DODOLE, narodni običaj naroda ji Evrope, vrši se u doba suše, da se (magički) izazove kiša (ostale takve običaje → kiša). Poznat je u tih naroda dielom pod ovim nazivom u različnim variantama kao: hrv. i srb. dodole, -ica, bug, dodulica, dudulajki i sl., alb. dordolets, dielom pod drugim također vrlo razširenim kao hrv. prporuše i sl., bug. peperude i sl., rum. paparude(le), peperuda, alb. perperona, novogrč. pirpiruna i sl. Ima još i po koji rjeđi naziv kao bug. rosomanka (zacielo »koja rosu mami«), ojlule (po uzviku u pripjevu pjesme).

Bitno je kod toga običaja: Mlađe čeljade, svučeno do gola ili gotovo do gola, ovije se ili inače prekrije svježim zelenilom, na pr. hvojama, travama, cviećem, pa tako hoda, svagda u pratnji neke neprerušene pratnje selom od doma do doma, pred svakom kućom posve mirno stoji ili se kreće ili malo kao pleše, dok pratnja pjeva naročitu obrednu dodolsku popievku. Nato većinom netko od ukućana, obično domaćica, polije vodom to glavno prerušeno lice zvano doda, dodola, dodolica, prpac — ovako u sjevernodalmatinskim Kotarima — peperuda i t. d. Družbu u svakom domu nadare jajima, slaninom, brašnom, novcem ili drugim čime.

U pojedinostima taj običaj ima različnih regionalnih posebnosti po hrvatskim i ostalim balkanskim zemljama. Tako su nazivi prporuša i njemu slični razšireni na SZ (Istra, Hrvatsko Primorje do sjeverne Dalmacije, preperuše na Pašmanu i u Žumberku, prepelice u Žumberku, barbaruše na Krku i t. d.), a tima srodni peperuda, papaluga i t. d. na I i J Balkana (u Rumunja, velikom dielu Bugara, Grka); nazive pak dodola i tome slične poznaje dio iztočnih panonskih Hrvata, znatan dio Srba (u Vojvodini i Srbiji), dio Bugara te nešto Arbanasi — dakle uglavnom u središnjim zemljama Balkana. Glavno je lice velikom većinom žensko, i polieva se vodom, osim u sz Hrvatskoj, gdje je pretežno mužko i gdje se ponajviše ne polieva; osobito je često, pače u nekim krajevima pravilo, da to bude ciganče ili bar kakvo domaće sirotče, posljednje diete u roditelja ili sirotinjsko diete; razlike su i u tome, ima li biti posve golo ili ipak nečim odjeveno, je li više ili manje ivijeno zelenilom (i cviećem) i kojom vrstom. Napose ima dosta pokrajinskih posebnosti u tekstovima i još više u napjevima dodolskih popjevaka, pa takva na pr. iz Baderne u Istri glasi:

Mora se konstatirati, kako, osobito u nekim pojedinostima, ima značajnih podudaranja, pače istovjetnosti u tekstovima ovih popjevaka i među veoma udaljenim krajevima (na pr. među gornjojadranskim i bugarskim). Za središnju su pak grupu značajni stalni pripjevi, kojih na pr. na SZ nema, a redovno su to zazivi s riečju »dodo«, »dodo-le« i slično.

Ima međutim i krajeva na JI Evrope, gdje dodola uobće nema, bar u vremenima, odkada ima etnografskih podataka. To je najveći dio dinarskoga etnografskog područja (s malo izuzetaka) pa čitava panonska (uža) Hrvatska i Slavonija (do Sriema) — osim Žumberka i još po kojega »otoka«.

Osim u naroda ji Evrope ovaj se običaj potvrđuje ovdje ondje i drugdje u Evropi i izvan nje. Najstarija je viest iz prve pole 11. st. u Burcharda iz Wormsa, gdje se za područje Hessena, odnosno Porajnja bilježi pri uobičajenom čaranju za kišu i jedan čin, u bitnome srodan dodoli. Sasvim jednaki običaji za vrieme suše zabilježeni su međutim dosad u nekih kavkazkih naroda, zatim uzduž sjeverne Afrike pa dalje u Prednjoj Indiji; ovdje se u nekih plemena svećenik polieva vodom, da se izazove kiša. U nekima od tih navedenih područja mjesto čeljadeta ovija se zelenilom i maskira kakav mrtvi predmet: metla, lutka. Od slavenskih naroda poznaju Rusi nešto slično, na pr. u poltavskoj guberniji pod imenom topolja ili oko Pinjska pod imenom kust, no sve bez polievanja vodom, a na određene datume u godini. — Koga predstavlja prerušeno lice u ovom običaju, zvano u nas i samo dodola i sl., u sjev. Dalmaciji prpac, tome ima više tumačenja: ili da je to predstavnik duha vegetacije (W. Mannhardt), ili da je to utjelovljeni biljni, drvni totem (Dm. Zelenin stavlja ga u isti red sa »zelenim Jurjem«, majskim drvom i sličnim), ili napokon, da samo predstavlja vegetaciju, koja treba kiše, i ta se analogičkim čaranjem izaziva vodom, koja se po njemu izlieva.

Nazivi dodola iz ji Evrope nisu ni etimologički još izvedeni na čisto. Dodola se pretežno izvodi iz uobičajenih pripjeva dodolskih popjevaka, gdje stalno dolazi zaziv dodo (a taj može biti reduplicirana tvorba) bez naročita prvobitnog značenja uobće; neki kušaju izvesti tu rieč iz albanskoga jezika (H. Barić); peperuda i slični oblici izvode se od istovrstne rieči, koja u bugarskom znači i »noćni leptir« (izvodi se od koriena pet - »letjeti« kao reduplikacija, tako E. Schneeweis).

LIT.: J. G. Frazer, The Golden Bough, 3. izd., dio I., sv. I., London 1926; W. Mannhardt, Wald- und Feldkulte I., Berlin 1904; M. Arnaudov, Studii v’rhu b’lgarskite obredi i legendi I.—II., Sofija 1924; G. Gesemann, Regenzauber in Deutschland, Braunschweig 1913; Handwörterbuch des deutschen Aberglaubens s. v. Regen; ZNŽO I.—II.; V. S. Karadžić, Rječnik s. v. dodola; F. K. Kuhač, Južnoslovjenske narodne popijevke, knj. V., Beograd 1941; V. R. Đorđević, Srpske narodne melodije — Južna Srbija, I., Beograd 1928; E. Schneeweis, Grundriss des Volksglaubens und Volksbrauchs der Serbokroaten, Celje 1935; H. Barić, Dodole, Prilozi za jezik, istoriju, književnost i folklor I., Beograd 1921.M. G-i.