BRAHMANIZAM kao vjerski oblik arijskih Inda neposredno proizlazi iz drevnog vedizma (v.) i uvodi u sadašnji hinduizam (v.). Izvori za njegovo upoznavanje jesu poglavito knjige Brahmanas, Aranjakas, Upanišads i Vedangas, a osim toga još neki dijelovi epa Mahabharata i starija Puranas: → Brahman pod 4.), 5.), 8.) i 9.). U to su doba, koje počinje nešto prije 10. st. pr. Kr., bjeloputni došljaci već čvrsto zasjeli u međurječju Gangesa i njegova prvog velikog pritoka Džamna. To je »zemlja brahmanaca« (brahmâvarta), koje običaji imaju biti mjerilo za cijelu Indiju. Ovdje istom Arijci su upoznali tigra, lotosov cvijet, indijsku smokvu i rižu, dali poljodjelstvu prednost pred stočarstvom, izgradili četiri kaste te počeli štovati kravu i vjerovati u metempsihozu (seljenje duša) i neprestano ponavljanu reinkarnaciju (ponovno rođenje na zemlji); ovdje su također bogovi vedizma postepeno dobili drugo značenje (svi su postali zatirači demona) i konačno sasvim izblijedjeli, da ustupe mjesto novima. A da su u toj vjerskoj revoluciji brahmanizma pokraj spekulacije bjeloputnih osvajača sudjelovali svojim utjecajem i tamnoputni urođenici, dokazuje nesamo ustanova posebnih obreda, kojima se pripadnici nearijskih plemena primaju u brahmansku kastu, nego i urođenički biljeg znatnog dijela samih promjena u arijskim vjerskim nazorima. Arijska je spekulacija nastavila s odstranjivanjem onoga, što se može nazvati »sablazan politeizma (mnogoboštva)«, tragajući naime za Jednim t. j. za apsolutnim Bićem kao zadnjim uzrokom svega. Urođenički pak nazori i uredbe očituju svoj utjecaj već u nekim spekulativnim zasadama i još više u njihovoj praktičnoj primjeni. U cjelini brahmanizam se može označiti kao teozofija ili gnoza t. j. težnja za nekim posebnim znanjem o božanstvu i njegovoj biti, i to sa svrhom, da takvo znanje »deificira« (pobožanstveni) čovjeka, a prema upotrebljenim sredstvima dadu se razlikovati tri ogranka, koji su vremenski djelomice susljedni, a djelomice paralelni. To su: ritualna (obredna), čisto spekulativna (barem u početku) i asketska (isposnička ili pustinjačka) gnoza.

Ritualna gnoza razglaba (poglavito u knjigama Brahmanas i Aranjakas) navodni transcendentni temelj i učinak žrtve, i to u čarobnjačkom duhu animizma (v.), tako da svršava s nekim ritualističkim panteizmom ili nazorom o žrtvi kao svemirskoj i stvaralačkoj sili, iz koje da je sve proizašlo, po kojoj da i svijet i bogovi imadu sve svoje sile, i preko koje da »onaj, koji sve to tako znade«, može prisilno utjecati i na svijet i na bogove. Cijeli se razvitak ovog čudnog i za sve kasnije indijske spekulativne sisteme odlučnog umovanja dade izraziti slijedećim »jednadžbama«: Mjesec u predodžbi »nebeskog Bika« kao »nosilac svih oblika« i onaj, koji »promiče čitav svemir« (s analognim predodžbama o »nebeskoj Kravi« kao »ženskoj strani« personificiranog Mjeseca i kao predstavniku zemlje ili uopće materije) = Puruša »prvobitno muško biće« ili čovjek uopće ili osoba t. j. puruša-atman (vlastito ja) kao prva »žrtva-stvaranje« i odatle »duh svemira« = Pradžapati u predodžbi »velikog Bika« i »žrtva-stvaranje« sa srcem kao »ostatkom od žrtve« (učišta) i kao »prvim principom svih stvari« = bráhman (n.) i Brahmán (m.) kao sinteza i rekapitulacija svojstava izrečenih o Mjesecu, Puruša-atman i Pradžapati. Tako ovaj ritualistički panteizam sadrži u sebi nesamo sve izraze nego također sve sastavne dijelove spekulativne gnoze i njezinih dvaju, inače međusobno sasvim oprečnih sistema: Vedanta i Samkhja. Vedanta (od tog imena treba razlikovati naziv Vedangas t. j. pomoćne znanosti četiriju Veda!) ističe i kao jedinu spasonosnu mudrost zastupa jednadžbu: puruša-atman (vlastito ja) = bráhman (n.) kao podloga ili izvor svemira. Tumačenja ove izrazite monističke i panteističke nauke o »sve-jednom« u obliku razgovora i pomoću različitih poredaba u starijim se Upanišads opetuju do iznemoglosti, a sumarno su izražena riječima »tat tvam asi (to ti jesi)«: to, bráhman (n.) naime i s time ili po tome čitav svemir, jesi ti sâm, tvoje naime vlastito ja, puruša ili atman. Pobliže se dadu razlučiti tri Vedantova shvaćanja o bráhman-atman u sebi i u odnosu prema vidljivom svijetu, dakle tri vrsti panteizma, a sve tri odaju veze s izrazima prethodne ritualne gnoze. Samkhja, sistem u temelju dualističan i po sebi ateističan, kojemu je začetnik neki Kapila, nasuprot monističkom Vedanta usvaja dva međusobno oprečna (i neovisna) počela: atman ili puruša kao duhovni princip ili čisti duh i avjaktam »nerazvijeno« ili prakriti »temeljnu bit« kao materijalni princip ili realnu (i vječnu) pramateriju. Najstariji tekstovi tog sistema u trima između 14 starijih Upanišads nazivaju puruša i prakriti »Jarcem« i »Kozom«, dakle sasvim srodno s »nebeskim Bikom« i »nebeskom Kravom« kao »muškom« i »ženskom« (konačno svijetlom i tamnom!) stranom personificiranog Mjeseca u ritualnoj gnozi; uistinu se u najstarijoj Upanišad veli, da je puruša-atman (dakle prvobitno Pradžapati — »nebeski Bik« — Mjesec) u početku bio sâm i, poželivši biti u dvoje, svoju narav razdijelio u dva dijela, i da odatle potječu muž i žena (isto vele Zakonik Manu za Brahmán i jedno Purana za Šiva t. j. »Bika« u hinduizmu!). »Koza« prakriti imade »tri boje« t. j. tri temeljna svojstva (guna) i »koti mlade«: to su 23 »principa« (tattva), iz kojih je sastavljen vidljiv svijet; sama prakriti je 24., a puruša 25. princip. Ovaj je u najstarijim tekstovima sistema još jedinstven, ali u mlađem Samkhja postaje mnogostruk, i to u tolikoj mjeri, koliko imade individualnih duša, koje u svom apsolutnom stanju jesu čisto mišljenje, ali bez objekta, bez misli, dakle »mišljenje ni o čemu« (slično govori jedna Vedantova varijanta o transcendentnom bráhman-atman). »Dodirom« (ne veli se određeno i jasno, kako i zašto taj »dodir«) postaju purašas vezani o prakriti, ali ništa, što se razvilo iz prakriti (dakle niti prva tri »principa«: um, vlastito ja i razum!), nije »čisti« puruša i razlikuje se od njega kao »voda od ribe, koja pliva u vodi«. Odatle lozinka, protivna sistemu Vedanta: »to nijesam ja, ništa nije moje«. A ta je lozinka ujedno polazna točka budhizma (v.) i džinizma (v.), koji izravno proizlaze iz Samkhja. Asketska gnoza, koju predstavlja sistem Joga, ispovijeda teizam t. j. vjeru u osobno i od svijeta neovisno Najviše Biće: deveta Upanišad (Švetašvatara), Jogasutra među Vedangas, poučni dijelovi epa Mahabharata i neka starija Puranas predočuju božanstvo Brahrnâ ili Višnu-Krišna ili Rudra-Šiva pod nazivom Išvara (Gospodar) kao svemogućeg stvoritelja i milostivog upravljača svijeta i ljudi, s kojim jogin t. j. mudrac i »svetac« (isp. prvobitni taoizam kineskog filozofa Laotse) u potpunoj samoći i duševnoj smirenosti traži ekstatičko ujedinjenje pomoću razmatranja, trapnje i čuvstvene pobožnosti (bhakti). Tako Joga zastupa u brahmanizmu čisto religioznu struju te nastavlja, pročišćuje i profinjuje prastaru teističku tradiciju vedizma, odnosno prethodnih epoha opće religijske povijesti, od nazora o Djaus Pitar do pojma osobnog Brahmâ (v.) i uvodi u poglavite kultove hinduizma, usredotočene oko Brahmâ, Višnu-Krišna i Rudra-Šiva, koliko imadu religijski značaj. Osim toga Joga izgrađuje općenite metode razmatranja i zadubljivanja u »spasonosne istine«, a te su metode postale svojinom svih sistema i kasnijih izdanaka (ritualne i) spekulativne gnoze, kao što i Jogov teizam, odnosno njegova izvorna tradicija, znatno utječe na Vedantov hladan i areligiozan panteizam: → Brahman pod 5.); mlađe pak Samkhja u epu Mahabharata i u Puranas tako se oslanja na Joga, da od ovoga posuđuje gotovo sve praktične t. j. etičke i asketske zasade.

Čitavom brahmanizmu daje zajedničko obilježje nauka o samsara i karman, koja se prvi put jasno i određeno očituje u najstarijoj Upanišad (Brihadaranjaka). Samsara označuje seljenje duša i s time u vezi neprestano opetovana rođenja ili ukratko »kruženje života«. O novom pak životu poslije svake smrti odlučuje karman t. j. djelo: svako biće mora uživati plodove svojih djela. Zato djela jednog života »dozrijevaju« u slijedećem životu, i to fizičkom nuždom. Odatle potječe težnja svih sistema i kasnijih izdanaka spekulativne i asketske gnoze, da se čovjek oslobodi obruča od samsara i postigne neko stanje »onkraj« neprestanog i bolnog kruženja t. j. izmjenjivanja života i smrti. Svi sistemi nazivaju to stanje istim imenom nirvana, ali ga različito shvaćaju. Za Vedanta to je besvijesna besmrtnost neosobnog »sve-jednog« t. j. bráhmanatman. Prema Samkhja nirvana je apsolutno stanje »čistog« puruša t. j. duše pojedinog čovjeka, koja tada postaje »samotan gledalac, koji ništa ne vidi« (slično se izražava jedna Vedantova varijanta). Naprotiv za Joga to je osobna i svijesna besmrtnost u prisutnosti osobnog i dobrostivog Najvišeg Bića. Zajedničko je nadalje svim sistemima uvjerenje, da čovjek može oslobođenje od samsara postići vlastitim silama. A zajednički je također opći putokaz vlastitog spasenja, koji se temelji na ovoj kozmičko-psihološkoj spekulaciji: samsara proizlazi iz karman, djela, o kojem ovisi slijedeći život; uzrok je pak djelu požuda, a požudi opet neznanje t. j. nepoznavanje prave biti i prave vrijednosti svijeta. Prvi bi dakle uvjet »izlaska« iz samsara bio neko znanje, neki određeni nazor na svijet, što ga treba pomoću razmatranja i veće ili manje samozataje u svrhu duševne koncentracije tako usvojiti, da se može uništiti svaka požuda. A tu je metodiku najviše izgradio Joga. Ipak se njezini prvi početci nalaze već u ritualnoj gnozi (odnosno zapravo već u vedizmu): knjige Brahmanas mnogo raspravljaju o trapnji i meditaciji, ali samo u vezi s prinošenjem žrtve, dok Aranjakas, djelomice zanemarujući samo žrtvovanje, više traži život samozataje u samoći i razmatranje o transcendentnom temelju i učinku žrtve. Spekulativna gnoza u Upanišads zabacuje žrtvu sasvim i u prvom redu ističe meditaciju, a djelomična je trapnja samo njezino pomoćno sredstvo. U tome ide najdalje Vedanta: sama bi spoznaja temeljnog stavka »tat tvam asi« bila dostatna, da raskine obruč od samsara i zauvijek oslobodi čovjeka od tamnice ili utvare svijeta. Zato je Vedanta nesamo protivna žrtvovanju i askezi kao takvoj nego također bitno amoralna: »Kao što voda ne ostaje na latici lotosovog cvijeta, tako nijedno zlo djelo ne ostaje na onome, koji sve to tako znade«. Međutim Vedanta je kasnije izazvao novu ritualnu gnozu, jer su neki htjeli, da mehaničkim putem postanu sebi svijesni istovjetnosti bráhman-atman. Samkhja također naglasuje bitnu ulogu spoznaje svoje lozinke »to nijesam ja, ništa nije moje«, i traži izlaz iz samsara putem nekog stava »onkraj dobra i zla«, jer se svakim djelom, dobrim ili zlim, podržava »kruženje života«. Ali taj sistem, kako je već istaknuto, s vremenom se sve više oslanja na praktične zasade od Joga. Iz spekulativne pak gnoze kao takve izvire sav kasniji indijski pesimizam, naročito u budhizmu. Naprotiv Joga, koji doduše također zabacuje žrtvu kao spasonosno sredstvo, cijeni i naučava nesamo meditaciju sa trapnjom nego također vršenje dužnosti sa dobrim djelima i naročito bhakti t. j. prema prijevodu pojedinih indologa: čuvstvenu pobožnost ili ljubav prema Išvara i samilost prema svim bićima. Takva se nauka nalazi poglavito u VI. knjizi epa Mahabharata, i to u odsjeku pod naslovom »Bhagavadgita« (pjesma Uzvišenoga ili Blaženoga), gdje u stilu od Upanišads govori predstavnik izgrađenog teističkog Joga. To je vrhunac nesamo sistema Joga nego uopće religijske misli u Indiji, ako nije naknadno nastao pod utjecajem — kršćanstva (Hopkins i dr.).

U razvoju brahmanizma sigurno su sudjelovale sve kaste, koje su u to doba uopće istom i nastale kod arijskih Inda, a brahmanci (v.) su od početka bili skloni sinkretizmu i kompromisu. Tako su postepeno razvili nauku o »četiri stupnja života« (ašramas) i time međusobno povezali različite gnoze, koje su djelomice nastale izvan brahmanačkih redova. Prema toj nauci svaki »Arijac« t. j. pripadnik triju viših kasta, koji hoće provesti idealan život, treba ga udesiti ovako: najprije mora kao učenik (brahmačarin) stanovati kod nekog brahmanca učitelja i učiti Veda; zatim treba kao kućedomaćin (grihastha) sklopiti brak, rađati djecu i prinositi žrtve, sam ili preko brahmanaca; kad se približi staračka dob, neka ostavi svoj dom i kao šumski pustinjak (vanaprastha) ograniči žrtvovanje i što više razmišlja o simboličkom i mističnom značenju žrtve; pri koncu života treba i to napustiti i kao asket prosjak (samnjasin) samo još razmatrati o vrhovnom počelu svijeta, o bráhman ili Brahmán ili..., već prema sistemu, kojemu se konačno priklonio. Tako bi se po zamisli starih brahmanaca mogli međusobno izmiriti najoprečniji nazori (uz jedini izuzetak materijalizma nekog Čarvaka i — budhizma, koji su od brahmanaca bili proglašeni heretičnima!), a ta je crta ostala značajna za Indiju sve do danas.

LIT.: M. Winternitz, Geschichte der indischen Litteratur, sv. I., Leipzig 1909; Die vedisch-brahmanische Periode der Religion des alten Indiens, Münster i. W. 1893; L. de la Vallée Poussin, Le Brahmanisme, Pariz 1910; H. Oldenberg, Die Lehre der Upanishaden und die Anfänge des Buddhismus, Göttingen 1915; G. Dumézil, Flamen-Brahman, Pariz 1935.