EKOLOGIJA (od grč. οἷϰος »kuća, stan« i λογία »nauka«), grana biologije, koja proučava odnos živih bića prema njihovoj okolini. Naziv potječe od E. Haeckela, koji je god. 1866 u svom djelu »Generelle Morphologie« označio imenom oekologia nauku o ekonomiji (domaćinstvu) živih bića. Obćenito se naziv počeo upotrebljavati tek iza 1910, kad je Tschulok točnije definirao i odredio položaj e-e u sistemu biologije. Prije je bio, naročito u Njemačkoj, u upotrebi naziv biologija, pod kojom se razumievao način života organizama, dok se danas pod biologijom označuje sveukupna znanost o živim bićima. U zoologiji se upotrebljavao i naziv etologija (ἔϑος »običaj«), ali se taj danas, ukoliko se upotrebljava, ograničuje više na vladanje životinja. E. se, kao i ni jedna grana biologije, ne može oštro odieliti od ostalih disciplina, jer možda više nego ijedna druga zasieca u sva ostala područja biologije, dok je s fiziologijom i biogeografijom najuže povezana. Od fiziologije, koja također proučava djelovanje vanjskih činbenika na organizam, razlikuje se e. time, što proučava odnose organizma kao cjeline u njegovoj prirodnoj okolini, dok fiziologiju zanimaju procesi u organizmu i funkcioniranje organa, pa se u tu svrhu služi i umjetno izazvanim neobičnim prilikama.
U pojavi oblietanja pčele po cvieću zanimaju na pr. fiziologiju činbenici, kojima cviet djeluje privlačno na pčelu (na pr. da li je to boja, miris, oblik ili veličina), pa se u tu svrhu služi i umjetnim napravama. E-u naprotiv zanima, na koje se vrste bilja pčela ograničuje, i traži uzroke tom graničenju, a osim toga izpituje, kakav utjecaj proizvodi i pčela na biljku (oplodnja cvieta).
Pod okolinom razumieva se neživi i živi sastavni dio životnog prostora organizma, pa govorimo o abiotičkim i biotičkim činbenicima. Mjesto »okolina« govori se i »sredina«, a u botanici uobičajen je naziv stanište. Ali ne samo naziv, nego i sam pojam okoline nastoji se što točnije odrediti, naročito odkad je v. Uexküll (1921) pokazao, da treba razlikovati sveukupnu okolinu nekog organizma (njem. Umgebung, franc. milieu) od onog diela okoline, koji je za život dotičnog organizma potreban ili štetan (Umwelt), dok mu je preostali dio okoline indiferentan.
Nijedan organizam ne može postojati sam za sebe bez okoline, jer svaki crpe iz nje tvar za građu svoga tiela i energiju za svoje životne procese. U svome najširem smislu bavi se e. odnosom živih bića kao cjelinom prema uvjetima životnog prostora (→ biosfera) na Zemlji. Iztražuje vrela najosnovnijih, svim živim bićima neobhodno potrebnih tvari plinovitog (C, O, N), tekućeg (H, O) i kamenog (S, P, Cl, Ca, Na i t. d.) sloja biosfere, izvore energije živih bića te obtjecaj tvari i energije iz nežive prirode u proizvoditelje organske tvari, biljke, iz njih u potrošače, životinje, a iz ovih bilo izravno ili preko bakterija opet natrag u neživu prirodu. U ovim najobćenitijim pitanjima živih bića upućena je e. na biokemiju, fiziologiju i geologiju (pedologiju) pa se ponajviše obrađuje unutar ovih disciplina.
Međutim glavno područje ekologijskih iztraživanja nisu ovi obći odnosi u biosferi, koliko upravo raznolikost živih bića u njihovim odnosima prema područjima najraznovrstnijih stupnjeva i kombinacija životnih uvjeta na Zemlji. E. klasificira ova životna područja prema kvalitativnim i kvantitativnim razlikama njihovih životnih uvjeta (→ biotopi). Utvrđuje biljke i životinje, koje žive u tim područjima, te izpituje, kako prema svojoj građi i funkcijama pristaju u tu okolinu (→ prilagođenje), a to se oduviek smatralo najbitnijim područjem ekologijskih iztraživanja.
Kako su razlike između pojedinih životnih područja većinom samo u količini pojedinih činbenika, to e. izpituje utjecaj različitih količina nekog činbenika na organizam. Naročito za faktore nežive okoline, koji su pristupačniji eksperimentalnom iztraživanju, poznato je već u velikoj mjeri, kako oni djeluju na promjene organizma (klima s promjenama svojih faktora temperature, vlage, vjetra pa svietlo, tlo, sila teža, sastav vode i t. d.).
E. se bavi odnosima živih bića međusobno, i to odnosima individuuma iste vrste od najprimitivnijih razplodnih odnosa do razplodnih zajednica, brige za potomstvo pa sve do pravih družtava (pčele, mravi). Jednako iztražuje izvanrednu raznolikost odnosa između različitih vrsta. Odnosi u prehrani, kao što su: između životinje i biljke, mesoždera i njihova pliena, dovode do pitanja o zaštitnim uredbama (→ zaštitne boje i oblici, obranbene boje, mimikrija) i o pojavama komenzalizma (v.), nametničtva (v.) i takva zadružnog života, kao što je simbioza (v.).
Na svakom životnom području s donekle jedinstvenim životnim uvjetima (biotopu) ne živi samo jedna vrsta organizma, nego množtvo njih, pa tvore životnu zajednicu (biocenozu). E. proučava sastav takvih zajednica prema bitnim i sporednim vrstama, brojčanoj množini pojedinih vrsta, njihov međusobni odnos kao i odnos prema neživim faktorima staništa. Nastoji utvrditi najpovoljnije količine nekog činbenika (optimum) kao i granične, kod kojih organizam još može živjeti (pessimum). Traži uzroke, koji dovode do promjene ravnoteže u nekoj biocenozi, mogu dovesti do uništenja same biocenoze (kao što na pr. propadaju hrastove šume u Slavoniji, ako budu nekoliko godina uzastopce do gola obrštene od gusjenica). Ovim se pitanjima bavi naročito primienjena ekologija u zoologiji.
Ekologijska iztraživanja, koja bi obuhvaćala sav živi sviet nekoga područja, još su riedka; takvo idealno stanje postignuto je samo u hidrobiologiji (v.), dok se inače e. biljaka obrađuje nezavisno od e-e životinja. Pokušaja zajedničke obradbe ima u zadnje vrieme i kod kopnenih životinja, koje su svojom hranom vezane uz biljke.
Bujni razvitak i veliki napredak eksperimentalnih disciplina fiziologije, biokemije, mehanike razvitka i nauke o nasljeđivanju potisnuli su naročito e-u životinja početkom ovog stoljeća ponešto u pozadinu, ali zbog razcjepkanosti u proučavanju živih bića, koja je time nastupila, pojavila se potreba cjelovitog promatranja organizma, pa je zato i e., koja baš promatra cjelovitost organizma, u zadnja dva desetljeća zadobila opet sve veće značenje. Kao bitni napredak može se i u ekologiji zabilježiti sve veća upotreba eksperimenta, čime se nastoji razlučiti zamršeni sklop okolinskih faktora, koji izprepleće svako živo biće. Tako dolazimo do točnoga poznavanja životnih uvjeta i onih organizama, koji su važni čovjeku za njegovo gospodarstvo, pa su i ekologijska iztraživanja u primienjenoj zoologiji i botanici potaknula sve brojnije radove u obćoj e-i. E. je dovela i u narodnom gospodarstvu do važnih novih pogleda, jer se upoznalo, da je mnogim velikim nedaćama u gospodarstvu, na pr. velikom razširenju štetočinja, propadanju nekih kultura i dr., krivo poremećenje prirodnih uvjeta ekologijskih odnosa, koje je izazvala tehnika. Tako se na pr. odvodnjavanjem i regulacijom poplavnih područja oduzima velikim područjima podzemna voda, a sadnjom jednoličnih kultura na velikim površinama propadaju životni uvjeti onih organizama, koji su prirodni neprijatelji biljnih štetočinja, pa se ovi mogu nesmetano razvijati. Time područje e-e obuhvaća i čovjeka s njegovom djelatnošću, pa Friederichs daje ekologiji među znanostima najšire značenje označujući je »znanošću o prirodi« ili »biologijskim iztraživanjem prostora«.
LIT.: S. Tschulok, System der Biologie, Jena 1910; J. v. Uexküll, Umwelt und Innenwelt der Tiere, Berlin 1921; R. Hesse, Oekologie der Tiere, Handb. d. Naturwiss. VII., 1932; F. Doflein, Das Tier als Glied des Naturganzen, 2. sv.: Hesse-Doflein, Tierbau und Tierleben, Berlin-Leipzig 1914; Clauss, Groben, Kühn, Lehrbuch der Zoologie, Allgemeiner Teil, Oekologie, 1932; K. Friederichs, Die Grundlagen und Gesetzmässigkeiten der land- und forstwirtschaftlichen Zoologie, 1. sv., Oekologischer Teil, Berlin 1930; H. Weber, Zur Fassung und Gliederung eines allgemeinen biologischen Umweltbegriffes, Naturwiss. 27., 1939; K. Friederichs, Ökologie als Wissenschaft von der Natur oder biologische Raumforschung, Bios VII., 1937.Z. L.
Ekologija biljna. Obseg, razvitak i razdioba. Uzka je povezanost biljke s okolinom (→ biljka i okolina) tako jasna, da nije izbjegla ni običnom promatraču. Zato se nalaze već u najstarijim djelima brojni podatci o biljnom staništu. Ipak razvitak biljne e-e počinje tek u početku prošloga stoljeća. To je i shvatljivo, jer je ona uzko povezana s ostalim granama botanike, u prvom redu s geobotanikom, fiziologijom, morfologijom i genetikom, a od ostalih znanosti napose s klimatologijom i pedologijom, pa je tek snažni razvitak svih tih znanosti omogućio izgradnju suvremene biljne e-e.
Pojedine su se grane biljne e-e razvijale posve neovisno. Temelji e-e cvieta udareni su već podkraj 18. st. nadasve zanimljivim iztraživanjima C. K. Sprengela o oprašivanju cvjetova kukcima, koje je prikazao u razpravi Das entdeckte Geheimnis der Natur im Bau und in der Befruchtung der Blüten (Berlin 1793). Prva obsežna iztraživanja o odnosu biljke prema kemijskom sastavu tla nalaze se u djelu F. Ungera Über den Einfluss des Bodens auf die Verteilung der Gewächse (Beč 1836), dok su malo zatim započela iztraživanja o odnosu biljke prema fizikalnim svojstvima tla u djelu J. Thurmanna, Essai de Phytostatique (Bern 1849). Zanimljivo je međutim, da su često najočitije ekologijske pojave, na pr. osnovni životni oblici bilja, kao što su drveće, grmlje, trajne zeleni i t. d., dobile svoje ekologijsko tumačenje i konačno rješenje tek iztraživanjima Raunkiaera na početku 20. st. (→ biljka, životni oblik).
Iako je osnovna zgrada biljne e-e izgrađena uglavnom već krajem prošlog st., to još danas nije postignuto ni u imenu ni u obsegu same znanosti potrebno jedinstvo. Neki iztraživači (Wiesner, Neger) nazivlju naime našu znanost biologijom bilja, dok najveći dio evropskih iztraživača smatra biologiju kao nauku o živim bićima u najširem smislu, a znanost o odnosu biljke prema okolini naziva biljnom e-om (→ botanika). Naprotiv američki iztraživači (na pr. Clements, Weaver, Mc Dougall i dr.) shvaćaju biljnu e-u mnogo šire i pridaju joj još cielu znanost o vegetaciji, koju evropski iztraživači drže posebnom granom botanike i nazivaju je biljnom sociologijom ili fitocenologijom. Razlog je ovom razilaženju donekle u prirodi predmeta iztraživanja, jer biljni sviet možemo promatrati s dva bitno različna gledišta: ili kao pojedine biljke (na pr. bukva hrast, bršljan) ili kao zajednice bilja (šuma, livada, stepa), pa se zato biljna e. i dieli u dvie posebne grane, u autekologiju ili e-u pojedine biljke i u sinekologiju ili e-u biljne zajednice. Iz ove potonje proizašla je početkom ovoga stoljeća spomenuta biljna sociologija, pa se zato one iz historijskih razloga često još i danas istovjetuju, premda je očito sinekologija samo jedna, doduše vrlo važna grana biljne sociologije (fitocenologije), ali se ne može po mišljenju najiztaknutijih evropskih stručnjaka (na pr. Aljehin, Rübel, Braun-Blanquet, Du Rietz i mnogi drugi) uzeti kao istovjetna.
Obje su grane biljne e-e, autekologija i sinekologija, unatoč različitom predmetu iztraživanja, uzko povezane, međusobno se popunjavaju, pa se često i zajednički obrađuju. One se i u metodama vrlo podudaraju, iako se autekologijska iztraživanja ponajčešće vrše u laboratorijima i botaničkim vrtovima, a sinekologijska na vegetaciji u slobodnoj prirodi. U novije doba osnovane su u tu svrhu u mnogim zemljama posebne ekologijske stanice za sustavna iztraživanja životnih prilika biljnoga pokrova. Napose je velik broj takvih stanica u Americi, gdje su snabdjevene najsavršenijim spravama, ali ih ima i u Evropi gotovo u svima naprednim zemljama: smještene su najčešće u najzanimljivijim biljnogeografskim područjima (u šumama, stepama, planinama, na jezerima i t. d.). Zbog golemog praktičnog značenja biljne e-e za poljoprivredu i šumarstvo vrše se na takvim stanicama često uporedo i posve praktična iztraživanja.
Mnogolikost odnosa biljnog svieta prema okolini omogućuje, da biljnu e-u — jednako onu o pojedinoj biljci kao i onu o biljnim zajednicama — podielimo u nekoliko dielova, koji su se često posve nezavisno razvijali. To nije ni čudno, jer se oni u svojim pitanjima vrlo razlikuju, a zajedničko im je samo to, da svi iztražuju odnos biljnog svieta prema okolini.
Prvo područje iztraživanja obuhvaćaju odnosi biljnog svieta prema neživoj okolini (e. staništa). Utjecaji klimskih činbenika, u prvom redu topline, vlage, svietla, vjetra, dužine ležanja sniežnog pokrova i t. d., iztraženi su već veoma izcrpljivo. Imena Schimpera, Kernera, Warninga, Christa, Kjellmanna, Weavera, Kellera, Dokučajeva, Braun-Blanqueta, Clementsa, Tansleya, Walthera, Lundegarda i mnogih drugih uzko su povezana s iztraživanjima biljnog staništa. Nedvojbeno su najzanimljiviji utjecaji tla, koji imaju to veće značenje, što se iztraživanja mogu i u praktičnom pogledu izkoristiti u poljoprivredi. Iztraživanja utjecaja tla na biljni sviet vrše se danas sve više u zajednici sa stručnim pedolozima.
Na klimatoložka iztraživanja nadovezuju se sustavna opažanja pojava razvitka biljnog svieta u različito godišnje doba, što je dovelo do razvitka fenologije (v.).
Drugo poglavlje biljne e-e obuhvaćaju pojave razploda (e. razploda), u prvom redu oprašivanje cvieta vodom, vjetrom ili životinjama. Ono je započelo spomenutim epohalnim Sprengelovim odkrićima, a tim se pitanjem bave mnogi iztraživači, među kojima se napose iztiču Knight, Darwin, Delpino, Lubbok, H. Müller, Löw, Kirchner, Knuth, Porsch i t. d. U središtu su zanimanja bez sumnje savršena prilagođivanja između cvieta i kukaca (→ cviet).
Daljnje poglavlje biljne e-e obrađuje pitanja razširenja truska, sjemenaka i plodova (e. razširenja). I u tom su smjeru postignuti nadasve značajni rezultati, koji imaju veliko značenje za biljnu geografiju. Posebno su zanimljiva iztraživanja Sernandera o tom, kako sjemenke šire mravi (→ elaiosomi, → mirmekofilija).
Posebno poglavlje biljne e-e proučava međusobne odnose biljaka, koji se očituju u najrazličitijim oblicima i koji su poznati pod imenom simbioze (v.), nametničtva (v.), komenzalizma (v.) i životne zajednice ili biocenoze. Ova nas pitanja e-e zadružnog života vode najzad u biljnu sociologiju (fitocenologiju), ukoliko obuhvaćaju samo biljni sviet, ili u biosociologiju (biocenologiju), ukoliko obuhvaćaju sva bića i izpituju životne uvjete velikih, prirodnih životnih zajednica.
Sav taj golemi iztraživalački rad u području biljne e-e imao je znatnih uspjeha. Ipak ostaju još mnoga temeljna pitanja biljne e-e neriešena. Savršena prilagođivanja bilja na stanište, sličnosti u razvitku, izražene u t. zv. konvergencijama (v.), odnos uzročnosti i svrhovitosti u prilagođivanju i t. d. — sve su to pitanja, koja nisu još do danas ni izdaleka riešena.
Biljna e. u Hrvatskoj. Ekologijska se iztraživanja u Hrvatskoj počinju tek u novije vrieme, iako se u starijoj, u prvom redu primienjenoj šumarskoj književnosti nalazi mnogo vriednih priloga. Prva sustavna ekologijska iztraživanja posvećena su algama vrućih vrela (Vouk) i algama sladkih voda te cretova (Pevalek). Napose su izcrpljivo iztražene životne prilike litofitskih alga (Ercegović) i biljnog planktona Jadranskog mora (Ercegović). Istodobno počinju i sustavna sinekologijska iztraživanja naše vegetacije (Horvat, Horvatić, Gračanin, Mohaček, Anić, Soklić), te su već u glavnim crtama iztražene najobćenitije životne prilike našega biljnog pokrova (→ Hrvatska, biljni sviet).
LIT.: V. V. Alehin, Geografija rastenij, Moskva 1938; J. Braun-Blanquet, Pflanzensoziologie, Berlin 1928, temeljno djelo, u kome je najsvestranije i najsuvremenije obrađena sinekologija, prevedeno na englezki; Isti i H. Walter, Zur Ökologie der Mediterranpflanzen, Jahr. f. Wiss. Bot. 74, 1931; W. B. Mc Dougall, Plant ecology, London 1931; F. E. Clements, Research methods in ecology, Lincoln 1905; G. E. Du Rietz, Zur methodologischen Grundlage der modernen Pflanzensoziologie, Beč 1921; O. Drude, Die Ökologie der Pflanzen, Braunschweig 1913; A. Kerner von Marilaun, Pflanzenleben, 3. izd. od A. Hansena, Leipzig-Beč 1913—16; O. Kirchner, Blumen und Insekten, Leipzig 1911; P. Knuth, Handbuch der Blütenbiologie, Leipzig 1899—1905; G. Kraus, Boden und Klima auf kleinstem Raum, Jena 1911; L. I. Kursanov i M. I. Golenkin, Kurs botaniki, Moskva 1940; E. Loew, Einführung in die Blütenbiologie auf historischer Grundlage, Berlin 1895; F. Ludwig, Lehrbuch der Biologie der Pflanzen, 1895; H. Lundegard, Klima und Boden in ihrer Wirkung auf das Pflanzenleben, Jena 1930; F. W. Neger, Biologie der Pflanzen auf experimenteller Grundlage (Bionomie), Stuttgart 1913, najizcrpljiviji prikaz e-e bilja; G. I. Poplavskaja, Kratkij kurs ekologii rastenij, Leningrad 1937; C. Raunkiaer, Types biologiques pour la geographie botanique, Bul. acad. sc. Denmark 5, 1905; E. Rübel, Geobotanische Untersuchungsmethoden, Berlin 1922; R. Sernander, Entwurf einer Monographie der europäischen Myrmecochoren, Uppsala 1906; A. F. Schimper, Pflanzengeographie auf physiologischer Grundlage, 3. izd. od F. C. Fabera, Jena 1935; C. Schroeter, Pflanzenleben der Alpen, 2. izd., Zürich 1926; A. G. Tansley, Practical plant ecology, New-York 1923; V. Vouk, Biologija bilja, Zagreb 1922; H. Walter. Einführung in die allgemeine Pflanzengeographie Deutschlands, Jena 1927; E. Warming, Plantesamfund. Grundtraek af den okologiska Plantengeografi, Kjøbenhavn 1895, ovo je djelo prevedeno više puta na različne evropske jezike pa je proizvelo golem utjecaj na ciele generacije ekologa, geobotanika i biljnih sociologa; Isti i P. Graebner, Lehrbuch der ökologischen Pflanzengeographie, Berlin 1918—31, njem. preradba gornjeg Warmingova djela; J. E. Weawer i F. E. Clements, Plant ecology, New-York i London 1938; J. Wiesner, Biologie der Pflanzen, Beč-Leipzig 1923.I. H.
E. ljudi i družtva kao dio sociologije proučava ljude i družtvo s obzirom na okolicu. 1. Među zemljopiscima nalazimo arapskoga učenjaka, koji je već u 14. st. dokazivao, kako fizička okolica odlučno utječe na oblikovanje vanjskih uvjeta života neke ljudske skupine. U Francuzkoj već Montesquieu tumači svezu između fizičke okolice i načina života. Le Play, Demolins, Brunhes i Taine dalje su znanstveno razrađivali svoja opažanja, pa se ta nauka prozvala ljudska ili družtvovna geografija — zemljopis. Antropogeografijom bavio se u Njemačkoj F. Ratzel, u Englezkoj H. T. Buckle, a u Americi Ellen C. Semple, E. Huntington, R. C. Dexter.
2. Statističari promatraju razdiobu pučanstva na nekom prostoru (gustoću) i kretanje pučanstva u skupinama (migracije). Oni su se ograničavali obično na političke jedinice, na države, a nisu promatrali velikih prostornih jedinica, koje su s ekologijskoga stanovišta cjeline. 3. Povjestničari narodnoga gospodarstva proučavali su razvoj i gospodarsku jakost ustanova na određenom prostoru i u određenom vremenskom razmaku. Sve su to bile priprave za pravu e-u.
Park, predstavnik »ekologijske škole« u Chicagu, smatra, da se ljudsko družtvo i sve ljudske skupine mogu promatrati sa tri stanovišta: 1. s obzirom na prostor, mjesto i okolicu, to je ekologijska sociologija; 2. s obzirom na podrietlo — biologijska sociologija; 3. s obzirom na interes — psihologijska sociologija.
E. družtva kao dio sociologije bavi se proučavanjem odnošaja ljudi i družtvenih ustanova na nekom prostoru s obzirom na utjecaje, koji nastaju radi klime tla, vode, mora, rieka, bilja, životinja, ruda i uobće ponajprije radi (vanjske okoline) fizičke i kulturne, družtvovne (nutarnje) okoline (običaji, ustanove, vjerovanja, javna mišljenja), ukoliko se preko nje odrazuju prirodni momenti.
Kad e. proučava prirodnu (fizičku) okolicu i njene utjecaje, onda promatra nešto, što je izvan čovjeka, što ga okružuje, a djeluje na njegove promjene i promjene družtvovnih skupina. Svaka promjena naše okolice može značiti i promjenu čovjekova načina života u družtvu. U krajevima, gdje je zemlja plodna, u dolinama rieka, javljaju se poljodjelci. Tu su se i razvila prva kulturna središta čovječanstva. U pustinjskim krajevima ne žive mirni seljaci, već se javljaju pljačkaške skupine. One na taj način najbolje žive. Prehrana im je skromna i oskudna. Kroz pokoljenja nema promjena u običajima, načinu života i vjerovanjima. Planine su riedko napučene. Djelovanjem okolice planinci su konzervativci, tvrdi, odporni, borbeni, u njih je duh nezavisnosti jak. Tu se stvara kućni obrt. Ljudi žive u rodbinskim i plemenskim skupinama, skromnih su zahtjeva u životu. Imaju malo krušarica, a stočarstvo ili šuma glavno je vrelo prihoda. More daje mogućnosti, da se primorci bave pomorstvom, ribarstvom i trgovinom te da putuju po svietu. Elastičniji su u životu i brzi u odlukama.
Klima po svome djelovanju određuje, koje se životinje u nekom području mogu uzgajati, utječe na količinu žetve, na izgradnju doma, na čovjekovu odjeću, njegovu radinost i uzdržljivost, promišljenost, osjećajnost, strast i t. d. U pojasima umjerene klime vidimo najveći napredak čovječanstva.
S vremenom čovjek tu okolicu svladava (tehnički) prilagođujući joj se, ali i nju prilagođujući u nekoj mjeri svojim potrebama.
Kad e. proučava nutarnju psihičku okolicu čovjeka ili ljudsku okolicu, t. j. utjecaj samog družtva, onda ona promatra, kakve su promjene u družtvenim običajima, vjerovanjima, ćudoređu i družtvovnom naslieđu potaknute činbenicima vanjske okoline.
U krug utjecaja nutarnje, družtvene okoline ide napose razlika između sela i grada. Seljak će imati svoje navike i svoje vladanje u družtvenim skupinama i ustanovama, koje će se razlikovati od običaja i vladanja obrtnika, veleobrtnika i radnika u istom kraju.
E. proučava procese (zbivanja): 1. ekologijskih postrojba, promatrajući družtvene zajednice počevši od primarnih skupina pa do najsavršenije družtvovne zajednice — do države, i to u različnim krajevima, s različnom okolicom i u različnim vremenskim razdobljima; 2. procese ekologijskih dominacija, koje nam pokazuju oblikovanje, odnose i djelovanja tipičnih družtvenih skupina (stočara, poljodjelaca, mornara, trgovaca, rudara, radnika i t. d. pod utjecajem fizičke okolice u nekom prostoru na čovjeka; 3. procese ekologijskih naslieđa, a to su generacijama preuzete družtvene predaje i vladanja. Izpituje se, jesu li se naslieđa razvila stalnim životom na jednome mjestu ili mienjanjem okolice (migracijama, odjeljivanjem, invazijama, porazima, pobjedama pojedinih družtvenih skupina ili naroda).
Poznavanje ekologijskih zbivanja temelj je svih družtvenih znanosti. Bez poznavanja e-e ne možemo shvatiti ni družtvene ni političke ustanove u nekom prostoru.
LIT.: E. Bogardus, Uvod u praktičnu sociologiju, Zagreb 1941; R. Kjellen, Država kao oblik života, Zagreb 1943; R. M. Mac Iver, Society, London 1937; D. Sanderson, The rural community, New-York 1932; R. E. Park-E. W. Burgess, Introduction to the Science of Sociology, Chicago 1926.V. H-t.