BUNJEVCI, hrvatsko pleme, koje se jednim dijelom naselilo u Lici i u Hrvatskom Primorju, a drugim dijelom većinom u Bačkoj. Kao plemenska cjelina smatra se samo ovaj drugi ogranak, zato se pod imenom Bunjevaca razumijevaju obično bački B. U.
Ime Bunjevac tumače pisci različito. Fra Marijan Lanosović izvodi ga od rijeke Bune. To mišljenje zastupaju kasnije i Vuk St. Karadžić, Rudolf Horvat, Ivan Ivanić, Ivan Antunović, Iványi István i Mijo Mandić. I bunjevački narodni stihovi kazuju: »Didovi nam izdaleka, — Ondud, gdi je Buna rika«. Fra Martin Nedić kaže, da su Bunjevci dobili svoje ime kao pristaše pape Bonifacija (dem. Bunjo), kao što su na pr. hrišćani prozvani »Efežancima« radi toga, jer su bili sljedbenici Marka od Efeza. Radivoj Simonović drži, da su Bunjevci prvobitno bili Vlasi, koji da su bježeći pred Turcima prešli u Dalmaciju, gdje su prihvatili katoličku vjeru. Bogoslav Kosović izvodi bunjevačko ime od riječi bunja (v.), t. j. od posebne vrste kućica, u kojima su Bunjevci stanovali. Ivan Kukuljević misli, da ime Bunjevac ima porugljivo značenje kao i imena Vlah, Šokac, Majdak, Bodul i t. d. Fra Antun Zorica navodi, da u Dalmaciji Bunjevac dovikuje Srbinu »Hrkać«, a Srbin, da mu vrati milo za drago, dobacuje mu: »Bunjevac«, kao da bi se time označivalo poganstvo. I Đuro Popović tvrdi, da je to pogrdni ili podrugljivi nadimak. Vaso Glušac kombinira, da je riječ Bunjevac isprva glasila Bunjavac, a postala je od glagola bunjati, t. j. govoriti nešto, što ne razumiješ, kako čine tobože katolici, kad se mole Bogu na nerazumljivom latinskom jeziku. Tako su ih nazvali pripadnici pravoslavne vjere, da im vrate žao za sramotu, što su ih Bunjevci prozvali »rkaćima«. Isto mišljenje zastupa i Ivo Milić. Po njemu se ovo ime s vremenom udomaćilo i izgubilo žaoku, jer se danas upotrebljava bez uvrede. Stjepan Pavelić i Đuro Daničić misle, da je to ime tamna postanja.
Možda je najvjerojatnija ona teorija, po kojoj se ime Bunjevac izvodi od riječi Buna. U grčkom tekstu cara Konstantina Porfirogeneta spominju se u Humskoj zemlji gradovi Bona i Hlum. To su po Jirečeku dva naziva za jedan isti grad. U riječi Bona nalazimo osnovu imena Bunjevac koje znači isto, što i Humljanin.
LIT.: Fra M. Lanosović, Evangjelistar illiricski, Budim 1794; Tudománytár, Budimpešta 1839; Regélo, Pešta 1842; V. Karadžić, Kovčežić, Beč 1849; Bunjevačke i šokačke novine, Kalača 1870; Rad 1873, knj. 23; I. Antunović, Razprava, Beč 1882; T. Smičiklas, Poviest Hrvatska, I. dio, str. 89, Zagreb 1882; Glasnik biskupije đakovačke, 1881; Neven, Subotica 1891; Iványi István, Szabadka története, sv. II. str. 578, Subotica 1892; I. Ivanić, O Bunjevcima, Subotica 1894; Subotička Danica, str. 44, 1897; R. Horvat, Hrvati u Bačkoj, Osijek 1922; Vojvodina, Novi Sad 1924; Književni Sever, Subotica 1927; Lički Hrvat od 25. XII. 1937; Rački, Documenta, str. 404—406. M. E.
Povijest. Kada se poslije muhačke bitke (1526) madžarsko stanovništvo zbog straha od Turaka većinom povuklo iz Bačke u sjevernu Ugarsku, plodne i opustjele ravnice Bačke mamile su nove doseljenike iz Slavonije, Bosne i Dalmacije. Među tim doseljenicima već se 1565 nalaze u Subotici i bunjevačka prezimena, ali se u povijesnim listinama istom 1620 prvi put označuju Bunjevci kao Dalmatinci. Otada se u Bačkoj češće spominju Bunjevci, koji su se u više navrata doseljivali većinom iz sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskog primorja, a ponešto i iz Bosne, ali se o njihovu dolasku sigurni dokumenti nalaze tek potkraj 18. st.
Glavna seoba Bunjevaca u zapadnu Bačku započela je 1686 pod vodstvom franjevaca. Kako je tada bečki dvor trebao vojske u ratu protiv Turaka, to je rado ustupao zemljišta Bunjevcima uz uvjet, da se i oni bore uz bok carske vojske. Prihvativši taj uvjet Bunjevci se počeše doseljivati u dvije glavne skupine. Prvu su 1686 predvodili franjevci, drugu 1687 bunjevački vođe Dujam Marković i Juraj Vidaković. Oni se većinom smjestiše u srednjoj i sjevernoj Bačkoj, a ponešto u baranjskoj, peštanskoj i čongradskoj županiji. Njihovi su se borci pod svojim kapetanima Lukom Sučićem, Dujmom Markovićem i Jurjem Vidakovićem odmah svrstali u redove carske vojske te znatno pridonijeli potiskivanju Turaka iz Bačke.
Kada se nakon karlovačkoga mira 1699 Turska odrekla Bačke, pristupilo se ustrojstvu pogranične milicije, u kojoj su znatan dio sačinjavali Bunjevci. Izloženi čestim upadima Turaka oni su naskoro morali iskusiti i drugu, mnogo veću pogibao. Pristavši uz cara pri ustanku Franje Rakoczyja 1703 oni su se sukobili s daleko nadmoćnijim madžarskim Kurucima, pretrpjeli teške gubitke te se sa znatnijim dijelom pučanstva morali povući sve do Srijema, a Kuruci su pregazili i grdno opustošili cijelu Bačku.
Poslije ugušenja Rakoczyjeva ustanka (1711) počeše se Bunjevci vraćati u svoje opustjele domove. Ali česti ratovi, a kasnije i kužne bolesti, prorijediše njihove redove. Istom za vrijeme Marije Terezije nastale su sretnije prilike, te je svestrano procvalo materijalno blagostanje. Brojni su Bunjevci za ratne zasluge zadobili plemstvo i postali glavni politički i društveni predstavnici u Bačkoj. Tu je početak osnutka političkih općina u srednjoj i sjevernoj Bačkoj sa izrazito bunjevačkim značajem. Subotica kao glavno bunjevačko naselje bude 1743 proglašena povlaštenim kameralnim gradom i dobije u posjed 12 pustara, koje su joj i danas izvor bogatstva, a Sombor 1749 zadobije povlasticu slobodnoga kraljevskoga grada. Ali Subotica se u upravnom pogledu nije zadovoljila tim podređenim položajem, nego je sveudilj težila za konačnim oslobođenjem ispod županijske oblasti. Ta je borba trajala preko trideset godina, a dovršila se 1779, kada je Subotica postala slobodan kraljevski grad te je u čast kraljice zadobila naziv Maria Theresiopolis. Otada se Subotica počela brzo razvijati. Isto su tako bujno procvala i glavnija tadašnja bunjevačka naselja Bački Aljmaš, Baja, Bajmok, Bikić (Bács-Bokod), Gara, Kaćmar, Čantavir, St. Moravica, Lemeši (Nemes-Militics) i t. d.
U to je doba srednja i sjeverna Bačka još uvijek bila napučena gotovo samim Bunjevcima, koji prevladavaju u cijeloj samoupravi županije. Taj svoj položaj sačuvali su i onda, kada su se koncem 18. st. počeli doseljivati Nijemci, a kasnije i Madžari.
Druge su prilike nastale u 19. st. buđenjem madžarske narodne svijesti. Madžari su tada sve uspješnije nastojali, da asimilacijom ostalih narodnosti stvore u Ugarskoj snažnu madžarsku većinu. Za što uspješnije provođenje te osnove započeli su sistematsko naseljivanje madžarskog žiteljstva u Potisju i srednjoj Bačkoj. Ta pomiješanost Bunjevaca i Madžara značila je prvu etapu odnarođivanja Bunjevaca. Naročito ih je mnogo odnarođeno u srednjoj Bačkoj, među njima i jedan dio plemstva i većina intelektualaca.
U takvim je prilikama zatekla Bunjevce madžarska revolucija 1848. Više nastalim okolnostima nego spontanom voljom Bunjevci su većinom stali na stranu Madžara. Za vrijeme apsolutizma, kada Madžari nisu imali nikakva utjecaja na javni život u Vojvodini, Bunjevcima nije prijetila opasnost odnarođivanja. Ali poslije nagodbe između Beča i Budimpešte (1867) Madžari putem školstva pokušavaju asimilirati Bunjevce, što izazva žestoku reakciju Ivana Antunovića i drugova. Svjetski je rat samo još pojačao narodnu svijest Bunjevaca. Po završetku rata oni su na velikoj narodnoj skupštini u Subotici 10. XI. 1918 na temelju samoodređenja stvorili odluku o stupanju u sastavni dio države Srba, Hrvata i Slovenaca, a 25. XI. 1918 u Novom Sadu oni su zajedno sa Srbima, Slovacima i Rusinima izrekli formalno odcjepljenje Vojvodine od Ugarske.
U novoj državnoj tvorevini Bunjevci su snažno očitovali svoje hrvatstvo, ali su se u tom bili sukobili s velikosrpskim težnjama, koje su nijekale hrvatstvo Bunjevaca. Ta je borba neprekidno trajala do propasti Jugoslavije 1941.
LIT.: Arch. Rakociana, sv. IX., str. 253—265; Evlia Cselebi, Magyarországi utarám, Budimpešta 1908; E. Fermendžin, Acta Bosnae, Zagreb 1892; P. Winkler, A Kalocsai és bácsi érsekség történeti össrefoglalás, 1926; P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb 1930; Isti, Povijest oslobođenja Vojvodine, Subotica 1939. P. P.
Naselja i ekonomsko stanje bačkih Bunjevaca. Bačkih Bunjevaca ima oko 120—130.000. Veće skupine žive oko Subotice, Sombora i Baje. Znatnija mjesta jesu ova: Bačalmaš, Baja, Bajmok, Bikić, Borsod, Čantavir, Čavolj, Čikerija, Čonoplja, Đurđin, Gara, Gornji Sv. Ivan, Jarčin, Kaćmar, Kelebija, Lemeši (Nemes-Militics), Matević, Pačir, Sombor i okolišna sela, Stara Moravica, Subotica, Tavankut, Vaškut, Žednik.
Po zanimanju B. su ponajviše ratari, koji napredno obrađuju zemlju. Među njima imade nekoliko veleposjednika, kojima se posjed kreće između 200 i 400 lanaca (lanac = 2000 četvornih hvati). Tko ima posjed 80 do 150 lanaca, računa se među velike gazde. Srednji gazde imadu 40—80 lanaca, a mali 5—15. Drobljenjem imanja nastalo je prilično mnogo malih posjeda. Seljaci žive često na t. zv. salašima, kako se naziva kuća za stanovanje sa svim potrebitim gospodarskim zgradama izvan grada (majur ili marof). Često je seljak ujedno i vlasnik kuće u gradu, koja mu služi, kada dolazi na tržište i kamo se povlači, kada ostari i preda gospodarstvo mlađima. Na taj način dolazi do zanimljive socijalne pojave, koja posebno označuje ovakve gradove, naime da njihovi stanovnici prožive veći dio života na selu, a samo manji dio života u gradu. Posjed se često izdaje u napolicu ili s trećine ili u zakup (»pod arendu«) za ugovorenu svotu novaca. Težaci, koji obavljaju žetvu i vršidbu, zovu se »risari«, o kojima se kaže, da »rade ris« ili da »idu u ris«. Siju se žitarice, u prvom redu pšenica i kukuruz. Ječam, zob i raž siju se vrlo malo, a od veleobrtnih biljaka nešto šećerna repa i kudjelja. Krumpir i grah sade se naveliko. Svaki salaš ima mali vrt za najnužnije potrebe kućanstva. Peradarstvo je vrlo razvijeno, jer se uzgajaju kokoši, patke, pure, morske kokoši, a osobito guske radi perja, koje je potrebno djevojci kod udaje. Razvijeno je uzgajanje konja, rogate stoke, tovljenje svinja, dok ovčarstvo propada. U okolici Subotice bave se neki voćarstvom i vinogradarstvom. U obrtu i trgovini B. su manje zastupani, jer su ponajviše ostajali na svojim imanjima, ili su izabirali slobodna zvanja, ili su prelazili u činovnički stalež. Mnogo je seljačke omladine muške i ženske polazilo niže srednje škole. Koji se bave obrtom i trgovinom, obično postaju manufakturisti, krojači, krčmari, mesari, a u novije vrijeme mehaničari i trgovci goveda i tovljenih svinja. Među radnicima nalazi se velik broj »nadničara«, t. j. sezonskih radnika, koji idu na nadnicu. A. Š-ć.
Vjerske i crkvene prilike među Bunjevcima. Bunjevci iŠokci, koji su od 1241 dolazili u svoje današnje krajeve, našli su u novoj postojbini stariji slavenski sloj. I novi naseljenici i starosjedioci bili su od iskona pripadnici katoličke Crkve. Kao prvi dušobrižnici Bunjevaca i Šokaca spominju se franjevci. Već 1260 spominju se franjevački samostani u Baču, Dardi, Monoštoru i Budimu, a 1400 samostan u Baji. Fra Fabijan iz Bača dobio je 1444 od pape Eugenija IV. vlast inkvizicije. Poslije mohačke bitke morali su franjevci zajedno sa svojim vjernicima podnositi velike progone. U Budimu pade 1528 od turske ruke fra Andrija Iločanin. Fra Đuro Milovan djeluje 1535 kao ispovjednik Bunjevaca u Segedinu. U početku 17. st. povjerena je vanjskomu svećeniku Šimunu Matkoviću kao misionaru župa »Bunjevci«, t. j. oni krajevi, gdje su Bunjevci živjeli. G. 1626 djelovao je u Mohaču, glavnom mjestu turskoga sandžaka, a 1635 pojavi se u Sarajevu, gdje su ga Turci bacili u tamnicu, odakle se novcem Propagande teškom mukom izbavio. G. 1643 u Karaševu je gvardijan fra Ivan Dezmanić, a fra Andrija Stipančić u Lipi. G. 1647 fra Solo Barilović gvardijan je u Sečenju, gdje su klerici »Dalmatinci« svršavali bogoslovske nauke. Fra Marin Ibrišimović, beogradski biskup, dijelio je 1649 sv. potvrdu u Martonošu, Bajmoku, Jankovcu, Santovu, B. Bregu, Kolutu, Somboru, Baču i Bukinu. G. 1656 fra Jeronim Slavić djeluje među Bunjevcima u Segedinu, 1672 fra Rafo Jambrehović u Pečuhu, 1681 fra Stjepan Milić u Tukulji.
Kakvo je bilo vjersko stanje u to vrijeme, najbolje nam pokazuje pismo fra Mihajla Radnića, što ga je kao provincijal 1686 poslao u Rim o prilikama u Bačkoj. On javlja: »Već četiri godine naša provincija kao da umire. Mnogu su našu braću poubijali. Mnogi su zatvoreni u tamnicama i izginuli. Naši su samostani i crkve u ruševinama, crkvene su nam stvari propale, stalno smo u sjeni smrti. Izvući ćemo možda još koji dan. Danju i noću skrivamo se po gustim šumama, i u ovakvim okolnostima nema nikoga, tko bi nas tješio i ulijevao nadu«. Isto fra Mihajlo Radnić bio je 1686 glavni organizator zadnje seobe Bunjevaca u njihovu postojbinu. U duhovnoj pastvi najviše se odlikovao fra Andrija od Dubočca, koji je predvodio tu seobu i 1693 postao gvardijan u Budimu. Poslije oslobođenja Budima (1686) popravljali su Bunjevci, što su im Turci bili porušili. No brzo dođoše Rákóczyjeve čete, t. zv. kuruci, koji su progonili katolike. Fra Jerko Guganović poveo je 1702 svoje vjernike (gens nostra Dalmatica) u Petrovaradin, gdje je u jakoj tvrđavi živio sedam godina. Poslije se narod povratio natrag, da ponovno podiže svoje razrušene domove.
Kriva je tvrdnja, da su bunjevačko-šokački Hrvati ikada bili pravoslavni. Naprotiv, istina je to, da je i 1899 prešlo u Santovu 1200 rimokatoličkih Šokaca na pravoslavlje.
Uređenjem redovne crkvene administracije nastalo je novo doba za bunjevačke Hrvate.
LIT.: E. Pavić, Ramus viridantis olivae, Budim 1766; L. Bračuljević, Uzao serafinske goruće ljubavi, Budim 1730; M. V. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. II., Zagreb 1883; S. Borovszky, Bács Bodrog vármegye, Budimpešta 1909; I. Antunović, Razprava o podunavskih Bunjevcih i Šokcih, Beč 1882; J. Karácsonyi, Szt. Ferencz rendjének története Magyarországon 1711-ig, Budimpešta 1924; Érdujhelyi Menyhért, A kalocsai èrsekség a renaisance korban, Senta 1889; E. Fermendžin, Acta Bosnae, Zagreb 1892. M. E.
Bunjevačko školstvo. Kao kod ostalih Hrvata, tako su i kod Bunjevaca škole u najstarije vrijeme bile u rukama Crkve. Dijelile su se na kaptolske, samostanske ili župske i seoske pučke. Tako je to trajalo do bitke na Mohačkom polju, kada je sve katoličko školstvo bilo uništeno. Tek u nekim mjestima mogle su se ponovno podignuti škole. Iz pisma temišvarskih trgovaca od 6. II. 1582 papi Grguru XIII. doznajemo, da je fra Antun Matković, bosanski biskup, otvorio školu za Bunjevce-Hrvate. Fra Marko Bandulavić, bosanski franjevac, sagradio je 1631 u Karaševu crkvu i školu. G. 1650 imali su franjevci svoju samostansku školu u Lipi, gdje je tada učilo 35 učenika.
Poslije velike seobe Bunjevaca 1686, kad su se bunjevački krajevi oslobodili Turaka, nastale su bolje prilike. Franjevci su uredili stare samostane i podizali nove. Osim samostana otvarali su i svoje škole. Pučke škole osnivale su se po vojnim krajinama. Organizacija je dovršena 1703, pa je u svima većim mjestima bilo škola. Dekretom Propagande od 26. IX. 1722 dopušteno je franjevcima, da mogu otvoriti bogosloviju u Budimu, a u Osijeku je otvorena 22. I. 1735. Prvi profesor bogoslovije u Budimu bio je fra Antun Paulović, koji se odlikovao dubokim znanjem u bogoslovskim naukama.
Osnovna nastava počela se snažno razvijati u 18. st., kad su biskupi naređivali župnicima, da u župama otvaraju škole. Osobito se u tom istakao Gabrijel Patačić, kaločki nadbiskup. G. 1738 izdao je pravilnik o ustrojstvu župa. Kantorova je dužnost bila, da poučava djecu. Gdje se osnovala župa, tu se odmah otvorila i škola. Redovnog učiteljstva još nije bilo. Poučavali su isluženi vojnici ili pismeniji obrtnici. Sistematičnu organizaciju školstva započela je Marija Terezija, a završio ju je Josip II. G. 1777 izdala je carica »Ratio educationis«, osnovna pravila za sve narodne škole. Cijela Bačka potpadala je pod školsko nadzorništvo u Pečuhu. Prvi nadzornik škola u Bačkoj bio je Mate Rudić, konzilijar i podžupan bački. Po ovim pravilima radilo se do madžarske bune 1848. Poslije se učilo po austrijskom sistemu. G. 1855 izdata je naredba »Verordnung«, kojom se osnovna škola dijelila na nižu i višu. Svaka je imala po 4 razreda. Po toj naredbi radilo se do 1868, kad je izglasan zakon o narodnim školama. Po ovom zakonu svaki je učenik imao steći osnovno znanje na svome materinskom jeziku. Zakon je bio dobar i liberalan u pitanju narodnih manjina, ali su njegove odredbe ostale mrtvo slovo na papiru. U školama se poučavalo samo madžarski, a nasilna madžarizacija sustavno se provodila u svim pravcima. Protiv nasilja u Subotici prvi je ustao Pajo Kujundžić. G. 1894 započe on oštru borbu u korist hrvatskoga jezika. Podnio je u tom smislu prijedlog Školskom odboru, tužio se ministarstvu prosvjete, poslao i memorandum sa 1200 potpisa najviđenijih rodoljuba. Ali sve uzalud. Tada se odlučio na zadnji korak. G. 1913 osnovao je u Subotici »Prvu bunjevačku školsku zadrugu«. Cilj joj je bio, da Bunjevci sami otvaraju i izdržavaju svoje narodne škole. Svjetski rat je omeo njegovu lijepu i rodoljubivu namjeru. Pri koncu rata dopustio je madžarski ministar prosvjete, da se u pučkim školama uči hrvatski. Poslije sloma Austro-Ugarske preuzeli su Bunjevci u svoje ruke sve svoje škole. Međutim doskora su bunjevački učitelji i profesori bili porazbacani kojekuda, a na njihova su mjesta došli gotovo sami Srbi. Bunjevački i šokački Hrvati morali su za svoja prava voditi žilavu borbu, koja je 1941 propašću Jugoslavije ušla u novu fazu. M. E.
Kulturne i prosvjetne ustanove. Prve prosvjetne i društvene ustanove javljaju se u drugoj polovini 19. st. »Pučka kasina« postoji u Subotici od 1878. Osnivači su je htjeli nazvati »Bunjevačka pučka kasina«, ali toga nije dopustila madžarska vlast. Ona se bavi radom na prosvjetnom i nacionalnom polju, a uz to daje i materijalnu pomoć učenicima. Izdavala je almanah »Klasje naših ravni«. Biskup Budanović osnovao je 1934 »Subotičku Maticu«, za koju je prekupio zgradu »Bunjevačke prosvjetne Matice«. Ta se institucija združila sa zagrebačkim »Društvom sv. Jeronima«, da širi njegove knjige među narod, a ima i svoja vlastita izdanja, među kojima su »Subotičke novine« i kalendar »Subotička Danica«. — Društveni se život razvija u mnogim društvima, među kojima se ističu u Subotici »Katolički Krug« (osnovan 1895), »Katolička čitaonica sv. Đurđa« (osn. 1905), »Katolička čitaonica sv. Roka« (osn. 1910), »Dobrotvorna zajednica Bunjevaka« (osn. u Subotici 1919, a u Somboru 1920), »Hrvatsko prosvjetno društvo »Neven« (osn. 1920), »Hrvatsko pjevačko društvo Neven« (osn. 1920), »Bunjevačko momačko Kolo« (osn. 1920) i dr. U Somboru se ističu »Hrvatsko kulturno društvo Miroljub« i »Hrvatsko pjevačko društvo Miroljub«. Po svim bunjevačkim župama nalaze se društva Katoličke akcije, osobito Križari i Križarice. »Hrvatski dom« ima Subotica, Đurđin, Žednik, Tavankut, Sombor, Bajmok. Među športskim klubovima najuglednija je subotička »Bačka«, osnovana 1901. A. Š-ć.
Bunjevačke folklorne osobine pokazuju većinom značajke, koje nalazimo i u drugim hrvatskim krajevima.
Nošnja je doduše preuzeta od drugih u vrijeme Marije Terezije, ali je ipak narodna toliko, jer su joj B. dali neke posebne odlike, kojima se razlikuju od madžarskih, njemačkih i srpskih susjeda. Muškarci nose šešir, prsluk, kratki kaput, hlače i čizme. Zimi nose šubaru, opakliju, a nekada su preko godine nosili kao ogrtač kabanicu, išaranu narodnim šarama. Danas je nose samo čobani. Prije su nosili vrlo široke gaće, ispod njih čizme. Ženska se nošnja sastoji od marame na glavi, često izvezene zlatom. Udate žene nose ispod marame konđu, kapicu. Zatim nose bluzu (leveš), široke i duge suknje, a da bi bolje stajale i lakše se nosile, oko pasa nose turnir. Papuče se nose kod kuće, muškarci od kože, a ženske od svile ili baršuna, obično izvezene zlatom ili svilom. Velika je marama na vrat, rojtoš, od svile, baršuna ili vune, često ukrašena vezom. Kod plesa ženske nose oko pasa igrač, svilenu široku vrpcu, za koju se prihvaćaju momci. Materijal za odijelo sav je tvornički. Nekada su djevojke nosile košulje s napuhnutim rukavima, koji su bili izvezeni »na čončanicu«, od domaćeg platna zvanog »tanko«, ženske prsluke od svile, opšivene zlatnom portom, sa srebrnim kopčama. Ogrtači su bili: bundika, otupnica, jopka, ćurak i ćurdija (najsvečanija). T. zv. »bijela nošnja« nosila se subotom navečer, kada su djevojke išle na divan: bijele suknje, izrađene ručnim radom, a djevojka je gologlava. Nedjeljom dopodne djevojke su bile u ogrtačima, a popodne su išle u kolo u ženskim prslucima (miderima).
Svatovski običaji. Kada se momak odluči ženiti, nose rakijare rakiju djevojačkoj kući. Ako su flaše posebno urešene, onda se zove »rozolija«. Više puta bude »po ulocima« sve ugovoreno za vjenčanje još prije nego se donese rakija. Ne odbije li djevojka rakiju, znači, da pristaje. Onda dolazi »piće«, dogovor za ruho djevojci, a zatim »rukovanje«-zaruke, na koje dolazi mladoženja u kuću djevojačku navečer. Mustulundžije, okićeni konjanici, zovu goste u svatove. Djevojčine stvari, spremljene za udaju, nose se u momačku kuću prije vjenčanja. Ako je vjenčanje bilo prije podne, onda su djevojku doveli roditeljskoj kući, a dva su »staćale« ostali s momačke strane, da je čuvaju. Iza objeda idu od mladoženjine kuće mustulundžije i mlađi svijet, da obiđu djevojku. Poslije dolaze svatovi, da »odvedu divojku«. Blizu kuće đuvegijine (mladoženjine) iznese se pred djevojku muško dijete, koje ona dariva. Kod kuće svekar mora snahu iskupiti od starog svata. Svekrva je vodi »pod odžak«, da promiješa jelo, kako bi bila dobra gazdarica. Kada djevojka zaigra u kolu, »prosipa se perje« po kolu. U kasnu večer odlaze djevojčini rođaci »u pođane« (pohođane). Kuma na šaljiv način briju. Nedjelju dana iza vjenčanja šalje mladina majka »pogaču« po pogačarima. Nekada se slala pogača sve do materica ili onoliko puta, koliko su puta dolazile mladoženjine rođakinje iza rukovanja, da vode djevojku u crkvu.
Običaji preko godine. Uoči sv. Lucije sije se pšenica za Božić. Na taj se dan ne smije šiti, jer će boljeti prsti. Ako domaćica dade nešto iz kuće, ne će imati peradi. Gost mora sjesti iza vrata (kao i na Badnjak), da bi kokoši legle. »Materice« se slave dvije nedjelje pred Božić u počast majke. Vrlo se drži ovaj običaj. Nekada je novi zet dolazio na taj dan prvi put u kuću svoga tasta, a punica bi ga darivala peškirom. »Oci« (svijet veli »oce«) se slave u nedjelju pred Božić u počast oca, a daleko su manjega značenja od materica. Na dan sv. Tome apostola ne sije se brašno, da ne bi bilo buba. Nekoliko dana pred Božić djeca »betlemaroši« nose od papira načinjeni »Betlem« po ulicama i pjevaju božične pastirske pjesme. Na Badnji dan mnogi »suše« (ništa ne jedu). Djevojka suši, na večer pomete sobu, i kada baca smeće, kakvo čuje muško ime, tako će joj se zvati budući muž. Na večer dijete »badnjačom« (gorućim drvetom s ognjišta) udara o dovratke govoreći, da bi se legli pilići i t. d., ulazi u sobu te badnjačom pali svijeću, koja je trostruko spletena u počast presv. Trojstva, a nalazi se u posudi sa pšeničnim zrnjem (ne sijanim). Domaćica ulazi, a domaćin je posipa pšenicom. Iza zajedničke molitve jede se bijeli luk, med, orasi, grah i ostalo. Na stolu je među ostalim »božićnjak«, kolač s različitim figurama, na njemu dvije jabuke, a prije 20—30 godina bila je mjesto božičnog drvca grana od čvrste mrtlovine ili sirka, kojoj bi se grančice uvile u izrezuckano tijesto; sve bi se stavilo u peć, da se osuši, i onda bi se postavilo na čelo božičnoga stola. Iza juhe piju vino svi iz iste čaše, koja se ne smije staviti na stol, dok se vino ne popije; posljednjim se kapljicama ugasi trokraka svijeća; na koga ide dim, taj će umrijeti; svijeća se brzo naopako gurne u zrna pšenice, i koliko se zrna za nju uhvati, toliko će roditi metričkih centi po lancu. Djeci se iza večere bacaju orasi u slamu, da ih traže. U ponoć se razreže jedna jabuka s božićnjaka, baci u bunar i u jutro daje stoci. Iza mise ponoćke jede se ponoćnica, »pača« (hladnetina) i kolač. Jedna velika svijeća gori cijelu noć. Na prvi dan Božića ne ide se nikamo; prije su i djevojke išle samo u svoju župnu crkvu i odmah kući. Popodne muškarci nose »bukaricu«.
Na Badnje veće dolazi gost u kuću, gdje ostaje preko cijelog Božića; osobito se pažljivo prema njemu postupa, a na kraju blagdana objesi mu se kobasica o vrat. Zove se »položaj«, a »ide za položaja«.
Na Sv. Ivana blagoslov je vina. Na Mladence (Nevina Dječica) »šibari« šibaju ženski svijet. Na Novu godinu siječe se u podne božićnjak, a zelena se pšenica daje peradi i stoci. Uoči Sv. Tri Kralja je vodokršće. Na poklade običajno je maskiranje, kao i na Badnje veče (manje). Na Svijećnicu se blagoslivljaju svijeće, koje se pale kod umirućih. Ujedno se blagoslivljaju i neke trave, među njima bosiljak i čubar, da bi se metale na rane, koje ne će zacijeliti, i protiv vlasaca. Protiv grlobolje »podgrljavaju se« na dan sv. Blaža; jedu se na tašte pereci i jabuka s božićnjaka. Za vrijeme korizme bile su »loptanije«. Skupljena mladež igrala se nedjeljom na livadi, i to momačke igre. Navečer se djevojke skupe na divan, donesu kukuruza, »pucaju kokice« i igraju djevojačke igre. Na Cvjetnicu se treba umiti u vodi, u kojoj se nalazi zelena pšenica. Blagoslivlja se cica-maca, koja se meće u prozor i nosi na groblje. Djevojkama se kupuje ljetno odijelo. Na Veliku subotu blagoslivlja se »posvetilište«: uskrsni kolač, kobasica, pečeno janje, kuhana jaja i najvažnije — hren. Šaraju se pisanice. Na Markovo se obavlja blagoslov polja i zelenom se pšenicom hrane guščići. Djevojkama se kupuju velike marame na vrat. Na Duhove u ranu zoru, prije susjeda, treba iskititi zovom kapiju i prozore. Idu »kraljice«, 6—8 djevojčica, obučene u starinsku nošnju s krunom na glavi, i pjevaju kraljičke pjesme. Prvi su dan u svilenim odijelima, a drugi i treći u bijeloj nošnji. Kraljice idu bose. Na Brašančevo (Tijelovo) ne smije se ništa mijesiti s brašnom, a pogotovu ne s kvasom. Trgaju se grančice s jablana, kojima su okićeni oltari, meću se kod kuće za svetnjaču (škropionicu), a ujedno meću u sirište. »Dožejanca« se drži na koncu žetve. Glavnom se risaru metne na glavu vijenac od pšenice, a domaćin ga polijeva vodom. Na Sv. Andriju apostola djevojke suše, da bi noću u snu sanjale svoga budućeg muža. U ljetu, na Ivanj-dan (sv. Ivan Cvitnjak), kao i uoči njega, pale se kresovi, i mladež s vijencima na glavi i na rukama preskakuju preko vatre.
Mnogi se od spomenutih običaja naglo gube pod utjecajem grada kao i zbog poremećenih socijalnih i ekonomskih prilika. Održali su se ponajviše na salašima.
Od domaćeg obrta do danas sačuvalo se jedino tkanje pregača i ponjavica, kojima se pokrivaju manji kreveti. U drugoj polovici prošloga stoljeća tkale su se torbe s narodnim šarama, ubrusi, platno za košulje i t. d.
Gatanje (vračanje) je vrlo rašireno, osobito među ženskim svijetom. Najviše se može naškoditi nekome urokom ili da »se nabace čini«. Ureći se može u prvom redu djevojka ili momak, dijete, pa i stoka, osobito u mladoj dobi. Pomno se treba čuvati čovjeka, koji ima guste, sastavljene obrve, jer može ureći. Čine nabaciti znači preko nekog začaranog predmeta, koji se obično meće na raskršće, naškoditi nekoj određenoj osobi ili bilo kome, tko prijeđe preko dotičnog predmeta. Na pr. novcem se obrišu rane, i novac se baci preko glave na raskršće. Tko ga digne ili prijeđe preko njega, bit će pun rana i t. d. Kod mrtvaca je običaj, da netko »žali« (nariče). Žaliti može netko od rođaka ili bilo tko od prisutnih.
LIT.: I. Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih, Beč 1882; Čović-Kokić, Bunjevci i Šokci, Zagreb 1939; Z. Dugački, Geografijski raspoređaj Hrvata, Zagreb 1939; M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939; M. Gavazzi, Godina hrvatskih narodnih običaja, I. i II. sv., Zagreb 1939; P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb 1930. A. Š-ć.
Bunjevačko narječje. Najstariji pisci, koji su radili među Bunjevcima, nazivali su svoj jezik istim imenom kao i pisci u ostalim hrvatskim krajevima. Fra Mihajlo Radnić veli, da piše slovinsko-bosanskim jezikom ili illirico idiomate; Antun Josip Knezović naziva svoj jezik iliričko-slavenskim; fra Emerik Pavić iliričkim ili dalmatinskim; fra Grgur Peštalić slovinskim; Ivan Ambrozović dalmatinskim i t. d. Međutim poput ostalih Hrvata i Bunjevci su već davno prije svjetskoga rata nazivali svoj jezik hrvatskim. Bunjevci govore štokavskim narječjem ikavskoga izgovora kao i drugi hrvatski ikavci. U njihovu se govoru vide ova odstupanja od hrvatskoga književnog jezika.
1. U glasovima: Iza nepčanih suglasnika o ne prelazi u instrumentalu sing. u e, na pr. konjom, nožom, mačom, brojom, kao i u nekim riječima iza r u instr. sing., na pr. carom, gospodarom. Konsonant j otpada na početku riječi, na pr. ilo (jilo-jelo), edan, esam; nema ni jotacije između samoglasnika i-a, na pr. Andria. Guturalni suglasnici k, g, h ispred i u dat. i lok. sing. imenica ženskoga roda ne prelaze u sibilante c, z, s, na pr. ruki, knjigi, snahi. U imperativu glagola, kojima se osnova svršava na k, g, ovi guturali ispred i ne prelaze u sibilante c-z, nego u palatale č-ž, na pr. peči, striži. Konsonant h uopće se ne izgovara, na pr. oću, gra; h ispred ć ne prelazi u š, već otpada, na pr. glagol »drhtati« ima u prezentu: drćem (dršćem).
2. U oblicima: Imenice na št imaju u instr. sing. -om, na pr. plaštom, prištom. Imenice »brat, gospodin« imaju dat., lok. i instr. u pluralu: braćama, gospođama. Imenica »stvar« ima instr. sing. stvarom. Imenice »kći, mati« imaju nom. sing. kćer, mater; a instr. sing. kćerom, i pravilno: materom. I neodređeni pridjevi kao i određeni imaju gen. sing. na -ga, na pr. lip — lipoga; lipi — lipoga. U komparativu i superlativu pridjeva skupine suglasnika bj, pj, vj ne prelaze u bij, plj, vlj, na pr. grub — grubji, tup — tupji, živ — živji. Pridjevi u dat. sing. imaju nastavak -im, na pr. dobrim prijatelju. Glagoli 4. razr. I. vrste, kojima se osnova svršava na k-g u 3. l. plur. prez. zadržavaju nepčane suglasnike č-ž, na pr. peču, strižu. Kod glagola II. vrste u inf. stoji slog -ni mjesto -nu, na pr. toniti, giniti. Glagoli 2. razr. III. vrste i glagoli IV. vrste u 3. l. plur. prez. imaju nastavak -u, na pr. držu, trču, bježu; nosu, molu. Glagoli 1. razr. V. vrste u 3. l. plur. prez. imaju nastavak -aje na pr. čuvaje (govori se samo u Subotici).
Bunjevački stari pisci od prvih početaka upotrebljavaju latinicu. U pisanju glasova oni su pod utjecajem talijanskim, njemačkim i madžarskim. Dijakritičke znakove pišu, kad su uvedeni u hrvatsku književnost. Fonetički pravopis uveo je u bunjevačku knjigu fra Lovro Bračuljević 1730. U predgovoru svoga djela U zao Serafinske goruće ljubavi (Budim 1730), raspravljajući o načinu pisanja, kaže: »Alie lipše, i pofahljenie pisati onako, kakose govori; jer štogodje od više, nie fahljeno, već je kudjeno.« Ovo je napisano sto godina prije Vuka Karadžića.
LIT.: Š. Ljubić, Ogledalo književne poviesti, II. sv., Rijeka 1869; Narodnosno pitanje i budućnost Ugarske, Subotica 1914; Fra L. Bračuljević, U zao Serafinske goruće ljubavi, Budim 1730. M. E.
Bunjevački književnici javljaju se pri kraju 17. st., kada se u Bačkoj svršavalo tursko gospodstvo. Franjevci su bili prvi bunjevački pisci. Fra Mihajlo Radnić (1636—1704) izdao je Razmišljanja pribogomiona od ljubavi Božje (Rim 1683). Pisci, koji su došli poslije njega, izdavali su knjige katehetskoga, asketskoga i homiletičkoga sadržaja. U 18. st. javljaju se uz franjevce i svjetovni svećenici te svjetovnjaci. Antun Josip Knezović († 1764) dao je bunjevačkom ogranku hrvatske književnosti prvo djelo u stihovima: Život sv. Ivana od Nepomuka (Pešta 1759). Fra Josip Jakošić (1738—1804) napisao je djelo Scriptores Interamniae (rukopis iz 1795), u kojemu je dao prvi pregled rada bunjevačkih pisaca. U grupu pisaca, koji su radili među Bunjevcima, ide i Đuro Arnold (v.). U 19. st. razvijaju se među Bunjevcima sve vrste književnosti. Prvak je i preporoditelj bačko-baranjskih Hrvata Ivan Antunović (v.). Glavni je bunjevački pjesnik prije svjetskoga rata Evetović (Miroljub). Poslije svjetskoga rata dali su Bunjevci lijep broj mladih pjesnika i književnika, koji su se okupili oko dva književna časopisa: oko Bunjevačkoga kola i Klasja naših ravni (→ Hrvatska književnost).
LIT.: E. Pavić, Ramus viridantis olivae, Budim 1766; G Čevapović Synoptico-memorialis catalogus, Budim 1823; Književni sever, knj. I., Subotica 1925; Subotičke novine, brojevi 7. I. do 9. II. 1940. U.
Narodne pjesme Bunjevaca istoga su postanja kao i kod drugih hrvatskih plemena. Narodna ih je mašta stvorila ponajviše u krvavim borbama s Osmanlijama. Darovitiji narodni pjevači opjevali su važnije događaje u životu svoga naroda pjevajući na zborovima i divanima. Pjesme su se zatim širile od usta do usta među narodom. Tako su postale opća njegovana svojina.
Sudeći po sadržaju neke su pjesme podrijetlom još iz staroga zavičaja. Bunjevci, došavši u sjeverne krajeve, donijeli su sa sobom uz drugo tradicionalno blago i njih. Mnoge su pak narodne pjesme postale u novom zavičaju. Glavni su junaci u tim pjesmama slavni kapetani iz kuće Sučića i Vidakovića. U njima su sačuvani i neki važniji momenti iz naše nedavne prošlosti. Iako ima i među tim pjesmama vrlo lijepih, ipak mnoge zaostaju ljepotom za onima iz staroga zavičaja.
Već je biskup Ivan Antunović tiskao neke Kraljičke pjesme u »Bunjevačkoj i Šokačkoj Vili« (1873, br. 20). Za njegovim se primjerom poveo i pop Pajo Kujundžić pa je objelodanio u »Subotičkoj Danici« i u »Nevenu« dosta narodnih pjesama. Sistematski je prvi počeo sakupljati bunjevačke narodne pjesme Blaško Rajić. On je 1910 izdao Narodno blago (II. prošireno izd., većina Prćićevih pjesama, izašlo 1923). Tiskao je 64 pjesme. Drugi je zaslužan sakupljač narodnih pjesama Ive Prćić, koji je 1939 izdao Bunjevačke narodne pisme. U svojoj je zbirci tiskao 238 pjesama i objavio naslove 26 pjesama. Prćićeva zbirka narodnih pjesama mnogo je potpunija i opširnija od Rajićeve, jer obuhvaća gotovo sve narodne pjesme, koje su se sačuvale kod Bunjevaca. U toj Prćićevoj zbirci zastupane su sve vrste bunjevačkih narodnih pjesama, osim omladinskih (ljubavnih), koje sačinjavaju posebnu knjigu, a nalaze se u istoga sakupljača još u rukopisu. Prćić je podijelio svoje bunjevačke pjesme u ove cikluse: 1. pobožne (13), 2. dičije (8), 3. korizmene (14), 4. kraljičke (108), 5. svatovske (15) i groktalice (106). Tematika i morfologija groktalica jednaka je kao i u drugim narodnim epskim pjesmama. Groktalice veličaju junaštvo naših pređa ili jadikuju nad njihovim teškim patnjama.
Stari su Bunjevci pjevali groktalice najviše na prelu, divanu, babinama, berbi, mobi, kućnim sastancima, a katkad i u svatovima. Groktalice su većinom u desetercu, ali ih ima i u trinaestercu. Groktenje je vrlo primitivan i osobit način pjevanja, koji se sačuvao među Bunjevcima u sredini, gdje je takvo pjevanje nepoznato. Većinu groktalica donijeli su Bunjevci još iz stare postojbine, što se vidi po sadržaju ovih pjesama, ali ima također vrlo lijepih, koje su nikle na domaćem tlu u novoj domovini. Vrlo je značajna pjesma Ženidba Vidaka kapetana. Sadržaj je uzet iz bunjevačke prošlosti u doba velike seobe.
Juraj Vidaković, kapetan subotički, uzima za ženu Maru Sučićevu, kćer župana Sučića iz grada »bile Bune«. Bila je na glasu ljepotica. Imala je mnogo prosaca, ali ih je sve redom odbila. Ona hoće za Vidaka kapetana, kome je i »viru dala«, a on je otišao u zemlju Ugarsku prije sedam godina. Vidakovi prosci isprose djevojku i zakažu svadbu za godinu dana, jer je dalek put, što ga moraju prevaliti. »Daleko je s mora do Dunava, — pa do bile subotičke kule«. Vidaković dobije pismo od Mare, koja se tuži na turske zulume i moli ga, da što prije dođe po nju. Vidak pođe na put. »Gone konje i danju i noću, — sam’ da prija do Neretve dođu«. Približavajući se Neretvi Vidakovi pratioci ugledaju nešto u daljini i pitaju svoga gospodara: »Oj Vidače, naša poglavico! — Šta se ono u daljini bili? — Il’ su bile na plandištu ovce, — il’ na vodi bili labudovi, — il’ su cure razastrle platno? — Al besidi Vidak kapetane: — Nit’ su bile na plandištu ovce, — nit’ na vodi bili labudovi, — nit’ su cure razastrle platno, — već su kule naše bile Bune«. — Stigavši u Sučićev dvor ondje su već svi spremni na polazak. Dođe i fra Anđelko i požuruje ih neka se spreme na put, da ih Turci ne iznenade. Svima je dojadilo tursko nasilje, zato kaže župan Sučić: »Turski nam je zulum dojadio, — pa ga više podnet ne možemo«. Ali žao im je ipak ostaviti svoju rodnu grudu. »Konji ržu, a junaci viču, — Dica plaču, a žene jauču, — I studen bi kamen proplakao«. — No tješi ih kapetan Vidaković, da ih u novoj postojbini čekaju ljepši dani: »Ravna polja, zelene livade, — guste šume, bratski za grljaji«. Pomolivši se Bogu svatovi Vidaka kapetana pođu na daleki put. Tiho idu, da ih ne primijete Turci krajišnici. Sretno prijeđu Dunav, gdje ih dočekaju rođena braća. Ovo je jedina pjesma, koja govori o velikoj seobi Hrvata Bunjevaca u Bačku, a zapisana je 1899 u Subotici.
LIT.: B. Rajić, Narodno blago, Subotica 1923; I. Prćić, Bunjevačke narodne pisme, Subotica. I. P-ć.
Veze Bunjevaca s drugim Hrvatima. Do t. zv. Karlovačkoga mira Bunjevci su sačinjavali usko povezanu cjelinu s ostalim hrvatskim krajevima, koji su se nalazili pod Turskom, a osobito sa Slavonijom i Bosnom. Isto narječje i iste knjige upotrebljavali su Bunjevci kao i Slavonci i Bosanci. Stare veze nijesu prestale ni onda, kada su bunjevački krajevi bili postali sastavnim dijelom madžarske države. Kačićev »Razgovor ugodni« i Reljkovićev »Satir« bili su omiljelo štivo i među Bunjevcima. U vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda bili su i Bunjevci pristaše Gaja, a neki i Jelačića. Poslije je biskup Antunović podržavao žive veze s biskupom Strossmayerom, banom Mažuranićem, Franjom Račkim i drugim hrvatskim rodoljubima. Poticao je pukovnika Murgića, da piše o ličkim Bunjevcima. Unatoč teškim progonima Bunjevci su nesamo podržavati svoje knjige i novine nego su također primali iz Zagreba knjige Matice Hrvatske, Društva sv. Jeronima i Zbora duhovne mladeži. Za uzvrat su u Banovini naručivali u lijepom broju Antunovićevu »Bunjevačku Vilu« i kasnije »Neven«. Neki su zagrebački pisci bili stalni suradnici bunjevačkih listova. G. 1904 pohodili su Bunjevce u Subotici B. Mažuranić, dr. T. Alaupović i drugi hrvatski odličnici. G. 1913 osnovano je u Budimpešti za bunjevačke i druge hrvatske sveučilištarce društvo »Antunović«. I peštansko akademsko društvo »Perun« imalo je među svojim članovima Bunjevaca. Pjesnik Ante Evetović (Miroljub) slavio je hrvatsko ime i bio priznat u svim hrvatskim krajevima. Otkako su 10. XI. 1918 bunjevački Hrvati pronijeli hrvatsku zastavu kroz Suboticu, uzajamne su veze Bunjevaca i ostalih Hrvata sve življe. Najveće javno očitovanje jedinstva bačkih Hrvata s drugom hrvatskom braćom bila je veličanstvena proslava u Subotici od 14.—16. VIII. 1936 kao uspomena na 250. godišnjicu seobe jedne grupe Bunjevaca.
LIT.: S. Bartolović, Bibliografija o Šokcima i Bunjevcima, Hrvatski Dnevnik 22. IX. 1940, Zagreb; P. Pekić, Političke i kulturne veze između Bunjevaca i Hrvata u prošlosti, Obzor, Spomen-knjiga, Zagreb 1935. A. Š-ć.