BRAHMAN imade mnogo značenja u književnosti arijskih Inda. U njezinim najstarijim ograncima, u Samhitas (zbirkama) četiriju Veda, bráhman (n.) znači najprije prema imenima Brahmanaspati-Brihaspati 1.) isto što i brih (valjda srodno s irsko-keltskim bricht »čarolija«) — snaga »molitve« ili sv. formule u mehanističkom, čarobnjačkom smislu prisilnog utjecaja na transcendentni svijet ili uopće magičko sredstvo ili takav »lijek« ili možda neka određena »sv. biljka« (prema iranskom bar<znak>sman, obrednoj rukovijeti granja kod žrtve), a zatim 2.) isto što i mantra = sv. riječ i veda = sv. znanje. Brihaspati prvobitno je »gospodar snage«, koja razgoni tminu i nered, t. j. vjerojatno samo pridjevak boga vatre Agni, da kasnije hipostaziranjem (osamostaljenjem) postane pojam vlastitog bića i zajedno sa svojim duplikatom Brahmanaspati zadobije značenje »gospodar snage« u navedenom magičkom smislu. To je uglavnom doba vedizma. Odatle i u Samhitas i još više u mlađim ograncima književnosti četiriju Veda t. j. u njihovim komentarskim i meditativnim djelima Brahmanas, Aranjakas i Upanišads bráhman (n.) se kao sinonim za prva tri Veda (Rig, Sama i Jadžur) ili »trostruko sv. znanje« (traji vidja) izlučuje u značenju 3.) »prvog stvorenog bića« (prathamadžain) i dapače u smislu »bića o sebi« (svajambhu, ili bića, od koga je »stvoren cijeli ovaj svemir«, da ga konačno Upanišads spoje s atman (vlastito ja) u značenju 4.) panteističkog t. j. neosobnog »svebića«. Međutim već Samhita Bijelog Jadžurveda, komu pripada i komentarsko djelo Br. Šatapatha, zaziva bráhman (n.) kao osobno biće, a u samim komentarskim i meditativnim djelima četiriju Veda, uključivo Upanišads usprkos njihovoj općenitoj panteističkoj crti, bráhman (n.) nesamo često dobiva pridjevke i uloge osobnog bića, nego se mjestimice najednom izvrne 5.) u brahmán (m.) kao živo i razumno biće muškog roda, dakle svakako u smislu osobnog bića. To je doba starijeg brahmanizma. U kasnijoj književnosti t. j. u epima Mahabharata i Ramajana, u Puranas (starim pričanjima) i u budhističkim djelima Bráhman ili Brahmâ(m.) već je općenito usvojeni naziv za osobno vrhovno božanstvo mlađeg brahmanizma i hinduizma t. j. znači isto što »Gospodar stvorova« Pradžapati u starijem brahmanizmu, a prije toga »kralj bogova« Indra u mlađem vedizmu, odnosno njegov prethodnik »veliki Asura (Gospodar)« Vazuna u starijem vedizmu i arjanizmu (isp. iranski Ahura Mazda i starogrčki Uranos), prvobitno pak Asura ili Pitar (Otac) Asura ili Djaus (Nebo) Pitar u prearjanizmu ili indoeuropeizmu.

Nadalje u čitavoj književnosti arijskih Inda brahmán (m.) označuje 6.) svećenika, koji kao četvrti glavni i u neku ruku vrhovni imade određeni nadzor nad službom trojice ostalih glavnih svećenika kod velikih žrtvenih svečanosti, što ih priređuju odličnici, u prvom redu kraljevi, osobito u vezi s kulturom »gromovnika i ratnika« Indra, odnosno Mjeseca (Soma) i »njegove« istoimene biljke za proizvođenje obrednog opojnog pića (sada većinom biljka Sarcostemma acidum). Taj je svećenik u posebnoj vezi sa značenjem pojma bráhman (n.) i s kraljem: »radžanja (kralj) imade značaj od Indra, a brahmán je Brihaspati«; on je dvorski svećenik (purohita), mora biti »pun sv. znanja (veda)« i vrši svoju službu kod svečanog žrtvovanja Soma pomoću »trostrukog sv. znanja« (traji vidja) t. j. potpunog poznavanja prvih triju Veda, i to kao »liječnik žrtve«, jer mora oštro pratiti djelovanje ostalih triju glavnih žrtvovatelja i izgovaranjem »sv. riječi« (manira) odmah poništiti svaku štetu, koja u žrtvi nastaje i od najmanje njihove pogrješke. Međutim neke dogodovštine, zabilježene u različitim djelima književnosti Veda, upućuju na to, da je sam brahmán prvobitno bio žrtva, i to kao »lijek za opće dobro«, naročito prigodom kraljeve krunidbe; tako se on dade nesamo u jezičnom nego i u stvarnom pogledu isporediti sa starogrčkim φαρμαϰός(m.) = »lijek« u značenju čovjeka žrtvovanog za »očišćenje« države, za zdravlje i napredak zajednice, i sa latinskim flamen (slovnički n. kao bráhman!) — svećenik svoje vrste, koji je čitav život bio »žrtva u trajnom odgađanju žrtvovanja« (G. Dumézil). Takvih je flamen- φαρμαϰός -brahmán t. j. ljudi predodređenih za žrtvu uistinu bilo, i to u kraju, koji je nesamo otprilike na polovici puta između Indije i Grčke nego također u blizini najvjerojatnije pradomovine svih Indoevropljana, t. j. jugoistočnoj Kavkaziji. Ljudske su žrtve prinosili još nedavno i u samoj Pr. Indiji, i to u njezinim istočnim nearijskim dijelovima, a u skrajnjem je sjeveroistočnom uglu Bengalije, odnosno Asama, kod naroda Bodo Čutija postojao ugledan rod, koji je bio obvezan, da između svojih članova daje mlade muškarce za žrtvu prigodom određenih godišnjih svetkovina i u vrijeme suše i pošasti (daljnji izvori ovakvih ljudskih žrtava vode u jugoistočnu Aziju i Melaneziju, a svagdje su u vezi s pričama primitivnih poljodjelaca o Mjesecu i o njegovu utjecaju na život zemlje.

I svećenici nazvani brahmán u starini su proizlazili iz određene obitelji po imenu Vasišthas, koja prema Samhita od Rigveda vuče ime i lozu od dvorskog svećenika kralja Sudas iz doba velikih borba i osvajanja u sjeverozapadnom dijelu Pr. Indije između riječnih sistema Inda i Gangesa. S druge je strane kod obiteljskih žrtava od spomenutih četiriju glavnih svećenika sudjelovao jedino brahmán. Tako je njegova istaknuta i izuzetna uloga ikod javnih svečanih i kod privatnih skromnih žrtava bila povod, da je ime brahmán (m.) s vremenom dobilo značenje 7.) žrtvovatelja ili svećenika uopće.

Obitelj Vasišthas opet je također jedna između desetak ili više onih drevnih obitelji »vidjelaca« (rišis), koje Samhita od Rigveda navodi kao autore i čuvare svojih religioznih hvalospjeva, recitiranih prigodom žrtvovanja, i u kojima su kasnije nastale nesamo Samhitas ostalih triju Veda na temelju i po uzoru one prve zbirke nego i njihovi komentari i škole za proučavanje i naučavanje svih ovih tekstova ili »sv. znanja« (veda) te pripadnih žrtvenih obreda i njihova značenja. Svi su dakle njihovi članovi više ili manje bili »napunjeni« s onim, što označuje bráhman (n.) pod 1.) i 2.), kao što su ratnici s kraljem na čelu nosioci neke slične »snage« po imenu kšatra. Zato je u doba, kad su se u zapadnom području rijeke Gangesa konačno formirale četiri kaste, riječ brâhmana (m.) ili pohrvaćeno »brahmanac« počela označivati 8.) pripadnika prve i najviše kaste, koju su isprva sačinjavali isključivo potomci »vidjelačkih« obitelji, proširenih već dakako u čitave rodove. Međutim, koliko god su brahmanci u starini, a i kasnije, isticali aršeja t. j. svoje podrijetlo od starih rišis, ipak je u oznaci brahmanske kaste prevagu dobilo znanje: bez njega nema ni pravog aršeja, naprotiv brahmanac kao učitelj može na svog učenika prenijeti i svoje aršeja i tako ovim duhovnim posinaštvom naknaditi tjelesno brahmanačko podrijetlo. Tim su putem kroz stoljeća ulazili u brahmansku kastu nesamo pripadnici druge i treće kaste nego i mnogi tamnoputni urođenici, naročito Dravida u južnim dijelovima Pred. Indije, premda su stari brahmanci bili osobito ponosni, da su baš oni čisti arjas, Arijci t. j. članovi indo-iranskog ogranka Indoevropljana (uistinu se bjeloputnih arijskih Inda može danas naći samo još među brahmancima). Svaki brahmanac nije svećenik, ali jedino brahmanci su svećenici, a pored toga iz njihovih redova proizlaze još učitelji vjere, starog jezika (sanskrit s prethodnim starijim dijalektom) i običajnog ili kodificiranog prava (dharma), uopće čuvari tradicije i ljudi znanosti i znanja, zato također savjetnici i ministri kraljeva, upravni činovnici i suci. U starini se sve to označivalo kao njihova dužnost, da »ljude čine zrelima«, i to trostrukom djelatnošću: poučavajući pripadnike prvih triju kasta u »sv. znanju« (veda), prinoseći žrtve u njihovo ime i vršeći kod knezova i kraljeva službu »dvorskog svećenika« (purohita) u širokom smislu. Konačno riječ brâhmana (n.) znači 9.) i pojedinačno tumačenje nekog brahmanca u stvarima žrtvenog obrednika i čitav zbornik takvih tumačenja. Odatle potječe (u množini) naziv Brâhmanas za komentarska djela, koja prema različitim brahmanačkim školama tumače pojedine Samhitas (zbirke) četiriju Veda u dalekosežnim spekulacijama o značenju žrtve uopće; ovi su komentari i sami već proizveli i preko srodnih djela Aranjakas (šumska meditativna djela) i Upanišads (tajne nauke) izazvali znatne promjene u vjerskom shvaćanju starih arijskih Inda i dali temelj brahmanizmu (v.).

Tako se dakle riječ »brahman« kao crvena nit provlači kroz cijelu vjersku povijest ovoga najistočnijeg indoevropskog naroda te svojim različitim oblicima i značenjima obilježuje njezine poglavite razvojne faze u vezi s postepenim prodiranjem arijskih Inda u velike i šaroliko napučene prostore Pr. Indije: vedizam (v.) u području rijeke Inda (Pandžab), brahmanizam (v.) u zapadnom [i budhizam (v.) u srednjem] dijelu porječja Gangesa (Hindustan) i hinduizam (v.) u njegovu istočnom dijelu zajedno s područjem rijeke Brahmaputre (Bengalija) i s cijelim južnim prostranim i gorovitim trokutom (Dekan) ovoga »malog kontinenta«.