ČEK.

1. Povijesni razvoj. Povijesno se mjenica i ček razvijaju prilično uporedo. Tragove im nalazimo već u grčko i rimsko doba; tadašnji bankari — trapeziti i argentarii — obavljali su različite novčane poslove uz pomoć isprava, koje podsjećaju na današnji ček i mjenicu. Jasnije oblike i širu upotrebu dobivaju isprave, koje se u 13., 14. i 15. st. javljaju u talijanskim trgovačkim gradovima (Genova, Napulj, Mleci) u vezi s depozitnim poslovima bankara toga vremena. Sličan razvoj opaža se nešto kasnije (16. st.) i u sjevernim njemačkim gradovima (Hamburg) i u Holandiji.

Konačni oblik današnjem čeku dala je Engleska. Londonski zlatari 16. i 17. st. primali su također na čuvanje pologe pojedinaca, jer su raspolagali sigurnim blagajnama. Tako su se oni počeli baviti sve više i kreditnim poslovima i otvarati tekuće račune. Za primljene depozite izdavali su isprave, nazvane »goldsmiths notes«, koje su glasile na donosioca. Broj i promet tih isprava bio je vrlo velik, pa su one imale gotovo isti značaj, što ga danas imaju novčanice. Kad je osnovana Engleska banka (1684), koja je u toku 18. st. uspjela osigurati mnoge povlastice i postepeno zadobiti monopol izdavanja novčanica, ostali bankari iznašli su ipak način, da spase svoj već razgranjeni depozitni posao. Oni su sada umjesto »goldsmiths notes« davali svojim mušterijama male knjižice, sastavljene od istovrsnih listića, na kojima je bio tiskan tekst naloga dotičnom bankaru, da donosiocu isplati svotu, koju je trebalo rukom ispuniti. U nalogu pozivao se izdavalac na svoj polog kod bankara i stavljao pod tekst svoj potpis. Tako nastade suvremeni ček.

2. Gospodarska važnost. Ček je u prvom redu platežno sredstvo, koje dobro zamjenjuje isplatu u gotovom, u zemlji i u inozemstvu (→ Beznovčani promet). Gospodarski značaj čeka vrlo je velik. Za taj način plaćanja nije potrebno držati velike iznose gotovine u blagajnama, a time se izbjegavaju mnoge opasnosti (krađa, provala, vatra), koje su s tim spojene, pojednostavljuje se i pojeftinjuje blagajnička služba. Novac, koji bi u većim ili manjim iznosima ležao neprestano besplodno u blagajni, ulaganjem na bankovni račun, s kojim se može raspolagati čekom, donosi neki, iako obično skroman prihod u obliku kamata.

S druge strane, upotreba čeka vodi do otvaranja bankovnih čekovnih računa u sve većem broju, a time novčani zavodi dobivaju sve znatnije iznose depozita, koje opet mogu staviti na raspolaganje privrednim granama u obliku zajmova. Na taj se način jačanjem čekovnog prometa jača i gospodarska uloga i značaj banaka, dolazi do pojeftinjenja kamatne stope, koje blagotvorno djeluje na čitavu proizvodnju i promet dobara. Nije dakle slučaj, da su zemlje s najraširenijom upotrebom čeka ujedno i zemlje s najnižom kamatnom stopom, jer su te dvije pojave u tijesnoj uzročnoj vezi.

Raširena upotreba čeka smanjuje osim toga u velikoj mjeri i sâm opticaj novčanica pa time pridonosi jačanju valute. I u međunarodnim plaćanjima ček ima sve značajniju ulogu. Na tom području ček kao deviza dobiva sve veće značenje na štetu mjenice, kojoj upotreba u međunarodnim plaćanjima slabi, izuzevši kod prekomorskih poslova.

Uza sve te koristi raširenost čeka u mnogim zemljama nije velika, iako postoje dobri zakoni o čeku. Ček je proizvod višeg stupnja gospodarskog života pa traži za svoj uspješan razvoj neke pretpostavke, napose: pouzdanost i točnost bankovnih ustanova i povjerenje općinstva u njih, oslobođenje čeka od fiskalnih tereta (biljegovine), koji oteščavaju njegovu uporabu i promet, i napokon razvijen poslovni i društveni moral, koji isključuje, odnosno svodi na najmanju mjeru zloupotrebe čeka.M. Š-ć.

3. Čekovno pravo. Ček je uputnica na platež novca, koja je izdana prema propisima čekovnog zakona. Da netko uzmogne izdati ček (izdatnik, trasant), treba da kod drugoga, na koga ček upravlja, trasira (trasat), ima pokriće, kojim može raspolagati putem čeka prema izričnom ili prešutnom sporazumu s tom osobom. Izdavanje čekova bez pokrića, t. zv. nepokrivenih čekova, kažnjivo je. U praksi postoje za čekove tiskanice. Ako je predviđen duži poslovni saobraćaj, izdatnik redovito dobiva knjigu tiskanica od onoga, na koga će čekove trasirati, pa iz te knjige prema potrebi trga i ispunjuje čekove. Na taj je način olakšana i trasatu kontrola o istinitosti čeka. Etimološki se izraz ček izvodi iz engleskoga. Engleski kralj, kaže se obično, izdavao je platežne doznake na svoju blagajnu (saccarium, exchequer); ovakva se doznaka zvala bill de saccario, odatle kasnije ček.

Da se neka isprava uzmogne smatrati čekom, mora imati sve, što je u zakonu predviđeno kao potrebno. Napose je važno, da se u samoj ispravi upotrijebi naziv ček, kako ne bi bilo sumnje, da se radi baš o čeku.

Ček je zamjena za novac, on se daje zato, da se uštedi platež u gotovu. U tu svrhu može služiti i mjenica. No mjenica je u prvom redu kreditni papir, a tek u drugom redu platežno sredstvo. Obično se kaže, da se mjenica stavlja u promet, kad pojedinac nema novaca, a ček, kad ga ima. Ova upotreba čeka, da bude zamjena za novac, naglašena je i kod nas time, što se ček ne može trasirati na svakoga, nego samo na onoga, kod kojega je isplata novca uobičajena i ustaljena — koliko, dakako, izdatnik ima pokrića — dakle u pravilu na koju banku. To se izriče riječima, da je pasivna čekovnopravna sposobnost ograničena. Po našem čekovnom zakonu ček se može trasirati samo na tvrtke, registrirane kod suda, koje se obrtimice bave bankarskim poslovima, te na poštansku štedionicu, banke javnopravnih tijela i druge zavode, koji su po svojim pravilima ovlašteni da preuzimaju tuđi novac. Slično je i po njemačkom, a šire po francuskom čekovnom zakonu. Zadaća čeka, da bude zamjena za novac, naglašena je nadalje zakonskom odredbom, da se ček plaća po viđenju, dakle praktički odmah, kad to korisnik ushtjedne. Nije moguće drugačije označiti dospjelost, kao na pr. kod mjenice; isprava, u kojoj bi dospjelost bila drugačije označena, nije ček. No u drugu ruku treba da se ček, kad je jednom izdan, podnese što prije na isplatu, pa naš zakon propisuje rokove za podnošenje.

Rečeno je, da je ček zamjena za novac, no valja istaknuti, da praktički ne dolazi uvijek na osnovi čeka do isplate u gotovu. U poslovnom prometu običajnije je, da pojedine banke na računima svojih mušterija vrše knjiženja i da provode obračune. Učinak je za pojedinu mušteriju isti kao kod plateža u gotovu, jer mušterija može uvijek raspolagati svojim novcem. Korist je toga postupka, da se izbjegava nepotrebni stvarni prenos novca iz ruke u ruku. Na toj misli osniva se i ustanova zavoda za obračunavanje (clearing houses, chambres de compensation). Naš zakon predviđa osim toga, da izdatnik, a i svaki drugi imalac čeka, može zabraniti, da se ček isplati u gotovu novcu. Zbog toga on mora na prednjoj strani čeka, a preko njegova sloga, staviti naznaku: »samo za obračun« ili drugi kakav izraz, koji to isto znači. U tom slučaju ne dolazi, dakle, do isplate čeka u gotovu već s obzirom na tu upotrebljenu zaporku.

Ček se može izdati na ime, po naredbi ili na donosioca. Ček na donosioca ima se isplatiti onomu, tko ček donese. No i ček, koji je izdan na ime ili po naredbi, može se lako prenijeti na trećega, jer je i jedan i drugi takav ček po samom zakonu papir po naredbi, pa se prenosi izjavom o prenosu na samom čeku. Izjava na čeku o prenosu čeka na drugoga zove se naleđe, indosament, jednako kao i kod drugih vrijednosnih papira po naredbi, pa i kod mjenice. Svojstvo prenosivosti naleđem može se međutim u pojedinom slučaju oduzeti čeku, koji glasi na ime. U tu svrhu izdatnik mora na čeku staviti riječi: »ne po naredbi« ili izraz, koji to isto znači.

Ako trasant ne plati ček, kad mu se on predoči, dolazi do izražaja solidarnost obveze svih potpisnika čeka. To su izdatnik (trasant), avalisti (čekovni jamci), ako ih ima, i svi prenositelji (indosanti), koliko je ček prenašan, pa se sve te osobe nazivaju zavratnim (regresnim) obvezanicima. Na njih se imalac čeka vraća, kad trasat ne plati (zavrata, regres) i može ih u tom slučaju po načelu solidarnosti goniti, bilo sve zajedno, bilo više njih ili pojedinog po svom izboru. No svaki kasniji potpisnik čeka, koji plati ček, ima opet pravo tražiti sa svoje strane naknadu (regres) od svojih prednika (opet od svih ili od nekih po svom izboru), pa to ide redom tako dalje, sve dok se ne dođe do izdatnika (trasanta). Ovaj ne može ništa tražiti od trasata na temelju samoga čeka, nego jedino temeljem ugovora, koliko takav postoji između njega i trasanta o izdavanju čekova, na čemu se to izdavanje i osniva. Da imalac čeka sačuva sebi prava zavrate (regresa), valja da podnošenje na isplatu i neisplata budu utvrđeni na način, kako je to propisano u čekovnom zakonu. U obzir dolazi javna isprava (protest) od javnoga bilježnika, odnosno sada od suda, jer je ustanova javnih bilježnika kod nas ukinuta, no ima i drugih načina.

Ček je sličan mjenici, no ipak ima razlika između oba papira već s obzirom na njihov različiti zadatak u prometu, kako je prije razloženo. S tim u vezi stoje pojedine razlike: ček se plaća po viđenju, kod mjenice se dospjelost može i drugačije označiti; kod čeka ne treba naznake vjerovnika, jer može glasiti i na donosioca, što kod mjenice nije moguće; kod čeka nema prihvata (akcepta), nema prema tome ni regresa zbog neprihvata, nema nadalje regresa zbog nesigurnosti isplate i t. d. No usprkos tim razlikama pravna konstrukcija čeka i mjenice u biti je ista. Zato i čekovni zakon u mnogom upućuje na propise mjeničnoga zakona.

Čekovni zakon, koji vrijedi u Hrvatskoj, izdan je zajedno s mjeničnim zakonom 29. XI. 1928, pa su oba zakona istoga dana, t. j. 19. XII. 1928, i proglašena. Obvezatnu snagu dobio je zajedno s mjeničnim zakonom godinu dana nakon proglašenja. I kod čekovnoga prava očituje se težnja za izjednačenjem, t. j. za stvaranjem svjetskoga čekovnog prava. Ta nastojanja idu usporedno s nastojanjima za izjednačenjem mjeničnoga prava. Napose su u Ženevi g. 1931 izrađeni tekst jedinstvenoga čekovnog zakona, konvencija, kojom se države ugovornice obvezuju, da će taj zakon uvesti u svojim zemljama kao svoj domaći zakon, zatim popis rezerva, t. j. pitanja, u kojima mogu ugovornice odstupiti od jedinstvenoga čekovnoga zakona, te konačno još neke konvencije. Bivša Jugoslavija potpisala je (naknadno) konvencije, pa bi ih bila morala ratificirati najdulje do 1. IX. 1933 i prema tome uskladiti svoje čekovno pravo. To međutim nije učinila.

LIT.: Eisner, Ženevske konvencije o čeku, Mjesečnik 1932; M. Stražnicky, Uniformno čekovno pravo, Mjesečnik 1916; E. Sladović, Ček. pravo, Zagreb 1926; J. Vrbanić, Ček. pravo kralj. SHS, Zagreb 1929.P. R.

4. Vrste čekova u prometu. Najvažnije je razlikovanje po načinu isplate, odnosno krugu ovlaštenika na isplatu.

a) Ček na isplatu u gotovom (kasa-ček). Svaki ovlaštenik iz tog čeka može tražiti od trasata isplatu označene svote u gotovom, i ovaj je dužan ček na taj način iskupiti.

b) Obračunski ček. Kod njega je isključena isplata u gotovom. To se postiže na taj način, da trasant ili bilo koji kasniji indosant stavi na ček oznaku »samo za obračun« ili izraz, koji to isto znači. Jednom stavljena oznaka ne može se više opozvati. Isplatu takva čeka vrši trasat samo putem obračuna, t. j. odobrenjem odnosnog iznosa na tekućem računu remitenta bilo neposredno bilo preko zavoda za obračunavanje. Obračunski čekovi uvedeni su najprije u Njemačkoj, i to poglavito, da bi se spriječile zloupotrebe i opasnosti, koje nastaju u slučaju gubitka čeka.

c) Prekriženi, krosirani (crossed) ili barirani (barré) ček nastao je također iz potrebe, da se neovlaštenom posjedniku čeka onemogući isplata. Prekriženi ček može naime podnijeti na isplatu samo određena banka, odnosno banka uopće. To se postiže na taj način, da trasant čeka, ili koji kasniji sticatelj, prevuče poprijeko na prednjoj strani čeka dvije paralelne crte. Ako se između tih crta upiše još i ime banke, onda naplatu čeka može izvršiti samo ta označena banka (specijalni krosing), a ako se između crta ne upiše ništa, odnosno stavi samo »banka« ili koja slična oznaka, onda takav ček može naplatiti samo neki novčani zavod (općeniti krosing). Razlika između obračunskog i prekriženog čeka je u tome, što se obračunski ček ne može isplatiti u gotovu, dok se prekriženi ček može isplatiti u gotovu pod uvjetom, da ga na isplatu podnese banka. Prema tome, isplaćuje li trasat ček iz pologa izdatnika ili iz otvorene vjeresije, razlikuje se pologovni (depozitni) i vjeresijski (kreditni) ček. Za razliku od mjesnog (lokalnog) čeka, koji je izdan i plativ u istom mjestu, kod udaljenog (distantnog) čeka mjesto izdanja različito je od mjesta isplate.

Posebno treba još spomenuti:

Potvrđeni (certified) ček, koji se upotrebljava u Sjevernoj Americi; odlikuje se time, što na njemu trasat daje potvrdu ili vizu, da je ček dobar, t. j. da ima pokriće i da će kod predočenja biti isplaćen. Ta se potvrda od strane trasata zabilježuje na čeku obično riječima »good« ili »certified«, a trasat istodobno blokira iznos čeka na tekućem računu trasanta. Naravno je, da se tako potvrđeni ček mnogo lakše prima u prometu, jer stavljanjem vize i sama banka preuzima jamstvo za isplatu čeka, ako se isti na vrijeme predoči za isplatu. Vidiranje čeka podsjeća mnogo na akcept, iako trasat u stvari ne preuzima na sebe samostalnu obvezu, kao što je to kod akcepta mjenice, nego samo potvrđuje, da pokriće čeka uistinu postoji.

Cirkularni ček, uređen u Italiji posebnim zakonom od g. 1923. Značajka mu je, da ga izdaje novčani zavod, a plativ je na vid kod bilo kojeg od mnogih isplatnih mjesta, koja izdatnik označi. Kako je kod cirkularnog čeka trasant i trasat ista osoba (trasat je podružnica, odnosno agencija trasanta ili obrnuto), postoji opasnost inflacije takvih čekova u prometu. Da se to spriječi, propisano je, da cirkularne čekove mogu izdavati samo napose za to ovlašteni zavodi, i to samo do visine pokrića komitenta. Osim toga su ti zavodi dužni položiti i posebne jamčevine u državnim vrijednosnim papirima za taj posao. Cirkularni čekovi pogodni su kao sredstvo za lako prebacivanje gotovine iz jednog mjesta u drugo, a moraju se predočiti na isplatu najkasnije u roku od trideset dana od dana izdanja.

Travellers čekovi (Money orders) su zapravo u neku ruku privatni bankovni novac, a upotrebljavaju se u međunarodnom prometu ponajviše za turističke isplate (Tourist-Drafts). Ti se čekovi izdaju na okrugle svote (na pr. 20, 50, 100 dolara), a mogu se naplatiti kod velikog broja isplatnih mjesta razasutih po cijelom svijetu. Prednost je tih čekova napose u tome, da se oni kupuju i plaćaju u domaćoj valuti, a isplaćuju u stranoj valuti uz stalan tečaj, označen na samom čeku. Da bi se smanjila razmjerno velika opasnost krivotvorenja, kao i štete zbog mogućeg gubitka ili krađe čeka, te čekove potpisuje remitent prvi put odmah prigodom uručenja, a drugi put pred činovnikom prigodom isplate, tako da se potpisi mogu sravniti. Izdavanjem tih čekova bavi se napose American Express Company u New Yorku, koja raspolaže s desetcima tisuća isplatnih mjesta.

Hrvatska državna banka upotrebljava poput drugih novčaničnih banaka u svom poslovanju dvije vrste čekova, koji se razlikuju po boji papira: bijele i crvene. Bijeli čekovi služe vlasnicima žiro-računa za podizanje gotovine, a crveni čekovi služe samo za vršenje prijenosa (virman) s jednog žiro-računa na drugi.M. Š-ć.