsolutizma vladara naprama staležima i narodnom predstavništvu, tako se može uzeti i u smislu apsolutizma države, pa označuje svemoć države naprama vlastitim podanicima, naprama svakom pravnom i moralnom poretku i naprama ostalim društvenim i duhovnim tvorevinama, naprama crkvi. Bodin je istaknuo, da apsolutna monarhija, uzeta u obliku, u kome nam se u povijesti javlja, nije nikada bila apsolutizam u punom smislu riječi. Vodila je računa o historijskim činjenicama, o plemstvu, o dužnostima činovništva. U apsolutnim monarhijama ostadoše na životu pravne i socijalne ustanove; pravo vladara nije diralo u božansko ni u prirodno pravo, poštivalo je privatno vlasništvo. O apsolutizmu države može se govoriti, kad nestane prirodno-pravnih i religioznih prepreka, kad je država vrhunac svega. Takvu je teoriju razvio najprije Hobbes u djelima »De cive« (1642) i »Leviathan« (1651). Prema razlaganju Rousseau-a u djelu »Contrat social« (1762) država se osniva sporazumnom voljom podanika. Kad je postala, obuhvata sve strane ljudskog života. Jakobinska diktatura 1793 spominje se kao prvi primjer modernog državnog apsolutizma. Kako se često obavija liberalnim idejama i težnjama, koje su u 19. st. bile u stalnom porastu, tako umije prikriti svoju pravu bit. Sva ona strujanja, koja dovode do državnog apsolutizma sabrao je Hegel u svojoj pravnoj i državnoj filozofiji. Po njemu država stoji iznad svih centrifugalnih egoističkih težnja u društvu; predstavlja spojnu moralnu silu, najveći moralni autoritet, onu objektivnu stvarnost moralnih ideja, koja se u svjetskoj povijesti ispoljava u obliku moćnih država, uz koje se pojedinac sve to uže veže, da bi postigao svoju pravu slobodu. Pojave najnovijih vremena pokazuju, da i liberalne i demokratske i socijalističke ideje mogu dovesti do državnog apsolutizma.

LIT.: C. Schmitt, Apsolutismus u H. Sacher, Staatslexikon, sv. I., Freiburg im Breisgau 1926. J. N.