DALMACIJA

SADRŽAJ: Ime, 438. Teritorijalni razvoj, 439. Pojam, granice i podjela, 441. Sastav i građa, 441. Reljef, 443. Obala, 444. Klimatske prilike, 445. Vode, 446. Biljni svijet, 448. Fauna, 451. Stanovništvo, 453. Gospodarstvo, 453. Opće gospodarske osobine, 457. Iseljavanje, 457. Naselja, 458. Etnografija, 459. Narodna glazba, 462. Povijest, 463. Gospodarske prilike Dalmacije od 1814—1918, 478. Migracije, 480. Lingvistička povijest Dalmacije, 478. Dalmatinski jezik, 491. Dalmatinsko-hrvatski novci, 492. Dalmatinska krajina, 494.

Ime. Delmatia javlja se u vrijeme careva kod rimskih i grčkih pisaca, na primjer kod Plinija i Diona, kao ime rimske provincije. Osim ovog oblika upotrebljavaju drugi stari pisci, kao Velej Paterkul i Strabon, vulgarnolatinski oblik Dalmatia, koji se osniva na asimilaciji nenaglašenoga samoglasnika e prema naglašenom a. Ovaj posljednji oblik govori se isključivo u hrvatskom jeziku s naglaskom Dàlmâcija. Ovako se piše već od 13. st., i to prvi put u srpskom kraljevskom naslovu (1222 8), a drugi put u naslovu bosanskoga kralja Stjepana Tome Ostojića (1446). Delmâcija govori se u gdjekojim našim narječjima, kao u Žumberku, na Cresu i t. d.

Prvobitni je oblik svakako lat. Delmatia. On je nastao od imena ilirskoga plemena Delmatae s pomoću nenaglašenoga sufiksa -ia, koji u latinskom jeziku služi za izvođenje imena zemalja. Pored Delmatae, kako pišu Dion i Polibije, pisalo se i govorilo s vulgarnolatinskom asimilacijom Dalmatae. Odatle tal. pridjev i imenica dalmata s naglaskom na a u prvom slogu, od čega mletački pridjev i imenica dalmatino. Na ovom se opet osniva naš naziv za čovjeka iz Dalmacije Dalmàtīn (potvrđen od 15. st), koji danas nije više u običaju, nego se govori s našim sufiksima Dalmatinac, dalmàtīnskī.

Ovaj ilirski plemenski naziv izveden je s pomoću ilirskog sufiksa -at od osnove imena njihova glavnoga grada Delminium, koje se očuvalo do danas u imenu polja Dúmno ili Dúvno. Pored Delminium pisali su Grci i skraćeno Dálmion. Na ovom obliku počiva i pisanje Popa Dukljanina, koji naziva čitav teritorij »od mista Dalma (= od Duvna) do Drača« Croatia Rubea »Crvena Hrvatska« ili Superior Dalmatia »Gornja Dalmacija«.

Hrvatski naziv ne odgovara slavenskim glasovnim zakonima, jer na pr. u njemu ne nalazimo t. zv. likvidne metateze, t. j. la mjesto lat. al. To znači, da ovaj naziv nijesu čuli Hrvati, kad se doseliše ovamo, što je i prirodno, budući da u ono vrijeme rimska provincija Dalmacija nije više postojala. Primijetiti treba, da ni tal. naziv Dalmazia, na kojemu se osniva hrvatski, ne odgovara fonetskim zakonima toskanskoga govora. Za tj ne nalazimo u njemu zz, koje bismo očekivali prema tal. prezzo za lat. pretium.

Današnji nazivi hrv. Dalmacija = tal. Dalmazia učene su riječi, koje su kasno ušle u narodni govor. Postoji ipak mišljenje, da se latinsko ime zemlje Dalmatia očuvalo prema slavenskim glasovnim zakonima kao naziv kraja i mjesta Glàmoč, koji se u 15. st. pisao Dlamoč (kraj u državi bosanskoga kralja Ostoje), kao i u imenu starohrvatskoga plemena Dlamočani (g. 1322 terrae Dlamozanorum).

Ime glavnoga grada Delmata Delminium ili Delminum ili skraćeno Dalmion dovodi se danas općenito u vezu s albanskom riječi delmë »ovca« prema učenju Gustava Meyera 1891. Ilirsko ime mjesta Delminium odgovara, prema tome, našim mjesnim imenima Jânjče (Lika), Ovča (Dalmacija, Hercegovina) i t. d. Delmatae ne znači »pastiri ili ovčari«, kako se gdjekad ovo plemensko ime krivo prevodi, premda su stari pisci rado isticali, da su oni bili dobri ovčari i pravili dobar sir, nego isto, što i naziv Romani (izvedeno od Roma »Rim«) »Rimljani«, t. j. Delmatae označuje ljude, koji Delminium smatraju svojim glavnim gradom, koji se kupe oko njega.

Ovo ilirsko narodno ime ostavilo je traga u rječniku romanskih naroda kao i u crkvenom (liturgijskom) jeziku. Dalmăta označuje u retoromanskim narječjima vrstu drvenih cokula, koje nose brđani (ispor. furlansku riječ dàlmide ili dálmine ovog značenja). Pridjev izveden odatle dalmatica označuje u crkvenom latinitetu poznato liturgijsko odijelo, u francuskim narječjima pučku svečanu nošnju, neku vrst duge bluze (ispor. franc. domère u narječjima). Kod Rimljana postojalo je i rodovno (gentilno) ime Delmatius ili Dalmatius.

LIT.: P. Skok, Studije iz ilirske toponomastike (GIZM XXIX, 1917); H. Krahe, Die alten balkanillyrischen geographischen Namen, Heidelberg 1925; Patsch, Delmatae i Delminium, oba članka u PWR IV, 1901. O općim riječima dalmata i dalmatica ispor. Bartoli, Das Dalmatische, sv. I.; Meyer-Lübke, Romanisches etymologisches Wörterbuch, 3. izd., br. 2462 i 2463; von Wartburg, Französisches etymologisches Wörterbuch, sv. 11; Pirona-Pellis, Dizionario friulano.P. S.

Teritorijalni razvoj. Dok je ime D. vezano uz dugu i burnu prošlost, teritorijalna prostranost D-e u toku vremena znatno se mijenjala. U prvom redu kolebale su kopnene granice, koje su pokazivale odnos moći između država u planinskom zaleđu i onih, kojih su vlast i utjecaji dolazili preko mora. Pojas dalmatinskog otočja sa susjednim kopnom geopolitički najvažniji je dio jadranskog primorja i ključ prometnih veza kroz Jadransko more. Zato su države, koje su se koristile tim putovima, težile za vlašću nad ovim krajem i dolazile u sukob s vlasnicima kopnenog zaleđa. Ova činjenica glavni je uzrok povijesnih sukoba na Jadranskom moru i dalmatinskom zemljištu. Osvajanje s mora i održanje vlasti nad tim krajem bilo je i za najjače pomorske države veoma teško i nesigurno. Naprotiv države, koje su vladale planinskim zaleđem, prirodno su težile prema moru i vršile snažan pritisak, pred kojim su prekomorske zemlje prisvojene obalske posjede morale braniti jakim utvrdama. U vrijeme, kad su u zaleđu postojale jake države (Hrvatska, Zeta, Bosna, Ugarska i Turska), ograničavala se D. uglavnom na otoke i jako utvrđene gradove (bizantska, arpadovska, anžuvinska i prva mletačka D.). U doba opadanja i raspadanja kopnenih država širila se D. dublje u poluotok (mletačka D. u 17. i 18. st.). D. je bila najprostranija u doba, kad je jedna prekomorska država vladala primorjem i dalekim zaleđem (rimska D.); teritorijalno smanjivanje i nestalnost D-e posljedica su nemoći, da se ostvari taj uvjet.

Rimska D. Poslije pobjede nad Makedoncima prodrli su Rimljani u unutrašnjost Balkanskog poluotoka i napadajem iz zaleđa pokorili ratoborne primorske Ilire. Rimljani su dinarske planine s primorjem i susjednim otocima obuhvatili u jednu upravnu pokrajinu, koju su nazvali D. prema imenu njima najpoznatijeg plemena; prirodi zemljišta i etničkom šarenilu mnogo bi bolje odgovaralo ime izvedeno od imena planina, u kojima se D. prostirala. Kopnene međe rimske D-e išle su od rijeke Raše u Istri preko Snježnika i Risnjaka na gornju Kupu, odatle preko Petrove gore na ušće Sane, južno od Banje Luke i Doboja na Majevicu, dalje na rijeku Jadro, gornju Kolubaru, Zapadnu Moravu, duž Ibra, preko Kosova polja, obroncima Šar-planine i Koraba na rijeku Mat u Albaniji. Rimska D. izrazito je planinska zemlja, i njene kopnene granice povučene su početcima ravnica oko donjeg toka desnih pritoka Save, a u Srbiji i Albaniji granica uglavnom ide dolinama, kroz koje vode važni putovi; jadransko primorje i susjedni otoci prirodno su po svojim osobinama pripadali toj planinskoj cjelini. Planinsko stanovništvo ovoga dobro ograničenog kraja malo se promijenilo u novim prilikama; rimsko gospodarstvo, duhovno, pa čak i vojničko prodiranje zahvatilo ga je postepeno i slabo. Kao vješti i realni državnici Rimljani su se u početku zadovoljili potpunom vlašću nad rubnim dijelovima, osiguranjem glavnih prometnih putova i izdvajanjem nemirne i teško pristupačne planinske tvrđave od okolnih bogatijih i za njih važnijih krajeva. Sjedišta rimske kulture i vlasti leže u rubnim dijelovima: u primorju i duž kopnene međe. Rimska D. zadržala je vječnu i prirodnu ulogu dinarskoga planinskog skupa: zbjeg poraženih i jezgru otpora i slobode.

Bizantska D. Podjela i slabljenje rimskoga carstva brzo su se odrazili na povlačenju granica i smanjivanju D-e. Kroz dinarsko-planinsku jezgru povučena je međa između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva. U prostranu rimsku pokrajinu prodiru sa S i SI »barbarski« narodi, koji se stapaju s nepokornim starosjediocima i brišu stare međe. Brzo nestaje tragova rimske vlasti u planinskoj jezgri, gdje su njeni utjecaji bili i onako slabi. Uskoro se u dobro odijeljenim i zaštićenim planinskim krajevima pojavljuju samostalne političke jedinice, koje se snažno i brzo šire do mora, pa čak i na otoke. Pred ovim širenjem s kopna ograničila se bizantska D. samo na kvarnerske i zadarske otoke, koji leže postrance, na dobro utvrđene gradove srednjeg i jugoistočnoga dinarskog primorja (Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor, Roze na vrhu poluotoka Ljuštice i Budva) i na manje otoke u njihovoj blizini.

Dalmacija u zajednici s Hrvatskom. Oko 1069 dolazi D. u političku zajednicu s Hrvatskom, »regnum Croatiae et Dalmatiae«. Krajevi jugoistočno od Neretve spominju se sada samo u naslovu Gornja Dalmacija; na ovom će se kraju Dubrovnik s okolicom izdvojiti u samostalnu državu. Poslije propasti hrvatske države dobili su Arpadovići i Anžuvinci kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije kao pravno-političku cjelinu. Kroz ovaj period od dva i po stoljeća granice D-e su zbog političkog jedinstva sa zaleđem dosta neodređene.

Mletačka D., također dopire samo do sjeverozapadne granice Dubrovačke republike; otoci Lastovo i Mljet, poluotok Pelješac i kopno jugoistočno od Kleka nisu nikada pripadali mletačkoj D-i. Dijelovi rimske i bizantske D-e jugoistočno od Dubrovačke republike priključeni su mletačkoj Albaniji. Slabljenje moći i nerede u zemljama ugarskohrvatskih kraljeva iskoristili su Mleci da kupnjom stečenu D-u prošire na kopnu i moru (1409—20). G. 1480 predao se je i otok Krk mletačkoj republici. Ali kad je turska sila počela nadirati iz planinskog zaleđa, morali su se Mlečani povući i zadovoljiti vlašću nad otocima i nekim dobro utvrđenim gradovima na primorju. Tek u doba, kad je turska moć počela opadati, počinje se mletačka D. širiti i po kopnu. Poslije Kandijskog rata (1669) proširili su Mleci svoje posjede u Ravnim Kotarima i dobili tvrđave Klis i Omiš. To proširenje nazvano je acquisto vecchio, a njegova utvrđena međa poznata je pod imenom linea Nani; tada je i otok Krk priključen D-i. Nakon ratova Svetog saveza (1699) proširila se mletačka D. još više prema kopnu (acquisto nuovo), i nova utvrđena međa prema Turskoj, linea Grimani, oslanja se na bìlo Velebita i na tvrđave Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje i Vrgorac. Požarevačkim mirom (1718) oslonili su Mleci kopnene granice svoje D-e na bìla Velebita, Dinare i Kamešnice, dalje je granica raspolovila Imotsko polje i izbila na Neretvu kod Gabele. Ovo proširenje zove se acquisto novissimo, a utvrđena međa, linea Mocenigo, oslanja se na imotsku tvrđavu. Pri čitavom tom proširenju nije se pomicala jugoistočna granica D-e. Da bi bila sigurna od mletačke agresivnosti, postigla je Dubrovačka republika na Požarevačkom miru, da Turska sjeverozapadno i jugoistočno od njenog zemljišta, u Kleku i Sutorini, dobije izlaz na more. Granice mletačke republike u D-i poslije Požarevačkog mira ostale su nepromijenjene do propasti republike (1797).

Francusko-austrijska D. Kad su zavladali nekadašnjom mletačkom D-om (1805) i ukinuli samostalnost Dubrovnika (1808), ujedinili su Francuzi mletačku D-u, dubrovačko zemljište i Boku Kotorsku u jednu upravnu jedinicu, pokrajinu D-u, koju su i dalje na kopnu prekidali turski izlazi u Kleku i Sutorini. Francuzi su od D-e odijelili otoke Lošinj, Cres, Krk i Rab pa ih priključili civilnoj Hrvatskoj (1811). Bečkim mirom (1815) Austrija je uz ostale Ilirske pokrajine naslijedila i D-u, kojoj je 1822 povraćen Rab, a Berlinski kongres dodao joj je 1878 i kraj oko Spiča. U tim granicama postojala je kraljevina D. samo 40 g., t. j. do 1918.

Granice D-e su se, dakle, stalno mijenjale. U znanost i u svijest suvremenika prodro je geografski pojam D-e u granicama posljednje, austrijske pokrajine. Iznenađuje, da D-u u tim granicama uzimaju i oni, koji svoja izlaganja osnivaju samo na podatcima iz mletačkog razdoblja, kad je D. bila znatno manja. Kraljevina D. je, kao što smo vidjeli, zapravo povijesni pojam, i ona se od okolnih krajeva ne razlikuje ni krajolikom ni stanovništvom; tragovi povijesnih granica postepeno se gube utoliko brže, ukoliko je granica kraće potrajala. U povijesnom pogledu se kraljevina D. dijeli u dva dijela: sjeverozapadni (uglavnom mletačka D.), kome se kopnene međe nisu mijenjale kroz dvjesta godina (1718—1918) i kome su granični tragovi jače izraženi, dok je jugoistočni dio pripadao D-i samo 110 (1808—1918), odnosno samo 40 (1878—1918) godina, te su u njemu i svijest o dalmatinskoj pripadnosti i tragovi povijesnih granica slabiji.

LIT.: F. Šišić, La formation du terme géografique actuel de »Dalmatie«, Narodna starina, sv. 21, 1930.M. B-a i J. R-ć.

Pojam, granice i podjela. Zemljopisne osobine sjeveroistočnog jadranskog primorja u tijesnoj su vezi s Dinarskim planinama u zaleđu. Za glavni i središnji dio ovoga primorja udomaćio se naziv Dalmacija, pod kojim se imenom razumijeva zemljište, koje je obuhvaćala austrijska pokrajina »kraljevina Dalmacija«. U povijesti pojam »Dalmacija« trajno se mijenjao, obuhvatajući na mahove vrlo širok teritorij, da se kasnije suzi na neki trak uz more. Austrijska pokrajina D. veća je od bizantske i mletačke, a neznatna je prema istoimenoj rimskoj pokrajini. Zbog posebnih odlika, ljepota i položaja ovoga kraja, zbog njegove prometne, političke i kulturne važnosti D. je opće poznata i obrađena u bogatoj literaturi, ali kao dosta neodređen geografski pojam, vezan za dugu i bogatu prošlost. S geografskog stajališta bio bi mnogo jasniji i određeniji naziv »dalmatinsko primorje«. Ipak, dosljedno onome, što je uobičajeno, ovdje će se imati u vidu D. u granicama austrijske pokrajine.

Iz pojedinih izlaganja vidjet ćemo, kakve su sličnosti i razlike među pojedinim dijelovima D. i koliko su točna tvrđenja onih, koji u ovoj pokrajini vide »dobro ograničenu prirodnu cjelinu«. Teritorijalni pojam D. rezultat je povijesnih prilika i kulturnih utjecaja, koji su došli do vidljiva izražaja, jer su se na njenim kopnenim granicama upravo kroz 2 stoljeća dodirivali zapadni kršćanski i istočni islamski duhovni pojasi. Poslije promjene ovog stanja prosvjetnim napretkom i ujednačivanjem naglo iščezavaju i posljednji vidljivi tragovi povijesnih granica. Naprotiv, »dalmatinsko primorje« dobiva sve određeniji pojam zbog posebnosti, snage i ljepote svojih krajolika, u kojima se pod bogatstvom svjetlosti kršne i sjenovite gore sa zelenim i pitomim područjem ogledaju u plavom moru.

Na sjeverozapadu ćemo, dakle, obuhvatiti otoke Rab, Pag, Silbu i Premudu. Kopnena granica počinje sjeverozapadno od Tribnja i vuče se dalje bilima Velebita, Dinare, Kamešnice, a odatle je do Gabele (pri ušću Neretve) granica u reljefu dosta neizrazita. U ovom sjeverozapadnom dijelu slažu se granice austrijske i posljednje mletačke D. Jugoistočna D. uzan je primorski pojas, prema zaleđu ograničen vrhovima prvih obalskih planina; u ovom je dijelu dalmatinsko zemljište na dva mjesta prekinuto, i Hercegovina izbija na obalu. Veza ovoga uskog primorskog pojasa sa zaleđem još je jača, što je uz povijesne razloge uzrok, da je kod stanovnika slabije izražena svijest o dalmatinskoj pripadnosti. U označenim granicama D. obuhvata 12.829 km² sa 705.897 stan. (1931) ili 55 na km².

D. se sastoji iz dva različita dijela: otočnoga i kopnenog. I kopnenu D. dalje dijelimo na veći i složeniji dio na sjeverozapadu i manji i jednostavniji na jugoistoku od ušća Neretve. U većem (sjeverozapadnom kopnenom dijelu) mogu se dalje izdvojiti obalski ili primorski pojas i zagorski dio, dok se jugoistočni dio sastoji samo od uskog primorskog pojasa. Pred većim dijelom dalmatinske obale nanizali su se brojni otoci, koje otvoreno primorje oko rta Ploče dijeli u dvije grupe: sjeverozapadnu i jugoistočnu. Sjeverozapadna grupa brojnija je, otoci su uski i veoma produženi u pravcu sjeverozapad-jugoistok, a između njih je razasuto mnoštvo manjih otočića i grebena. Glavni otoci jugoistočne grupe pružaju se u pravcu Z-I, a širina im je prema dužini veća. Otočje, primorje i Zagora tri su, dakle, glavne prirodne cjeline u D-i.

Sastav i građa. Zemljište D. sastoji se glavnim dijelom od slojevitih stijena mezozojske i tercijarne starosti (raznovrsni vapnenci, dolomiti, laporci i dr.), vulkanske su stijene neznatne prostranosti. Raspored i udio ovih naslaga u vezi je s ostalim dinarskim planinama, kojima D. pripada stratigrafski i tektonski.

Karbon. Najstarije stijene su fosilima bogate karbonske marinske i obalske tvorevine. Nalazimo ih samo u graničnim dijelovima na krajnjem sjeverozapadu i jugoistoku, gdje prodiru iz susjednih krajeva. Oko Budve ima kremenih kršnika i konglomerata, laporaca pješčanika i škriljavaca, dok su u Velebitu oko Velike i Male Paklenice ove naslage zastupane crnim vapnencima, svijetlo sivim i smeđim dolomitima s tankim ugljenim zonama.

Permske naslage nisu sigurno određene; misli se, da njima pripadaju fosilima siromašni velebitski vapnenci i dolomiti, što čine prijelaz između karbonskih i trijaskih slojeva, kao i neki slojevi sličnoga stratigrafskog položaja u srednjoj D-i.

Trijaske su naslage u D. dosta rasprostranjene. Osim velebitskog pojasa iz susjedne Bosne prodiru slojevi ove formacije oko Butišnice, između Velebita i Dinare. Imamo ih sjevernim i južnim podnožjem Svilaje; južnosvilajski pojas prelazi i na istočnu stranu Sinjskog polja dopirući do granice Bosne. U jugoistočnom dijelu D-e proteže se trijaski pojas od planine Rumije gotovo do donjeg toka Neretve. Donji trijas ili verfenske naslage zastupane su na sjeverozapadu raznovrsnim škriljavcima, a na jugoistoku D-e jasno uslojenim sivim i crvenim dolomitima. Među fosilima ovih naslaga ističu se sitni puževi i glavonošci amoniti (Tirolites illyricus, Dinarites dalmaticus). Srednji se trijas u Svilaji i okolici Knina i Sinja sastoji od gromadastih vapnenaca i dolomita, u kojima je značajan fosil Gyroporella annulata: ovamo idu i naslage kremenastih glina, škriljavaca i vapnenaca, u kojima ima zelenkastog kamenja; njih prati fosil Daonella Lommeli. U jugoistočnoj D-i trijasu pripadaju raznolike laporovite i pjeskovite naslage, veoma bogate fosilima: Spirigera trigonella S. Bukowski, Terebratula vulgaris, Rhynchonella dinarica, Myophoria vulgaris, zatim brojni amoniti i dr. Gornji trijas u Velebitu čine šareni laporci i vapnenci, u kojima ima jaspisa i hematita, u srednjoj ga D-i nema, dok mu u jugoistočnom dijelu pripadaju vapnenci s utruscima kremena.

Jurske su naslage slabo rasprostranjene. U Velebitu, oko Knina i Sinja juri pripadaju vjerojatno vapnenci, dolomiti, škriljavci i lapori, u kojima ima školjkaša Lithiotis problematica. U predjelu oko Dubrovnika dolaze preko naslaga litiotis vapnenci s Nerineama. Jurskih vapnenaca ima i u okolici Risna. Na krajnjem jugoistoku u paštrovskom primorju zastupane su jurske naslage pješčanicima, vapnencima, laporcima, kršnicima i sl., i u njima ima dosta fosila radiolaria i aptiha.

Kreda. Iz susjedne zapadne Bosne i Hercegovine prostiru se preko kopnene i otočne D-e debele naslage veoma čistih krednih vapnenaca. Ovo su najvažnije stijene u sastavu dalmatinskog zemljišta kao i dinarskih planina uopće. Naročito se ističu t. zv. rudisni vapnenci, najčešće sive i kadšto bijele ili crvenkaste boje. Njihovi su značajni fosili rudisti: radioliti, biradioliti i hipuriti; ove životinje plitkog, toplog i prozirnog mora živjele su u velikim skupinama i imale jaku ljevkastu školjku s poklopcem na gornjoj strani. Ljušture rudista redovito su dobro srasle s vapnencem te se teško odvajaju. Ispod rudisnih vapnenaca ima i kršnika i vapnenaca siromašnih fosilima, koji vjerojatno pripadaju donjoj kredi.

Tercijar. Paleogen. Poslije taloženja krednih vapnenaca izvršili su se jaki pokreti zemljišta, te se more povuklo iz mnogih dijelova ostavljajući za sobom plitke zalive, močvare i zatvorena jezera, u kojima su se taložili laporci, gline i vapnenci. Preko ovih kozinskih slojeva izvršila se nova transgresija, i u tom se moru staložio debeo niz raznovrsnih slojeva srednjega i gornjeg eocena. Najprije su se staložili vapnenci s foraminiferama, koje nisu bile probušene, preko njih dolaze alveolinski i napokon numulitski vapnenci. Poslije taloženja numulitskog vapnenca izmijenile su se prilike u eocenskom moru, te su mlađe naslage zastupane laporcima, pješčanicima, konglomerati ma i manjim slojevima vapnenaca. Ove petrografski raznovrsne naslage siromašne su fosilima i nazivaju se općim imenom »fliš«. Krajem srednjeg eocena ponovno se povuklo more prema SZ, te su predjele između Velebita, Dinare i mora prekrili plitki i poluslani dijelovi mora ili odvojena jezera. U ovim vodenim udubinama taložili su se konglomerati, gline i pješčanici t. zv. »prominske naslage«. U prostranim i dobro pošumljenim močvarama staložile su se fosilima bogate naslage ugljena (Siverić i dr.), koje imaju veliku gospodarsku važnost. Slične su se prilike, čini se, produžile za oligocena, kojemu su naslage zastupane klastičnim stijenama (konglomerati, breče i dr.), što ukazuje na živu eroziju, izazvanu pokretima zemljišta. Taloženjem ovih naslaga prestaje marinska faza u stvaranju dalmatinskog zemljišta.

Neogen. Poslije taloženja paleogenih flišnih naslaga more se povuklo s dalmatinskog tla, te je neogen zastupan isključivo slatkovodnim slojevima; to su kršnici, lapori i gline, koji su ostali neporemećeni. Ove su naslage bogate biljnim ostatcima, te među njima ima tankih slojeva lignita (Pap) i ugljevitih škriljavaca.

Kvartarne naslage isključivo su kopnene. Među starijim tvorevinama ima valutičnjaka, pješčanika, finih glina i prapora, dok najmlađim stijenama pripadaju crljenica i vapnenačka sedra. — Vulkanske su stijene trijaske i tercijarne starosti, a slabo su rasprostranjene. Najviše ih ima i raznolikog su sustava na krajnjem jugoistoku, oko Budve i Spiča; manje su rasprostranjeni dijabazi kod Sinja i dioriti kod Knina. Eruptivnog je sastava i okolica Komiže na Visu i susjedni otočići Brusnik i Jabuka.

Tokom mezozojske ere vršili su se postepeni pokreti zemljišta, mijenjale dubine mora i kolebala obalska crta, što se ogleda u promjenljivoj rasprostranjenosti i u različitom petrografskom sastavu naslaga pojedinih perioda. Prvi, za današnju građu zemljišta značajni pokreti, dogodili su se poslije taloženja krednih vapnenaca. Tada je počelo nabiranje, kojim su kredni i stariji slojevi izdignuti u niska bila (antiklinale), a između njih su zaostale prostrane uzdužne udubine, ispunjene morskim zalivima i poluslanim jezerima. Tokovi su s kopna donosili mnogo šljunka i pijeska i u plitkoj vodi taložili »kozinske naslage«. Tokom paleogena more postaje dublje, ali regresija krajem eocena i taloženje »prominskih naslaga« nagovješćuju oživljavanje starih i početak novih tektonskih pokreta, kojima su zahvaćeni paleogeni i stariji slojevi. Pod jakim bočnim tlakom nabrane su naslage u bore, koje se pružaju »dinarski«, t. j. od sjeverozapada prema jugoistoku. Zbog jačine tlaka bore su polegle prema jugozapadu i nabrani slojevi dobili uglavnom monoklinalan položaj; starijim i otpornijim vapnencima antiklinala ukliještene su i prekrivene mlađe flišne naslage sinklinala. Ovaj raspored i odnos odredio je glavne crte razvoja dalmatinskog i uopće dinarskog reljefa. Istodobno s nabiranjem stvarali su se i rasjedi, duž kojih su se vršili pokreti. Odjeci ovih gibanja nastavili su se dalje kroz neogen. Novija istraživanja nisu potvrdila mišljenja, prema kojima su se vršila i velika navlačenja starijih slojeva sa sjeveroistoka preko mlađih naslaga u primorju. Dinarski pravac pružanja glavna je strukturna odlika dalmatinskog zemljišta. Od ovog pravca odstupa samo srednji dio primorja između rta Ploče i sedla Vrulje; još uvijek za ovo odstupanje nije dano objašnjenje, koje bi zadovoljavalo. Slatkovodne neogene naslage nisu zahvaćene oligomiocenim nabiranjem, ali njihov položaj i razvoj morfoloških oblika ukazuje na mlađe epirogenetske pokrete, kojih ćemo prirodu objasniti i razumjeti istraživanjem postanka i odlika reljefa.

Reljef. Poslije dinarskog nabiranja nastupila je na dalmatinskom zemljištu kopnena faza i duga perioda mirovanja unutarnjih gibanja. Sile, koje su u vezi s atmosferskim promjenama, počele su mijenjati oblike, stvorene radom unutarnjih gibanja. Prostranstvo flišnih naslaga bilo je mnogo veće od današnjega. Rijeke su bile bogatije vodom i nosile dosta šljunka, pijeska i mulja, tako da im je erozivna snaga bila dosta jaka. Doline su bile nepravilnog oblika, u flišnim sinklinalama prostranije, a pri prolazu kroz vapnenačke grebene uske, ali su se postepeno sve više proširivale. Rezultat su dugotrajnog rada riječne erozije prostrane zaravni, među kojima se ističe ona u sjeverozapadnoj D-i, poznata u stručnoj literaturi pod imenom »kistanjska« ili »skradinska zaravan«. Slične su zaravni oko Sinjskog polja »podska zaravan«, oko Ugljana i Ciste »ugljanska zaravan« i napokon veoma lijepa zaravan zadvarske ljûti; oko toka Neretve je »brotnjanska zaravan«, uglavnom u Hercegovini. Ove su zaravni jedan od najzanimljivijih elemenata dalmatinskog reljefa. Kako su njima zaravnjene i pliocene jezerske naslage, jasno je, da je erozivni proces trajao još i u gornjem pliocenu. S obzirom na vapnenački sastav stijena morale su zaravni u doba stvaranja ležati u blizini morske razine. U to su doba dinarske planine uopće bile niske, a dalmatinsko zemljište dosta močvarno. Rijeke su tekle sporo i vijugale preko barovitih nizina poput današnje Neretve pred ušćem. Iz nizina su se dizali vapnenački grebeni, na kojima su se stvarali oblici krša. Širenje zaravni prekinuli su pokreti, kojima je zemljište došlo u veću nadmorsku visinu.

Gibanja su se vršila duž rasjeda i izvijanjem zemljišta, tako da su dijelovi jedinstvene zaravni dospjeli u nejednake visine, te nam se čini, da pred sobom imamo različite visoravni. Dalje su se zaravni izvile prema glavnim planinskim, osobito obalskim grebenima. Glavne crte današnjega dalmatinskog reljefa postale su ovim gornjopliocenim gibanjima, koja su izmijenila dotadašnje uvjete i omogućila nove erozivne procese. Prevladao je razvoj krških oblika, a riječna se erozija ograničila na pojase i blizinu nepropustljivih stijena. Izdizanjem zemljišta oživjelo je usijecanje riječnih tokova, s vapnenačke podloge odnijeti su pokrovi riječnih nanosa i u ogoljenoj podlozi počeli su se stvarati oblici krša. Pri ovome su se slabiji tokovi izgubili u kršu, a održali se samo oni, koji su bili bogati vodom, šljunkom i pijeskom, tako da su mogli usjeci duboke doline; to je bio slučaj kod onih rijeka, kojima je gornje porječje u nepropusnim stijenama (Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva).

Doline glavnih rijeka dobile su selektivnom erozijom složen izgled; iz mekših nepropusnih stijena primaju pritoke, u kojima su izradile proširenja »polja«, a pri proticanju kroz vapnence usjekle su uske i duboke doline kanjonskog tipa. Teže usjecanje u vapnencima čuvalo je od jačeg odnošenja nepropusne stijene oko gornjih tokova. Naprotiv, ondje, gdje su nepropusne stijene u donjim tokovima, došla je petrografska granica do izražaja u riječnom padu i u reljefu, te se preko nje rijeke ruše. Kopno je prostranije od današnjega, otoci su većinom dio kopna. Napredovanjem krša izdijeljeni su mnogi tokovi na nekoliko dijelova ponirući na granicama nepropusnih stijena i vapnenaca. Na ovaj su se način obrazovale zatvorene udubine (uvale i polja), koje susrećemo na kopnu, ili se vide na batimetrijskim kartama zaliva (Boka Kotorska) i kanala (Velebitski kanal). Oblici su krša stvarani ispod današnje morske razine, čemu su vidljivi tragovi i podmorska vrela (vrulje). Na dalmatinskom je tlu sve više prevladavao krš, kako to odgovara sastavu zemljišta. Najsuroviji (najljući) oblici krša razvili su se na primorskim planinskim grebenima, što su uz čistoću i debljinu vapnenaca pomagale i velike količine padalina.

U toku diluvija morska se razina nekoliko puta kolebala: za vrijeme glacijacija spuštala se je zbog zadržavanja leda na kopnu, a za međuledenih doba izdizala. Računa se, da je za vrijeme posljednje glacijacije razina mora bila do sto metara niža od današnje. Pri ovoj niskoj razini bio je sjeverozapadni dio Jadrana do crte Biograd—Grottamare nisko kopno, svi otoci osim Sušca, Sv. Andrije i Jabuke bili su vezani s kopnom; riječna su ušća bila dalje na zapadu. Neretva je utjecala između Korčule i Visa, Cetina se nastavljala Bračkim i Hvarskim kanalom i t. d. Dinarske planine, kojih je nadmorska visina bila za 100 m viša, zaustavljale su veliku količinu padalina, koje su velikim dijelom bile snijeg. Na najvišim planinama (Velebit, Dinara, Biokovo i Orjen) nagomilavao se snijeg od godine do godine i prelazio u led, a s Orjena su se spuštala i dva ledena toka; pri otapanju snijega i leda potoci su donosili mnogo šljunka, od koga su postale naslage grubih konglomerata (ušće Paklenice, potoci podnožjem Biokova i t. d.). Mnoga polja i krške udubine pretvorile su se u bare i jezera, jer su tokovi nanosima zatrpali ponore. Iz studene alpinske ciklone puhali su preko niskog sjeverojadranskog kopna hladni suhi vjetrovi noseći oblake prašine, koju danas nalazimo na mnogo mjesta sjeverozapadne obale Dalmacije. Ovu tužnu i dosta neprijatnu sliku dalmatinskog primorja, što u mnogome odgovara prilikama na današnjem primorju Norveške, gledao je i čovjek. On se pred oštrom kopnenom klimom bio povukao u uski obalni pojas, koji je danas najvećim dijelom pod morem. Konačnim otapanjem leda izdigla se morska razina, i dalmatinsko je zemljište uglavnom dobilo današnji izgled.

Obala. Oblici su dalmatinske obale mladi; postali su potapanjem kopnenog reljefa u postglacijalno doba. Na mjestu erodiranih flišnih pojasa i uzdužnih tektonskih udubina postali su kanali, a otporniji antiklinalni vapnenački grebeni odvojili su se u otoke i poluotoke. Prodiranjem mora u složene erozione i tektonske kopnene oblike postali su karakteristični dalmatinski zalivi, koji se sastoje od prostranijih uzdužnih draga na mjestu erodiranog fliša ili u spuštenim depresijama, dok su s otvorenim morem drage spojene uskim prodorima kroz vapnenačke grebene (Bakarski zaliv, Šibenski zaliv, Boka Kotorska i dr.). Postglacijalnim uzdizanjem mora ispunjene su i mnoge odvojene krške udubine poluslanom i slatkom vodom. Mlađi erozivni i akumulacioni oblici imaju u izgledu obale samo manji značaj. Na otvorenim pučinskim obalama srednjih otoka i u jugoistočnom primorju izradili su valovi juga strme hridi, koje su redovito bile i tektonski uvjetovane. Najjači rad mora vidimo na krajnjem jugoistoku, gdje su obale u vapnenačkim grebenima redovno strme hridi. Naprotiv, na sjeverozapadu se zbog jakih valova od bure rad mora jače izrazio na sjeveroistočnim, kopnu okrenutim obalama otoka (Rab i Pag). Rijeke, koje teku kroz nepropusne stijene, nagomilale su pred ušćima nanose i stvorile deltaste obale (Neretva, Cetina). Paralelizam oblika (otoka, poluotoka, kanala i draga) glavna je oznaka u nauci poznatog »dalmatinskog tipa« obale. Obalski oblici kao i planine u zaleđu pružaju se dinarski, a postali su otapanjem odgovarajućeg kopnenog reljefa.

Tragovi su potapanja svježi. O tome se mnogo pisalo, te je u svijest ljudi prodrlo uvjerenje, da se dalmatinska obala i danas spušta. Izračunat je čak i iznos spuštanja: 1 cm na godinu, i taj se podatak često i naivno ponavlja. Kad bi to bilo točno, onda bi na pr. Dioklecijanova palača bila više od 16 m (od 305—1943 g.) pod morem; u stvari nitko ne vidi tragova, da leži niže nego u vrijeme, kad je bila sagrađena. Prije nego se arheološki podmorski nalazi upotrijebe za deduktivne zaključke, treba utvrditi, jesu li tu prvobitno bili postavljeni, nisu li dospjeli pod more sklizanjem zemljišta, potkopavanjem i otkopavanjem mora i slično. Još se nisu mogli naći sigurni dokazi za opće izdizanje morske razine u toku povijesne ere. Ledenjaci su se povukli u današnje granice prije početka naših povijesnih vremena i tako su dovršena kolebanja morske razine, koja su bila s njima u vezi; s druge strane poslijerimsko je doba prekratko, da bi se u to vrijeme mogli utvrditi tragovi dugotrajnih epirogenetskih pokreta, kojima se ponekad pripisuju pretpostavljena kolebanja dalmatinske obale.

Klimatske prilike D-e određene su utjecajima mora i blizinom dinarskih planina. Nad morem, osobito zimi, postoji nizak zračni pritisak, prema kome struje zračne mase u pravcu suprotnom okretanju kazaljke na satu. Zbog ovoga pravca zračnog kruženja zapadne obale Jadrana prosječno su oko 3º hladnije od istočnih. Planinski se vijenci pružaju usporedno s obalom i ne dopuštaju prodiranje primorskih utjecaja dublje u kopno ni kopnenih prema moru. Najhladniji je mjesec redovito siječanj, a najtopliji srpanj. Temperature najhladnijega i najtoplijeg mjeseca, kao i godišnje, povećavaju se od sjeverozapada prema jugoistoku, ali zimi brže nego ljeti; dok je u siječnju razlika između Raba i Budve 3,2°, u srpnju je samo 1,9°.

Ljetne žege opća su odlika dalmatinskog podneblja, utjecaj geografske širine malo dolazi do izražaja. U vezi s ovim termičke amplitude, koje su dobra oznaka maritimnosti, uglavnom opadaju od sjeverozapada prema jugoistoku, a najmanje su na otocima. Poređenje Visa, Splita, Zagvozda i Mostara pokazuje vezu reljefa i prodiranja morskih utjecaja. Zagvozd, koji je manje od 10 km udaljen od obale, ima temperaturu siječnja (2,6º) za 3,8º nižu nego Mostar (6,4º) u Hercegovini, koji je u ravnoj crti 46 km udaljen od obale, što se ne može objasniti samim utjecajem veće nadmorske visine Zagvozda. Isto tako je i godišnja temperatura Zagvozda (12,8º) niža od mostarske (15,4º), dok je godišnje kolebanje malo veće. Oblici reljefa određuju širenje morskih termičkih utjecaja; obalske planine zaustavljaju ih i ograničavaju na uski obalni rub, dok dolinama u obliku zaliva, osobito u zimskoj polovici godine, prodiru dublje u kopno. U termičkom pogledu izdvajaju se dakle: zagorje s pretežno kontinentskim (kolebanja iznad 20º), primorje i otoci s prelaznim odlikama (kolebanja 15º do 20º), dok prava marinska klima (kolebanja ispod 15º) vlada jedino na pučinskoj Palagruži. Primorske planine štite obalski pojas od oštrih kopnenih utjecaja; zato su zimske temperature Dubrovnika (9,5º) i Hvara (9,1º) više od temperatura Rima (7,5º), Barcelone (8,8º) i Napulja (8,9º), koji leže južnije, kao i poznatih klimatskih mjesta francuske Riviere Nice (8,4º) i Cannesa (8,5º).

Broj dana, u kojima termometar padne ispod 0º, opada od SZ prema JI, a u zagorju se naglo povećava: Rab 6,1, Zadar 11, Split 5,1, Hvar 4,3, Dubrovnik 3,7, Kotor 4,5, naprotiv Knin 28, Sinj 44,2, Imotski 25 i t. d. Termički je utjecaj kontinentalnosti, dakle, važniji od utjecaja geografske širine. Nagle promjene i velike suprotnosti zimskih vremenskih prilika slaba su strana podneblja u dalmatinskom primorju, što ćemo najbolje vidjeti kod vjetrova.

Sa snijegom pokrivenih ili inače rashlađenih dinarskih planina struji prema toplijem Jadranskom moru snažan, hladan i suh vjetar — nadaleko poznata bura. Ona udara na mahove, »refule«, i obično traje samo nekoliko dana. Najveću snagu ima na podnožju obalskih planina (Velebit, Mosor, Biokovo, Srđ, Orjen i dr.), i to naročito ispod planinskih sedla: »senjska«, »karlobaška«, »vruljska« i »risanska bura«. Dok bura zviždi, nebo je obično vedro i sunce sija, ali snažni udarci vjetra ne dopuštaju zadržavanje na otvorenom prostoru. Na izloženim mjestima obara bura pješake, baca s puta kola sa zapregom, izbacuje vlakove iz tračnica, čupa stabla, otkriva kuće i sl. S morske površine diže bura sitne kapljice, »praši«, a pri tom se razina pred dalmatinskom obalom nešto spusti. Prema pučini vjetar naglo slabi; iako ne diže većih valova, ipak je na izloženim mjestima bura velika opasnost za brodove i sprječava plovidbu. Posve je drukčijih osobina jugo, vjetar južnog kvadranta, koji puše s mora na kopno. Jugo ponekad traje nedjelju i više dana, donosi mnogo vlage, što se na primorskim padinama planina zgušćuje, iako uvijek ne dolazi do padalina. Južno je vrijeme tmurnovlažno, toplo i neprijatno, more je uznemireno, a razina se pred dalmatinskom obalom nešto izdigne. Ovaj tip vremena obično prekidaju nagli udarci bure. Bura i jugo su vjetrovi, koji prevladavaju u toku zimske polovice godine, od jesenje do proljetne ravnodnevnice, dok su u ljetnoj polovici rjeđi. Izmjenom ovih vjetrova nastaju glavne vremenske promjene u toku zime. Ljetnu podnevnu i popodnevnu žegu ublažuje maestral, prijatan povjetarac s mora; pravac mu koleba između Z i S, a najčešći je sa SZ. Maestral se više osjeća na SZ nego na JI, na otocima je pravilniji i češći nego u primorju, dok u zagorje prodire samo na nekim mjestima.

Od glavnih vjetrova jedino jugo donosi tmurno vrijeme, zato u dalmatinskom podneblju prevladavaju vedri dani. Prosječna je oblačnost primorja mala (3,5 do 4,5), a trajanje sunčanog sjaja je jedno od najvećih u Evropi, i to na JI je duže (do 2750 sati) nego na SZ (2100 do 2400 sati godišnje).

Sredozemna značajka dalmatinskog podneblja ogleda se najbolje u godišnjem rasporedu padalina, dok je njihova količina uvjetovana reljefom. Glavne količine kiše padaju u toku zimske polovice godine s maksimumima u jesen i proljeće. U jugoistočnom dijelu padaline su grupirane na zimsku polovicu izrazitije nego u sjeverozapadnom: u Hercegnovom pada u zimskoj polovici ⅔ (1009 od 1558 mm) godišnje količine, a u Zadru po prilici tri petine (531 od 839 mm). Idući prema SZ jesenski i proljetni maksimumi sve se više udaljuju i približavaju prema ljetu, tako da se postepeno prelazi prema ljetnim kontinentalnim kišama (već u Trstu padaju ljeti više nego zimi). Vlagu donose vjetrovi s mora, ali na izlučivanje utječu oblici reljefa, te količina raste od JZ prema SI. Na otocima i na obalama kanala pada prosječno 800 do 1000 mm ili manje (Hvar 798, Šibenik 802, Split 877 mm i t. d.). Na obali otvorenog mora i u pojasu višeg zemljišta količina je kiša veća (Dubrovnik 1500, Hercegnovi 1588, Sinj 1192 mm). Najveće količine padalina primaju primorske padine obalnih planina (Velebit, Biokovo, Orjen i Rumija), gdje dolazi do izdizanja i hlađenja zračnih masa te zguštavanja vodene pare. U ovom pojasu pada preko 3000 mm padalina, a u Crkvicama (1100 mm) u Krivošijama izmjerena je prosječna količina od 4.626 mm, jedna od najvećih u Evropi. Značajka je kiša, da padaju naglo i odjednom u velikim količinama. U Crkvicama je izmjerena dnevna količina od gotovo pola metra (441 mm), što odgovara polovici godišnje količine padalina u Zagrebu. Padaline uglavnom padaju kao kiša. U primorju i na otocima ima godišnje prosječno jedan dan sa snijegom, koji se kratko zadrži, dok je u zagorju broj snježnih dana već znatan, a na planinama se snijeg dugo zadržava.

Dalmatinsko primorje sa svojim pretežno vedrim nebom, kišovitim i blagim zimama, suhim i toplim ljetima pripada sredozemnom podnebnom tipu, ali u mnogom postoje razlike između jugoistočnog otvorenog i sjeverozapadnog razvedenog dijela. Zagora ima više kontinentalne klimatske osobine.

Vode. Pretežno vapnenački sastav zemljišta određuje glavne hidrografske značajke D-e. Velike količine padalina stuknu kroz pukotine u vapnencima otječući podzemnim šupljinama i kanalima i ponovno izbijaju na dodiru vapnenaca i nepropusnih stijena ili u podmorskim vruljama. Na vapnenačkom zemljištu razvio se krš, kome je siromaštvo vodom glavna hidrografska značajka. Vapnenački sastav učinio je, da je D. i kraj golemih količina padalina poznata kao veoma bezvodan kraj. Za vrijeme kiša poteku potoci, koji brzo presahnu, jer ih ne hrane stalni izvori iz temeljnice. U lokvama, što su iskopane u crljenici i drugim glinama, nakupljaju se male količine vode, ali za suša brzo presahnu. U jame i pećine oko vrhova najviših planina vjetar navije u toku zime snijeg, koji prijeđe u led. Kopanjem i građenjem skupih čatrnja bore se stanovnici protiv vodene oskudice, koja je naročito teška za vrijeme ljetnih suša. Voda se mora prenositi na velike daljine (na pr. parobrodima iz primorja na otoke), i za to su vrijeme značajne uzrečice: »Voda skuplja od vina«, ili: »Nema vode ni za suzu«. Na nepropusnom flišnom zemljištu i dolomitima javljaju se vrela, koja mnogo pridonose gospodarskoj vrijednosti ovih stijena. Neka su vrela tako jaka, da se iz njih obrazuju pravi tokovi. Posebnu grupu čine podmorska vrela »vrulje«, koja izbijaju na više mjesta pred vapnenačkim obalama, osobito na podnožju Velebita i Biokova.

Dalmatinske rijeke mogu se podijeliti u tri grupe. U prvu idu one, koje izviru na granici primorskog flišnog pojasa i vapnenačkih planina; iako kratkog toka, one obiluju vodom. Ovamo idu Jadro kod Solina, Rijeka dubrovačka kod Gruža i Škudra kod Kotora; njima bi se mogao pribrojiti i veliki broj manjih i povremenih potoka. U drugu grupu idu rijeke, koje izviru na podnožju najvišega dinarskog grebena; vodu primaju uglavnom s nepropustljivih stijena oko gornjeg toka, a kroz vapnenačke zaravni donjeg toka izradile su kanjonske doline. Vrela Zrmanje, Krke i Cetine, triju tokova ove skupine, izbijaju u blizini, odakle zrakasto teku prema Z, JZ i JI. Zasebnu grupu čini Neretva. Ona prima iz nepropustljivih stijena oko gornjeg toka velike količine vode, kojima je prostrugala duboku sutjesku kroz glavni dinarski greben i kanjon kroz vapnenačke zaravni.

U zatvorenim poljima i na flišnim pojasima, koji su okruženi vapnenačkim zemljištem, imamo stalne ili povremene ponornice (Suvaja i Vrlika u Imotskom polju i dr.). U plavljenim dijelovima polja tokovi se obično zovu »maticama«, jer se iz njih voda razlijeva i u njih povlači prije i poslije poplava.

Značajka je glavnih dalmatinskih rijeka, da u kratkom toku moraju svladati veliku visinsku razliku (Zrmanja na 63,9 km 395 m, Krka na 75,4 km 310 m, Cetina na 100,5 km 380 m) i usijecati dolinu u stijenama različite otpornosti. Gospodarska važnost rijeka je u brojnim slapovima i brzicama kao vrelu energije, koja se djelomično već iskorišćuje. Izračunato je, da glavni tokovi mogu dati 144,186 KS (Krka i Cetina same 131.802 KS), od toga se iskorišćuje tek oko 60.000 KS. Slaba je strana dalmatinskih tokova, da su im vodostaji veoma promjenljivi, što je u vezi s velikim kolebanjem padalina i brzim kruženjem vode u kršu. Krka ispred Bilušića buka nosi pri najnižem vodostaju tek 5 m³/sek, a pri najvišem 194 m³/sek; ove su vrijednosti kod Jadra 3,15 m³/sek i 32 m³/sek, Cetine kod Zadvarja 12 m³/sek i 1200 m³/sek., Rijeke dubrovačke 2 m³/sek i 50 m³/sek i t. d. Usto minimum vode pada ljeti, kad su potrebe vode i električne energije najveće.

Kao vodeni putovi dalmatinske rijeke imaju malu važnost. Jedino je Neretva plovna do Metkovića, što bi se moglo produžiti do Čapljine, dalje su plovni potopljeni dijelovi doline Zrmanje do Obrovca i Krke do Skradina.

Postglacijalnim izdizanjem morske razine postale su mnoge udubine obalskog pojasa kriptodepresijama i ispunjene su vodom (Vransko jezero, Bačinsko jezero, manja jezera oko ušća Neretve i Krke, blatine na Mljetu i dr.). U nekima od ovih jezera voda je bočata. Posebnu grupu čine duboka jezera u provalijama oko Imotskog polja i po njemu; nejednaka visina njihove razine pokazuje, da su u vezi s izdvojenim kruženjem podzemne vode. Periodična plavljenja polja i drugih krških udubina izazvana su nerazmjerom pritjecanja i otjecanja za vrijeme zimske kišne periode. Izmjena ovih prilika i ograničenje poplava čine glavni zadatak melioracionih radova u D-i kao i u kršu uopće. Ovamo pripada i močvarno zemljište oko ušća Neretve.

Značajke morske vode (→ Jadransko more) u vezi su s odgovarajućim osobinama Sredozemnog mora i geografijom dalmatinskog kopna. Uzduž dalmatinske obale struji voda iz Jonskog mora, a ispred apeninske obale kreće se povratna struja. Plimski val male je visine, ali je u sjeverozapadnim dijelovima znatniji nego u jugoistočnim (Vis 31, Sušak 47 cm). Kolebanja temperature morske vode veća su na SZ (14,5º) nego na JI (11º) zbog niskih zimskih temperatura u plićem sjeverozapadnom dijelu. Zimske su temperature najniže u blizini riječnih ušća. Prosječna slanost povećava se od SZ prema JI (33 do 38‰) kolebajući se u toku godine usporedno s temperaturama, i to manje na pučini, a osjetljivije u kanalima i pri riječnim ušćima. Kako smo vidjeli, jugo diže veće valove, a bura manje. More je burnije u vjetrovitoj zimskoj, a mirnije u tihoj ljetnoj polovici godine. Navedene značajke mora u vezi su s nekim geografskim osobinama D-e.

LIT.: R. Schubert, Geologischer Führer durch Dalmatien, Berlin 1909; Isti, Entstehungsgeschichte der vier dalmatinischen Flusstäler (Kerka, Zermanja, Cetina und Neretva), Petermanns Mitteil., Gotha 1916; Isti Geologija Dalmacije, Zadar 1909; J. Boucart, Nouvelles observations sur la structure des Dinarides Adriatiques, Comptes-rendus XIVe Congrès Géol. Intern., Madrid 1926; L. Rutten, Geologische Untersuchungen in Mittel-Dalmatien und Hercegowina, Koninklijke nederlandsche akademije van wetenschappen, 1938; A. Grund, Die Entstehung u. Geschichte des Adriatischen Meeres, Geograph. Jahresb. aus Oesterreich, VI.; Isti, Beiträge zur Morphologie des Dinarischen Gebirges, Geogr. Abh. IX., Beč 1910; J. Daneš, Úvodí dolni Neretvy, Sborník české společnosti zemĕvĕdné, Prag 1905; J. Cvijić, Abraziona serija jadranske obale i epirogenetski pokreti, Glas. Geogr. društva, Beograd 1922; Isti, Geomorfologija, sv. I., Beograd 1924; A. Gavazzi, Pomicanje morske međe u Hrvatskoj i Dalmaciji u istorijsko doba, Glas. Srp. geogr. društva, Beograd 1912; L. de Marchi, Variazioni di livello dell’Adriatico in corrispondenza colle espansioni glaciali, Memorie scientifiche, Padova 1932; O. Maul, Geomorphologische Studien aus Mitteldalmatien, Geogr. Jahrb., Beč 1915; C. de Stefani, I due versanti dell’Adriatico, Atti dell’ VIII Congresso geogr. ital., Firenca 1923; O. Schlüter, Ein Beitrag zur Klassifikation der Küstentypen, Zeitschr. d. Gesell. †. Erdkunde, Berlin 1924; B. Z. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva, Posebna izd. Srp. kralj. akademije, Beograd 1933; Isti, Geomorfološka promatranja u dolinama Krke i Čikole, Glas. geogr. društva, Beograd 1923; Isti, Geomorfološka promatranja u dolini Cetine, Zbornik radova posvećen J. Cvijiću, Beograd 1924; H. Baulig, Le littoral dalmate, Annales de Géographie, Pariz 1930; J. Roglić, Biokovo, Posebna izdanja Geogr. društva, Beograd 1935; Isti, Imotsko polje, Poseb. izdanja Geogr. društva, Beograd 1938; M. Maraković, Studien über die Bora, Zur Kunde der Balkanhalbinsel, sv. 18., Sarajevo 1913; F. Trzebitzky, Studien über die Niederschlagsverhältnisse auf der Südosteuropäischen Halbinsel, Zur Kunde der Balkanhalbinsel, sv. 14. Sarajevo 1911; E. Marki, Klimatske prilike, Dalmacija, spomen-knjiga, izdana o kongresu udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekta, Split 1923; E. Biel, Das Klima Dalmatiens, Geogr. Anzeiger, Gotha 1929; E. Bénévent, Bora et mistral, Annales de Géographie, Pariz 1930; Fr. Kerner, Ueber die morphologischen und hydrographischen Verhältnisse in Dalmatien, Glas. Geogr. društva, Beograd 1922; A. Celegin, Vodene snage i njihovo eksploatisanje, Dalmacija, spomen-knjiga kongresa udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekta, Split 1923.J. R-ć.

Biljni svijet. D. je u botaničkom pogledu nesumnjivo jedna od najzanimljivijih zemalja Evrope. Na njezinu tlu prolazi granica dviju velikih regija holarktisa (v.), regije sredozemne i regije eurosibirsko-sjevernoameričke. Zato ujedinjuje ona u svojoj flori uz veći broj endemičnih vrsta najznačajnije predstavnike Sredozemlja s biljkama kopnenih krajeva, a u vegetacijskom pogledu povezuje zimzeleni pokrov primorja sa šumskim i planinskim raslinstvom svoga zaleđa (→ Hrvatska, biljni svijet, → Bosna i Hercegovina, biljni svijet).

Dalmatinska je flora obrađena prva od svih hrvatskih zemalja. Već pred jednim stoljećem počelo je izlaziti prvorazredno djelo Šibenčanina R. Visianija Flora dalmatica, I.—III. (1842—1852), koje je doživjelo kasnije još dva dodatka, a 1901 prikazana je svestrano njezina vegetacija u djelu Becka-Mannagette, Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen Länder. Osim toga izašlo je 1911 prekrasno djelo Dubrovčanina L. Adamovića pod naslovom Die Pflanzenwelt Dalmatiens, koje je pobudilo sveopće zanimanje nesamo u stručnim, nego i u širim krugovima. Suvremena su floristička, biljnosociološka i šumsko-uzgojna istraživanja na otoku Dugom i Kornatima (I. Pevalek), na Pagu i Rabu (S. Horvatić), na Biokovu i na dalmatinskom dijelu Velebita, Dinare i Orjena (I. Horvat), te na otoku Braču i Mljetu (A. Petračić i M. Anić) utvrdila nove zanimljive činjenice, koje su od posebnog značenja nesamo za poznavanje Dalmacije, nego i za shvaćanje biljnog svijeta cijele južne Evrope.

Flora. U D-i je poznato dosad oko 2400 vrsta i podvrsta cvjetnjača i papratnjača, te veoma velik broj alga, lišajeva i mahovina. Dalmatinska flora sastavljena je iz vrlo raznolikih elemenata. Po Becku pripada eurazijskom flornom elementu u širem smislu oko 42% vrsta, 20% pripada ilirskom, a samo 37% sredozemnom flornom elementu. Razlog je ovomu razmjerno malenom postotku sredozemnog bilja, koje je zastupano uglavnom zimzelenim drvećem i grmljem, polugrmovima i veoma velikim brojem jednogodišnjica, u tome, što sredozemno rašće preteže samo u primorskim krajevima i na otocima, a najveći se dio zagorskih krajeva nalazi već u području polusredozemnih listopadnih šuma hrasta medunca i bijeloga graba, a u višim pojasima i u podučju bukve. Samo na osobito pogodnim staništima zbijaju se sredozemne biljke i u zagorskim krajevima u značajne zajednice i sežu napose u dolinama Zrmanje, Krke, Cetine i Neretve duboko u unutrašnjost. Na južnim pristancima Velebita, Dinare, Kamešnice, Mosora i Biokova nalazi se često još u visini od 900 m obilje sredozemnih vrsta. Na Kozjaku kod Splita raste u visini do 500 m busina, planika i žuka, a crnika, bjelušina, kositernica i buhač penju se do 770 m. Bjelušina seže na Dinari do 900 m, a na Prologu je raširen piramidalni zvončić do 1173 m. Na Biokovu sastaju se sredozemna kadulja s arktoalpinskom klečicom i medvetkom u visini od 1400 m. Sredozemno se bilje nalazi tako gotovo u cijeloj Dalmaciji, ali se njegov postotak smanjuje s udaljenošću od mora i s nadmorskom visinom, te se na njegovu mjestu javljaju biljke kopnenih krajeva. Neposredno na sredozemno bilje nadovezuju se južnoevropski i ilirski elementi. Oni su i u vegetacijskom pogledu vrlo važni. Najznačajnije su vrste na pr. hrast medunac, crni grab, bijeli grab, dren i dr. Ilirski je elemenat napose obilno zastupan u planinama. Njemu pripada i veoma veliki broj endema, koji su različite starosti i podrijetla i koji daju dalmatinskoj flori osobit značaj. Po Turrillu poznato je u D-i 160 ilirsko-balkanskih (uglavnom hrvatskih) i 25 posebnih dalmatinskih endema. Među ilirskim endemima ističe se na pr. grmolika lepirnjača tilovina (Petteria ramentacea [Sieb.] Presl.), koja je raširena na istoku od Sinja, pa ljepljiva kozokrvina (Lonicera glutinosa Vis.), modro lasinje (Moltkia petraea Gris.), dalmatinski podlesak (Crocus dalmaticus Vis.), uskolisno i dalmatinsko zvonce (Edraeantus tenuifolius [WK.] DC. i E. dalmaticus DC.) i mnogi dr. Od posebnih dalmatinskih endema ističe se u prvom redu dubrovačka zečina (Centaurea ragusina L.), koja seže od Dugog otoka do Dubrovnika, zatim različni zvončići (Campanula lepida F. i C. Poscharskyana Deg.), repice (Brasica mollis Vis. i B. Cazzae Ginz.), devesilj (Seseli tortuosum L.) i dr. Neki su endemi slabo rasprostranjeni, tako na pr. biokovska zečina (Centaurea biokovensis Teyb.) i sitno zvonce (Edraeanthus Pumilio DC.) ograničeni su na Biokovo, a dinarsko zvonce (Edraeanthus dinaricus [Kern.] Wett.) na Mosor, hrvatska vučja stopa (Aristolochia croatica H-ić) uglavnom na Rab i Pag i t. d. Posebnim vrlo značajnim endemizmom odlikuju se otoci Palagruža i Jabuka. Na Palagruži raste endemična repica (Brasica Botteri Vis.), Fridrikova zečina (Centaurea Friderici Vis.), dalmatinsko ptičje mlijeko (Ornithogalum Visianianum Tomm.), dok su s Jabuke poznate dvije endemične zečine (Centaurea Jabukensis Ginzb. et Teyb. i C. crithmifolia Vis.) i prekrasni širokolisni karanfil (Dianthus multinervius Vis.), koji je na žalost već iskorijenjen. Razlozi ovom obilnom endemizmu dalmatinske flore nisu samo u mnogolikosti sadašnjih životnih prilika, nego su u prvom redu izraz prošlosti i starosti same flore.

U polusredozemnom području D-e javljaju se uz sredozemne, južnoevropske i ilirske obilno pontskomediteranski i sarmatski florni elementi. Oni se ističu napose u izgradnji kamenjare, a najčešći su na pr. trava rdobrada (Chrysopogon Gryllus Trin.), kovilje (Stipa mediterranea Trin. et Rupr.), žuti uskolisni oman (Inula ensifolia L.) i dr. Srednjoevropski florni elemenat raširen je samo u kopnenim dijelovima zemlje, iako se često javlja već na planinama, koje se dižu neposredno uz more. U tom je pogledu napose zanimljivo Biokovo, na kome su srednjoevropske biljke vrlo obilno zastupane. Čim prijeđemo primorski greben planine, javlja se bukva s cijelim nizom značajnih predstavnika srednjoevropske flore, od kojih su najznačajniji: jela (Abies alba Mili.), Petrov krst (Paris quadrifolia L.), Salamunov pečat (Polygonatum multiflorum All.), ljepika (Adenostyles alliariae A. Kern.) i dr. U višim je planinama obilno raširen i alpski (arktoalpski) florni elemenat. Po Turillu dolazi u D-i 71 vrsta alpskog podrijetla. Neke su od njih vrlo važne u vegetacijskom pogledu, na pr. klečica (Juniperus nana L.), koja pokriva na Biokovu, Velebitu i Dinari velike površine.

Vegetacija. Biljni se pokrov sastoji od veoma velikog broja zadruga. Među njima se u prvom redu ističu šume i kamenjare, koje uz obrađeno tlo uvjetuju izgled kraja i njegovo gospodarsko značenje. U primorskim krajevima i na otocima pretežu zimzelene tvrdolisne i crnogorične, a u kopnenim listopadne šume i šikare. Najznačajnija je zadruga zimzelenog područja šuma crnike (Quercetum ilicis Br.-Bl.). Najljepše se površine nalaze na Rabu, gdje je u poznatoj šumi Dundu bilo donedavno prastarih stabala crnike, kakva se rijetko susreću u cijelom Sredozemlju. Velike šume crnike nalaze se i na Mljetu, dok su se manje plohe sačuvale na Ugljanu, Braču, Hvaru, Korčuli, Lastovu, Lopudu i na Lokrumu. U južnim dijelovima često se crniki pridružuje komoravac (Quercus coccifera L.). Šume crnike međutim najčešće su pretvorene u makije, a na mnogim mjestima poradi prevelike sječe, paljenja i paše nastale su iz njih puste kamenjare. Uz šume crnike i makije ističu se šume alepskoga ili bijeloga bora (Pinus halepensis Mill.). One su raširene u cijeloj zemlji. U sjeverozapadnim dijelovima su sađene, prirodne se nalaze samo južno od Krapnja; najljepše su razvijene na Braču, Hvaru i Mljetu. Šume crnike i alepskog bora izgrađuju najniži pojas sredozemnog područja, dok se u krajevima iznad 400 m javlja šuma dalmatinskoga crnog bora (Pinus nigra ssp. dalmatica). Lijepe su te šume na Braču, Hvaru i Pelješcu. U njima se uz veliki broj zimzelenog grmlja javljaju već i listopadne vrste, u prvom redu bijeli grab, crni grab, crni jasen, rašeljka i dr.

Zimzeleno raslinstvo seže samo katkad dublje u kopno, redovno se u unutrašnjosti kopna odmah nadovezuju listopadne šume i šikare hrasta medunca i bijeloga graba (Carpinetum orientalis croaticum H-ić). One u zagorskim krajevima zapremaju goleme površine, ali su najčešće u vrlo jadnom stanju. U mnogim su krajevima posve potisnute, te su njihovo mjesto zauzele kamenjare. Među njima se ističu samo manje zelene mrlje branjevina, koje jasno dokazuju, kako i na onom pustom kamenitom tlu mogu izrasti prekrasna stabla hrastova.

Na višim se planinama povrh hrasta razvio pojas bukve. Ona pokriva u dalmatinskom dijelu Velebita, Dinare i na Kamešnici, na Svilaji, Mosoru, Biokovu i Orjenu znatne površine i tvori značajnu zadrugu hrvatske bukove šume (Fagetum silvaticae croaticum Horv.). Uz bukvu javlja se na Dinari, Biokovu i Orjenu i jela, koja stvara na sjevernim padinama manje sastojine. Na Orjenu osim bukve nalazi se posebni pojas munjike (Pinetum Heldreichii), a na Velebitu i na Dinari neposredno se nadovezuje na pretplaninsku šumu bukve klekovina bora (Pinetum mughi croaticum Horv.). Bukva i klekovina proživljavaju u novije doba najtežu borbu za opstanak i na mnogim mjestima upravo netragom nestaju, da ustupe mjesto planinskim pašnjacima.

Uz šume i šikare zapremaju bez sumnje kamenjare najveće površine. Njihov je izgled vrlo jadan. One su mjestimično dobri pašnjaci, ali stalna bura odnosi i ono malo zemlje, što se među kamenjem sačuvalo. U sredozemnim i kopnenim krajevima ima dosta kamenjara, koje su na prvi pogled jednake. Ipak se one vrlo razlikuju i pripadaju bitno različitim biljnosociološkim jedinicama. Dalmatinska kamenjara u užem smislu ili zadruga razgranjene kostrike (as. Brachypodium ramosum) usko je vezana uz područje pravog Sredozemlja (eumediterana), pa se ne nalazi nigdje izvan zimzelenog pojasa. Ona štoviše ne doseže ni sjeverne granice makije, te je nema na pr. na Pagu i Rabu, koji pripadaju već t. zv. krškoj kamenjari ili zadruzi rdobrade (Chrysopogonetum Grylli H-ić), koja je zapremila goleme površine kopnenih dijelova D-e.

S usponom gubi se zadruga rdobrade, na njezino mjesto dolazi zadruga šaša crljenike i bodljikave zečine (as. Carex humilis-Centaurea rupestris Horv.), u kojoj se napose ističe primorski vrisak (Saturea montana). Zadruga je na nekim mjestima vrlo otvorena, dok je na drugim zarasla poput prave gorske livade, kosi se i žanje i daje odlično sijeno. Pravih livada sjenokoša u D-i ima malo, i to samo na vlažnim i poplavnim poljima. One zapremaju najveće površine na Pagu i daju odlično sijeno. Najraširenije su sjenokoše klasulje (Hordeetum secalini H-ić) i livade primorske beskoljenke (Peucedaneto-Molinietum litoralis H-ić).

Posebnu značajnu pašnjačku vegetaciju nalazimo na visokim planinama, gdje su se razvile planinske rudine. One imaju golemo gospodarsko značenje, jer prehranjuju nesamo nebrojena stada preko ljeta, nego daju i znatne količine sijena za zimsku hranu. Osim manjih ploha zadruga, koje su u Hrvatskoj općenito raširene, nalazi se na Biokovu posebna endemična zadruga Pančićeve vlasulje i sitnog zvonca (as. Festuca Pančićiana-Endraeanthus Pumilio Horv.). Ona zaprema najizloženije grebene u najvišim pojasima planine. Kud i kamo veće gospodarsko značenje imaju rudine oštre vlasulje (Festucetum pungentis Horv.) i rudine srebrolike šašike (as. Sesleria argentea), koje se kose i žanju za zimsku hranu.

Osim ovih zadruga, koje zapremaju znatne površine i određuju izgled krajeva, razvijene su u D-i još mnoge značajne zajednice. U morskoj vodi razvijen je posebni svijet haluga i voga (→ more, biljni svijet), dok se na položitim muljevitim tlima, koje preplavljuje more, nalaze zadruge slanuša. Najniža mjesta zapremile su zeljasta i grmolika caklenjača (Salicornia herbacea L. i S. fruticosa L.), dok je suša mjesta zauzela endemična zadruga morskog pelina (Staticeto-Artemisietum coerulescentis H-ić). Napose je značajna vegetacija na morskim grebenima, koje poprskava more valovima. To je stanište zadruge trputca i mrižice (Plantagineto-Staticetum cancellatae H-ić.).

Vrlo mnogoliko i značajno bilje raste na okomitim stijenama od morske obale sve do najviših planina. Na Pagu i Rabu i na susjednim otocima raširena je zadruga dalmatinske zečine i istarskog zvončića (Campanuleto-Centaureetum dalmaticae H-ić), koja svojim prekrasnim cvjetićima krasi okomite stijene i zidove. U južnim dijelovima D-e javlja se međutim značajna zadruga dubrovačke zečine (as. Centaurea ragusina). Uz snažnu, pustenastosivu zečinu s velikim žutim glavicama raste busina (Phagnalon rupestre DC.), bjelušina (Inula candida Cass.) i drugo značajno bilje stijena. Na zidovima i ogradama raširena je naprotiv još neistražena zadruga različnih paprati (Cheilanthes odora Sw., Ch. persica [Bory] Mett., Ceterach officinarum DC.) i pučaca (Cotyledon horizontalis Guss.). S nadmorskom visinom mijenja se slika raslinstva. U Velebitu se ističe na okomitim stijenama zadruga prozorskog zvončića Campanuletum fenestrelatae Horv.), koju na Biokovu zamjenjuje Portenšlagov zvončić (Campanula Portenschlagiana R. S.) i prekrasno modro lasinje (Moltkia petraea Gris.). U višim pojasima Velebita, Dinare i Biokova nalaze se zadruge različnih kamenika i petolista, u kojima su vrlo česte mnoge endemične biljke. Neobično zanimljivo bilje nalazi se u poluspiljama na Rabu i Pagu, gdje se nastanila zadruga gospinog vlaska (Adiantum Capillus Veneris L.) i primorskog jelenka (Phyllitis hybrida Milde).

Mnogo je slabije u D-i razvijena vegetacija točila. Na Rabu, Pagu i na kopnu do Obrovca nalazi se zadruga primorskog mekinjaka (Drypetum Jacquinianae H-ić), u kojoj se nalazi i endemična hrvatska vučja stopa (Aristolochia croatica H-ić). Planinska točila na Velebitu, Biokovu i Orjenu zapremila je zadruga planinskog mekinjaka (Drypetum Linnaeanae Horv.), a na Dinari je česta na točilima i zadruga dinarskog rošca (Cerastietum dinaricae Horv.).

Posebni biljni svijet nalazi se na pijescima. Strma dalmatinska obala ne pogoduje razvitku pješčane vegetacije, te se ona nalazi samo na ograničenim mjestima. Najljepše je razvijena na Loparu, oko ušća Neretve i kod Budve. Ona je izgrađena iz zadruge primorske pirike (Agropyretum mediterraneum Br.-Bl.). Mnogo je raširenija zadruga morskih prudova, u kojoj se javlja veći broj mlječika.

Na smetištima, gnojištima i zapuštenim mjestima razvijeno je vrlo bujno raslinstvo biljaka prilagođenih dušičnim spojevima. Tu su razvijene mnoge zadruge, koje se međutim pod utjecajem kulture sve više gube.

Utjecaj čovjeka na biljni svijet. Čovjek je neobično snažno utjecao na biljni pokrov D-e. To nije ni čudo, jer je zemlja već više tisućljeća naseljena. Snažni utjecaj kulture vidi se u svim područjima, te su već od najstarijih vremena sva povoljna mjesta zauzele poljoprivredne biljke. Poljoprivredno je tlo iskorišćeno — izuzev poplavna polja — upravo savršeno, pa su i u planinskim krajevima i posve malene doline unutar šume i klekovine zasađene gospodarskim biljem, u prvom redu krumpirom i zeljem. Tako je šuma već od davnih vremena potisnuta na isključivo šumsko tlo, ali ni ovdje nije ona ostala sačuvana. Najjače je utjecao čovjek u zagorskim krajevima, dok se na otocima prilično dobro sačuvalo raslinstvo. Općenito se može reći, da je najviše stradala listopadna šuma u zagorskim krajevima, jer ona daje nesamo građevno i ogrjevno drvo, nego i zimsku hranu (brst) za ovce i koze. U D-i kao i u ostalim našim krškim krajevima sukobljuje se potreba za građevnim i ogrjevnim drvom s potrebom stočne hrane za ovce, koze i goveda, te šume padaju kao žrtva u borbi za goli život. Zato se šuma i makija nesamo siječe, nego često i pali, da se stvore povoljni pašnjaci za gladnu stoku. Pa ipak i unatoč svim tim utjecajima nalaze se u samom zimzelenom pojasu nesamo prekrasne prirodne šume crnike i alepskoga bora, nego i rukom uzgojene sastojine, koje upućuju na veliki uljudbeni smisao stanovništva. Osim toga rasijani su diljem cijele zemlje manji perivoji i vrtovi, u kojima se uzgajaju uz domaće bilje i mnoge biljke iz stranoga svijeta, među njima i vrlo rijetki i lijepi primjerci. Poznati su različiti eukalipti, mimoze, pavlovnije, magnolije i cikadeje, koji uz neobične raširene čemprese, pinije i palme bitno utječu i na izgled pojedinih mjesta. Mnoge su se strane biljke, ponajčešće agave i opuncije, tako udomaćile u D-i, da pripadaju sastavnim članovima našeg sredozemnog raslinstva.

LIT.: → Hrvatska, Biljni svijet.I. H.

Fauna Dalmacije osobito je zanimljiva i posebna radi njena geografskog položaja. Svojim bogato razvedenim obalama i otocima širom je otvorena prema moru, koje ima velik utjecaj na njeno podneblje i koje preko njega vrši jako probiranje među faunom. Od kopna je faunistički zatvaraju ne samo visoke gore, nego još više i njihov krški karakter, pa su tako sa zemljopisne strane pruženi svi uvjeti, koji određuju posebni karakter faune te zemlje.

Od kopna jače odijeljena, a otvorenija prema moru, mogla je D. primiti dosta sredozemskih elemenata. Oni se osobito ističu u južnijoj, užoj polovini, koja, gotovo bez zaleđa, ima samo primorsko-krški karakter. Sjevernija polovina znatno se više širi i u kopno, pa premda i ovdje ostaje krška zemlja, ipak je pridržala više srednjoevropski značaj, jer po šumovitim visinama dolazi još dosta šumsko-gorskih životinja.

Posebni karakter daju toj fauni mnoge životinje staroga tipa, koje su se ovamo povukle pred zaledbom Evrope, otkuda su pod nepovoljnim uvjetima nestale, a ovdje su se mogle održati.

Neke šumsko-gorske životinje zaostale su pače i na većim i višim otocima. One daju zoogeografsku potvrdu toga, da je čitav taj otočni svijet nastao potapanjem kopna i da sadašnji otoci nisu drugo no vrhovi nekadašnjih gora. Neki pak faunistički elementi — kao na pr. kukci, puževi, pa i slatkovodne ribe — potvrđuju još i to, da je kopno sezalo i kroz Jadransko more do talijanskih obala. Tako dolaze posve iste vrste ili geografske suvrste u Dalmaciji, na nekim otocima i u Italiji.

Dakako da su osim toga na pojedinim otocima, poglavito u spiljama, nastali i posebni otočni oblici, osobito kod kornjaša, puževa i gušterica.

Osobit karakter daju dalmatinskoj fauni skupine životinja, kojima prija južno podneblje, izraženo na osebujnostima krškoga tla, a to su prije svega kukci, onda gmazovi i ptice, ali ne manje i kopneni puževi plućnjaci. Premda ovi, baš obrnuto, traže mnogo vlage, upravo svojim prilagođivanjem na njima nepovoljne sušne prilike daju veliki postotak endema, koji su posebno značajni za ovaj kraj. Na taj su način neke skupine puževa postale osobito karakteristične za dalmatinsku faunu, kao na pr. clausiliae, campyleae, xerophilae, pomatiasi i dr. Ali i među kukcima, pa i stonogama i paucima također je vrlo jako istaknut endemički karakter dalmatinske faune. On je još više pojačan u osobito bogatoj podzemnoj spiljskoj fauni, koja ima potpuno izraziti endemički karakter. Tu dolaze uz čovječju ribicu spiljski kukci, osobito kornjaši anopthalmus, bathyscia, trechus i dr., raci, rakušci, babure, stonoge, pauci, puževi i t. d.

Ali i kukci i drugi člankonošci kao i puževi vrlo su malene i vlastitom opažanju teško pristupačne životinje, pa je radi toga dovoljno na ovom mjestu samo istaknuti, da oni uvelike pridonose posebnoj zanimljivosti dalmatinske faune. Dosta vrsta iz tih različitih skupina životinja upozoruju već svojim imenom, da su dalmatinski: »dalmatinus«, »dalmatina«, »dalmatinellus«, »dalmatica«, »dalmaticus« i t. d.

Među svim skupinama kukaca ističe se više mediteranskih tipova. Među rilčarima zaglušuju uši bezbrojni cvrčci, a uz obale se na mnogo mjesta nađe vrlo velika golema štipavica. Od mnogobrojnih ravnokrilaca ističe se najveći evropski sredozemski konjic, a osobitim izgledom bogomoljka i evropski paličnjak. Od velikih leptira dnevnjaka, a i drugih, leti dosta sredozemskih, tako neki bijelci, žućak, golupka, pčelke i dr.

Toplo podneblje prija i opnokrilcima, od kojih je najveći u Evropi crvenočela bodljašica, a ističu se i neke pjeskorovke, putarice, cvjetari, pa i mravi. Za njima ne zaostaju ni kornjaši, od kojih dolazi i sveti balegaš, neki trčci, strizibube, pipe i t. d. Prisutnost brojnih dvokrilaca može svatko osjetiti i na svojoj koži, a među komarcima ima dosta i opasnih, malaričnih; vrlo je neugodan i popadač. Veličinom se ističu neki južnjački mrežokrilci, tako vretenčasti golemar, pjegavi leptirak, dugokrili vrpčar i dr. Posve na jugu zadržava se i rijetki evropski zastupnik termita, mračni termit.

Ima mnogo i sredozemskih stonoga, striga, kuglaša, kamenarka, kao i paučnjaka. Među pravim paucima dolazi i otrovni malminjat. Vrlo su česti i veći štipavci.

Osobito su obilno zastupani u dalmatinskoj fauni gušteri i zmije. Svuda je česta otrovnica poskok, a samo u višim gorskim dijelovima manja otrovnica, krški žutokrug. Zatim dolaze još dvije slabo otrovne zmije, crnokrpica i modraš. Od neotrovnih zmija rasprostranjen je četveroprugi kravosas, zatim su česte poljarice šikulja, crnica, drvolaz i plavuša. Crvenkrpica dolazi u oba svoja oblika: zapadnom pjegavom, koji je mnogo češći, i istočnom prugastom.

Vrlo su brojne gušterice, osobito općenito rasprostranjene krška i primorska gušterica. Kod njih se posebno ističu naročite otočne suvrsti: od krške gušterice brusnička, kamička, parsanjska, barjačka, viška i jabučka suvrsta, a od primorske gušterice malopalagruška, suskova i velikopalagruška suvrsta. Osim toga dolazi od primorske gušterice u srednjem dijelu Dalmacije posebna Kolombatovićeva suvrsta i posve na jugu dubrovačka.

U Dalmaciji su još obični veliki zelembać, mrka i oštroglava gušterica, a u gorju mosorska gušterica. Vrlo je čest zmijoliki gušter blavor. Svuda u Dalmaciji dolazi kućni macaklin, a samo se južnog dijela drži zidni macaklin. I kornjače grčke čančare ima svuda, a posve na jugu u Dubrovačkoj Rijeci i niže dolazi slatkovodna plosnata kornjača.

Kao što je Dalmacija istaknuta gmazovska zemlja, tako je jednako vrlo bogata ptičja zemlja s izrazitim južnjačkim karakterom. Taj joj daju, da samo podsjetimo na nekolike, bijeli strvinar, južni sokol, bjelonokta vjetruša, bijela i hridna čiopa, divlji golub, jarebica, manja sivocrna vrana, svjetlija šojka i t. d., a više od svih malene pjevice. Među njima se ističu balkanska rusogrla lastavica, planinska bregunica, svilopera krovarica, blijedi, maslinov i kratkokrili voljić, bjelobrka, mrkoglava, crvenooka i riđasta grmuša, živična crventrtica, istočni primorski kamenjar u ušatom i crnogrlom obliku, modri stijenjak, crvenoglavi svračak, crnoglava, cikava, brkata i močvarna strnadica, sredozemska juričica, mrka sjenica, hridni brglijez, sivoglava i crnoglava pliska, velika čevrljuga, južna kukmasta ševa i t. d.

Po poplavnim poljima i uz ušće Neretve žive još mnoge ptice, koje trebaju za svoj život takav kraj. Dosta različitih ptica iz sjevernih krajeva ovdje i zimuje, a zalete se koji put i posve južnjačke, kao afrička kukavica, kratkorepi jastreb, afrički potrk, afrički vivak i dr. Uz more su česti galebovi, klaukavac i sredozemski crnoglavi galeb, vranac morovran, sredozemska bjelokrila i bjelobrada čigra i t. d.

Međutim ni sisavci ne izostaju u stvaranju osebujnog karaktera dalmatinske faune, premda se nikako ne mogu mjeriti s pticama ili gmazovima. Ali među mnogobrojnim netopirima ima i dosta sredozemskih zastupnika, kao što su oštrouhorasti topir, dugonogi šišmiš, bjelouhi tutumiš, dugokrili pršnjak, a zecousni netopir dolazi ovdje jedini od svog roda u Evropi. Zatim je tu sredozemska rovka, najmanji evropski sisavac od 6,5 cm, pa slijepa krtica i južna suvrsta običnog zeca.

Na Pelješcu i nekim otocima, Mljetu, Korčuli, Šipanu, dopro je čagalj najdalje na sjeverozapad Evrope. Kao pripadnika dalmatinske faune treba još spomenuti malenu indijsku zvijer, sivog munga, kojega su naselili najprije na Mljet 1909, a kasnije na Brač, Pelješac i dr. za tamanjenje poskoka. U uvalama udaljenih otoka zadržava se rijetki morski sisavac, sredozemska medvjedica.

U slatkim je vodama česta jegulja, a od drugih riba ističu se mekousna pastrva i njene suvrste zlousta i solinska. Velika žaba obična hrženica dolazi svuda, a zalazi i u bočatu vodu. Od žutog mukača živi u Dalmaciji posebna Kolombatovićeva suvrsta, a od običnog vodenjaka dolazi uz primorsku suvrstu posve na jugu još i druga, Tomasinijeva suvrsta.

Za morsku faunu → Jadransko more.N. F-k.

Stanovništvo. Kao što voda teče s brda prema podnožju, tako se i ljudska struja stalno kreće iz biološki jačih dinarskih planina prema pitomomu jadranskom primorju. Nekim povijesnim događajima ova se struja tako pojačavala, da se razvijala u bujicu i plavila ne samo kopneno primorje i susjedne otoke, nego je prelazila i na suprotne jadranske obale. Pri izlazu u pitomije Sredozemlje dinarska se migraciona struja stišavala i kanalizirala. Suprotno ovom etničkom strujanju utjecaji, koji su dolazili s morske strane, počivali su na političkim, kulturnim i vojničkim težnjama prekomorskih zemalja; u njima uopće nije bilo biološke snage. Prekomorski duhovni i politički utjecaji nisu mogli sigurno i konačno zahvatiti kopno i odoljeti jakom i stalnom biološkom strujanju iz planinskog zaleđa. Sredozemni utjecaji jače su zahvaćali otoke; pojas kopnenog primorja bio im je nesiguran posjed, a u patrijarhalno zaleđe prodirali su znatno oslabljeni. Nad kopnenom D-om može vršiti jak i stalan duhovni utjecaj onaj, koji vlada i dalekim zaleđem, jer s ovim primorje čini nedjeljivu cjelinu. Premještavanjem duhovnog i gospodarskog težišta iz Sredozemlja u atlantsku i srednju Evropu nestalo je borbe i konačno se riješio sukob između dinarskih strujanja i sredozemnih utjecaja. Pravci biološkoga, gospodarskog i duhovnog strujanja stopili su se u moćan tok, koji se kreće iz kopna prema moru i ne može više naići na trajan otpor ili ozbiljnu struju suprotnog pravca.

Etnička su kretanja dakle stalno dolazila iz dinarskog zaleđa i smirivala se u primorju prisvajajući duhovne tekovine nove sredine; rezultat je toga krvno jedinstvo dalmatinskog primorja i zaleđa, ali do duhovnog ujednačivanja na području D-e nije moglo doći. Kopneno zagorje, prelazni pojas primorja i pretežno sredozemni otoci nisu samo tri različite fizičko-geografske, nego i posebne antropogeografske sredine. Usto među pojedinim dijelovima ovih sredina postoje prema njihovoj izdvojenosti manje ili veće razlike. Biološki tlak vrši se s kopnene strane, te primorje čini prijelaz između zagorskog žarišta i mirnog, otočnog pojasa. Primorac dobro osjeća i čini razliku između otpornog Zagorca i povučenog i štedljivog Bodula; dakle, tri dalmatinske sredine imaju i tri različita tipa stanovnika, među kojima srednji, primorski, čini prijelaz između dvaju krajnjih.

Stanovništvo ovoga povijesno nemirnog i gospodarski veoma osjetljivog kraja bilo je u prošlosti podložno jakim kolebanjima i kretanjima. Jedino se posljednjih desetljeća stanovništvo D-e kao cjeline stalno povećavalo. G. 1880 imala je D. 476.100, a 1900 g. 646.666, dok 1931 g. ima 705.897 stan., ili prosječno 55 na km². Prosječno veliki priraštaj u toku posljednjih desetljeća (za 50 g. 60%) nije bio jednak po cijeloj D-i; u nekim krajevima, osobito na otocima, stanovništvo je čak i opalo. Ove će razlike biti objašnjene istraživanjem gospodarskih osobina zemlje. Naseljenost je u otočnim i u zagorskim kotarima manja (Rab 36, Brač 44, Knin 33 i t. d.), a u primorskim veća (Split 92, Šibenik 71 i t. d.). Prosvijećenost je manja u zabačenijim zagorskim (30—40% pismenih 1931 g.), veća u primorskim (50—60% pismenih), a najveća u mirnim otočnim kotarima (preko 70% pismenih). Velikim dijelom (oko 80%) stanovništvo je katoličko, a manjim (oko 20%) pravoslavno. Pravoslavni su većim dijelom u zagorskim krajevima, dok su primorski i otočki predjeli, osim krajnjega jugoistočnog dijela, katolički.

Gospodarstvo. D. je naseljena već u davno pretpovijesno doba. Stanovnik je imao vremena upoznati i iskoristiti dobre osobine sredine, ukloniti nezgode i prilagoditi se onima, koje se ne mogu odstraniti ili koje su nastupile kao posljedica njegova rada. Današnji način života i gospodarske prilike rezultat su vječne težnje za boljim i borbe protiv poteškoća, koje su pri tom dolazile sa strane prirode ili ljudi. Prirodne smo osobine upoznali; poteškoće sa te strane, kolikogod velike, nisu osjetljivije i trajnije ometale gospodarski i kulturni napredak D-e. Mnogo su teže posljedice imale promjene, koje su dolazile ljudskim utjecajima. Prošlost ovoga kraja bogata je znatnim preokretima; nekoliko velikih povijesnih događaja uništilo je već postignuti napredak, spriječilo dalji nazadak ili nakon zastoja dalo novi polet.

Iskorišćivanje mora i kopna kao gospodarskih površina glavna je osobina primorja i otoka, a od njih se bitno razlikuje zagorje, koje gospodarske izvore crpe jedino na kopnu. Pojedine gospodarske grane u različitim su prirodnim cjelinama nejednako zastupane i razvijene. Napredniji otočani i primorci iskorišćuju gospodarske mogućnosti bolje od zaostalijih zagoraca, što se vidi u svim vrstama rada.

Poljodjelstvo. U D-i je prosječno tek 18% zemljišta obrađeno. U primorju su glavne poljodjelske površine pojasi fliša i dolomita te diluvijalne naslage. U Zagori najveću važnost ima nekoliko krških polja, u kojima, zbog velikih i nepravilnih poplava, znatne površine ostaju izgubljene za kulturu, dok su flišni i dolomitski pojasi od manje važnosti. Plavljenim poljima moglo bi se pribrojiti i močvarno zemljište oko ušća Neretve. Siromaštvo zemljištima pogodnim za obrađivanje jedna je od glavnih značajka dalmatinskog poljodjelstva. Obrađuju se i najmanje površine crljenice po krškim udubinama, pri čem se zemlja i rukama skuplja. Klimatske prilike, osobito blage zime, omogućuju u primorsko-otočnom pojasu gajenje sredozemnih biljaka, kod kojih vegetativna perioda traje preko cijele godine. Pojas sredozemnog poljodjelstva najbolje bi označilo rasprostranjenje maslina. Od SZ, gdje obuhvata samo otoke i uzak obalni rub, širi se prema JZ pojas sredozemnih kultura u horizontalnom i visinskom pravcu dopirući do visina od 300 m. Ovaj je pojas najuži podnožjem primorskih planina (Velebit, Mosor, Biokovo, Orjen), a niskim zemljištem i riječnim dolinama prodire dublje u kopno.

Da bi se nagnuto i obrađeno zemljište sačuvalo od ispiranja prejakih kiša, dijeli se podziđivanjem u »podove« i dovodi u vodoravan položaj. U poljodjelstvu prevladavaju voćne kulture. Poboljšavanjem prometnih veza povećala se gospodarska povezanost sa zaleđem, i to sve više određuje izbor kulturnih biljki. Najglavnija je kultura loze (oko 44.000 ha, koji su 1938 dali oko 775.000 hl vina). Prije se loza bila sadila u tolikoj mjeri, da je u mnogim krajevima uz maslinu bila gotovo jedina kultura. Poslije propasti stare loze vinogradi se sporo obnavljaju, jer je nova loza osjetljivija, traži bolja zemljišta, i treba dulje čekati da rodi. Zbog velikih troškova vinograd više odgovara imućnijim posjednicima, te nema izgleda, da će se on proširiti kao prije. Gajenje masline (1938 oko 4,450.000 stabala dalo je oko 65.000 hl ulja), najznačajnije sredozemne kulture, širi se sve više, jer se van sredozemnog pojasa ne može gajiti, a ulje se i u zaleđu sve više traži. Napreduje i gajenje različnih vrsti voća: smokava (oko 670.000 stabala), višanja (oko 250.000 stabala, i to najviše u okolici Šibenika, Splita i na Braču), bresaka, bajama, dok su naranče i limuni najviše zastupani u toplijim jugoistočnim dijelovima (oko 40.000 stabala), a širi se i gajenje nekih industrijskih biljki (buhač). Voće se zbog svoje kakvoće sve više traži i na tržištima zaleđa, a velike količine troše gosti primorskih kupališta. U novije doba napreduje, s dobrim izgledima za budućnost, gajenje zimskog povrća i cvijeća, koji se izvoze u kontinentalno zaleđe. Gajenje povrća ima najbolje uvjete na nepropustljivim tlima oko većih naselja, koja imaju dobre veze sa zaleđem ili koja gosti iz zaleđa mnogo posjećuju (okolica Splita i Dubrovnika). Nove prometne mogućnosti pružaju dobre uvjete za neograničeno iskorišćivanje klimatskih osobina i za razvoj primorskog vrtlarstva. Gaje se, dakle, one biljke, kojima klima najbolje odgovara, i to u sve većim količinama i na što napredniji način. Umjetnim navodnjavanjem iskorišćuju se prednosti klime i iz istog zemljišta postiže više plodova. Gajenje žita nema povoljnih uvjeta, a bilo je posljedica krize poslije propasti vinograda i teških ratnih prilika. Prirodni uvjeti za osjetljive sredozemne kulture povoljniji su na JI, ali slabe veze sa zaleđem ne dopuštaju njihovo jače iskorišćivanje.

Zagorsko poljodjelstvo ima prelazan tip. Različite vrste zemljišta i nejednake klimatske prilike uvjetuju gajenje sredozemnih i kontinentalnih kultura. Polja su nesamo za neposrednu okolicu nego i za dalje predjele glavne ratarske površine; pored njih su i male površine u krškim udubinama obzidane i marljivo obrađene. U poljima se gaje žita, i to, zbog zimskih poplava, u prvom redu žita s ljetnom vegetativnom periodom (kukuruz, proso, sijerak i dr.), dok se ozima žita siju samo u višim, rubnim i suhim dijelovima. Zbog terenskih značajka i geografske izdvojenosti zagorsko poljodjelstvo, za razliku od primorskoga, teži za gospodarskom samostalnošću, gdje se po mogućnosti gaje sve potrebne kulture, i u mjeri, koja zadovoljava vlastito kućanstvo. U novije doba širenje vinogradarstva mijenja na mnogo mjesta tip zagorskog poljodjelstva.

Stočarstvo. Zbog vapnenačkog sastava boljeg zemljišta ima malo, a iskorišćuje se za poljodjelstvo; dobrih pašnjaka uopće nema. Stočarstvo raspolaže uglavnom oskudnim pašnjacima na kršu, koji su obrasli izdvojenim grmljem i rijetkim busenjem trava. Krški su pašnjaci rasprostranjeniji u zagorju, gdje je stočarstvo po važnosti druga gospodarska grana. Koza je najbolje prilagođena ovim slabim ispašama, ali ih brzo uništava. Gojenje ovaca bolje je razvijeno na niskim zaravnima kopna (Ravni Kotari i Kistanjska zaravan) i otoka (Pag, Brač i dr.), gdje se pašnjaci mogu i zimi iskorišćivati, dok dublje u Zagori, pored slabih ispaša gojenje ovaca ometaju i poteškoće skupljanja ozime hrane. Za ljetne suše stočari kopna izgone stoku u planine (Velebit, Dinara, Biokovo, Orjen i dr.). Gojenje goveda razvijenije je oko polja u Zagori, a u primorju je u blizini većih mjesta već uobičajeno skupo stajsko gojenje krava za mlijeko. Od tegleće stoke prilagođeni su slaboj ishrani u primorju i na otocima magarac i mazga, dok u Zagori oko polja prevladavaju sitni brdski konji. Uz bogatstvo cvjetnim biljkama i voćem kratke i blage zime pogoduju razvoju pčelarstva. G. 1938 bilo je u D-i 33.370 konja, 38.000 magaraca, 11.000 mazga, 87.150 goveda, 75.000 svinja, 890.940 ovaca, 119.900 koza, 695.000 peradi i 39.000 košnica pčela.

Pomorstvo. Za primorski pojas i otoke more je važna gospodarska površina, koja se iskorišćuje na različite načine. Ribolov je kao sporedna gospodarska grana razvijen duž cijele obale, a naročito oko većih mjesta, u prvom redu onih, koja imaju dobre veze sa zaleđem (Split, Šibenik). Tek 13% od svih ribara otpada na profesionalne. Glavni primorski gradovi troše velike količine ribe, osobito u vrijeme posjeta gostiju iz zaleđa, a ubrzavanje prometnih veza omogućuje neposredan izvoz svježe ribe na tržišta u zaleđu. Mogućnosti dobre i lake prodaje uvjet su za sve veći razvoj ribolova, osobito oko glavnih luka i kupališta (Rab, Šibenik, Split, Dubrovnik i dr.). Najveću važnost ima periodički ribolov, koji se vrši u jedno doba godine i na određenim lovištima. U tamnim ljetnim noćima love se srdele, i to najviše na prostranim plićacima »brakovima«, koji su dobro razvijeni oko vanjskih otoka (Vis, Sušac, Lastovo). Velike količine sezonskog lova nisu namijenjene samo brzoj potrošnji, nego se spremaju na različite načine. Ovamo bi pripadao i lov na tunjeve, osobito u kanalima sjeverozapadnog i srednjeg primorja. G. 1931 ulovljeno je na bivšoj jugoslavenskoj obali 6,222.144 kg ribe, od toga 57% otpada na sezonski ribolov. Ovi bi podatci mogli dobro odgovarati za D-u, jer je ribolov u okolici Zadra i na Lastovu bio toliko razvijen, koliko u nedalmatinskim krajevima, koji su tim obuhvaćeni.

More je glavni prometni put, koji neposredno veže najudaljenije zemlje i omogućuje lak i jeftin prijevoz robe. Iskorišćivanje ovog puta je za primorje važna gospodarska grana. Dalmatinsko pomorstvo ima dva zadatka: povezati primorje i otoke kao i pojedine njihove dijelove međusobno, zatim izvršiti posredničku ulogu između kopnenog zaleđa i bližih i dalekih prekomorskih zemalja. Obalno pomorstvo usavršava se i razvija, ali je njegov gospodarski značaj opao. Povećavanjem brzine i većom nosivošću parobrod je zamijenio veliki broj jedrenjaka i tim oštetio brojne porodice. Napredak prekomorskog brodarstva ovisi o vezama primorja i zaleđa. Središta su prekomorskog brodarstva luke, koje imaju dobre veze sa zaleđem (Dubrovnik, Split), i u njima se promet stalno povećava. G. 1931 ima Split za 132%, Dubrovnik za 65% veći promet od prometa g. 1913. U vezi s dugom pomorskom tradicijom Dubrovnik je (sa 141.085 bruto reg. t. u 1939) i dalje glavno središte parobrodarstva, slijedi ga Split (sa 96.592 bruto reg. t.). Razvojem parobrodarstva dobivaju glavne luke u životu okolice onaj značaj, koji su imala velika pristaništa sjevernog Jadrana. Veliki broj primorskih porodica živi od zarade članova, koji rade na brodovima. Pored neposrednih prihoda parobrodarstvo oživljava i unapređuje druge gospodarske grane, diže cijenu domaćim proizvodima, pojeftinjuje kupljenu robu, ubrzava i olakšava promet robe i putnika.

Posjet stranaca najmlađa je, ali za primorje veoma važna gospodarska grana, koja je prvenstveno uvjetovana morem. Primorski predjeli svojom ljepotom, a prije svega osvježavanje u moru, privlače veliki broj gostiju iz zaleđa. Odlike dalmatinskog primorja, koje ide među najljepše dijelove Sredozemlja, težnja kod stanovnika kontinenta za morem, unapređivanje prometnih veza i potreba, da se promijeni sredina u suvremenom brzom i napornom doživljavanju, daju najbolje izglede za razvoj ove gospodarske grane. Kod ove su grane dakle još više nego kod ostaloga gospodarskog života glavni uvjet dobra veza sa zaleđem. Posjetioci dolaze i odlaze glavnim željezničkim vezama, a na njihovu obalskom izlazu razilaze se kao rijeka u delti po okolnom primorju i na susjedne otoke. Preko Sušaka dolaze posjetioci u mjesta na sjeverozapadu (Rab), preko Splita posjetioci okolnog primorja (Kaštela, Omiš, Makarska) i srednjo-dalmatinskih otoka (Hvar, Korčula i dr.), dolinom Neretve posjetioci dubrovačke okolice, Boke Kotorske i krajnjeg jugoistočnog dijela primorja. Koliko su za razvoj ove gospodarske grane važne veze sa zaleđem, najbolje se vidi u slučaju jugoistočnog primorja, koje je i usprkos najvećih klimatskih prednosti, dobre izvorske vode i prekrasnih žala slabije posjećeno; uzrok su tome posredne i duže veze sa zaleđem, a s tim su u vezi i manje udobnosti. Uređenje dobrih i brzih veza glavni je uvjet razvoja ove gospodarske grane. Udobnost boravka popravlja se iz godine u godinu, a sposobnost i umješnost gostoprimaca brzo se prilagođavaju zahtjevima posjetilaca.

Promet stranaca uz pomorstvo je neosporno najkorisnija gospodarska grana i najveća pobuda gospodarskom i prosvjetnom napretku primorja. Njegovim razvojem svi su domaći proizvodi dobili na vrijednosti, a necijenjene i nezapažene osobine postale su izvor prihoda. Povećavanje udobnosti i prilagođivanje zahtjevima posjetilaca nose sa sobom osjetljiv materijalni napredak domaćeg stanovništva. Može se zato bez pretjerivanja reći, da ni jedna gospodarska grana nije pokazala tako brze i dobre rezultate.

Rudarstvo. Stijene, iz kojih je sastavljeno dalmatinsko zemljište, razmjerno su siromašne rudama. Od laporaca (»tupine«) iz paleogenih flišnih pojasa pravi se cement. Laporci se najviše iskorišćavaju u okolici Splita, gdje leže u neposrednoj blizini mora, tako da se mogu lako izvoziti kao sirovine ili kao prerađevine. Krpe i džepovi boksita, postali rastvaranjem vapnenaca, najrasprostranjeniji su po zaravnima, na kopnu i otocima. Radi velike vrijednosti i potražnje ova se ruda vadi i u teže pristupačnim krajevima. Naslaga ugljena ima u slatkovodnim tercijarnim slojevima. Najznatniji su rudnici na podnožju planine Promine, dok su ugljene naslage Sinjskog polja i na Pagu manje vrijednosti i izdašnosti. Posebnu važnost imaju različite vrste građevnog kamena, koji se prvenstveno vadi u blizini obale, odakle je lakši prijevoz. Od davnine su poznati kamenolomi bijeloga bračkog kamena, zatim segetski kamen, neki hvarski kamenolomi i dr. Ljepote spomenika stare Salone i Dioklecijanove palače u vezi su s ovim kamenolomima. Naslaga gipsa ima u okolici Sinja i na Visu. Manje su važni rudnici asfalta, nalazi željeza i gline za pečenje opeke. Ovamo ide i dobivanje soli iz mora na plićacima tercijarne sinklinale kod Paga i dolomitskog zemljišta kod Stona.

Obrt i industrija uvjetovani su u D-i potrebama, posebnim izvorima snage i dobrim prometnim vezama, ali im glavnu poteškoću čini siromaštvo sirovinama. Na bogatim ležištima paleogenih lapora i s pomoću uvezenog ugljena razvila se u okolici Splita velika industrija cementa, koja prerađevine izvozi u prekomorske, osobito suptropske zemlje, gdje se cement mnogo troši kao građevni materijal. Primjenom novih načina proizvodnje nikle su u potrošačkim zemljama samostalne industrije cementa, pa je to dovelo dalmatinsku industriju u krizu. Zbog slabih veza i skupog prijevoza kontinentalno tržište ne može zamijeniti prekomorsko. Na vapnenačkoj sirovini i električnoj energiji zasnovana je kemijska industrija (Dugi Rat i Šibenik), koja izrađuje karbid i umjetna gnojiva. Ovamo idu i preradba boksita (Lozovac), preradba građevnoga kamena (različna mjesta na Braču, Seget i dr.). Najstarije su i najbolje vezane za geografsku sredinu one industrijske grane, koje prerađuju domaće poljodjelske sirovine: proizvodnja likera (Zadar, Šibenik, Split), preradba vina (Dubrovnik, Split, Šibenik i dr.), preradba ulja (Dubrovnik, Murter) i dr. U ovu grupu ide i konzerviranje ribe, što se vrši u većem broju poduzeća, osobito na vanjskim otocima, zatim preradba buhača (Trogir) i proizvodnja eteričnih ulja (Hvar i dr.). Potrebe stanovništva, obilje radne i mehaničke energije i povoljan prometni položaj omogućili su osnivanje industrija, koje prerađuju uvezene sirovine ili polusirovine. Kako su veze sa zaleđem još uvijek dosta slabe, to su ove industrije vrlo osjetljive i mnoge su morale biti napuštene; održale su se one, koje zbog velikih potreba mogu izdržati i veće troškove: brodogradnja (Korčula, Split), izradba tjestenina i sl.

Promet na kopnu i na moru tijesno je povezan i međusobno uvjetovan. Priroda i razvoj gospodarskih grana u vezi su s prometnim vezama među pojedinim dijelovima D-e, a još više s vezama između D-e i drugih bližih i daljih zemalja. Seljački je posjed u primorskom dijelu često podijeljen između kopna i otoka ili između više otoka, a u Zagori između dalekih polja, izdvojenih udubina u kršu i dolaca na planinama. Ovako razbijen posjed traži uređenje i održavanje unutarnjih prometnih putova. Pored toga prometno se privlače primorje i otoci, koji su gospodarski veoma složeni, s poljodjelsko-stočarskom Zagorom. Obalni planinski grebeni mnogo oteščavaju veze između ovih predjela. Ove su poteškoće prema prosvjetnom napretku i razvoju trgovine u različito vrijeme svladavane na različite načine. Slabim putovima vršio se u početku tovarni karavanski promet, a na manjim udaljenostima se vršio i prenašanjem. Izgradnjom putova u toku 19. st. dolazi na mjesto karavanskog kolni promet, koji su kasnije dijelom zamijenile željeznice. Automobil najbolje odgovara malim udaljenostima, poteškoćama reljefa i velikim prometnim potrebama, zato je u novije doba ova vrsta prometa neobično brzo napredovala i potiskivala druge.

D. ne može sama sebe gospodarski podmiriti, te je uvijek postojala potreba dobrih prometnih veza s dalekim zaleđem, koje ima drukčiji gospodarski tip. Ovaj promet nailazi na najveće poteškoće. Usporedni dinarski lanci ne dopuštaju veze između ovih predjela, koji se gospodarski privlače. Uza sve poteškoće i opasnosti od najranijih vremena iskorišćivana su planinska sedla, preko njih su se održavale prometne veze primorja s bogatom Posavinom i bosanskim dolinama. Najbolji od ovih putova ide dolinama Neretve i Bosne. Pred močvarnim ušćem Neretve skreće ovaj put prema jugoistoku. Važni su putovi išli uzduž Trebišnjice prema gornjoj dolini Drine, zatim iz doline Krke prema Posavini i srednjoj Bosni i dr. Koliko su važne ove veze, najbolje pokazuje slučaj Dubrovnika, koji je zbog otvorenih veza sa zaleđem postigao blagostanje i velik napredak u doba, kad su drugi gradovi, odvojeni od zaleđa, tek životarili. Slab i naporan karavanski, a kasnije kolni put preko Klisa i Prologa bio je jedan od glavnih izvora života za Split. Poprečni dinarski putovi za D-u su arterije života. Teškoće ovih putova (visina sedla, veliki pad, daljina i zimski snijeg) teško su svladavale karavane i kola, a i automobil im ne može uvijek odoljeti. Suvremeno građene željeznice najbolje bi odgovarale zadaćama i poteškoćama poprečnih putova. Iako ni jedna današnja pruga nije građena na suvremen način i najboljim pravcem, ipak se njihov utjecaj osjeća u gospodarskom životu cijelog primorja. Željezničke pruge utjecale su i na razvoj pomorskog prometa, te su se na njihovim obalnim izlazima razvila glavna prometna središta.

Pomorske veze tijesno su spojene s razvojem kopnenih veza. Od najstarijih vremena održavao se živ promet između naselja na kopnu i otocima kao i pojedinih otoka međusobno. Ovaj unutarnji promet ima ograničenu važnost, a mijenjao je svoje oblike usavršavanjem brodarstva. Najnovija i najveća je promjena izvršena, kad je brži parobrod zamijenio mnogo sporiji i manji jedrenjak.

Uzdužni i prolazni pomorski promet imao je prije razmjerno veći značaj, jer je D. politički bila odijeljena od zaleđa. Iskorišćujući povoljne vjetrove i struju jedrenjaci su pri dolasku i odlasku iz velikih luka na sjevernom Jadranu (Mleci i dr.) prolazili duž naše obale. Mjesta, gdje su ovi putovi dodirivali dalmatinsko otočje, razvila su se u važna uporišta i pomorska središta: Silba na SZ, Korčula i Orebić na JI. Staro pomorstvo Boke Kotorske bilo je uvjetovano u prvom redu siromaštvom kraja i dobro zaštićenim zalivom. Od ovoga prolaznog pomorstva D. je imala malo koristi. Jedino je dubrovačko pomorstvo bilo u skladu s prometnom ulogom D-e, jer se je nastavljalo na poprečne kopnene veze.

Promjenom političkih prilika i otvaranjem prometnih veza s daljim zaleđem dolazi prometni položaj D-e do izražaja. Poprečni putovi i pomorske veze, koje se na njih nastavljaju, postaju glavnim prometnim pravcem. D. postaje gospodarski i prometni posrednik između kopnenog zaleđa i dalekih prekomorskih zemalja. Prometna središta prešla su konačno na kopnenu obalu; njihovu važnost određuje značaj kopnenih i pomorskih putova, koji se u njima sastaju. Povijesno važna mjesta (Dubrovnik, Orebić, Korčula i dr.) ustupaju prvenstvo onima, koji u novim prilikama imaju povoljniji položaj (Split). Uzdužne prometne veze spajaju sporedne luke s glavnima i udovoljavaju potrebama i zahtjevima sve većeg kretanja putnika. Ove promjene i prometna uloga kopnene obale još se bolje vide u izmjeni dobara.

Trgovina je živa između poljodjelsko-stočarske Zagore i primorja, koje ima složenije gospodarstvo; primorju pripadaju i pretežno poljodjelski otoci. Pravac izmjene dobara između ovih pojasa poprečan je na produženje D-e, i glavna su tržišta na kopnenoj obali, koja je u sredini. Na ovim tržištima zamjenjuje Zagorac prvenstveno stočarske proizvode, a manje žito za proizvode primorja i otoka (ulje, vino, so, riba i t. d.). Ali proizvodi, koje prodaje Zagora, ne mogu podmiriti potrebe primorja i otoka, a Zagorci ne mogu preuzeti sve primorske i otočke proizvode; zato je potrebna izmjena dobara s dalekim zaleđem. Krajevi u zaleđu kupuju sredozemne proizvode primorja i otoka, a ovima daju žito, drvo, stočne proizvode i dr.

Uređenje trgovačkih veza omogućuje primorju da bude posrednik između dalekog zaleđa i prekomorskih, u prvom redu sredozemnih predjela. Sredozemlje je siromašno gotovo svim proizvodima dalmatinskog zaleđa (drvo, žito, stoka, rude i dr.), a samo zaleđe treba raznovrsne prekomorske i kolonijalne proizvode. Posrednička uloga dalmatinskog primorja osnova je njenoga gospodarskog napretka. Mjesta na kopnenoj obali središta su posredničke trgovine, a najveće prednosti imaju ona, koja uz pogodne luke imaju i dobre veze sa zaleđem (Split, Dubrovnik, Šibenik).

Opće gospodarske osobine. S gospodarskog gledišta u D-i se dakle izdvajaju: Zagora, primorje i otoci. Sva tri pojasa zastupana su samo u srednjem dijelu, dok prema SZ ostaju primorje i otoci, a prema JI samo primorje. Zagora je svojim poljodjelsko-stočarskim (preko 90% stan. bavi se tim zanimanjem) gospodarstvom najsamostalnija, ali zbog prenaseljenosti i nestalnosti žetve (česte suše) kao i zbog prosvjetne zaostalosti trpi ovaj kraj od čestih kriza, i životna je razina dosta niska. Otoci su najviše razvili posebne grane poljodjelstva, a upućeni su na izmjenu dobara; slično je i s kopnenim primorjem (poljodjelsko stanovništvo ispod 70%). Povoljan položaj učinio je kopneno primorje glavnim gospodarskim pojasom i omogućio razvoj posebnih grana: pomorstvo, industrija, posjet stranaca, trgovina i dr. Zbog tih je prednosti obalni pojas nesamo najgušće naseljen i nesamo da su u njemu glavna naselja, već on privlači stalno ili povremeno stanovnike otoka i Zagore. Imućniji otočani i Zagorci rado se sele u gradove kopnenog primorja; mnogi Zagorci rade u primorskim poduzećima, gdje se često stalno nasele. Gospodarski razvoj i blagostanje D-e uvjetovani su dobrim vezama i razmjenom dobara sa zaleđem. Dalmatinsko gospodarstvo osim Zagore nesamostalno je i veoma osjetljivo na promjene, koje sprečavaju kretanje i izmjenu dobara. Neke gospodarske grane moguće su samo u sređenim i mirnim prilikama (pomorstvo, posjet stranaca i dr.). D. crpi gospodarsku snagu nesamo s vlastitog zemljišta, nego i iz dalekog zaleđa, a napredak joj omogućuje sloboda kretanja na moru i veze s dalekim zemljama. Prekid jednog ili drugog od ovih izvora života izaziva krize i brigu, da se one svladaju. Nastojanje, da se izvori rođene zemlje što bolje iskoriste, i borba protiv brojnih i nepredviđenih poteškoća stvorile su kod primoraca hitar i poduzetan gospodarski duh.

Iseljavanje je u prvom redu posljedica gospodarskih prilika. Na siromašnom vapnenačkom zemljištu, pod varljivim klimatskim prilikama život je težak i rad maćuhinski nagrađen. Dosta je jedan nepredviđen udarac, pa da se čovjek odluči potražiti bolje, to tim lakše, što je primorac u pomorstvu naučio kretati se i što se uvjerio, da ima zemalja, gdje se lakše živi. Propast starog brodarstva i pojava parobroda, zatim propadanje vinograda bili su udarci, koji su se odrazili u brojnom iseljavanju. Primorci i otočani odlaze poglavito u daleke prekooceanske zemlje, dok Zagorci radije idu na rad u susjedne i različne evropske krajeve. Priroda gospodarstva kod kuće, putovanje i poznavanje mnogih zemalja i ljudi preduvjeti su, koji su osigurali uspjeh većine prvih iseljenika iz primorja i s otoka. Ovo je imalo i loših psiholoških i gospodarskih posljedica, jer je kod ostalog stanovništva stvorilo uvjerenje, da se drugdje može lakše živjeti, i olakšalo odluku, da se napusti očinski dom. Vrijednost novca je porasla, dok je opala cijena rada i ljubav prema zemlji, zbog toga su se smanjili i prihodi poljodjelstva. Previše se računalo na novac »iz Amerike«, koji se je dosta lakoumno trošio; prekid ovog izvora značio je propast za mnogu porodicu. U mnogim je krajevima stanovništvo nazadovalo, a obrađeno zemljište opustjelo (Brač ima 1910 g. 22.969, a 1931 samo 17.321 stan.). Iseljavaju se poglavito muškarci. U krajevima većeg iseljavanja sklapa se manje brakova, opada priraštaj, ima mnogo više žena od muškaraca, na pr. u otočnim kotarima 17% (Rapski kotar čak 23%), a u zagorskim samo 1%.

Iseljenici su donijeli ili poslali u očinsku zemlju velike zarade, te se iseljavanje mora uzeti kao gospodarska priradna grana. Ali su se s vremenom počele sve više pokazivati i slabe strane. Među prvim iseljenicima bili su stari pomorci, koji su s pojavom parnog broda izgubili zaradu u domovini. Uz prirođenu bistrinu i radinost oni su ponijeli u svijet i veliko iskustvo, što je najviše pridonijelo njihovim uspjesima u novoj sredini, gdje su uvjeti za zaradu bili povoljni. Kao zaraza širio se iz primorja u Zagoru val iseljavanja zahvaćajući sve nepripravnije i nevještije stanovništvo. U isto vrijeme prilike su za život i rad u zemljama naseljavanja postajale sve teže. Zarađeni novac upotrebljavao se sve lošije, malo se učinilo, da se unaprijede stari domaći i stvore novi gospodarski izvori. Većinu naivnih »amerikanaca« zaslijepilo je relativno bogatstvo, koje se redovno brzo potroši u gradnji velike i nepotrebne kuće i nekoliko godina udobnog života. Poslije »amerikanci« zaostaju za svojim siromašnim i skromnim susjedima. Iseljavanje dakle najčešće ne donosi očekivanih rezultata, i teško zarađene svote novaca nisu ravne fizičkim i moralnim gubitcima. Od gospodarskog pitanja iseljavanje postaje sve više narodno pitanje. Ono je posljedica osjetljivosti i poremećaja ravnoteže primorskog gospodarstva; koliko gospodarstvo bude stabilnije, toliko će i iseljavanje opadati.

Naselja su položajem, izgledom i veličinom u vezi s gospodarskim i prometnim osobinama jednog kraja. Gradovi su najvećim dijelom na kopnenoj obali, što najbolje odgovara nesamo gospodarskom značaju, nego i prometnoj ulozi ovog pojasa. To su u prvom redu luke, koje leže u zaštićenim zalivima, rjeđe na pogodnim obrambenim položajima. Njihov je napredak odraz gospodarskog napretka zemlje. Najbolje uvjete razvoja imaju gradovi, koji uz dobre luke raspolažu i takvim vezama sa zaleđem. Kad su u rimsko doba bile otvorene i slobodne veze sa zaleđem, razvili su se na obali veliki gradovi (Salonae). Kad su Turci kasnije zavladali zaleđem, postali su primorski gradovi male utvrde, sjedišta plemića-posjednika i crkvene uprave, a njihova je gospodarska uloga neznatna. Iz ove grupe malih gradskih središta, koja su bila pod prekomorskim političkim i gospodarskim utjecajima, izdvaja se slobodni Dubrovnik. Politička samostalnost i duhovni utjecaj Dubrovnika počivali su prvenstveno na dobrim gospodarskim i narodnim vezama s dalekim zaleđem. Kad je u bliskom zaleđu nestalo političkih granica i kad su oživjele prometne veze, najbolje smješteni gradovi izlaze iz sredovječnih zidina, počinju se slobodno razvijati i brzo napreduju (Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik). Prednosti centralno smještenog Splita dolaze sve više do izražaja. Gradovi, koji nisu na izlazu glavnih veza sa zaleđem, slabo napreduju, te su sačuvali sredovječni izgled (Trogir, Kotor, Budva i dr.). Otočki gradovi, kojih ima samo na većim otocima, iako bogati uspomenama iz prošlosti (Rab, Pag, Hvar, Korčula i dr.), ostali su u novim prilikama samo upravna središta od male gospodarske važnosti.

Gradovi u rjeđe naseljenoj poljodjelsko-stočarskoj Zagori malobrojniji su, a nastali su kao upravna i gospodarska središta u glavnim poljima, koja su najvažnije gospodarske površine (Knin, Drniš, Sinj, Imotski i dr.). Značaj zagorskih gradova ovisi u prvom redu od njihove gospodarske uloge, koja se najbolje ogleda u nedjeljnim sajmovima. Slično kao i otočnim gradovima opada usavršavanjem prometnih veza i gospodarski značaj zagorskih središta na korist primorskih gradova. Opstanak i napredak lučkih gradova počiva na prometnim vezama. Koliko se veze usavršavaju, toliko i gradovi napreduju i preuzimaju uloge okolnih gradića; ovaj se proces događa u odnosu Splita, Dubrovnika i Šibenika prema manjim gradovima u okolici. Teže posljedice ovog razvoja sprečava donekle posjet stranaca, jer ovi vole boraviti u mirnim primorskim i otočkim gradićima.

Najviše zajedničkih sredozemnih odlika imaju primorski i otočni gradovi. Obala je gospodarsko središte grada i najveća slobodna površina. Obzidani prostor utvrđenih gradova bio je malen; stoga su kuće zbijene i visoke. Od uskih ulica one, što vode nagnutim zemljištem prema obali, mnoge su sa stepenicama. Dok se na obali vršio istovar i utovar robe na brodove, dotle su uske ulice imale zadovoljiti samo tovarnom i pješačkom prometu. Noviji dijelovi naprednih gradova izgrađeni su van gradskih zidina i po srednjoevropskom tipu: široke ulice odgovaraju potrebama kolnog i automobilskog prometa. I u Zagori prevladava zbijeni tip grada, koji je redovito smješten u podnožju stare tvrđave (Knin, Sinj, Imotski, Drniš i t. d.). Središte je grada i glavna slobodna površina trg, na kome su se prije držali nedjeljni »pazari«.

Sela u primorju leže u dodiru gospodarski različitih površina: kopna i mora, flišnih pojasa i vapnenačkog zemljišta, dok su u flišnom pojasu tek onda, ako je prostraniji. Sela uzduž granice obrađene površine u flišu i pašnjaka na vapnencima brojnija su i starija, dok su se obalna sela razvila tek kasnije, kad se povećala sigurnost na moru i kad je napredovalo pomorstvo. Obalna su sela u dobro zaštićenim zalivima, koji im služe za pristaništa, ili su okupljena oko utvrda, uz koje su nastala (Kaštela), dok su naselja u susjedstvu fliša i vapnenaca najčešće grupirana oko vrela. Sličan je položaj i izgled sela i na otocima.

U Zagori sličan položaj imaju sela, koja leže na rubu polja, odnosno flišnih pojasa, dok su sela na vapnenačkim površinama razbijena u više manjih plemenskih skupina, »komšiluka«, kojima je veličina u razmjeru s obrađenom površinom, oko koje leže. Brojem su daleko manjeg značaja nova sela duž glavnih putova i oko prometnih raskrsnica. U primorju dakle prevladava zbijeni tip sela, a u Zagori razbijeni.

Kuće su kamene, u primorju i na otocima redovito na kat, a u Zagori više potleušice. Ovo je pored prosvjetnog napretka uvjetovano i gospodarskim razlikama. Prizemni ili podzemni dio »konoba« primorske kuće služi kao spremište vina, ulja i drugih mediteranskih plodova, prema unutrašnjosti nestaje ovih prinosa, pa prema tome i potreba kuće na kat. Ranija primorska kuća, građena s vapnom »u klak«, a pokrivena vapnenačkim pločama, odlično je pristajala uz krajolik. Teški i skupi kameni krov sve više zamjenjuje kupljeni crijep. Zagorska potleušica prvobitno je zidana »u suho« bez vapna i grubo tesanim kamenom, a pokrivena slamom od žita, »krovom«, dok su »u klak« zidane i vapnenačkim pločama pokrivene imali samo bogatiji stanovnici. Razvojem prometa i pojeftinjavanjem kupljene građe nestaje teškog i skupog kamenog kao i trošnog slamnatog krova — zamjenjuje ih crveni crijep; pri tome oblici primorske kuće sve više prodiru u zagoru. Zamjena kamene građe jeftinijim tvorničkim cementom dala je, uz druge nedostatke, banalan tip, koji mnogo zaostaje za veselim izgledom kamene kuće. Stara gradska kuća bila je uglavnom dotjeran i povećan tip primorske kuće, prilagođen potrebama feudalnog gospodara, trgovca i zanatlije. Novije su gradske kuće građene prema srednjoevropskim uzorima i prilagođene suvremenim potrebama gradskog života i sredozemnoj klimi.

LIT.: V. Klaić, Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, sv. I., II. i III., Zagreb 1880; A. Philippson, Mittelmeergebiet, Leipzig 1907; E. Oberhummer, Zur historischen Geographie von Küstenland, Dalmatien und Hercegovina: Dalmatien und das österreichische Küstenland, Beč 1911; H. Kretschmayr, Istrien und Dalmatien, das ostadriatische Reich der Republik Venedig: Dalmatien und österreichisches Küstenland, Beč 1911; G. Novak, Topografija i etnografija rimske pokrajine Dalmacije, Zagreb 1918; J. Cvijić, Balkanski poluotok, sv. I., Zagreb 1922 i sv. II., Beograd 1931; S. Ožanić, Poljoprivreda: Dalmacija, spomen-knjiga izdana o kongresu jugoslavenskih inženjera i arhitekata, Split 1923 — u istoj knjizi A. Torre, Ribolov i ribarska industrija na Jadranskom moru; M. Mladineo, Industrija; D. Matošić, Naše pomorske luke; S. Wulpe, Ceste; I. Gattin, Brodarstvo i pomorski saobraćaj; F. Baučić, Rudarstvo; Ć. Žnidaršić, Melioracije; S. Štuk, Trgovina; I. Sindik, O naseljima i migracijama u Dubrovniku i okolini. Glasnik Geogr. društva, Beograd 1924; L. Marčić, Antropogeografska ispitivanja po sjeverodalmatinskim ostrvima (Rab, Pag i Vir): Naselja i poreklo stanovništva, knj. 23., Beograd 1926; Isti, Zadarska i šibenska ostrva: Naselja i poreklo stanovništva, knj. 26., Beograd 1930; A. Jutronić, Naseljavanje Poljičana i drugih Dinaraca na Braču, Glasnik Geogr. društva, Beograd 1928; A. Krause, Dalmatinische Städte, Geogr. Anzeiger, Gotha 1929; H. Spethmann, Dalmatien von heute, Geogr. Anzeiger, Gotha 1929; I. Rubić, Gravitacija susjednih žitelja Splitu, Hrv. geograf. glasnik, Zagreb 1930; Isti, Gravitacijske zone važnijih luka na istočnoj obali Jadrana. Hrv. geograf. gl., Zagreb 1939. F. Šišić, La formation du terme géographique actuel de Dalmatie, Zagreb 1930; H. Goll, Das jugoslavische Küstenland als Wirtschaftsraum, Beč 1932: H. Hochholzer, Die Küste der Adria als Kultur-, Siedlungs- und Wirtschaftsbereich, Geogr. Zeitschrift, Leipzig 1932; Isti, Die Hafenorte Südslawiens in Siedlung-, Wirtschaft- und Wehrgeographischer Hinsicht, Geogr. Wochenschrift, 1933; J. März, Die Adriafrage, Berlin-Grunewald 1933; Michalski, Die Jugoslawen der dalmatinischen Küste, Varšava 1936; M. Storelli, Ragusa di Dalmazia centro turistico, Bari 1939; L. Sroka, Das Wirtschaftsleben Dalmatiens, Geogr. Anzeiger, Gotha 1939; G. Morlandini, Spalato e i suoi quartieri geografici, Rivista geografica italiana, Roma 1941; A. Modi, La Dalmazia, Rim 1942; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931, knj. I.—IV., Opća drž. statistika, Beograd 1937—40; Poljoprivredna godišnja statistika za 1938, Ministarstvo poljoprivrede, Beograd 1939; Pomorski godišnjak za 1939—40. Ministarstvo saobraćaja, Beograd.J. R-ć.

Etnografija. — D. se etnografski može podijeliti u tri područja: jadransko, t. j. primorsko-otočku D-u od sjeverne njene granice od prilike do Neretve i Pelješca, dinarsku, t. j. unutrašnju (planinsku) D-u u zaleđu prvoga područja do granica Like, Bosne i Hercegovine, i južnu, jadransko-dinarsku D., kao izrazitu etnografsku mješavinu obojega prvoga, uglavnom od Neretve i Pelješca na jug. To se može postaviti dakako samo relativno, ne uzimajući u obzir različne prijelaze i miješanja među tima od prilike omeđenim područjima. To znači, D-u u ovdje obuhvaćenim granicama zahvataju 2 (od 3) osnovna etnografska pojasa hrvatskih zemalja (odnosno Balkana): jadranski i dinarski (→ Hrvatska, Balkan), i ti su u većem sjevernom dijelu D-e jasnije odvojeni svaki sa svojim etnografskim značajkama, dok se u manjem, južnom dijelu D-e tijekom vremena stvorila neke vrste smjesa jadranskodinarska u dugotrajnom strujanju stanovništva i njegovih kulturnih dobara iz unutrašnjosti prema tamošnjem primorju i otocima i obrnuto. Dakako, i u sjevernom dijelu D-e ne može se govoriti o strogoj granici jadranskodinarskoj, nego su i tu prijelazi lagani kroz posrednu, sad širu, sad užu mješavinsku zonu, odnosno, u svakom od ta oba dalmatinska etnografska pojasa nalazi se s vremenom preneseno i staloženo štošta iz susjednoga, no tako, da je često upravo i primjetno kao nešto strano.

Jadranski (primorsko-otočki) etnografski dio D-e sastavni je dio dakako cjelokupnog ostalog jadranskog kompleksa, a po ovom još širega sredozemskoga. Stoga tu nalazimo tolike etnografske značajke sredozemske, odnosno općeno-jadranske, od kojih za primjer mogu poslužiti (→ Balkan, Hrvatska, Sredozemlje): kamena kuća uopće, napose kamene bunje (kružne kućice, v.), tip košnice u obliku škrinje, preslica s gornjim dijelom, rascijepljenim i raširenim kao jabuka (ili buzdovan), upotreba mješina za tekućine, a dakako i mnogo baštine staroga i mlađega mediteranskog ribarstva, brodarstva i uopće pomorskih tradicija. Planinski unutrašnji dio D-e kao sastavni dio velike dinarske etnografske cjeline pokazuje pak sve važnije značajke toga područja, kao na pr.: čestu diobu naselja na manja ili veća plemena (= bratstva, redovno uže grupe srodnika s istim prezimenom); još i danas dijelom održan zadružni život, premda često izrođen ili dijelom i sasvim napušten (za razliku od sjeverne primorsko-otočke D-e, gdje toga već odavno gotovo uopće nema); otmicu (većinom fingiranu); danas već rjeđe, ali u prošlosti veoma dobro održano pobratimstvo i posestrimstvo s pripadnim obredima sklapanja (a i uz crkveni obred); krvnu osvetu i umir (vraždu) sve do 19. st.; tipično je tu (polupokretno) stočarstvo s mnogo sitne stoke i s izgonom na ljetne planinske pašnjake (osobito u Bosnu već od davnina); razmjerno mnogo vune, odnosno sukna u nošnji, sa osobito značajnim vunenim pregačama, široki različno ukrašeni kožni pojasi sa zataknutim oružjem, oko glave (kape) ovijen crven ovoj (šal, sada već rijetko), vrlo značajno ojkanje (v.) i t. d. Velik dio ovih navedenih kulturnih dobara čine razmjerno najstarije etnografske slojeve u D-i (staromediteranski i starobalkanski). Treba zabilježiti dalje i ono, što je u kulturu sela D-e priteklo iz rimske kulture kroz cijelu epohu njena neposrednog utjecaja; tako je na primjer vrlo vjerojatno korijen ili bar jedna komponenta običaja »biranja kralja« zacijelo u rimskim saturnalijama, iz istoga je rimskoga izvora i uloga zelenila (lovorike, bršljana i dr.) o Božiću, prvobitno Novoj Godini. — I potonji italski utjecaji pridolaze kroz duga vremena na dalmatinsko selo, pogotovu za doba mletačke vladavine, pa se tome kulturnom strujanju sa susjednog poluotoka ima pripisati na pr. nerijetka upotreba čipaka na različnim dijelovima nekih dalmatinskih nošnja i opreme, mnogo toga u narodnim jelima, opremi doma, među različnim lončarskim proizvodima (uvoženima na pr. osobito iz Puglie), a da se i ne spominju strujanja ovamo i u duhovnoj kulturi, odražena osobito u narodnim anegdotama, šalama, poslovicama, pa i u izvjesnim primorsko-dalmatinskim melodijama, koje su donekle zahvatile i selo jadranskoga pojasa. — A preko svega toga razlijeva se čitavom D-om stara slavenska, upravo stara hrvatska etnografska baština s mnoštvom kulturnih dobara, daleko pretežnim u poredbi sa svakim od prije nabrojenih skupova, većma u duhovnoj nego u materijalnoj kulturi (potanje → Hrvatska). Koliko je otporan i ustrajan bio ovaj temeljni hrvatski etnografski sloj u D-i, svjedoče neka kulturna dobra ove pripadnosti, koja bi se jedva očekivala održana u toj sredini sredozemsko-dinarskoj. Tako će se na pr. stari obični vodoravni tkalački stan i danas naći, makar još samo lokalno, čak na nekim otocima (Korčula, Lopud i dr.), potpuno onako u svim svojim sastojinama, nazivlju i tehnici rada, kao što je u ostalih Hrvata i drugih Slavena baštinjeno još iz pradomovine; a s tim u vezi još i mnogo drugo iz te vrste rukotvorske baštine, tako osobito značajni tip praslavenske preslice sa stožastim gornjim dijelom, održan i na nekim otocima (na pr. Mljetu). Ovoj starini pripadaju pače i neke ribarske sprave, koje su, unatoč usvajanja vrlo razvitoga ribarstva davnih jadranskih starosjedilaca, koje su Hrvati ovdje našli, održali s njihovim prvobitnim nazivima kao baštinu, donesenu sa sjevera (na pr. sak, vrša). Među običajima ide ovamo na pr. dobro očuvano koledanje oko Božića (gdje je pače jedna južno-dalmatinska koledska popijevka vjerojatno uglavnom održana još iz doba slavenske zajednice na sjeveru), zatim cijela osnova svadbenoga obreda, sprega (suvez), mnogo pojedinosti u poštovanju pokojnika, vjerovanja o vilama, vješticama, vukodlacima. Pojedinačno i jedva očekivano ima pače i takvih slučajeva održavanja starih slavensko-hrvatskih tradicija, kao što je s perunikom, zacijelo Perunovom biljkom, koja u južnoj D-i ima značajan drugi naziv bogiša. Ovaj je stari hrvatski etnografski sloj u pojedinim krajevima D-e različno održan, negdje kompaktniji, bolje odolijevajući navali nehrvatskih, starih i novijih kulturnih struja, a drugdje slabije zastupan, no svagdje bezizuzetno vežući D-u usko s cijelom ostalom Hrvatskom u jednu jedinstvenu etnografsku cjelinu.

Kraj gore nabrojenoga i svega ostaloga, što potanka etnografska analiza D-e pokazuje, kako se ova zemlja povezuje na nekoliko različnih strana u dalje šire etnografske zajednice, ima na tlu D-e i nekih posebnosti, kojih u drugim hrvatskim zemljama nema, ili ih nema takvih, a i u drugih naroda ne ćemo naići na slično. Tako je D. zemlja još i danas održanih nekoliko t. zv. viteških igara ili viteškodramskih prikaza kao što je sinjska alka, korčulska i lastovska kumpanija, korčulska moreška odnosno debeli kralj; a takvih je u prošlosti bilo po D-i i u mnogim drugim krajevima i mjestima (→ Alka). I običaj »biranja kralja« može se ovdje navesti, premda je postojao i dalje na sjeveru Jadrana, jer se upravo na području D-e najduže održao (na pr. u Tučepima, još poslije prvoga svjetskoga rata, u Bibinju kod Zadra, bar u nekim ostatcima); i koledanje oko Božića (→ Božić, Kolede) održano je u D-i, osobito južnoj, bolje nego igdje u hrvatskim zemljama. Za velik dio D-e (izuzevši sjevernu napose primorsko-otočku) osobito je značajno, da katolici od davnine služe krsno ime (»pale sviću«), premda je danas taj običaj donekle izblijedio, no na pr. u seljaka konavoskih još se svečano održava. Od starohrvatske baštine održana je također upravo kao posebnost D-e mjera zemljišta vrit (ili vreten).

Od narodnog pjesništva treba zabilježiti kao nigdje drugdje razvijenu pripovjednu poeziju (romance, balade i sl.), vanredno tankoćutnu i skladnu, tradicijom održanu do novijih vremena u ustima već rijetkih obdarenih starijih žena pjevačica (recitatorki); upotreba glazbenog instrumenta lirice (v.), koja je također u prošlosti bila svojina naroda čitavog hrvatskog Jadrana, ograničena je danas samo na D-u, i to južnu. Dalje osobitosti pokazuju i neke grane likovne narodne umjetnosti: tako u rezbariji, osobito reljefnoj, u zagorskoj D-i, gdje se može naći ne samo motiv rakovice, nego katkada i elementi pletenca, što bi se moglo s razlogom svesti na utjecaj ondješnje starohrvatske ukrasne umjetnosti u kamenu na seljačko rezbarstvo; takve su posebnosti i šarena uskrsna jaja južne D-e, značajna u crvenoj boji s motivima (srca, rozete i dr.), izvedenima od sitnih elemenata u obliku oduljene kaplje. U ovom nizu treba zabilježiti i neke osobine tekstilnoga rukotvorstva i nošnja (ako i ne moraju biti autohtone, kao ni ostalo ovdje nabrajano): tako osobito visoko razvijeno vezivo lančancem na raznobojnoj čohi (na pojasima, terlucima, ženskim zobunima i dr.), zatim neki posebni oblici opreme ženske glave, kao što je hondelj u okolici dubrovačkoj nošnje); dalja su osobitost muške povisoke kape sjeverne D-e (pretežno cigleno crvene boje) i na njima crni (većinom spiralni) ukras, a tako su i sasvim male kapice sinjske krajine naročita posebnost. I među narodnim jelima i pićima ima takvih dalmatinskih osebujnosti, kao što je slatki ćukter, mantala od prekuhanoga mošta s različnim dodatcima (→ jela narodna), pa bikla, piće, danas već rijetko, od mješavine vina (ili mošta) i mlijeka ili sirutke (→ pića narodna) i t. d.

Ako se pokuša izvesti unutrašnja krajinska etnografska diferencijacija D-e, moći će se razlučiti nekoliko manje više zaokruženih cjelina, karakteriziranih ponajviše osobinama u nošnji, plesu, popijevci, seljačkom gospodarstvu, umjetnosti. To bi bili od S prema J u unutrašnjoj D-i Kotari s Bukovicom (v.), dalje sinjska krajina (→ Sinj), cetinska krajina (→ Poljica), imotsko-vrgorska, dubrovačko područje, Boka Kotorska (koja etnografski čini i danas veoma vidljiv prijelaz Crnoj Gori); primorsko-otočka D. manje je diferencirana, izuzevši južnu, gdje se Pelješac, Korčula, Lastovo, Vis, Mljet, Šipan i drugi ondješnji otoci nešto osebujnije ističu čineći ipak s kopnenim dijelom južne D-e užu etnografsku vezu. Ipak to većma vrijedi za prošlost, jer se do danas mnogo etnografskih osobina D-e izgubilo. Tako se spomenute uže krajine D-e u nošnjama već manje primjetno razlikuju nego negda, i pojedine od krajinskih nošnja D-e još su se razmjerno dobro žive održale samo u nekih lokalnih skupova: primorsko-otočke mogu se bolje održane vidjeti na S u nizu sela kod Šibenika (Zlarin, Betina i dr.), a na J na Mljetu; sjeverne zagorske najpotpunije u selima oko Knina (Vrlina, Kijevo i dr.); cetinske u nekim selima Poljica (Gata i dr.); u južnoj primorskoj D-i nošnja je najbolje očuvana, gotovo u cijelosti, muška i ženska u Konavlima. Kraj toga svega mnogo je izrazitija, dakako, gore već spomenuta etnografska dvojnost D-e, koja je često vrlo osjetljivo primjetna i za laika promatrača, unatoč svemu mnogostoljetnom strujanju, izjednačivanju između ta dva etnografska pojasa, koje je mnogo toga izmiješalo i ublažilo prvobitno bez sumnje još veće razlike. Pa tako na pr. možemo naći izrazito dinarske epske gusle kao i epsku poeziju, prenesenu čak na neke otoke i do naših vremena održanu, ili preslice kopljastoga gornjeg dijela po primorsko-otočkoj D-i, gdje je taj oblik prvobitno bio nepoznat, napose na otocima; slično je tako s opancima prepletašima, uspravnim tkalačkim stanom i drugim nekim dobrima, koja su pouzdano doseljenicima iz unutrašnjosti prenesena u ovaj uži jadransko-sredozemni pojas D-e. Ipak sve to još nikako ne briše osnovne razlike obaju pojasa, a te se razlike pojačavaju donekle još i dijalektičkima, a onda osobito još razlikama mentaliteta, da napokon dobiju svoj dobro poznati pregnantni izražaj u nazivima Vlah (v.), odnosno u prošlosti pored toga i Morlak (v.) za pripadnike dinarske gorovite unutrašnjosti, a za razliku od primorca i otočanina (ovdje rijetko zvana Bodul kao na sjevernom Jadranu); no i otočani i primorci sami često se izričito nastoje razlikovati, na pr. otočani dubrovački od seljaka ondješnjega Primorja — ali ovakvo se razlikovanje osniva tek na malobrojnim etnografskim, psihičkim ili dijalektičkim razlikama, ako te i jesu često dosta vidljive (na pr. u nošnji).

LIT.: A. Fortis, Viaggio in Dalmazia, Mleci 1774; I. Lovrić, Osservazioni sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del Signor Abate A. Fortis etc., Mleci 1776; S. Ljubić, Običaji kod Morlakah, Zadar 1846; F. Carrara, La Dalmazia descritta, Zadar 1846; Dalmacija (Austrougarska monarhija, opisana i ilustrovana), Split 1892 (= Österreichungarische Monarchie in Wort und Bild, sv. VI.: Dalmatien); [L. Salvator], Das was verschwindet, Leipzig 1905; A. Bruck-Auffenberg, Dalmacija i njena umjetnost, Beč 1911 (= Dalmatien und seine Volkskunst, Beč 1912); Koledar Pokrajinskog muzeja za nar. umjetnost i obrt, Split 1913 i 1914; L. Kuba, Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji, ZNŽ III., IV.; Isti, Čtení o Dalmácii, Prag 1936; A. Mitrović, Ženidba i udadba u sjevernoj Dalmaciji, Beograd 1906; V. Vuletić Vukasović, Narodni običaji na otoku Korčuli (»Moreška« i »Debeli kralj«), Zagreb 1891; F. Ivanišević, Poljica, Zagreb 1900 (=ZNŽ VIII., IX., X.); V. Ardalić, Bukovica (ZNŽ IV., V., VII., X., XI., XIII., XV., XVII., XIX., XX., XXII., XXIII., XXV., XXVI., XXX.); različni radovi u ZNŽ, GIZM, Zeitschr. f. österr. Volkskunde.M. G-i.

Narodna glazba. U cjelokupnom području hrvatskoga glazbenog folklora sreću se najraznovrsnija tonalitetni temelji narodne glazbe, bez obzira na povijesne i geografske granice pojedinih pokrajina, jer su se mnoge osobine prenosile usmenom predajom preseljenika, koji su povremenim migracijama doprli u područja, daleka od njihova prvog zavičaja. Tako se i u Dalmaciji mogu naći uglavnom dva tipa hrvatske narodne metodike. Na tu je činjenicu upozorio već Ludvik Kuba, kad je — prema izjavi čobanina iz Brštenika — seosko pjevanje nazvao »pivanjem«, a gradsko »kantanjem«. Bolje je razlikovati te dvije vrste popjevaka po njihovim tonalitetnim osobinama. Dalmatinska »gradska pismica« domaća je tvorba; ona je nastala i nastaje još pod najraznovrsnijim utjecajima, koji su u prvom redu unošeni u hrvatski folklor po domaćim pomorcima, na povratku s mnogih putovanja nesamo po Jadranu nego i po Levantu i po daljim morima; a onda su i strani pomorci dolazili u dalmatinske luke, pa su i oni pjevali svoje popijevke i na brodovima, dok su stajali u luci, pa i u lučkim gostionicama, kamo su se svraćali. Ipak je najsnažniji bio utjecaj sa zapada; dalmatinska gradska pismica, njezina pokretna i jednostavna melodika pokazuje mnoge osobine, koje su karakteristične i za talijansku narodnu melodiku, iako se ritmijski prilagođuje potpuno hrvatskoj tradiciji, jer je tekst tih popjevaka i onako čisto hrvatski. Od svih melodijskih značajka najjasnije se ističe dosezanje vođice (sedme stupke) tonaliteta vrhuncem melodijske linije, koja se zatim postepeno spušta prema terci toničnog suzvuka. Ne treba posebno isticati da je u toj glazbi potpuno prevladao suvremeni dur-način (vrlo malo ima popjevaka u izrazitom mol-načinu). Način pjevanja tih gradskih pismica redovito je u višeglasnom zboru: čuje se i u samom ženskom zboru i u samom muškom zboru troglasje, četveroglasje, pa i peteroglasje. Nema tu pisanih pravila, svaki pjevač pjeva dionicu, koja je njegovu grlu najprikladnija, a dodaje one tonove akorda, što ih, pomičući se najčešće paralelno prema gornjoj dionici, najlakše dohvaća. Zato će se redovito pojaviti i paralelne oktave i kvinte kod prijelaza iz subdominante u dominantu; pravila o protupomaku za taj slučaj pjevači ne znaju, pa i ostajanje na istom tonu susjednih suzvuka izvađaju oni nesvijesno. Sva je ta tehnika vrlo stara, contrapunctus a mente sredovječnih teoretika. Mnoštvo se općenito poznatih, ali i manje poznatih lokalnih napjeva može čuti i po manjim primorskim lukama na kraju i na otocima. I tu popijevke još danas nastaju, a mnoge i nestaju, jer već novo pokoljenje ima svoje omiljele popijevke, pa se starijih zaboravljenih samo starci sjećaju kao ugodne mladenačke uspomene.

Od toga su sasvim različite hrvatske narodne popijevke iz Dalmatinske Zagore i drugih krajina, koje su podalje od mora. Tu je glazbeni izražaj bitno različit od primorskoga, premda živi u njegovoj neposrednoj blizini, štaviše — dešava se, da ponekad isti pjevači znadu pjevati i gradske pismice i težačke (tako u Dalmaciji nazivlju seljake) popijevke; dakle isto se pokoljenje znade glazbeno izražavati na obadva načina. U tom težačkom pjevanju nema još izgrađenog tonaliteta. Već uski opseg ljestvičnog niza tog pjevanja svjedoči o drevnoj starini tradicije, koja je tražila produbljivanje izražaja u dvoglasju, u kome se još nije razvio ni paralelizam u tercama (ili sekstama), kakav je uobičajen u hrvatskom narodu gornjeg Hrvatskog Primorja i Kvarnerskih otoka. Melodijska linija jedne i druge dionice uglavnom se doduše kreću paralelno, ali dolazi kod toga i do jednoglasja, do zaostajanja jedne dionice na jednom tonu, a i do dosta česte upotrebe sekunda (ev. i do povremenog paralelnog pomicanja u sekundama). Zato je takve dvopjeve L. Kuba nazvao »sekundnima«. Sekundom se čak može i završiti dio stavka, ali i čitav glazbeni stavak. Cijeli je dojam tog pjevanja, kao da se napjev kreće u mol-tonalitetu, no harmonijsko poimanje uopće još nije razvijeno, a snošajima kvintne ili tercne srodnosti nema traga. Još nije razvijen i smisao za završnu notu, jer se baš na završetku takvog pjevanja često razvije dugačka koloraturna melizmatika u gornjoj dionici na slogu oj (zato se takvo pjevanje nazivlje ponegdje i »ojkanje«), pa kad se to živo melodičko kretanje gornje dionice na arhitektonski istaknutim mjestima smiri u završnoj otegnutoj mirnoj noti, još se druga dionica od nje odvoji, pa završi stavak dodajući donju sekundu. Nikome još nije uspjelo naći paralele toj staroj pjevačkoj tradiciji, koja se je u usmenoj predaji hrvatskog naroda sačuvala iz pradavnih vremena, kad su se u težnji za produbljivanjem glazbenog izražaja počele dvije dionice jedna od druge odvajati.

No nije samo pjevanje u dalmatinskoj Zagori takvo; i guslarsko recitiranje služi se jednakom tehnikom dvoglasja, pa se u njemu pjevačeva dionica od dionice gusala baš tako mjestimice odvaja kao i prva dionica pjevačke od druge u sekundnom dvopjevu. Takva je i svirka na dvostrukoj prebiralici dvojnica (u Dalmaciji ih nazivaju »sviralama«), kao i na dvostrukoj prebiralici dipala, bile to diple bez mijeha ili diple s mijehom, mješnice (kako su ih stari dubrovački pjesnici obično nazivali). Samo je svirka na kaveli (jednocijevnoj labijalnoj sviralici) jednoglasna. Osim ovdje spomenutih svirala i gusala u Dalmaciji upotrebljava se u okolici Dubrovnika, pa na nekim srednjodalmatinskim otocima još i lirica (lira), starinska gudaljka sa tri crijevne žice, napete povrh kruškolike trupine, slične praobliku evropske violine (francuskoj vielle, njemačkoj Fiedel). Lirica je mediteransko kulturno dobro, koje su Hrvati duž obale Jadranskog mora već davno primili uz druge tekovine mediteranske kulture. U Hrvata nije se lirica općenito raširila kao u Bugara u Macedoniji i Bugarskoj »gídulka«. Negda se valjda našlo liričara po svemu jadranskom otočju, koji su znali dobro zvoniti u liricu. Zna se za liricu i s otoka Lošinja. Danas više ne zvone u liricu toliko uz plesanje različnih plesova, a još manje uz pjevanje junačkih pjesama ili pjesama iz Kačićeve pjesmarice.

Iz Dalmacije se sačuvaše i najstariji notni zapisi hrvatskih narodnih popjevaka u Hektorovićevu »Ribanju i ribarskom prigovaranju« iz 16. st. I kasnije se našlo melografa, tako dr. Julije Bajamonti, pa neki nepoznati dubrovački redovnici u 18. st. U drugoj polovini 19. st. zapisivao je hrvatske narodne popijevke F. Š. Kuhač, poslije njega Ludvik Kuba, a najposlije Vladoje Bersa (1906—07), čija je zbirka spremna za tisak u izdanjima Hrvatske Akademije u Zagrebu.

LIT.: F. Š. Kuhač: članak o glazbi u »Oesterreich-ungarische Monarchie in Wort und Bild«; L. Kuba, Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji, ZNŽO III. i IV.; A. Dobronić, Ojkanje, ZNŽO XX.a, Zagreb 1915; M. Gavazzi, Jadranska »lira«-»lirica«, Narodna starina LX, Zagreb 1930; B. Širola, Hrvatska narodna glazba, Zagreb 1942.B. Š.

Povijest. 1. Prehistorija. Prvi tragovi ljudskih naselja na području nekadašnje austrijske Dalmacije pripadaju neolitu. Neolitski ostatci nalaze se na kopnu i na otocima, a našli su se na mjestima: Potravlje, Kukljica, spilje Markova, Grapčeva, Pokrivenik i kod Brusja, Vrbanja, Sućurja i dr. na Hvaru, Zaton (Šibenik), Grabovac (Imotski), u Neretvanskom kraju, u Brstilovoj spilji (Kučišće kraj Omiša), Tranden (Šibenski), na otoku Braču (Humac Donji, Sv. Ilija, Škrip, Nerezišće i dr.), Vrlika, Solin, Podstrana, Gardun, Sitno, Kučišće, Donji Dolac, Ogorje, Starigrad, Srinjine, Biokovo (Brelanski kraj), Rogoznica, Dupci, Žeževica Donja, Bajagić, Dugopolje, Brist, Gizdavac, na otoku Šolti, Korčuli, Visu, Svetcu, Kornatima, kod Nina, Zadra, na Ugljanu i dr. U posljednjem tisućljeću neolita i u eneolitu između 3000 i 2000 pr. Kr. cvala je u Dalmaciji visoka »hvarska kultura« (→ Hvar), koja se sačuvala u slojevima Grapčeve spilje, u to vrijeme možda najnaprednija kultura u Evropi. Ta kultura obojene keramike ima veze s krajevima na Egejskom moru i u donjem Podunavlju, zatim sa Srednjom Evropom, i utječe na susjedni Apeninski poluotok. U to vrijeme D. je u pomorskom i trgovačkom saobraćaju sa Sicilijom i Maltom, s Caprima, s obalama Italije, sa zemljama Jonskoga i Egejskoga mora, Krete, a možda i Egipta. U to vrijeme stanuju u D-i predindoevropski Mediteranci. Oni dadoše dalmatinskim krajevima i mnoga imena, koja i danas žive, kao Far, Isa i dr.

Izrazito bakrenodobnih nalaza u D-i je malo: Vrlika, Muć, Grabovac (Imotski), Vinjani, Slivno, Dugopolje, Rogoznica (Omiš), Čvrljevo.

U brončano doba vidi se u D-i veliki kulturni nazadak. Ostatci, koji su se našli na mjestima (ili kraj njih) Banja (Vrgorac), Blato (Korčula), Vičja Luka, Bokanjac, Grivaće, Čvrljevo, Dugopolje, Gardun, Grabovac, Hvar, Imotski, Katuni, Klaćenica, Knin, Komiža na Visu, Kučišće, na Mosoru, povrh Žrnovnice, Podgrađe (Dolac), Podstranje kod Imotskoga, Rogoznica, Sinj, Sitno ispod Mosora, na Šolti, Vrhpolje, Vučevica, Žeževica i dr., pokazuju, da je D. i u to doba, koje je u njoj počelo poslije 2000 pr. Kr. i trajalo do oko 1000 pr. Kr., bila prilično naseljena, ali je u kulturnom pogledu bila na dosta niskom stupnju.

Posljednja stoljeća eneolita, sudeći prema slojevima i ostatcima u Grapčevoj spilji, daleko su zaostala za onima visoke neolitske kulture na Jadranu. Vjerojatno je već u neolitu, t. j. pri njegovu kraju, prodrlo neko barbarsko pleme, poubijalo nosioce hvarske kulture i naselilo dalmatinsko primorje. Tko su bili nosioci brončane kulture u D-i, ne može se nikako ustanoviti, ali se može sa sigurnošću kazati, da su to bili Indoevropljani, kao što su Indoevropljani bili nositelji brončane kulture i u Italiji.

Oko g. 1000 upoznaše stanovnici D-e željezo, koje je dolazilo morskim putem iz Grčke i Italije, kako svjedoče brončane fibule čisto italskog tipa, nađene u velikom broju u Gorici kod Posušja. Ovom doba pripadaju nalazišta: Bokanjac, Čvrljevo, Kučišće, Vrhpolje, Imotski, Rogoznica (Klobuk, Omiš), neka nalazišta na otocima Hvaru, Korčuli, Visu, Braču i Šolti, Zasiok, Dugopolje, Podstranje (Imotski) i dr. Brojne gomile, rasute po cijeloj kopnenoj D-i i otocima, sve su iz toga vremena.

U bakreno i brončano doba stanuje u D-i isti narod, koji je možda već u početku velike seobe Indoevropljana došao sa sjevera ili sjeveroistoka na Balkanski poluotok i na obale Jadrana. Tim Indoevropljanima pripadala su različna plemena, koja su Grci, a zatim Rimljani često nazivali skupnim imenom Iliri; ona su bila jezično srodna, ali ne i jedinstvena (→ Iliri). Mnogobrojne gomile (gromile), koje se nalaze ponajviše po bregovima Bosne, Hercegovine i Dalmacije, u pojedinostima različite, pripadaju očito plemenima, koja su imala sličan nazor na prekogrobni život i sličan posmrtni obred. U novoj domovini razdvojili su ih i odijelili udaljenost i gorja, i ona su se otad razvijala u posebnim prilikama, često vrlo različnim; dok su se negdje uzdigla do visokog stupnja kulture, kao u Bosni na Glasincu, u Dalmaciji su tek primala ono, što im se izvana donosilo. Zbog toga su nalazi brončanog i željeznog doba u D-i uglavnom oskudni, a ukoliko su jači i veći, pripadaju bez sumnje gornjem sloju stanovništva, koji ih je kupovao od putujućih trgovaca ili od naprednijih srodnih i stranih plemena.

Utvrđeno je, da je sjeveroistočna Italija bila pod jakim utjecajem ilirske kulture, kojoj pripada cijeli kraj od Hallstatta na sjeveru do Makedonije na jugu. Kulturu Villanove donijeli su ti Iliri u Italiju, a i kultura Este nesumnjivo je ilirska. Prema tome su na obje strane Jadrana, sve do dolaska Kelta u alpske i hrvatske krajeve, stanovala različna plemena, koja označujemo imenom Iliri. Ovom su narodu pripadali i stanovnici D-e u 1. tisućljeću pr. Kr.

Grčke priče dovode maloazijske Henete u Jadransko more, provode po njemu Argonaute i unose te krajeve u svoju mitologiju. Vjerojatno je, da su i Feničani, koji su naslijedili brodarsko znanje od Egeokrećana, zalazili ovamo na putu u sjeverni Jadran, gdje je počinjao jantarski put preko Alpa na Sjeverno more.

Već u doba mikenske kulture prenosili su grčku robu u sjeverne krajeve Jadrana ili Grci sami ili Feničani, što je utvrđeno nalazima u Novilari, Nezakciju i dr. Nema sumnje, da su se lađe na tom putu svraćale i na dalmatinsku obalu.

Od 7. st. dalje mogu se bez svake sumnje utvrditi trgovačke veze grčkih zemalja s dalmatinskom obalom.

Vjerojatno je, da se morem i ušćem Neretve uvozilo grčko oružje na Glasinac, iako je to moglo biti i kopnenim putem. Grčka kaciga, nađena u Ararevoj gromili na Glasincu, potječe iz 6. st. pr. Kr.; u Dalmaciji je otkopana grčka vaza arhajskog stila iz 7. st. pr. Kr.; grčke, korintske kacige i koljenice, otkopane u Vičjoj Luci blizu Bobovišća na Braču, potječu iz 5. st. pr. Kr. Vjerojatno je već tada postojalo manje grčko naselje na ušću Neretve, gdje se preuzimala roba, koja bi iz grčkih krajeva stigla, a utovarivala ona, koja se davala u zamjenu. U doba velike grčke kolonizacije na Mediteranu od 8.—6. st., kada s kolonizacijom ide uporedo i velika grčka trgovina, iz matere zemlje sredinom Sredozemnoga mora, Jadran je po strani; u nj zalaze doduše grčke lađe i trgovci, ali se još ne osnivaju kolonije.

LIT.: Bucchich, Ricerche preistoriche sull’isola di Lesina, Bullettino di storia e archeologia dalmata, VII.; G. Novak, Hvar, 1924; Isti, Caverna con ceramica dipinta dell’età della pietra nell’isola di Lesinà nell’Adriatico, Bullettino di paletnologia italiana, N. S. IV., 1940.

2. Grčka kolonizacija na Jadranu pada zajedno s imperijalističkim pothvatima Dionizija I. Sirakuškog, koji je poslije uspjeha na Siciliji išao za imperijem na Tirenskom, Jonskom i Jadranskom moru. Oko 390 pr. Kr. osnovao je Dionizije Ankonu i Namanu na Jadranu i zauzeo Adriju na ušću Pada, a nekako u isto vrijeme osnovao je koloniju Isu na otoku Visu i pomogao Parane (s otoka Para u Egejskom moru), da 385/4 osnuju na otoku Hvaru koloniju, kojoj dadoše dotadašnje ime otoka Far (Pharos). Od tih kolonija bila je za posjed Jadrana od najvećeg značenja Isa, odakle je Dionizijev eparh bdio nad sicilskim posjedom, kao i nad sigurnošću onih, koji su bili pod Dionizijevom zaštitom (na pr. Far).

Osnivanje grčkih kolonija na Hvaru i Visu dovelo je odmah do sukoba s Ilirima. U žestokoj pomorskoj bitki — prvoj, koju je povijest na Jadranu zabilježila — bili su Iliri potučeni od Dionizijeve mornarice.

U 4. st. pr. Kr. osnovane su još grčke kolonije Dim (Dimos, po svoj prilici današnji grad Hvar) i Herakleja (najvjerojatnije u današnjoj rogozničkoj luci). Kolonija Isa osnova već u 4. st. naselje kod današnje Lumbarde na otoku Korčuli, a zatim svoje kolonije na kopnu: Tragurij (Trogir), Epetij (Stobreč) te naselja u kasnijoj Saloni i na mjestu današnjeg Splita. Grčki kolonisti (vjerojatno iz Fara) osnovaše još Aseriju (Podgrađe kod Benkovca) i Varvariju (Bribir). Tako je početkom 4. st. Dionizije postao gospodar Jadrana, a kad je polovicom 4. st. moć Sirakuze pala, zamijeniše je na Jadranu Isa i Far. Grci postadoše gospodari srednjeg Jadrana. U to vrijeme postoji živa trgovačka veza dalmatinske obale s cijelim Sredozemnim morem. Dokazuju to mnogobrojni novci grčkih država i kolonija, nađeni na otocima Hvaru i Visu; tamošnji natpisi utvrđuju njihovu vezu s materom zemljom, odnosno sa svetištem u Delfima; figurice iz Tanagre, vaze, brončani genij s Raba, reljef Kaira (boga zgodnog trenutka, Καιρός), u Trogiru i drugi umjetnički predmeti posvjedočuju kulturnu vezu dalmatinskih Grka s južnom Italijom i Grčkom, a likovi na novcima i grobnim spomenicima zajedničku vjeru s materom zemljom.

3. Država Ardijejaca i širenje rimske vlasti. Oko polovine 3. st. pr. Kr. uspjelo je ilirsko pleme Ardijejaca (v.), kojemu je središte tada bilo u današnjem makarskom i neretvanskom primorju, da okupi neka plemena na obali i u njenom zaleđu i da zavlada morem. Kralj Agron (v.) uspio je do 231 pokoriti gotovo sve grčke kolonije na istočnoj obali Jadrana, u prvom redu Far. Sukob između Rima i kraljice Teute g. 229 svrši pobjedom Rima. Tada je stvorena vazalna država Demetrija Hvaranina (v.) sa središtem u Faru. U novom sukobu g. 219 Rim potuče i Demetrija i Ilire, oduze im neka područja, ilirski kralj postane rimski vazal, a otoci od Hvara na jug dođu pod izravnu vlast Rima. Kad je kralj Gencije g. 168 pristao uz makedonskog kralja Perzeja protiv Rima, njegovim porazom g. 167 pade cijelo njegovo kraljevstvo, od Neretve do Epira, pod vlast Rimljana. Na sjever od Neretve bila su još uvijek slobodna ilirska plemena Ardijejci (dio njih), Delmati i Liburni. U krvavom ratu g. 156 Delmati moradoše priznati rimsku vlast. Međutim je trebalo više od 150 godina, da Rim u zbilji zagospoduje Dalmacijom. Kroz generacije borili su se Delmati za slobodu, i tek g. 9 pos. Kr. mogli su Rimljani, koji su već preko dvije stotine godina bili gospodari Jadrana, smatrati se potpunim gospodarima svega područja na njegovoj istočnoj obali.

4. Dalmacija pod vlašću Rimljana. Premda je i prije bilo slučajeva, da je u Dalmaciju poslan koji rimski propretor, nije ona sve do 59 pr. Kr. postala samostalna rimska provincija. Te je godine dobio Cezar na upravu provinciju Galiju, kojoj je dodan Ilirik, kako se tada nazivao cijeli rimski posjed od Istre do Lješa. Provincija Ilirik dijelila se u 3 konventa: skardonski, salonski (koji je obuhvatio i veći dio kasnije Bosne) i naronski (s područjem kasnije Hercegovine), sa sjedištima u Skardoni (Skradin), Saloni (Solin) i Naroni (Vid kod Metkovića). Pojedina ilirska plemena sačuvala su svoje plemensko uređenje, a i pojedine općine rimskih građana na obali (conciliabula) imale su svoje ustrojstvo. Stari gradovi, koje su Rimljani silom osvojili, bili su porušeni (na pr. Delminium), a onima, koji su se dobrovoljno pokorili, ostavili su slobodnu upravu uz uvjet, da plaćaju danak. Tokom vremena uselili su Rimljani svoje građane u neke ilirske gradove i te proglasili rimskim kolonijama, odnosno municipijima, sa svim pravima, koja su oni imali u rimskom imperiju. Sve do g. 10 pos. Kr. dalmatinski se teritorij nalazi u rimskoj provinciji Iliriku. Tada, poslije ugušenog ustanka, razdijeliše Rimljani Ilirik u dva dijela, u Panoniju i u Gornji Ilirik (Superior provincia Hillyricum). Po Delmatima, najistaknutijem plemenu u Gornjem Iliriku, počela se ta provincija neslužbeno nazivati Delmatia, a svakako u 2. st. pos. Kr., od Flavijevaca dalje, naziva se tako i službeno, t. j. »provintia Delmatia«.

Granica rimske provincije Dalmacije prema Panoniji išla je od Raše, južno od Karlovca, Velike Kladuše i Novoga, nešto sjevernije od Starog Majdana i Sanskog Mosta, južno od Banje Luke, a zatim skretala sjeveroistočno na Jadar (pritok Drine), pa na Kolubaru, Zapadnu Moravu, Ibar, Mat (niže Drima u Albaniji). Na istoku dopirala je tako Dalmacija duboko u današnju Srbiju, pa joj je pripadao Čačak, a možda i Rudnik. Tu je graničila s Mezijom, a na jugu je dopirala do Lješa na Jadranskom moru i Šar-planine u unutrašnjosti.

Na čelu provincije Dalmacije stajao je »legatus Augusti pro praetore«, koga je imenovao car. On je stolovao u Saloni, ali je osim toga sudio u Naroni i Scardoni. Njemu je bio dodijeljen jedan kvestor (quaestor), kasnije prokurator (procurator), koji je vodio financijalnu upravu provincije, brinuo se za pobiranje poreza i za potrebite troškove, a u odsutnosti namjesnika vodio upravu provincije. Početkom 3. st. pos. Kr. i u Dalmaciji je, kao i u ostalim provincijama, odijeljena vojnička uprava od civilne, pa je vojničkim poslovima upravljao »dux«, a civilnim »praeses (provinciae)«.

Dok je Dalmacija pripadala Iliriku, postala su neka njezina mjesta kolonije i municipiji, što se kasnije češće događalo. Među ostalima su to kolonije: Jader (Zadar), Aequum (Čitluk), Salona (Solin), Narona (Vid), Epidaurus (Cavtat), Domavia (Gradina kod Srebrenice), te vjerojatno Scodra (Skadar) i Resinum (Risan), i municipiji: Albona (Labin), Fianona (Plomin), Tarsatica (Trsat), Senia (Senj), Lopsica (Sv. Juraj), Ortopula (Stinica), Aenona (Nin), Burnum (kod Ivoševaca), Scardona (Skradin), Tragurium (Trogir), Isa (Vis), Epetium (Stobreč), Novae (Runović), Bistue vetus (Varvara kraj Prozora), Bistue nova (Zenica), Bigeste (Ljubuški) i Doclea (Duklja). Kad je rimsko građansko pravo protegnuto na čitavo carstvo, uživala su i sva druga mjesta ista prava.

Kad su Rimljani uzeli prve dalmatinske otoke i zemljišta, nalazili su se tu grčki gradovi, koji u kulturnom pogledu nisu zaostajali za drugim grčkim provincijalnim gradovima. Kroz punih 200 godina Rimljani nisu mogli nikako utjecati na kulturne prilike Dalmacije, i to zbog toga, što su grčki gradovi sve do Augustova doba pripadali grčkom kulturnom svijetu služeći se isključivo grčkim jezikom, a ostala Dalmacija, uvijek nepokorna i nemirna, nije bila pristupačna rimskom kulturnom prodiranju. Ovo počinje tek onda, kad je otpor Delmata i ostalih plemena svladan i kad su rimske posade s rimskom vlašću unosile u gradove i varošice rimske običaje i pravo. Tada se stvaraju kolonije i municipiji s ustavom, kakav je bio u Italiji. U njima postoji senat, sastavljen od »decuriona«, koji pomalo postaju pravi stalež poput senatorskog u Rimu i zovu se »ordo decurionum«, a pojedinci »decurio« kao u Rimu senator. Na čelu im stoje i u Dalmaciji IV-viri (quattuorviri), od kojih su dva duumviri iure dicundo, kao što su u Rimu dva konzula. Sada se uvode u Dalmaciju rimska božanstva i svećenstvo poput rimskoga, organiziraju se udruge zanata kao u Rimu, i Dalmacija se sve više romanizira. Grade se hramovi, teatri, amfiteatri, palače i trgovi, a učitelji podučavaju djecu u latinskom jeziku i uvode ih u latinsku književnost, i doskora će ne samo u kolonijama i municipijima, koji dobivaju sve više rimski izgled, nego i u manjim mjestima latinski postati i službeni jezik i jezik saobraćaja, pa će D-u puniti latinski natpisi ne samo legionara, nego i onih domaćih, koji prigrliše kulturu gospodara.

G. 297 podijelio je Dioklecijan Dalmaciju na dvije provincije, i to na Dalmaciju od ušća Raše do blizu Budve i na Prevalitanu (Praevalis) od Budve na jug. Središte D-e ostalo je u Saloni, a sjedište Prevalitane postala je Skodra. D. je istodobno postala dio panonske dijeceze, koja je bila podređena italskoj prefekturi. Kad su 395 sinovi Teodozija Velikoga podijelili rimski imperij u dva carstva, zapadno i istočno, pripala je D. zapadnom; njezina istočna i jugoistočna granica postaje granicom između oba carstva. Ona je tekla od današnje Budve preko Crne Gore na gornju Drinu i Drinom na sjever.

Kad su Huni provalili u Evropu, a Goti se sa sjevera i sjeveroistoka od donjeg Dunava selili na Balkanski poluotok, prodriješe barbari i do granica Dalmacije, gdje porušiše Stridon (g. 380), rodno mjesto sv. Jeronima. Za novih provala barbara, u kojima je postradala Panonija, pustošili su barbari naročito istočne granice rimske D-e, ali duboko u nju nisu provaljivali, tako da područje (poslije austrijske) Dalmacije nisu dirali. Međutim je 437 prigodom ženidbe zapadno-rimskog cara Valentinijana III. s kćerkom istočnorimskog cara Teodozija II., Licinijom Eudoksijom, Valentinijanova majka Gala Placidija predala Bizantu kao svadbeni dar Dalmaciju. U to doba barbarskih provala i pustošenja po zemljama istočno-rimskog carstva nije se carstvo brinulo za D-u, gdje 454 Dalmatinac Marcelin zauze Salonu i preuze vlast stvorivši iz Dalmacije pokrajinu, nezavisnu od oba carstva. Kad je Marcelin 468 ubijen na Siciliji, preuze zapovjedništvo nad dalmatinskim brodovljem i četama sin njegove sestre Julije Nepot, koji preuze vlast i u D-i uz odobrenje bizantskog cara Leona. Poslije toga pođe Nepot na Rim i zarobivši cara Glicerija sam se zacari. Pošto se nije mogao održati, vrati se u Dioklecijanovu palaču kraj Salone, gdje 480 pogibe.

IZVORI: Apolonije Rodski, Apijan, Cezar, Dion Kasije, Eutropije, Herodot, Kaliksen, Lizija, Livije, Orozije, Plinije, Polibije, Ptolemej, Scriptores historiae Augustae, Pseudoskilak, Skimno Hijski, Strabon, Svetonije, Tacit, Teopomp, Tukidid, Velej Paterkul.

LIT.: Bauer, Die Anfänge österreichischer Geschichte, Arch.-ep. Mitteil., VII.; Boglich, Studi storici suit’ isola di Lesina, Zadar 1873; Brunšmid, Inschriften und Münzen der griechischen Städte D-s, Abh. des arch. epigr. Sem., XIII.; F. Bulić, Stridone, Rim 1920; Isti, mnogobrojni članci u Bullettino di archeologia e storia dalmata; Cons, La province romaine de la D., Pariz 1882; Frontigham, Roman cities in Italy and D., London 1910; Gutocher, Istrien und D. im klassischen Unterricht, Graz 1907; Jelić, Ptolemejeva karta D-e, GIZM 1898; K. Miler, Itineraria romana; G. Novak, Dimos i Herakleia, Strenna Buliciana, Zagreb-Split 1924; Isti, Otok Hvar u starom vijeku, Split 1914; Isti, La nazionalità dei Dardani, Arhiv za arbanasku starinu, IV., Beograd 1929; Isti, Topografija i etnografija rimske provincije D-e, Zagreb, NVj XXVII., 1918; Isti, É stata Issa distrutta dai Goti, Rim 1938; Isti, Zapadna Jugoslavija u rimsko doba, Jadranska straža, VII., Split 1929; Isti, Što su nazivali Jadranskim morem Herodot i Hekataios, Sbornik Nikov, Sofija 1939; C. Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria, I., Beč 1922; Isti, Archäologischepigraphische Untersuchungen zur Geschichte der römischen Provinz D., Wiss. Mitt. aus Bosn. u. Herz., VI., 1899; Šišić, Povijest Hrvata, Zagreb 1925; Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis Augustus, Leipzig 1877.G. N.

5. Dalmacija pod Gotima. Poslije nasilne smrti cara Julija Nepota u lipnju 480 zavladao je rimskom provincijom Dalmacijom italski kralj Odoakar. A kad je Teodorik, vođa istočnih Gota, potukao 493 Odoakra, zavladao je on Dalmacijom kao kralj Gota i carski civilni upravitelj Italije. Od bivših rimskih provincija Dalmacije i Panonije Savije Teodorik uredi jednu vojnoupravnu jedinicu s komesom na čelu, koji je stolovao u Saloni (Solin). Stare municipije i kolonije zamjenjuju civitates s priorima na čelu. Trgovinom, pomorstvom, poljodjelstvom, ribarstvom i rudarstvom počinje se D. dizati. Premda su Goti bili arijevci, ipak je u Dalmaciji vladao potpuni vjerski mir, kako pokazuju sabori solinski od 15. VI. 530 i 4. V. 533. Sijelo crkvenog metropolite bilo je u Saloni, a podređeni biskupi (sufragani) u Zadru, Rabu, Skradinu, Sisku, Martaritani (Ad Matricem), Bistui Novi (Zenica ili Mošunj u dolini Lašve), Epidauru (Cavtat), Naroni (Vid), Mukuru (Makar poviše Makarske), Sarsenteru i Ludrumu (Odorjanska župa na gornjoj Zrmanji).

6. Dalmacija pod Bizantom. Car Justinijan na početku gotskog rata, započeta radi uspostavljanja jedinstva rimskog carstva, g. 535 uzima Gotima Dalmaciju. Zalud su Goti do svršetka tog rata (555) sve poduzimali, da je preotmu i zadrže u svojim rukama. D. sa Savijom postade bizantska provincija pod prefektom Ilirika, koji je stanovao u Justiniani Primi (Lipljan kod Skoplja). Ovim je D. došla u državni sklop i utjecaj Istoka. Gotskoga komesa zamijenio je prokonzul, dok su priori i dalje ostali na čelu pojedinih gradova.

Budući da je učestalim provalama Avara i Slavena u drugoj polovini 6. st. na Balkanu bilo uništeno gotovo sve, car je Mauricije (582—602), kad je uveo novi vojnoupravni sustav temata u gornjoj Italiji s eksarhom u Raveni na čelu, ovomu podredio i Dalmaciju. Ali ni to nije moglo spriječiti, da D. provalom Avara i Slavena ne postane njihov plijen i potpuna ruševina. Zauzevši je oko 614 pretvoriše sve u prah bilo u unutrašnjosti (Delminium, Bistue i t. d.), bilo u primorju (Scardona, Salona, Narona, Epidaurum i t. d.); jedino su se spasili Jader, Tragurium i Spalatum (Split). Romansko stanovništvo pobježe ili u vrletne gore ili na bliže i udaljenije otoke, mnogi i u samu Italiju. Tako od bivše prostrane, napredne i brojno napučene rimske provincije Dalmacije ostade prostorom i stanovništvom vrlo malena bizantska provincija D. pod Ravenom. Budući da su ti ostatci Romana na dalmatinskoj obali bili životna veza s bizantskim posjedom na zapadu, carstvo će sve poduzeti, ne samo da te ostatke sačuva nego i da ih podigne. Najprije je oko 680 Bizant uredio odnose između tih romanskih ostataka i susjednih Hrvata, tako da su Romani mogli živjeti redovitim životom. Tako i nastaju nove romanske političkoadministrativne jedinice u Zadru, Trogiru i Splitu te u novoosnovanom Dubrovniku (Ragusium) i Kotoru, pa otočnim gradovima Krku, Cresu i Rabu.

Kad je Bizant 751, a pogotovo 756, izgubio Ravenu, po sebi je prestala svaka političkoadministrativna veza tih novih romanskih političkih tvorevina na našem primorju s Ravenom. A jer se broj temata u to doba povećao, i ta malena bizantska provincija D. bila je pretvorena u temat sa strategom u Zadru na čelu. Međutim, jer između tih pojedinih novih romanskih gradova nije bilo prostorne povezanosti, nije čudo, da će se svaki od njih administrativnopolitički zasebno razvijati. Pravni razvoj svakog pojedinog dalmatinskog grada osnovan je u prvom redu na tradicionalnom kontinuitetu, a zatim na onomu, na što su ih vrijeme i razvoj prilika upućivali. Zato pravnopolitički razvoj dalmatinskih gradova nema ništa zajedničko sa sredovječnim razvojem gradova u Italiji, Njemačkoj ili Francuskoj; svaki se pojedini dalmatinski grad razvija pravnopolitički o sebi i za sebe. Na čelu pojedinog grada stajao je prior kao upravni, sudbeni i vojnički zapovjednik. Na osnovi bizantskog zakonodavstva uz priora sudbene je poslove vršio i po jedan posebni sudac (iudex ili iudicator). Priora je birao kler i narod pojedinog grada na neodređeno vrijeme; često u više navrata istoga, pa i nasljedno. Komercijariji (comerzarius) bili su gradski financijalni službenici, koji su imali u rukama sve gradske prihode; tribuni, nekoć samo vojnički časnici, bili su izvršni organi u sudbenim i upravnim poslovima. Kurije kao takve nije bilo, nego se u važnijim zgodama sastajao zbor svih građana (universitas). Građani po bizantskom pravnom sustavu, koji se osnivao na individualnom pravu vlasništva, dijelili su se na maiores et minores (mali i veli puk), t. j. maiores et minores censiti, dakle na poreznoj, a ne na krvnoj ili staleškoj osnovi.

U crkvenom pogledu avarskoslavenskim uništenjem gradova nestalo je i njihovih biskupija. Uz političku vezu s Ravenom ostala je i ona crkvena. Zato Ivan iz Ravene na prijelazu iz 7. u 8. st. osniva biskupiju u Splitu s ciljem, da zadobije sva hijerarhijska prava porušene Salone. U 8. st. Zadar, Rab, Cres i Krk imaju svoga biskupa. Do organizacije crkvene provincije nije došlo radi opreke između Splita i Zadra; Split je tražio metropolitsku čast kao tobožnji nasljednik Salone, a Zadar kao političko sijelo Dalmacije.

Bizantska Dalmacija živi potpuno u zatišju, dok je na početku 9. st. valovi prodora Karla Velikoga prema istoku ne uvukoše u vrtlog njegove borbe s Bizantom. Tako se početkom 806 pokloniše zadarski biskup Donat i carski strateg (dux) Pavao caru Karlu Velikom u Diedenhofenu, ali Bizant 809 uspostavi svoju vlast nad dalmatinskim gradovima. Aachenskim mirom 812 D. je pripala Bizantu, ali pitanje uređenja granica sa susjednim Hrvatima nije se uredilo ni 817, a ni poslije, sve do kneza Trpimira 846. Na drugi dan Uskrsa 841 zapališe Arapi Osor, Budvu, Rose i Kotor. Iz ovog vremena poznati su dalmatinski stratezi. Ivan g. 821 i Brijenij oko 840.

Crkvenim prijelomom između pape Nikole I. i Fotija g. 863 dalmatinski biskupi, kao bizantski podanici, našli su se na Fotijevoj strani, dok su Hrvati ostali uz papu. Hrvati, koji su dotada uglavnom stajali u okviru splitske biskupije, nađoše se ovim crkveno odijeljeni od svojih biskupa i osnovaše svoju biskupiju sa sijelom u Ninu. Zalud papa Ivan VIII. sve poduzima, da dalmatinske biskupe privede k sebi, u prvom redu obećavajući Splitu metropolitsku čast, za kojom je on od početka težio. Nije koristilo ni to, što je car Bazilije I. odredio, da danak, koji su do tada dalmatinski gradovi plaćali svomu strategu, unaprijed plaćaju susjednomu hrvatskomu knezu, i to u novcu Split 200, Zadar 110, Krk, Osor, Rab i Trogir 100, a Dubrovnik po 36 zlatnika zahumskomu i trebinjskomu knezu, k tomu vina i prihod stalnih globa. Ovim je s jedne strane popustila veza između stratega i njemu podređenih gradova, jer ga je otada uglavnom plaćala centrala iz Bizanta, koja je kronički financijalno bolovala, a s druge će domalo sam Bizant podjeljivati i samu tu čast onomu, koji je uživao prihode stratega.

Kad su se poslije smrti cara Bazilija I. 886 izmirili Bizant i papinstvo i kad je umro splitski nadbiskup Marin, pokušat će se, da se uz već sređene političke odnose između bizantskih dalmatinskih gradova i Hrvata urede i oni crkveni. Kad Hrvati nisu mogli dopustiti, da se dokine ninska biskupija, našlo se srednje rješenje: ninski biskup Teodozije zadržava ninsku stolicu, ali preuzima i splitsku. Ovim je postignuto jedinstvo s obzirom na osobu biskupa, a dualizam teritorija i jurisdikcije ostao je netaknut. Zalud to zabacuje papa Stjepan kao nešto neobično u crkvenoj praksi; za života Teodozijeva tako je ostalo, i pitanje metropolitske časti nije bilo riješeno. Smrću Teodozijevom prestaje i to iznimno stanje, kad ga je na ninskoj stolici naslijedio Aldefreda, a na splitskoj Petar. Prijateljski politički odnos između Hrvata i dalmatinskih gradova trajao je i dalje.

7. Hrvatski kraljevi dalmatinski prokonzuli. Za teških borba između bugarskog cara Simeona i Bizanta od 917 do 923 kralj Tomislav spasio je od poraza Bizant, koji mu je za nagradu podijelio čast prokonzula (stratega) dalmatinskoga. Ovim po prvi put strateg nije više bizantski činovnik nego strani vladar, čime je i temat kao takav prestao; ako je dalje postojao, to je bilo više de iure nego de facto. Taj novi politički odnos povući će za sobom i uređenje već davno zamršenih crkvenih odnosa, što se i zbilo na saborima u Splitu 925 i 928. Bila je uređena jedna crkvena provincija na tlu Hrvatske i Dalmacije s metropolitom u Splitu, a sufraganima u Krku, Cresu, Rabu, Zadru, Dubrovniku i Kotoru te Stonu a vjerojatno i u Skradinu.

Takvo političko i crkveno stanje između dalmatinskih gradova i Hrvata ostat će netaknuto kroz čitavo 10. st.: hrvatski je vladar dalmatinski prokonzul ili strateg, a splitski nadbiskup crkveni poglavar u Hrvatskoj. V.last hrvatskih vladara u Dalmaciji sastojala se u glavnom u nadzoru i zaštiti, dok je čitavu upravu imalo u rukama stanovništvo pojedinog grada (priori, suci, komercijari i tribuni).

8. Prokonzulska čast u rukama dužda, hrvatskog kralja i zadarskog priora. Taj mirni i prirodni odnos poremetili su Mleci, koji se u 10. st. uvelike ojačaše i osamostališe. Dužd Petar II. Orseolo s namjerom, da dobije čast stratega D-e, uskraćuje plaćanje običajnog godišnjeg danka Hrvatima i dolazi 996 u sukob s hrvatskim kraljem Držislavom. Borba za prijestolje između Svetoslava Suronje, Kresimira i Gojslava stvar će pospješiti, tako da su se Petru Orseolu kao carskom prokonzulu (dux) uz prethodni pristanak Bizanta predali dalmatinski gradovi. Naravno, da je Hrvatska ovim bila teško pogođena, te je došlo do otvorene borbe između Hrvatske i dalmatinskih gradova. U ovo doba i Dubrovnik dobiva prokonzula, te tako imamo dvije Dalmacije, donju od Splita na sjever, a gornju od Dubrovnika na jug. Kad su 1024 bili potjerani Orseoli iz Mletaka, južnotalijanski bizantski katapan Bazilije Bojoan uspostavlja izravnu bizantsku vlast u Dalmaciji. Čast prokonzula dana je zadarskom prioru, autonomnom dostojanstveniku, a ne stranom vladaru ili carskom činovniku. Takvi su prokonzuli od 1024 do 1041 zadarski priori Madijevci Majo II., Grgur i Dobronja. G. 1042 Zadar je zakratko u hrvatskim rukama, a odmah zatim u rukama Bizanta, i prokonzul nije zadarski prior Andrija (1044), nego nepoznati bizantski činovnik. Dužd Dominik Contareno 1050 uzima Zadar, a tim i prokonzulsku čast, i 1056 Grubina je prior zadarski, ali nije prokonzul. Nešto prije 1060 došlo je do nagodbe između Bizanta i hrvatskog kralja Petra Kresimira, po kojoj su zadarski priori prokonzuli (Nikola 1064/5 i Leon 1067, 1069), a hrvatski kralj nosi naslov kralja Dalmacije ili Dalmatina (Croatie atque Dalmatie iura gubernans, rex Chroatie et Dalmatie, rex Chroatorum atque Dalmatinorum i t. d.). Ovom novom zbliženju između dalmatinskih gradova i Hrvatske najviše je pomogao onodobni opći svjetski crkveni reformni pokret. Već oko 1050 dolazi prvi reformni papin poslanik Ivan i skida sa splitske nadbiskupske stolice Dobralja, koji je imao ženu i djecu. Još jače nastupa 1060 drugi legat, opat Majnard, koji na sinodi splitskoj daje mnogo zaključiti u reformnom duhu. Kad je u Rimu izborom pape Aleksandra II. i protupape Honorija nastao raskol, u kojem sudjeluje i D., papa Aleksandar svršetkom 1063 šalje svog legata, kardinala Ivana. Uz pomoć hrvatskih vlasti legat Ivan ušutka protureformnu stranku, a za jamstvo u buduće dade osorskog biskupa Lovru, oduševljenog pristašu reforme, izabrati splitskim nadbiskupom. Slijedeće godine 1064 legat Teuzo, biskup orvietski, donese potvrđene zaključke splitske sinode iz g. 1060 kao i papino dopuštenje, da Lovro može prijeći s osorske na splitsku stolicu. U pratnji legata Teuza bio je mladi svećenik Ivan, kojega Trogirani učiniše svojim biskupom. Nadbiskup Lovro i biskup Ivan nisu samo prvoborci crkvenog i vjerskog stanja u Dalmaciji i Hrvatskoj, nego su njih dvojica najvećma prinijeli tome, da se D. politički tijesno povezala s Hrvatskom kao nikada prije toga.

9. Dalmacija sjedinjena s Hrvatskom. Kad je Bizant izgubio oko 1069 de facto svaku vlast u Dalmaciji, nije se je odrekao de iure. Zato na proljeće 1074 šalje svoje plaćenike Normane, da zauzmu Dalmaciju, što im je i uspjelo. Ali to pogodi u živac Mletke, koji brodovljem protjeraše Normane i zagospodariše na početku 1075 Dalmacijom. Hrvatska bez Dalmacije ne može postojati, zato novi hrvatski kralj Dmitar Zvonimir uzima za prvu svoju zadaću ne samo zavladati Dalmacijom, kako su u različnoj formi činili njegovi predšasnici, nego je i pravno sjediniti s Hrvatskom. Od Bizanta, kojega je bila Dalmacija, nije se mogao ničemu nadati, zato se obraća papi Grguru VII., da po vlasti, koja mu se tad priznavala, pravno sjedini Dalmaciju s Hrvatskom. To je papa i učinio okrunivši po svojim poslanicima Zvonimira u listopadu 1075 kraljem Dalmacije i Hrvatske. Bizant i Mleci mogli su na sve ovo samo šutjeti.

10. Dalmacija pod Bizantom. Ali kad je poslije smrti Zvonimira 1089, a pogotovo poslije smrti Stjepana 1091, nastala borba za prijestolje i metež u kraljevstvu dalmatinsko-hrvatskomu, dolazi s brodovljem i uspostavlja bizantsku vlast u Dalmaciji carski sebast Norman knez Gotfrid i njom upravlja od 1091 do 1097.

11.Dalmacija pod ugarskim kraljevima. Kad se 1097 približavao Dalmaciji madžarski kralj Koloman, da njoma zavlada, preteče ga Venecija, i dužd je dux Dalmacije. Istom 1105 predaju se Kolomanu dalmatinski gradovi, te on postaje kralj ujedinjenog kraljevstva hrvatsko-dalmatinskoga. Glavni kraljev predstavnik bio je ban, a svaki pojedini dalmatinski grad živio je i dalje svojim potpunim autonomnim životom u okviru starih tradicija i novih privilegija, kojima je Koloman pojedine obdario. Tako im je ostavio netaknuta stara prava i sloboštine u administrativnim, financijskim, sudbenim i vojničkim poslovima; zajamčio im je potpunu pravnu, osobnu i imovinsku slobodu; oslobodio ih je svih daća i svakog danka kralju ili komu njegovu u bilo kojem obliku, pa i iste zalaznine. Jedina su autonomna ograničenja bila: 1. puk i kler pojedinog grada bira svog gradskog poglavicu, koji se više ne će zvati prior nego comes, ali ga kralj mora potvrditi; 2. od lučke daće, koja se naplaćivala na stranu trgovinu, kralju je pripadalo 6/10, biskupu ⅒, a komesu (knezu) 3/10.

Dolaskom Arpadovića prestaje postojati politički D. kao provincija u svakom pogledu, jedino postoji nominalno u različnim službenim i neslužbenim naslovima i nazivima. Mleci ne propustiše nijednu priliku, kako bi to političko stanje Dalmacije izmijenili i sami njom zagospodarili. Tako već 1115 navališe, a 1116 imaše u rukama Krk, Cres, Rab, Zadar, Trogir i Split te Biograd i Šibenik. Kralj Stjepan 1124 uzima Split, Trogir, Šibenik i Biograd, ali Zadra, Raba, Cresa i Krka nije mogao dobiti. U svibnju slijedeće godine (1125) Mlečani su u Splitu, Trogiru i Šibeniku, dok Biograd sravniše sa zemljom tako, da u njemu nije ostalo ni žive duše. Za kralja Bele II. oko 1133 Mleci izgubiše sve osim Zadra, Raba, Cresa i Krka. Da bar to sačuvaju za sebe, zadarsku biskupiju, dotada podređenu splitskom nadbiskupu, digoše 1154 na nadbiskupiju i metropoliju, ovisnu o mletačkogradeškom patrijarhi, a sufraganima biskupima Raba, Cresa i Krka. Ta je sjeverna Dalmacija ostala u vlasti Mletaka i za vladanja bizantskog cara Emanuela u Hrvatskoj i Dalmaciji. Kad je po smrti cara Emanuela 1180 kralj Bela III. preuzeo vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji, uze i Zadar, Rab, Cres i Krk. Zaludu su Mleci dobili dugogodišnji rat za Zadar; istom 1202 zauzeše ga s pomoću križara, a početkom 1205 Zadar se konačno predao Mlecima uz gubitak mnogih svojih autonomnih prava; tako se obvezao, da će Mlećanina birati za nadbiskupa i kneza, te dati taoce, danak i ostalo. Andrija II. odriče se svih prava na Zadar uz cijenu, da ga Mlečani prevezu u Svetu Zemlju. Dubrovnik, koji je sve do 1185 ostao pod Bizantom, do 1190 je pod Normanima, do 1205 opet pod Bizantom, a tada priznaje mletačku vlast, pa njime upravlja komes (knez), poslan iz Mletaka, dok ostale službe drže u rukama građani. U takvom je stanju ostao Dubrovnik sve do 1358. U Splitu su i Trogiru kroz čitavo 12. st. na čelu uglavnom domaći komesi, a uz njih njihovi zamjenici vikari, pa bukariji i drugi. U 13. pak st. komesi su hrvatski velikaši, koji ne borave u gradu, a mjesto njih upravljaju gradovima vikari, vicekomesi, suci, rektori ili konzuli, a ostale su gradske uredbe uglavnom ostale iste. No zbivaju se u to vrijeme i mnoge važne promjene.

Dalmatinski su gradovi od svog postanka silom prilika bili autonomne ustanove i tim su za nekoliko vjekova pretekli talijanske komune, koje se razvijaju istom od 11. st. dalje. U prvoj polovici 13. st., pod uplivom bolonjskih učenika, javlja se struja, da se i dalmatinski gradovi urede poput talijanskih komuna. Na početku kušaju potpuno dokinuti čast komesa i uvesti čast potestata s kurijom. Tako su se oslobodili ovisnosti od hrvatskih velikaša, ali tome se usprotivio kralj Bela IV., koji je iza odlaska Tatara posvetio posebnu pažnju dalmatinskim gradovima i prilikama u njima. Na čelu grada je i dalje komes, ali u istinu svu vlast drži u rukama potestas, a kad ovoga nema, tad konzuli, birani između građana. K tomu gradovi kodificiraju svoje pravo u t. zv. kapitulare, po kojima se upravljaju sve do na početak 14. st. i koji su uglavnom propali; postoji kurija s vijećnicima (consiliarii ili sapientes) i gradsko vijeće (consilium).

Kralju Beli IV. predao se Zadar već g. 1242, ali ga je slijedeće godine ponovno izgubio i odrekao ga se 1244 u korist Mletaka. Ali istom 1247 predao se Zadar Mlecima uz teške uslove: komesa ne će birati Zadrani nego će im ga slati Mleci; ne smiju se ženiti s Hrvaticama; sve gradske financije kao i vojsku i brodovlje uzima Venecija u svoje ruke. Ovim je gradska autonomija Zadra uvelike bila skučena.

U ovo doba nastaje oštra borba između Splita i Trogira poradi širenja granica gradskih područja. Na trogirskoj su strani bili Bela i Šubići, a na splitskoj Kačići, Bosna i Zahumlje. Trogirska je strana nadjačala, i Bela je 1244 prisilio Splićane, da unaprijed biraju za komesa njegova čovjeka i kao jamstvo vjernosti dadu 6 talaca.

Radi reda i mira te obrane državnih interesa na primorju Bela IV. nad hrvatskodalmatinskim kraljevstvom postavlja hercega kraljevskog roda (dux totius Sclavoniae ili Croatiae et Dalmatiae), a uz njega dva bana, od kojih je hrvatsko-dalmatinski ili primorski (maritimus) vladao u Hrvatskoj i Dalmaciji.

Za slaboga Ladislava IV. Kumanca (1272—1290) uvelike ojačaše Bribirski knezovi Šubići, koji su komesi u Splitu, Trogiru i Šibeniku, dok je Zadar u rukama mletačkim. Ban Pavao 1311 započe borbu za Zadar, koju po njegovoj smrti zalud nastavlja njegov sin Mladen tako, da je ne samo Zadar ostao u mletačkim rukama, nego su se u početku 1322 predali Mlecima Trogir i Šibenik, a 1327 i Split. Kao novost poslaše u te gradove Mleci za komese svoje mletačke činovnike, koji u mnogom okrnjiše staru autonomiju i mnogo toga izmijeniše. Tako dokinuše staro gradsko kapitularno pravo, osnovano uglavnom na običajnom pravu, u kojemu je bilo dosta slavenskoga, a uvedoše novo statutarno pravo, osnovano na Justinijanovoj kodifikaciji; svaki je pojedini grad dobio svoj zasebni statut, čime se pravni izgled u mnogočemu izmijenio.

Za kralja Ludovika I. (1342—1382), kad se 1345 odmetnuo Zadar, došlo je do rata za dalmatinske gradove, koji je svršio mirom u Zadru 18. II. 1358: Mleci se odrekoše svih dalmatinskih gradova od Kvarnera do Drača, kao i naslova »dux Dalmatiae et Croatiae«; pod Ludovikom su Krk, Cres, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Brač, Hvar, Vis, Korčula, Dubrovnik i Kotor.

U borbi za prijestolje između kraljice Marije i pristaša Karla Dračkoga dalmatinski su gradovi na strani Marije; u borbi između Žigmunda i Ladislava Napuljca na strani su ovoga posljednjega, u čije ime od 1403 upravlja njima Hrvoje Vukčić kao kraljev namjesnik. Tad se zgodi ono, što nije nitko očekivao. Ladislav Napuljski, poslije dugih pregovora, koji su se uglavnom sastojali u kramarskom cjenjkanju, u srpnju 1409 proda Mlecima ono, što je držao u vlasti: Zadar, Novigrad, Vranu i Pag, kao i prava na D-u za 100.000 zlatnika.

LIT.: T. Smičiklas, Cod. dipl. II—XV., Zagreb 1904—34; Š. Ljubić, Listine, I—V, Zagreb 1868—75; F. Šišić, Povijest Hrvata, Zagreb 1925; G. Novak, Comes grada Splita, Vjesnik za arheol. i hist. dalm., 50, Split 1932; E. Mayer, Die dalmatinisch-istrische Munizipal-Verfassung, Weimar 1903; H. Kretschmayr, Geschichte v. Venedig, I., Gotha 1905.M. B-a.

12. Postanak Mletačke Dalmacije. Prodaja D-e Mlečanima 1409 izazvala je u njoj veliko neraspoloženje, u prvom redu u gradskim općinama, koje su s pravom strepile, da će izgubiti svoju dotadašnju autonomiju. Međutim, neposredno ugroženi bili su samo Zadar, Novigrad, Vrana i otok Pag, koji su se nalazili u posjedu kralja Ladislava Napuljskog, dok se prodaja zapravo nije ni ticala onih, koji su priznavali kralja Žigmunda. U takvim prilikama nisu Zadrani htjeli, da se s njima postupa kao s prodanim gradom; oni protjeraše napuljsku posadu i od svoje volje podložiše se mletačkoj vlasti. Mletačka vlada uvaži njihov korak, potvrdi im autonomiju, a plemiće imenova mletačkim građanima. Poslije toga zamoliše Mlečane, da ih prime pod svoju vlast i otoci Rab i Osor te grad Nin, što oni i učiniše obećavši im autonomiju. Kada su Mlečani htjeli uzeti i ostalu D-u, pozvaše Trogir i Šibenik, da se predadu, a kad oni odbiše, odluče Mlečani, da ih silom uzmu. Za rata sa Žigmundom 1411—13 predadoše se Mlecima Skradin, Ostrovica i Šibenik (1412), a 1420 Trogir, Split, Kotor i otoci Brač, Hvar i Korčula.

Mlečani su im u prvi mah ostavili samoupravu, ali su je odmah ograničili time, što su imenovali kneza, koga je dotada biralo veliko vijeće pojedine općine; taj je knez morao uvijek biti mletački plemić. Mlečani su poslali u sve gradove i svoju posadu pod zapovjedništvom kastelana. Ali uza sve to ostavili su dalmatinskim općinama dosta autonomije, koja je plemiće zadovoljavala, a u pučana pobuđivala nadu, da će i oni doći do plemićkih povlastica.

Zauzećem Splita, Trogira i spomenutih otoka nisu Mleci nipošto mislili, da se u svom osvajanju na istočnoj obali Jadrana zaustave. Oni su vrlo dobro znali, da posjed Splita bez Klisa nije ni iz daleka onoliko važan, koliko bi bio, da imaju u svojim rukama i Klis. Isto tako znali su, od kolike bi vrijednosti bio za njih Omiš. Zbog toga su odmah nastojali, da u svoje ruke dobiju ta dva grada. G. 1444 Poljičani priznadoše njihovu vlast, iste se godine predade i Omiš, a 1452 i Primorje (makarsko). Gubitkom Poljica, Omiša i Primorja bila je Hrvatska potisnuta od mora, ali je još uvijek držala Klis i ostalu unutrašnjost.

13. Borbe s Turcima i područje Mletačke Dalmacije do 17. st. G. 1463 nestane bosanskog kraljevstva, ali se mletačkom posjedu u Dalmaciji približila nova velevlast, Turska. G. 1480 predao se Mlečanima i grad Krk, pa su tako oni zavladali svim otocima od Kvarnera do Korčule.

Već 1499 dođe do rata između Mletaka i Turske. Makarska s Primorjem pade odmah u turske ruke, a 1500 turske su čete provaljivale preko hrvatskog teritorija na mletački, do gradova Splita, Zadra, Šibenika, Nina i Trogira. U miru, koji je bio sklopljen krajem 1502, osta u turskim rukama cijelo Makarsko primorje od Cetine do Neretve. Dok su Mlečani imali teških briga na Zapadu, gdje je savez pape, Francuske i cara Maksimilijana nastojao da ih uništi, provališe 1507 Turci i u Hrvatsku Velebitu na jug i u Dalmaciju. Oni napadoše 1507 Split, koji su htjeli jurišem osvojiti, ali ne uspješe. G. 1512 provališe Turci do Skradina, a 1513 osvojiše Čačvinu u Posušju, Nutjak na Cetini i Vir kod Imotskog, 1514 napadoše Skradin i Knin, a zatim za ponovne provale osvojiše Karin. G. 1522 padoše Knin i Skradin, a 1523 Ostrovica; Nadin i Vrana bijahu popaljeni, a 1537 pade i Klis, posljednji branič hrvatske države na jugu Velebita. Tako uzeše Turci jezgru stare hrvatske države, dok su drugi dio dalmatinske Hrvatske bili već prigrabili Mlečani. Kad je 1540 došlo do mira, Turci zadržaše ono, što su u Hrvatskoj Velebitu na jugu osvojili, i sve ono, što su uzeli Mlecima.

G. 1570 izbije novi rat između Turske i Mletaka zbog Cipra. U bitki kod Lepanta 1571 sudjelovale su i sve dalmatinske općine sa svojim galijama i borcima. Tada je mnogo stradala i mletačka Dalmacija. Turci zauzeše Zemunik, podsjedoše Novigrad, zauzeše i opljačkaše Budvu, Solin i Kamen, podsjednuše Split, a opustošiše i zapališe Hvar, Starigrad (na Hvaru) i Vrbosku. S druge strane Mlečani podsjednuše Klis, Makarsku i Hercegnovi, ali ih ne mogahu uzeti. Mir, sklopljen 1573, vrati u D-i stanje, kakvo je bilo prije rata, ali Turci ipak zadržaše utvrde u Solinu i na obližnjem Kamenu.

Poslije ciparskog rata prilike su se u D-i uza sve pogranične sukobe ipak sređivale, odnos između turskog i mletačkog teritorija dobivao je sve normalniji tok, razvijala se trgovina, osobito velika prekobalkanska trgovina, otkad je u Splitu 1592 otvorena skela i osnovan lazaret. Split se pretvarao u veliko središte trgovine između Turske i Mletaka.

Mletačka D. dobila je 1540 granice, koje se uglavnom nisu mijenjale preko jednog stoljeća. Ma da su Mlečani uvijek oštro razlikovali Dalmaciju od Hrvatske, oni su uvijek sve hrvatske krajeve, koje su sticali, uvrštavali u D-u, a područje, koje je ostajalo izvan njenih granica, nazivali Hrvatskom, sve dok ga nisu uzeli Turci. Pojam D-e širio se prema tome s mletačkim prodiranjem u Hrvatsku, a stezao s turskim osvajanjem Mlečanima oduzetog područja, kojim su onda Turci proširivali Bosnu. Krajeve na jugu Dubrovačke republike, koje su Mleci stekli poslije 1420, nazivali su Albanijom (Albania Veneta). Tako je D. prije 1500 obuhvatala ovaj teritorij: sve otoke na istočnoj obali Jadrana do uključivo Korčule i obalni pojas od Podgorskog kanala do ušća Neretve. Preko toga bila je Hrvatska. Odmah početkom 16. st. Primorje od Žrnovnice do Neretve došlo je u turske ruke, i to je prestala biti Dalmacija, pa je njena južna kontinentalna granica išla do rječice Žrnovnice jugoistočno od Splita. Odatle do dubrovačke granice južno od donjeg toka Neretve bilo je tursko primorje.

14. Širenje Mletačke Dalmacije do Požarevačkog mira (1718). Punih 70 godina, do Kandijskoga rata (1645—69), živjela je D. u miru. Prvih godina rata ograničili su se Mlečani u D-i na defenzivu. Bosanski paša napadne 1645 srednju D-u. U to se Mlečanima dobrovoljno pokoriše Makarska i Primorje. G. 1647 započeše Mlečani ofenzivu i osvojiše Zemunik, Suhovare, Polisan i Islam, ali su bili potučeni kod Novigrada i Skradina. Zatim pade u njihove ruke Nadin. Turci napustiše Vranu, a Mlečani osvoje i poruše Skradin, i zauzmu Solin i Kamen. Turska navala na Šibenik ne uspije, a nešto kasnije osvojiše Mlečani Drniš i Knin, ali su pod Klisom bili potučeni. Tada se Mlečanima dobrovoljno predadoše Poljičani. Zauzećem Klisa 1648 dobili su Mleci ključ primorske Dalmacije, a dobrovoljnim pokorenjem Poljica i Primorja proširili su vlast do Neretve. G. 1649 osvojiše Risan u Boki Kotorskoj, a 1653 Dvare, ali im ne uspije osvojiti Knin. G. 1657 osvanuše Turci pred Splitom i 19. VI. osvojiše tvrđavu Gripe, ali su se pred jačom mletačkom snagom morali povući. G. 1659 dođoše pod Šibenik, a 1660 i 1662 opet pod Split. Tako je D. u tom ratu mnogo stradala, ma da je mletačka vojska imala znatnih uspjeha. G. 1671 bi sklopljen mir s time, da u D-i, u koju su sada Mlečani računali sve, što su osvojili, ostane svakome ono, što je u tom času držao. Međutim je to kasnije bilo znatno promijenjeno, jer Turci nisu razumijevali pod tim osvojenja, koja su stečena pojedinim ispadima. Granica je napokon išla nedaleko obale po gorskom bilu od Novigradskog zaljeva do Poljica (linea Nani). Od važnih točaka došao je samo Klis u mletačke ruke, a Poljica i Makarsko Primorje vratili su se opet de iure pod vlast Turaka, ali de facto ostadoše pod mletačkom vlašću, koja je nastupala kao gospodarica, u čemu je Turci nisu priječili. Tako stečeni posjed u D-i Mlečani su kasnije nazivali »acquisto vecchio« (stara stečevina).

G. 1684 pristupe Mleci ratu Svete lige protiv Turske. Već 1685 počinju Mlečani u D-i ofenzivu protiv Turaka; 1685 osvoje Sinj, 1687 Herceg Novi, a 1688 Knin, Vrliku i Zvonigrad. Da odijele Dubrovnik od turskog teritorija i spoje osvojene krajeve na sjeveru s posjedom u Boki Kotorskoj, započeše osvajati dubrovačko zaleđe i 1687 osvoje Carine i pomalo cijelo dubrovačko zaleđe; 1694 padoše u mletačke ruke Čitluk, Zažablje, krajevi Trebinja i Popova pa Klobuk. Mirom u Karlovcima 1699 Mleci su dobili Knin, Sinj, Vrhgorac i Gabelu s okolišem, gotovo svu Boku Kotorsku i Budvu, ali im Turci nisu htjeli prepustiti dubrovačko zaleđe. Nova granica Dalmacije (linea Grimani — acquisto nuovo) išla je tako, da su se ravnim crtama spojili Knin, Vrlika, Sinj, Vrhgorac i Gabela, a oko svakog mjesta određen je pojas od sata hoda unaokolo kao neutralan i obramben. Ime D. proširilo se u nekadanjoj Hrvatskoj sve do te granice.

U morejskom ratu (1715—18) sudjelovala je i D., ali samo s područjem bližim turskoj granici. Glavna se borba vodila oko Neretve i njoj na jugu, gdje su Mlečani i opet nastojali steći dubrovačko zaleđe. Oni uspiju to područje i osvojiti. Dalmatinski generalni providuri Emo i Mocenigo prodriješe duboko u Hercegovinu i uzeše Mostar. Požarevačkim mirom Mleci moradoše Turskoj vratiti osvojeno zemljište južno od Neretve i Imotski, a dobiše ispravak granice stečene 1699. Granica povučena 1721—33 (linea Mocenigo) bila je otad granicom između Mletaka i Turske, zatim između Austrije i Turske, a i danas je smatramo granicom između Dalmacije i Herceg-Bosne. Tada se ime D. proširilo do nove granice.

15. Unutrašnje prilike u Mletačkoj Dalmaciji. Od požarevačkog mira do propasti Venecije 1797 živi D. u punom miru, ali i u punoj bijedi. Nikad u svojoj povijesti nije D. bila mirnija, ali nikada nije bila ni siromašnija; bez trgovačkih veza, koje su bile u rukama glavnoga grada, i bez industrije životarila je sitnim životom malih gradova, koji su postajali sve manji i siromašniji, i životom sela, koja su se zadovoljavala najoskudnijim životarenjem, upravo cijedeći hranu iz slabih polja u primorju, očekujući obilniji zalogaj od ribolova. Takvom gospodarskom stanju odgovaralo je i kulturno; državna vlast nije se brinula ni za školstvo.

Vanjski izgled gradskih općina ostao je u doba mletačkog vladanja posve sličan izgledu prije dolaska Mlečana; one su sačuvale svoje statute, plemićka vijeća birala su i dalje činovnike, u prvom redu suce, koji su bili pravi predstavnici općine. Međutim, sudac je bio samo knez, a on je imao samo pravo savjeta u civilnim parnicama. Knezovi ne zavise više od plemićkih vijeća; ma kakav naslov imao, knez nije predstavnik velikog vijeća i izvršilac njegovih zaključaka, nego je predstavnik države, koje naredbe izvršuje bez obzira na plemićko vijeće, pa i onda, kad su one u suprotnosti sa zaključcima vijeća ili čak i sa statutom. Veliko vijeće pojedinih općina ne stvara više zakone u starom smislu, nego samo zaključke od lokalnog i sporednog značenja. Zaključci vijeća ne unose se u statut kao dodatci, nego se u komunalnu knjigu unose različne naredbe mletačkih vijeća i magistrata. Tih naredaba biva sve više, i statut pred njima blijedi. U 17. i 18. st. veće se parnice ne vode u općinama, nego u Mlecima, gdje se ne sudi po statutarnom pravu gradova, nego po mletačkim zakonima.

Na čelu mletačke Dalmacije stajao je generalni providur (provveditore generale), koji je bio i providur mletačke Albanije, t. j. Boke Kotorske i područja njoj na jugu. Generalnog providura biralo je mletačko veliko vijeće na tri godine; stolovao je u Zadru, gdje je imao dvor i stražu. Svi poslovi pokrajine, civilni i vojnički, stajali su pod njegovom upravom. Kad se pokazivao na velikim svečanostima, bio je odjeven u odijelo slično duždevu.

Na čelu dalmatinskih općina stoje ili conti (knezovi), ili conti provveditori (knezovi providuri), ili conti capitanei (knezovi kapetani) ili provveditori. Svaki pojedini knez morao je sa sobom dovesti mali dvor, koji se sastojao od kancelara i posluge. Pored kneza slali su Mleci u neke gradove (Zadar, Split, Trogir, Šibenik i Hvar) još jednog camerlenga (blagajnika), koji je bio i kaštelan (castellano), t. j. zapovjednik posade.

Područje, koje su Mleci stekli u 17. i 18. st., bilo je razdijeljeno u pet okruga (Obrovac, Knin, Sinj, Klis i Imotski) na čelu s provveditorom. Kotarima Neretve i Vrhgorca bili su na čelu domaći ljudi s naslovom sopraintendenti, koje su Mleci imenovali zbog njihovih zasluga za republiku. Poljica su imala svoju autonomnu upravu i statut.

Svi plemići pojedine općine sačinjavali su zajednicu, koja se nazivala »plemićka zajednica« (magnifica communita nobile). Svaki njezin član postajao je s navršenom 16. godinom član vijeća, koje je odlučivalo o komunalnim pitanjima, u koliko su se ona kretala u okviru priznate autonomije. Malo pomalo i uz velike borbe s plemstvom, a s dopuštenjem mletačke vlade postigli su u većini dalmatinskih općina i »građani«, odnosno »građani i puk« pravo, da se sastaju u skupštine i biraju neke svoje činovnike.

Plemićko je vijeće bilo zatvoreno zakonodavno tijelo; prije je donosilo zakone, a sada upravljalo onim poslovima, koji su se odnosili na unutarnji život grada. Njegove zaključke mogla je vlada i ukinuti i mijenjati. Ono je biralo komunalne suce (3, odnosno 4), defensore (komunalne odvjetnike), bukarije, eksaminatore, blagajnika (kamerlenga) i manje činovnike, zatim liječnike, ljekarnike, učitelje i dr. Sazivaju ga »knez i suci«, a predsjedaju mu suci i defensori.

Pučani su se sastajali u zborove (congrega), u koje ih je sazivao knez. Kongrega je birala pučke načelnike (soprastante), poslanike puka u Mletke, pučke prokuratore, pučkog (građanskog) blagajnika (kamerlenga) i tumača. Međutim, sva prava pučkih skupština, u pojedinim općinama različita, trajala su gotovo posvuda često kratko vrijeme, da ih izgube i opet dobiju. Borbâ s plemićima bilo je posvuda.

Pored plemića i pučana stvara se u nekim općinama od 16. st. dalje i treći stalež »građani«. Oni su s vremenom postali zatvoreno tijelo, odijeljeno od pučana (u Splitu, Hvaru i dr.).

Javni život pučana razvijao se i u bratovštinama (v.), obrtničkim i vjerskim.

IZVORI: Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae, MSHSM 6, 8, 11; K. Horvat, Monumenta Uscocchorum, MSHSM 32, 34; statuti dalmatinskih gradova u Monumenta hist.-jur. 1, 2, 3, 10; V. Solitro, Documenti storici sull’Istria e la Dalmazia, Mleci 1844.

LIT.: Alter und neuer Staat des Königreichs D., Nürnberg 1718; L. F. Bianchi, Fasti di Zara, Zadar 1888; Storia dell’ultima guerra tra Veneziani e Turchi, Bologna 1676; Cassas, Voyage pittoresque de l’ Istrie et de la D., Pariz 1802; G. Cattalinich, Storia della D., 3 sv., Zadar 1835; O. Contarini, Historia della guerra di Leopoldo Primo, Mleci 1707; G. Garagnin, Riflessioni economico-politiche sopra la D., Zadar 1806; Yriarte, La D., Milan 1876; Kreglianovich-Albinovich, Memorie per la storia della D., Zadar 1809; Lago, Memorie sulla D., Mleci 1869; Š. Ljubić, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Beč 1856; G. Niccolini, Spalato sostenuto contro l’ottomana potenza 1657, Mleci 1665; G. Novak, Pučki prevrat na Hvaru, Split 1918; Isti, Split u svjetskom prometu, Split 1923; Isti, Hvar, Beograd 1924; Isti, Split (hist. razvitak), Splitski Almanah 1925/6; Isti, Korupcija u D-i za mletačkog vladanja, Novo Doba 1926, br. 120 i 121; Isti, Jedan anonimni rukopis o dalmatinskim zagorcima i otočanima, Zagreb 1930; Sabalich, La D. nei commerci colla Serenissima, Zadar 1907; J. Tomić, Iz istorije senjskih Uskoka, LMS 237—241; Isti, Grad Klis u godini 1596, Beograd 1908; Vernino, Della historia delle guerre in D. sotto il generalato di Leonardo Foscolo, Mleci 1648.G. N.

16. Dalmacija pod austrijskom vlašću. Nakon nesretnog rata s Francuskom Austrija dobiva primirjem u Leobenu (18. IV. 1797) u zamjenu za Lombardiju mletačku Istru i Dalmaciju, gdje nakon ukinuća republike sv. Marka buknuše nemiri, koji su ubrzo bili ugušeni. I dok je okupaciju ove zemlje provodio general Matija Rukavina, narod se je preko svojih predstavnika izjašnjavao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Na ovoj stvari uz Rukavinu rade u Dalmaciji franjevci na čelu s Dorotićem i pravoslavni kaluđeri, a u Hrvatskoj zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, senjski biskup Ježić i neki hrvatski velikaši (Drašković, Pejačević, Knežević). Budući da to nije bilo pravo bečkoj vladi, novoimenovani guverner u Dalmaciji grof Thurn imao je suzbiti ovu »maniju« dalmatinskih Hrvata. Kada je Austrija campoformijskim mirom (17. X. 1797) dobila i jadranske otoke, Boku Kotorsku i Mletke, nastojala je svim silama učvrstiti u Dalmaciji svoju upravu i iskorijeniti pokret za sjedinjenje. Za vrijeme prve austrijske vladavine u Dalmaciji izmijenilo se na upravi zemlje pet komesara. Thurn od 1797 do 1799, a od 1799 do 1801 u ime nadvojvode Karla bio je vojnički komesar Rukavina, a civilni vijećnik Rinna. Iza njih su bili grof Steffaneo i Goëss, koji je kao i Thurn uzalud nastojao provesti neke reforme u zemlji. G. 1802 hrvatski sabor traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, u čemu ga podupre i ugarski sabor u Požunu. Ali zbog tadašnjih događaja kralj odgodi svoju odluku. Od srpnja 1804 do veljače 1806 upravlja Dalmacijom i Bokom Kotorskom kao civilni i vojni komesar Irac general Brady, koji stvara od ove zemlje vojnički logor za novi rat s Francuskom.

17. Dalmacija pod francuskom vlašću. Kada je Austrija, nakon poraza kod Austerlitza, sklopila s Napoleonom mir u Požunu (26. XII. 1805), izgubila je sve ono, što je dobila campoformijskim mirom, pa tako i Dalmaciju, koju je u veljači 1806 predao Brady Francuzima. I dok su Francuzi polagano zaposjedali Dalmaciju, Rusi i Crnogorci zaposjedoše Boku Kotorsku. Nato Napoleon zaposjedne Dubrovnik. Kada je izvršena predaja Dalmacije, Napoleon preda vojničku upravu u njoj generalu Marmontu, a civilnu Mlečaninu Vincenzu Dandolu, koji je podigao zemlju u svakom pogledu, napose u kulturnom i priradnom, ali je podupirao talijanizaciju. Na čelu francuske uprave u Dalmaciji bio je providur (Dandolo), koji je podvrgnut talijanskom podkralju, a stolovao je u Zadru, gdje je bila i zemaljska vlada (providurija). Ova se je dijelila na odsjeke. Zemlja je bila podijeljena na 4 okružja na čelu s delegatima, a ova na kotare sa vicedelegatima, kotari pak na općine. O zemaljskim i državnim potrebama zemlje raspravlja glavno savjetujuće vijeće pod predsjedanjem providura. Sudstvo je odijeljeno od uprave, a seljak postaje vlasnik svoje zemlje, ali plaća i dalje desetinu. Dandolo je unaprijedio stočarstvo, veleobrt, trgovinu, brine se za zdravstvo i školstvo, gradi izvrsne ceste i izdaje službeni list »Il Regio Dalmata — Kraljski Dalmatin« na talijanskom i hrvatskom jeziku. Glavni prihodi, koje je davala Dalmacija: desetina, travarina, te solane i carine, nisu bili dovoljni za uzdržavanje zemlje, koju obilno pomaže talijanski podkralj i Dandolo. Iako je Dandolo Dalmaciji dao moderni temelj, ne voli ga, kao ni Francuze, ni svećenstvo ni narod, što se najbolje očituje u čestim bunama (Poljica, Makarsko primorje). Kada je Napoleon dobio od Rusa Boku Kotorsku, ukida dubrovačku republiku i stvara od njih posebnu pokrajinu s posebnim providurom. Rat Francuske s Austrijom, koji je započeo u travnju 1809, zadojio je narod u Dalmaciji nadom, da će Francuzi biti istjerani iz zemlje. Iako je general Knežević osvojio gotovo cijelu Dalmaciju osim Zadra, pobijedio je Napoleon Austrijance kod Wagrama, te je Franjo I. morao sklopiti s njime mir u Schönbrunnu (14. X. 1809), po kojem se je ne samo morao odreći svojih težnja glede Dalmacije, nego je prepustio i velik dio svojih zemalja, pa tako i Prekosavsku Hrvatsku, od kojih Napoleon stvara »Ilirske provincije«. Upravu nad njima preda maršalu Marmontu, koji je stolovao u Ljubljani. Sada Dandolo ostavi Dalmaciju, koja dobije novoga komesara. Marmont je nastavio s reformama u zemlji, gdje je bila zavedena provizorna uprava. Konačno je D. dobila svoj definitivni oblik, kada je Napoleon izdao dne 15. IV. 1811 dekret o organizaciji Ilirskih provincija.

Civilna provincija D. bila je tada podijeljena na 5 okružja, ova na 17 kotara, a ti na 85 općina. Na čelu ove pokrajine bio je intendant, na čelu okružja i kotara podintendant, a na čelu gradskih općina načelnici (maire), a seoskih starješine. Sudstvo je ostalo kao i za Dandola, te su svi stanovnici jednaki pred zakonima, koji su izjednačeni s onima iz francuskog carstva. D. je bila nanovo preuređena u vojničkom i financijalnom pogledu, pa je kao prihod ostala iz početka samo desetina, a kasnije su uvedeni izravni i neizravni porezi, koji su izazvali veliko nezadovoljstvo u narodu. Francuzi su pokazali veliku ljubav prema školstvu, ali ne prema crkvi. Najviše su učinili za zemlju gradnjom izvrsnih cesta, regulacijom rijeka, sušenjem močvara i uvođenjem državne pošte.

Dok su Francuzi čvrsto držali u svojim rukama kopnenu Dalmaciju, Jadranskim su morem gospodarili Englezi sa svojom mornaricom. Oni su nakon poraza francuske mornarice kod Visa konačno zauzeli cijeli otok (1812), koji se je pod njihovom upravom u svakom pogledu podigao. Iza toga su zauzeli Lastovo i Korčulu, a onda i otoke oko Dubrovnika. Uto dne 19. VIII. 1813 objavi Austrija rat Napoleonu. Sada general Tomašić i general-pukovnik Danese zasnovaše plan, kako će zauzeti Dalmaciju, nadajući se čvrstoj suradnji domaćeg stanovništva. Tako i bi. Prvo pade Knin, a Tomašić kao privremeni civilni i vojni guverner Dalmacije izdaje proglas na narod. Iza Knina padaju Ostrovica, Benkovac i Zadar (7. XII. 1813). Danese je u međuvremenu osvojio ostalu Dalmaciju (Skradin, Šibenik, Trogir, Klis), a Split zauzeše Englezi. Ubrzo zauzeše austrijske čete Omiš, Makarsku, Metković, Opuzen i druga mjesta, a 3. I. 1814 pade i Dubrovnik. Dne 4. I. predade se Kotor Englezima, koji ga izručiše Crnogorcima, a ne austrijskom generalu Milutinoviću, osvojitelju Dubrovnika.

LIT.: S. Antoljak, Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu, Zagreb 1936; Isti, Jedan nepoznati akt o nacionalnom radu biskupa Maksimilijana Vrbovca, Croatia Sacra, Zagreb 1937; Isti, Comment la Dalmatie devint française, Annales de l’institut français de Zagreb, Br. 8. (1939); Isti, Dalmacija, Hrvatska s Primorjem, Istra i Slovenija na pregovorima u Ovaru i u miru u Schönbrunnu, Jug. Ist. Časopis, Ljubljana-Zagreb-Beograd 1939; Isti, Les renseignements autrichiens sur la Dalmatie française en 1806—08, I./II. Annales... Br. 13. i 14;—15. (1940); P. Butorac, Boka Kotorska nakon pada mletačke republike do bečkog kongresa (1797—1815), Rad 264 (1938) i 265 (1939); G. Cattalinich, Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della repubblica Veneta, Split 1841; T. Erber, Storia della Dalmazia dal 1797 al 1814, Zadar 1888/9; L. G. Garagnin, Riflessione economico-politica sopra la Dalmazia, 1806; N. Ivellio, Il primo giorno di Marzo 1806, in Dalmazia, Mleci 1806; P. Karlić, Kraljski Dalmatin (1806—10), Zadar 1912; G. Novak, Naše more, Zagreb 1932; Isti, Split au début de l’administration française, Annales... Br. 4. (1938); Isti, Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (1797—1814). Rad 269 (1940); P. Pisani, La Dalmatie de 1797 à 1815, Pariz 1893; F. Šišić, Nekoje stranice iz novije naše historije Dalmacije neposredno prije francuske okupacije, Hrvatsko Kolo, V., Zagreb 1909; Isti, Kako je postao današnji geografski pojam Dalmacije i pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, Almanah Jadranske Straže, Split 1927; E. R. A. M. Vitturi, Storia dell cose successe in Dalmazia della dissoluzione de Veneto Governo aristocratico fino all’ingresso delle armi S. M. Francesco il imperatore e re, Bulletino di archeologia e storia dalmata, Split 1884 (dodatak); L. Vojnović, Pad Dubrovnika, I. i II., Zagreb 1908; L. Vojnovich, La monarchie Française dans l’Adriatique, Pariz 1918; Isti, Histoire de Dalmatie, II., Pariz 1934; E. Woinovich, Die Kämpfe in der Lika, in Kroatien und Dalmazien. Das Kriegsjahr 1809 in Einzeldarstellungen, sv. 6., Beč 1906; S. Zlatović, Franovci Države presv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888.S. A.

18. Dalmacija od 1815 do 1860. Poraz Napoleonove vojske u Rusiji bio je znak habsburškom carstvu za opću navalu na Francuze. U prvom redu Austrija je htjela pripojiti krajeve i pokrajine, kojima je duže ili kraće vrijeme vladala. Tako je došlo i do okupacije Dalmacije, u koju je austrijska vojska ušla pod zapovjedništvom gen. baruna Tomašića bez velikih zapreka. Narod je bio izmoren dugim ratovima i neprestanim političkim promjenama. Plodovi francuske vladavine, koja je trajala i previše kratko, nisu se pravo osjećali, a nove fiskalne mjere i prisilni zajmovi, što ih je francuska uprava uvela, pomračili su sve njene lijepe osnove i nastojanja. Austrija je dakle bila u mogućnosti, da dobrom upravom i gospodarskom obnovom zemlje zadobije potrebnu naklonost pučanstva, ali barun Tomašić, koji je bio na čelu uprave u Dalmaciji, nije imao dovoljno smjelosti ni pravog pogleda da temeljito zahvati u pitanje gospodarske obnove pokrajine i da prosvjetno podigne zemlju. On je uveo sustav odlaganja, polovičnih mjera, koji je ostao značajan za austrijsku upravu kroz cijelo vrijeme, što je Austrija držala Dalmaciju. Nije doduše povratio u život stare komune i stare plemićke privilegije, premda je vlada posvećivala neobično veliku važnost plemstvu, pa je radi toga i brižno nastojala, da utvrdi i potvrdi listine plemića, koje su Mleci olako dijelili. Mjesto mletačkog sustava upravljanja uvodio se sustav, koji je vrijedio za neke druge krajeve monarhije, bez obzira, je li odgovarao potrebama zemlje. Nemajući dovoljan broj činovništva, koje bi postalo izvršiteljem i onih neznatnih vladinih nastojanja oko poboljšanja života stanovništva, Tomašić je zadržao u glavnom činovništvo, koje su Dalmaciji namrle mletačka i francuska uprava, a to činovništvo niti je poznavalo život pokrajine, niti je imalo osjećaja za narod, koji u toj pokrajini živi. To činovništvo, golemom većinom stranoga podrijetla, polako se obnavljalo, ali opet strancima: iz početka polako, a kasnije sve u većoj mjeri u Dalmaciju su dolazili činovnici iz sjevernih i jugozapadnih krajeva monarhije, dobrim dijelom pripadnici aristokracije, koji su Dalmaciju smatrali svojim Eldoradom. Upravna podjela zemlje na četiri okružja (zadarsko s kotarevima Zadar, Rab, Pag, Skradin, Kistanje, Obrovac, Benkovac, Drniš, Knin i Šibenik; splitsko s kotarevima: Split, Vrgorac, Metković, Vrlika, Omiš, Makarska, Hvar, Supetar, Trogir, Imotski, Sinj; dubrovačko s kotarevima: Dubrovnik, Ston, Orebić, Cavtat, Korčula; kotorsko s kotarevima: Kotor, Budva, Risan i Hercegnovi) obuhvatila je cijelu zemlju, koju je Austrija dobila na bečkom kongresu; ta su okružja predstavljala cijelu austrijsku Dalmaciju osim Spiča i okolice, koji je dodijeljen Austriji na berlinskom kongresu 1878.

Prvih trideset godina austrijskog vladanja Dalmacija u punom smislu životari. Kao neki privjesak austrijskih zemalja, bez veze sa svojim prirodnim zaleđem, bez razumijevanja sa strane državne vlasti, gospodarski slabi, kulturno se ne razvija; gradovi su zapušteni, a sela još više. Austrija je imala u svojoj vlasti Lombardiju i Mletačku zajedno s Trstom: ni državi s daleko razvijenijim gospodarskim životom, nego što je bila Austrija, ne bi u takvom položaju trebala Dalmacija kao primorska zemlja. Nehaju državne vlasti odgovara i gotovo potpuno mrtvilo u samoj zemlji. Tek godina 1848 unosi više života. Otprije je tinjala iskra kod dalmatinskih rodoljuba o potrebi pripajanja Dalmacije jednorodnom zaleđu. Imenovanje bana Jelačića za guvernera Dalmacije i poziv hrvatskog sabora Dalmatincima, da se pridruže Hrvatskoj, pobudili su mnogo više nada nego se je u tom času moglo ispuniti. Javno mišljenje u Dalmaciji nije bilo jednodušno. Dalmatinski gradići živjeli su oduvijek svojim sitnim životom, bez većih vidika; školovani ljudi i u gradovima bili su malobrojni, pretežno zavisni od vlasti, doseljenici, što su u himeri »kraljevine Dalmacije« vidjeli zaštitu svojih položaja. Umjetna tvorevina činila im se dovoljno snažnom, da živi svojim samostalnim životom kao zasebna krunovina habsburške monarhije. Upravno-politički razlozi naveli su bečku vladu, da i u ovom pitanju stane na pola puta. Tako se dogodilo, da su se iz Dalmacije javljali dvojaki glasovi u pitanju ujedinjenja Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama: jedni su bili za ujedinjenje, a drugi za autonomiju Dalmacije. Uz »Zoru dalmatinsku« (v.), koja je bila za ujedinjenje, javlja se nekoliko listova na talijanskom jeziku, koji su zastupali misao ujedinjenja, dok se službeni list stavlja na čelo autonomaša. Izbori za ustavotvorni Reichsrat protekli su bez političkih borba u duhu dotadanjih općina. Međutim uvođenjem oktroiranog ustava (1849) i otvorenog apsolutizma (1851) prestaju rasprave o sjedinjenju, pa Dalmacija opet upada u mrtvilo, koje će potrajati punih deset godina.

19. Političke borbe od 1860 do 1870. Poraz austrijske vojske kod Solferina naveo je austrijske državnike na staru metodu vladanja, koja je ostala u upotrebi do propasti same Austrije: nakon poraza na bojnom polju tražiti sporazum s narodima. U krizi, koja je nastala, vladar je oprezno opipao bìlo naroda, da tek iza šest, sedam godina pronađe eliksir, koji je monarhiji ulio života sve do kraja prvog svjetskog rata. Na početku, 1860, proširuje »carevinsko vijeće«, koje je zamišljeno kao pokusni balon: njegova je služba bila, da pokaže nekakav izlaz iz teškog položaja. Carevinsko vijeće u većini je ispravno prosudilo, u čemu se nalazi tajna za održanje historijsko-političke aglomeracije Austrije. Jedini je izlaz bio u federalističkom uređenju države, ali ni dvor ni odgovorni austrijski političari nisu imali dovoljno političke dalekovidnosti ni moralne snage, da izađu u susret željama narodâ, pa je i rješenje, što su ga donijeli 1867, bilo protivno narodnim željama. Pobijedila je taktika na štetu države. Dvor je uostalom, po prokušanoj metodi divide et impera, znao pronaći među samim predstavnicima pojedinih zemalja i naroda ljude, koji su, zaslijepljeni obećanjima ili položajima, služili slabo shvaćenim probitcima dvora. I u Dalmaciji je dvorska politika uspijevala; prema svojim trenutačnim ciljevima pomagao je dvor sad jednu, sad drugu stranku, da bi kako tako dobio »parlamentarnu« većinu. Sukob, koji se javio već na zasjedanjima carevinskoga vijeća između pristaša aneksije Dalmacije Hrvatskoj i autonomaša (za aneksiju su govorili Vranicani i Strossmayer, a protiv aneksije Borelli), dvoru je dobro došao.

S jedne strane kralj se izrazio spremnim da potvrdi priključenje Dalmacije Hrvatskoj, a s druge strane u Dalmaciji je držao kao namjesnika baruna Lazara Mamulu, koji je bio protivan aneksiji te je preko svojih pobočnika priječio svaki jači zamah aneksionista. Kad je 20. X. 1860 donesen oktroirani ustav, po kome se stvaraju zemaljski sabori, a o zajedničkim poslovima vijeća carevinsko vijeće, sastavljeno od delegata izaslanih od zemaljskih sabora, a hrvatska banska konferencija poslala kraju deputaciju, koja je, pored ostaloga, tražila sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, buknula je u Dalmaciji stara raspra između aneksionista i autonomaša. Svećenstvo katoličko i pravoslavno u golemoj većini izjavi se za aneksiju, i to neposrednu, općinske uprave u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, predvođene od Bajamontija, protiv aneksije, u južnoj Dalmaciji za aneksiju. Narod nitko nije ni pitao. Jedina znatnija skupština u narodu održana je u Boki Kotorskoj, gdje se narod izjavio za aneksiju. Javljaju se brojni i često vrlo žučni spisi za aneksiju i protiv aneksije (Tommaseo, Bajamonti, Duplančić; Bakotić, Kuzmanić, Milić, Ljubić, Danilo, Kosta Vojnović); jedna i druga strana šalje u Beč peticije za aneksiju odnosno protiv aneksije, a isto tako i jedna i druga strana šalje svoje delegacije. Po izbornom redu, u kome narod gotovo nikako ne dolazi do izražaja, bez dovoljno priprema, obavljeni su izbori za dalmatinski sabor. Na izborima 1861 autonomaši su dobili većinu poslaničkih mjesta (27:14). Bečka vlada, koja u stvari nije nikako htjela sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, išla je na ruku autonomašima i u Dalmaciji i u Beču, dopustila istup autonomaša protiv sjedinjenja u saboru, prividno sazvala nekoliko članova hrvatskog i nekoliko njih iz dalmatinskog sabora na razgovor u Beču, sastavivši tako ovu sjednicu, da je moralo doći do razlaza, i onda 13. VI. 1861 odobrila zemaljski Odbor za Dalmaciju, skidajući time to pitanje s dnevnoga reda. Dalmatinski sabor idućih godina postaje verbalističkom arenom zgoljnih dijalektičara: sabor su u većini sačinjavali odvjetnici, svećenici i profesori. I jedna i druga strana držale su mnogo do principa, vrlo malo do stvarnih interesa same zemlje. Tako je sabor utrošio oko dvadeset godina u pobijanje »teza« i »antiteza«. Na čelu vladine autonomaške većine nalazio se Luigi Lapenna, oportunista, dvorski čovjek, uvijek spreman da obori i protivnika i političkog istomišljenika, ako mu je bilo u čemu stao na putu. Premda je u mnogim zemaljskim saborima, a osobito u Hrvatskoj i u Ugarskoj, nastao otpor protiv odašiljanja delegacija u središnje carevinsko vijeće, Lapenna nije ni časak dopuštao sumnju, da bi on i njegova većina bili »puntari«. Sasvim je drugačiji bio pravi, duhovni vođa autonomaša Ante Bajamonti (v.), sjajan govornik, izvrstan organizator, s izrazitim tribunskim osobinama, zadojen liberalnim idejama, stran političkoj reakciji, dugo vremena u narodnom pogledu neizrazit, s maglovitim slavensko-dalmatinskim simpatijama, spreman na mahove da se bori za posebnu dalmatinsku narodnost, dok je Lapenna u svojim narodnim osjećajima bio Talijan s izrazito austrijskim simpatijama. Ostali autonomaši nisu nacionalno izraziti; jedni su više naginjali talijanstvu, drugi slavenstvu. Sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća autonomaši i aneksionisti nisu bili predstavnici dviju nacionalnih koncepcija, nego dviju političkih stranaka.

Na čelu narodnjaka-aneksionista stajahu dva Mihovila, Klaić i Pavlinović. Prvi, profesor, koji je svršio ne samo filozofiju (fiziku i matematiku), nego i arhitekturu, drugi, svećenik, podgorski župnik, obojica izraziti značajevi, obojica uporni i neumorni; jedan širok, diplomat, drugi borac, tvrd, nepopustljiv, spreman da ide u svojoj borbi do kraja. Obojica uvjereni, da Dalmaciji nema života ni blagostanja, ako se ne nasloni na svoju pozadinu, zagrijani za narodnu misao, započeše tvrdu borbu za osvajanje javnog života u Dalmaciji. Neuspjeh na prvim izborima za sabor nije ih smeo; naprotiv, oni nastaviše s mnogo više zanosa i upornosti borbu. Stranačka pocjepkanost, s obrisima nacionalnog lučenja, dovodi i do društvene diferencijacije. Naglo se stvaraju dva odijeljena društva. Da bi inteligenciji, koja je bila odgojena u talijanskim školama, bilo u pokrajini, bilo na samom talijanskom poluotoku, pokazali, u čemu je program narodnjaka, i da je predobiju za taj program, narodnjaci osnivaju 1862 list Il Nazionale. List je iz početka uređivan više kao politička smotra nego kao novine. Sjajno pero Natka Nodila, spremno i na oštriju riječ, ljuto zapeče autonomaše, kad se je oborilo na veličinu Nikole Tommasea. Vladina većina u saboru ne ostade dužna. Naprotiv, snagom vlasti poče progoniti istaknute opozicionalce Klaića, Pulića, Danila, Pavlinovića i Nodila.

Nasuprot autonomaškim čitaonicama (gabinetto di lettura) narodnjaci počeše iza izbora osnivati narodne čitaonice u svim znatnijim mjestima.

Vladin rad postajaše sve to reakcionarnijim; Lapenna se okružio kotarskim poglavarima i na njihovoj snazi gradio snagu autonomističke stranke, što dogrdi i njegovu suparniku među autonomašima Bajamontiju, koji oštro istupi protiv Lapenne i njegova društva te se približi narodnjacima u tolikoj mjeri, da je pred izbore 1864 sklopio s njima liberalni savez s izričitom odlukom, da pristupi u narodnu stranku (slično stupanju unionista u narodnu stranku u Hrvatskoj). Narodna stranka prihvati tada novi program, po kome će svakoj frakciji biti slobodno, da se u pitanju ujedinjenja Hrvatske i Dalmacije vlada po svojoj volji, s time, da će se manjina pokoriti većini, a inače će se stranka zalagati za očuvanje ustavnih sloboda i provođenje i razvijanje narodnog načela. List Il Nazionale proglašen je organom cijele stranke. Međutim ova suradnja nije donijela većih stranačkih uspjeha. Kotarski su poglavari nasiljima izvojevali većinu na izborima, i tako vladina autonomistička stranka dobije 24 zastupnika, a ujedinjena narodna stranka 17. Lapenna postaje dvorskim savjetnikom i građanskim pobočnikom pokrajinskoga namjesnika Mamule.

Lapenna nije dugo uživao plod svojih reakcionarnih makinacija. U Austriji su počeli sumnjati u mogućnost drukčijeg rješenja austrijskog problema osim na federalističkoj osnovci; sporazum s Madžarima nije još bio očit. Zato dvor predade predsjedništvo vlade u ruke moravskog velikaša Belcredija, podrijetlom Talijana, koji je bio iskren privrženik federalističkog uređenja Austrije. Belcrediju je nesposobni Mamula smetao, pa ga zato makne i na njegovo mjesto postavi baruna Filipovića, koji je imao u Dalmaciji provoditi Belcredijevu politiku. Filipović makne Lapennu. I u pitanju jezika Filipović je išao na ruku narodnjacima; tako je 1866 prihvaćena odluka o jednakosti hrvatskoga i talijanskog jezika u saboru, ali dva krupna politička događaja pomutiše slogu narodnjaka i liberalnih autonomaša s jedne strane, a s druge strane svrnuše austrijsku unutrašnju politiku na drugu kolotečinu. Ratovi austrijski od 1866, usprkos austrijske pobjede kod Visa, uvelike podigoše privlačivost nove Italije u očima filotalijanski orijentiranih autonomaša, a habsburška monarhija naglo ispade iz njemačkoga saveza. Položaj austrijske monarhije tražio je brzo rješenje unutrašnjih pitanja, kako bi se našla sretna ravnoteža za održanje same države. Dvor je, dosljedan predaji, tražio liniju najmanjeg otpora i što neposredniji uspjeh. Madžari su iskoristili neprilike dvora pa su prihvatili ponuđeni sporazum, po kojem su dobili cijelu istočnu polu monarhije u svoje ruke, dok je zapadni dio države ostao u rukama bečke vlade. Taktika je spasila državno vodstvo iz neugodnog položaja, ali je vodila državu u propast. Beč je radio brzo; kolebanje je trajalo vrlo kratko. Nasuprot narodnjačkim zastupnicima, koji nisu htjeli ići u Beč, autonomistički zastupnici idu u Beč, ali se sada priklanjaju čisto talijanskom klubu narodnih zastupnika u bečkom carevinskom vijeću. Bajamonti se miri s Lapennom, a kao izlika za prekid s narodnjacima služili su ćozotski ribari (narodnjaci su tražili, da se ograniči sloboda ribarenja Ćozotima u dalmatinskim vodama). Belcredi je morao napustiti vodstvo vlade, a novi predsjednik Beust imao je provoditi novu politiku, austrijsko-centralističku i nagodbenjačku. Protiv dalmatinskih narodnjaka, koji su ostali vjerni svome federalističkom naziranju, započe ponovno hajka, Filipović je morao ostaviti svoje mjesto. Novi namjesnik Wagner nastavi negdašnju politiku Mamulinu, klevećući narodnjake, da su buntovnici. Uhićenja su na dnevnom redu (Tončić, Danilo, Matić).

20. Dalmacija za Rodićeva namjesnikovanja (1870—1880). Međutim carevinsko vijeće nije davalo dovoljno snage bečkoj vladi; Beust i njegov nasljednik Hasner ne nađoše čarobnog štapića, kojim bi ukrotili nezadovoljene zemlje i njihove predstavnike. Dvor ponovno mijenja taktiku: nakon »rješenja« krupnih pitanja htio je zadovoljiti slavenske nezadovoljnike sitnim ustupcima. Na čelo vlade dolazi grof Potocki, koji raspušta pokrajinske sabore i s ministrom unutrašnjih poslova Taafteom provodi slobodne izbore. U Dalmaciji su izbori 1870 donijeli pobjedu narodnjacima, koji su dobili 25 mandata, a autonomaši 16, ali su narodnjaci osporili nekoliko autonomaških mandata, pa su na naknadnim izborima (1871) autonomaši dobili 4 mandata manje. Odmah nakon izbora postaje namjesnikom u Dalmaciji general Rodić, kome je pošlo za rukom umiriti krivošijski ustanak, nastao radi novačenja.

Dalmatinski sabor traži, da se izabere delegacija hrvatskog i dalmatinskog sabora, da rasprave pitanje sjedinjenja Hrvatske i Dalmacije. Dvor se na njegov poziv nije odazvao. Suradnja madžarsko-austrijska slavila je prve uspjehe. Inače narodnjačka stranka pođe u svome odnosu prema bečkoj vladi utrtim stazama autonomaša. Njezini poslanici u carevinskom vijeću pristupaju vladinoj većini. Ustupci sa strane vlade bili su maleni — pohrvaćenje nekih srednjih škola, ali i to je narodna stranka smatrala velikim uspjehom. Stari opozicionalci nekako se nelagodno osjetiše kao vladina stranka, pa su jedva čekali, kako bi pokazali delegatima u carevinskom vijeću svoje nezadovoljstvo. Prilika se dala 1872, kad su narodnjački predstavnici u Beču glasali za zakon o izborima za nuždu, a g. 1873 pružila je upravo klasičan primjer za uzbunu savjesti. Narodnjački poslanici u carevinskom vijeću glasovaše za zakon o neposrednom izboru narodnih zastupnika za carevinsko vijeće. Vodstvo stranke baci anatemu na svih pet delegata te ih tako udalji iz stranke, a oni osnovaše svoju posebnu političku grupu »zemljaka«.

Ova svađa u narodnjačkom taboru dobro dođe autonomašima. Oni se iza neuspjeha za sabor pribraše, pa u izborima za narodne zastupnike u carevinskom vijeću 1873 dobiju 5 mandata, narodnjaci 3, a zemljaci 1. Kućna svađa narodnjaka i zemljaka ne potraja dugo; 1874 dolazi do pomirenja, pa na naknadnim izborima za carevinsko vijeće autonomaši izgube 2 mandata. Premda je list Il Nazionale svojim otmjenim pisanjem nastojao razbistriti narodnosna pitanja u Dalmaciji, u protivničkom taboru nije nalazio na pravi odziv. Najbistrija glava među autonomašima, Bajamonti, baš tih godina češće ponavlja misao, da nije ni Slaven ni Talijan, nego dalmatinske narodnosti, pa su narodnjaci uvidjeli, da nema smisla izdavati list na talijanskom jeziku, te 1876 obustaviše Il Nazionale, a nastaviše samo s izdavanjem Narodnog lista, koji je dotada izlazio kao prilog Nazionala.

Mir u narodnjačkim redovima nije bio duga vijeka. Naglo izbije spor između glavnog predstavnika negdašnjeg zemljaštva Stevana Ljubiše i ostalih narodnjaka. Ljubiša je bio spretan političar i cijelo vrijeme narodnjačkih borbi jednodušan s ostalim borcima, izuzevši kratak period zemljaštva. Netaktičnost navede ga, da je onemogućio izbor hrvatskog poslanika za člana austrijske delegacije, koja je imala s madžarskom delegacijom raspravljati o provođenju madžarsko-austrijske nagodbe; s druge strane, čini se, da je osobno iskoristio gradnju željezničke pruge Split—Knin. Kako je bio predsjednik dalmatinskog sabora, otkazaše mu poslušnost narodni zastupnici, pa napustiše sabor. Vlada je provela nove izbore 1876, na kojima su narodnjaci dobili 29 mandata, autonomaši 11, a »zemljaci« (Stevan Ljubiša) 1. S tim sukobom započinje hrvatsko-srpski spor u Dalmaciji, koji će trajati preko dvadeset godina. Srbi nastupaju kao odvojena cjelina, pa ili samostalno ili kao pomagači autonomaša nastupaju protiv narodne stranke, koja unaprijed poprima značaj isključivo hrvatske stranke. Povod je bio osobne naravi, a iza okupacije Bosne i Hercegovine poprima ideološki značaj. Na izborima za carevinsko vijeće 1879 pomažu sjeverodalmatinski Srbi autonomaše, pa su tako autonomaši dobili 1 zastupnika, a narodnjaci 8.

21. Razdoblje od 1880 do 1918. Unutrašnja povijest Dalmacije od 1880 pa do 1918 nije imala nikakvih burnijih i znatnijih promjena, osim dobivanja splitske općine u hrvatske ruke (1882). Stranačka natezanja nisu doduše prestala, ali zemlja je postigla određeni političko-stranački stabilitet, koji je dopuštao, da sabor radi bez velikih zapreka, a namjesništvo je imalo uvijek solidno jaku većinu, koja mu je omogućivala postepeno sređivanje unutrašnje uprave, sudstva i školstva, što su se sve više usavršavali i dobivali sve izrazitiji narodni karakter. Autonomašima je ostala samo zadarska općina. Namjesnici se redaju dosta velikom brzinom: 1881 umirovljen je namjesnik Rodić; nasljeđuje ga general Stjepan Jovanović, koji je po uputama iz Beča htio uvesti njemački jezik u unutrašnju upravu, ali se njegovu naumu odupro cijeli sabor, osobito narodna stranka, radi čega je počeo progoniti narodnjake. Usporedo je pokušao dobiti sklonost autonomaša, ali nikako nije pravo uspijevao, pa je, po nalogu predsjednika vlade Taaffea, promijenio svoju politiku prema narodnjacima. G. 1885 umre Jovanović, a na njegovo mjesto dolazi general Cornaro, Talijan, vrlo taktičan i dobar upravnik. Nakon godinu dana (1886) umre i general Cornaro, iza kojega dolazi general Blažeković, koji ostaje na čelu zemlje do 1890; te godine postaje namjesnikom general David i ostaje na svome mjestu do 1902. G. 1902 nasljeđuje ga prva građanska osoba, namjesnik Handel, koji je pošao Jovanovićevim putem; i on je naime htio uvesti njemački jezik u upravu, ali je kao i Jovanović doživio neuspjeh, a kad je jednom prilikom izjavio, da ne vjeruje časnoj riječi Dalmatinaca, lom između njega i sabora bio je potpun. On je raspustio sabor, ali sam je morao napustiti Dalmaciju. G. 1905 naslijedi ga prvi i posljednji namjesnik, rodom Dalmatinac, Nardelli, koji je iz početka bio upravitelj namjesništva, a od 1906 do 1911 namjesnik. Iza Nardellija postao je 1911 namjesnikom grof Marije Attems, koji je ostao do sloma Austro-Ugarske.

U stranačkom životu nastale su neke znatnije promjene. Od dvostranačkog sistema i Dalmacija je prešla na trostranački, a kasnije na četverostranački, odnosno peterostranački. Uz narodnu i autonomističku stranku javlja se koncem sedamdesetih godina srpska stranka. Pod utjecajem banovinske stranačke politike javlja se pravaštvo (Prodan, Perić i t. d.), a u narodnoj stranci 1892 dolazi do loma. Glavni urednik stranačkoga lista Juraj Bijankini, stojeći u opoziciji prema Taaffeovoj politici, ne htjede na carevinskom vijeću stupiti u vladin klub, a u zadarskom saboru istupa iz Narodnoga kluba i osniva Hrvatski klub. Kako su ideje vodilje Hrvatskoga kluba bile vrlo blizu pravaštvu, to 1893 dolazi do spajanja toga kluba i pravaštva, ali kako se pravaška stranka oslanjala na Folnegovićevu grupu u Hrvatskoj, to su pristaše čiste stranke prava izazvali 1900 rascjep u pravaškim redovima. Matica pravaška osniva Hrvatsko političko društvo, a ostali osnivaju čistu stranku prava. Narodnjaci su bili ideološki, a donekle i organizatorno, filijala banovinske nezavisne narodne stranke (strossmayerovaca), pa je u Dalmaciji, kao i u užoj Hrvatskoj, došlo do spajanja narodnjaka i pravaša matičara 1905. Ujedinjene frakcije osnovaše Hrvatsku stranku, koja je istaknula kao program ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a zatim ujedinjenje svih hrvatskih zemalja.

Priložena tabela pokazuje uspjeh pojedinih stranaka na izborima od 1883 do 1911:

Početkom 20. st. D. osjeća svu težinu svoje političke osamljenosti, ona od svih zemalja habsburške monarhije najteže osjeća dualizam, koji je priječio, da se spoji s ostalim hrvatskim zemljama. Zato se kod političara iz D-e javlja živa težnja, da se pronađu sredstva, koja bi onemogućila dualističko uređenje monarhije (→ Riječka i Zadarska rezolucija). U isti mah javlja se i oštra opozicija protiv politike kraljevine Italije, koja dopušta i pomaže sve to jaču propagandu za tobožnje talijanstvo Dalmacije. Političari i javni radnici iz Dalmacije vodili su za vrijeme I. svjetskog rata vrlo težku borbu protiv talijanskih imperijalističkih zahtjeva, (→ Londonski ugovor), ali je Italija ipak dobila nakon svjetskog rata grad Zadar, otok Lastovo i Pelagružu, (→ Rapalski ugovor), dok je ostala Dalmacija ušla u sklop kraljevine SHS, u kojoj je nakon donošenja Vidovdanskog ustava (v.) prestala postojati kao posebna upravna jedinica. O događajima u D-i za vrijeme II. svjetskog rata → svjetski rat II.

LIT.: C. F. Bianchi, Fasti di Zara, Zadar 1888; F. Carrara, La D. descritta, Zadar 1845; G. Cattalinich, Degli avvenimenti sucessi in D. dopo la caduta della republica veneta, Split 1841; P. Karlić, Matica Dalmatinska, Zadar 1912; P. Kasandrić, Il giornalismo dalmata, Zadar 1899; L. C. Pavissich, Memorie macarensi, Trst 1897; Petter, D. in seinen verschiedenen Beziehungen, Gotha 1857; I. Pivčević, Sjemenište u Prijeku, Split 1912; N. Tommaseo, Ai Dalmati, Trst, 1861; Isti, La questione dalmatica riguardata nei suoi nuovi aspetti, Zadar 1861; Isti, Via facti, La Croazia e la fraternità, Trst 1861; Isti, Parnica dalmatinska, Zadar 1861; Isti, La parte croatica della questione, Zadar 1861; Isti, L’unione dei Dalmati e Croati, Firenca 1904; M. Pavlinović, Misao hrvatska i misao srpska, Zadar 1882; O. Randi, Antonio Bajamonti, Zadar 1932; C. Vojnović, Un voto per l’unione, Split 1861; L. Vulićević, Partiti e lotte in D., Trst 1876; Monti, Considerazione sull’ annessione, Split 1861; V. Milić, A. Nicolò Tommaseo, Rijeka 1861; Isti, Postanak riječke rezolucije, Zadar 1907; A. K. M., Šilo za ognjilo, Zagreb 1861; A. Bajamonti, Dell’amministrazione del comune di Spalato, Trst 1864; Isti, Sullo scioglimento del comune di Spalato, Zadar 1881; Isti, L’associazione dalmatica, 2 sv., Split 1877/78; I. Bakotić, I partiti in D., Split 1861; G. Bulat, L’Associazione dalmatica di Spalato, Zadar 1877; Isti, Jezično pitanje u kraljevini D-i, Split 1900; A. Kuzmanić, Poslanica Dalmatincima, Split 1861; R. Horvat, Hrvatski narodni preporod u D-i, Zagreb 1932; F. Ivanišević, Narodni preporod u Dalmaciji, Split 1932; Isti, Mihovil Pavlinović, Almanah »Mladost«, Split 1917; Jubilarni broj Narodnoga lista (Il Nazionale) 1862—1912, Zadar 1912; M. Pavlinović, Mihovil Pavlinović i narodni preporod u D-i, Zagreb 1936.

Gospodarske prilike Dalmacije od 1814— 1918. Od pada pod Austriju (1814) do devedesetih godina 19. st. nisu se gospodarske prilike gotovo nikako mijenjale. D. je ostala i dalje siromašna zemlja, bez usmjerene volje, koja bi je izvela na pravi ekonomski put.

Pomorstvo. Pojedina su se mjesta, pa i cijeli krajevi D-e, kao Dubrovnik, Boka Kotorska i Pelješac, a i neka druga, pridizala stvarajući posebne privatne mornarice. Njihovi su brodovi plovili ne samo po Jadranu, nego su zalazili i na oceane, donoseći time često i blagostanje brodovlasnicima i mornarima; no pojava i nagli razvitak parobrodarstva doveli su do sloma brodovlasnika i do propasti blagostanja. Propašću trgovačkih brodova na jedra pogođena su bila i dalmatinska brodogradilišta u Dubrovniku, Trogiru i Korčuli, udešena samo za drvenu brodogradnju. Središte se dalmatinske trgovine pomiče iz D-e u Trst, koji privlači sve više dalmatinske mornare i kapetane pa i ono malo domaćeg kapitala.

G. 1852 ima Boka Kotorska 60 lađa duge plovidbe (i to 44 brigantina, 9 barkova, 3 brika i 4 nave); Dubrovnik 21 lađu duge plovidbe, (9 brigantina, 4 barka, 6 brikova, 1 navu i 1 polandu); Pelješac 17 lađa duge plovidbe (10 brigantina, 6 nava i 1 polandu), a k tome velik broj trabakula, bracera i drugih manjih lađa (sve na jedra). G. 1869 bile su u dubrovačkom pomorskom okrugu (kojemu je pripadao i Pelješac) 52 lađe duge plovidbe, u Boki Kotorskoj 46, a u splitskom okrugu 8 lađa duge plovidbe; g. 1861 ima dubrovački pomorski okrug 67 lađa, bokokotorski 29, a splitski 5. Tada počinje pad: 1885 ima Dubrovnik 17 lađa duge plovidbe, Orebić (Pelješac) 19, Kučišće (Pelješac) 3, a Boka Kotorska samo 6. Četrdesetih godina 19. st. počinje voziti dalmatinskim vodama prvi Lloydov parobrod. Sve više prodire parobrod i istiskuje brodove na jedra. Dok se u novom stanju ostala D. teško snalazi, Dubrovnik se ne predaje, nego razvija sve veću djelatnost na parobrodarskom polju. Već 1896 ima Dubrovnik 3 parobroda duge plovidbe, 1898 ima 8, a 1910 već 21, i usto 5 parobroda velike kabotaže, sa 43.054 tone. U ostaloj D-i osnivaju se mala parobrodarska društva za obalnu plovidbu: Tartaglia i drug u Splitu, Topić u Visu, Rismondo u Makarskoj, Negri u Šibeniku, Radnić u Dobroti, Perlini u Zadru. Od 1896, a napose poslije 1900 počinju Dalmatinci, koji su sačinjavali najveći dio i kapetana i mornara na tršćanskim parobrodima, shvaćati važnost parobrodarstva, pa redom osnivaju nova društva (Ragusea u Dubrovniku, Bokeška plovidba u Kotoru, Marinović u Dubrovniku, Račići u Dubrovniku, Mandolfo u Dubrovniku, Zaratina u Zadru, Unione u Dubrovniku, Hrvatsko parobrodarsko društvo u Splitu i t. d.). Da bi izdržali utakmicu tršćanskog Lloyda i Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva na Rijeci, udružila su se 1910 parobrodarska društva srednje i sjeverne D-e u zajedničko društvo »Dalmacija« sa sjedištem u Trstu. Time su ojačali glavničari dalmatinskih društava, ali Trst postaje još jače središte dalmatinskog gospodarstva.

Željezničke veze sa zaleđem. Drugi važan razlog polaganom gospodarskom napredovanju D-e bio je nehaj austrijske vlade, da ostvari željeznički spoj D-e s Bosnom i s Hrvatskom odnosno sa srednjom Evropom. Pitanje dalmatinske željeznice jedno je od najžalosnijih poglavlja dalmatinske povijesti. Tek 1. IV. 1873 prihvaćen je u austrijskom parlamentu zakon o gradnji željeznice Split—Knin—dalmatinska granica, s odvojcima za Zadar i Šibenik, a 1877 predana je prometu pruga za Zadar i Šibenik, a 1877 predana je prometu pruga Split— Siverić s ogrankom za Šibenik, a istom 1888 nastavak Siverić, s ogrankom za Šibenik, i istom 1888 nastavak Siverić—Knin. Kad je sagrađena uskotračna bosanska pruga, nastojali su Dalmatinci, da se Split spoji s njom. Ali je tek 1897 vlada odredila gradnju uskotračne pruge Split—Aržano, koja se imala spojiti s bosanskom. G. 1903 bila je gotova pruga Split—Sinj, ali se dalje nije nikada gradilo.

D. je tako u punom 20. st. bila sasvim odrezana od bližeg zaleđa i od ostale Evrope, i tek se, poslije dugih pregovora između austrijske i ugarske vlade, 1913 počela graditi pruga do hrvatske granice, a u Hrvatskoj pruga Ogulin—Gospić—dalmatinska granica. Tako je istom 1925 spojena konačno D. željezničkom prugom s Hrvatskom i Evropom.

Trgovačke veze. Trgovina s Turskom (Bosnom), koja je najviše išla preko Splita i Metkovića, gubi sve više svoj nekadanji značaj, u prvom redu zbog nestašice dobrih putova, koji bi D-u spajali s Bosnom. Uvoz u D-u morskim putem 1857—60 triput je veći nego izvoz. Nastojanje splitske obrtničke komore, da se u Splitu stvori slobodna luka, koja bi oslobodila i Split i cijelu D-u štitništva Trsta, nije uspjelo.

Gradnja bosanske uskotračne željeznice, koja je svršavala u Metkoviću i Gružu, nije D-i donijela gotovo nikakovih ekonomskih koristi, u prvom redu zbog toga, što je prijevoz robe iz ovih luka u svijet, pa i u samu D-u, bio u rukama Austrijskog Lloyda, kojemu je bilo sjedište u Trstu.

Početci i razvoj industrije. Podizanju ekonomskog napretka srednje D-e, a naročito Splita i okolice uvelike je pridonijela industrija cementa i iskapanje tupine, sirovine za cement. Prva tvornica cementa podignuta je u Splitu 1870. To je tvornica Gilardi & Betica (kasnije Ferić); 1903 osnovano je Jadransko anonimno društvo za cement portland i podignuta tvornica u Svetom Kaju kod Solina; Industrijska zajednica d. d. podigla je 1908 tvornicu cementa u Ravnicama kraj Omiša; 1908 podignuta je tvornica Split d. d. u Majdanu kraj Solina, a 1912 tvornica Dalmacija d. d. u Kaštel Sućurcu. Ma da je kapital ovih tvornica bio uglavnom u rukama stranaca, radna snaga bila je skoro isključivo iz okolice samih tvornica i iz zagorske D-e. Tupina se izvozila u Italiju sve više, i tako iskorišćavalo prije nepoznato vrelo prihoda. Pokušaji, da se i u Hvaru podigne cementna industrija, nisu uspjeli; ondje se ostalo pri industriji vapna.

Od rimskih vremena postojali su u D-i kamenolomi. U 20. st. počinje industrijalizacija i ove privredne grane. G. 1906 osnovane su kamenolomne zadruge na otoku Braču, a 1907 podignuta je prva klesarnica sa strojevima u Pučišću. Istovremeno počinje i vađenje i industrijska obrada mramora. Primitivno dobivanje vapna u vapnenicama zamjenjuju industrijska poduzeća (u Šibeniku, Hvaru, oko Dubrovnika, na Korčuli i na Dugom Ratu). Sve do kraja 19. st. ulje se tiješti i prerađuje primitivnim i neracionalnim načinom. Sada se osnivaju uljarske zadruge sa strojevima na parni pogon, ali će se tek poslije rata 1918 pristupiti potpunom iskorišćavanju masline i rafiniranju ulja. Dosta je pomogla podizanju seljaka u Dalmaciji industrija likera, u prvom redu maraskina, koja se lijepo razvija u Zadru, Šibeniku i Splitu. Poprečni rod maraska, od kojih se pravi maraskino, iznosi u ovom vrijeme u D-i 500 vagona na godinu.

Naročito pomaže industrijalizaciji iskorišćavanje vodenih snaga za električne centrale. G. 1902 utemeljeno je u Trstu »Sufid« d. d. za iskorišćavanje vodenih snaga. Ono je podiglo u Dalmaciji tri hidroelektrične centrale: 1902—1907 u Jarugi na Krki kod Skradina (7000 Hp) i na Krki kod Manojlovca (24000 HP), a 1908—1912 u Kraljevcu na Cetini (Gubavici) sa 36000 HP, poslije proširena do 100.000 HP. Prve dvije centrale opskrbljuju električnom snagom tvornicu karbida i cijanamida u Crnici (Šibenik), treća tvornicu karbida i cijanamida na Dugom Ratu. Krajem 19. st. razvija se industrija konzerviranja ribe. Do 1907 bile su u D-i 24 tvornice i to: u Komiži na Visu 7, u Visu 2, u Rikavcu na Visu 1, u Boki 2, zatim po jedna u Šipadu, u Rogoznici, u Vrboskoj na Hvaru, u Trpnju, Veloj Luci, Makarskoj, Postirama, Salima, Silbi, Bolu, Milni i Trogiru. Izvoz konzervirane ribe penje se 1910 na 972.141 kg. Od 1879 postoji u Splitu tvornica kože, a 1911 osnovana je u Šibeniku Prva dalmatinska tvornica prediva i tkala.

Početci moderne brodogradnje bili su u brodogradilištu »Jug« u Splitu. Iskorišćavanje buhača, ružmarina i kadulje vrši se sve do 1918 starim primitivnim načinom.

Poljodjelstvo. Poljodjelstvo je u D-i sve do kraja 19. st. počivalo na staroj, primitivnoj osnovi. Utakmica talijanskoga vina bila je za D-u ubitačna, jer dalmatinski vinogradari nijesu mogli odoljeti talijanskim, pa se vina proizvodilo sve do polovice 19. st. samo onoliko, koliko ga je trebala D. Kad se 1858 pojavio na lozi u Italiji lug, koji je uništavao talijanske vinograde, počelo se tražiti dalmatinsko vino, kojemu se cijena umnogostručila. Potražnja i skoro sedmerostruka cijena vina potakla je dalmatinske vinogradare na sađenje loze. U tu se svrhu napustilo sijanje žitarica, krčile se šume i sjekli se maslinjaci. Međutim, kad se u Italiji pronašlo, da sumpor uništava lug, a lug se uvukao i u dalmatinske vinograde, trgovina vinom je postajala sve manja i manja, a vinogradari sve siromašniji. U to je D-i došao spas s druge strane: kad je u Francuskoj filoksera harala vinograde, počeli su Francuzi kupovati vino u D-i na veliko. I kupovali ga sve od 1874—85. Kad je trgovina s Francuskom otpala, uputila se trgovina vinom u Madžarsku i Njemačku. Ali je tada došla t. zv. klauzula o vinu u trgovinskom ugovoru s Italijom, radi čega je talijansko vino poplavilo Austriju. Uto se pojavila u D-i 1894 filoksera, koja je upropastila mnogo vinograda. Kad je poslije mnoge borbe ukinuta klauzula, dalmatinsko je vinogradarstvo krenulo novom cvatu, pa su godine do početka rata 1914—18 godine blagostanja. Svjetski rat 1914—18 bio je katastrofalan za dalmatinsko vinogradarstvo, jer se od filoksere uništeni vinogradi nisu mogli obnoviti zbog nestašice radne snage iseljenjem i gubitkom u svjetskom ratu. Veliko iseljavanje je posljedica ekonomske zaostalosti i čestih i velikih gospodarskih kriza u toku ovog razdoblja.G. N.

Migracije.

1. GOVORNE ZNAČAJKE HRVATSKOG STANOVNIŠTVA U D-I. Zemljište između Zrmanje, Boke Kotorske, Dinare i gorskog vijenca, koji zatvara primorje, Hrvati su za doseljenja nastanili u dvije skupine, koje se razlikuju po smještaju i govoru, a svakako i po vremenu naseljenja. Prva se od njih smjestila u zapadnijem i sjevernijem dijelu, a bila je prirodni nastavak skupine između Kupe, Une i Zrmanje. Zahvatila je sve otoke do Mljeta, primorje u istoj dužini, a na kopnu Pozrmanje, Ravne Kotare, donje Pokrčje, područje do Moseća i donju Cetinu. Po položaju vidi se, da je ta struja prethodila drugima i doprla najdalje na zapad. Po govoru bila je čakavska, u zapadnijim krajevima potpunije, nego u istočnijim, u kojima se taj govor donekle već približavao štokavskom. Druga skupina zauzimala je dio područja, koji je, osim u Pozrmanju, ležao dublje na kopnu. Njoj je pripadalo zemljište Dinare, Svilaje, Moseća, srednje Cetine, Imotsko polje, istočna strana Biokova i Donja Neretva. Govorna značajka te skupine bila je u tome, da je sadržavala sve glavnije bitnosti čakavskoga, osim same zamjenice ča, ali je s druge strane imala i štokavskih oznaka. To je u prvom redu bila zamjenica što, a onda i podloga, na kojoj su se uporedo razvijali to polučakavsko-poluštokavsko i čisto štokavsko narječje. Vrlo važna značajka obih skupina bio je i ikavski govor; po njemu su se i čakavski poluštokavci razlikovali od čistih štokavaca, te je ta crta njihova govora iskakala svagdje, gdje su te dvije skupine graničile. Na području D-e to se događalo na zemljištu južno od Neretve. Oko Trebinja, Bileće i Gacke postojalo je već čisto štokavsko narječje s podlogom, na kojoj će se u drugoj poli 13. st. razviti jekavski govor. Na području Dubrovnika, Pelješca i u donjem Poneretavlju sukobili su se čakavski i poluštokavski ikavci s tima jekavcima; tu će s vremenom nastati posebna hrvatska skupina, koja će nositi i čakavske i štokavske, ikavske i jekavske značajke.

Između čistih čakavaca i poluštokavaca razvila se s vremenom, svakako od početka 15. ili kraja 14. st., još jedna značajna govorna razlika u naglašivanju; poluštokavci su sa starih položaja naglašenih slogova u riječi prešli na slogove pred njima, izgubivši pri tom i staru uzlaznosilaznu duljinu (~) i inače stare bitnosti naglaska. To novo naglašivanje razvili su ikavski polučakavci na zemljištu u D-i i prema istoku do gornjega Vrbasa i srednje Neretve. U tome su se s njima podudarali štokavski jekavci jugozapadno i jugoistočno od te rijeke. Baš te govorne značajke hrvatskog stanovništva D-e siguran su putokaz za podrijetlo; i bez drugih dokaza lako ćemo utvrditi, koje je naselje dalmatinsko iz Pozrmanja i primorja, a koje od Dinare, Svilaje, Zagore ili primorskoga zaleđa.

2. Pojava Vlaha u D-i do 15. st. Na tom je dalmatinskom području bilo i Vlaha, podrijetlom od staroga prethrvatskoga stanovništva. Oni su tu od 12. st. ili starosjedioci, ili pozniji doseljenici sa zemljišta između Dinare, Vrbasa i Poneretavlja. Među doseljenicima bit će ih i iz unutarnjosti Balkana, od Kopaonika i središnje Vlahije, odakle su se pastirski Vlasi već od 11. st. selili prema sjeveru u planinske krajeve. I starosjedilački i stariji doseljeni Vlasi govorili su do 13. st. svoj romanski jezik. Živeći među Hrvatima naučili su i hrvatski jezik, koji su, negdje ranije, negdje kasnije, a svakako u 14. st. svagdje u D-i počeli upotrebljavati kao svoj drugi govor. Potkraj 14. st. ta je upotreba među dalmatinskim Vlasima općenita. U 15. st., a negdje i prije, oni su počeli napuštati svoj romanski jezik i ostajati samo pri primljenom hrvatskom. Dolazak Turaka taj je razvoj u velikoj mjeri pospješio. Samo su rijetke skupine u D-i ostale i u 15. st. pri starom vlaškom govoru. Od njih, na pr., potječu Vlasi oko Čepićkoga jezera u Istri, koji su taj jezik uz hrvatski održali do danas. Dalmatinski Vlasi primali su onaj hrvatski govor, na kojega su se području najduže nalazili; postajali su, dakle, ili čisti čakavci ili poluštokavci. Prirodno je, da su među Hrvatima bili i katolici, te su toj crkvi prilazili i oni Vlasi, koji su iz unutrašnjosti Balkana došli kao pravoslavni. Među ovima posebno su djelovali franjevci krbavske kustodije sa samostanima u Vrlici i Kninu. Samostan u Krbavi i osnovan je upravo zato, da djeluje među doseljenim pravoslavnim Vlasima. U domaćim spomenicima svi se ti Vlasi na dalmatinskom tlu zovu trojakim imenom: Vlasi, Morovlasi i Ćići. Latinski spomenici imaju za njih i ime Nigri Latini, koje odgovara obliku Morovlasi, jer kod oba imena pridjev moro (mauro) i niger znače »crn«, dakle Crni Vlasi ili Latini. Među mnogobrojnim Vlasima na Balkanu ti dalmatinski, kao i drugi na hrvatskom tlu, čine posebnu skupinu, koju zovemo zapadnom ili hrvatskom, za razliku od srpske, bugarske, grčke i rumunjske skupine. Srpski Vlasi doselit će se kasnije, od druge pole 15. st., u velikom broju u hrvatske krajeve, i od njih će se hrvatski Vlasi razlikovati po katoličkoj vjeri i govoru, kojemu će glavna značajka biti ikavština uz neke čakavske bitnosti, dok će srpski Vlasi biti pravoslavni, čisti štokavci i jekavci. Obim skupinama bit će zajedničko: ime, podrijetlo, duševni i tvarni život.

Vlasi u D-i stanovali su kao pastiri prije svega po planinskim krajevima; stoga ih je najviše bilo u Pozrmanju u Velebitu, u Dinari, Svilaji, Promini, Moseću, Mosoru i Biokovu. Po prirodi pastiri, silazili su zimi u toplije primorje. Tako su se od 14. st. i stalno nastanjivali bliže moru na ravnijem tlu. Naši ih spomenici mnogo navode i pomno razlikuju do 15. st. od Hrvata, kao što ih dalje na Balkanu do toga stoljeća luče podpuno od Bugara i Srba.

3. Društvovna podjela do dolaska Turaka. U društvovnom pogledu hrvatsko je stanovništvo bilo ili plemićko ili kmetsko (kolonsko). U prvu skupinu spadala su veća ili manja plemena, postrojena po župama, sa svojim rodovima, s plemenskim, župskim i posebničkim posjedima. Plemićko naselje bilo je mnogobrojno po svim dijelovima D-e, a osobito u Pozrmanju, Pokrčju i Cetini, gdje je kroz stoljeća bilo središte hrvatskoga društvovnoga života. Plemići jednoselci, kojih je bilo razmjerno mnogo, sami su obrađivali svoje posjede. Na imanjima bogatijega plemstva, na plemenskim i župskim naseljima, stanovali su kmetovi, koje su na mletačkim područjima nazivali i koloni. Pripadali su Hrvatima, koji su u rješavanje društvovnih odnosa kroz stoljeća sišli na niži položaj jobagiona. Bili su izrazito ratarsko i vinogradarsko stanovništvo, koje je po prirodi stvari bilo mnogo jače nego posjedničko plemićko. Osobito je bilo mnogobrojno na mletačkom tlu, gdje je kolonski sustav bio uređen na talijanski način. Na starom hrvatskom području bili su kmetovi vezani isprva na župske gradske zemlje, te su imali i jakih povlastica. Tada su oni stvarali i plemena i pojedine rodove. Kada su kasnije moćna vlastela zauzela stare gradske zemlje, izgubili su jobagioni dio svojih povlastica, a tada su im uglavnom razvrgnute i plemenske ustrojbe. U kasnijem razvitku, poglavito u turskom prodiranju, ovo je kmetsko hrvatsko naselje drugačije dočekalo sudbonosne događaje nego plemićko.

Vlasi su, kao i drugdje, i tu u D-i bili isprva naselje bez svoje stalne zemlje, a pasli su po državnim, gradskim i posebničkim zemljištima. S vremenom su njihove pojedine skupine za ratne i druge zasluge dobile od vladara i moćne vlastele, ili od pojedinih gradova stalne posjede, na kojima su se naselili. To se događalo u 14., a osobito u 15. st. To su Vlasi, koji predstavljaju prijelaz s pastirstva na ratarstvo, s vlaške značajke na hrvatstvo. Oni će pred dolazak, u prodiranju i u prvo vrijeme gospodstva Turaka činiti podlogu, na kojoj će se, u punom zajedničkom životu, izjednačiti s Hrvatima. Veći dio tih pastira dočekao je ipak Turke, kao društveni red najnižega položaja, bez svoje zemlje i viših povlastica.

U plemstvu najveći su posjednici i inače razmjerno vrlo mnogobrojni bili osobito članovi dvanaest najviših hrvatskih plemena, koji su živjeli poglavito u Pozrmanju, Pokrčju i Cetini, gdje se do 15. st. odvijao i najjači državni život Hrvata. Njihovi pojedini rodovi i posjedi zapisivani su često u spomenicima, te im možemo pratiti razvitak i sudbinu.

4. Seobeni pokreti do dolaska Turaka. Prvi veliki seobeni pokret s toga područja od mora, Dinare i Neretve zabilježio je već Konstantin Porfirogenet. On navodi, da se od Hrvata u D-i, ubrzo odvojio jedan dio i nastanio Ilirik i Panoniju, dakle zemljište između Dunava, Drave, Drine i Dinare. U toj velikoj seobi sudjelovala su, svakako, ona jaka hrvatska plemena, koja su zahvatila područje između Gvozda, Sane i Imote i dala cijeloj zemlji značaj. Iz nje su izišli na novom zemljištu oni dobro postrojeni plemenski rodovi, koji su uredili župe: Srijem, Vukovo, Požegu, Soli, Usoru, Vrbas i Bosnu te zagospodarili u 8. st. čvrsto tim područjem.

Nešto kasnije s toga središnjega dijela izišla je seoba pojedinih rodova plemena, na čelu s članovima plemena Kačića. Oni su nastanili područje između Cetine i Neretve, gdje su zahvatili i političku vlast, koja je dotada bila u rukama drugih rodova, prisajedinivši tu zemlju hrvatskoj državi. Predaju o toj seobi zapisao je i Kačić-Miošić u svojem »Razgovoru«.

Od 12. st. do turskoga prodiranja veća su naseljavanja na tom zemljištu vršili jedino Vlasi, koji su se, razmnožavajući se izvanredno, širili po planinama i spuštali u polja i u primorje. Oni su ovdje ondje izazivali manje pokrete Hrvata ratara, koji su i inače u malim skupinama češće selili na susjedne otoke. Manje promjene u naselju bile su posljedica i znatnijih političkih događaja, osobito u 14. i u 15. st.; tada je bila rastrgana državna cjelina na području od Zrmanje do Neretve. Ona je već ranije izgubila Imotsku župu, u 14. st. Krajinu od Cetine do Neretve, a u 15. st. i Poljica. Svoj posjed u uskom dijelu primorja Mlečani su u 15. st. raširili i oko Novoga grada, Zadra, Šibenika, Trogira i Splita. Hrvatskoj državnoj cjelini ostalo je na tom tlu samo područje dalje od mora od Obrovca do Nutjaka i Klisa u blizini Imotskoga. Na more izilazila je ona od 15. st. samo kod Klisa-Solina. Vrela bilježe, da su te različne političke vlasti češće vabile ratare i Vlahe s tuđega tla, osobito u Pozrmanju i Pokrčju. Valja napomenuti, da je razmjerno dugo pripadanje Imotske župe, Krajine pa i Poljica Humu stvorilo u tim krajevima humsku, (hercegovačku) predaju, te se kasnije za raseljenike s toga zemljišta krivo računalo, da su došli iz Hercegovine.

5. Proces izjednačivanje Hrvata i Vlaha. U 15. stoljeću počeo je na cijelom području od Zrmanje do Kotora veliki društveni i narodni razvitak, izjednačivanje Hrvata i Vlaha, koje je uglavnom u 16. st. i završeno. Razvitak je tekao od prilike ovim redom: Jedan dio Vlaha stekao je stalne ratarske i vinogradske zemlje i na njima se naselio, ali oni nisu napustili i svoj pastirski prirad, koji im je donosio velik dohodak, te su pasli blago na bližnjim pasištima. Na taj način gospodarstva prešli su postepeno i ratari Hrvati, koji su uvelike gojili stoku kao i Vlasi. Dotada je pastirstvo na tom zemljištu bilo isključiva značajka Vlaha, te je i sve u vezi s time nosilo vlaško ime. A kako je ratarstvo bilo vezano jedino na Hrvate, to je ovo ime značilo samo po sebi ratara. Ipak su oba imena do 15. st. bila i potpuna oznaka naroda i krvnoga podrijetla. U novim prilikama ona su najprije počela gubiti crtu krvnoga podrijetla zadržavajući u još jačem razmjeru oznaku društvovnu i gospodarsku. Vlah s velikim ratarskim posjedom, kojim se više bavio, nego pastirstvom, uveden je po prirodi stvari u Hrvate i dobio je postupno oznaku hrvatsku. Računa se, da su tako Hrvati postali Herendići i Kožuli, a neki to misle i za Kegleviće. Ti su Vlasi primili i nošnju i način života Hrvata, što ih je još više odalečilo od ostalih Vlaha. S posjedima znali su oni steći i plemićki ili barem povlašteni položaj, što im je davalo i vanjsku oznaku Hrvata. Kao što se u to vrijeme u imenu Hrvat gubila crta narodna i krvna, tako se to događalo i u imenu Vlah; u njemu je preostajala samo gospodarska crta, koja je označavala čovjeka pastira. Kada su i mnogi Hrvati prešli na pastirski prirad, počeli su i oni, osobito, kojima je to bilo glavnije zanimanje, dobivati za taj rad pridjev »vlaški«. Postupno su ti Hrvati prelazili i na vlaški način života, na pastirsku nošnju, značajnu po crnoj pređici, po kojoj su Vlasi i prozvani »crni, morovlasi, morlaci« i na t. zv. vlašku trgovinu i prenošenje robe. Tako je s vremenom i na te Hrvate preneseno vlaško ime, u kojem je tada ostala samo crta gospodarstva. Taj se razvitak vršio na dalmatinskom području kroz cijelo 15. st., a dokončan je potpuno istom pod Turcima, pod kojima su ga i gospodarske nove prilike znatno pomogle. Tada je velik dio Hrvata i na turskom i mletačkom području prešao na pastirski prirad, koji je nosio u sebi više slobodnoga djelovanja, jer je počivao na jakoj pokretljivosti. Posljedica je toga bila, da su Hrvati pastiri primili nekadašnje vlaške oznake i ime vlaško, dok su Vlasi silom prilika podignuti na viši društvovni stupanj, na kojem su prije bili samo Hrvati. Krvno čisti Hrvati imali su otada dva imena: narodno hrvatsko, kojim je i jezik zvan, i vlaško, koje je označivalo način gospodarstva. Vlasi su od toga vremena počeli dobivati i hrvatsko ime, koje im je prirodno davano, jer se vanjski nisu razlikovali od čistih Hrvata. Kad je u 15., a pogotovu u 16. st., nastalo i znatnije bračno miješanje jednih i drugih, taj je razvitak bio i brži. Već je u 15. st. na mletačkom području obično ime »kolon« i za Hrvata i Vlaha, a ta se oznaka prenosi tada i na bansko i drugo hrvatsko područje. Kod Dubrovčana pak nahodimo u isto doba ime Vlah za svakoga ratara s njihova zemljišta. U 16. st. počinje već prevlađivati taj izraz na cijelom dalmatinskom području u značenju seljaka. Isprva se on upotrebljavao samo za one iz daljih, manje poznatih krajeva, a kasnije se prenosio i na one iz bližih planinskih dijelova. Isprva su ga govorili pogotovu oni, koji nisu poznavali prilike na selu, a malo pomalo i svi građani. Tako se je u tim krajevima počelo i za Hrvate čiste krvi već u 16. st. upotrebljavati ime Vlah, a gubiti ime Hrvat. Samo domorodci, ljudi sa sela i dobri poznavaoci prilika nisu u tome griješili. U opisima stranaca kriva je upotreba tih naziva vrlo obična, i za njima su se često povodili i domaći ljudi, koji su inače te razlike poznavali. U tome su mnogo pomutnje donijele mletačke vlasti, a i Turci, koji su već bili navikli, da svoje podanike kršćane nazivaju Vlasima. Najčišću upotrebu tih naziva sačuvao je sam narod. On je kod čistokrvnih Hrvata održao ime Hrvat i kroz 16. i 17. st. u punoj vrijednosti i prenio ga u 18. st., otkada se nije više moglo izgubiti. Kod rasnih Vlaha narod je, dakako, pravio razliku još neko vrijeme, dok sam zajednički život u istim prilikama nije kroz nekoliko naraštaja nametnuo i tim pravim Vlasima hrvatske značajke i ime. To se dogodilo u 17. st., negdje prije, negdje kasnije. Od toga je vremena u narodu na tom zemljištu ime Vlah samo oznaka pravoslavnih doseljenika. Značajno je, da ona velika skupina iz Pozrmanja i Pokrčja od nekih 10.000 domova, koja se oko 1600 iselila u Liku i u Podunavlje i koja je poznata pod imenom Bunjevci, nije sa sobom donijela naziva Vlah i nije se sama nikada njime zvala. Isti je slučaj i kod onih velikih skupina, koje su iz D-e naseljene po Istri, Marki, Pulji i oko Napulja. Tim se imenom sami nisu nikad nazivali ni oni mnogobrojniji »uskoci« s dalmatinskoga kopna, koji su prebjegli u Senj i primorsku Krajinu. Skupno ime Vlahija davao je narod u D-i u 16. i 17. st. kraju, koji se zove i Zagora; talijanski spomenici nazivali su ga prema tome Morlakija. To je bilo područje između Šibenika, Trogira, Kozjaka i Cetine, oko Moseća i Svilaje. Čistokrvni Vlasi čuvali su vrlo ustrajno svoje drugo ime Ćići, osobito u Pozrmanju i Pokrčju; u 15. i 16. st. označavalo je one Vlahe, koji su bili još dvojezični. Kako je poznato, to su ime davali tada i čistim Vlasima u Bosni, Lici, velebitskom primorju, na Krku i u Istri, a nikada nije prenošeno na starosjedioce Hrvate, koji su po svojem pastirskom gospodarstvu stekli i ime Vlah. Gdje se ono, prema tome, kasnije javlja, upućuje na krvno vlaško podrijetlo.

6. Naselje između Cetine i Neretve za vrijeme dolaska pod vlast Turaka. Velike promjene u stanovništvu na tom području nastale su za prodiranja i vladanja Turaka i za dugih ratova u drugoj poli 17. stoljeća. One nisu bile svagdje jednaka razmjera; zavisile su o načinu turskoga osvajanja, o protudjelatnosti kršćanske ratne ustrojbe i o samom naselju, koje se prema Turcima odnosilo ili pomirbeno ili neprijateljski. Osim toga različito su primili tursku vlast plemići, kmetovi i Vlasi, napose oni čistoga podrijetla. Pod tursko gospodstvo potpali su na dalmatinskom području najprije krajevi najbliži Bosni i hercegovoj zemlji. To su bile župe: Luka oko donje Neretve, Gorska oko Vrgorca, Imotska, Posušje i Radobilja, sve zemljište s istočne strane Biokova i Cetine. Kao i ostale bosanske krajeve, tako su i te Turci stekli bez borbe, te na njima stanovništvo nije imalo gubitaka. Razvitak, koji je naselje u Bosni i Hercegovini prošlo u doba turskoga vladanja, proveden je, iako ne potpuno, i na području između Neretve i Cetine. Razlika je bila u tome, što tu nije bilo turčenja, barem ne u većem broju, te nije bilo ni jačega prelaženja na islam. Stoga je pod turskim gospodstvom u tom kraju uz muslimane bilo dosta i starosjedilaca katolika, poglavito po selima. Prema suvremenim spomenicima, koji opisuju to zemljište, može se utvrditi, da je na njemu s dolaskom Turaka potekao pravilan život, te se starosjedioci nisu selili, niti su išli za kakvim promjenama. Te mirne prilike na zemljištu od Neretve do Cetine ubrzo su se odrazile i u susjedstvu, u Kačića Krajini i u Poljicama. Već 1499 prešla je Krajina pod Turke, a u početku 16. st. i Poljičani, koje je preveo njihov zemljak Mehmedbeg Obrenović. Oboji su s Turcima sklopili neke vrsti ugovor, po kojemu u tim župama ostaje narodna uprava, a u ime turskoga vrhovništva uredovat će u njima emini, jedan u Makarskoj, a drugi u Poljicama. U Krajini su s Turcima vodili pregovore Kačići, koji su tako zadržali i vodstvo u župi, a sačuvali i bolji položaj pred povlaštenim drugim plemenima. Tako se može utvrditi, da je to razmjerno veliko područje od Neretve do Cetine u to teško doba turskoga prodiranja i početnog vladanja prošlo gotovo bez gubitaka. Na njemu su se održali starosjedioci u velikom broju ili kao katolici ili — u Neretvi. Gori, Imoti i Radobilji — donekle kao muslimani. Što je otuda i bilo seljenja, ono se izvršilo ili na Hvar i Brač ili u Split i Klis. Bez većih promjena u naselju ostalo je i starosjedilačko stanovništvo u dijelu D-e južno od Neretve, te nije ni podpadao pod Turke.

7. Promjene u naselju između Cetine i Zrmanje za prodiranja Turaka. Već od 1464 počeli su Turci podgrizati i područje s desne strane Cetine; prema kraju toga stoljeća njihove su navale bivale sve češće i upornije. Pri tom su upotrebljavali svoj iskušani način vojevanja na granici, naime upadanje četnika i martoloza na određena mjesta, koja bi temeljito oplijenili. Koji je kraj davao jači i duži otpor, žešće su ga i trajnije napadali. Na tom su području tada bile dvije vlasti: na kopnu hrvatska, u primorju mletačka, koja je obuhvatala Split, Kaštela, Trogir, Šibenik s velikim kotarom, Vranu, Zadar s velikim područjem, Nin i Novigrad s nešto okoline. U kopno su najdublje ulazili Mlečani sa šibenskim kotarom, koji je dopirao do Žitnika. Hrvatska je vlast bila najbliža moru u Ravnim Kotarima, gdje je plemstvo imalo poveći broj tvrdih gradova i jaku ratnu postrojbu. Turci se nisu jednako odnosili prema Mlečanima i hrvatskim vlastima. S Hrvatima su imali i bolje veze te su se lakše i brže sporazumijevali. S njim su oni sklapali i ugovore i različitim su ih sredstvima predobivali; gdje su naišli na težu i spremniju obranu, bilo je i jače borbe i većih gubitaka, osobito kod tvrdih gradova, koje su Turci morali krvavo osvajati. Posljedica je toga bila, da su područja oko tvrđava već bila donekle došla pod tursku vlast, a razne su se posade još branile. Stoga među seoskim stanovništvom na hrvatskom području i nije bilo većih gubitaka. To je naselje prelazilo iz jedne vlasti u drugu mijenjajući samo nosioce posjeda i državni sustav. Na mletačkom području bilo je stanje sasvim drugačije. Turska službeno i nije u tom razdoblju bila u ratu s Mlečanima, osim u nekoliko prilika. Ipak su pogranične turske ratne postrojbe neprestano kroz dugi niz godina udarale na to područje i sustavno ga drobile i ništile. Tu nije bilo mogućnosti kakvog sporazumijevanja seljaka s turskom vojskom, ni drugoga načina ublaživanja te nevolje. Mlečani se nisu htjeli upuštati u vojevanje s Turcima, izbjegavajući rat, ali su budno pazili na svoje stanovništvo, da ih ne zahvati kakva druga državna misao. Tako se i dešavalo, da su turski častnici i martolozi robili i plijenili po mletačkom području, a seosko stanovništvo na njemu nije nalazilo prave zaštite i obrane. Mlečani su istom 1520 podigli ili popravili neke utvrđene gradove na podesnim mjestima, u koja se je okolno naselje moglo skloniti, pa je otad i bilo manje gubitaka. Mlečani su računali, da je samo do 1525 s njihova područja od Splita do Novoga grada nestalo preko 80.000 starosjedilaca. Njihov zadarski kotar pao je u tom razdoblju sa 60.000 stan. na 10.000, a šibenski sa 105 sela na 13. Teško su stradale i okoline Trogira i Splita, u kojima je bila raseljena većina sela.

Može se, dakle, utvrditi, da je na banskom zemljištu ostalo mnogo više starosjedilaca nego na mletačkom dijelu, osobito u Cetini. Oprominju, Kninskoj župi, Luki i Zakrčju, koje su krajeve Turci lako zadobili; Cetinu i Oprominje stekli su već 1513. Uz njih je otvoreno pristalo cijelo seosko naselje, i već su 1513 proveli Turci u Cetini novačenje, što su kasnije činili i na ostalom banskom zemljištu. U prvom redu stupali su u tursku vojsku Vlasi, ali i mnogi seljaci i niži plemići, koji su se poveli za starosjediocima u Radobilji, Imoti, Krajini i Poljicama. Većih je gubitaka bilo jedino na zemljištu bližem mletačkoj granici, na kojem su turski četnici i više robili, a bilo je i jače borbe, jer je tu plemstvo imalo desetak tvrdih gradova, koje je uporno branilo. Ipak je i tu ostalo izvan gradova dosta starosjedilaca, koji su se Turcima prije pokorili, nego tvrđave. Do 1527 Turci su zadobili cijelo bansko područje s gradovima Skradinom, Kninom i Obrovcem. Valja utvrditi, da je i u tim branjenim tvrđavama ostao poveći broj starinačkoga građanstva, kojima su Turci dali stanovite povlastice. Za tih nekoliko desetina godina nastale su na zemljištu od Cetine do Zrmanje i mora ove promjene: Gdje je naselje ostajalo na svom domu, prelazilo je pod tursku vlast bez većih potresa. U prvom su redu bili to Vlasi, seljaci i donekle niži plemići, a po tvrđavama građani. Tursku vladu prihvatio je dio veleposjedničkoga plemstva, koje je Turcima prišlo na isti ili sličan način kao u gornjoj D-i i Bosni. Osobito su to načinili članovi istaknutih plemena u Cetini, Bribiru i Luci, koje su Turci sebi mamili. Kad su se na tom zemljištu prilike smirile, starosjedilaca se u većem broju našlo u Cetini, oko Knina, u Oprominju, u Pokrčju, u Luki i na uskom dijelu primorja, osobito u samim gradovima, a najviše na otocima. Na banskom području veće su praznine postojale u Vrlici, u dijelovima oko Knina, Skradina i gornje Zrmanje. Njih je u to vrijeme bilo mnogo na mletačkom dijelu, gdje je ostao bez stanovništva dalje od mora trogirski, šibenski, zadarski, ninski i novogradski kotar. Te su praznine bile tolike, te se može reći, da je mletačko područje za turskog prodiranja bilo izgubilo svoje tri četvrtine naselja. Nestajanju stanovništva na cijelom tom zemljištu od Cetine do Zrmanje i mora bio je uzrok ili u samoj ratnoj nevolji, koja je nastajala u robljenju i plijenjenju, ili u onoj djelatnosti, koja je nastojala narod spasiti od ratnog uništavanja. Turci su u prvom redu gledali da pohvataju što više roblja i blaga; znali su pri tom zarobiti cijela sela i odvesti mnogo stotina, a katkad i tisuća ljudi. Robili su preko cijele godine, dakako, po stanovitom redu, već prema obrambenim prilikama. U tome su sudjelovali uglavnom četnici mostarskoga, a katkad i sarajevskoga paše. Stoga je roblje i odvođeno u te pašaluke, gdje je ili prodavano ili uvrštavano u tursku vojsku. One, naime, koji su na to pristali, turske su vlasti odmah primale u janičare i pouzdavale se u njih prema svojem starom iskustvu. U suvremenim izvještajima i spisima bitaka češće nailazimo na slučajeve, da su zarobljivani i takvi turski vojnici, koje su prije nekog vremena Turci odveli u roblje s istog zemljišta, koje su oni kao turski ratnici napadali. Tri su područja na hrvatskom tlu, koje su turski četnici u velikoj mjeri porobili: Poilovlje, Pounje i dio od Cetine do Zrmanje, a može se reći, da je upravo to dalmatinsko najviše stradalo. Otuda se može i shvatiti, da u tadašnjoj turskoj vojsci nahodimo poveći broj rođenih u tom kraju, koji su oni i proslavili svojom velikom vrijednošću, kao Muratbeg Tardić, ćehaja paše vrhbosanskoga i glasoviti Rustempaša Hrvat. Turci su inače velik dio roblja, cijele obitelji i starije članove, naselili po mostarskom i vrhbosanskom području, gdje su ti dalmatinski starosjedioci ili ubrzo ili s vremenom prešli na islam i postali dio tamošnjega muslimanskog naselja. Naravno je, da je dio toga roblja ostao pri svojoj vjeri, i bio naseljen na čiflucima i drugim posjedima u tom kraju. Kako je roblje bilo i predmet trgovine, pojedini njegovi dijelovi dospjeli su i u druge krajeve Sredozemlja, a mnogi su se i otkupljivali.

8. Seobene struje s područja između Zrmanje i Cetine u početku 16. st. Hrvatske i mletačke vlasti nastojale su svoje podanike spasavati od robljenja zaštitom, a u potrebi i iseljavanjem. Kako je već spomenuto, tvrde gradove uredili su Mlečani poslije 1520 na osnovi stečenoga iskustva, a Hrvati su ih i onako imali. I sam je narod tražio u seljenju spasa, ako se nije mogao drugačije pomoći. Treba, prema tome, razlikovati u tome djelatnost vlasti i samoga svijeta. U prvom slučaju iseljavanje je bilo dobro promišljeno, uređeno i izvođeno, pa je moglo biti upravljeno i u daljnje krajeve i u velikim skupovima. U drugom slučaju nije bilo većega ustroja, a sve je vršeno u manjem razmjeru. Jedan i drugi način iseljavanja provedeni su u punoj mjeri samo na mletačkom tlu, dok na banskom dijelu nije za to ni bilo mnogo vremena. Na njemu je ono izilazilo više iz samoga naroda, a vodstvo su pri tom imali u pravilu svećenici i prvaci sela ili kraja. Spomenici su zapisali i veliku skrb oko toga posla grofova Krbavskih, Posidarskih Perušića i drugih uvaženijih članova hrvatskoga posjedovnoga plemstva na tom zemljištu. Prvi je stupanj seljenja sastojao u pomicanju naselja s opasnijih mjesta na sigurnija, što se vršilo na oba područja, a izvodile su to ili podupirale i vlasti. Na banskom zemljištu tražili su se pri tom krajevi na gorskom tlu u Dinari i Velebitu, na mletačkom oni udaljeniji u primorju. Već na tom stupnju selili su i s jednoga područja na drugo, što su vlasti strogo branile. Zapisano je, da je u Pozrmanje oko 1514 sišlo i mnogo naroda iz Odorja, Hotuče, Like i Krbave, a što su turski četnici žešće nadirali, to je narod tražio sve udaljenije krajeve. Tada su mletačke vlasti počele bjegunce nastanjivati i po otocima, na koje su se onda upravljale i seobe s banskoga dijela. U njima su sudjelovali i Hrvati i oni, koji su tada nosili ime Vlaha, Morlaka ili Ćića. Postoje zapisi o tom seljenju, a i danas se može utvrditi po živoj predaji i po govoru. Gdje je danas na otocima potpuno ili djelomično štokavskočakavsko narječje, tu se nalaze i doseljenici od Cetine, Moseća i Pokrčja (otoci Olib s naseljenicima od Vrlike, Vrgada i Dugi Otok iz Pokrčja). Zbog toga preseljavanja s banskoga tla na mletačke otoke dolazilo je i do sporova između obiju vlasti, jer su posjednici zadržavali svoje kmetove. Ubrzo se opazilo, da susjedni otoci nisu dovoljni za tolike naseljenike, te su ih Mlečani počeli nastanjivati i na svojem području u Istri, koje se nalazilo oko Pule i Poreča, i dalje u Abruce. Na svoje tlo u Istri i oko Pivke navodile su te bjegunce i austrijske vlasti. Već u početku 16. st., osobito 1515—25, ta je seoba bila uz potporu vlasti vrlo razgranata. S mletačkoga područja, poglavito iz zadarskoga, ninskoga, novogradskoga i šibenskoga kotara, pošlo je mnogo iseljenika s tom strujom, ali je ona bila jaka i s banskoga tla. Selili su i Hrvati i oni s imenom Vlasi, a tada je na otok Krk, u Istru i u Pivku došlo i mnogo Ćića (v.).

9. Povratne seobene struje. Međutim bilo je i obratnog seljenja. Tursko vladanje na osvojenom zemljištu u Cetini i Pokrčju bilo je tih godina razmjerno prijatno, osobito seljacima i pastirima. Ono je moglo i privlačiti, pogotovu, ako je išlo za tim, kao što je to češće i bio slučaj. Činjenica je, da su se na spomenuto područje selili i s dotada još neosvojenoga banskoga i mletačkoga tla, prije svega pastiri, koji su u tom kraju nalazili bolje prilike za svoje gospodarstvo. Seljake su opet mamili spahije i begovi, jer su trebali radnih sila, pa su im i davali vrlo povoljne uvjete. Seljenje na tursko područje učestalo je već poslije 1522, kad su Turci zadobili Skradin i Knin, te se i Pokrčje bilo smililo. U to vrijeme već su Turci razvili vrlo jaku promidžbu, da privuku što više naroda na svoje zemljište. Tu su djelatnost turskih vlasti i posjednika opširno opisali u svojim izvještajima poglavari mletačkoga područja, jer je ono pri tom i imalo najviše gubitaka. Iz tih se opisa vidi, da je turska promidžba bila u tom djelovanju zahvatila ne samo zemljišta oko Zadra, Nina, Novoga Grada, Vrane i Šibenika sa susjednim otocima, nego i Istru i Abruce, gdje su se turski glasnici uvukli među naseljene Dalmatince. I upravo iz tih dalekih krajeva Turci su dobili mnogo naseljenika. Izvještaji navode, da se ti Hrvati, nastanjeni u Istri, Abrucima i Marki, navikli na sasvim drugi način života, nisu nikako mogli snaći u promijenjenim prilikama. Osobito su osjećali, što nisu imali prave prigode za pastirstvo, a tamošnje ratarstvo da ne razumiju; stoga da oni i nastoje vratiti se u stari kraj. Tim su putem Turci naselili mnoge praznine svoga područja i oko Knina, u Pokrčju, a osobito Bribir i Luku. Koristi su od toga vraćanja imali i sami Mlečani, jer su mnogi od tih povraćenika ostali i na zadarskom, ninskom, novogradskom i vranskom zemljištu, budući da su i na njemu nalazili više prilike za svoj način gospodarstva nego u Istri i Italiji. Oni su stekli i posebno ime »Istrani«, pod kojim dolaze i u mletačkim, austrijskim i hrvatskim izvještajima, iako se češće radi i o onima, koji su se vraćali iz Abruca i Marke.

10. Unutarnje seobe. U to vrijeme provela su se još dva unutarnja saseljavanja, koja doduše isprva još nisu bila zahvatila veliki broj obitelji, ali su načinila osnovu, na kojoj se je to seljenje vršilo kroz cijelo 16. st. i velik dio 17. st.: to je osnivanje jakih tvrđavnih naselja u Klisu i Senju. Oba ta grada postala su uzor mnogim kasnijim utvrđenim naseljima, koja su posebna značajka u stanovništvu kroz 16. i 17. st. i na hrvatskom, turskom i mletačkom području. Iako su se u takvim naseljima među ratnicima nahodili neoženjeni pojedinci, ipak su većinu posade i neredovite vojske u njima činili oženjeni vojnici s brojnim obiteljima, oni i tvore t. zv. tvrđavno naselje. Klis i Senj dobili su to značenje nekako u isto doba, oko 1523. Za petnaestak godina, koliko se Klis držao u tom položaju, u nj se doselilo naroda najviše iz susjedne Krajine, Radobilje, Poljica i Brodarića. Kako su ti krajevi spadali pod hercegovački sandžak, a prije Turaka pod Hercegovinu, te je u njima, osobito u Krajini i Radobilji, bila razvijena i hercegovačka predaja, to su ti doseljenici i stekli ime hercegovačkih uskoka. Osim njih bilo je i došljaka sa susjednoga mletačkoga područja, pogotovu s Brača i Hvara. Sve su to bili ili čisti čakavci, ili, s daljega kopna, i polučakavci. Kad su 1537 Klis i Solin pali, veći se dio njihova naselja preselio u Senj, gdje su popunili staro tvrđavno naselje i dali osnovu uskočkoj ustrojbi toga mjesta i kraja. Od te godine kroz 16. i 17. st. mnogi su se iz tih krajeva D-e: iz Krajine, Poljica, Radobilje, Imote, Brodarica, Cetine, Pokrčja, a osobito s mletačkoga područja od Splita do Novoga Grada i sa svih otoka, poglavito Hvara, Brača i onih zadarskih, selili u Senj i primorsku krajinu, ustrojenu oko te tvrđave, gdje se navode pod imenom uskoka i venturina. Ti mnogobrojni dalmatinski doseljenici držali su i obnavljali to naselje, koje je u trajnom vojevanju imalo mnogo gubitaka, te je trebalo neprestano prinove. Oni su u Senju i okolnoj Krajini održali katoličku crkvu i čakavsko narječje. Iako je to bilo krajiško područje, pravoslavni prebjezi nisu mogli ući u njih.

11. Općenita slika naselja između Zrmanje i Neretve u 16. st.

G. 1538 stekli su Turci u sjeverozapadnoj Dalmaciji Nadin, Vranu i Velim. Oni su tu uza starosjedioce ubrzo nastanili i nešto naroda sa svojega staroga okolnoga područja, ali su se njima javili i mnogobrojni doseljenici iz Istre, Marke i Abruca, koji su u velikom broju došli u to vrijeme na tursko staro zemljište u Pokrčju i na ovo novostečeno. Njih se tu našlo toliko, da su prepunili područje te su mogli preseliti i na susjedno mletačko tlo. Već oko 1550 javljaju mletački izvještaji, da u zadarskom kotaru ima do 1000 ognjišta Istrana i nešto drugih seljaka, koji su se svi preselili s turskoga područja. Kada su Turci u ratu od 1571 stekli i Zemunik i Polešnik s okolicom, našli su na novom području razmjerno gusto stanovništvo, koje su popunili i novim naseljem sa svoga okolnoga zemljišta.

To neprestano kretanje stanovništva na zemljištu od Cetine do mora i Zrmanje može se, prema tome, ovako ukratko označiti: U turskom prodiranju, u vremenu od tridesetak godina, odselilo je i s banskoga, a osobito s mletačkoga područja, mnogo starinačkoga naselja na otoke, u Istru, Pivku, okolinu Trsta i u Abruce. Među njima bilo je i poluštokavaca, iz istočnijih dijelova, i čakavaca iz primorja i Pozrmanja. Već od 1515, još više od 1523, a pogotovu od 1527, taj se narod selio u velikom broju natrag u stari kraj, iz kojega se naseljavao i po turskom i mletačkom području. Posljedica je toga bila, da su poluštokavci prodrli i u Pozrmanje i u primorje, gdje su do Turaka bili samo čisti čakavci. Poluštokavci, podrijetlom s turskoga područja, bili su u tom vraćanju i u većini, te je njihov govor i zavladao od 1540 od prilike cijelim turskim zemljištem i većim dijelom zadarskoga kotara. U drugoj poli 16. st. izvršeno je najposlije nastanjivanje onih praznina, koje su u turskom prodiranju nastale u prostranom šibenskom i trogirskom kotaru. Tu su do 1520 nestala mnoga nekada dobro naseljena sela, od kojih je jedan dio odveden u roblje, a drugi izmakao u primorje, na otoke i u Istru i Italiju. Tridesetak godina ležalo je to tlo pusto, a samo su ga donekle obrađivali susjedni mletački i turski podanici. Najposlije je načinjen nehotični i nepisani sporazum u samom naselju: dio, bliži primorju, nastanili su postupno Šibenčani i Trogirani i bliži primorci, a ostalo turski podanici. Isprva su oni plaćali Mlečanima neku odštetu za zemlje bliže moru, ali je i to s vremenom prestalo. Naseljenici s turskoga područja bili su podrijetlom ili starosjedioci od Cetine, Svilaje, gornjega Pokrčja, Luke i Moseća, ili t. zv. Istrani, koji su zapravo bili starinci u spomenutim krajevima. U tom mirnom naseljavanju, koje je vodio sam narod, a izdašno ga podupirale i turske i mletačke vlasti — ove druge, jer bez toga naselja nije moglo živjeti primorje — nastanjeno je područje skradinsko, šibensko i perkovićko i sva trogirska Zagora. Tako je tu nastalo preko stotinu sela s mnogobrojnim naseljem. U toj seobi prodrli su poluštokavci i na ono tlo, na kojem su do Turaka bili čisti čakavci.

Dok je to područje sjeverno od Cetine do mora i Zrmanje u 16. st. bilo neprestano u gibanju, nije ni ono južno od Cetine u svojem primorskom dijelu, u Poljicima i Krajini, bilo sasvim umireno. Osim spomenutoga trajnoga doseljavanja u Senj (s okolinom), s toga je zemljišta bilo i preseljavanja na otoke Brač, Hvar i Vis, kadgod je nastao na njemu kakav pokret protiv Turaka, a koji su Mlečani neprestano poticali. Uglavnom sva su ta preseljavanja zabilježena u suvremenim spomenicima, te se znaju i obitelji, koje su pri tom sudjelovale. Ipak je to zemljište južno od Cetine u svom naselju ostalo potpuno povezano, te na njemu nije moglo biti provedeno kakvo novo useljivanje. Ono je izvršeno samo u gradove, u središta kotareva i vojvodstava, u koja su se doselili muslimani iz Hercegovine i Bosne kao upravni činovnici, vojnici, trgovci, obrtnici i posjednici. Većinom su ti doseljenici unišli u Imotski i Vrgorac, a ponešto i u Makarsku. Inače je muslimansko stanovništvo na tom tlu bilo i domaćega podrijetla, osobito među posjednicima, obrtnicima, trgovcima i slobodnim seljaštvom.

Uza sva vraćanja iseljenih starosjedilaca s otoka, iz Istre i Italije u svoj stari kraj, između Cetine, Zrmanje i mora, ipak se u njemu između 1530 i 1550 našlo u naselju i dosta praznina. One su postojale već i zbog toga, što je otuda odvedeno mnogo svijeta u roblje, a ni svi se iseljenici nisu bili vratili. Po svom starom iskustvu Turci su na ta pusta mjesta naselili svoje martoloze, pravoslavne Vlahe, koje su doveli iz Poibarja, Polimlja i Potarja, jedno, da im budu u ratničkoj službi, a drugo, da im obrađuju i zemlju i odgajaju potrebnu stoku. To su nastanjivanje Vlaha Turci počeli provoditi odmah, kako su osvojili Skradin, Knin i Ostrovicu (1522/3), ali su glavna vlaška naselja tu, kao i u susjednoj Lici i Krbavi, nastala 1551. Do te godine već su mnogi starosjedioci i istarski povratnici prešli iz gornjih krajeva Krke, Cetine i od Zrmanje u donji dio primorja, a oni iz Luke, od Svilaje i Moseća u šibenski i trogirski kotar. Na sve te praznine dovedeni su pravoslavni Vlasi, koji su, prema tome, ispunili gornje Pokrčje, Pozrmanje, gornju Cetinu i Luku. Turci su ih osim toga postavili i u sva važnija tvrđavna naselja, da im služe u neredovitoj vojsci. Pravoslavni Vlasi donijeli su čisto štokavsko narječje i jekavski govor, po čemu su se također razlikovali od hrvatskih starosjedilaca.

12. Muslimansko naselje između Cetine i Zrmanje. Na zemljište između Cetine i Zrmanje doselio se u vrijeme ustrojavanja turske vlasti i u prvim deseticama turskoga gospodstva i poveći broj muslimana, koji su unišli u gradska naselja Knina, Skradina, Vrlike, Sinja, Obrovca, Klisa i Drniša i dali osnovu tamošnjem muslimanskom stanovništvu. Ubrzo je muslimansko naselje i inače poraslo, jer su mnogobrojni starosjedioci primili islam i po selima i gradovima. Na novu su vjeru prelazili u 16. st., a donekle i u 17. st., osobito ratari, koji su postajali slobodni seljaci s osiguranim posjedom; taj se razvitak može prema vrelima pratiti i podrobnije. Postupno su ti muslimani prešli u većem broju u središta kotareva i vojvodstava, kojih je na tom zemljištu kao graničnom bilo više nego u unutrašnjosti. U okolini Klisa njihova su naselja bila Kamen, Solin, Lončarić i Kozjak, oko Drniša Petrovac, Stikovo i Nečven, a između donje Krke i Zrmanje Rakitnica, Daslina, Velim, Vrana, Tin, Nadin, Zemunik, Polešnik, Islam, Karin, Zečevo, Ostrvica, Kožulovac, Benkovac, Polača. Najjača su bila u Kotarima, gdje je muslimana bilo mnogo i po selima. Ratara je bio veći broj i u Oprominju te Petrovu Polju. Već u drugoj poli 16. st., a pogotovu u 17. st., poslije velike seobe Bunjevaca, kada se s toga zemljišta iselilo mnogo katolika, taj je kraj imao značaj turske zemlje, u kojoj pokraj kršćana ima velik broj muslimana, kao i u susjednoj Lici i Bosni.

13. Seobene struje s područja između Cetine i Zrmanje u 16. st. i u I. polovici 17. st. U seljenju iz D-e, u vrijeme turskog prodiranja, isprva je bila samo jedna struja: u Istru i susjednu Italiju. To je ona, na koju su navraćale mletačke vlasti, a po njima i druge talijanske. U daljim krajevima ona je naselila Marke i Abruce. U Aqua Viva i okolini toga mjesta u Abrucima i danas ima potomaka tih preseljenika, koji su donekle sačuvali i svoj govor i hrvatski značaj. Ta je struja i dalje kroz 16. st. ostala vrlo živa, iako je kasnije upućivana uglavnom samo u Istru, koja je u turskom robljenju gubila mnogo stanovnika, te su ga vlasti nadomještale doseljenicima. Mlečani su u drugoj poli 16. st. naselili na taj način Pulu s okolinom i Poreč s područjem. Austrijske vlasti dovele su u to vrijeme isto tako dalmatinske naseljenike u sjeverozapadnu Istru; bili su to u većini poluštokavci, podrijetlom s nekadanjega banskoga zemljišta, te su u unutarnjoj seobi bili dospjeli na mletačko tlo. Oni su taj govor i donijeli u Istru, zajedno s onima iz prijašnjih seoba, gdje su ga njihovi potomci, ponešto s utjecajima okolnoga čakavskoga, održali do danas.

Oko 1540 uvedena je iz Pokrčja, Cetine, Kotara i Pozrmanja već i struja po kopnu na sjever u Liku. Primorje i Pokupje. Nju su, naravno, poticale ili podupirale krajiške ili banske vlasti, te je uvijek bila dobro smišljena i provedena; te su seobe opširno opisane u suvremenim izvještajima.

Prva je seoba iz te struje izišla iz okoline Obrovca, a u njoj je sudjelovalo pedesetak kuća Ćića, koji su se najprije s banskoga područja selili oko 1520 u Istru, a onda se oko 1535 vratili u stari kraj. Već 1538 oni su uhvatili vezu s hrvatskom Krajinom, te se preselili u Pokuplje, gdje su ih Zrinski nastanili na svojim posjedima u okolini Ribnika u selima Prilišću i Rosopajniku. U tim selima i njihovoj okolini žive i danas njihovi mnogobrojni potomci. Značajno je, da su ti Ćići donijeli i donekle očuvali čakavsko narječje, što dokazuje, da su bili starosjedioci u Pozrmanju.

Tih godina selili su se mnogobrojni Cetinjani i iz gornjega Pokrčja na područje Krajine, gdje su ih uvrštavali u ratničku službu, osobito u neredovite čete martoloza, u kojima su oni krajiškoj vojsci bili vrlo dobro došli. Dio tih preseljenika zahvatila je tu i struja, koja je oko 1540 pošla u Zapadnu Madžarsku i Gradišće; tu su oni naselili skupinu sela, koja je poznata pod imenom Vlahija. Na tom zemljištu razlikovali su se od ostalih Hrvata čakavaca i svojim poluštokavskim narječjem, koje su njihovi potomci sačuvali sve do danas.

Ako je 16. st. tome zemljištu između Cetine, Zrmanje i mora donijelo u naselju velike promjene i mnogobrojna seljenja, nije u tom pogledu popustilo ni 17. st. Već u njegovu početku, 1605, izvedena je otuda jedna od najvećih seoba, koju je u to tursko doba D. uopće izvršila. To je onaj veliki pokret Bunjevaca, po kojemu se jedan dio njih odselio u Podunavlje, a drugi na Ličko Polje kraj Fužina. Seobu Bunjevaca opisali su suvremeni izvještaji, onu u Podunavlje ukratko, a u Lič opširno i s popisom obitelji, koje su pri tom sudjelovale. Oba seljenja izazvali su teški postupci i veliki porezi Mustajbega, sandžaka kliškoga, zbog čega je u Pozrmanju i Pokrčju nastao jak ustanak među starosjediocima katolicima, koji je onda završio spomenutom seobom. Izvještaji navode, da se pri tom u druge krajeve odselilo do 10.000 domova, a najviše u Podunavlje (→ Bunjevci).

Naseljenici u Liču raširili su se ubrzo i u svetojakovsko primorje gdje su osnovali jako krmpotsko naselje. U njih su 1627 unišli s dvadesetak obitelji novi doseljenici s navedenoga dalmatinskoga područja koji su ostali ili u Liču ili su prešli u Krmpote. Iz suvremenih izvještaja zna se točnije, da su Bunjevci iz Pozrmanja i Pokrčja u toj seobi sudjelovali u prvom redu iz okoline Zemunika, Obrovca, Vrane Nadina, s obiju strana Zrmanje, područja Skradina i Kistanja, Oprominja, Petrova Polja, gornje Cetine i okoline Sinja, i to četrdesetak tisuća naseljenika. Iza njih ostalo je mnogo puste zemlje, što se odrazilo u gospodarstvu, a starosjedioci katolici na tom su zemljištu izvanredno oslabili; tada su ukinute i mnoge katoličke župe. Na prazne posjede doveli su Turci nekoliko tisuća obitelji pravoslavnih Vlaha, koji su ojačali suvjernike, naseljene tu već u 16. st. Ta je seoba izazvala i unutarnje saseljavanje ostaloga naselja, jer su Turci na puste zemlje naseljavali i starosjedioce iz gušće nastanjenih krajeva. Zato je dovedeno novih naseljenika u te sjevernije krajeve i iz donje Cetine, Moseća, Radobilje, a ponešto i iz Krajine, osobito iz zagorskoga dijela. Tim je doseljavanjem okolnih katoličkih starosjedilaca donekle ojačano hrvatsko stanovništvo na raseljenom zemljištu.

14. Promjene u naselju D-e u 2. polovici 17. st. Sredinom 17. st. nastale su za vrijeme kandijskoga rata na cijelom području između Neretve, Zrmanje i mora vrlo teške prilike. Mlečani su uspjeli da preko franjevaca i narodnih prvaka podignu gotovo sve kršćansko, osobito katoličko naselje, protiv Turaka. Kako su Mlečani pri tom isprva uspijevali, a kasnije gubili, posljedice su bile, da je velik dio stanovništva stavljen u pokret, koji se završio ili preseljenjem na mletačko područje ili jakim gubitcima u ljudstvu i dobrima na starom tlu. Tih je godina iz Krajine prešlo nekoliko stotina obitelji na Brač i Hvar, gdje su od Makarske naselile Sumartin i okolinu, od Živogošte i Zaostroga Sućuraj, a rasule su se i po drugim mjestima tih otoka. Sumartin i Sućuraj održali su sve do danas i govor svoga staroga kraja. Iz sjevernijega dijela, iz Petrova Polja, Oprominja i od Knina pustilo se na mletačko zemljište u mletačkoj službi do 10.000 čeljadi, gdje su ih vlasti nastanile u Šibeniku i okolini. Od kuge, koja je tada izbila, nešto je od toga svijeta pomrlo, jedan je dio nastanjen poslije te bolesti u samom mjestu, a ostali su se ili naselili u okolini grada, ili se vratili u stari kraj, gdje su se morali izmiriti s Turcima. Na to su morali doći i oni iz drugih krajeva, koji su se isprva digli protiv Turaka, osobito u Kotarima i Bukovici. Iz toga je vremena i seoba Bunjevaca iz Jesenica u Primorsku Krajinu, gdje su s pedesetak obitelji naselili Sv. Juraj i okolinu. Od početka 17. st do 70-ih godina preseljavalo se i iz Krajine i iz sjevernijeg dijela, osobito onoga bliže mom, i u Istru. Važnije su seobe onamo iz 1612, 1624, 1647—1649 i 1670; uglavnom su to bili poluštokavsci, kojima su potomci taj govor u Istri održali do danas. Veliko je unutarnje saseljavanje i useljavanje iz Bosne i Hercegovine provedeno na tom zemljištu za vrijeme velikoga ratovanja pod kraj 17. i u početku 18. st. Turci su konačno protjerani iz cijele D-e, te su iza mnogobrojnih muslimana ostale puste dobre zemlje, koje je trebalo nastaniti, osobito u donjem Pokrčju, oko Benkovca, u Bukovici, u Cetini i Vrgoračkoj Krajini. U te krajeve provedeno je tada u desetak godina jako unutarnje saseljavanje, u kojem je Oprominje i Petrovo Polje naselilo s kojih 1000 domova donje Pokrčje, osobito Skradin i okolinu, Kninsko područje Bukovicu i Kotare, a Imota i donja Neretva Krajinu. U naseljavanju iz Bosne i Hercegovine sudjelovali su krajevi susjedni D-i: uglavnom Hlivno, Duvno, Rakitno, Kupres, Uskoplje i Rama, a iz Hercegovine Broćno, Blato i dolina Neretve. Oni iz Bosne naselili su s nekih 800 obitelji Cetinu, Ogorje, Zagoru i Potranje. Na to zemljište došlo je i nešto Hercegovaca (do 500 domova), ali su se u većini preselili u Krajinu, vrgoračko područje, Muć, Diesno i Prngovo.

U tom razdoblju izvršili su sa staroga zemljišta u kotarima, Bukovici i desnom Pozrmanju i Bunjevci svoju posljednju veliku seobu u Liku i Podgorje. Počeli su već oko 1670 poslije kandijskoga rata tako, da su niz Velebit od Zrmanje prodirali sve sjevernije u Podgorje. Pred bečki rat nalazili su se u gušćem broju kod Baga, a kod Jablanca su se sastali s onim Bunjevcima, koji su se u taj kraj puštali od Sv. Jurja i Krmpota. Kada je Lika oslobođena od Turaka, oni iz Podgorja unišli su u središnja njena polja, a tada su se na to zemljište, osobito južnije, preselili i drugi mnogobrojni Bunjevci iz Pozrmanja, Bukovice i Kotara. Njihovi potomci žive danas u neko 3000 kuća u Lovincu, Gračacu i okolini, u Gospićkom i Smiljanskom Polju i u Podgorju, a s onima, koji su podrijetlom iz Liča i Krmpota, čine Bunjevci i preko 6.000 domova u samoj Lici, dok će ih gotovo toliko biti u drugim hrvatskim krajevima. U to isto vrijeme prešlo je u Liku i Krbavu iz Kotara, Bukovice i Pokrčja i mnogo pravoslavnih, koji su u velikom broju naselili područje Gračaca, Udbine, Korenice, Bruvna i Gospićko Polje.

15. Seljenje iz D-e od početka 18. st. do danas. Dio uskog primorja od Neretve do Boke, sačuvao je starinačko naselje i kroz 16. i 17. st., ali je kroz cijelo to vrijeme dobivao i prinose s okolnoga kopna i zagorja, a sam nije davao raseljenika. Osobito su rasli grad Dubrovnik i njegova najbliža okolina, sve do potresa 1667.

U početku 18. st. staložilo se naselje u D-i i u sređenim prilikama razvijalo vrlo uspješno. Ono je već od polovine toga stoljeća bilo u srednjem i sjevernom dijelu toliko snažno, da je moglo dati na tisuće naseljenika Bosni i Hercegovini. Hrvatsko naselje selilo se otuda najprije u susjedne pogranične bosanske i hercegovačke krajeve, a iz njih i preko njih i dalje, te je najposlije dalo mnogo naseljenika nesamo Fojnici, Kreševu, Skoplju, Bugojnu, Travniku, Jajcu, Tešnju, Zenici, Žepču, Visokom i Sarajevskom Polju, nego i Maglaju, Derventi (osobito mnogo), Tuzli, Gradačcu i Brčkom. Ta seoba, poznata pod imenom »kaurska«, izvođena je u jačoj mjeri stotinjak godina, a u manjoj i kroz veći dio 19. st. Postrojavali su je i uređivali sami posjednici, jer su te zemlje u to vrijeme bile bez seljaka. Sjeverozapadni dio Bosne, od Prnjavora, Kotor Varoša, Jajca i Glamoča do granice, naselili su u to doba pravoslavni s onima iz Like i Banije, tako te je to veliko područje steklo napokon dalmatinskolički značaj. Dok je srednja i sjeverna D. u kopnenom dijelu naseljavala Bosnu i Hercegovinu, primorska je u 19. st. okrenula drugim pravcem, u prekomorske zemlje, kojima je dala tisuće naseljenika. Ta je seoba ubrzo zahvatila i Zagorje, i sela i gradove, te je starom kraju otela razmjerno vrlo mnogo stanovništva. Pod kraj 19. st. upravljeno je seljenje iz sjevernoga i srednjega dijela i u Slavoniju, a u sve jačoj mjeri vrši se i danas. Na to zemljište dolazili su Dalmatinci u manjim skupinama već u 18. i u početku 19. st. (na pr. od Vrgorca u okolinu Vinkovaca, Đakova i Našica), ali se to u novije doba izvodi po osnovi.

Dalmatinsko naselje pokazalo je i u 19. i 20. st. izvanredan napredak. Ono je jedan od najzdravijih dijelova hrvatskoga naroda, koji po svojem stalnom raseljavanju i uspješnom razvijanju čini u njemu jezgrovnu osnovicu.

LIT.: Diplomatički zbornik, II.-XV. Zagreb 1904—34; Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae, I.-III., Zagreb 1876—78; Isti, Listine o odnošajih južnoga Slavenstva i mletačke republike, I.-X., Zagreb 1868—91; D. Farlati, Illyricum sacrum, IV., Mleci 1769; Bullettino di Archeologia e Storia Dalmata, Split 1878—1911; E. Fernedžin, Acta Bosnae, Zagreb 1892; F. Miklosich, Monumenta serbica, Beč 1858; I. Kukuljević, Acta croatica, Zagreb 1860; Starine, XIV. i XVII., Zagreb 1882 i 1885; F. Zlatović, Franovci Države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1885; R. Lopašić, Spomenici hrv. krajine, I.-III., Zagreb 1884—86; I. Kukuljević, Arkiv za jugoslav. povjestnicu, VI.-VIII., Zagreb 1859—65; Sertonaco Anticano, Frammenti istorici della guerra in Dalmazia, Mleci 1649; L. Jelić, Lički sandžakat i postanje mletačke krajine, Narod. koledar, Split 1898; I. Pivčević, Povijest Poljica, Split 1921; A. Pavich, Prinosi povjesti Poljica, GIZM, Sarajevo 1901; F. Rački, Prilog za poviest hrvatskih uskoka, Starine IX., Zagreb 1877.S. P-ć.

Lingvistička povijest Dalmacije. Da se mogu razumjeti i objasniti lingvističke promjene, koje se dogodiše na području današnje Dalmacije, od najstarijih vremena do danas, moraju se imati u vidu tri vrste naselja u ovoj zemlji: uz obalu, na otocima i u zaleđu. Jezične promjene u svim ovim vrstama naselja mogu stajati u uskoj vezi s jezičnim promjenama, koje se dogodiše u naseljima dalmatinskog zaleđa, ili doživjeti takove promjene izazvane sa susjedne talijanske obale.

Kao na Balkanu, tako i u ovim trim vrstama naselja možemo razlikovati jezike prema tome, da li su se govorili prije ili poslije rimskog osvojenja. Najstariji predrimski jezik nije nam poznat ni po imenu. Sudeći po starim imenima nekih dalmatinskih otoka, koja se ponavljaju u Egejskom, Jonskom i Sredozemnom moru (primjerice Pharos, danas hrv. Hvar; Kerkyra, starohrv. Krkar, danas hrv. Korčula; Melita, hrv. Mljet, čemu odgovara Paros u Egejskom, Kerkyra u Jonskom, Melita, danas Malta u Sredozemnom moru), možemo zaključiti, da se i tu govorio neki neindoevropski mediteranski ili, kako se još veli, pelazgički jezik.

Ostali jezici, koji su se ovdje govorili u historijsko vrijeme prije i poslije rimskog osvojenja, pripadali su indoevropskoj jezičnoj porodici. Od najstarijih predrimskih jezika poznat nam je ilirski samo po ličnim i mjesnim imenima, po nekim riječima, koje su zabilježili stari pisci, i po jednom malom natpisu od 4 riječi iz Skadra, zatim po nekim rekonstrukcijama dobivenim na osnovi lingvističke poredbe albanskoga i rumunjskoga jezika. Od ilirskih plemena, koji su ga govorili, poznati su nam, idući od sjevera na jug, Japodes, Liburni, Burnistae, Deuri, Ditiones, Dindari, Manii, Ardiaei, Pleraei i t. d. i naročito Delmatae, koji dadoše ime cijelom kraju još za rimskih vremena. O jezičnim osobinama njihova govora ne znamo ništa. Znamo još, da su ova plemena imala jezičnih rođaka na sjeveru kod Panonaca, zatim na balkanskom jugu sve do Epira i Peleponeza, a na zapadu preko Jadrana u Apuliji kod Mesapijaca i Japiga i na sjeveru Apeninskog poluotoka kod Veneta.

Sudeći po nekim imenima, ilirska plemena ove zemlje nazivala su se slično kao i galska (keltska), i to po glavnom mjestu, oko kojega su se okupljala. Tako su Burnistae nazvani po imenu grada Burnum, Splonistae po Splonum, a Delmatae po Delminium (danas Duvno).

Potvrđeno je, da je ilirski jezik nakon rimskog osvojenja bio potiskivan s obale u unutrašnjost. Kako su Iliri bili pastiri i prije i poslije rimskog osvojenja, možemo po nekim balkanskim analogijama, što ih susrećemo kod Aromuna i Arbanasa, zaključiti, da se ilirski jezik očuvao nakon rimskog osvojenja u porodičnoj upotrebi i kod pastira u planinama. Na ovakav karakter upućuju dvostruka imena Ilira u rimsko doba. Jedan Ilir, primjerice, nosi ime po službenom rimskom onomastičkom sistemu Quintus Ravonius Celer, ali uza nj ima još i ilirsko Bato Scenobarbi, kako se nazivao u porodici. Ali su oni svoja porodična imena prilagođivali i latinskim rodovnim (gentilnim) imenima. Tako se jedan ilirski glavar Japoda zove po službenom rimskom onomastičkom sistemu Titus Loantius Rufus, gdje je dodan rimski rodovni sufiks -ius ilirskom imenu Loant. Iz tih onomastičkih činjenica možemo zaključiti, da su dalmatinski Iliri bili vrlo rano romanizirani. Sudeći po analogijama, koje susrećemo po drugim pokrajinama rimskoga carstva, romanizacija se kod njih vršila na isti način kao u Iberiji, Galiji i t. d.

Ne znamo, kako dugo se je u Dalmaciji očuvao ilirski kao porodični i planinski jezik. Sudeći po riječi snaci »coloni«, potvrđenoj kod Tome arhiđakona, dopušteno je misliti, da su ga po planinama zatekli Hrvati u vrijeme svoje seobe.

Drugi predrimski jezik Dalmacije jest grčki. Grčke kolonije postojale su od 4. st. pr. Kr. na Visu, Hvaru i Korčuli. Grčki se govorilo i u velikoj trgovačkoj luci Naroni i zacijelo i u drugim obalnim gradovima kao Tragurium, Jader i t. d. Grčki dijalekat, koji se govorio, bio je dorski. To izlazi ne samo odatle, što su kolonisti bili sa Sicilije, nego iz natpisa i iz hrv. riječi mogranj, u kojoj prvi slog odgovara latinskoj posuđenici iz dorskoga malum »jabuka«. Iz ovoga lingvističkog podatka zaključujemo s pravom, da su dalmatinski Romani očuvali dorski oblik, dok svi ostali znaju samo za atički melum.

Kako dugo se grčki jezik održao kao saobraćajni nakon rimskog osvojenja, i da li je preživio seobu naroda i bio u upotrebi i u bizantsko vrijeme, dok su dalmatinski obalni gradovi i neki otoci sačinjavali bizantsku upravnu oblast, t. zv. dalmatinski temat (thema Dalmatias), na to pitanje je teško odgovoriti. Po nekim povijesnim i lingvističkim indicijama moglo bi se zaključiti, da jest. U dubrovačkom i kotorskom pravu očuvali su se neki grčki pravni izrazi. Iz ovoga pravnog govora prodriješe neki grecizmi i u hrvatski jezik, kako se govori u Dalmaciji i na otocima, tako prćija, pedepsati i t. d.

Nakon definitivnoga rimskog osvojenja kao saobraćajni i službeni, kao jezik civilizacije (i porodice) postade i u rimskoj provinciji Dalmaciji, kao i drugdje u carstvu, samo latinski. Saobraćajni latinski jezik imao je i u Dalmaciji pučki karakter. To se iz mnogobrojnih natpisa jasno vidi. Usto je taj jezik poznavao i dalmatinizme t. j. riječi poznate samo u ovoj pokrajini, tako izvedenicu nepotia mjesto klasičnolatinske riječi neptis »nećakinja«. Dalmatinski oblik očuvali su Hrvati u Dubrovniku (nepuča), Arbanasi i Rumunji. Iz pučkog latin. jezika Dalmacije razvio se nakon seobe naroda, kad se raspalo Rimsko carstvo, koje je čuvalo jedinstvo latinskoga jezika, posebni romanski jezik, zvan u nauci starodalmatinski ili dalmatski ili, još bolje, romansko-dalmatinski. Car Konstantin znade za Latine ili Romane ovoga jezika samo u obalnim gradovima, a od otoka samo u sjevernom Kvarneru. Iz lingvističkih analiza izlazi, da je taj — danas izumrli — romanski jezik imao jak kampanilistički karakter, t. j. u svakom gradu imao je poseban dijalektički kolorit. Stari romansko-dubrovački znatno se razlikovao od romanskoga krčkoga (potanje o tome jeziku → DaImatinski jezik). Na otocima južno od Raba nema mu traga, osim možda na Korčuli. Od obalnih gradova najranije je iščezao u Zadru i Splitu. Da on u Zadru nije bio saobraćajni jezik poslije 11. st., vidi se najbolje iz podatka, da je dolazak pape Aleksandra III. u Zadar 1177 bio pozdravljen »in eorum sclavica lingua« (Baronius). Za križare, koji iz Mletaka dođoše 1202 ovamo, bio je to grad »en Esclavonie« (»u Slovinskoj zemlji«), kako izričito veli očevidac, kroničar Villehardouin.

Toponomastičkih tragova romanskodalmatinskom govoru imade samo na ograničenu području oko grada Krka. Inače ostala mjesta oko obalnih gradova, koliko nose romanska imena (kao primjerice Pojišan kod Splita, pridjevna izvedenica stvorena s pomoću dočetka -ianus od rimskoga ličnog imena Pansa; Jakljan, pridjevna izvedenica od rimskoga rodovnog imena Licinius i t. d.), imaju odreda karakteristike pučkoga latinskoga jezika kasnijeg doba, ne karakteristike romanskodalmatinskoga jezika, kako se govorio u obalnim gradovima. To znači, da su se Hrvati naselili oko tih gradova vrlo rano, t. j. dok se dalmatinski jezik nije još bio počeo u njima razvijati. Drugim riječima, romanskodalmatinski razvio se iz pučkolatinskog jezika (vulgarnog latiniteta) poslije doseljenja Hrvata.

Samo za Dubrovnik imade potvrda, da se dalmatinski jezik govorio i u javnom saobraćaju, u raspravama velikog vijeća. Inače se upotrebljavao samo u porodici i u malim ribarskim krugovima ovih gradova. Kako nije imao nigdje zaleđa ni na suhom ni na otocima, morao je iščeznuti. Kuga zvana »crna smrt« u 14. st. (1346), malarija na Krku, prodiranje hrvatskog elementa u romanske gradske porodice zapečatiše njegovu sudbinu. Nešto folklorne književnosti na ovom jeziku ima samo iz grada Krka.

Uz taj autohtoni romanski jezik postojala su u Dalmaciji i dva unesena romanska jezika veoma nejednake upotrebe. Po dalmatinskim planinama oko Cetine i na Velebitu nomadizirali su, živeći u katunima, možda od najstarijih vremena, Vlasi, koji su govorili zapadno rumunjsko narječje. Prvi put su spomenuti u kliškom kraju 1322. Sa Velebita preselili su ih Frankopani na Krk, gdje su ostatci rumunjskog jezika bili zabilježeni sedamdesetih godina prošloga vijeka, a danas se on očuvao samo u nekim imenima predjela. Ovi velebitski i cetinski Vlasi dođoše u 15. st. i u Istru, gdje pod Učkom očuvaše u porodičnoj upotrebi do danas svoje narječje, zvano u nauci istarsko-rumunjsko. Vjerojatno po njima nazvaše Mlečani Velebitski kanal Canale della Morlacca. Trag narječju velebitskih Vlaha očuvali su Hrvati na dalmatinskom Velebitu u brojenju ovaca. Inače su ovi Vlasi bili dvojezičari (»bilingues«), kao i dalmatinski Romani. To znači, da su se samo u porodici služili svojim jezikom, a izvan nje govorili hrvatski.

Kao unesene jezike valja u Dalmaciji smatrati dva važna apeninska narječja, mletačko i toskansko. Obadva postadoše u Dalmaciji jezici porodice, javnog saobraćaja i civilizacije. Za mletačko narječje moramo uzeti godinu 1000 kao početnu godinu njegova prodiranja u obalne i otočne gradove, jer tada Mlečani počinju jače zahvaćati u povijest Dalmacije. U Dubrovniku su se očuvala trgovačka pisma i nekoliko listina na tom jeziku iz 13. st. Postoji i jedna splitska lauda na tom jeziku iz 14. st. Inače ni ovaj uneseni jezik nije dao veće književnosti u Dalmaciji. Imademo dijelom na mletačkom napisanu komediju O capio (»Razumio sam«) iz g. 1876 od o. Zaninovića.

Nigdje nije ovo narječje, kao ni toskansko, moglo prodrijeti u narod izvan obalnih i otočnih gradova. To je posve razumljivo, kad se zna, kako su se ona širila. Kad je Dalmacija pala pod vlast mletačke republike, upravna su središta bila venecijanizirana. Dalmatinci su služili kao vojnici na mletačkim posjedima i kao mornari na mletačkim galijama; iz cijele gornje Italije dolazili su Talijani kao obrtnici i trgovci u dalmatinske gradove. Tako je mletačko narječje postalo dijelom službeno, a dijelom moglo sebi stvoriti i uvjete za porodičnu upotrebu. Samo u Zadru i Krku dobilo je u toku vremena poseban kolorit, nešto različit od narječja u gradu laguna.

S talijanskim školama, koje je mletačka vlast podigla u samoj Dalmaciji, i s polaženjem talijanskih visokih škola sa strane Dalmatinaca unesen je ovamo književni toskanski govor, koji je snažno prodirao i u hrvatski govor Dubrovčana, dok je mletački dijalekat davao brojne tuđice hrvatskom gradskom i seoskom stanovništvu po čitavoj Dalmaciji. Za razliku od mletačkog dijalekta, koji je ovdje ondje postao saobraćajni i porodični govor u Dalmaciji, toskanski govor bio je samo jezik civilizacije, t. j. jezik oblasti, škola i književnosti. Na njemu su književno radili i Dalmatinci, od kojih su neki, kao Šibenčanin Tommaseo, čovjek čistoga hrvatskog podrijetla, duboko prodrli u duh toskanskoga govora. Tommaseo je dao najbolje djelo toskanske leksikografije. Razumije se, da je i taj govor ostao ograničen samo na upotrebu u gradskim, obalnim i otočnim naseljima.

Jezik, koji se od doba hrvatske narodne dinastije raširio po svim trim vrstama dalmatinskih naselja i prodro u planine s nekada nestalnim stanovništvom pastirskim kao i u stalnosjedilačka seoska i gradska naselja, jest hrvatski. Njegova najstarija povijest nejasna je u toliko, što moramo uzeti, da je i u ovoj zemlji kao po ostalim našim zemljama moralo biti slavenskih naselja iz onih seoba, koje su prethodile doseljenju Hrvata za cara Heraklija. U polovini 10. st. car Konstantin pozna i gradska hrvatska naselja na obali, kao Nin, Skradin, Stupin i dr. Obalni hrvatski gradovi razviše se iz mjesta oko dvora hrvatskih kraljeva, kao Šibenik. Prema tome je hrvatski jezik već zarana postao jak takmac gradskom romanskom jeziku u obalnim gradovima bizantskog temata, u kojima je car Konstantin još poznavao samo Romane. Ali hrvatski jezik postade takmac ovome jeziku i putem porodice. Romani obalnih i otočnih gradova žene se već u 10. st. s Hrvaticama. Od toga doba pojavljuju se u tim porodicama i hrvatska osobna imena. Onomastički promiskuitet u tim gradovima toliko se razvio, da hrvatski nastavci dolaze na romanska kršćanska imena (primjer: Mencagna, izvedenica od Dominicus, stvorena s našim nastavkom -onja prema romanskom izgovoru našega samoglasnika o), a romanski na hrvatska (primjer: Drasellus, latinska izvedenica stvorena s pomoću deminutivnoga nastavka -ellus od hrvatskoga imena od mila Draže, od Dragoslav, Dragoljub, ili Dragomir). Kršćanskolatinska imena postaju složenice prema tipu hrvatskih imena od dva člana (tako Jurislava na Krku). Ali sve do konca 15. st. moguće je u dalmatinskim obalnim i otočnim gradskim naseljima razlikovati Hrvate i Romane po ličnim imenima. Za doba narodne dinastije i sam vladar nosi uz hrvatsko ime i grčko ili latinsko kršćansko kao sporedno. Taj je običaj postojao i kod drugih slavenskih vladara na Balkanu. Od 15. st. dalje prevladava i kod Hrvata kršćanska onomastika latinskog i grčkog podrijetla, pa je samo po porodičnom imenu moguće odrediti narodnost. Kasnije, kad se pod mletačkom vlašću kad i kad italijaniziraju i hrvatske porodice, zatajuje i to sredstvo, naročito onda, kad Dalmatinci po humanističkom uzoru zamjenjuju naš porodični dočetak -ić sa latinskim -eus odnosno talijanskim -eo (Tommaseo, Giuriceo, Nisiteo, Politeo, Mladineo i t. d.). Iz onomastičkih studija crpimo uvjerenje, da je već od 10. st. u onim obalnim i otočnim gradovima, za koje car Konstantin kaže, da u njima stanuju Romani, jezik porodice bio uz romanskodalmatinski i hrvatski. Kako onaj prvi nije imao nikakva oslona u zaleđu na suhom, jer je neposredna okolina ovih gradova, kako se iz rane njihove toponomastike može zaključiti, već od doba doseljenja Hrvata bila hrvatska, hrvatski je jezik pored porodičnoga karaktera dobio u njima karakter saobraćajnog jezika između pučana i građana i taj karakter zadržao ne samo za vrijeme, dok je još živio romanskodalmatinski jezik u obalnim i otočnim gradovima, nego i kasnije za čitavo vrijeme mletačkog vladanja. Taj karakter nije mogao imati ni romanskodalmatinski, ni mletački, ni toskanski, ni zapadnorumunjski, koji su svi jezici sa gledišta socijologičkoga značili u Dalmaciji jezike izoliranih, ograničenih skupina; oni su u toku vremena morali nestati, čim je nestalo i političkih, etničkih i socijalnih činilaca, koji su ih držali.

Na jeziku porodice i saobraćaja stvara se lijepa književnost, kad nastupi trenutak povoljan za njen razvoj. Ovaj zakon lingvističko- i literarnohistorijski vrijedi za sve zemlje, pa i za Dalmaciju. Kad se u 16. st. porađa u obalnim i otočnim gradovima ove zemlje kao iživljavanje renesanse lijepa književnost, ona je najvećim i estetski najvrednijim dijelom hrvatska, a manjim i estetski slabijim dijelom latinska odnosno talijanska.

Na toj hrvatskoj književnosti surađuju i oni građani, koji bijahu, sudeći po njihovim porodičnim imenima, romanskodalmatinskoga podrijetla. Ovamo ide Marulić, kojega porodično ime sadrži pozno rimsko lično ime Marullus, u Dubrovniku Vetran(ov)ić, kojega ime sadrži latinski pridjev veteranus »star«, potvrđen za doba hrvatske narodne dinastije u splitskom latinitetu i dalje u rumunjskom, Lukarević od poznatog latinskog ličnog imena Lucarus, potvrđenog u zadarskom mjesnom imenu Lukoran. Ovoga zakona naše hrvatske književnosti u Dalmaciji drže se i oni građani obalne i otočne Dalmacije, koji iz Italije dođoše ovamo i, prigrlivši duh zemlje, počeše ovdje književno stvarati. Ovamo ide Trogiranin Kavanjin, kojega je ime talijansko porodično s Apenina (Cavagnini), Zadranin Karnarutić, kojega ime sadrži talijanski ethnicum Carnarotto »čovjek sa Kvarnera«, Hvaranin Gazarović, kojega prezime sadrži talijansko porodično ime Gazzari (= grč. ϰαϐαρός »čist« — starotoskanski gássaro, kako su zvali patarene). Ovoga se zakona drže i oni Talijani, koji nisu kroatizirali svoje ime, nego pod svojim pravim imenom nastaviše pisati talijanski. Mavro Orbini postao je u Dubrovniku gotovo panslavist.

Nema povijesnih potvrda o tome, da bi se Romani obalnih i otočnih gradova bunili protiv hrvatskoga jezika kao jezika saobraćaja i porodice. Latinski se je kler ovih gradova bunio samo protiv slavenskoga kao liturgičkoga jezika i to vrlo rano, već za vrijeme hrvatske narodne dinastije. Borba za glagoljicu potrajala je i tu do najnovijega vremena (→ glagoljsko bogoslužje).

Borbu protiv hrvatskoga jezika kao jezika porodice, saobraćaja i civilizacije nisu vodili ni Mlečani. Postoji samo iz 13. st. (1247) u Zadru jedna njihova zabrana ženidbe između »Jadretini et Sclavi«. Ali je moguće i drukčije tumačiti mletačku zabranu. Jezična borba nastala je istom za austrijske uprave u drugoj polovini 19. st. Jezično pitanje u ovoj zemlji, kako ga postaviše hrvatski preporoditelji u njoj (kao Miho Pavlinović, Klaić i t. d.), bilo je riješeno još dvije do tri godine prije prvog svjetskog rata sasvim u skladu s poviješću hrvatskoga jezika.

Da bi se pribavilo saobraćajno i službeno gospodstvo hrv. jeziku, koje mu je po prirodi i pravu pripadalo, protiv dugovječnoga unesenog talijanskog jezika, trebalo je narednim ljudima u dugotrajnoj borbi osvajati općine, škole i urede. Koncem 19. st. padoše sve dalmatinske općinske uprave u hrvatske ruke, osim jedine zadarske, ali je i ova prije prvoga svjetskoga rata imala jaku hrvatsku manjinu. Hrvatski jezik kao nastavni uveden je bio već šezdesetih godina u pučke škole, u srednje (gimnazije, realku, preparandiju i nautičku) osamdesetih (oko 1885), u stručne u isto doba, a u urede najprije kao izvanjski jezik uredovanja sa strankama već 1871, a nekoliko godina pred rat (1. I. 1912 definitivno) i kao unutarnji službeni jezik.

Gore pomenute tri vrste dalmatinskih naselja treba imati u vidu i tada, kad se prikazuje povijest hrvatskoga jezika u ovoj zemlji, njegova dijalektologija i stvaranje književnoga jezika.

Narječje, koje se govorilo u doba hrvatske narodne dinastije, bilo je zacijelo čakavsko ekavskoga tipa (primjeri: ded za dědз, setnik za sьtьnikз, riječi, koje su potvrđene iz toga doba). Narječja, koja su se širila kasnijim migracijama pučanstva iz zaleđa Dalmacije, potisnula su ovo najstarije hrvatsko narječje u sjeverozapadni kut kvarnerskih otoka i Istre, gdje dalje živi kao arkaizam. Hrvatska čakavština ikavskoga tipa sezala je daleko na jug i preko Dubrovnika dopirala sve do granice s albanskim jezičnim područjem (primjer: meja u starom dubrovačkom statutu iz 13. st. i u albanskom). Jezik hercegovačkoga zaleđa prodro je zarana u Dubrovnik još prije 13. st. Dubrovačka republika proširila je kasnije ovo narječje i po svome kopnu i po svojim otocima. Kasnije migracije sa turskog područja, koje se vrše preko Makarske, prenose štokavštinu i na otoke srednje Dalmacije, dijelom na Brač, više na Hvar i Korčulu. Tako se zbilo, te se prvobitna čakavština održala kao arhaizam samo u Splitu i na nekim otocima sjeverne i srednje Dalmacije.

Književni hrvatski jezik razvijao se u Dalmaciji na osnovi gore ocrtanih narječja. U Dubrovniku on je štokavsko-ijekavski od početka književnog stvaranja (s nekim primjesama čakavizama), od Splita na sjever razvija se na osnovi čakavskih narječja. (Potanje o tim pitanjima → hrvatski jezik i hrvatska književnost.)

Hrvatski preporod u ovoj zemlji radi na tome, da hrvatskom književnom jeziku, izašlom iz ilirskoga preporoda, pribavi mjesto u javnom životu, novinstvu, uredima i školama Dalmacije.

LIT.: Glede Pelazga (= Mediteranaca), Ilira, Grka i Latina u Dalmaciji por. pored Bartoli, Das Dalmatische, sv. I. (1906) §§ 121—133, odnosne natuknice. — O »rari coloni snaci«, koje pominje ispravak u splitskom rukopisu Salonitanske povijesti Tome Arhiđakona, isp. V. Novak i M. Budimir, De iis qui snaci nominantur, JIČ, II. (1936), str. 484—489. — O romanskodalmatinskom jeziku → dalmatinski jezik. — gradova: P. Skok, Les origines de Raguse, Slavia (Prag), X. (1931), str. 484—489. — O romanskodalmatinskom jeziku → Dalmatinski jezik. — O Villehardouinovu podatku o Zadru: isp. P. Skok. Zadar u svjetlosti starofrancuskog historičara (Jadranska Straža, XV. (1937), str. 234 i d., odatle preštampano u Mediteranski i Jadranski Vidici, Pomorska Biblioteka Jadranske Straže, Split s. a.). — O odnosu između hrvatske i romanske toponomastike u okolišu dalmatinskih gradova: P. Skok, Dolazak Slovena na Mediteran, Split 1934 (Pomorska Biblioteka Jadranske Straže, kolo II., sv. I.). — O cetinskim i velebitskim Vlasima: P. Skok, Ein Überbleibsel des Rumänischen im Serbokroatischen (AslPh, XXXVII. (1918), str. 81 i d.); S. Dragomir, Vlahii şi Morlacii. Studiu din historia românismului balcanic, Cluj 1924. (Isp. o tom djelu Skokovu ocjenu u Glasniku Skopskoga naučnog društva, III., 1928, I., str. 293—305). Vl. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik s. v. Vlah. Za ostalu literaturu → Vlasi. — O mletačkom i toskanskom narječju u Dalmaciji → dalmatinski jezik. — O Talijanima i tal. književnosti u dalmatinskim gradovima: A. Tamaro, La Vénétie julienne et la Dalmatie, II., Rim 1919 (isp. Šišićevu ocjenu o tom dijelu, pisanom za parišku mirovnu konferenciju, Starohrv. prosvjeta n. s. I. 1927). — O splitskoj mletačkoj laudi: M. Praga, Testi volgari spalatini del Trecento (Atti e Memorie della Società dalmata di Storia patria, II., Zadar 1928 (isp. Skokovu ocjenu u Starohrvatskoj Prosvjeti, n. s., II., 1928, str. 154—160).

Latinsku i talijansku (toskansku) književnost u Dalmaciji u doba velikog razmaha hrvatske književnosti u ovoj zemlji zastupaju: 1. Dubrovčani humanist Aelius Lampridius Cerva-Crijević (1463—1520), hrvatski i talijanski lirik Ignjat Đurđević=de Giorgi († 1737); 2. Hvaranin Gian Francesco Biondi (1572—1645), talijanski povjesničar i romanopisac; 3. Trogiranin Giovanni Lucio, povjesničar († 1684); 4. u 16. st. Bokelji talijanski i latinski pjesnik Lodovico Pasquali ili Pascale i Mariano Bolizza; 5. u 17. i 18. st. učeni Dubrovčani, koji pišu latinski i talijanski, jesu St. Gradi († 1683), G. Baglivi († 1705) i R. Bošković; prije toga u 16. st. važni su kao latinski odnosno talijanski pjesnici Dubrovčani Giacomo Bona (Jakov Bunić, † 1543) i Savino Bobali († 1585); 6. u 19. st. P. Giordano-Zaninović, o kome isp. disertaciju P. A. Rabadana O. P. La poesia italiana del P. Giordano-Zaninović dei Predicatori 1840—1917, Freiburg 1927. Općenitoga djela o talijanskoj književnosti u Dalmaciji nema. Isp. Đ. Körbler, Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i Dubrovniku, Rad 1916 i G. Maver u zborniku Italia e Croazia, Rim 1942, str. 484.

O hrvatskoj onomastici u dalmatinskim gradovima do 15. st.: Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, II., 1902, str. 65—79; o hrvatskoromanskom onomastičkom promiskuitetu u ovim gradovima: Skok, O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svijetlu onomastike (Razprave, IV., Ljubljana 1928). O miješanju jezika u Dalmaciji isp. pored Bartolijeva djela još H. Schuchardt, Slawo-deutsches und Slawo-italienisches, Graz 1884 (isp. Jagićevu ocjenu u AslPh, VIII., str. 312 i d.). — O ženidbenim vezama Hrvata i Romana u gradovima: Jireček, o., c., I., 1901, str. 95 i sl. — O hrvatskom jeziku za doba Francuza v. P. Karlić, Kraljski Dalmatin, Zadar 1912, i Hrvatski jezik za doba Francuza (Jubilarni broj Narodnog Lista 1862—1912). Isp. G. Bulat, Jezično pitanje u kraljevini Dalmaciji. Bilježke i Izprave, Split 1900; J. Stipanov, Razvitak jezičnog pitanja (Jubilarni broj Narodnoga Lista, Split 1912, str. 42). Za pučke i građanske škole i preparandije v. I. Dizdar, Pregled pučke nastave u Dalmaciji kroz minulih pet decenija (ondje).P. S.

Dalmatinski jezik, kao posebni romanski jezik, pripada istočnoj grupi, i to balkansko-primorskoj, za razliku od rumunjskoga, koji ide u kontinentalno-balkansku grupu. Razvio se iz balkanskoga latiniteta u primorskim gradovima bizantske teme (provincije) Dalmacije. Ti su se gradovi u doba hrvatske narodne dinastije oštro opirali slavenskom bogoslužju. Na jugu stajao je u vezi s romanskim narječjima primorskih gradova bizantske teme Dyrrhachiuma (Drač), i na sjeveru nastavljao se u romanskim narječjima istarskih gradova, dok su ovi potpadali pod bizantsku vlast.

Za razliku od ostalih romanskih jezika, d. nije se razvio u književni jezik, nego je sve do svoga potpunog nestanka ostao na stepenu narječja, koje je u svakom dalmatinskom gradu pokazivalo zasebne odlike. Danas se točno dade odrediti razlika između dubrovačkoga romanskog jezika i onoga, koji se govorio u Krku, pa se u romanistici razlikuje sjeverni ili krčki (nazvan veljotski, prema tal. Veglia za Krk) dalmatinski tip od južnoga ili dubrovačkog (nazvanog također raguzejski, prema tal. Ragusa za Dubrovnik).

Dalmatinski je jezik danas mrtav. Njim nitko više ne govori. U dalmatinskim je gradovima izumro u različito vrijeme, u Dubrovniku u 15. st. Ovdje je zaključkom senata bio isključen iz javnoga raspravljanja. Da se i u Splitu govorio, to znamo samo iz nekih nehrvatskih imena za vrijeme hrvatske narodne dinastije. I u Kotoru se govorio još u 14. st., što znamo iz nekih romanskih oblika, koji su zabilježeni u kotorskim latinskim ispravama. U Zadru se govorio još u 14. st. Koliko se može zaključiti po hrvatskim posuđenicama, koje se govore na dalmatinskim otocima, govorio se i u gradskim naseljima po svima ovim otocima. Kada je ovdje izumro, to se danas više ne da odrediti. U ribarskim krugovima u gradu Krku najdulje se očuvao. Zadnji, koji ga je ovdje govorio, bio je Antun (Tone) Udina (s pridjevkom Búrbur). Porodica Udina danas je kroatizirana. Antun je umro 1898, s njime i veljotsko narječje. Za znanost spasio je znanje toga jezika turinski romanist Matteo G. Bartoli, podrijetlom Istranin iz Labina. Krčko romansko narječje poznavali su i naši književni ljudi na otoku Krku, tako Vrbničanin I. Feretić, koji ga zove ćuški jezik (od riječi ćuk »sova«; ovako nazvan prema sovi, koja se nalazi u krčkom gradskom grbu).

Treba točno razlikovati stari dalmatinsko-romanski govor (to bi bio najbolji naziv za nj) od kasnijega mletačkog narječja, koje je zbog dugoga mletačkog vladanja u ovoj našoj zemlji dobilo u dalmatinskim gradovima, jednako kao i u istarskim, u Trstu, u Padovi i t. d., poseban kolorit i nije više posve jednako s onim, koje se govori u metropoli, u Mlecima. Mletačko narječje je u Dalmaciji import, dok je stari dalmatinsko-romanski jezik autohton.

Stariji dalmatinsko-romanski govor u doba svoga cvata, t. j. za bizantskog vladanja i hrvatske narodne dinastije pa sve do definitivnog potpadanja Dalmacije pod Mlečane bio jezik porodice i ribarskih krugova po dalmatinskim gradskim naseljima. Kako se iz hrvatskih posuđenica može zaključiti, njime su se služili i pomorci. Već od doba narodne dinastije u porodici dalmatinskih gradova jako mu je konkurirao hrvatski jezik, jer su se dalmatinski Romani ženili Hrvaticama i tako učili hrvatski. Iz analize njihovih imena proizlazi, da su bili dvojezičnjaci ili bilingues. U javnom životu mnogo mu je konkurirao mletački, odnosno kasnije toskanski govor (osobito u Dubrovniku). Ove dvije jake konkurencije učiniše, da se na starom dalmatinsko-romanskom jeziku nije mogla razviti nikakva pismenost, a kamoli lijepa književnost. Jezik porodice, koji je svagdje osnovica književnosti, rodio je i u Dalmaciji lijepu književnost hrvatsku; pa tako postadoše hrvatski književnici i oni Dalmatinci, koji nose izrazito staro dalmatinsko-romanska imena, kao Vetranić (hrvatski patronimikum od veteranus »star«), Lukarević (hrvatski patronimikum od staro dalmatinsko-romanskog imena Lucarus) i t. d.

Glavne fonetske odlike starog dalmatinsko-romanskog jezika jesu ove dvije: a) u konsonantizmu potpuni konservatizam, t. j. latinski konsonanti očuvani su bez promjene, čak i velari k g pred palatalnim vokalima e i; b) u vokalizmu događaju se jake promjene ne samo u naglašenim otvorenim slogovima nego i u zatvorenim. Diftongacija nalazi se ne samo u otvorenim nego i u zatvorenim slogovima. U pogledu konsonantskoga konservatizma ide zajedno s južnotalijanskim narječjima i s rumunjskim jezikom kao i latinskim posuđenicama u hrvatskom, albanskom i novogrčkom jeziku. Što se tiče nemijenjanja velara pred palatalnim vokalima, ide zajedno sa sardinskim jezikom u Logudoro, i s najstarijim latinskim posuđenicama u svim neromanskim periferijskim jezicima. U pogledu vokalnih promjena naliči na istočni retoromanski (furlanski) govor. Zbog ove posljednje odlike drži ga talijanski dijalektolog Clemente Merlo varijantom furlanskoga govora. Ali to mišljenje nije u romanistici usvojeno.

Glavne fonetske razlike između veljotskog i raguzejskog tipa leže u ovom: a) Velarno k pred palatalnim vokalima ostaje uvijek nepromijenjeno u raguzejskom, a u veljotskom se pretvara u č pred dugim latinskim i (primjer: dubrovačka hrvatska posuđenica kimak »stjenica« — veljotski činko, odatle hrvatska čakavska posuđenica činka, od latinskog cimicem). b) Latinski vokal a u naglašenom otvorenom slogu postaje u veljotskom u, a u raguzejskom e, (na pr.: veljotski pun »kruh« = raguzejski pen, od lat. panem).

Od drugih karakterističnih pojava, koje su bile zajedničke u oba tipa, treba osobito istaći prijevoj: Naglašeno a postaje i, ako se na kraju nalazi dugo latinsko i (primjer: Kimp, naziv kraja u polju kod Krka, od lat. plurala Campi »polja«, jednako kao u imenu sela Bibinje, južno od Zadra, od lat. lokativa Vibiani »na Vibijevu posjedu«).

Evo još nekoliko fonetskih odlika ovoga za hrvatsku lingvistiku i povijest vrlo važnoga romanskog govora (u poredbi s odnosnim pojavama rumunjskoga i furlanskoga govora):

1. Naglašeno a u zatvorenom slogu postaje diftong ua: na pr. veljotski juarbul, odatle naša posuđenica jarbol, rum. arbure, od lat. arborem «drvo«.

2. Naglašeno otvoreno e u otvorenim slogovima postaje i (na pr.: kris »trešnja«, hrvatski u Dubrovniku kriješva, od lat. ceraseus).

3. Naglašeno otvoreno e u zatvorenim slogovima postaje ja (na pr.: kupiart »pokriven«, u Dubrovniku kupijerta »krov na kući«, od lat. prošlog participa coopertus).

4. Naglašeno otvoreno o u otvorenom slogu postaje u (na pr.: veljotski luk »mjesto«, rum. loc, furlanski lug, hrvatsko ime lokve blizu Vrbnika Mislučajnica, naša izvedenica od veljotske složenice mis luk »sredina«, od lat. locus).

5. Naglašeno otvoreno o u zatvorenom slogu postaje ua (na pr.: veljotski kuarp kao i furlanski, rumunjski u Meglenu corp od lat. corpus »tijelo«).

6. Naglašeno zatvoreno e postaje u otvorenim slogovima ai (na pr.: ime mjesta Kanajt kod Punta i u Drazi Bašćanskoj na otoku Krku, od lat. Cannetum »mjesto gdje raste trska«).

7. Naglašeno zatvoreno e u zatvorenim slogovima postaje a (na pr.: Vanč, veljotsko ime za Vrbnik, latinski plural od vincus »vrba«).

8. Naglašeno zatvoreno o u otvorenim slogovima postaje au (na pr.: fersaura »tava«, hrvatska posuđenica prsura, prosulja, od lat. frixoria).

9. Dugo naglašeno i postaje ai u otvorenim slogovima (na pr.: radaika »rotkva« od lat. radicem, odakle i naše rotkva ili rodakva).

10. Dugo naglašeno i u zatvorenim slogovima postaje e (na pr.: felj »sin«, od lat. filium, upor. čakavsko piljun »kumče«, od lat. filiolum).

11. Dugo naglašeno u u otvorenim slogovima postaje oi (na pr.: loik »svijetli«, od lat. lucet, upor. u Dubrovniku lukijerna »svjetiljka«).

12. Latinski dvoglas (diftong) au ostaje nepromijenjen (na pr.: veljotski pauk »malo«, od lat. paucum, upor. u Dubrovniku Mavar, od lat. Maurus).

13. Između karakterističnih konsonantskih grupa treba napose istaći gn i x. Za prvu nalazimo refleks mn, kao u rum. (na pr.: veljotski komnut »svak«, rum. cumnat, od lat. cognatus), a u južnodalmatinskom n, kao u južnoj Italiji (na pr.: ime mjesta Ston, od lat. Stagnum »blato, močvara«). Za latinsku grupu x imamo potvrdu samo u našoj posuđenici u Dubrovniku kopsa ili kovsa »bedro«, rum. coapsă, alb. kofshë, od lat. coxa.

Ne samo u fonetici nego i u morfologiji pokazuje stari dalmatinsko-romanski jezik tragove očuvanih osobitih arhaizama. Romanski zapadni futur canfare habeo nije se očuvao, nego latinski futur drugi: kanturo »pjevat ću«, od lat. cantavero. Isto se tako nije očuvao ni zapadno-romanski kondicional cantare habebam, nego mjesto toga lat. pluskvamperfekt, veljotski kantura »pjevao bih«, lat. cantaveram.

LIT.: Od hrvatskih učenjaka jedini je Pero Budmani slutio, da postoji posebni romanski govor u Dubrovniku, ali ga je on zvao latinski (Rad LXV, Zagreb 1883). Od drugih slavenskih učenjaka imao je ispravne nazore o njemu veliki historičar Čeh Konstantin Jireček, koji je u svom djelu Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters (3 sv. Denkschriften bečke Akademije, Phil.-hist. Kl. 48 i 49, 1901—3) dao bogat onomastički materijal za njegovo proučavanje, uz rječnik i kratku karakteristiku toga jezika, i to prema svojim bilješkama iz dubrovačkoga arhiva. Sav poznati materijal kao i svoj vlastiti iz usta posljednjega Veljota dao je M. G. Bartoli zajedno s iscrpnom poredbenom i sistematskom studijom o njemu u svome djelu Das Dalmatische, 2 sv. (Schriften der Balkankommission, sv. IV. i V. Beč 1906. Priprema se novo tal. izdanje toga djela). Ostalu literaturu navodi Carlo Tagliavini, Enciclopedia italiana, sv. 12, str. 243 i sl. Ovome treba dodati radove P. Skoka: Studi toponomastici sull’isola di Veglia, Archivio glottologico italiano, sv. XXI XXIV, XXV, XXVIII), O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svjetlu onomastike (Razprave, Ljubljana 1928, sv. IV); Držićev »Plakir« (Razprave, sv. V—VI, Ljubljana 1930); Beleške iz romansko-srpsko-hrvatskih književnih veza (Prilozi za književnost, jezik istoriju i folklor, knj. XII, Beograd 1932); Les origines de Raguse (Slavia, sv. X, Prag 1931); L’Importance de Dubrovnik dans l’histoire des Slaves (Le Monde slave, sv. II, Paris 1931); Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu, Split 1933 (Biblioteka Jadranske Straže, sv. I); Dolazak Slovena na Mediteran, Split 1934 (Biblioteka Jadranske Straže II., 1); Problem slavenstva i romanstva na našim ostrvima (Jadranska Straža XVII.—XIX., 1939—41); Zum Balkanlatein (Zeitschrift für romanische Philologie, sv. XLVI, 385 i sl., XLVIII., 398 i sl., L., 484 i sl., LIV., 175 i sl., 424 i sl.). Današnje mletačko narječje u našim krajevima proučavaju G. Piasevoli, Del dialetto veneto di Zara (u LVI annuario dell’ i. r. ginnasio superiore di Zara, 1913); H. Wengler, Die heutige Mundart von Zara in Dalmatien (disertacija), Halle 1915; M. Bató, Il dialetto di Fiume, Budapest 1933; Königes, L’odierno dialetto di Veglia, Budapest 1932.P. S.

Dalmatinski novci. Na području D-e kovali su se novci od 13. do 19. st. Autonomni grad Split kovao je od polovine 13.st. do polovine 14. st. sitne dinariće (pikoli, bagatini) od lošega srebra u veličini 11—14 mm i u težini 0,2—0,5 g. Kroz stotinu godina emitirano je mnogo toga novca uglavnom u 5 tipova i u vrlo mnogo varijanata. Prva tri tipa su imitacija madžarskoga, a druga dva talijanskoga suvremenog novca. Prvi je tip bez oznake grada Splita, a ostala 4 imaju natpise: SPALATINUS, SPAL, CIVITAS SPALETI i S. DOMNIUS SPALATENSIS. — U splitske novce ubrajaju se i srebrni novci, koje je kovao vojvoda Hrvoje između 1403 i 1413 jamačno u Splitu. Poznate su 3 veličine Hrvojeva novca: groši, dinari i poludinari s natpisom na av.: M(oneta) CHERVOII DUCIS S(paleti), a na rev.: S(anctus) DOIMUS SPALETI M(artyr). Groši su kovani u dva tipa (s različnim grbovima na av.) u veličini 20—24 mm i težini 1,3—1,7 g, dinari u veličini 17—19 mm. i težini 0,7— 0,95 g i poludinari sa znatno umanjenim likovima u veličini 14—15 mm. i težini 0,36 g. — G. 1420 dospio je Split pod Mletke. Koncem 15. st. osjetila se u gradu nestašica sitnoga novca. Na molbe split. općine dopusti mletač. vlada odlukama iz god. 1491, 1497 i 1518, da se u kovnici u Mlecima, a na račun split. općine kuje sitni autonomni bakreni novac, bagatin, s natpisima na av.: S. DOMNIUS SPALETI i na rev. SANCTUS MARCUS VENETI u veličini 17—19 mm). i u težini 1,3—1,5 g. — Početkom 14. st. najmoćniji velikaš u Hrvatskoj, ban Pavao Šubić, zavladavši još i Bosnom (dominus Bosnae) i prisvojivši sebi prava dinasta, kovao je između 1301 i 1312 svoj srebrni novac vjerno imitirajući oblik mletač. groša (matapana). Pavlov je novac poznat u 2 tipa i u oko 17 varijanata. U natpisu na av. nalazi se na prvom mjestu ime Pavlovo: DUX PAVL(us), a na drugom mjestu na 1. tipu ime brata mu bana Mladena I.: BAN MLADEN, a na 2 tipu ime njegova sina bana Mladena II.: BAN MLAD(en) SECUNDUS. Prvi je tip kovan između 1301 i 1304, kad je u Bosni bio ban Mladen I., a 2. tip od 1305 do 1312, kad je Bosnom upravljao ban Mladen II. Veličina je Pavlova novca 21—22 mm, a težina 1,52—2,05 g. Gdje je bila Pavlova kovnica, nije poznato. — U dalmatinske novce ide zadarski bakreni novac iz vremena Ludovika I. (1342—1382), kovan po svoj prilici iza zadar. mira 1358, kad su se Mleci morali odreći svih prava na Hrvatsku i Dalmaciju. Postoje 2 tipa: folar, velič. 15—16 mm. i tež. 0,39—0,76, s natpisom na av.: MONETA IADRE i slovom G u sredini, a na rev.: S. La(dislaus) R(ex) VNGARIE s likom sveca — i obol, velič. 12—14 mm. i tež. 0,27—0,48 g, s natpisom na obadvije strane: IADRE. — Kad je 1409 dospio Zadar i s njime neznatan dio Hrvatske pod Veneciju, kovan je odlukama mletač. senata 1410 i 1414 poseban novac za tu oblast, i to srebrni soldo s natpisom: MONETA DALMATIAE i s grbom akvilej. patriarhe Antonija II. (1402— 1418) na av., a na rev. je lik sveca s natpisom: SANTUS MARCUS. — Koncem 15. i početkom 16. st. teško se osjećala nestašica sitnoga novca po svim autonom. gradovima mlet. Dalmacije. Na posebne molbe i na trošak grad. općina dopuštali su Mleci, da se u držav. kovnici kuje poseban novac za te gradove napose obilježen na av. imenom i likom patrona gradskog, a na rev. s mletač. grbom (lavlja glava). Tako je i Zadar dobio 1491 svoj bakreni bagatin s likom svoga zaštitnika sv. Šimuna i s natpisom: S. SIMEON IUSTUS PROFETA. Od svih dal. gradova Šibenik je prvi zamolio 1485 i odlukama Vijeća desetorice od 1485, 1491 i 1499 dobio svoje autonomne bagatine s natpisom: S. MICAEL SIBENIC. U isto vrijeme (1492) kovan je i bagatin grada Trogira s likom zaštitnika i s natpisom: S. LAURENTIUS TRAGUR, a iduće god. 1493 zapovjeđeno je mlet. kovnici, da kuje i za grad Hvar bagatin s likom zaštitnika sv. Stjepana biskupa i s natpisom: S. STEPHANUS LESINENSIS. Kovanje ovih bagatina išlo je na račun grad. općina, koje su morale držav. kovnici u Mlecima platiti protuvrijednost u zlatnim dukatima. — U 17. st. kovali su Mleci za potrebe Dalmacije posebnu seriju srebrnoga i bakrenog novca, tipološki jednako rađenog, s natpisom na av.: DALMAT ET ALBAN (Albania = Boka Kotorska), a na rev.: s mletačkim lavom s uobičajenim natpisom i oznakom vrijednosti za pojedinu vrstu toga novca. Od srebra su kovane 3 nominale: 20 solda (lira dalmata, liretta), 8 i 4 solda; od bakra 3, i to komadi od 2, 1 i ½ solda (beča). — Posebna serija od 4 vrijednosti vrlo lijepo rađenog srebrnog novca za Dalmaciju (i Albaniju) kovana je za dužda Alojzija Moceniga (1700—1709) s natpisom na av.: S. M. V. — ALOY. MOCENIGO i s likom dužda, koji kleči pred sv. Markom, a na rev. je slika mletač. lava, kako prelazi preko mora i u šapi nosi lavorovu grančicu, i natpis: DALMAT ET ALB., dok je ispod slike oznaka vrijednosti novca, i to 80 solda (četverostruka lira), 40 solda (dvostruka lira), XX solda (lira) i X solda (½ lire). Veličina komada od 80 solda je 33—35 mm, a težina oko 11,5 g. — Zadnji za Dalmaciju kovani novci jesu oni srebrni komadi, što ih je kovala 1813 u Zadru opsjednuta francuska vojska, i to u tri vrijednosti: 40 lira ili 18 franaka i 40 centima, 20 lira ili 9 fr. 20 cent. i 10 lira ili 4 fr. 60 cent. Po izgledu bio je to novac vrlo jednostavan. Na povelikoj okrugloj ploči od srebra (52,5 mm — 42,58 g; 45 mm — 36,06 g; 39 mm — 29,55 g) utisnut je na av. pečat u obliku četverokuta i u njemu francuski okrunjeni orao s natpisom sa strana: ZARA — 1813, a na rev. je slično izrađena oznaka vrijednosti.

LIT.: Lazari, Le monete dei possedimenti Veneziani di oltremare e di terraferma, Venezia 1851. — Papandopoli, Le monete anonime di Venezia, Milano 1906. — Rengjeo, Hrvatsko-dalmatinski novci, Sarajevo 1934.J. R-o.

Dalmatinska krajina. Krajiško uređenje u mletačkoj Dalmaciji započelo je u njezinu sjevernom dijelu za Kandijskog rata (1644—69), a usavršilo se i proširilo na cijelu pokrajinu nakon mletačko-turskih ratova 1684—99, i 1714—18. U početku mu je svrha bila ratovanje s Turcima, a kasnije su krajine čuvale granicu prema Austriji i Turskoj, brinule se za red u pokrajini i davale Republici valjanu i jeftinu vojsku.

Leonard Foscolo je kao opći providur i vrhovni vojskovođa u Dalmaciji (od 1645) stao raditi na tome, da predobije raju u turskom susjedstvu. Prelaženje naroda u manjim skupinama počelo je 1646, a 1647 prijeđe s mnogo naroda pop Stjepan Sorić, koji postade vođom goričkih uskoka. Doskora uskoči i harambaša Smiljanić iz Bukovice, prvi od istoimene serdarske obitelji. Žene i djeca sklanjali su se u Primorje i na otoke, a muškarci su sa svojim harambašama odlazili na tursko područje, sami ili s redovitom vojskom, na četovanje. Uskočki harambaše priznavali su vlast uglednijih harambaša serdara. Prelaženje iz susjednih turskih krajeva nastavilo se u velikom broju i za kasnijih ratova.

G. 1654 spominju se u zadarskom primorju dvije krajine, gornja i donja, no teritorijalne granice među njima nisu bile točno određene. Kasnije im je broj povećan na četiri, a 13. VII. 1684 na osam, no uskoro se opet smanjio na četiri. U početku, zbog rata i seoba, ugled mletačkih vlasti u narodu nije bio gotovo nikakav. Harambaše i serdare birao je sam narod, ali već oko 1660 providuri počinju prisvajati pravo imenovanja narodnih starješina, no tako, da se poštovala narodna volja. Nakon serdarove smrti, obično na bojnom polju, narod je preko svojih glavara označivao providuru nasljednika, redovito sina ili brata poginuloga, a providur bi udovoljavao toj molbi. Serdari su bili vojnički predvodnici, suci i upravitelji svojih krajina i spona između naroda i vlasti.

Nakon turskih ratova Dalmacija se vojnički dijelila na više područja. Primorskim kotarima (contadi) Zadra, Šibenika, Trogira i Splita bio je na čelu pukovnik (colonnello) i kapetan, omiškom području pukovnik-nadintendant (c.-sopraintendente), makarskom pukovnik, a Kaštela i Šolta imali su svoga guvernadura. Zadarski kotar preuredi 1729 providur Petar Vendramin. On je nastojao da ga uskladi s graničarskim uređenjem Like, koje je u tu nemirnu pokrajinu unijelo red i strah od vlasti. On ga podijeli na tri krajine. Gornja je zauzimala istočni dio; serdarska čast bila je nasljedna u obitelji Mitrović-Janković, a središte joj je bilo u Islamu Grčkom. Srednja je obuhvatala sela oko Zadra s Ninom i Šopotom; serdarska čast pripadala je kući Smiljanića, a sijelo serdarije bio je Zemunik. Donja je zahvaćala primorje od Krmčine do Pakoštana i zaleđe; zapovijedao joj je biogradski guvernadur, a tu su čast redovno imali članovi zadarske obitelji Spingaroli. Čast pukovnika u zadarskom kotaru bila je nasljedna u obitelji knezova Posedarskih.

Zagorskim područjima (territorii) Skradina, Drniša, Knina, Vrlike, Sinja i Imotskoga upravljali su pukovnici, na čelu Vrgorca bio je nadintendant iz obitelji Dešković, a u neretvanskom teritoriju nadintendant iz obitelji Nonković. Teritoriji su se dijelili na serdarije s 15—24 sela i do 30.000 ljudi. U sinjskom teritoriju spominju se dva serdara. Više krajiške časti u drniškom teritoriju bile su nasljedne u obitelji Nakić, kojoj su članovi pokapani u crkvi samostana Visovca na Krki, a u skradinskom u obitelji Pavasović. Od ostalih serdarskih obitelji znameniti su sinjski Surići (iz porodice popa Sorića) i Grabovci, kninski Sinobadi, Radnići i dr. G. 1787 splitska obitelj Tartaglia-Jakovljević dobije čast nasljednog nadintendanta Konjskog. Sve su se te porodice istakle u turskim ratovima, snoseći sa svojim »Morlacima« (dalm. Zagorcima) glavni teret ratovanja, a opjevao ih je Kačić.

Muško stanovništvo tih područja bilo je u potrebi obavezno na vojnu službu. Tako je Republika 1797 dovela u Mletke 13.000 krajinaca (tal. cernida), da obrani svoju slobodu od Francuza. Ipak im se u toku 18. st. uloga sve više svodila na čuvanje nutarnjeg reda u pokrajini. Na čelu sela je glavar, nazivan kapetan, knez ili harambaša, koji se brinuo za red i sigurnost kao i za vršenje tlake i rabote. Serdari su bili vojnički predvodnici svojih krajina, brinuli su se za vojničku obuku krajišnika, za vršenje odredaba i presuda vlasti, uzdržavanje mira i poretka i sudili su u manjim sporovima i prekršajima. Isticali su se kićenom nošnjom, bogatim oružjem i raskošnom opremom konja. Pukovnici su zapovijedali svim vojničkim snagama krajina, održavali su godišnje smotre, brinuli se za vojničku obuku, vodili popis pučanstva i muškaraca sposobnih za oružje te popis teretne stoke, obilazili krajine svakog mjeseca, uklanjali sukobe među selima i pojedincima, brinuli se za izvršenje tlake i rabote i vodili dopisivanje s pokrajinskim vlastima. Isticali su se još sjajnijom nošnjom od serdara. Jedne i druge imenovao je senat na prijedlog providurov; primali su mjesečnu plaću, neka podavanja u naravi, a imali su pravo na tjelesnu stražu pandura. Svako selo činilo je jednu zastavu, zastave kumpaniju, a kumpanije bataljun od tisuću vojnika. Ipak Mlečani nisu nikada postigli vojničko uređenje slično austrijskom graničarskom uređenju. Bili su kudikamo mekši od njemačkih časnika, na koje se oslanjala prekovelebitska graničarska organizacija i služili se, za postignuće svojih ciljeva, domaćim ljudima.

Ovo uređenje zadržala je uglavnom austrijska i francuska uprava. Ukinuto je bilo 1850 i zamijenjeno oružništvom.

LIT.: Sertonaco Anticano, Frammenti istorici della guerra in Dalmazia, Mleci 1649; A. Kačić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Mleci 1759; G. Brodmann, Memorie politico-economiche, Mleci 1821; I. Katalinić, Storia della Dalmazia, I.—III., Zadar 1834—5; isti, Memorie degli avvenimenti in Dalmazia, Split 1841; F. Petter, Dalmatien, I.—II., Gotha 1857.) V. Lago, Memorie sulla Dalmazia, I.—III., Mleci 1869—71; S. Ljubić, Don Stjepan Sorić, Viestnik hrv. ark. družtva IX., 1887; S. Zlatović, Franovci Države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888; L. Jelić, Lički sandžakat i postanje mletačke krajine, Narodni koledar, Zadar 1898; J. Alačević, Tabularium, arkivi u Dalmaciji, Zadar 1901; V. Brunelli, Ordinamento del territorio di Zara in sullo scorcio del secolo decimottavo (separ.); članci u splitskom Novom Doba, Božić 1936, Magazinu sjev. Dalmacije, Split 1934—5, i u Prilozima P. Popovića za 1922, 1924, 1930.P. P-š.