DRUŽTVENI UGOVOR. Već se u grčkih filozofa (Demokrit, Protagora, Epikur i njegova škola) javlja misao, da je temelj državi ugovor, kojim su se pojedinci udružili. Ta se misao nalazi u mnogih pisaca i mislilaca srednjega i novoga vieka, a svoj najveći zamah doživjela je u 17. i 18. st., naročito u nauci Hobbesa i Rousseaua. Teorije d-og u-a dielom zastupaju gledište, da je država doista nastala ugovorom (ugovorne teorije o postanku države → država II), a druge takav ugovor samo zamišljaju ili predpostavljaju, da bi opravdale obstanak države, odnosno potrebu pokoravanja državnoj vlasti (ugovorne teorije o opravdanju države → država III). Kod mnogih se pisaca te dvie misli izprepleću. Misao o d-om u-u javlja se u srednjem vieku kao sredstvo dokaza u političkoj borbi između vladara i staleža o vlast u državi (→ suverenost): d. u. prikazuje se tu kao ugovor o postavljanju nosioca vlasti (kralja), pa jedni tvrde, da je time vlast podpuno prešla na vladara, dok drugi baš na temelju tako zamišljenog ugovora jednako uporno dokazuju, da je narod ostao vrhovnim nosiocem vlasti. U okviru toga razpravljanja nije d. u. ugovor o osnivanju države (pactum unionis), nego ugovor o podvrgavanju nekoj vlasti (pactum subjectionis). I monarhomasi (→ absolutizam) rado se služe d-im u-om u svojem dokazivanju. D. u. u izrazitom smislu ugovora o osnivanju države izgradila je škola naravnoga prava. Poticaj i prvi pobornici te misli nalaze se u Englezkoj. Ondje je po uzoru Calvinove demokratske crkvene organizacije došlo do osnivanja vjerskih zajednica različnih vjerskih sekta ugovorom. Takva zajednica (covenant) služila je kao uzor englezkim izseljenicima kod osnivanja novih naseobina u Americi. Prvi takav naseobinski ugovor sklopljen je 11. XI. 1620 na brodu Mayflower, i njime je osnovana kolonija New-Plymouth u Virginiji. I u samoj Englezkoj pokušavalo se izgraditi novo uređenje države po uzoru d-og u-a. To je bio nacrt ustava »agreement of the people«, što ga je bila predložila vojska, ali ga je Cromwell odklonio. Taj bi ustav bio morao podpisati svaki Englez, i on bi prema tome bio pravi d. u. Još u današnjem tekstu ustava USA i pojedinih saveznih država sjeća stilizacija uvoda na misao d-og u-a. U književnosti je prvi iznio teoriju d-og u-a Hooker, a do osobite važnosti dolazi ona po naučavanju Hobbesa. On ne smatra d. u. poviestnom činjenicom, nego ga samo uzima kao temelj racionalnog poimanja i konstrukcije države. On zamišlja, kako bi ljudi živjeli u prirodnom, bezdržavnom stanju: to bi bila borba sviju proti svima. Da se toj borbi učini kraj, ljudi slobodnom voljom, ugovorom, osnivaju državu i podređuju se vlasti jednoga. Time Hobbes opravdava ne samo državu, nego i politički oblik vladarskog absolutizma. I Spinozi su se ljudi ugovorom udružili, da izbjegnu nesnosnom prirodnom stanju, jer prirodno pravo pojedinog čovjeka dopire tako daleko, kako dopiru njegove sile. Sidney i Pufendorf razlikuju dva ugovora: pactum unionis i pactum subjectionis. Kod toga je i Pufendorf absolutist, a Sidney se zalaže za prava naroda i parlamenta. Za razliku od Hobbesa Locke smatra d. u. poviestnom činjenicom, a na njegovu temelju zaključuje, da narodu pripada vrhovna vlast, i ograničuje vladara. Vrhunac je dosegla nauka o d-om u-u Rousseauovim djelom Du contrat social ou principes du droit politique. Na misli d-og u-a izgrađuje Rousseau cielu svoju nauku. Ni on ne uzima d. u. kao poviestnu činjenicu, nego želi njime razložiti, zašto se ljudi, po svojoj prirodi slobodni, moraju pokoravati državi i državnoj vlasti. U tu svrhu on predpostavlja, da su ljudi izašli iz prirodnoga stanja podpune slobode tako, da su od svoje volje ugovorom osnovali udruženje uviđajući njegovu koristnost za promicanje zajedničkih probitaka. Tim ugovorom predaje pojedinac sebe i sva svoja prava zajednici tako, da se za budućnost podvrgava odredbama »obće volje«. Tako se svatko pokorava samomu sebi i prema tome ostaje i dalje slobodan. Rousseau ne poznaje pactum subjectionis: vlada je samo službenik suverenog naroda. Budući da obća volja ne može htjeti drugo do obćeg probitka, ne treba je ograničavati niti štititi pojedinca protiv njezinih prehvata: Rousseau je absolutist demokracije (→ Rousseau). Od velikih pisaca, koji prihvaćaju misao d-og u-a, treba još spomenuti Kanta. On je u tome preuzeo naučavanja 18. st. i time znatno utjecao na njihovo širenje u Njemačkoj.

Znanstvena kritika 19. st. pobila je nauku o d-om u-u (→ država II i III). No u doba svojega cvata ta je nauka snažno djelovala na političko zbivanje (englezka i francuzka revolucija, stvaranje država u S. Americi kao i samih USA), a potom i na čitavu izgradnju ustavnog uređenja suvremene države. Iz nje se posredno izvodi zahtjev za ustavnim jamstvom prava čovjeka i građanina (v.), zaštita pojedinca u pravnoj državi, demokratske ustanove pučkoga glasovanja. Ali i u znanosti javljaju se njezini izdanci, tako napose u misli, da je za obstanak države potrebno neprestano pristajanje njezinih podanika, neko mučke dano priznanje, »plebiscit svakoga dana«, dakle slično onako, kako su i stariji neki pisci, da spase d. u. kao poviestnu činjenicu, tvrdili, da je taj ugovor sklopljen mučke.J. A.