BUDHA, t. j. probuđeni ili prosvijetljeni, najpoznatiji je naziv čovjeka po imenu Sidhatha iz plemićkog roda Sakja s pridjevkom Gotama; srodni su nazivi: Sakjamuni, t. j. samotnik od roda Sakja, i asket Gotama. Predaja starijeg budhizma (v.) jamči za neke podatke iz njegova života. Rodio se polovicom 5. st. pr. Kr. u gradu Kapilavastu na području današnjeg Nepala na obroncima Himalaje. Njegov je otac bio vazal kralja od Kosale, današnje indijske pokrajine Oudh na srednjem tijeku Gangesa. Kao mladić od 19 godina B. se oženio i imao sina Rahulu, ali je samsara (za ovaj i daljnje ovdje neprotumačene pojmove i nazive (→ brahmanizam) tako zaokupio njegovu dušu, da je u 29. godim napustio dom i pošao među šumske askete, koji su nastojali postići nirvana prema nazorima i metodama svoje gnoze, odnosno svog određenog filozofskog sistema. Nezadovoljan s uputama dvojice učitelja, kojima se bio povjerio, B. je sedam godina lutao osamljen nastojeći vlastitim razmišljanjem naći izlaz iz »kruženja života«. Konačno jedne noći, kad je sjedio pod smokvom, sine mu misao, za koju je držao, da ga je oslobodila krutog obruča od samsara. Uživajući nekoliko dana u svojoj spoznaji proživi duševnu borbu, bi li svoje »prosvjetljenje« kao spasonosnu nauku priopćio i drugima, što napokon odluči »iz samilosti prema bićima«, t. j. svim stvorenjima. Tako je došlo do glasovite »propovijedi kod Benaresa«, za koju vojuje najveća vjerojatnost, da većinom sadržava riječi samoga Budhe i svakako jezgru njegove nauke, t. zv. »četiri svete istine«. Ovo je tumačenje obratilo pet šumskih asketa, koji su postali prvi Budhini učenici i sljedbenici. Time je B. »stavio kotač nauke u gibanje«, kako vele budhisti. Doskora se broj pristaša umnožio na 60, a svi su sačinjavali monašku zajednicu živeći od milostinje, koju su davali svjetovni, t. j. nesavršeni pristaše i prijatelji. Svih je 60 pravih članova poslao B., da i oni propovijedaju njegovu nauku. Cijelo je Budhino djelovanje trajalo oko 44 godine i obuhvatalo područje dvaju kraljevstava: Magadha (današnja indijska pokrajina Bihar) i Kosala (Oudh). Kao 80-godišnji starac B. je umro između g. 480 i 470 pr. Kr. u gaju kod Kusinare, na ležaju između dva drveta, okružen svojim najvjernijim učenicima, kojima je držao oproštajne govore i pouke. Prema predaji njegove bi zadnje riječi imale biti: »Dakle, učenici, ja vam kažem: Prolazno je svako obličje. Starajte se bez prestanka!« Pred gradskim su vratima oko izlaska sunca po indijskom običaju spalili plemići iz Kusinare Budhino tijelo sa svim počastima, koje se iskazuju lešinama kraljeva. Međutim prema drugoj je predaji lešina bila rastavljena u osam komada i razdijeljena među najodličnije kraljeve, a jedan je dio ostao njegovom rodu Sakja. Uistinu je na području nekadašnjega grada Kapilavastu, kraj današnjega mjestanca Piprahva u južnom Nepalu, otkriven t. zv. stupa, nadgrobna građevina u obliku kupole ili zvona, kakva je značajna za kult starog budhizma (v.), a u nutrinji je nađena kamena škrinja s pet posuda, četiri iz gline i jedna iz kristala. U njima su bili ostatci kosti, pomiješani s biserima, kristalima, koraljima, ametistom, topazom, kornelijanom i listićima od zlata u obliku lava, slona, lotosova cvijeća, zvijezda i križića. Uokolo na poklopcu srednje posude (na slici označene s ^x) urezan natpis u najstarijim pismenima glasi: »Ova posuda s ostatcima (sarira nidhana) uzvišenoga Budhe (jest poklon) glasovite braće Sakja zajedno s njihovim sestrama, sinovima i ženama«.

Jezgru Budhine nauke sačinjavaju »četiri svete istine«: o patnji u neprestanom »kruženju života« (samsara), o razvitku patnje putem požude kao poglavitog uzročnika toga kruženja, o ukidanju patnje s pomoću zatiranja požude i o »osmerostrukoj stazi«, koja vodi do ukidanja patnje i sadržava »pravu spoznaju, pravu nakanu, pravu riječ, pravo djelo, pravi život, pravo nastojanje, pravu uviđavnost i pravo zadubljivanje« s četverostrukim »gledanjem«. Sve skupa nije ništa novo za Indiju iz doba brahmanizma (v.): temeljne su naime zasade i njihove pretpostavke uzete od sistema Samkhja, a poglaviti dijelovi »osmerostruke staze«, naročito metode zadubljivanja, potječu od Joga. Za razliku od džinizma (v.), koji također vuče lozu od Samkhja, B. zabacuje oštru trapnju i drži je nedostojnom i ništetnom. Samoubojstvo doduše ne preporučuje, kako to čini džinizam, ali ga ipak dopušta uz jedini uvjet, da ono bude izvršeno sasvim ravnodušno, bez ikakve težnje: ni za smrću ni za novim životom. Zadnji je naime cilj Budhine nauke apsolutna ravnodušnost, kojom se treba završiti osmerostruka staza spasenja u »pravom zadubljivanju« četvrtog stupnja ili »gledanja«. Ta apsolutna ravnodušnost, koju treba postići arhat, t. j. »savršeni«, ima biti siguran dokaz, da su sve strasti, požude i težnje sasvim uništene i time opet sva djela (karman) »sterilizirana«, t. j. onesposobljena za izazivanje novog života putem samsara. S gledišta ovog zadnjeg cilja, do kojega se uostalom ima dovinuti čovjek sam od sebe i svojim vlastitim silama, treba također prosuditi Budhinu etiku, koja je dvovrsna: laička i monaška. Prva se osvrće samo na samsara i doseže stanoviti stupanj altruizma. Druga ima u vidu i samsara i nirvana, ali naročito nirvana, i prelazi u grubi egoizam. Za laike vrijede propisi prvih šest stavaka osmerostruke staze, ali samo u krupnim crtama, kako ih pobliže određuje ovaj pentalog: ne ubij ništa živo, ne diraj u tuđu imovinu, ne takni žene drugoga, ne govori neistine i ne pij opojnih pića. K tome još pridolazi pozitivna zapovijed darivanja. Ali B. misli na darivanje monaha, a ne siromaha, jer, kako indolog Oldenberg ističe sasvim općenito: »Budhizmu je ostalo nepoznato, da ide za neznatnima i jadnima, za patnicima, koji su osjećali još neku drugu patnju osim zajedničke patnje prolaznosti«. Inače su u budhizmu (kao i u džinizmu) laici samo štovatelji i prijatelji monaške općine, koja jedina predstavlja pravi budhizam. Zato laici ne mogu postići nirvana, nego jedino mogu zaslužiti, da se ponovno rode među »bogovima« ili među ljudima u boljim prilikama, a vršeći svoje dužnosti u svim novim eksistencijama konačno se smiju nadati, da će jednom kao monasi dospjeti do konačnog cilja (→ Brahmanizam, sistem Joga u Bhagavadgita). Monasi pak moraju ponajprije strogo provesti prvih šest stavaka osmerostruke staze, koji uz ostalo zahtijevaju također prosjačko siromaštvo (uz izričitu zabranu svakog fizičkog rada, a napose poljodjelstva!), zatim potpunu čistoću (B., kao i džinizam, drži ženu uopće najvećom zaprekom ostvarenju svog ideala, ali je konačno ipak dopustio osnivanje ženskih monaških općina) i zajedničko ispitivanje savjesti uz priznavanje počinjenih prestupaka. To je patimokkha kao dio svečanosti uposatha, koja je opet ostatak brahmanističke svetkovine mlađa i uštapa sa žrtvom, molitvom i postom. Međutim je sve to samo priprava za provođenje sedme i osme stavke, t. j. za pravu uviđavnost i pravo zadubljivanje sa četverostrukim »gledanjem«, za monašku etiku ili »mistiku«, koja tvori srce Budhine nauke, ukratko priprava za sticanje apsolutne ravnodušnosti. Zato treba suzbiti svaki duševni nemir i pobuditi »neograničeno prijateljstvo prema svim bićima i svim stranama svijeta«. Ali u tome nema ni traga ljubavi prema bližnjemu. Oldenberg ističe: »Jezik budhizma nema riječi za poeziju kršćanske ljubavi, koju ide onaj hvalospjev Pavla... I zato u povijesti budhizma nemaju sebi sličnih one realnosti, u kojima je to pjesništvo unutar kršćanstva zadobilo meso i krv.« Budhino je »neograničeno prijateljstvo« neka duševna gimnastika, jer imade sasvim mehaničkih metoda, kojima ga arhat »pušta iz svoga duha«: sjedeći u određeno vrijeme na određenome mjestu s određenim držanjem tijela, izgledom lica i t. d. B. se izravno obara na svaku ljubav bez izuzetka: »Sve boli i jadikovke, sve patnje različitog oblika u svijetu potječu od onoga, što netko ljubi... Iz ljubavi se rađa patnja, iz ljubavi se rađa strah. Tko je spašen od ljubavi, za toga ne postoji patnja, a odakle bi mu došao strah?« Što B. može najviše dati u tom pogledu, jest »samilost nebesnika prema smrtnicima« (isp. grčke stoike). Sve su to samo sredstva, koja trebaju dovesti do apsolutne ravnodušnosti. Kad je arhat jednom prozreo ništetnost svijeta, onda za njega prestaju svi osjećaji i sva prijateljstva: »Grad Mitila može gorjeti, ništa u njemu ne gori, što bi meni pripadalo!« To je dakle surovo egoistički primijenjena lozinka sistema Samkhja: »To nijesam ja, ništa nije moje«. Zato arhat uopće više cijeni razmišljanje nego pobuđivanje čuvstava, koja konačno moraju biti uništena kao i sve požude. I kad se on razmišljanjem uzdigne na osmoj stazi do četvrtoga »gledanja«, kojim u apsolutnoj ravnodušnosti promatra »ništa« (isp. u Samkhja »čistog« puruša kao »samotnoga gledaoca, koji ništa ne vidi«!), onda je oslobođen od svake patnje, onda je postigao nirvana na zemlji, onda poslije smrti prestaje samsara, bilo prekogrobno nirvana nešto ili — ništa.

To je naime pitanje, na kojem B. i stariji budhizam padaju u očajno proturječje. B. je tvrdokoran i agnostik i pozitivist i skeptik, već prema prilikama, u svim metafizičkim pitanjima osim vjere u samsara i njegov beznadan pesimizam. B. uporno ističe, da će čovjek prije umrijeti negoli dobiti odgovor na pitanja: je li svijet vječan ili vremenit, je li beskrajan ili konačan, jesu li život i tijelo isto ili je drugo život i drugo opet tijelo, i »postoji li ili ne postoji arhat poslije smrti ili postoji i ne postoji ili niti postoji niti ne postoji«. Kod toga B. još naročito ističe, da takva pitanja nemaju nikakve važnosti. Njega dakle prekogrobno nirvana uopće ne zanima. Ali što je za njegov sistem najgore, on (protivno džinizmu!) nikako ne će da znade za puruša filozofije Samkhja i izravno niječe supstancijalnu i besmrtnu dušu, te nauku, koja to uči, izazovno odbacuje kao »naprosto praznu glupost«. Duša je za njega samo konvencionalno ime za skup oćuta, misli i djela, što dolaze i prolaze, a da nema trajnog subjekta, koji ćuti, misli i djeluje. Ali time odmah postaje »naprosto praznom glupošću« nesamo prekogrobno nirvana nego i samsara i karman i potreba spasenja i mudrost »četiriju svetih istina« i etika i monaška »mistika«: ako u čovjeku nema nikakvog trajnog subjekta, onda također nema nikoga, tko bi bio odgovoran za djela i nanovo se rodio. Sve je dakle samo tlapnja, a tako uistinu i govore poglaviti filozofi mlađeg budhizma (v.). Zato i etika, kao najbolje u Budhinoj nauci, stradava na njegovom agnosticizmu, pa se svaki čas može prevrnuti ili u egoizam, u budhističku »mistiku«, ili u nihilizam. Ova neodređenost i nelogičnost temeljnih načela uz posvemašnju dezorganizaciju prve monaške općine uzrokom je, da su se Budhini pristaše već u prvim generacijama raspali u mnogo sekta i bili izvrgnuti utjecaju tradicionalnih religija različitih azijskih naroda, a time je i Budhina filozofija postala religijom. Sam pak B. tip je duše, koja je u značajno doba i na značajnome mjestu na osobiti način oćutila sav teret zadnjih faza dugog i tužnog procesa raspadanja tradicionalne religije ljudskog roda (→ brahmanizam, → esoterijski kultovi): on trpi na razvalinama religijske zgrade čovječanstva i s užasom promatra, kako bez izgleda u popravak pucaju sve niti, koje vežu neki određeni, pozitivni smisao o ljudski život, i kako poradi toga taj život postaje mučeništvo. B. je dosta dobro ogledalo moderne Evrope pod konac prošlog stoljeća, ali on, premda je skeptik, ipak nije Pilat, koji na govor o istini mahne rukom, a živi materijalistički. Sve pak slabe strane njegovog filozofskog sistema kao da potječu odatle, što su mu volja i čuvstvo daleko nadmašili um. Zato je on to više osjećao teret religijske degeneracije, a to manje bio sposoban, da se ispod njega iskopa: B. se nije znao izdignuti nad samsara, taj zajednički nazor svih sistema Indije, koji ga je progonio kao strašilo života, a njegova jaka volja samo ga je tjerala u skrajnosti, sve do nijekanja supstancijalne i besmrtne duše, čime je došao u protivurječje s polaznom točkom vlastitog sistema. Doima se dakle kao veliki umjetnik na lošim guslama. Ali ta ista jaka volja, koliko se očitovala u strogom i opet nekako pristupačnom životu, oko njega je okupljala brojne učenike i štovatelje. Nijedan indijski filozof nije to postigao, što je uspjelo Budhi: makar i u veoma promijenjenom obliku, ipak je njegova nauka pod njegovim imenom i s nekim njegovim biljezima prešla granice Indije i osvojila veliki dio Azije. A među ove biljege sigurno spada i stanovita ćutljivost. Budhina je osobna samilost ipak morala biti nešto drugo nego teorija, kojom je on ocrtao ideal svoga arhat. A jer je B. već u vrijeme kralja Ašoke (v.) postao predmet kulta (→ budhizam) i jer je Budhina etika redom obraćala u »laike štovatelje« također »bogove« indijskog, ceylonskog, birmanskog, sijamskog, kambodžanskog, kineskog, japanskog, tibetanskog i mongolskog panteona; ukratko, jer se Budhina filozofija konačno prometnula u religiju, u kojoj je Budha, odnosno neki apstraktni pojam »budhinstvo«, slično kao »brahman« (v.), zamijenio osobno božanstvo — zato je on svoje osobne vrline utisnuo i drugima usprkos temeljnim načelima svoje vlastite nauke.