ČARANJE (magija) je djelatnost, osnovana na vjerovanju u mogućnost neobičnog, odnosno tajanstvenog, mimonaravnog djelovanja čovjeka na živa bića, nebeska tijela i druge predmete te na pojave u svijetu, odnosno na tok prirodnoga zbivanja tako, da se zadovolji težnja onih, koji čaraju, a ne može se zadovoljiti naravnim putem. Č. može biti dobronamjerno ili zlonamjerno, i to svagda bilo posredno bilo neposredno na dobro, odnosno na štetu pojedinaca ili cijelih ljudskih zajednica. Po uobičajenom vrstanju č-a (po J. G. Frazeru) dijeli se ono u dvije vrste: homeopatsko ili imitativno (ili mimetičko) i kontagiozno ili dodirno; obje se vrste osnivaju na 2 »zakona«: zakonu sličnosti i zakonu dodira, kontakta (a oba ta zakona po Frazeru obuhvata zakon simpatije). Homeopatsko se č. zbiva na pr. u slučaju, kada se hoće kiša izazvati tim, da se kakav naročit predmet, a osobito živo biće, kvasi vodom. Osniva se na pretpostavci, odnosno vjerovanju, da slično izaziva slično. Kontagiozno se č. vrši s ma kakvim predmetom, koji je bio u dodiru s onim, kome je č. namijenjeno, ili je to bio njegov dio (na pr. kosa, nokti i dr.), pa se č. upravlja na taj predmet s vjerom, da će na tome, što se učini s tim objektom, imati dio u punoj mjeri i onaj, kome je č. namijenjeno (zbog toga, jer se vjeruje u neprestano trajanje žive veze između onoga bića i dotičnog predmeta). Često se govori i o analogijskom č., a to se uglavnom podudara s gornjim homeopatskim ili imitativnim č. Međutim navedene dvije vrste ne iscrpljuju sve faktične vrste i suvrstice č. Potanju općenitu diobu izveo je K. Moszynski, koji ga dijeli najprije u submagičko i pravo magičko (kod prvoga je čin racionalan, ali objekt, odnosno osobine objekta, na koje se odnosi, nisu onakve, kako se vjeruje; kod drugoga je i sam čin iracionalan). Pravo magičko č. vrsta on u translacijsko (prenošenje magičkoga učinka izravno na željeni objekt), transmisijsko (slanje magičkoga učinka na željeni objekt na neku udaljenost), simpatetičko (umišljeno djelovanje na neki objekt zbiljskim sličnim činom na nekom drugom predmetu, obično njemu sličnom ili s njim vezanom), kreacijsko (fiktivno stvaranje nekoga objekta ili bića primanjem njegove spodobe ili stvaranje predmeta, koji ga prikazuju) i incepcijsko (davanje povoda nekom budućem činu ili stanju tim, da se ono samo započne). — Naravno je i opravdano razlikovanje aktivnoga i pasivnoga (ili bolje defenzivnoga, obrambenoga ili preventivnoga) č. Aktivno č. obuhvata sve ono, gdje je neki magički čin (koji može trajati dulje ili kraće vrijeme) upravljen na uzrokovanje i postizavanje željenoga učinka, s nebrojeno različnih mogućnosti, smjerova, ciljeva i načina č., pa bi primjeri bili upravo neiscrpni. Što se tiče ciljeva i sredstava č., treba neke naročite i češće slučajeve zabilježiti. Tu je u prvom redu č. za dobar prirod bilja: magičko izazivanje kiše na pr. kvašenjem nekoga lica (→ dodola) ili naročitih kamenčića, ili s pomoću magičkih slikarija, koje prikazuju oluju, kišu i t. d.; prenošenje priroda jedne godine na drugu na pr. miješanjem sjemenaka prošlogodišnjega priroda među sjeme iduće godine (tako kod nas žitnoga zrnja sa žetvenoga vijenca među sjeme). Zatim č. za dobar priplod životinja, posebno za osobito poželjnu vrstu (na pr. poznatim čistim analogijskim č. o Božiću: koliko iskara izazove udaranje po drvetu, toliko da bude mladunčadi domaćih životinja; ili za množenje šarenih jaganjaca na taj način, da se pred bređe ovce kod napajališta stave našarani prutovi, pa će pogled na njih uzrokovati šarenilo, što je potvrđeno već u Sv. Pismu, a i u novija vremena). Dalje č. za postizavanje punoće, težine, vrijednosti, čvrstoće i t. d. nekoga proizvoda (na pr. stavljanje među sjeme predmeta teška kao što je brus ili olovo, ili predmeta puna, obla kao što je jaje, ili čista odnosno mnogo vrijedna kao što je srebrn novac, ili predmeta, koji je gust kao što je češalj ili četka, među žitak za sijanje ili sadnju, pa će od toga porasti gusto, čisto, puno i teško, i dobro će se plaćati). Treba zabilježiti i magičko davanje životne odnosno zdravonosne snage živim bićima (na pr. udaranjem naročitim šibama ili grančicama, osobito u proljeće, kad su pune životne snage i po narodnim vjerovanjima zdravonosne, koja se izravno prenosi na udarano biće). Slično se, osobito u primitivnijih naroda, vrši č. i s nebeskim tijelima, a još više s različnim atmosferskim pojavama (kišom, dugom, vjetrom i t. d.). Napokon naročiti smjer magičke djelatnosti čini ljubavno č. u nebrojenim oblicima i načinima. — Jednako kao dobronamjerno č. može biti zlonamjerno s tim, da nekome biću naškodi, oduzme nešto ili ga uništi (tako na pr. magičko oduzimanje mlijeka tuđem blagu oponašajući muzenje na konopu, ularu ili sl.; ili magičko ometanje bračne veze među mladencima tim, da se za vrijeme vjenčanja zatvori tome namijenjeni lokot).

Od sredstava i pomagala za č. ističu se, osim već spomenutih: magičke riječi, redovno kao već ustaljene formule (rečenice, stihovi, na pr. pri gore spomenutom običaju o Božiću; → basma), geste (pokazivanje »rogova« ima prvobitno takvu svrhu), različni likovi i znakovi (osobito pentagram i heksagram, katkada i kukasti križ i dr.), pisane magičke formule (sator, abracadabra i dr.), magički krug (izveden na bilo koji način: kretnjom, konopom, koncem, lancem, oranjem uokrug i t. d.), čim se ili magički zaštićuje ono, što je unutar kruga (obrana od pošasti brazdom, oboranom uokrug oko tora ili sela, i sl.), ili se moću kruga zadržava na okupu sve, što je u njemu ili na njemu (na pr. kokoši u krugu od konopca na »kokošnji Badnjak«), dalje lik ili slika nečega (na pr. lik ruke, osobito u bližem Orijentu, ima odbojnu moć), — da se ne nabrajaju i nebrojeni predmeti, kojima se pridaje i iskorištava moć za č. (osim već spomenutih talismanai [v.], neke naročite kovine, osobito željezo, izvjesno drago i poludrago kamenje: karneoli, ametisti i dr., bolemniti, t. j. pretpovijesni kameni artefakti, koji se najčešće tumače kao pali s neba udarom groma, i otuda im posebna moć, dijelovi mrtvaca ili njegove odjeće, napose kost, koja može magički izazvati umrtvljenje i t. d.).

Naročito je sredstvo č. oštar pogled urokljiva oka, uricanje, t. j. zlonamjerno izazivanje neke nedaće, redovno bolesti (→ urok; prvobitno je to izricanje određenih magičkih riječi).

Obrambeno (defenzivno i preventivno) č. ima svrhu, da sačuva od škodljive magičke djelatnosti bilo s neke naročite strane, ili sasvim općenito, od nepoznatoga eventualnoga č. bilo od koga i na bilo koji način vršena; prema tome ovo obrambeno č. može biti namijenjeno da pobija, uklanja, uništava neki već izvršeni neželjeni magički učinak ili da ga unaprijed odbija, priječi, štiti od takva učinka, koji bi mogao negdje zaprijetiti. Tome služe: osobiti predmeti, koji po vjerovanjima trajno nose neku odbojnu moć protiv č. i stavljaju se na sam objekt, koji je u opasnosti da bude učaran, ili bar u njegovu blizinu, a mogu to biti najrazličnija apotropejska sredstva protiv zlih sila, čaranja, napose protiv uroka (→ urok, apotropej), a takvi su ponajviše i prerazlični amuleti, hamajlije (→ amulet) i zapisi (v); tome služe i neki čini i pojave, koji prigodično imaju, odnosno steku apotropejsku, obrambenu moć za sve, što im je na dohvatu (na pr. dim nekih obrednih vatara, kao što su kod nas ivanjske, uskrsne i dr.; ugarci od tih vatara, napose od izgorjela badnjaka; oštri zvukovi, kao pucanj biča, puške; oštri mirisi, na pr. dima, češnjaka i sl.; ljuti okusi, kao onaj češnjaka; žive boje, osobito crvene i t. d.); tome služi i križanje ljudi, životinja, oblaka i t. d., kucanje o drvo, na pr. stol, da ne bude makar i nenamjerna začaranja, pljucanje u istu svrhu, kazivanje određenih obrambenih riječi protiv čari, osobito uroka. I velik dio zabrana tabu (v.) u najužoj je vezi s obrambenom magijom, t. j. u slučaju, da se krše, prijeti opasnost, da će branjeno biće, predmet, pojav biti zahvaćeni č-em, koje im prijeti.

Č. poznaju u bilo kojem obliku gotovo bezizuzetno svi narodi i kulture svijeta. No naročito je razvijeno ondje, gdje je opstanak zavisan o dobroj lovini i dobru prirodu uzgajanoga bilja. Stoga mu je osobito važna uloga u naroda totemističkih, koji s pomoću č. (mimički, plesovima i slič.) nastoje razmnožiti svoj totem (→ totemizam). No jednako je veoma razvijeno č. u naroda izrazito biljogojskih, gdje je osim aktivne magije osobito česta obrambena, a usred matrijarhatskih odnosa najuže je povezana sa ženom (koja je začetnica kulture bilja), i to je, zacijelo, korijen pojavu, da se i u mnogih drugih naroda i kultura, etnološki viših (mlađih), pa i u evropskih, u prvom redu žena bavi č. Značajno je, da č. ima razmjerno mnogo manje u naroda na najprimitivnijem stupnju, tako u prakulturnih lovaca i sabirača (→ kultura). U istočnjačkoj pismenosti (islamskoj, indijskoj, židovskoj i dr.) ima čitavih traktata o č., čarobnjačkim sredstvima, metodama, receptima i t. d., osobito za ljubavno č.

Na osnovi nekih predmeta i likova opravdano se drži, da je č. bilo poznato i u starijim, a pogotovu u mlađim pretpovijesnim kulturama (takav je vjerojatno na pr. iz jednoga nalazišta u Srijemu lik čovjeka od gline s urezima kao zabodenim strelicama, koji odgovara suvremenim takvim figurama u nekih afričkih, evropskih i dr. naroda, koje služe za zadavanje muka i smrti protivnika tim, da se u njih zabijaju čavli, šiljci i slič.). Uostalom, paralelizam mnoštva drugih kulturnih elemenata pretpovijesnih kultura s odgovarajućima recentnim u krugu etnologije sam po sebi izaziva pretpostavku č. u pretpovijesnim vremenima.

O korijenu i starini magizma ima više nazora. Jedan stavlja početke č. u najstarije doba razvoja kulture među prve izražaje čovjekova vjerovanja, čim je naslutio opstojanje nekih tajanstvenih sila, odnosno nazirao njihovo djelovanje; neki zastupnici toga mišljenja posebno ističu, da je magizam starija pojava nego animizam (v.), pa prvome stoga daju naziv preanimizam (R. R. Marett, K. Th. Preuss i dr.; → preanimizam). Korijen i povod magizmu nalaze neki u vjerovanju, konstatiranu u različnih naroda, u neku tajanstvenu moć, koju nosi u sebi svaki (odnosno samo izvjesni) objekt u svijetu (mana, manito orenda, wakan i dr.), kojom se čovjek može poslužiti u svrhu č.; po tome je taj nazor, koji se tiče i č., dobio naziv dinamizam (J. H. King; → dinamizam).

U životu i običajima Hrvata kao i većine drugih Slavena č. ima i danas ne malu ulogu, premda je kroz nedavnu prošlost mnogo toga napušteno, prosvjetom potisnuto, a u mnogo slučajeva živi samo kao relikt, puki vanjski čin, ustrajnošću tradicije kod zgode ponavljan, ali bez pravoga ili bez ikakvoga vjerovanja u zbilju i mogućnost magičkog učinka. Osobito je mnogo č. kod nas povezano s godišnjim i životnim običajima (oko Božića, Uskrsa, Jurjeva, Ivanja, 1. svibnja, o porodu, u djetinjstvu, šišanom kumstvu, posebno mnogo o svadbi i pokopu); dalje s gospodarskim radovima (oranje, sjetva, izazivanje kiše, žetva, neki stočarski, a osobito pčelarski običaji), manje u vezi s lovom, ribarstvom i rukotvorskim poslovima; kao u svih evropskih naroda ljubavno je č. i kod nas veoma mnogostrano, često i zamršeno, na oko i kuriozno (→ ljubav). — S pojmom čaranje, čari, čarke istoznačni su u hrvatskom jeziku i izrazi vračanje, vračke i bajanje, bahorenje (premda se kod ovoga posljednjeg pomišlja više na čaranje magičkim riječima, formulama, inkantacijama, kao i kod izraza šapljanje za č.

LIT.: J. G. Frazer, The Golden Bough I., II., The Magie Art and the Evolution of Kings, London 1926³; Moszyński, Kultura ludowa Słowian, II/l, Krakov 1934; Th. W. Danzel, Magie und Geheimwissenschaft, Stuttgart 1924; W. Schmidt, Ursprung und Werden der Religion, Münster i. Westf. 1930; ZNŽO (u mnogim prilozima iz različitih krajeva); E. Lilek, Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine, GIZM VI.M. G-i.