BIOLOGIJA. Ime i opseg. Biologija je znanost o živim bićima ili organizmima, koji u neobično velikoj mnogolikosti nastavaju biosferu. Ona proučava živa bića s najrazličitijih gledišta: traži zakone njihove građe i međusobne srodnosti, ispituje pojave života, koji se u njima zbivaju, zakone njihova udruživanja, prilagodbe na okolinu, njihovo raširenje na površini zemlje, njihov postanak i razvitak i napokon njihovo nastupanje u prošlosti zemlje.

Spoznaja, da u prirodi postoje, osim pojedinih bića, različnih biljaka i životinja, još i zajednice bića, dovela je početkom 20. st. do diobe biologije u dva zasebna dijela: u idiobiologiju ili znanost o pojedinim bićima i biosociologiju ili znanost o zajednicama bića. Razdioba proizašla je zapravo iz razlikovanja flore i vegetacije i primijenjena je na cijelu biologiju (Rübel, Gams, Du Rietz, Braun-Blanquet i dr.). Tako b. u najširem smislu, kako se danas redovno shvaća, obuhvaća cijelu znanost o živim bićima i njihovim zajednicama. Često se međutim u prijašnje doba govorilo još o »biologiji u užem smislu«. Ta je biologija obuhvaćala zapravo samo odnose živih bića prema okolini. Ona se danas obično naziva ekologijom.

Često se spominje pojam »opća biologija«. Taj pojam definiraju razni istraživači vrlo različno (Hertwig, Hartmann i dr.), a Tschulok razumijeva pod njim takvo prikazivanje biološke građe, u kojem se ističu u prvom redu zajednička pitanja svih živih bića, i biljaka i životinja. Tako raspravlja na pr. opća b. o staničnom ustrojstvu i fiziološkim funkcijama svih živih bića ili prikazuje općenite zakone nasljeđivanja, razvitka i regeneracije ili ispituje zakone zadruživanja, bit areala, disjunkcije, endeme i t. d. Pravo uzeto, obuhvaća opća b. opće, zajedničke osebine svih živih bića. Naprotiv ograničuje se t. zv. posebna ili specijalna b. na izvjesne skupine i prikazuje njima svojstvene zakone.

S obzirom na objekt istraživanja dijeli se b. na botaniku ili znanost o biljkama i zoologiju ili znanost o životinjama. Osim toga može se posebno lučiti antropologija. Nema sumnje, da znanost o čovjeku, ukoliko se tiče njegovih tjelesnih osobina, pripada u zoologiju. Ipak treba — s obzirom na posebnu metodiku i neobično značenje i važnost samog čovjeka, koji je ne samo objekt, nego i subjekt bioloških ispitivanja — odijeliti antropologiju kao posebnu biološku znanost od zoologije. To opravdava napose uska povezanost antropologije kao biološke znanosti s ostalim znanostima o duševnom stvaranju čovjeka.

Kod životnih zajednica postoji međutim tako često međusobna povezanost ne samo biljaka, nego i životinja, a i čovjeka, da je lučenje posebne biljne i životinjske sociologije u mnogo slučajeva vrlo teško. Danas se doduše još odvojeno proučavaju biljne i životinjske zajednice, ali brzim napretkom biljne sociologije u današnjim danima (Braun-Blanquet, Du Rietz, Rübel, Aljehin) (→ sociologija bilja) stvoreni su preduvjeti za ispitivanje životinjskog svijeta u naravnim životnim zajednicama (šumama, savanama, stepama, tundrama i t. d.), koje je već dosada dovelo do zanimljivih zaključaka.

Uz zajedničke probleme biosociologije ima dakako i posebnih problema, koji zanimaju samo biljni ili samo životinjski svijet. Dok se međusobni odnosi bilja po našem današnjem znanju mogu svesti uglavnom na nesvijesno takmičenje, to zajednice života u životinjskom svijetu određuju redovno instinkti. Naprotiv čovjek kao razumno biće stvara svoje posebne zajednice, koje tek jednim dijelom pripadaju u područje istraživanja biologije, dok u svom glavnom i najvećem dijelu prelaze već u područje ispitivanja duhovnih znanosti.

Povijesni razvitak. Iako je biologija po svojem imenu, metodama i problemima suvremena znanost, koja je tokom 19. i početkom 20. st. proživjela neobično snažan razvitak, to ipak njezini početci sežu vrlo daleko. Njezine grane, botanika i zoologija, nalaze svoj početak zapravo u ljekarstvu, ali je njihov razvitak bio, kako ističe Tschulok, bitno različit. Kod biljaka tražio je čovjek sredstvo za liječenje, dok je kod životinja tražio analogije s bolestima čovjeka i njihovim liječenjem. Isipitivanje životinja bilo je zato svestranije i raznovrsnije. Tako su se razvile već vrlo rano različite zoološke discipline, ali je zato zoologija mnogo duže ostala tek granom medicine, dok se botanika mnogo samostalnije razvila.

Prvo opsežnije sakupljeno znanje o živim bićima, iz kojega možemo zaključiti na dulji razvitak biologije već u starom vijeku, nalazi se kod Aristotela. Njegova se djela i pored mnogih nedostataka odlikuju upravo nevjerojatnom oštrinom opažanja i pokazuju, kako je taj veliki filozof bio i velik biolog, koji je poznavao ne samo znatan broj biljaka i životinja, nego je istraživao i njihovu građu, razvitak, životne pojave i njihov sistem. Aristotel je uveo u znanost mnoge pojmove, od kojih su neki i danas od osnovnog značenja (na pr. εἶδος »vrsta«). Od biologa srednjega vijeka ističe se napose dominikanac Albertus Magnus. On je znatno produbao znanje o živim bićima posebno s obzirom na srednjoevropske prilike.

Ipak se može početak biologije kao suvremene znanosti staviti u drugu polovicu 17. st. Otkrićem mikroskopa i temeljnim istraživanjima Roberta Hookea, Nehemije Grewa, Marcella Malpighija, Jana Schwammerdama, Antuna van Leeuwenhoeka i dr. otvara se pred očima čovjeka ne samo novi svijet dotad neslućenih živih bića (→ praživi, → mikrobi), nego se prodire i u nutrinu građe dotad poznatog živog svijeta. To je doba otkrića stanice, tog osnovnog sastavnog dijela sviju živih stvorova na zemlji.

Ovdje ne ćemo prikazati ni u glavnim crtama razvoj biologije do danas, nego upućujemo čitaoca na pojedine biološke znanosti i pojedine istaknute biologe. Ipak moramo istaknuti, da je razvitak biologije nakon otkrića mikroskopa krenuo brzim korakom, pa se odonda jedno za drugim nižu nova razdoblja u otkrivanju neslućenih tajna u građi i životu živih bića. Neobično važno razdoblje u razvitku biologije stvara Karlo Linné. On uvodi u nepregledni kaos poznatih biljnih i životinjskih bića red, stvarajući jednostavnu terminologiju i binarnu nomenklaturu. Linné daje svakoj biljnoj i životinjskoj vrsti dvostruko ime: ime roda, kojem pripada, i njeno posebno vrsno ime, na pr. Salix babylonica — vrba strmogled, S. viminalis — vrba bekva, S. caprea — vrba iva. Na taj način rješava Linné ne samo pitanje imena vrste, nego i njenu pripadnost rodu. Tako je uz novi, općenito razumljivi jezik u znanosti omogućen i pregled golemom mnoštvu živih bića. Od kolikog je to značenja, pokazuje činjenica, da je dosad poznato preko milijun vrsta životinja, od toga preko ¾ milijuna vrsta samo kukaca. Broj je biljaka mnogo manji i iznosi tek nekih pola milijuna vrsta.

Uporedo sa snažnim napretkom sistematike razvijale su se i druge biološke grane. Kratak pogled na razvitak biologije pokazuje u tom pogledu neobično važne epohe, koje su vezane uz imena Cuviera, Hallera, Joh. Müllera i dr. Nije na pr. potrebno posebno isticati, od kako su golemog značenja za cijelu biologiju bila istraživanja L. Pasteura. Ta su istraživanja u zajednici s mnoštvom praktičara (Koch, Roux, Behring i dr.) skrenula medicinu na nove putove.

Svestranim proučavanjem vanjske i unutarnje građe, razvojnih stadija i sistematike biljnoga i životinjskog svijeta udarene su osnove za razvojne teorije Lamarcka i Darwina, koje su skrenule biologiju novim smjerom. Nasuprot dotadanjem shvaćanju o stalnosti vrsta dolazi misao o njihovoj promjenljivosti i naravnom razvitku. J. B. Lamarck nalazi u samoj vrsti sposobnost, da se prilagodbama na vanjske podražaje mijenja (lamarkizam), dok Ch. Darwin nalazi u prirodnom izboru (selekcija) silu, koja u borbi za opstanak iz neodređenih promjena odabire ono, što je najpodesnije, i proizvodi konačno nove oblike sposobnije za život (darvinizam). Misao o promjenljivosti vrsta i o prirodnom razvitku živih bića prokrčila je brzo put ne samo u krugu biologa, nego i u širim slojevima, te je proizvela golem utjecaj na životni nazor čovjeka 19. st. Zanimljivo je međutim, da se u to doba među najistaknutijim predstavnicima biologije našlo ljudi, koji su se usprotivili novim privlačivim teorijama (Cuvier, Grisebach, Wigand i dr.). Iako kasniji razvitak evolucionističkih teorija pokazuje upravo temeljne razlike u shvaćanjima pojedinih istraživača (neodarvinizam, neolamarkizam), to je ipak misao o razvitku organskog svijeta ostala jednim od središnjih pitanja biologije.

Nova epoha nastaje u b. produbljenim istraživanjima stanice, otkrićem hromosoma i upoznavanjem zakona o nasljeđivanju. Samim otkrićem biljne i životinjske stanice bilo je doduše riješeno jedno temeljno pitanje od najopćenitijeg zanimanja, ali su istom istraživanja Schleidena, Schwanna, Purkinjea, Strasburgera i dr. pokazala neobično značenje toga otkrića, koje je nakon upoznavanja hromosoma u vezi sa zakonima o nasljeđivanju skrenulo b. posve novim putem. Otkrićem zakona o nasljeđivanju po Gregoru Mendelu još u prošlom stoljeću i snažnim razvitkom genetike (Tschermak, Correns, Morgan, Blakeslee, Baur, Vavilov i drugi) stvara se nova epoha u razvitku b., koja je proizvela ne samo golem utjecaj na naše shvaćanje o živim bićima u teoretskom pogledu, nego je našla važnu primjenu u praksi. Istraživanja genetike, napose o mutacijama i zakonima križanja, donose posve nove poglede i na sam razvitak živih bića. Du Rietz drži, da ta istraživanja znače ponovno vraćanje na stalnost vrsta. Lotsy na osnovi najnovijih istraživanja genetike zabacuje cijelu filogeniju, o kojoj je prije napisao golema djela, dok Hayata proglašuje vrste nepromjenljivima i vječnima, a postanak novih tumači samo novom kombinacijom gena.

U razvitku suvremene b. ističu se još dvije važne pojave od epohalnog značenja. Jedno je otkriće hormona, a drugo snažni razvitak biosociologije. Nauka o hormonima (v.) snažno je utjecala na shvaćanje životnih pojava u organizmima i iznijela nove poglede na život ne samo od velikog teoretskog, nego i praktičnog značenja.

Od neobičnog je značenja za samu b. znanost o socijalnim odnosima živih bića. Ona je dovela do spomenute diobe b. u idiobiologiju i biosociologiju. Dok je predmetom istraživanja idiobiologije na pr. pčela ili mrav, kao zasebno biće ili kao sistematska jedinica (vrsta, rod, porodica), to je predmetom istraživanja biosociologije zajednica života pčela ili mravi izražena u košnici ili mravinjaku. Isto je tako bitno različno ispitivanje pojedine bukve ili hrasta od ispitivanja bukove ili hrastove šume. Živa se bića združuju pod određenim uvjetima života u životne zajednice (→ zadruga biljna).

Biosociologija je po svojim problemima i istraživanjima posve nova znanost. Ukoliko obuhvaća cijeli svijet živih bića, ona se nalazi u početku, ali već dosadašnjim rezultatima pokazuje se njezino neobično veliko teorijsko i praktično značenje. Mjesto izraza biosociologija upotrebljava se u novije doba, napose u ruskoj književnosti, biocenologija — po životnim zajednicama ili biocenozama.

Razdioba i sustav biologije. Sve većim razvitkom botanike i zoologije početkom 19. st. pojavila se potreba, da se skupljeno znanje svede u sustav. Prvi takav pokušaj seže do De Candollea, koji 1814 u svom velikom priručniku botanike donosi i prvi sustav botaničke znanosti. Iako je taj sustav obuhvatio zaista cijelu botaničku znanost, ipak nije naišao na općenito priznanje. G. 1843 izlazi Schleidenov priručnik, koji provodi posve novu diobu botanike. Polazeći od pretpostavke, da u prirodi postoji materija i sile, koje pokreću tu materiju, nastoji on primijeniti ovu razdiobu i na botaniku, koja je po njemu tek dio fizike. Schleiden ističe, da nam se kod živih bića nameću dva problema, problem oblika i problem života. Prema tome postoje dvije glavne discipline: morfologija i fiziologija. Schleiden ne pozna u svom sustavu na pr. sistematike, a cijeli Linnéov rad smatra prolaznim, tek pripremom, koja još nema naučnog značaja. Schleidenov je sustav proizveo neobično jak utjecaj ne samo na botaniku 19. st., nego se je odrazio i u samoj zoologiji, gdje dolazi do punog izražaja u Hackelovu sustavu zoologije.

Međutim je napredak bioloških znanosti stajao u jasnoj protimbi s ovim ukočenim sustavima, koji nisu obuhvatali mnogih važnih dijelova biologije. Unatoč tomu zadržava se Schleidenova osnovna misao u većini botaničkih i zooloških priručnika sve do današnjeg dana. Međutim 1910 S. Tschulok u djelu Das System der Biologie in Forschung und Lehre podvrgava kritici sve dotadašnje sustave i iznosi sasvim nov sustav bioloških znanosti, koji znači važnu prekretnicu u razvitku b. Tschulok prikazuje najprije povijesni razvitak b., a zatim njezinu razdiobu. Po načinu istraživanja dijeli se b. redovno u eksperimentalnu i neeksperimentalnu. Ova se potonja naziva osim toga opisnom, historijskom ili poredbenom. Kod toga se ističe često, napose u širim krugovima, neka prednost, što više superiornost eksperimentalnog istraživanja prema neeksperimentalnom. Zato se često bilo kakvim manipulacijama s biljkama i životinjama pridaje veća važnost nego opažanjima i uspoređivanjima jedva zamjetljivih osobina živih bića, iz kojih se mogu izvesti najdalekosežniji zaključci. Razlogom je tome nedvojbeno veća zornost eksperimentalnog rada. Tako na pr. djeluje mnogo snažnije na slušače lijepi Halesov pokus o kolanju vode drvenim dijelovima jorgovana, negoli Hofmeisterova utvrđivanja homologija u razvitku stablašica, iako ova predstavljaju nedvojbeno jedan od najsnažnijih triumfa znanosti i logičnog mišljenja uopće. Tschulok pokazuje, da razdioba na eksperimentalnu i poredbenu biologiju nije logično opravdana, niti se sam eksperimenat može uvijek pravilno definirati. Neki su biolozi, u prvom redu Hertwig i Driesch, pokušali definirati eksperimentalno istraživanje kao ustanovljenje uzročnih veza. Prema tomu je pokus sredstvo za uzročnu spoznaju. Tschulok međutim pokazuje, da se uzročne veze mogu utvrditi i bez pokusa. Pokus je samo jedan put za ustanovljenje logičnih veza, ali nije jedini. »Činjenica je«, veli isti pisac, »da se krug istraživanja, koja se zbog svoje tehničke prirode zovu eksperimentalnima, ne podudara s krugom istraživanja, koja po svojoj logičnoj prirodi zaslužuju predikat eksperimentalnog po definiciji istih prirodoslovaca«. Zato treba naći novo načelo u razdiobi biologije po načinu istraživanja, a to nalazi Tschulok u diobi b. na biotaksiju i biofiziku. Pod biotaksijom razumijeva »znanstveno istraživanje i sažimanje pojava organske prirode s obzirom na idealne odnošaje, a pod biofizikom znanstveno istraživanje i sažimanje pojava s obzirom na realne odnošaje. Jednom su predmet bioloških istraživanja pojmovi ili idealni odnošaji, a drugda realni odnošaji«. »Za logično je ograničenje ovih obiju vrsta istraživanja posve sporedno, da li je eksperimentalno ili nije«. Postojanje realnih odnošaja između padanja lišća i nastupa nepovoljna godišnjeg doba za primanje vode može se utvrditi čistim opažanjem bez sudjelovanja eksperimenta. Zbiljski odnošaji između nazočnosti vapna u tlu i nazočnosti određenih vapnenih biljaka mogu se isto tako utvrditi bez pokusa.

S formalnog gledišta mogu se dakle u b. lučiti biofizička i biotaktička istraživanja. Kod toga treba napose istaći, da se stvarni odnosi mogu prikazivati samo uzročno, dok se idejni odnosi mogu prikazivati i uzročno i svrhovito (teleologijski).

Osim ove razdiobe s formalnoga gledišta Tschulok postavlja i novu razdiobu s materijalnog gledišta. On ističe sedam materijalnih gledišta, koja su bezuvjetno potrebna, ali koja su ujedno i dovoljna, da na osnovi današnjeg stanja znanosti obuhvate sve spoznaje o živim bićima. Na taj način dobiva se sedam bioloških disciplina, i to: 1. klasifikacija ili taksonomija — utvrđivanje i svrstavanje živih bića po stupnju sličnosti; 2. morfologija — zakonitosti vanjske i unutarnje građe; 3. fiziologija — životne pojave u bićima; 4. ekologija — prilagodbe živih bića na okolinu; 5. horologija — raspoređenje bića u prostoru; 6. kronologija — vremensko nastupanje živih bića u prošlosti zemlje i 7. genetika — postanak živih bića.

Sve druge, često mnogo spominjane biološke discipline, mogu se kao grane priključiti spomenutima; tako je na pr. anatomija samo unutarnja morfologija, a isto tako ontogenija ili morfogenija, dok je naprotiv filogenija dio genetike povezane sa sistematikom.

U b. luče se često još pojedine discipline s obzirom na neke važne skupine biljnih ili životinjskih bića. One su nastale zbog posebnog i svestranog bavljenja ovim skupinama. Tako se razvila na pr. bakteriologija, koja obrađuje sve pojave bakterijskog organizma, lihenologija, koja ispituje lišajeve, entomologija kukce, ornitologija ptice i t. d. Sve te razdiobe, iako imaju svoje veliko praktično značenje, nemaju teoretske osnove.

Na priloženoj skrižaljci prikazano je raščlanjenje biologije na Tschulokovim zasadama uglavnom po Du Rietzu. Iz te se skrižaljke razabira, da se obje velike grane biologije mogu jednako raščlaniti sa sedam gledišta i da prema tomu postoji nasuprot sistematike pojedinih bića sistematika zajednica, ili nasuprot ekologije pojedinih bića — poznate pod imenom autekologije — još i ekologija životnih zajednica ili sinekologija, nasuprot autohorologije sinhorologija i t. d.

Metode istraživanja. U biološkim istraživanjima najuže je povezan teoretski i praktički rad, a metode su istraživanja tako raznolike i mnogolike, da ih je nemoguće na ovom mjestu prikazati. Uska povezanost biologije s fizikom, kemijom, klimatologijom, pedologijom, geologijom i geografijom s jedne strane i psihologijom s druge strane, očituju se na svakom koraku. Praktična biološka istraživanja povezana su često već u samoj prirodi uz sabiranje biljaka i životinja iscrpljivim statističkim, orografskim, klimatskim, pedološkim i fizikalno-kemijskim istraživanjima, a u laboratoriju počevši od jednostavnih pokusa do profinjenih citoloških i morfoloških metoda. U bogatim muzejima svijeta sabrana je skupocjena građa, a u različitim biološkim institutima ispituju se građa, razvitak i životne pojave sviju živih bića najrazličitijim metodama. Te metode prikazane su kod pojedinih znanosti. Biologija je usko povezana i s mnogim praktičnim granama, tako da su cijele grane prešle u krug liječnika, ljekarnika, gospodara i šumara, a da ipak nisu izgubile veze s biologijom. Da spomenemo na pr. bakteriologiju u vezi s liječništvom, ili nauku o nasljeđivanju i fiziologiju hranidbe u vezi s gospodarstvom, ili uzgajanje šuma u vezi s biljnom sociologijom i t. d.

		PREDMET ISTRAŽIVANJA
		Pojedina bića (čovjek, životinja, biljka)	Zadruge bića
		IDIOBIOLOGIJA	BIOSOCIOLOGIJA (Biocenologija)
PROBLEM ISTRAŽIVANJA	1. Utvrđivanje i svrstavanje živih bića po stupnju sličnosti	Sistematika ili klasifikacija (taksonomija)	Sistematika zadruga (biosociološka sistematika)
	2. Zakonitosti vanjske i unutarnje građe	Morfologija	Morfologija (građa) zadruga
	3. Životne pojave	Fiziologija	Fiziologija zadruga
	4. Odnos prema okolini	Ekologija (autekologija)	Ekologija zadruga (sinekologija)
	5. Raspored u prostoru	Horologija (autohorologija)	Horologija zadruga (sinhorologija)
	6. Raspored u prošlosti zemlje	Hronologija (paleontologija)	Hronologija zadruga (sinkronologija)
	7. Postanak živih bića	Genetika	Genetika zadruga

Mehanizam ili vitalizam. Svijet se živih bića odlikuje mnogim značajnim osobinama. Često nalazimo skladno djelovanje upravo neobično savršenih tvorevina. U biljnom svijetu zapanjuju posebno građeni i prilagođeni cvjetovi, savršeni uređaji za hvatanje kukaca kod mesožderih biljaka, vanredne prilagodbe na okolinu i t. d., a cijeli je životinjski svijet niz prekrasnih primjera, da u živoj prirodi postoji očita svrhovitost. Postanak i razvitak svakoga živog bića, pa i onog najjednostavnijeg, krije u sebi obilje neobjašnjenih pitanja. Jedni biolozi (Schleiden, Verworn i dr.) pokušavaju sva ta pitanja protumačiti posve mehaničkim učincima (mehanisti), dok drugi (Reinke, Driesch, Wasmann i dr.) nalaze posebne, nutarnje razvojne zakone upravljane višom životnom silom (vitalisti). Dok su neki biolozi gledali u svakom živom biću savršeno djelo Božje (Praesentemque refert quaelibet herba Deum), dotle drugi nalaze samo mehaničke zakone i nastoje organizam svesti na mehanizam, tako da nema načelne razlike između živog i neživog, da je botanika tek grana fizike i da biologija nema svojih posebnih problema (Schleiden). Potkraj 19. i početkom 20. st. isticao je veoma velik broj biologa svoje mehanističko shvaćanje, dok se u najnovije doba sve više javlja vitalističko shvaćanje.

Značenje biologije. Dok su fizika i kemija našle punu primjenu u tehnici, koja je dostigla neslućene rezultate i proizvela golem utjecaj na život suvremenog čovjeka, i biologija je našla svoje veliko polje primjene u medicini, ljekarstvu, šumarstvu, gospodarstvu i napokon u samoj tehnici. U tim strukama i tim zvanjima, kojima su biolološke discipline upravo osnovne znanosti, povezana je usko teorija i praksa. Iz posve teoretskih problema, na pr. iz pitanja, da li živa bića nastaju iz mrtve tvari ili samo iz žive (generatio aequivoca seu spontanea) proizašli su upravo osnovni praktički rezultati. Pasteurovim istraživanjima u tom smjeru nije utvrđena samo činjenica, da svako biće nastaje samo od živog (omne vivum ex vivo), nego je ujedno udaren temelj uzgoju mikroba i s tim u vezi suvremenoj medicini. Iz Mendelovih pokusa križanja različnih odlika graška proizašla je golema zgrada nauke o nasljeđivanju, na kojoj se danas osniva moderno gospodarstvo.

Spoznaja, da samo svestrano poznavanje živih bića, njihovo obuhvaćanje sa sviju mogućih gledišta, može dovesti do što potpunije spoznaje o njihovu postanku, životu i njihovoj smrti — ta spoznaja određuje ravnopravnost i jednaku važnost sviju bioloških disciplina. Mnogi problemi u biologiji, koji su naoko bili bez ikakvog većeg značenja, pokazali su se kasnije neobično važnima. Iz pomnih istraživanja građe raznih biljnih i životinjskih vrsta utvrđene su često jedva zamjetljive razlike pojedinih odlika i podvrsta. Ta morfološka istraživanja, koja su prvobitno zanimala samo sistematičare, a velikom su dijelu biologa bila upravo zazorna, postala su osnovom nauke o podvrstama ili rasama, koja je poznata danas i u najširim krugovima i proizvela je po svojim socijalno-političkim zaključcima snažan utjecaj na kulturni i gospodarski život današnjice.

B. ima svoje golemo teoretsko značenje. Spoznaja o jedinstvu organskog svijeta, koji obuhvaća jednako zelenu travku i sitnog crvića, kao i samog čovjeka, jest nedvojbeno jedna od najvećih tekovina znanosti. Ipak ostaje osnovno pitanje b. o biti života i postanku živih bića neriješeno i povezuje biologiju s filozofijom i religijom. Zato su biološki problemi vazda zaokupljali nesamo širok krug istraživača, nego su znatno utjecali i na široke obrazovane slojeve. Biološka pitanja, pa i ona najhipotetskije prirode, raspravljana sa znanstvenog gledišta, dovela su do neobično zanimljivih pogleda i poticaja na razvitak same b., ali prenesena na političko, socijalno, etičko ili religiozno područje dovodila su do teških smutnja, kako je to odlično prikazao Hertwig u svojoj raspravi Zur Abwehr des ethischen sozialen und politischen Darwinismus (1916). Te činjenice upućuju, da je potrebna veća opreznost u zaključivanju o neobično složenim i zakučastim pitanjima b. nego se to činilo u prijašnje doba, kad su se — napose u nekim popularnim prikazima (Häckel) — posve hipotetske stvari prikazivale kao gotove činjenice i iz njih se izvodili najdalekosežniji zaključci.

LIT.: V. V. Aljehin, Geografija rastenij, Moskva 1938; Allgemeine Biologie, Kultur der Gegenwart, I. sv., Leipzig-Berlin 1915; L. v. Bertalanffy, Theoretische Biologie, sv. I., Berlin 1932; J. Braun-Blanquet, Pflanzensoziologie, Berlin 1928; G. E. Du Rietz, The fundamental Units of biological Taxonomy, Svensk Botanisk Tidskrift 1930; Isti, Zur methodologischen Grundlage der modernen Pflanzensoziologie, Beč 1921; A. Guillermond i G. Mangenot, Précis de Biologie végétale, Pariz 1937; M. Hartmann, Allgemeine Biologie, 2. izd., Jena 1933; R. Hertwig, Abstammungslehre und neuere Biologie, Jena 1927; S. Horvatić, Biosociologija ili biocenologija?, Alma Mater Croatica, Zagreb 1941; W. A. Locy, Biology and its Makers, New York 1910, Second Edition (njemačko izdanje: Die Biologie und ihre Schöpfer, Jena 1915); J. P. Lotsy, Vorlesungen über Deszendenztheorien, I.—II., Jena 1906—08; Em. Rádl, Geschichte der biologischen Theorien, I.—II. Leipzig 1909; J. Reinke, Einleitung in die theoretische Biologie, Berlin 1911; S. Tschulok, Das System der Biologie in Fotschung und Lehre, Jena 1910; J. v. Uexküll, Theoretische Biologie, Berlin 1928; E. Wasmann, Die moderne Biologie und die Entwicklungstheorie, Freiburg 1906; R. Woltereck, Grundzüge einer allgemeinen Biologie, Stuttgart 1932.