BANKE (tal. banco »stol«, na kojem su mjenjači u gornjoj Italiji počevši od 13. st. postavljali zdjelice s različitim vrstama novca). Bankom treba smatrati svako privredno poduzeće, koje se kao obrtom bavi trgovanjem novčanim kapitalom i kreditom, te svim posredničkim poslovima, koji su s tim u vezi. O definiciji banke mišljenja se teoretičara još i danas dosta razilaze. Po engleskom ekonomistu Macleodu (v.) banka je stvaralac kredita (a manufactory of credit). Isto tako smatra njemački ekonomist J. Conrad bitnom značajkom banke davanje i uzimanje kredita. Liefmann smatra slično zadatkom banke trgovanje novčanim kapitalom, pa prema tomu ne smatra mijenjanje novca (valutni posao) bankovnim poslom, a isto tako ni trgovanje vrijednosnim papirima, ako se vrši vlastitim kapitalom banke. Sigurno je glavna i najvažnija funkcija banke u narodnom gospodarstvu u tome, da ona omogućuje i proširuje koristonosnu upotrebu kapitala u svim stadijima gospodarskog života, no uz to ona vrši i različite druge posredničke funkcije, koje su u vezi s kretanjem novčanog kapitala. Stoga definiciju banke ne treba stegnuti na sam kredit. U teoriji se pojam banke većinom luči od pojma kreditne zadruge (v.), jer se drži, da se kreditne zadruge po svojim poslovima, po svrsi svog rada kao i po svojoj klijenteli (»zadrugari«) bitno razlikuju od banke. Držimo, da je ovo shvaćanje pogrešno, jer kreditne zadruge vrše u načelu posve istu funkciju u narodnom gospodarstvu kao i banke. Razlika je samo u metodi rada i u odnosu spram klijentele. Kod banke je svrha rada isključivo tečevna u korist poduzetnika (bankara), dok je kod kreditne zadruge tečevna svrha rada koncentrirana na zadrugare, članove zadruge. Prema tomu nema sumnje, da i kreditne zadruge spadaju pod pojam banke u širem smislu riječi.

U smislu gore navedene definicije dijele se poslovi banaka na ove kategorije: 1. mjenjački posao, 2. kreditni posao, 3. efektni i emisioni posao i 4. ostali posrednički poslovi. Prema pravnom odnosu, u kojemu se banke nalaze kod pojedinih vrsta poslova, razlikujemo: 1. aktivne (banka je vjerovnik), 2. pasivne (banka je dužnik) i 3. indiferentne poslove, kod kojih banka nije ni dužnik ni vjerovnik.

Mjenjački posao banke sastoji se u kupovanju i prodavanju stranog novca (valuta) i u mijenjanju različitih vrsta domaćeg i stranog novca. Ovamo spada pohranjivanje gotovine kod banaka i upravljanje gotovinama uloženim kod banaka po privatnicima. Iz ovog je posla u povijesnom razvoju nastao žiro posao i izdavanje čekova (→ »ček« i »žiro«). U starom, srednjem pa i u novom vijeku do početka 19. st. mjenjački je posao imao mnogo veću važnost negoli danas, i to s razloga, što je s jedne strane u prometu bilo mnogo više različitih vrsta kovanog novca, a s druge zato, što nisu još postojali različiti oblici novčanih surogata (novčanice, čekovi i t. d.), ili im je važnost za poslovni promet bila mnogo manja nego danas. Mjenjački (valutni) posao može privremeno opet oživjeti u periodima većih poremetnja valutnih sustava, kad ljudi bježe od vlastite valute i nastoje, da se nabavkom stranih valuta zaštite od gubitaka, skopčanih s padanjem vrijednosti domaće valute. Međutim strogi devizni propisi, koji se u najnovije vrijeme izdaju gotovo u svim zemljama, i klirinški sustav plaćanja kod izmjene dobara s inozemstvom stežu u najvećoj mjeri mogućnost nabavke stranih plaćevnih sredstava. U tu skupinu bankovnih poslova ide i trgovanje zlatom i srebrom (valutnim metalom) kao i posredovanje kod kovanja valutnog novca. Tim se poslovima obično bave samo notne banke.

Kreditni posao je najznačajniji, a u današnje vrijeme svakako i najvažniji posao banaka. Banke daju kredite ili iz vlastitih sredstava ili kombinirano iz vlastitih i tuđih sredstava. Kreditni je posao banaka prema tomu pretežnim dijelom dvostran: aktivan i pasivan, jer je iznos kredita, danih iz vlastitih sredstava banke, redovno nerazmjerno manji od iznosa kredita, danih iz sredstava, koje banka pribire uzimanjem zajmova kod trećih lica. U teoriji se pretežnim dijelom zastupa mišljenje, da se opseg i vrsta aktivnih kreditnih poslova banaka mora ravnati prema vrsti i opsegu njihovih pasivnih kreditnih poslova. To znači, u prvom redu, da banka, koja ima pretežno kratkoročne uloške, smije također davati pretežnim dijelom samo kratkoročne zajmove. Banka treba da daje samo onakav kredit, kakav sama uzima (Schanz). To načelo treba smatrati osnovnim za poslovanje svake banke. Sigurno je, da se najveći dio potresa banaka u različitim zemljama sa svima često vrlo dalekosežnim štetnim posljedicama za narodno gospodarstvo (potresi u gospodarskoj strukturi) i za široke slojeve štediša i vlasnika mobilnih kapitala (gubitak povjerenja u banke) ima u prvom redu pripisati nepoštivanju ovog osnovnog načela. Njemački je ekonomist Albert Hahn (u djelu: Volkswirtschaftliche Theorie des Bankkredits, Tübingen 1920) ipak u najnovije vrijeme postavio obrnutu tezu, naime da aktivni kreditni poslovi banaka dirigiraju pasivne. Hahn to dokazuje mogućnošću, koju ima suvremena banka, da upotrebom čeka i clearinga stvori kredit iz ničega, a da pritom ona kao vjerovnik ne bude oštećena, dok njen dužnik iskorišćuje kredit, koji je stvoren jedino knjižnim potraživanjem banke upotrebom čeka i clearinga (teorija inflatornog kredita). No kolikogod je ta teorija zamamljiva, njom se ne može oprovrgnuti naprijed izloženo načelo, pa treba njeno značenje svesti na to, da sve veće proširenje plaćevnog prometa bez upotrebe gotovine, koje se provodi u suvremenom usavršenom privrednom poslovanju, stvarno omogućuje bankama, da se u nekoj mjeri i uz neke pretpostavke mogu dijelom i prolazno osloboditi striktne povezanosti s opsegom svojih obveza. Ali se nipošto ne može dokazati, da i uz te pretpostavke aktivno kreditno poslovanje banaka nije funkcionalno tijesno povezano s opsegom i strukturom kredita, koji te banke uživaju i iskorišćuju.

Kreditni se poslovi banaka dijele u kratkoročne i dugoročne, aktivne i pasivne. Glavni kratkoročni pasivni kreditni posao banaka čine ulošci (depoziti). Prikupljajući uloške stvaraju banke kapital, koji u obliku kredita stavljaju na raspolaganje narodnom gospodarstvu. Ulošci nastaju pretežnim dijelom štednjom, a dijelom ih stvaraju slobodni mobilni kapitali, koji privremeno nisu angažirani u privrednom poslovanju, pa se zato ulažu u banke. Tim putem vrši banka koncentraciju neiskorišćenih novčanih iznosa (mrtvih kapitala) te time omogućuje proširenje privrednog rada u svim strukama narodnog gospodarstva. — Ulošci se ili ukamaćuju ili su beskamatni. Beskamatne uloške dobivaju većinom samo notne banke, koje za uzvrat vrše besplatne žiro-poslove za svoje komitente (ulagače). Inače su beskamatni ulošci običajni samo kod velikih banaka, koje za svoje komitente vrše blagajničke poslove. Redovno se ulošci kod banaka ukamaćuju (t. zv. pasivni kamatnjak). Kamatnjak se određuje prema općoj visini kamatnjaka u pojedinoj zemlji, a redovno se kamatnjak za kratkoročne uloške (bez otkaznog roka, ulošci à vista) približuje renti kućnog posjeda i renti od državnih vrijednosnih papira. Otkazni rokovi bankovnih uložaka kreću se redovno između 1 i 6 mjeseci. Kao dugoročni pasivni posao banaka javljaju se ulošci dosta rijetko. Taj je posao najviše uobičajen u Švicarskoj, gdje mnoge veće banke izdavaju obligacije s rokom od 3—5 godina. Osim putem uložaka mogu banke pribavljati kredite lombardiranjem vlastitih vrijednosnih papira (t. zv. nostro-obveze) ili davanjem u reeskont diskontiranih mjenica.

Glavni oblici aktivnih kratkoročnih kreditnih poslova banaka jesu: mjenični, lombardni, reportni i aktivni kontokorentni posao.

Mjenični kredit daje se u obliku diskontiranja, t. j. banka kupuje još nedospjele mjenice, odbivši od mjenične glavnice neki procentualni iznos (diskont). Prema kretanju uložaka i roku dospijevanja diskontiranih mjenica može banka uvijek regulirati opseg odobrenog mjeničnog kredita. U slučaju jačeg odliva uložaka može banka smanjiti potražnju za mjeničnim kreditima povisujući diskontnu stopu. Osim u obliku diskontiranja može banka na bazi mjenice davati kredit kao avalni kredit, t. j. davanjem svog potpisa na mjenicu, čime ona dobiva u vrijednosti, ili kao t. zv. akceptni kredit.

Kod lombardnog posla (engl. advances, franc. avances) daje banka kredit na osnovu ručnog zaloga u robi ili u vrijednosnim papirima. Ovamo pripada i kredit, odobren na osnovu zalaganja skladišnih listova (warranti), koje izdaju javna skladišta o robi, što je kod njih pohranjena, kao i t. zv. rembours-kredit, t. j. kredit, koji se odobrava na temelju zalaganja konosmana i police pomorskog osiguranja za robu, što plovi na moru. Lombardni se kredit uvijek daje samo do nekog procentualnog dijela vrijednosti zaloga (obično 40—75%).

Reportni je kredit u vezi s burzovnim spekulativnim poslom s efektima. On je sličan lombardnom kreditu, samo je riskantniji, jer se daje na cijelu vrijednost efekta i uvijek je kratkoročan, jer je vezan s kratkoročnim burzovnim reportnim poslom.

Aktivni kontokorentni kredit otvaraju banke ili bez osiguranja (bianco kredit) ili uz osiguranje (zalog, mjenica). Taj se kredit otvara do neke unaprijed utanačene svote, a osniva se na prvome mjestu na povjerenju, koje banka ima spram svog dužnika. Stoga banke moraju biti osobito oprezne kod otvaranja kredita ove vrste, te nastoje, da se cijelo poslovanje odnosnog komitenta razvija preko njih, da tako dobiju stalan i izravan uvid u njegovo poslovanje. Često traže banke u tom slučaju, da dobiju neku ingerenciju na cijelo poslovanje svog dužnika, da time bolje osiguraju svoju tražbinu.

U vezi s pravilnim odnosom aktivnih i pasivnih kreditnih poslova banaka, po iznosu i vrsti kredita, jest i pitanje njihova likviditeta. Likviditet označuje stupanj mogućnosti za brzu realizaciju potraživanja pojedine banke. Likviditet je prema tomu jedno od najvažnijih, a i najosjetljivijih pitanja za poslovanje svake banke. Po naprijed izloženom načelu moraju banke uvijek nastojati, da bude ravnoteža između njihovih aktivnih i pasivnih kreditnih poslova po vrsti, roku i riziku odnosnih poslova. Sredstva, kojima banke u slučaju naglog odliva uložaka ili nepovoljnog preokreta konjunkture mogu pojačati svoj likviditet, uglavnom su reeskont, prodaja ili lombardiranje vlastitih efekata, te upotreba općih ili specijalnih pričuva. Preporučuje se osim toga, da banke neki postotak ukupnih uložaka stalno drže kao gotovinu kod sebe ili na žiro-računima koje veće banke. U Engleskoj je običaj kod mnogih banaka, da traže od svojih ulagača, da neku minimalnu svotu uloška stalno ostavljaju kod banke cijelu godinu.

Raspon između aktivnog i pasivnog kamatnjaka banaka (t. j. kamatnjaka, koji banke zaračunavaju svojim dužnicima, i onog, koji plaćaju svojim vjerovnicima) određuje se uglavnom po općim prilikama na tržištu novca i kapitala, zatim po režijskim troškovima, poreznom opterećenju i riziku poslovanja. Privatnoekonomski interes banaka traži, da taj raspon bude razmjerno što veći, jer je u njemu glavna zarada banaka, dok opći narodnogospodarski interesi redovno traže, da taj raspon bude što niži, te da uopće nivo aktivnog i pasivnog kamatnjaka bude što manji. U tom rasponu dolazi do izražaja i elemenat rizika, te banke moraju jedan dio iznosa raspona rezervirati za pokrivanje eventualnih gubitaka ili za stvaranje pričuve za takve gubitke. I tu dakle dolazi do izražaja tendencija čuvanja likviditeta.

Glavni oblik dugoročnog aktivnog kreditnog posla banaka jest hipotekarni posao. Banka daje kredit na zalog nekretnina. Ti su zajmovi redovno dugoročni (10—40 godina); to naime odgovara strukturi poljoprivrede, jer se u njezinu korist obično davaju. Iznos hipotekarnog zajma određuje se redovno najviše polovinom vrijednosti založenog objekta, a otplata se obično vrši u jednakim obrocima, u kojima je izražena otplata glavnice i odnosnih kamata (anuitet) te u jednakim vremenskim razmacima (tromjesečno, polugodišnje i sl.). U tu grupu poslova ide i davanje dugoročnih zajmova različitim samoupravnim tijelima uz zalog nekih javnopravnih prihoda (na pr. trošarine).

Hipotekarni se zajmovni posao često kombinira s pasivnim poslom izdavanja hipotekarnih založnica i komunalnih zadužnica. Banke mogu na taj način mobilizirati dobar dio sredstava uloženih u hipotekarne, odnosno komunalne zajmove i tako bitno pojačati svoj likviditet. Založnice se izdavaju uz posebne zakonske kautele i to tako, da je iznos emisije vezan s iznosom doziranih hipotekarnih zajmova, te vlasnici založnica imaju neka posebna prava na odnosne hipoteke.

Efektni i emisioni posao banaka sastoji se u tome, da banke sudjeluju kod emisija različitih vrijednosnih papira (dionica, obveznica), izdanih od države, samoupravnih tijela ili od različnih poduzeća, te da uopće trguju takvim efektima na vlastiti i tuđi račun. Stvaraju se često t. zv. emisioni sindikati, u kojima banke za proviziju preuzimaju garanciju za plasiranje nekog iznosa novo emitiranih efekata.

Među ostale bankovne posredničke poslove ubrajamo:

1. inkaso posao; 2. pohranjivanje efekata i dragocjenosti (dépôt i safe) te upravljanje pohranjenim efektima (evidentiranje amortizacije, detaširanje kupona i t. d.); 3. otvaranje akreditiva; kod toga posla izdaju banke komitentu na temelju položene gotovine kreditno pismo, na temelju kojega on može podići odnosnu svotu kod koje druge banke (redovno u inozemstvu). Kreditna su pisma napose uobičajena u turističkom prometu. Istoj svrsi služe i t. zv. cirkularni čekovi, s pomoću kojih vlasnik čeka može tražiti isplatu određene svote kod unaprijed određenog broja banaka u inozemstvu; 4. dokumentarni akreditiv. Banka isplaćuje ovdje prodavaču robe kupovninu po nalogu kupca uz predočenje nekih poslovnih papira (konosman, duplikat tovarnog lista ili skladišni list); 5. avalni kredit. Kod plaćanja carine i trošarine, a više puta i kod kupovanja šumskih objekata dopušta se kupcima obročna isplata ili im se za plaćanje dužnih iznosa odobrava neki rok (na pr. 6 mjeseci). Kupac mora međutim dati prodavaču, odnosno državi garanciju. Kod avalnog kredita on je daje mjenicom, koju banka akceptira, i ta mjenica služi kao garancija.

Struktura je bankarstva vrlo različita. Pored banaka, koje su vlasništvo pojedinaca ili različitih trgovačkih društava, velike su banke redovno oblikovane kao dionička društva, a u zemljama, u kojima je uvedeno društvo s ograničenim jamstvom, i u tom obliku. U novije se vrijeme ostvaruje sve više tendencija u zakonodavstvu mnogih zemalja, da se za poslovanje banaka stvore osobite kautele (zaštita manjine dioničara, zaštita malih ulagača, publicitet bilance, revizija bilance po posebnim stručnjacima, stvaranje i ulaganje pričuva, pojačanje kontrole rada i t. d.). Sve te tendencije odgovaraju shvaćanju, da se ne može više prepustiti slobodnom rasuđivanju pojedinca, da sam odluči o tom, da li poklanja banci svoje povjerenje, ulažući kod nje svoju uštedu i da sam snosi riziko za posljedice, kako to odgovara načelima ekonomskog liberalizma, nego da je država do neke granice dužna u tom odnosu interpolirati svoju zakonodavnu ingerenciju u svrhu ostvarenja zaštite interesa velikog broja štediša, stvaralaca mobilnih kapitala.

Po vrsti poslova, kojima se bave banke, pokazuju se, napose u nekim zemljama, tendencije neke specijalizacije. Ponajprije se svagdje odvajaju štedionice i kreditne zadruge, za koje postoje redovito posebni organizatorni i drugi propisi, kojima se njihovo poslovanje više ili manje ograničava spram poslovanja banaka u užem smislu riječi. A onda su te banke ili t. zv. mješovitog tipa ili su specijalizirane. Mješoviti je tip banaka najviše raširen u zemljama kontinentalne Evrope, dok su u Engleskoj banke više specijalizirane. Mješovite se banke bave svim vrstama bankovnih poslova. U Engleskoj je napose prilično oštro provedena podjela banaka u depozitne i efektne. U Londonu je depozitni posao koncentriran kod pet velikih banaka, koje i inače dominiraju u engleskom bankarstvu (the big five »debelih pet«, to su Midland Bank, Lloyd’s Bank, Barclay’s Bank, Westminster Bank i National Provincial Bank). U Parizu postoji posebni tip banke: banque d’affaires, koja se bavi samo emisionim i kontokorentnim poslom (bez depozitnog). Hipotekarne i notne b. (→ Notne b.) vrijede u svim zemljama kao poseban tip, koji je svagdje reguliran posebnim zakonskim propisima.

U naprednim se zemljama u novije vrijeme provodi u dosta jakoj mjeri koncentracija u bankarstvu. Velike banke stvaraju interesne zajednice, koje višeput dobivaju značaj kondicionih kartela. No i inače se u bankarstvu sve više javlja tendencija koncentracije: veće banke apsorbiraju manje, banke u većim privrednim središtima apsorbiraju manje pokrajinske zavode.

Ta se tendencija u priličnoj mjeri ostvaruje i kod nas. Značajno je, da se u novije vrijeme sve više javlja s jedne strane težnja za podržavljenjem bankarstva, a s druge se sve više javlja u bankarstvu konkurentna djelatnost različitih tipova državnih, poludržavnih i samoupravnih novčanih zavoda. Razlog toj pojavi treba tražiti u sve većim financijskim potrebama države i samoupravnih tijela, a donekle i u tom, što se konkurencijom javnopravnih banaka želi utjecati na stvaranje što povoljnijih kreditnih kondicija. Kod nas postoji pored Državnog vjeresijskog zavoda (s podružnicama u svim većim privrednim središtima zemlje) još Poštanska štedionica Nezavisne Države Hrvatske, te priličan broj komunalnih štedionica. Raspored uložaka najbolje nam pokazuje kod nas omjer poslovanja između javnopravnih i privatnih banaka. Od prilike polovina uložaka otpada sada na državne i poludržavne banke, a po jedna četvrtina na komunalne i privatne novčane zavode. Kakav će biti razvoj u budućnosti, ne može se točno predvidjeti, ali je sigurno, da javnopravni novčani zavodi imaju spram privatnih u mnogom pogledu povlašten položaj, iako im je slaba strana u nekoj birokratizaciji i u opasnosti, da u njihovu poslovanju dođu do izražaja neekonomski elementi.

Povijest banaka je veoma stara. Već u staro babilonsko vrijeme (3. tisućljeće prije Krista) vršili su se neki bankovni poslovi pod okriljem vladara ili hramova. Isto je tako postojao već onda depozitni posao i davanje zajma na temelju deponiranih iznosa novca ili robe (žita, datulje, sitne stoke). U novobabilonsko vrijeme (7.-5. st. pr. Kr.) postoje već privatna bankovna poduzeća većeg opsega (bankarska porodica Igibi u Siparu i Murašu u Nipuru). Slično se neki bankovni poslovi javljaju u staroj Grčkoj, i to najprije kod nekih čuvenih hramova (u Efezu, na Delu, na Samu i dr.), a počevši od 7. st., kad je u Lidiji počelo kovanje novca, javljaju se privatni mjenjači (trapeziti), kojih se poslovanje kasnije proširuje slično kao u novobabilonsko vrijeme (bankar Pasion u Ateni u 4. st. pr. Kr.). Po grčkom uzoru razvija se uglavnom posao privatnih bankara i mjenjača (argentarii) u starom Rimu. To sve doduše nisu potpuni bankari u današnjem smislu riječi, ali se već bave mnogim poslovima današnjeg bankarstva. U Grčkoj se čak javljaju i kontokorentni te žiro-posao (dijagrafa, kod Rimljana transcriptio).

U srednjem se vijeku mjenjači (bancherii) — caorsini po južnofrancuskom gradu Cahorsu — pojavljuju najprije u sjevernoj Italiji (Lombardiji) te se ponajprije bave mijenjanjem novca i pohranjivanjem gotovine, na temelju koje su deponentima izdavali priznanice, koje su ovi mogli unovčiti kod njihovih poslovnih prijatelja u drugim mjestima i time prištedjeti u ono vrijeme skupi i riskantni prijenos većih količina gotovog novca. Kao prve banke osnovane su u Italiji: Casa di San Giorgio u Genovi (1407), zatim Banco di Rialto (1587—1617) i Banco del Giro (1617—1806) u Mlecima. Posljednje dvije banke bile su državne banke mletačke republike, te su napose izgradile žiro-promet među svojim stalnim komitentima, uglednim mletačkim trgovcima.

U sjevernoj je Italiji nastala i mjenica, koja ubrzo postaje važnim instrumentom poslovnog prometa i kreditiranja.

U Njemačkoj je 1619 osnovana Žiro-banka u Hamburgu (koja je postojala do 1875) te je zasnovala posebni računski novac (t. zv. Mark-Banco = 8½ g finog srebra), koji je vrijedio u velikom dijelu Evrope. Taj je računski novac imao osobitu važnost zbog nesigurnosti, koja je vladala napose u 16. i 17. st. zbog stalnog prekivanja različitih vrsta novaca, kojim je novac sve više gubio u vrijednosti. Od prilike u isto vrijeme osnovana je i Wisselbanka u Amsterdamu.

Golemi polet u narodnom gospodarstvu čitave Evrope izazvao je otkrićem Amerike stalnu potrebu kredita u veoma velikim dimenzijama. Ta je pojava dovela do uvedenja novog novčanog surogata, bankovne note. Prva je specijalna notna banka osnovana u Engleskoj 1694 (Bank of England) po planu, koji je izradio Škot William Patterson. Neško kasnije osnovao je Škot John Law u Parizu čuvenu asignatnu banku. No zbog nesolidne osnovice poduzeća asignati su ubrzo izgubili vrijednost i banka je propala.

Počevši od 19. st. banke se sve više osnivaju u obliku dioničkih društava, dok djelatnost privatnih bankara i mjenjača gubi zbog promjene općih prilika sve više u svom značenju. V. L.

LIT.: Macleod, Theory and practice of banking, London 1858, novo izd. 1902—11; J. Schumpeter, Theorie der wirtschaftlichen Entwicklung, Leipzig 1912; E. v. Böhm-Bawerk, Positive Theorie des Kapitals, 1921⁴; Adolf Weber, Depositenbanken und Spekulationsbanken, München 1922³; Ruotte, Opérations et travaux de banque, Lyon 1922¹¹; A. Marshall, Money, credit and commerce, London 1923; W. Lexis, Kredit- und Bankwesen, Berlin 1924²; L. v. Mises, Theorie des Geldes und der Umlaufmittel, München 1924²; Delaporte, La banque, ses opérations, son organisation, son exploitation, Saint-Didier 1924; Dunbar, Chapters on the theory and history of banking, New York 1929; F. Somary, Bankpolitik, Tübingen 1930²; G. Obst, Geld-, Bank- und Börsenwesen, Stuttgart 1937³⁰; White, Money and banking, Boston 1935; Tomašević, Novac i kredit, Zagreb 1938; Zahn, Bankaufsichtsgesetze der Welt, Berlin 1937. V. L.

Vrste banaka. Različiti gospodarski uslovi i kreditne potrebe trgovine, industrije i prometa uvjetovali su vrlo mnogo različitih tipova banaka, koje se međusobno razlikuju po vrstama poslova, po pravnom obliku, po ciljevima i zadatcima, po veličini kapitala i poslovnoj organizaciji i t. d. Ta diferencijacija je još veća, kad se uzme u obzir, da bankarstvo gotovo svake zemlje pokazuje redovno i neke svoje posebne odlike.

Stajališta, odnosno značajke, prema kojima se vrši podjela banaka po vrstama i tipovima, mogu biti različiti. Najvažnije značajke za podjelu vrsta banaka su ove:

1. Po pravnom obliku.

a) Privatne b. su sve b., koje pripadaju privatnim osobama bez obzira na vrst poslovanja i zakonski oblik, u kome se pojavljuju (inokosna tvrtka, javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo, zadruga). U nekim zemljama razumijevaju se pod privatnim bankama samo b. u obliku inokosne tvrtke ili javnog trgovačkog društva.

b) Javnopravni novčani zavodi su u prvom redu državne b., kod kojih čitav kapital pripada državi i kod kojih je organizacija i poslovanje uređeno posebnim zakonima. Funkcionari tih ustanova su državni službenici. U taj tip državnih banaka ulaze kod nas Državni vjeresijski zavod i Poštanska štedionica. Među javnopravne novčane zavode spadaju i novčani zavodi pojedinih samoupravnih jedinica (zemalja, pokrajina, općina), koji posluju kao ustanove tih jedinica pod njihovom upravom i nadzorom.

Zajednička je značajka svih tih zavoda, da, iako posluju po komercijalnim načelima, njihova svrha nije postizavanje što većih dobitaka, nego ispunjenje općekorisnih zadataka i upotreba njihovih sredstava za one poslove, za koje privatni kapital nema dovoljno zanimanja, a važni su za zajednicu. Ti zavodi osim toga služe državi, samoupravnim jedinicama ili općinama, pomažući ih povoljnim kreditima u izvršavanju njihovih zadataka, a naročito kod izvođenja investicija.

c) Mješovite (povlašćene) b. su one, koje po svojem obliku odgovaraju privatnim bankama. Kapital im je, bar većim dijelom, vlasništvo privatnika, ali radi njihova naročitog zadatka one uživaju posebne povlastice na temelju zakonskih propisa. Obično država, dajući im te povlastice, zadržava sebi pravo širokog nadzora nad poslovanjem i imenovanja jednog dijela uprave i viših funkcionara. Među banke toga tipa spada veliki dio emisionih (bivša Austrougarska banka, Banque de France i t. d.).

2. Po vrsti aktivnih i pasivnih poslova. Te razlike nijesu u svim zemljama podjednako oštre, budući da je negdje specijalizacija u bankarstvu jača, a negdje slabija. Tako između depozitnih i poslovnih banaka postoje u anglosaksonskim zemljama vrlo velike razlike, dok u Njemačkoj te razlike gotovo iščezavaju. U glavnom se razlikuju:

a) Novčanične (emisione) banke su na čelu bankarstva svake zemlje. To su zavodi, koji uživaju zakonsku povlasticu izdavanja novčanica (banknota), koje su zakonsko sredstvo plaćanja u odnosnoj zemlji. Osim te glavne uloge novčanična banka ima obično još čitav niz drugih važnih zadataka (blagajnička služba za račun države, briga o deviznim poslovima, organiziranje žiro-prometa, eskomptni i lombardni posao) tako, da joj se s pravom daje naziv »banka banaka«. V. još: Notne banke.

b) Depozitne b. i kreditni zavodi čine glavnu skupinu banaka u svim zemljama. Uglavnom se bave kratkoročnim kreditnim poslovima, kao što su eskompt, lombard, konto-korentni posao, report i rembours-posao, a izbjegavaju poslove dugoročne naravi i spekulativne poslove. Glavni izvor sredstava tih zavoda čine depoziti (→ pobliže pod: Depoziti i Depozitne banke). To vrijedi uglavnom za anglosaksonske zemlje i u priličnoj mjeri za Francusku, dok u Njemačkoj, kao i u cijeloj Srednjoj Evropi, prevladava tip kreditne banke, koja se bavi svim mogućim bankarskim poslovima izuzimajući izdavanje novčanica i eventualno dugoročne hipotekarne poslove. Dakle u Njemačkoj, kao i kod nas, nije se izdvojio poseban tip poslovne banke, nego su veliki kreditni zavodi u isto vrijeme i depozitne i poslovne banke (mješoviti ili integrirani tip banke). U taj tip idu i naše najveće privatne banke, kao što su Prva hrvatska štedionica, Udružena banka, Hrvatska zemaljska banka, Hrvatska sveopća kreditna banka i druge.

c) Poslovne b. su posebna skupina privatnih banaka, koja se strogo razlikuje od depozitnih banaka. One se odlikuju tim, što ulaze redovito u poslove, koji za sobom povlače mnogo više rizika i mogućnosti imobilizacije uloženih kapitala, ali zato i mnogo veće mogućnosti dobitka. Poslovne b. sudjeluju izravno u privrednoj djelatnosti zemlje. One osnivaju i financiraju industrijska poduzeća, kojih dionice nabavljaju, da bi ih u povoljnom trenutku s dobitkom prodale, posreduju kod sklapanja državnih i samoupravnih zajmova i slično. Jasno je, da su za tu vrstu poslova potrebni i drugi izvori sredstava negoli za kratkoročne kreditne poslove. Poslovne banke imaju stoga redovno veću vlastitu glavnicu i pričuve, a mnogo manje stranih sredstava nego depozitne banke. Osim toga poslovne banke za razliku od depozitnih redovito nemaju podružnica.

d) Hipotekarne b. treba da naročito zadovolje potrebe za dugoročnim amortizacionim kreditima. Ima ih »čistih« i »mješovitih«. Čiste hipotekarne b. bave se samo podjelom dugoročnih hipotekarnih zajmova i poslovima, koji su s tim u neposrednoj vezi, isključujući sve kratkoročne kreditne operacije, dok mješovite kreditno-hipotekarne b. uz dugoročne poslove vrše i sve ostale bankarske poslove kratkoročne naravi. Od pasivnih poslova najvažniji posao hipotekarnih banaka je izdavanje založnica i obveznica. Po pravnom obliku hipotekarne b. mogu biti državni, mješoviti, odnosno povlašćeni ili pak posve privatni zavodi.

e) Specijalne b. su novčani zavodi, koji namjerno i naročito ograničavaju svoje poslovno područje bilo da se specijaliziraju samo za točno određene vrste poslova, bilo pak da svoju klijentelu traže i nalaze samo među pripadnicima jednoga društvenog staleža ili jedne gospodarske grane. U Engleskoj, gdje je specijalizacija u bankarstvu najjače provedena, sve su b. u neku ruku specijalne, jer se bave samo ograničenim brojem i vrstama poslova, dok se u drugim zemljama ubrajaju među specijalne b. na pr. eksportne b., koje se bave samo financiranjem izvoznih poslova, agrarne banke, koje kreditiraju samo poljoprivredu i poljoprivrednike, industrijske i obrtne banke za kreditiranje industrije odnosno obrta, činovničke banke, koje rade samo s činovnicima i t. d.

U industrijski razvijenim zemljama, kao što je Njemačka, veliki industrijski koncerni imaju često svoje vlastite banke (Hausbanken »kućne banke«), koje im služe za racionalnije obavljanje bankovnih poslova pojedinih poduzeća koncerna i upravljanje njihovim nezaposlenim kapitalima. I te banke ubrajamo među specijalne banke, iako konkretno njihovi bankarski poslovi mogu biti vrlo raznoliki.

3. Po veličini sredstava i poslovnom području razlikujemo:

a) Velebanke, među koje ulazi samo nekoliko banaka najjačih po vlastitim i povjerenim tuđim sredstvima, sa sjedištem u političkom ili privrednom središtu države. One svoju aktivnost razvijaju bilo vlastitim podružnicama bilo i bez njih, na području cijele države, a često i u inozemstvu.

b) Srednji i pokrajinski zavodi posluju manjim kapitalom nego velebanke i djeluju samo na području jedne pokrajine, a ne u cijeloj državi. Često te banke imaju i priličan broj podružnica i vrše značajnu ulogu u privredi odnosne pokrajine.

c) Male i lokalne b. su novčani zavodi s malom glavnicom, s ograničenim krugom klijenata, s malo tuđih sredstava, a posluju redovno bez podružnica. Njihova poslovna djelatnost je lokalnog značaja.

LIT.: Boulle, Les grands établissements de crédit devant la crise, Pariz 1938; Kalveram, Bankbetriebslehre, Berlin 1939; Vl. Murko, Das öffentliche Bankwesen des Auslandes, Berlin 1934; Isti, Der Staat als Bankier, Ljubljana-Leipzig 1934. M. Š-ć.

Bankarstvo u inozemstvu. Razvojem cijele privrede u pojedinim zemljama nastali su različiti tipovi banaka.

a) U Njemačkoj prevladava tip integriranog bankarstva, ali i ondje razlikujemo dva glavna tipa banaka:

1. Banke, koje se bave dugoročnim zajmom na temelju jamstva javnih tijela (»Bodenkreditanstalt« različnih tipova, »Landschaft« sa zadružnim oblikom hipotekarnog zajma), i banke privatnog karaktera, koje se bave davanjem dugoročnih zajmova na osnovu hipoteke, založnice i sl.

2. Banke, koje se bave kratkoročnim poslovanjem. Amo se ubrajaju različite trgovačke, obrtne i industrijske banke, nadalje kreditne zadruge sustava Schulze-Delitzsch i Raiffeisen, zatim komunalne banke, koje daju zajam malom čovjeku, a razvijaju u posljednje vrijeme znatan žiro-promet; efektno poslovanje i financiranje poduzeća zastupano je ovdje tek kao sporedno poslovanje.

Novčarsko i kreditno poslovanje usredotočeno je ipak u 5 najvećih i najpoznatijih banaka: Deutsche Bank, Dresdner Bank, Commerz- und Privatbank, Reichskredit-Gesellschaft i Berliner-Handelsgesellschaft.

Pregled poslovanja tih pet berlinskih velebanaka na dan 30. VI. 1939 bio je ovaj (u milijunima RM):

	Deutsche Bank	Dresdner Bank	Commerz- u. Privatbank	Reichskredit-Gesellschaft	Berliner Handels- Ges.
AKTIVA Blagajna	70,7	54,7	34,3	10,0	6,1
Čekovi	13,5	20,1	28,1	1,0	0,1
Mjenice	927,7	611,2	395,6	170,0	55,8
Državne mjenice i drž. besk. papiri	759,2	615,2	212,7	132,3	70,3
Vlastiti papiri	365,4	234,4	129,3	53,7	52,8
Dužnici	1481,0	1127,0	686,2	185,7	81.1
Sudjelovanja	51,1	41,9	7,2	3,8	4,7
PASIVA Vjerovnici	3074,7	2114,9	1138,5	492,9	243,2
Akcepti	224,4	188,2	152,9	27,7	25,1
Ulošci	481,9	350,1	206,4	—	—
Dugovanja
Kapital	130,0	150,0	80,0	40,0	28,0
Rezerve	45,5	23,5	10,0	20,0	10,0

b) Engleska. Centar današnjega engleskoga bankarstva čini Bank of England, koja službeno upravlja novčanim životom. Pored nje dobivaju sve veću zadaću golemi depozitni zavodi Londona. Oni su udruženi u interesnu grupu, koja se obično nazivlje »clearing banks«, a ima ih 12. Najveće između njih, a ujedno i najveće od svih engleskih banaka su »Big five« (pet velikih), t. j. Barclay’s Bank, Lloyd’s Bank, Midland Bank, National Provincial Bank i Westminster Bank. Te banke su izrazito depozitnog tipa, a »Big five« posjeduju zajedno 90% svih depozita tih »clearing banks«. Kako i drugdje, i ovdje koncentracijom nestaju manje banke. Novac depozitnih banaka uzimaju uglavnom diskontni zavodi i stockbrokeri londonske burze (ovi obično uz pokriće efektima). Jedan dio novca uložen je i u Treasury Billima (mjenice na državnu blagajnu). Vrlo oprezno poslovanje tih banaka, naročito poslije svjetskog rata, ulijevalo je ulagačima potpun osjećaj sigurnosti.

	Barclays Bank	Lloyds Bank	Midland Bank	National Provincial Bank	Westminster Bank
Depoziti	498,531	457,297	547,590	350,120	387,523
Gotovina u blagajni i kod Bk. of Engl.	51,574	58,389	59,898	42,674	38,473
Tranzitni čekovi	21,178	15,984	16,370	14,222	15,667
Novac na otkaz ili bez otkaza	23,067	23,580	21,920	15,839	23,070
Treasury Bills	19,500	13,000	21,000	13,000	14,500
Disk. mjenice	81,435	68,982	97,903	59,658	63,073
Investicije	116,959	126,604	143,116	87,817	102,866
Zajmovi	197,502	156,662	197,139	124,835	140,144
Akcepti	16,790	32,409	15,373	10,743	23,728

Drugi tip čine privatni bankari (»Bankers«). Oni su u poslovanju posve slični depozitnim b., ali ih sve više nestaje. Od tih tipova različiti su »Foreign Bankers and Merchants«. Ti su ponajviše stranog podrijetla: Rothschild, Baring Brothers i sl. U poslovanju oslanjaju se ti bankari na vlastiti kapital i vrše poslove plasiranja zajmova inozemstvu, kupovanje stranih mjenica, arbitraže i sl. Posebnu vrstu čine »Foreign and Colonial Banks«. To su b. sa sjedištem u Londonu i podružnicama u kolonijama i inozemstvu. Ove b. vode se također po uzoru engleskih »Jointstock Banks« s engl. kapitalom. — Osim toga postoje u Engleskoj još »Finance Companies, Promoters, Financial Syndicates«, koje imaju slične zadaće s njemačkim emisijskim i efektnim b., iako po engl. shvaćanju nisu b. u pravom smislu riječi. Hipotekarnih banaka po kontinentalnom uzoru nema.

c) Francuska. Prije rata francuske su banke bile po tipu između njemačkih i engleskih. Poslije rata one su se sve više približile njemačkom tipu. Poslovni je duh prevladao opreznost. U Francuskoj imamo uglavnom dva tipa b.: »établissements de crédit« i »banques d’affaires«. Prve se bave uglavnom depozitnim i diskontnim poslovanjem, a prošle su zamjerno dobro kroz krizu. One imaju mnogo podružnica za skupljanje novčanog tržišta. Druge financiraju industriju i zastupaju tip izrazitih spekulacijskih banaka. Ima ih samo u Parizu. Povremenom emisijom dionica prenose svoje kreditno opterećenje na novčano tržište. Kraj toga daju zajmove na tekuće račune. One su često, a naročito prije krize, preuzimale emisije stranih državnih papira. Velika im je prednost, da rade s vrlo malo tuđih sredstava, pa prema tome ne moraju imati velike iznose u blagajnama. Najveće banke prvoga tipa jesu: Crédit Lyonnais, Société Générale, Comptoir National d’Escompte de Paris, Société de Crédit Industriel et Commercial, Banque Nationale pour le Commerce et 1’ Industrie i Crédit Commercial de France. Najveće banques d’affaires jesu Banque de Paris et des Pays-Bas i Banque de l’Union Parisienne.

Da se pokrajinske banke ojačaju u borbi s pariskim bankarstvom, stvorile su sindikat za emisije (»Société centrale des Banques de Province«). Osim tih banaka ima u Francuskoj i drugih tipova: zadružnih, štedionica, kolonijalnih i t. d.

d) U Švedskoj i Danskoj banke su vrlo stare. Najveće su u Švedskoj Svenska Handelsbanken i Skandinaviska Kreditaktiebolaget. Švedske b. bave se naročito financiranjem industrija, centralizirane su u velikoj mjeri i imaju kao i sve skandinavske banke velik vlastiti kapital s obzirom na uloge. Nasuprot tome danske su banke decentralizirane. Najveća je Den Danske Landmansbank. I norveške su banke vrlo decentralizirane. Osim normalnih bankarskih poslova bave se financiranjem industrije. Njihovo se poslovanje jače razvilo istom poslije svjetskog rata. Tu su najvažnije: Christiania Bank og Kreditkasse, Bergens Privatbank i Den Norske Creditbank. U Holandiji prevladava tip depozitne i spekulacijske banke. Najvažnije su: Rotterdamsche Bankvereening, Amsterdamsche Bank i De Twentsche.

e) U Švicarskoj b. posluju kao i u Njemačkoj. Naročito se bave industrijskim i trgovačko-konzorcijalnim poslovima. Uglavnom se dijele na velebanke i kantonalne b. Velebanke imaju međunarodni karakter. Najveće su: Schweizerischer Bankverein, Schweizerische Kreditanstalt, Schweizerische Volksbank, Schweizerische Bankgesellschaft, Eidgenössische Bank A. G., Baseler Handelsbank i A. G. Leu & Co. Stvaranjem koncerna štite banke svoje zajedničke interese. Kantonalne banke imaju poslovanje lokalnog značenja.

f) Italija. B. u današnjem smislu riječi novijeg su datuma. Isprva su mnogo surađivale s industrijom, a naročito su razvile depozitni posao stvorivši veliku mrežu podružnica. Za vrijeme krize izgubile su mnogo od svojeg poslovanja, a nadomjestile su ih banke javno-pravnog tipa, naročito u depozitnom poslovanju. Da se izbjegnu veće štete, bio je zakonom od 1936 privatnim bankama, koje su od njih 90 imale svoje podružnice u 30 provincija, priznat javno-pravni karakter. Tako su i Banca Commerciale Italiana, Credito Italiano i Banco di Roma dobile tu povlast. Poslovanje je i danas mješovitog tipa, iako se opaža pomanjkanje srednjeg kredita.

g) Sjedinjene američke države. Banke su podijeljene na »National Banks« (njih 8000), »Federal Reserve Banks«, koje imaju pravo izdavanja novčanica, i »State Banks« (oko 1800), koje su zapravo samo koncesionirane banke pojedinih država i stoje pod javnim nadzorom. Osim tih banaka postoje u USA privatne b. većeg ili manjeg opsega. Najveće imaju internacionalno značenje (kao na pr. J. P. Morgan & Cie). Posebna je vrsta »Loan and Trust Companies«. To su univerzalne b. u punom smislu riječi, a ujedno su tipične za američko bankarstvo. One ne smiju imati podružnica. Sudjeluju ponajviše konzorcijalno kod emisijskih poslova. Osim svih tih vrsta postoje u USA štedionice (Stock Savings Banks) i zadružne štedionice (Mutual Savings Banks), koje u mnogo država rade pored ostalih banaka. Svi su ti bankovni tipovi imali do 1932, kad ih je u krizi mnogo propalo, vrlo malo razlike u poslovanju. Tek zakonom od 16. IV. 1933 provedena je stroga dioba depozitnog i emisijskog poslovanja, a uz to su depoziti zaštićeni osnivanjem »Federal Deposite Insurance Corporation« i uvođenjem stroge kontrole.

h) U S. S. S. R. osnovano je također više banaka, ali one su sve državne. Vneštorgbanka za financiranje vanjske trgovine. Prombanka, Poljoprivredna banka, Trgovinska banka za financiranje kratko- ili dugoročnim kreditima odnosnih grana sovjetske privrede i vršenje kontrole o utrošenju i štednji s državnim kreditima određenim za pojedine investicije. Središnja banka za financiranje i dugoročno kreditiranje stambenog i komunalnog građenja za financiranje gradnje stambenih, školskih i inih zgrada. Ona u suprotnosti s drugim bankama nema podružnica. Njezine zadaće u pojedinim mjestima vrše Komunalne banke.

i) U Japanu stoji na čelu bankovnog života pet velikih banaka. To su Dai-Ichi, Mitsui, Sumitomo, Mitsubishi i Yasuda. Te banke bave se uglavnom srednjeročnim kreditiranjem industrije i emisijom industrijskih papira. Mitsui, Sumitomo i Mitsubishi su u uskoj vezi s istoimenim velikim koncernima. Osim toga poslovanja podjeljuju, u pomanjkanju posve hipotekarnih zavoda, i hipotekarne zajmove. Podjeljivanjem hipotekarnog poljodjelskog zajma bave se b. javno-pravnog karaktera. Srednju i manju industriju kreditira državna industrijska b. Po poslovanju su dakle japanske b. mješovitog tipa. M. A-ć.