BOTANIKA je grana biologije (v.), koja se bavi proučavanjem bilja. Kao čisto teoretska znanost proučava suvremena b. sa svih mogućih gledišta jednako pojedine biljke kao i čitave biljne zadruge, a kao primijenjena nauka ona nastoji stečene spoznaje učiniti korisnim za čovjeka na najrazličitijim područjima njegove praktične djelatnosti.

A. Povijesni razvoj botanike. Može se reći, da se je čitava današnja b. razvila iz prvobitno čisto praktičnih odnosa čovjeka prema bilju. Čovjek je naime bez sumnje već vrlo rano počeo ne samo lučiti pojedine biljne vrste jedne od drugih, nego i iskustvom spoznavati, koje su mu biljke od bilo kakve koristi, a koje nisu. Isto je tako čovjek počeo već vrlo rano cijeniti i raznovrsno uresno bilje te ga umjetno uzgajati zajedno s korisnim. No ipak počinje prava povijest b. istom s onim razdobljem, iz kojega su nam poznati najstariji spisi botaničkog sadržaja. Značajno je međutim, da već i među najstarijim botaničkim spisima iz staroga vijeka — ukoliko su nam po sadržaju poznati —nalazimo na jednoj strani takve, koji po svom cilju imaju izraziti značaj primijenjene botanike (na pr. spisi starovjekovnih kopača korijenja, t. zv. rizotoma, pa trgovaca ljekarija i dr.), a na drugoj i takve, koji izražavaju čisto filozofske nazore o samoj biti biljnoga svijeta (na pr. spisi Menestora, Anaksagore, Empedokla i dr.). Čini se ipak, da je tek u spisima Aristotelovim dobila i b. prvi put u povijesti značaj prave znanosti. No Aristotelova je botanika — kao što uostalom i njegova čitava biologija —još uvijek u velikoj mjeri deduktivna znanost.

Istom Aristotelov učenik Teofrast (371—286) napustio je nakon smrti svojega učitelja tada uobičajeni deduktivni način rješavanja problema živih bića te odlučno zakoračio putem induktivnog istraživanja. Teofrast je dakle prvi biolog, koji je svoja istraživanja provodio na čisto prirodoznanstveni način. On je ujedno i najznačajniji predstavnik znanstvene b. čitavoga starog vijeka uopće, jer je svojim dvjema glavnim botaničkim djelima, u kojima raspravlja o »povijesti bilja«, odnosno o »uzrocima bilja«, na odlučan način — bilo neposredno, bilo posredno — utjecao još i na mnoga kasnija pokoljenja botaničara sve do početka novijeg doba. Sva pak ostala botanička nastojanja iz staroga vijeka, koja dolaze iza Teofrasta, imaju isključivo značaj primijenjene nauke. Najvećim je to dijelom ljekarnička (farmaceutska) b., kojom se bave uglavnom liječnici, a njihov je najznačajniji predstavnik Dioskorid, rođen u 1. st. pos. Kr. Pa iako Dioskoridovo djelo De materia medica (pisano grčkim jezikom u pet knj.) predstavlja zapravo nauku o lijekovima, vrijedilo je ono ipak kroz čitava stoljeća kao najpotpuniji prikaz bilja uopće, jer je u njemu navedeno i razmjerno točno opisano kojih 500 biljnih vrsta. Autoritet Dioskoridov uživao je u isto doba u području poljodjelske b. Junije Kolumela sa svojim (u 12 knj.) djelom De re rustica.

Jednakoga je ili sličnog primijenjenog značaja također b. čitavoga srednjeg i ranijega novog vijeka, kroz koje se vrijeme ona smatra i obrađuje ponajviše kao sastavni dio ili pomoćno sredstvo medicine. Tek koncem 16. i početkom 17. st. susreću se prvi pokušaji, da se b. odvoji od medicine i priključi — kao posebna grana znanosti —prirodopisu. Opisivanje bilja prestaje sada služiti jedino ciljevima medicine, pa se ono postepeno počinje iskorišćivati i u svrhu klasifikacije, koja se sve više smatra samostalnim ciljem znanstvenih nastojanja i provodi na temelju stupnja međusobne sličnosti pojedinih biljnih vrsta. Nastaje prioda t. zv. umjetnih biljnih sustava, koja počinje zapravo već sa K. Bauhinom (1511—82), nastavlja se sa Caesalpinom, Jungiusom, Morisonom, Rayem, Rivinusom i Tournefortom, dolazi do vrhunca u majstorskim djelima najvećega sistematičara u povijesti biologije C. Linnea (1707—78), a završava posve umjetnim sustavima Willdenova, Persoona, Roemera i Schultesa na jednoj i s t. zv. morfološkim sustavima Jussieua, De Candollea, Endlichera, Reichenbacha i dr. na drugoj strani. No za razvoj b. kao samostalne znanosti bio je od izvanredno velikoga značenja još jedan događaj, koji se je zbio od prilike u isto doba, kada je započela i perioda umjetnih sustava. Bilo je to otkriće mikroskopa i s time u vezi otkriće stanične građe biljnih organa. Tim su otkrićem Malpighi, Grew i Hook (1670—80) upozorili po prvi put svoje suvremenike na činjenicu, da u biljkama ima nešto, što već i samo po sebi — bez ikakve praktične veze s medicinom — može biti vanredno zanimljivim predmetom pažnje čovječjega duha, te tako udarili temelj za razvoj kasnije biljne anatomije. No premda su otkrića ovih pionira učinila na njihove suvremenike neobično veliki dojam, bilo je ipak potrebno, da prođe još i više od jednog stoljeća, dok je biljna anatomija doživjela snažniji razvitak.

S 19. stoljećem dolazi međutim i razvoj svih ostalih nauka botanike postepeno u sve jači zamah. S Payerom, A. Braunom, Čelakovskim, Hofmeisterom, Goebelom i dr. dolazi do procvata poredbena morfologija. Nakon sve većega usavršenja mikroskopa razvija se naglo i biljna anatomija; u njenom je opsegu Schleiden-Schwannova celularna teorija upravo početak nove epohe u čitavoj biologiji. Uporedo s napretkom fizike i kemije produbljuju se sve više i problemi prehrambene fiziologije, kojih su se već prije toga dotakli Malpighi, S. Hales, Bonnet i Duhamel. Na posebno zanimanje istraživača nailaze i pitanja fiziologije biljnoga gibanja i fiziologije razvoja, koja su u novije doba, nakon otkrića hormona, stavljena u posve novo svijetlo. Istraživanjima Mendelovim (1866) i s njima povezanom spoznajom zakona križanja stvorena je osnova suvremene genetike. Primjenom descendentne teorije na biljnu sistematiku započinje i u toj staroj botaničkoj naučnoj grani posve novo razdoblje. Zaslugom Humboldta, A. P. de Candollea, Grisebacha, Englera, Warminga, Graebnera i dr. procvala je napokon i biljna geografija, iz koje se tek u najnovije doba, već u 20. st., izdvojila biljna sociologija (ili fitocenologija) kao samostalna botanička nauka, kojoj je svrha proučavanje biljnih zadruga (ili fitocenoza).

I tako se je iz skromnog okvira nekadašnje pomoćne grane medicine razvila do danas golema zgrada suvremene botaničke znanosti. Njezin je opseg danas već tako velik, da to nestručnjak jedva može shvatiti. Stoga danas ni među samim stručnjacima nema više botaničara, koji bi svojim znanstvenim radom mogli obuhvatiti sve botaničke grane. Nekadašnji svestrani botaničari ustupili su silom prilika svoje mjesto pojedinim specijalistima, kao što su biljni fiziolozi, geobotaničari, sistematičari i t. d. Štoviše, to je dijeljenje doprlo već tako daleko, da i na samim sveučilištima ima za b. obično po više samostalnih stolica.

B. Razdioba b. U toku posljednjih stotinu godina javljali su se — što je nakon svega rečenoga i posve razumljivo — u više navrata pokušaji, da se različite znanstvene grane, koje idu u okvir suvremene b., svrstaju u bilo kakav prikladan sustav. U vezi s time predloženo je u različnim vremenskim razdobljima nekoliko bitno različnih dioba b., pri čem su nekoje njezine grane, kao na pr. biljna sistematika, proživljavale katkada i ponešto čudnu sudbinu. No od svih su takvih prijedloga naišla na najjači odjek i najčešću primjenu napose dva: Schleidenov iz sredine prošloga stoljeća i Tschulokov iz 1910. Za Schleidenovo je shvaćanje značajno, da je on okvir znanstvene b. stegnuo na samu morfologiju i fiziologiju, dok je na pr. izlučio sistematiku i biljnu geografiju iz toga okvira. On je prvi razdijelio b. na opću i specijalnu, pri čem je pod općom b. razumijevao morfologiju i fiziologiju, a pod specijalnom sistematiku. U kolikoj je mjeri Schleiden ovim svojim shvaćanjem utjecao ne samo na svoje suvremenike, nego i na kasnija pokoljenja, vidi se iz činjenice, da je dobar dio visokoškolskih botaničkih priručnika razdijeljen još i danas u njegovu smislu na opći i specijalni dio, a na istoj su toj osnovi na mnogim evropskim sveučilištima razdijeljene još i danas katedre. Schleidenovo shvaćanje i razdiobu b. (a ujedno i biološke sustave nekih drugih autora) podvrgao je međutim opravdanoj kritici Tschulok. Taj je učenjak istom prilikom objavio i vlastiti, dobro obrazloženi i strogo logički provedeni sustav bioloških znanosti, koji se u najnovije doba opravdano i sve češće primjenjuje i na b. Uskladimo li dakle te Tschulokove nazore s osnovnim pogledima nekih najistaknutijih predstavnika današnje biljne sociologije (→ biologija), onda možemo cjelokupnu suvremenu b. razdijeliti ponajprije u dvije osnovne grane, i to: I. idiobotaniku (ili botaniku u užem smislu riječi) i II. biljnu sociologiju (ili fitocenologiju).

I. Predmet su istraživanja idiobotanike pojedine biljke. Njezina je osnovna jedinica biljna vrsta. S obzirom na gledište, s kojega idiobotanika pristupa predmetu svojih ispitivanja, možemo u njezinu okviru lučiti sedam glavnih i međusobno ravnopravnih nauka: 1. sistematika: opisuje pojedine biljke i svrstava ih u naravni sistem; 2. morfologija: proučava oblik i građu biljnoga tijela; 3. fiziologija: proučava životne procese u biljkama; 4. ekologija: istražuje odnos biljke prema okolini, odnosno utjecaj okoline na biljku; 5. biljna geografija ili horologija bilja: proučava raspored biljaka u prostoru, t. j. na površini zemlje; 6. fitopaleontologija ili kronologija bilja: ispituje raspored biljaka u vremenu, t. j. u prošlosti Zemlje; 7. genetika: proučava postanak i promjenljivost današnjih biljnih vrsta.

II. Predmet istraživanja biljne sociologije (ili fitocenologije) jesu biljne zadruge ili fitocenoze (kao što su livade, šume, močvare i dr.). Njezina je osnovna jedinica asocijacija. Ona može biljne zadruge proučavati u načelu s istih onih sedam gledišta, s kojih i idiobotanika proučava pojedine biljke. Prema tome može se i biljna sociologija razdijeliti u sedam glavnih dijelova, od kojih svaki odgovara po jednoj grani idiobotanike: sistematici bilja na jednoj odgovara sistematika zadruga na drugoj strani; morfologiji idiobotanike odgovara proučavanje građe i strukture zadruga u fitosociologiji; ekologiju bilja ondje zamjenjuje sinekologija zadruga ovdje; i t. d.

No sve te znanstvene discipline i grane zajedno sačinjavaju tek t. zv. čistu ili teoretsku b. Poznato je međutim, da u današnje doba ima b. vrlo veliku važnost i kao primijenjena znanost, kojoj je svrha, da svoje spoznaje učini na bilo koji način korisnima za čovječanstvo. Već prema tome, na kojem se ona području praktične djelatnosti čovjeka primjenjuje, možemo lučiti čitav niz grana primijenjene b., kao što je na pr. ljekarnička (farmaceutska), poljodjelska, tehnička, šumarska, vrtlarska, veterinarska, medicinska, obrtnička botanika i t. d.

LIT.: M. J. Schleiden, Grundzüge der wissenschaftlichen Botanik, 1843—61; S. Tschulok, Das System der Biologie in Forschung und Lehre, Jena 1910; E. Du Rietz, Zur methodologischen Grundlage der modernen Pflanzensoziologie, Beč 1921; J. Braun-Blanquet, Pflanzensoziologie, Berlin 1928; J. M. Coultor-C. R. Barnes-H. C. Cowles, A Textbook of Botany, New York 1931; R. v. Wettstein, Handbuch der systematischen Botanik, 4. izd., Leipzig-Beč 1933—35; G. Gola-G. Negri-C. Cappelletti, Trattato di botanica, Turin 1936; A. Guilliermond-G. Mangenot, Précis de biologie végétale, Pariz 1937; L. J. Kursanov-M. J. Golenkin, Kurs botaniki, Moskva 1937; M. Möbius, Geschichte der Botanik, Jena 1937; H. Fitting-H. Sierp-R. Harder-F. Firbas, Lehrbuch der Botanik für Hochschulen, Jena 1939.