DINAMIZAM u najširem smislu rieči jest nazor, koji svu stvarnost, duhovnu i tjelesnu, svodi na pojam neprostornih sila (δύναμις) i njihova djelovanja. To je t. zv. dinamističko gledanje svieta (Heraklit), koje sav sviet vidi obuhvaćen u neprestanom toku i razvoju i u međusobnom djelovanju sila. Protivno je statičko gledanje svieta, u kojem nastupa mirujuće i nepromjenljivo biće ili substancija (eleati). U strogom smislu rieči dinamizam je nauk, koji tvrdi, da elementi tiela uobće nisu obuhvaćeni u prostornoj masi, nego u neprostornim jednovitim silama. Ali i ove sile dinamisti shvaćaju vrlo različito. Uzprkos nepreglednom množtvu varianata možemo ipak razlikovati glavne grupe dinamističkih nazora.

Prvi je dinamizam, koji vidi elemente tiela u jednostavnim dinamičkim substancijama. Ako prođemo stare pitagorovce, koji u elementima abstraktivnih brojeva vidješe ujedno i elemente tiela, moramo kao početnika toga dinamizma u novije vrieme spomenuti Leibniza. Njemu je sviet sastavljen od jednostavnih, neprostornih monada, koje on shvaća kao substancije sile. Njihovo bivstvo predstavlja psihička sila opažanja i teženja, koja je u neživoj prirodi dakako podpuno nesviestna. Taj je dinamizam dakle ujedno i neke vrste panpsihizam, koji susrećemo u primitivnom obliku osobito kod starih nekulturnih naroda. Ovakav je dakle dinamizam protivan atomizmu.

Drugu vrstu dinamizma, koju je prvi naučno utemeljio hrvatski isusovac Bošković, predstavlja t. zv. dinamički atomizam. Njemu je bivstvo tiela obuhvaćeno u neprostornim i nedjeljivim atomima, koji su opremljeni privlačno-odbojnom silom i koji djeluju i na udaljenost. Slično je na području filozofije dokazivao atomistički dinamizam i Kant, koji je početnik danas obće razširenoga fenomenalističko-dinamističkog shvaćanja materije. To, što opažamo, nisu nikakva prostorna tjelesna substancija sama po sebi, već jedino pojave (fenomeni) dviju sila, odbojne i privlačne, koje svojim djelovanjem pobuđuju u našim osjetilima utisak, kao da su tjelesa prostorna i među sobom kvalitativno različna (Wundt).

Posebne vrste dinamizam jest cnergizam W. Ostwalda i njegove škole. Ostwaldu elementi tiela nisu gole sile (δύναμις), nego energije ili snage, koje već znače posebno djelovanje (Betätigung) sila. U energiji vidi on praelemenat svieta, »najobćenitiju substanciju«, ukratko, energija je istovjetna s materijom samom. Taj je energizam živa suprotnost svakog jedino mehaničkog tumačenja svieta, dakle osobito mehaničkog atomizma, koji osim lokalnog kretanja ne priznaje atomima nikakvu unutarnju silu i energiju.

Još do nedavna gotovo svi moderni mislioci miešali su svoj atomski dinamizam više ili manje s apriornim postulatima svoje metafizike (Schelling, v. Hartmann, Herbart, Wundt, Fechner, Lotze i dr.). Radi toga im jednostavan ili neprostoran i nedjeljiv atom znači točku i središte, iz kojeg i prema kojem idu različite energije; takvo shvaćanje atoma predstavljaše jednostavan postulat, simbol, pomoćni pojam, naučnu hipotezu (Koppelmann, Riehl, Hannequin). Tek u posljednje vrieme relativitetna (Einstein) i kvantna (Planck) teorija omogućiše nam i čisto fizikalni pojam atomističkog dinamizma, gdje je pošlo za rukom malo ne »dokazati«, da atom kao substancija nije više neizbježiv pomoćni pojam, nego da elektromagnetičko polje nadoknađuje substanciju materije (Thomson, Lorentz i dr.). U smislu ovih teorija elektron naime uobće nema više nikakve »mehaničke mase«, već je sva njegova masa (neprobojnost) tek djelovanje elektromagnetičkog polja. Razlikovanje između »zakona zbivanja« i »zakona djelovanja« imade po ovoj teoriji jedino još praktično-konverzacijsko značenje. Ovdje je doduše potrebno naglasiti, da je i ovaj dokaz dan samo na području svjetlostnih pojava, a i tu s pomoću hipotetičkih tumačenja.

LIT.: Bavink, Ergebnisse und Probleme der Naturwissenschaften, 7. izd. 1941; Donat, Cosmologia, Innsbruck 1924.A. T-k.