CRKVA.
SADRŽAJ: Naziv, 110; Crkva, od Krista osnovana vjerska zajednica, 110; Crkvena povijest, 110; Crkvena država, 110; Crkva u pojedinim državama, 110; Crkveni obredi, 110; Crkvene službe, 110; Crkveno pravo, 110; Crkvene kazne, 110; Crkvena imovina, 111; Crkva i država, 111; Crkva kao bogoslužna zgrada, 112; Crkvena umjetnost, 113.
Naziv. Crkva je hrvatski naziv za: 1. kršćanski hram, 2. kršćansku zajednicu vjernika i 3. crkveno starješinstvo. Taj je naziv u hrvatskom jeziku potvrđen već od 12. st., još otprije u staroslavenskom obliku crky, a inače dolaze oblici crkav, crikva (u čakavskom), cirkva (u kajkavskom) i sl. Filolozi se ne slažu, odakle je i kako se razvila ta riječ. Od tri prvobitna grčka naziva (ἐϰϰλησία, ϰυϱιαϰή i βασιλιϰή) za kršćansku bogoštovnu zgradu preuzela je rimska crkva oblik ecclesia, od kojega su razvili svoje nazive svi romanski narodi (franc. église, tal. chiesa) osim rumunjskoga, gdje se naziv biserica razvio iz riječi basilica. I u latinskom se jeziku po periferijskim krajevima isprva upotrebljavala riječ basilica, ali se taj naziv doskora općenito ograničio na poseban tip crkvene zgrade (→ bazilika). Učenjaci su gotovo svi mišljenja, da je i Slavenima i Germanima (njem. Kirche) naziv došao iz grčkoga ϰυϱιαϰή, tek neki tvrde, da su Slaveni dobili izraz preko staro-visoko-njemačkoga kiricha (Miklošič), odnosno preko gotskoga (Berneker i dr.), dok ga drugi izvode izravno od grčkoga (P. Skok). Protivno mišljenje zastupa Gunnarsson, koji izvodi slavenski naziv crky (cerky) iz riječi basilica (uz pretpostavku balkansko-romanskog oblika zerica).
LIT.: G. Gunnarsson, Das slavische Wort für Kirche, 1937; P. Skok, La terminologie chrétienne en slave, Revue des études slaves, VII. (1927); Isti, O slavenskoj palatalizaciji sa romanist. gledišta, Južnoslav. filolog, VIII. (1928—29); J. Šetka, Hrv. kršćanska terminologija, sv. I., s. v. crkva, Šibenik 1940.V. Š.
Crkva, od Krista osnovana vjerska zajednica. U katoličkoj terminologiji riječ Crkva označuje samo jedinu, pravu, sveopću, od Krista izravno osnovanu vidljivu vjersku zajednicu. Ta je zajednica uređena monarhijski i hijerarhijski: na čelu joj je rimski biskup, nasljednik prvaka apostola Petra s prvenstvom ne samo časti, nego i vlasti, vrhovništvom ne samo u stvarima vjere i morala, nego i u svemu, što se odnosi na stegu i upravu Crkve. Svoju vlast ne prima rimski biskup, papa, od Crkve, odnosno posredovanjem Crkve, nego izravno od njezina osnivača Krista. Papi su podređeni biskupi, koji upravljaju pojedinim biskupijama, a i sami vjernici, kao svome vrhovnome poglavaru. Misija je Crkve: nauku, koju je Bog objavio, čuvati nepromijenjenu, tumačiti je autentično i propovijedati svima narodima, dijeliti sredstva milosti (sakramente) te tako voditi ljude vječno sretnome životu. U vršenju ove svoje misije Crkva je nepogrješiva (infallibilis), jer uživa trajnu pomoć Duha Svetoga. Značajke su ili biljege Crkve, da je jedna, sveta, katolička (univerzalna) i apostolska. → Katolička crkva.
Kod istočno-pravoslavnih zbog podjele na samostalne (autokefalne) jedinice riječ Crkva nema većinom terminološki jednakog univerzalizma kao kod katolika. Redovno označuje koju od narodnih crkava: grčko-pravoslavnu, srpsko-pravoslavnu, hrvatsko-pravoslavnu, rusko-pr., bugarsko-pr. i t. d. (ukupno nekih dvadeset). Po shvaćanju tih crkava Krist je, doduše, osnovao vidljivu i hijerarhijski uređenu vjersku zajednicu, ali on je sam njezina nevidljiva glava, dok je vidljivu vlast predao ne Petru, nego zboru apostola, odnosno njihovim nasljednicima, a Petar bi imao samo primat časti (primus inter pares).
Po Lutherovu shvaćanju riječ Crkva znači poglavito nevidljivu zajednicu ljudi, koji očekuju spasenje zbog zasluga Kristovih. U toj su zajednici svi jednaki, i laici i svećenici, svi jednako primaju svijetlo milosti, pa stoga u njoj nema ni hijerarhijskog uređenja ni autentičnog tumačenja Sv. Pisma. Uz tu pravu nevidljivu i glavnu Crkvu postoji i druga, vidljiva, pretežno stegovnog značaja. Nju međutim nije osnovao Krist, nego ljudi, i vlast u njoj može biti povjerena i laičkim osobama. Tom je shvaćanju Crkve donekle slično i Kalvinovo, koji u Crkvi gleda zajednicu odabranih, predestiniranih pravednika.
Anglikansko poimanje Crkve sadržano je u 42 člana, što ih je izdao Eduard VI., a koji su kasnije za Elizabete svedeni na 39. Po toj nauci kralj je glava Crkve i u duhovnim stvarima. Crkva nije nepogrješiva, i jedino Sv. Pismo određuje, što treba vjerovati (pravilo vjere). U zbilji danas nema jedinstvene anglikanske crkve, nego postoje tri glavne frakcije: Gornja crkva (High Church), koja prihvaća gotovo sve katoličke dogme, izuzevši dogme prvenstva rimskog biskupa i nauke o bezgrješnom začeću bl. Dj. Marije; naučava međutim, da je hijerarhijska vlast predana biskupima (otud joj ime episkopalna). Zatim: Donja crkva (Low Church) ili evanđeoska, koja se malo brine za hijerahiju i smatra najvažnijim opravdanje po vjeri u kalvinističkom smislu. Napokon Široka crkva (Broad Church), koja traži tek općenito vjerovanje u Krista, dok sve kršćanske dogme smatra spornima. Osim tih triju glavnih Crkava postoje i mnoge manje (kongregacionalistička, baptistička, metodistička i t. d.).
Po nauci liberalnih protestanata Krist nije uopće ustanovio Crkve, nego je do osnutka njezina došlo posve naravnim putem. Nešto slično uče i modernisti. → Katolička crkva, Pravoslavna crkva i ostale crkve.Đ. G.
Crkvena povijest → Kršćanstvo → Katolička crkva → Pravoslavna crkva → Protestantizam.
Crkvena država → Katolička crkva.
Crkva u pojedinim državama obrađena je uz pojedine države.
Crkveni obredi → Katolička crkva → Pravoslavna crkva, obredi.
Crkvene službe. Pod crkvenom službom u najširem smislu razumijeva se svako vršenje određenih crkvenih poslova, koje je nadležno crkveno poglavarstvo nekomu trajno (kao zvanje, dužnost) povjerilo. Kanonsko pravo razlikuje c. s. u širem i u užem smislu. U širem smislu je c. s. svako zvanje s duhovnom svrhom, koje se zakonito izvršuje, a u užem smislu traži se, da je to takvo zvanje, koje je trajno ustanovljeno uredbom Božjom ili crkvenom, da je propisno (kanonski) podijeljeno i da nosiocu daje određenu crkvenu vlast, bilo to bogoslužnu ili poglavarsku. Nosioci crkvene vlasti mogu u pravilu biti samo klerici, i zato crkveni službenici u strogom smislu nisu nikada svjetovnjaci (laici), nego samo duhovnici (klerici). Kad je sa službom u strogom smislu zakonito i trajno spojeno pravo na određene prihode iz sigurnih izvora (napose od nekretnina), onda je takva služba nadarbinska (officium beneficiale, beneficium). Propise za službu crkvenih službenika sadržava Kodeks kanonskog prava (kk. 145—195 i 1409—1488).Fr. H.
Crkveno pravo → Kanonsko pravo.
Crkvene kazne. Ustrojstvo kat. Crkve daje njenom poglavarstvu i kaznenu vlast (k. 2214 Kod. k. pr.). Ova se vlast treba u duhu kršćanstva izvršivati blago i strpljivo (Mt. 12, 20; k. 2214 § 2), ali i upotreba fizičke sile nije pri tom načelno isključena (Syll. errorum 1864 nr. 24 zabacuje tvrdnju: Ecclesia vis inferendae potestatem non habet), jer se inače ne bi moglo ni govoriti o pravnom poretku u Crkvi. Danas ipak Crkva zaštićuje svoje propise samo duhovnim kaznama, koje su sve netjelesne, ali zato ipak jednako teške i uspješne. No u nekim slučajevima Crkva i danas još primjenjuje i takve kazne, koje su tjelesne prirode, na pr. globe (k. 2291) ili prisilno boravljenje (k. 2298, 8). Neposredna primjena fizičke sile Crkvi je u današnje vrijeme gotovo svagdje onemogućena i državnim zakonima, a protivi se i općim kulturnim prilikama. Hoće li u pojedinim slučajevima državna vlast prinudno izvršiti crkvene kaznene odredbe (t. zv. brachium saeculare), to ovisi o pravnim odnosima dotične države prema Crkvi.
Kazne, koje se danas primjenjuju u rkt. Crkvi, sadržane su isključivo u petoj knjizi Kod. kan. prava pod naslovom: Krivice i kazne (De delictis et poenis). Među njima su najvažnije cenzure (censurae ecclesiasticae).Fr. H.
Cenzure idu u prvom redu za tim, da se krivac popravi. Ima ih tri: excommunicatio, suspensio i interdictum. Cenzurama se može kazniti samo vanjsko, teško, dovršeno i s tvrdokornošću spojeno djelo. Crkveni se poglavari imaju njima služiti trijezno i veoma oprezno. Neke su od tih kazna latae, druge ferendae sententiae. U prve krivac upada netom počini djelo, s kojim je spojena kazna; u druge onda, kad ga njima udari nadležni crkveni sudac ili poglavar. Ipak je i u prvom slučaju redovito potrebno, da nadležni sudac ili poglavar izjavi, da je pojedinac počinio zločin i upao u kaznu. Od cenzura se krivac može osloboditi samo odrješenjem sa strane nadležnog starješine. Odrješenje od nekih cenzura zakonom je pridržano ordinarijima ili Sv. Stolici. Ako krivac odloži tvrdokornost, starješina ga mora odriješiti od kazne. Ako cenzura nije zakonom nikomu pridržana, može od nje odriješiti svaki ispovjednik.
LIT.: Crnica, Modificationes in tractatu de censuris per Codicem Iuris Canonici introductae, 1919; F. Roberti, De delictis et poenis, 1930; F. X. Wemz, Ius poenale ecclesiasticum, Rim 1937.A. C.
Crkvena imovina (rkt.). Kat. Crkvi prema njenoj nauci i načelnom stajalištu pripada kao vidljivoj vjerskoj zajednici ljudi po prirodi njene ustanove od države posve neovisno pravo stjecati i posjedovati vremenita dobra (bona temporalia) i njima upravljati. Sva ta dobra, koliko pripadaju u vlasništvo Crkve uopće ili pojedinih crkvenih pravnih osoba (ustanova), sačinjavaju crkvenu imovinu. S obzirom na neposrednog nosioca vlasništva razlikuje se trovrsna crkvena imovina: 1. imovina crkve (bona fabricae), 2. imovina zadužbinska ili zakladna (bona locorum piorum) i 3. imovina nadarbinska (bona beneficialia → nadarbina). Upravljanje crkvenom imovinom, koje obuhvaća stjecanje, upotrebu prihoda, čuvanje (gospodarenje) i otuđivanje, pripada predstavnicima onih pravnih osoba (ustanova), koje su neposredni vlasnici dobara, ali u ovisnosti i pod vrhovnim nadzorom Sv. Stolice i mjesnih ordinarija. Redovno sebi i državna vlast u svojim ustavnim i zakonskim odredbama pridržava neki nadzor i utjecaj na upravljanje crkvenom imovinom, koju zastupnici ekonomskih nauka često nazivaju i dobrima »mrtve ruke« (manus mortua → mrtva ruka), jer smatraju, da ih Crkva zbog toga, što vrlo teško prelaze iz ruke u ruku i ne mijenjaju vlasnika, drži u svom posjedu tako čvrsto, kao nepokretna ruka mrtvaca.
U zagrebačkoj (hrv.-slav.) crkvenoj pokrajini važi za upravljanje crkvenim dobrima Naputak, izdan od I. sinode zagrebačke nadbiskupije (1926).Fr. H.
Crkva i država. O crkvi se i o državi, kao o dvjema zasebnim ustanovama, može pravo govoriti istom od početka kršćanstva. Jer u staro doba bila je vjera sastavnim dijelom državnoga uređenja: »ius sacrum« je bio samo jedan dio »iuris publici«. Ali i kršćanska je crkva bila često tako tijesno povezana s državom, te se čitavo ono šarenilo najrazličitijih njihovih odnosa, kroz vremena i narode, svodi na jedan jedini crkvenopolitički sustav, jedinstva crkve i države, kojemu je osnovnim obilježjem činjenica, da je vrhovna vlast nad crkvom i državom u jednoj istoj ruci, da objema ustanovama upravlja jedna ista mjerodavna volja. I već prema tomu, pripada li vrhovna vlast crkvi ili državi, ukazuje nam se sustav jedinstva kao crkvena država (teokratija ili hijerokratija) ili kao državna crkva. Klasični su primjeri teokratije ili hijeroratije starozavjetna židovska država i novozavjetna crkvena država papina, u kojima je duhovni poglavar crkveni i svjetovni suveren države. Tipični se pak oblik državne crkve razvio u Bizantu u 6. st. za cara Justinijana, pa je zato i danas poznat pod imenom »bizantinizma«. Jer na Istoku je, spram centralistički i apsolutistički upravljane velike carevine, stajao čitav niz manje više autokefalnih oblasnih crkava, koje nisu bile kadre oteti se prevlasti svemoćnoga državnog poglavara. Na Zapadu je, naprotiv, nakon propasti Zapadnorimskog carstva jedinstvena i moćna Crkva imala spram sebe veliki broj malih germanskih državica, što su u toku vremena podlegle utjecaju pape kao vrhovnog suverena. Ali i na Zapadu je u vjekovnoj borbi između crkve i države bilo povremeno i uspješnih nastojanja, da se prva podredi drugoj. Bilo je to napose u Austrijskoj carevini u drugoj polovini 18. st., za vrijeme cara Josipa II., koji je poput kakvoga pape odlučivao i o posve duhovnim pitanjima unutrašnjeg života crkvenoga, pa je zato njegov sustav državne crkve i poznat pod imenom »jozefinizma« ili »cezaropapizma«. U Francuskoj su se slični prohtjevi vladara iz onog doba prosvijećenog apsolutizma nazivali galikanizmom, a u Njemačkoj febronijanizmom (po Febroniusu: Nikoli v. Hontheimu, posvećenom biskupu trierskom). A nastojala su se u ono doba i znanstveno obrazložiti različna vladalačka prava nad crkvom (iura circa sacra maiestatica). Tako se u ta prava ubrajalo t. zv. »ius advocatiae s. protectionis«: pravo zaštite uz ovlaštenje, dakako, da štitnik (država) rukovodi štićenika (crkvu); pa »ius inspectionis«, t. j. pravo države, da nadzire crkveno poslovanje, napose pak saobraćaj biskupa s papom; onda »ius cavendi«, pravo na prethodne mjere, da se državni probitci zaštite od presizanja crkvenih vlasti. U tom je smislu od osobite važnosti t. zv. »ius placeti regii«, po kojem se odluke i naređenja crkvenih vlasti imadu podnositi na prethodno državno odobrenje; zatim »ius appellationis (recursus ab abusu)«, t. j. pravo državljana, da se protiv rješenja crkvenih vlasti pozivaju na državne oblasti; i onda napose »ius dominii supremi s. eminentis«: vrhovno vlasništvo države nad crkvenom imovinom, iz kojega se izvodilo pravo državne vlasti, da oporezuje crkvena dobra i da amortizacionim zakonima ograničava crkvu u sticanju novih dobara, a i vlastitima da na različne načine samovlasno raspolaže, tako na pr. da promijeni izvornu namjenu nekom crkvenom dobru i odredi, da i ono pripadne drugoj vjerskoj zajednici, kad zajednica, kojoj dobro služi, prijeđe na drugu vjeru (reformatio); da izmijeni svrhu zakladne imovine (innovatio); da uzme crkveno dobro pod upravu državne financijske vlasti ne oduzimajući crkvi načelnu vlasnost, niti dobru praktičnu njegovu namjenu (incameratio); da određenoj crkvenoj ustanovi posve oduzme dio njene imovine ne dirajući ipak u dalji opstanak ustanove same (saecularisatio); ili konačno, da ukine i samu ustanovu (suppressio).
U novije doba (od francuske revolucije) razvija se odnos između crkve i države u pravcu postepenog odvajanja jedne od druge unutar dviju smjernica, od kojih jednu predstavlja načelo državne suverenosti, a drugu načelo slobode vjere i savjesti. Suvremena država hoće u jednu ruku vršiti vrhovnu vlast nad svima izvanjskim životnim pojavama svojih podanika, pa dosljedno i nad vjerskim udruženjima njihovim, ali im u drugu ruku prepušta na volju, da vjeruju, što hoće, i da se sa svojim istomišljenicima udružuju u posebne vjerske zajednice. U više ili manje dosljednoj primjeni tih dvaju donekle oprečnih načela razvilo se suvremeno stanje crkvenopolitičkih odnosa u modernoj državi u dva pravca: ili je crkva javnopravna ustanova u državnom području, ili je posve rastavljena od države.
Sustav crkve kao javnopravne ustanove u državnom području zovu neki i sustavom pravne države, a drugi sustavom paritetne države, već prema tome, što žele napose istaći: da se taj sustav razvio istom po slomu policijske države, u državi pravnoj, ili da su po njemu sve vjere u državnom području uzajamno ravnopravne. Međutim, što se taj sustav razvio tek u pravnoj državi novijega doba, više je povijesna slučajnost nego logična nužda, a potpuna bi se ravnopravnost vjeroispovijesti pod njim jedva i u načelu dala iskonstruirati, da i ne govorimo o tolikim stvarnim njenim povredama u svagdanjem životu. Bitnost se javnopravne prirode vjerskih zajednica po tome crkvenopolitičkom sustavu traži često u uzgrednim značajkama njegovim, koje on i ne mora nužno imati — tako na pr. da vjerska udruženja u takvu crkvenopolitičkom sustavu pomažu državne svrhe, da država privilegira konfesijske organizacije, da vjerski službenici vrše funkcije državnih organa, da crkveni propisi imadu zakonsku snagu i t. d. — no stvarno se ona nalazi u njihovoj javnopravnoj organizaciji. Propisi su naime, kojima su organizirana vjerska udruženja kao javnopravne ustanove u modernoj državi, isključivo javnopravne prirode: oni uređuju samo odnose između pravne vlasti državne i duhovne vlasti crkvene, pa između spomenutih dviju vlasti i njihovih podanika, odnosno vjernika, a ne i uzajamne društvene odnose ovih posljednjih samih. Vrhovni je predstavnik crkve u granicama svoje nadležnosti pravno priznati poglavar vjernih i starješina podređenih mu crkvenih organa, koji su kao takvi javni službenici u državnom području. I nadležno doneseni zakonodavni, sudski i upravni akti crkvenih vlasti pravne su norme poput odnosnih im propisa pojedinih državnih vlasti. Jer vjerske su organizacije, kao javnopravne ustanove, samoupravna tijela u državnom području. One vrše kao organi pravne državne vlasti jedan dio suverene njene nadležnosti, a u granicama svoje autonomije uređuju samostalno unutrašnje prilike svoje vjerske zajednice.
U sustavu pak rastave crkve od države vjeroispovijedni su poslovi crkveni posve odijeljeni od političkog djelovanja državnog i država je u svom krugu rada posve nezavisna od bilo kakvih crkvenih utjecaja, jer su sve vjerske organizacije u njezinu području jednostavna privatnopravna udruženja. Vjera se smatra privatnom stvari pojedinca, što se države ništa ne tiče. Mogu se, doduše, i vjernici udruživati, kao i svi oni, koji imadu ma bilo kakve zajedničke nazore ili probitke, ali i vjerska su udruženja podvrgnuta općim propisima zakona o privatnim društvima. Zato država nema riječi ni što se tiče unutrašnje njihove organizacije — napose pak ni pri postavljanju vjerskih službenika — a ni u pogledu uprave njihove imovine. Ustavno njihovo ustrojstvo imade značaj pravila privatno pravnih udruženja, koja se pred državom mogu samo putem redovitih sudova prinudno ostvariti. Za vršenje kaznene i disciplinske vlasti nad članovima i službenicima vjerskih udruženja ne daje država administrativne pomoći. U jednu riječ: država ne priznaje crkvi nikakvih osobitih povlastica ni sloboština, ali zato ne vrši nad njom ni jačega nadzora, niti kakvih drugih većih prava negoli nad svima ostalim posebničkim udruženjima na svojem području. Međutim sve su to samo posljedice načela rastave crkve od države, koje u stvari nisu nigdje do potpunosti dosljedno provedene. Nijedna naime država ne može zatvoriti oči pred neospornom činjenicom, da ipak ima nekih razlika između vjerskih zajednica, koje svestrano obuhvaćaju i duboko prožimaju čitav život svojih pripadnika, i jednostavnih privatnopravnih udruženja, kojima su pred očima samo pojedini, točno određeni zajednički probitci njihovih članova.
Osim izloženih dvaju suvremenih crkvenopolitičkih sustava — crkve kao javnopravne ustanove u državnom području i rastave crkve od države — ističe današnja nauka još i treći: koordinacijski ili konkordatski sustav. Po njemu bi crkva i država imale biti uzajamno ravnopravne i jedna od druge nezavisne, pa svaka u svom području nosilac najviše vlasti. Tom se sustavu prigovara, da obje vlasti vladaju na istom području i nad istim ljudima, koji su u isto doba i državni podanici i crkveni vjernici. Potpuna bi suverenost mogla samo onda biti i jednoj i drugoj zajamčena, kad bi bila stvarno razgraničena obostrana njihova nadležnost, t. j. kad bi bili posve odvojeni predmeti, koji pripadaju u vlast crkve, od onih, koji su podvrgnuti vrhovništvu države. Međutim, kako isti životni odnosi istih ljudi na istom području imadu često i duhovnu i svjetovnu svoju stranu, vodi ta teorija do nerješivih protivurječja. Ona se, doduše, pomaže konkordatima, t. j. dvostranim ugovorima između crkve i države za razgraničavanje nadležnosti i za sporazumno uređivanje odnosa mješovite prirode. Ali ne može odgovoriti na pitanje, tko će konačno riješiti spor, ako do sporazuma ne dođe. Jer ako se crkvi prepusti odluka, onda je suverenost državna napuštena, ako se pak konačna odluka dade državi, onda o ravnopravnosti crkve ne može biti govora. Zato se koordinacijski ili konkordatski sustav i ne može načelno održati kao osobiti oblik uzajamnih odnosa crkve i države, jer se u konačnim posljedicama svojim svodi na jedan od oblika jedinstva crkve i države: na crkvenu državu ili na državnu crkvu.
LIT.: M. Lanović, Crkveno pravo u sustavu pravnih nauka, Rad 269 (1940), gdje je podrobno navedena književnost domaća i strana.M. L-ć.
Crkva kao bogoslužna zgrada. Prvi je kršćanski hram bila ona dvorana u Jeruzalemu, gdje je Isus sa svojim učenicima blagovao vazmeno janje i gdje je prvi put prikazao novozavjetnu žrtvu (Lk. 22, 11). Ovu žrtvu treba da apostoli i njihovi nasljednici prikazuju do konca svijeta, jer im je Isus dao nalog: »Ovo činite na moj spomen« (Lk. 22, 19). Svećenik i žrtva trebaju žrtvenik, na kome će biti prinesena žrtva, i hram, gdje će biti smješten žrtvenik. Premda su apostoli i prvi kršćani u Jeruzalemu isprva dolazili u starozavjetni hram na molitvu (Dj. Ap. 2,46; 3,1), to se ipak novozavjetna žrtva nije mogla prikazivati u starozavjetnom hramu, jer kršćani imadu žrtvenik, od kojega ne smiju blagovati oni, koji nisu kršteni (Hebr. 13,10). Zato se žrtva novoga zavjeta već od prvih početaka kršćanstva prikazivala u posebničkim, za tu svrhu više ili manje prikladnim odajama, kako to vidimo u Dj. Ap. 2,46; 20,7,8; I. Kor. 16,9; Rim. 16,5. Ovi su se sastanci održavali u atriju tadašnjih grčko-rimskih kuća, a za agapu je bio vrlo prikladan susjedni triklinij. Atrij se uglednih građana i mogućnika zvao basilica privata. Sučelice ulazu u atrij nalazio se tablinum, gdje je bio biskup, a desno i lijevo od njega, u t. zv. krilima (alae), ostali kler. Žrtvenik, t. j. stol za posvećivanje kruha i vina, bio je postavljen između biskupa i vjernika.
Što je više rastao broj vjernika i što se više razvijalo kršćansko bogoslužje, to je bilo prirodnije, da se za kršćanski žrtvenik podignu i kršćanske crkve, t. j. zgrade, unaprijed određene i građene za kršćansko bogoslužje. No ovaj prirodni razvitak priječili su progoni kršćanstva u rimskom carstvu. Zato je — osobito na zapadu, gdje su progoni bili žešći — glavno sastajalište kršćana u prva tri stoljeća ostala privatna bazilika i katakombe. Ako i nije vjerojatno, da se u katakombama redovito vršilo bogoslužje, to je ipak stalno, da su se kršćani u vrijeme progona’ ondje sastajali. Vrlo je vjerojatno, da je i na zapadu već prije Konstantina Velikog bilo javnih kršćanskih crkvi, sagrađenih upravo u svrhu, da se u njima sastaju kršćani i ondje obavljaju bogoštovne čine. Bogoštovne su zgrade i prostorije u prva tri stoljeća bile jednostavne, jer je kršćanstvo i za mirnih vremena bilo religio illicita, te su nakon časka mira opet slijedili progoni. Tek iza milanskog edikta 313 moglo se kršćansko bogoslužje nesmetano vršiti u javnim zgradama. Bogato razvijena liturgija i hijerarhija zahtijevale su sada velike bogoslužne zgrade, koje su se razlikovale od poganskih hramova time, što su imale svoj žrtvenik u svetištu, veliki prostor za vjernike, predvorje za katekumene i za javne pokornike, kao i krstionicu za novokrštenike kao posebnu zgradu uz sam hram, koji se u Rimu zove bazilika. Središte je bazilike žrtvenik, koji se nalazi između vjernoga puka i klera, a od puka ga dijeli schola cantorum, amboni i visoki triumfalni luk. Središte je krstionice krsni zdenac. To su bitni dijelovi kršćanskog hrama, kako se on razvio iz potreba kršćanskog bogoslužja.
Do u novije se doba istraživala samo zapadna kršćanska umjetnost, pa se mislilo, da je u staro kršćansko doba postojala samo zapadna, rimska arhitektura. Ako se ikada spomenuo Istok, bilo je to samo zato, da se bizantska šablona suprotstavi zapadnoj umjetnosti. Istraživanjem Istoka, osobito Male Azije i Afrike, postala je ova teza neodrživom. Mala Azija može se danas smatrati kao spojka između grčko-rimskog svijeta i daljeg istoka. Iz Male Azije nadahnuta je i umjetnost Carigrada, koja kulminira u najdivnijoj kršćanskoj crkvi, Sv. Sofiji, a tek kasnije postaje žrtvom ukrućene šablone.
Graditelj valja da krovom pokrije određeni, zidovima ograđeni prostor i da krov organički sjedini sa zidovima, na kojima počiva. To se može postići ravnim krovom, koji počiva na gredama, ili svodom, koji nose stupovi. Istočno crkveno graditeljstvo od Konstantina Velikog pokriva bazilike na oba načina, a na zapadu opažamo samo ravan krov. Kasnije se zapadno graditeljstvo odlikuje osobito time, što je gradilo savršene i čiste bazilike, a istok gradi od početka 6. st. pretežno centralne crkve sa svodom i kupolom. Arhitektonska bi logika, doduše, tražila, da se idejno središte svake kršćanske crkve, žrtvenik, postavi u onaj prostor, koji je arhitektonski najviše naglašen, a to je u kružnim crkvama prostor ispod kupole. Ali to je iz praktičnih razloga nemoguće, i stoga je i u kružnim crkvama svetište smješteno u apsidi, koja se nalazi sučelice glavnom ulazu. Čista je bazilika umjetnički manje razvijena i znatno jednostavnija, ali više odgovara jedinstvu i dosljednosti, jer se arhitektonski potpuno podvrgava osnovnoj zadaći kršćanskog hrama. Kružne crkve uza svu slikovitost i veličanstvenost arhitektonske misli nose u sebi izvjesno protivurječje između arhitekture i idejne liturgijske svrhe. U čistoj je bazilici najjače naglašeno stvarno liturgijsko središte, žrtvenik u svetištu, a u kružnim se crkvama diže kupola nad jednim dijelom prostora, određenog za vjernike, dok je svetište napola sakriveno iza kupole u polumraku jedne apside, koja se na prvi mah jedva i zapaža.
Bazilika i kružna crkva dva su tipa kršćanskog hrama, koja su se u najrazličitijim oblicima sve do danas održala tijekom svih stilskih promjena kroz dva tisućljeća. Ne zalazimo u to, kako su različiti stilovi shvatili i primijenili ove tipove (o tom potanje → Barok, Bazilika, Bizant, Graditeljstvo i sl.), samo ćemo istaknuti bitne značajke kršćanskoga hrama, kako su se one razvile od prvih početaka. Ove bitne značajke treba da ima svaki kršćanski hram, bez obzira kada, gdje i kojim je stilom građen. Kao što ne postoji jedan »katolički« stil, koji bi bio jedini prikladan da gradi katolički hram, tako je i svaki stil podesan, da se u njem, uz neke uvjete, izgradi katolička crkva. Kod prosuđivanja pojedinih stilova teško je biti potpuno objektivan, jer svatko i nehotice stoji pod utiskom svoga doba i njegova shvaćanja. Tako je na pr. Vasariju gotika bila vrhunac barbarstva, a 19. stoljeću jedina prava kršćanska umjetnost. Svaki je stil odraz mišljenja i načina života svoga doba. Može se dakle samo postaviti pitanje: koliko su taj način mišljenja i taj stil u većem ili manjem skladu s načinom mišljenja, kako ga iziskuje samo kršćanstvo po svojim nepromjenljivim zasadama. Odgovor na ovo pitanje ne će biti lagan, jer se i primjena ovih zasada na pojedini arhitektonski stil može također različito shvaćati, i upravo to posebno shvaćanje proizvelo je ono, što zovemo stilom crkvenog graditeljstva starokršćanskog doba, romanike, gotike, renesanse, baroka, rokokoa, klasicizma.
Crkveni propisi o gradnji i restauraciji crkvenih zgrada, određenih za bogoštovlje, ne ulaze u stilske potankosti, nego kanon 1164 § 1. crkvenog zakonika obvezuje biskupa, da kod gradnje i popravka crkve, ako je potrebno, zatraži mišljenje stručnjaka, kako bi se poštivali oblici, preuzeti od kršćanske predaje, i zakoni svete umjetnosti.
LIT.: H. Leclerq, Églises, Dictionnaire d’archéologie chrétienne et de Liturgie, Pariz 1921; D. Kniewald, Starokršćansko graditeljstvo, Zagreb 1922.D. K-d.
Crkvena umjetnost obuhvaća graditeljstvo, slikarstvo, kiparstvo, pjesništvo i glazbu te t. zv. umjetni obrt, ukoliko ove umjetničke grane služe crkvenoj, odnosno liturgijskoj svrsi. Kad je Crkva uvela u hram umjetnost i umjetnošću okružila čitavo bogoslužje, nisu je vodili izrazito umjetnički razlozi nego sasvim trijezna i praktična stvarnost. To vrijedi za kršćansku baziliku, kao i za mozaike u tim bazilikama, za crkveno pjevanje i liturgijsko ruho, jednom riječju za čitavo područje crkvene umjetnosti. Uza sve to postala je crkva majkom kršćanske umjetnosti, jer je umjetniku dala samo temu, a u svemu drugom, što se ne odnosi na vjeru i ćudoređe, dala mu je slobodu. Stav Crkve prema umjetnosti i umjetnicima nije, doduše, nikada potpuno nezainteresiran, jer je Crkva uzela umjetnost u službu svoga bogoslužja i svoje nauke, ali zato kršćanska ili crkvena umjetnost nije isto, što i tendenciozna umjetnost, koja upravo po tome, što je tendenciozna, prestaje biti prava umjetnost. Crkva traži od umjetnika, da svojim načinom, po zakonima svoje umjetnosti, a na osnovi svoga uvjerenja i doživljaja, dade izraza određenoj ideji ili da prikaže neki događaj. Crkva hoće, da preko toga umjetnikova djela utječe neposredno na ćud, a posredno i na shvaćanje svojih vjernika i ljudi uopće, ali ne traži od umjetnika, da se on stavi u učiteljsku pozu. Zato je velika razlika između one socijalne funkcije, što je Crkva pridaje umjetnosti, i one, kako je shvaća na pr. Tolstoj, Ruskin i komunizam. Crkva stoji po sredini između »artizma« i tendencioznosti ili čistog utilitarizma. Kad je Crkva uvela u svoj hram i u svoje bogoslužje umjetnosti, pjesništvo i glazbu, nije time htjela hram pretvoriti u koncertnu, odnosno izložbenu dvoranu ili muzej. I sam kršćanski hram i žrtvenik u njemu kao i sav kiparski i slikarski ures i svaka pjesma i popijevka u kršćanskoj liturgiji nije drugo nego bogoslužje. Crkvi je tuđa svaka »estetska pobožnost« kao takva. I upravo zato, da u duši vjernika ne dođe do estetskog užitka, vezana uza sam umjetnički oblik, a da se ne zanemari sadržaj, do kojeg je Crkvi poglavito stalo, valja da umjetnički oblik kršćanske umjetnosti bude toliko nesebičan i proziran, da za sebe ne traži ništa, kao da ga i nema, da služi potpuno samo onomu, što hoće da izrazi. Naoko je to vrlo težak zahtjev, koji traži mnogo samoprijegora, ali u stvari samo ovaj put vodi do prave kršćanske umjetnosti, pa i do prave umjetnosti uopće, kako je to shvatio i sam Baudelaire, inače »umjetnik do tvrdoglavosti«. U operi nas može više zanositi samo pjevanje negoli tekst, ali kršćanska umjetnost ima toliku vlast nad sobom, da od samog pjevanja ne izgubi ni umjetnik ni vjernik s vida ono, što se pjeva. Crkvi je glavno ono, što se pjeva ili slika, i da su ta pjesma ili slika doista umjetničke i »prozirne«. Kako će to postići — to je stvar umjetnika samoga. Stoga i crkveni propisi o crkvenoj umjetnosti daju umjetniku slobodu u svemu, što se ne odnosi izravno na vjeru i ćudoređe.
Kanon 1164 § 1. crkvenog zakonika obvezuje biskupe, da se kod novogradnje i popravka crkve održavaju oni oblici, koji su prihvaćeni crkvenom predajom, i da se pazi na zakone kršćanske umjetnosti. Pri tom valja, kad je to potrebno, saslušati i stručnjake.
O slikama propisuje kan. 1279, da nitko ne smije u crkvama ili na drugim svetim mjestima postaviti neobičnu svetu sliku, ako te slike nije odobrio mjesni ordinarij, a ovaj ne smije dopustiti, da se javnom štovanju izlože slike, koje nisu u skladu s ustaljenim i odobrenim običajem crkve. Pogotovu ne smije ordinarij dopustiti, da se u crkvi ili na kojem drugom svetom mjestu izlože slike, koje bi krivo prikazivale katoličku vjersku nauku, ili bi vrijeđale potrebnu čednost i pristojnost, ili bi dale povoda, da se neuki zavedu u bludnju. Pod neobičnom se slikom razumijeva slika ili kip, koji u ikonografijskom pogledu nisu u skladu s predajom Crkve. Ne smijemo pri tom zaboraviti, da svete slike u crkvi nisu isto, što i slike, izložene u galeriji slika ili u muzeju, jer slike i kipovi u crkvi imaju izrazito vjerskopoučnu, pa i liturgijsku funkciju. Prema odredbi kan. 1280 slike ili kipovi, koji se odlikuju umjetničkom vrijednošću ili kojima vjernici iskazuju osobito poštovanje, a izložene su javnom štovanju u crkvi ili javnom oratoriju, smiju se popravljati samo na osnovi pismenog dopuštenja mjesnog ordinarija, a ovaj je dužan pitati za savjet stručnjake.
Budući da je Crkva od svoga početka uzela pjevanje kao sastavni dio liturgije, za crkvenu su glazbu crkveni propisi brojniji i konkretniji. U svom »Motu proprio« od 22. XI. 1903 iznio je Pio X. osnovna načela crkvene glazbe i propisao različite odredbe o crkvenom pjevanju. Prema ovim odredbama crkveno pjevanje treba da bude, poput liturgije, sveto, općenito i umjetničko. Ovim zahtjevima u najvećem stupnju odgovaraju t. zv. gregorijanski koral i polifonija klasičnoga rimskoga stila u duhu Palestrine. O 25-godišnjici »Motupropria« Pija X. izdao je Pio XI. 20. XII. 1928 apostolsku konstituciju o liturgijskom pjevanju naglašujući ponovno ista načela kao i Pio X. i proglašujući neke provedbene mjere, kako bi se po svem katoličkom svijetu provele odredbe Pija X. o crkvenom pjevanju. Kan. 1264 crkvenog zakonika zabranjuje u crkvi svako pjevanje ili sviranje, kojemu bi bilo primiješano nešto lascivno ili nedostojno.
Sloboda je, dakle, kršćanske umjetnosti veoma velika. Nije, doduše, neograničena, ali je tolika, da granice, koje su postavljene kršćanskom umjetniku, stvarno i ne znače suzivanje umjetničke slobode. Te se naime granice izravno ne odnose na umjetnički oblik, pa ni na ono, što bismo mogli nazvati »umjetničkim sadržajem«, t. j. na unutrašnji izraz i koncepciju, nego samo na sadržaj slike, kipa, pjesme ili popijevke. U stvari se, drugim riječima, crkveni propisi o crkvenoj umjetnosti ne odnose toliko na način, kako se nešto umjetnički prikazuje, nego u prvom redu na ono, što je umjetnik htio reći ili izraziti, kad bi se to reklo prozom. A ukoliko se ipak ovi propisi izravno ili neizravno odnose i na sam izraz, nije to radi njega samoga, nego i opet radi onoga, što se njime izražava. Benediktinac Desiderius Lenz, osnivač beuronske umjetničke škole, kao da je htio suziti ovu slobodu i proglasiti svoju hijeratsku umjetnost, proizašlu iz mističke tipike katoličke liturgije, uzornom, ili možda i jedinom umjetnošću, koja bi bila dostojna, da bude crkvenom, slično, kao što je Pio X. gregorijanski koral proglasio uzornim crkvenim pjevanjem. Ali velika je razlika između crkvenog pjevanja i ostalih umjetnosti u crkvi. Crkveno je pjevanje sastavni dio crkvenog bogoslužja, i stoga je Crkva odsjekla granice i točno ustanovila oblike dopuštajući ipak uz neke mjere opreza i druge oblike crkvene glazbe. Drugim umjetničkim granama pušta Crkva daleko veću slobodu oblika i razvitka u razumljivim granicama, koje za crkvenu umjetnost određuju vjera, ćudoređe i ustaljeni običaj.D. K-d.