AGRAR (od lat. riječi ager »polje«), kod nas se upotrebljava kao osnova za pridjev »agraran« (agrarna zemlja, država, agrarna reforma, agrarno pitanje i t. d.) u osnovnom značenju »poljoprivredni«, ali nerijetko ima i samostalno, vrlo složeno značenje (zemlja, zemljišni odnosi, zemljišne reforme). Tako se na pr. govori »pasti pod agrar«, a znači pasti pod agrarnu reformu. Ukoliko se taj izraz upotrebljava za poljoprivrednu proizvodnju i izmjenu → Poljoprivreda.

Agrarci, agrarizam, agrarne stranke označuju gospodarsko-političke pokrete, kojima je svrha da zaštite poljoprivrednike i poljoprivredu od drugih grana proizvodnje. U naučnoj terminologiji postoje pojmovi agrarna botanika, agrarna kemija, agrarna meteorologija. O tome → botanika, kemija, agrikulturna kemija, meteorologija i t. d.

U privredi Agrarna banka → Banka.

U pravu »agrarni zakoni rimski« → Rim.

O svim ostalim pitanjima iz poljoprivrede, koja nijesu obrađena pod imenom agrar, agraran → Poljodjelstvo. U vezi sa životom poljoprivrednika-seljaka → Selo, Seljački pokreti.         U.

Agrarne i industrijske države. Agrarnim državama se smatraju one, u kojima brojem prevladava agrarno pučanstvo t. j. ono, koje živi izvan gradova baveći se poljodjelstvom. Industrijskim državama smatraju se one, u kojima brojčano prevladava industrijsko radništvo i gradski žitelji. Narodnogospodarski pisci i političari različito su prosuđivali pitanje, da li je za pojedini narod i pojedinu državu korisnije da bude više agrarna ili industrijska. A i danas je još otvoreno pitanje o tome, da li je bolje sačuvati čisti agrarni karakter pojedinog naroda, ili je za cjelinu povoljnije, ako se prelazi u industrijsku državu.

Činjenice su s obzirom na taj problem ukratko ove: Od ukupnoga pučanstva otpada na poljoprivrednike u Engleskoj 3,02%, u Francuskoj 20,21%, u Švicarskoj 25,29%, u Danskoj 31,10%, u Češkoj 37,49%, u Italiji 51,92%, u Madžarskoj 55,79%, u Finskoj 59,22%, u Bugarskoj 74,77%, u Jugoslaviji 76,20%, u Rumunjskoj 79,88%. Posljednje su tri države tipično agrarno-seljačke ne samo zbog navedenog omjera između seljačkog i ostalog pučanstva, već i zbog toga, što je zemlja u tim državama gotovo posve u rukama malih posjednika-seljaka. Engleska je nasuprot najčišći predstavnik industrijske države. U svim ostalim državama seljaštvo je postupice uzmicalo u relativnom omjeru prema gradskom i industrijskom pučanstvu. Ali i ovo se uzmicanje u gotovo svima državama nastoji sprečavati. Tako je u Francuskoj Méline svojom knjigom Le retour à la terre et la surproduction industrielle (Pariz 1905) uzbudio svu javnost, te se odonda nastoji pomoću zakonodavstva poboljšati život na selu. Ali sva ta nastojanja pretrpjela su težak udarac socijalnim zakonima Léona Bluma (1938); njima se pogodovalo jedino industrijskim radnicima tako, te je najbolji dio seljačke omladine bježao sa sela u industriju. Zemlja je zapala u tešku agrarnu krizu zbog nestašice radne snage kao i zbog nerentabilnosti poljodjelstva. — U Češkoj je nastojanjima prvog ministra predsjednika A. Švehle odmah poslije rata otvoreno pretpostavljana agrarna proizvodnja industrijskoj dijelom iz razloga, što je Švehla želio osigurati premoć pretežno agrarnog češkog pučanstva proti pretežno njemačkom industrijskom pučanstvu, a dijelom i iz razloga, što je češka industrija izgubila propašću austro-ugarske monarhije najjačeg kupca svojih proizvoda, te se morala prilagoditi novim skučenim prilikama prođe. — U Švicarskoj i Danskoj nalazimo posve srodna nastojanja, da se unatoč trajnog opadanja agrarnog pučanstva u cjelokupnosti naroda ipak održi, koliko je moguće, važnost seljaštva proti trajnom porastu industrije. U tom je pogledu naročito u Švicarskoj uspio »seljački sekretar« prof. Dr. E. Laur. U Danskoj je položaj poljodjelstva prema industriji određen nastojanjima biskupa Grunswicka još u prvoj polovici prošloga vijeka. — Madžarska nastoji postepenim provođenjem agrarne reforme ojačati agrarni elemenat proti industrijskom i kapitalističkom; s tom svrhom određuje se otkup svih imanja, koja su u rukama Židova. U Engleskoj se pod vodstvom L. K. Elmhirsta po načinu Fabijevaca vrši živa propaganda za agrariziranje u matici-zemlji, pošto je kroz stotinu godina država (osim prolazno u svjetskom ratu) bila potpuno indiferentna prema poljodjelstvu. — Prva država u modernoj Evropi, koja je odlučno naglasila važnost agrarnog karaktera države, bila je Italija, za koju je Mussolini izjavio, da je temelj njezina socijalnog napretka osnovan na poljoprivredi.^[1]) Izgrađivanjem korporativnog sistema udovoljeno je načelu ravnoteže interesa poljodjelstva, industrije i potrošača, te je danas problem u Italiji konačno riješen. — U Njemačkoj je nagla industrijalizacija poslije rata g. 1870 privlačila narod sa sela u gradove (g. 1870 bilo je u Njemačkoj 8 gradova s više od 100.000 stanovnika, a 1910 godine već 48 gradova). No i kroz sve to vrijeme nastojanjima Roschera, Buchenbergera, Seringa, Damaschke-a, Darré-a i drugih budila se svijest o važnosti poljoprivrede i seljaštva za narodni život. Nacionalni socijalizam stavio je, štaviše, poljoprivredu na prvo mjesto izjavom vođe Hitlera: »Njemačka će biti seljačka država ili je uopće ne će biti.« Naročitim je zakonima opstanak seljaštva na rođenoj grudi trajno osiguran (zakonima o seljačkim nasljednim dobrima »Erbhofgesetz« od 29. IX. 1933); osigurana je i trajna rentabilnost poljodjelstvu (»Reichsnährstandsgesetze« od 13. IX. 1933 kao i kasniji zakoni o određivanju cijena i organizaciji tržišta »Marktordnung«), a osigurana je i maksimalna proizvodnja svih za prehranu i industriju potrebnih sirovina (»Erzeugungsschlacht«). Tako je i u Njemačkoj uspostavljena ravnoteža između interesa poljoprivrede i industrije. — U Rusiji se prvotno mislilo, da se poljoprivreda može i mora posve jednako organizirati kao i industrija, t. j. da se ukidanjem privatnog vlasništva ostvare veliki kolektivi pojedinaca, »kolhozi«, i državna agrarna poduzeća, »sovhozi«. Ali se nakon teških kriza, u kojima su milijuna ljudi od gladi stradali, uvidjelo, da se seljaštvu mora ostaviti individualno vlasništvo — bar u ograničenom opsegu. Tim je namisao totalitarne »industrijalizacije« poljoprivrede dobila drugi sadržaj. Sama industrijalizacija Rusije ide u okviru uzastopnih »pjatiljetka« golemim korakom naprijed, te veže sve više seljačko pučanstvo uz industriju.

U seljačkim je državama jugoistočne Evrope problem: agrarna ili industrijska država već odavno postavljen. On je raspravljan na razne načine. Kritički je svakako taj problem najbolje osvijetlio rumunjski ekonomist Manoilesco time, što je dokazao, da agrarne države jugoistočne Evrope moraju ostati trajno siromašne i tributarne industrijskim državama, ako se same ne industrijaliziraju. Jednako je i pisac ovoga članka iznio konkretne podatke o tim državama, o njihovoj prenapučenosti i prijekoj potrebi industrijalizacije. — Ali ta težnja za industrijalizacijom seljačkih agrarnih država teško nailazi na razumijevanje i potporu u industrijskim državama; te se naime boje nove konkurencije. Ipak je taj strah nepotreban, ako se agrarne države budu ograničile na takve industrijske grane, koje ne kolidiraju s industrijama, kojih proizvode moraju preuzimati agrarne države u zamjenu za vlastite agrarne proizvode. Uostalom bio taj strah opravdan ili ne, prenapučenost sela tako je odlučan faktor u privrednoj politici seljačkih država jugoistočne Evrope, da imperativno traži brzo i radikalno rješenje, koje se — uz intenzifikaciju poljoprivrede, melioracije, kolonizaciju, javne radove i t. d. — može najbrže i najradikalnije provoditi putem industrijalizacije. Seljačke se države nalaze već na tom putu. Od g. 1920 do 1934 iznosio je prirast pučanstva u %:

	U gradovima i industr. središtima	Na selu
Bugarska	2,32	1,54
Jugoslavija	9,81	0,01
Rumunjska	2,28	0,31