BAZILIKA (grč. βασιλιϰή οἰϰία ili οτοά lat. basilica domus) zvao se isprva trijem, u kojemu je uredovao u Ateni arhont kralj (ἄρχων βασιλεύς). Ime i oblik b. prešli su kasnije na slične zgrade, namijenjene javnim svrhama: trgovanju, sudovanju, primanju stranih poslanika i t. d. Rimske su bazilike imale duguljast središnji prostor, uokolo kojega su bili trijemovi na kolumne (pobočni brodovi). Na jednoj je užoj strani, sučelice ulazu, bila prigrađena udubina (t. zv. tribunal sudaca), koja je bila viša od ostale dvorane. U nižim su se pobočnim brodovima nalazile empöre ili galerije, određene za općinstvo. Prema tome je rimska b. imala najmanje tri broda, od kojih je srednji (dvorana) bio viši i širi od pobočnih, pa su se iznad krovova pobočnih brodova dizala dva izvanjska zida srednjeg broda s nizom prozora, koji su ga osvjetljivali. Najstarije su rimske bazilike: Basilica Porcia, Sempronia, Opimia, Aemilia i Iulia. Pored javnih tržišnih i sudbenih b. bilo ih je u Rimu i u kupalištima (termama), carskim palačama i otmjenim privatnim kućama. Od 4. st. pos. Kr. javlja se, najprije u sjevernoj Africi, naziv b. kao oznaka za kršćanske, i to iznajprije privatne oficijelne bogoslužne prostorije, koje su se prije nazivale grč. προσευϰτηριονili ϰυριαϰόν, a lat. dominicum, ecclesia i conventiculum. B. je u kršćanskom graditeljstvu najraniji tip crkve, koji je bio od odlučnog značenja u njegovu kasnijem razvoju. U najstarijim do danas sačuvanim ili po suvremenim vijestima potvrđenim primjerima iz vremena Konstantina Velikoga javlja se tip kršćanske b. u ovo vrijeme već posve razvijen i gotov. Kako se on razvijao prije toga vremena, o tome se razilaze mišljenja učenjaka.

Dok se prije općenito držalo, da je kršćanska b. izravna kopija stare klasične bazilike rimske (t. zv. basilica forensis), iznesene su u novije vrijeme različne hipoteze o njenu postajanju. Tako drži Zestermann (Die antiken und christlichen Basiliken, 1847), da su klasične i kršćanske b. dvije posve samostalne tvorevine. Messmer (Über den Ursprung der christlichen Basilika, 1859) i Weingärtner (Ursprung und Entstehung des christlichen Kultgebäudes, 1858) misle, da je rimski »domus« (a naročito bazilici slična t. zv. »egipatska dvorana« rimskih privatnih palača) izvor kršćanskoj b. Richter (Der Ursprung der abendländischen Kirchengebäude nach neuen Entdeckungen kritisch erläutert, 1878) izvodi b. iz arhitekture kršćanskih katakomba. Kraus (Geschichte der christlichen Kunst, 1896) smatra, da je b. samo proširivanje nadzemne cemeterijalne (grobišne) »cellae«. Wulff (Altchristliche und byzantinische Kunst, 1914) drži, da su prve prostorije za skupljanje kršćanske općine vjernika bile neka vrsta jednobrodne dvoranske crkve s nepotpuno odvojenim prezbiterijem (prostorom za službu Božju i svećenike), koja je kasnije nadomještena prostranijim građevinama. U njihovim dvoranama imali su svećenici svoj zasebni naročiti prostor. Povodeći se za antiknim uzorima imale su takve dvorane već rano na jednoj svojoj uskoj strani polukružni završetak (sigma), dok su katedra (sjedalo biskupovo) i klupe za svećenike imali svoje uzore u sličnom namještaju u antiknim retorskim školskim dvoranama. Pored toga se, dašto, u njima nalazio i oltarski stol (mensa). Sve je to, međutim, bio pokretni namještaj. Po vremenu, kad se javila potreba za većim prostorijama, nastao je nov bazilikalni prostorni oblik, koji se odmah s početka javlja u trobrodnoj crkvenoj konstrukciji. Upravo ovaj novi crkveni tip ima svoj izvor u antiknoj privatnoj b., od koje je i dobio svoje ime. Konstruktivni su elementi najstarijih jednobrodnih bazilika bili: jednostruka ili trostruka apsida (v.), koja je služila kao prostor za službu Božju i svećenike, i brod, pokrivena pravokutna dvorana, određena za vjernike. Pored ovoga jednostavnog oblika razvio se onda, opet iz antikne tradicije, složeniji građevni oblik trobrodne, peterobrodne ili višebrodne t. zv. konstantinske b. Ovdje se apsida proširuje, ispred nje se od glavnog broda odvaja zaseban prostor za svećenike i pjevače. Tek relativno kasno, od kraja 2. st. dalje, javljaju se određeni propisi za gradnju i opremu bogoslužnih prostorija. Glavni su dijelovi kršćanske bazilike: 1. apsida. Već se zarana ukazala potreba, da se zbog zahtjeva bogosluznoga čina apsidni prostor dalje razvije i proširi dodavanjem pobočnih prostorija. U tu je svrhu paralelno s apsidom na krajevima pobočnih brodova izgrađen po jedan zasebni prostor, kojega je tlocrt imao oblik četverokuta, pačetvorine ili polukruga. Jedan je od tih prostora služio kao mjesto za primanje i pripremanje žrtvenih darova (πρόϑεσις), a drugi kao sakristija (διαϰονιϰόν). Obadva se prostora zajedno nazivaju grč. παστοφορεῖα, a lat. secretaria. Kadšto su iz diakonikona vodila vrata izravno u apsidu. 2. dvorana ili uzdužna crkva (lat. oblongum), koja se zvala grčki ναός (brod) ili ἐϰϰληία, lat. ecclesia ili oratorium populi u protivštini prema apsidi. Već rano odvaja se ova dvorana nizom kolumna jonskoga ili korintskoga reda (rjeđe stupovima), često antiknog podrijetla, ponajčešće u tri broda. Crkve s pet i više brodova bile su rijetke. Pored posve umjetničkih i konstruktivnih razloga bilo je takvo odvajanje u skladu s najstarijim crkvenim propisima, koji su određivali, da se oba spola u crkvi odvoje (muškarci u desni, južni, a žene u lijevi, sjeverni, brod). Visoki svodovi srednjeg, glavnog broda, s nizom prozora, počivaju rjeđe na ravnim gredama, arhitravima (kao na pr. u rimskoj bazilici S. Maria Maggiore), a češće na oblom luku, arhivoltu, koji je toliko značajan za antiknu arhitekturu, a dopušta znatno šire interkolumnije. Da se tlak zidova što više smanji, ugrađuju se u te zidove katkad izvana nevidljivi plošni lukovi. Dvorana je bila isprva ili s otvorenim krovištem ili ravnim stropom, kojega su grede (lat. trabes) počivale ili u zidovima glavnoga broda ili na izbočenim konzolama. Isprekrštane su grede dijelile ravni strop u kvadratične ili pačetvorinske »međuprostore« (lat. lacunaria, laquearla ili kasete), koji su često bili raskošno pozlaćeni i bojadisani. Pobočni su brodovi imali jednostrešni sedlasti krov, koji je bio pokriven daščicama (lat. scindulae) ili crepovima (lat. tegulae) različnih oblika, a rjeđe olovom ili drugom kovinom. Pobočno proširivanje bazilikalnog prostora s pomoću poprečnog broda (transepta), koji se uklapa među uzdužnu crkvu i apsidu, u rano je vrijeme dosta rijetko. Transept je bio potreban u slučajevima, kad je trebalo prezbiterij proširiti, a bio je odijeljen od crkvenih brodova arkadama, koje su se mogle zatvoriti zastorima. Luk, koji se otvara u srednji, glavni brod crkveni, zove se arcus maior. Naziv »triumfalni luk« javlja se istom u srednjem vijeku, a označuje često apsidni otvor i kod crkava, koje nemaju transepta. Glavni je ulaz u baziliku bio na njenoj prednjoj uskoj strani. Redovno ima svaki brod svoj zasebni ulaz. Onaj u srednji brod ima veće razmjere i bogatiji ukras. Ispred crkvenih vrata ili portala javlja se često t. zv. pronaos ili narthex (propylon, porticus), neka vrsta ulaznog trijema. Češći je na Istoku, a rjeđi na Zapadu (imaju ga u Rimu bazilike S. Lorenzo fuori le mura i S. Maria in Trastevere). U narteksu su se skupljali katekumeni i pokajnici. Narteks nije drugo, nego zamjena kod crkava, koje nisu imale zasebnog predvorja. Ispred velikih bazilika javlja se često atrij, otvoren kvadratni prostor, okružen trijemovima na kolumne. U njegovoj se sredini obično nalazio studenac (grč. ϰρῆναι lat. cantharus). Od 5. st. dalje javljaju se uz bazilike i tornjevi, ali odvojeni od same crkvene građevine. Imaju kvadratičan, poligonalan ili okrugao tlocrt. Služili su kao zvonici, a na Istoku često i u obrambene svrhe. Kršćanske su bazilike orijentirane, t. j. apsida je redovno na istočnoj strani, a ulaz na zapadnoj. Ima i izuzetaka, naročito u velikim gradovima, uvjetovanih položajem crkvenih građevina u gusto napučenim dijelovima gradskim. Od antike preuzelo je kršćanstvo običaj, da podove, pavimente, svojih crkava ukrasi raskošno mramornim ili mozaičnim pločama, mozaičnim kompozicijama bilo linearnim bilo figuralnim. Dok su se isprva na takvim crkvenim podovima javljali prikazi poganskih simbola i mita, prevladavaju kasnije kršćanska ornamentika i simbolizam. I zidovi su često u bazilikama ukrašeni mramornim pločama i mozaicima. U unutrašnjoj su opremi bazilike najvažniji predmeti: 1. oltar (grč. τράπεζα, rjeđe βωμός lat. mensa, altare, altarium), isprva jednostavan drven pokretan, a kasnije stalan kameni stol. Najstariji je njegov oblik ploča, koja počiva na četiri potpornjaka. Na Istoku ima oltarna ploča katkad oblik polukruga (t. zv. sigma-stol). Oltari su podizani iznad grobova mučenika (supra corpus martyris) i to tako, da su bili ili u neizravnoj vezi s grobom (s pomoću rova ili stuba) ili u izravnoj vezi, kad je crkva bila sagrađena u razini groba. Tako je oltar pokrivao grob ili se dizao nad njim, pa je iz crkve do predvorja groba (t. zv. confessio) vodilo nekoliko stuba do groba ispod oltara, ili, najposlije, a to je bivalo najčešće, prijenosom (translacijom) mučeničkih moći u sam oltar. U najstarijim je crkvama bio samo jedan oltar, pa je značajno, da je još u ranom srednjem vijeku svaki dalji oltar morao imati svoju zasebnu kapelu. 2. ciborij (grč. ϰιβώριον»kućica«), koji se javlja od vremena Konstantinova, tabernakul ili baldahin, koji pokriva oltar, a počiva slobodan na kolumnama. Prostori između kolumna zatvarali bi se zastorima ili rešetkama. Ciborij je bio izrađen od drva, kamena ili kovina. 3. cancelli: drvene, mramorne ili kovne pregrade, koje su zatvarale prezbiterij. 4. ikonostas ili slikana stijena ispred oltara, koji se razvio iz iskićenog korskog završetka i iz cancella u zajednici s nizom kolumna ispred apside. I ovdje su se interkolumniji mogli zatvoriti zastorima. Umjesto ovakvih slikama ukrašenih zastora (čilima) razvio se na Istoku čvrst zid s vratima, t. zv. ikonostas. 5. katedra i klupe. U pozadini apside starih bazilika nalazilo se povišeno sjedalo za biskupa (grč. ϑρόνος, lat. cathedra). S jedne i druge strane njegove bile su u više redova u polukrugu namještene klupe za svećenike (lat. subsellia). Pored čvrste katedre javlja se i pokretno sjedalo (sella). 6. ambon, podij ili propovjedaonica za čitanje evanđelja i propovijedanje. Kako je ambon bio redovno dosta visok, uzlazilo se na nj stubama, pa je otuda i dobio svoje ime (grč. ἀναβαίνειν »uzlaziti«). Neke su crkve imale dva ambona, jedan za čitanje evanđelja, drugi za čitanje poslanice i propovijedi. Ambon je bio smješten u samom glavnom brodu.

LIT.: H. Holtzinger, Die altchristliche Architektur in systematischer Darstellung, Stuttgart 1889; C. M. Kaufmann, Handbuch der christlichen Archäologie, Paderborn 1922; Ć. Truhelka, Starokršćanska arheologija Zagreb 1931. A. Sch.