BRIBIRSKI KNEZOVI, jedan od najznatnijih hrvatskih rodova u srednjem vijeku, prozvan po tvrdom gradu Bribiru, središtu istoimene župe (v.) u sjev. Dalmaciji. Odvjetak su plemena Šubića, koje je živjelo u toj župi, a spominje se u vrelima od 1182. Kao najuglednija porodica u plemenu, poznata od 14. st. i pod imenom Banica (v.), uspjeli su učiniti čast plemenskog župana (berberiensis iupanus, berberistich) nasljednom u svojoj »hiži«. Povijesno značenje dobivaju od kraja 12. st., kada im je kralj dao bribirsku župu u nasljedno leno (možda oko 1193). Pretvorivši se tako u kraljeve kletvenike otuđili su se svome plemenu i zamijenili županski naslov kneževskim (comites Breberienses), a već u početku 13. st. zavladali su prostranim područjem između Krke i Zrmanje. Općenito raspadanje plemenskog ustrojstva, koje je tek omogućilo njihov uspon, pokrenulo je odjednom različite interese i urodilo mnogim, dotle nepoznatim borbama. Odvajajući se od svojih plemenskih zajednica, pri čemu se nisu odricali ni silovitih sredstava, čitavi rodovi kao i pojedini mogućnici sukobili su se u težnji za što većom vlašću. A kako su bogatstvo, na kojem se ta vlast osnivala, mogle pružiti prije svega primorske općine, uvukli su i njih u vrtlog svojih borbi. Unutrašnji se razvitak općina veže otad najuže s događanjem izvan njihovih bedema, ali kraj oslabljene krune raste u njima i otpor protiv feudalnoga pritiska utirući put zajedničkom protivniku — Mlečanima.

Temelj svome kasnijem prvenstvu među hrvatskom vlastelom položili su Bribirski knezovi u borbi s moćnim knezom Domaldom. Taj prvi izraziti predstavnik oligarhijske vladavine kod nas, koji nije uzmaknuo ni pred kraljevom vlašću, izgubi 1220/1 kneževsku vlast u Splitu; ondje je postao knezom Višen, brat bribirskog župana Miroslava i gospodar Zvonigrada na Zrmanji. Domaldov se napadaj slomio potkraj 1222 na otporu kraljevske stranke, koju je predvodio Višenov sinovac knez Grgur I. s bratom Stjepanom, a 1223 izgubio je Domald u korist braće zemljište od Krke do Zadra. Sukob, koji se nato pojavio među pobjednicima, završio je još iste godine nasilnom smrću Višena od ruke Grgurove. Put do kneževske časti u Splitu zatvorili su Grguru doduše sami građani izborom humskoga kneza Petra, ali je on svladao najzad 1227 i tu zapreku. U neprestanoj borbi i s Domaldom i s knezom Toljenom, nasljednikom Petrovim u Humu, održao se Grgur kao knez u Splitu do 1234, kada mu nestaje traga. On je kroz to vrijeme postao knez i u Šibeniku, gdje je tu čast preko dva desetljeća imao Domald, a njegov brat Stjepan izabran je za kneza u Trogiru. Suvremeni je arciđakon splitski Toma zabilježio, da se u Hrvatskoj nije nitko mogao ponositi tolikom vlašću kao Grgur, ali napominje, da se njegova briga za Split ograničavala poglavito na traženje prihoda.

Smrću Grgurova sina Marka prešlo je starješinstvo u rodu na Stjepanova sina Stjepka. I on pripada kraljevoj stranci; kao knez u Trogiru poduzima sve, da kralju Beli olakša bijeg pred Mongolima, a poslije kraljeva povratka ustaje protiv odmetničkog Splita, koji je 1244 uzeo za kneza bosanskoga bana Mateja Ninoslava. Kraljev odlučan uspjeh u toj borbi kao i ustrajno nastojanje hercega Stjepana iz roda Gut-Keled, da obnovi ugled krune, potisnuli su doduše bribirske knezove u granice njihove plemenštine, ali su im donijeli 1251 i ponovno priznanje nasljedstva u bribirskoj župi. Primorske se općine nalaze otad kroz dvadeset godina pod neposrednom vlasti hrvatskoga hercega ili bana kao njihova kneza, a susjedna se vlastela moraju u najboljem slučaju zadovoljiti čašću potestata, zamjenika kneževa. Tek potkraj Stjepkova života, u potpuno izmijenjenim prilikama, kojima će oligarhijska vladavina dati doskora svoje obilježje, uspjeli su Bribirski uspostaviti nekadašnju vlast. Od 1272 do Stjepkove smrti 1274 proširili su svoj utjecaj na Šibenik, Trogir i Split; u potonjem knezuje 1273 najstariji Stjepkov sin Pavao I., koji ima i čast primorskog bana.

Društveni je preobražaj već u punom jeku; polažu se temelji budućem staleškom poretku, ali njegovo rađanje prate brojne pojave bezvlašća, i tek se postepeno probijaju novi oblici vlasti. Još jednom pokušavaju banovi Joakim Pektar i Nikola ići stopama svog oca, hercega Stjepana, i s ojačanom vlašću kralja donijeti zemlji mir. S Pektarovom smrću 1277 i povlačenjem Nikolinim 1280 gasne i taj posljednji proplamsaj kraljevske moći, a nešto kasnije poduzima Pavao vlastiti pokušaj rješenja. On je otad pa do smrti 1312 hrvatski ban, a u gradovima preuzimaju kneževsku vlast njegova braća: Mladen I. u Splitu, Juraj I. u Šibeniku i Trogiru. Uporedo s ogorčenom borbom između slavonskih velikaša potkraj 70-ih godina napadaju Mlečani Omiš, koji najzad i osvajaju (vjerojatno 1280). Borba se za to gusarsko gnijezdo produžila do 1287, kada su Mlečani naišli odjednom na otpor bana Pavla; otad se Omiš nalazi u vlasti Bribirskih, a značenje toga posjeda, kojim su oni znatno proširili svoj prodor do mora, očituje se i u naslovu »omiških knezova«, koji im 1290 daje papa. Još uvijek je hrvatska obala sapeta obručem mletačke pomorske sile; Mlecima pripadaju otoci i Zadar, a lađe Bribirskih i njihovih podanika smiju ploviti u pravcu Mletaka samo do crte, koja spaja Ankonu s otokom Unijem kod Cresa.

Posljednje desetljeće arpadovske vladavine donijelo je Bribirskima svojom, još uvijek ponešto suzdržljivom, dinastičkom borbom novi porast moći. Njihova je sklonost prema napuljskom dvoru bila nesumnjiva, a osobito je značajna bila za djelatnost Jurja, »kneza primorskih gradova« (od 1294). Ali ona je rasla i opadala s aktivnošću samih Anžuvinaca, a Pavlovo se stanovište jamačno očituje i u držanju primorskih općina, koje stoje nepokolebljivo uz Arpadovca Andriju III. Tek otvoreno zalaganje pape Bonifacija VIII. za Andrijina takmaca Karla Roberta učinilo je od 1297 pomalo kraj dotadašnjoj neodlučnosti. Napuljski je dvor predao 1292 Bribirskima u nasljedstvo »sve ono, što se nalazi od granice hlivanjske župe do Senja, Gacke i Modruša, sa svim barunima, vazalima, gradovima, utvrđenim mjestima i selima, kao i svim otocima«. Isti je dvor priznao Pavlu 1295 i doživotnu bansku čast, ali jeAndrija III. već 1293 poklonio Bribirskima — na njihovu izričitu želju — cijelu »primorsku banovinu sa svima pravima, koristima i dohodcima banskim«. Bribirski postaju tako neposredni zemaljski gospodari hrvatske banovine, koja se pretvara u njihovu porodičnu baštinu. Još potkraj 1298 nosi Pavao naslov banus totius Chorvacie, a već u početku travnja 1299 naziva se i dominus Bosne. Dalje širenje njegove vlasti u Bosni pripada završnom odsjeku borbe za baštinu Arpadovića (→ Bosna i Hercegovina. Povijest). Inače je dolazak mladoga Karla Roberta u Hrvatsku 1300 donio Bribirskima, koji su taj dolazak omogućili, tek neznatnu promjenu.

Sa širokom zemljišnom osnovom, koja se prostirala od Kapele do Neretve i Drine, ban Pavao radi još na tome, da »skuči slobodna plemena hrvatska i da im oduzme sva utvrđena mjesta« (Klaić), a da razbije i mletački obruč. Potonja je zadaća prelazila njegove mogućnosti; snaga se Bribirskih nalazila na kopnu. Ustanak Zadra, koji je 1311 doveo njihovu moć do vrhunca, nije oslabio Venecije. Pavao je za vrijeme borbe 1312 umro, a njegov sin Mladen, izabran od pobunjenih Zadrana knezom, morao je 1313 napustiti neravnu borbu.

Mladen II. (u vrelima češće Mladin) naslijedio je s banskom časti i neprijateljstvo Mlečana, koje se s vremenom razvilo u promišljen rad na njegovu uništenju. Tvrdu logiku političkih odnošaja i njihovih protivnosti nije mogla ublažiti ni osobita počast, koju su Mlečani doskora iskazali Bribirskima; oni su ih — na njihovu molbu — primili među građane. Svoj uzmak u pitanju Zadra potkrijepio je tako Mladen 1314 »prisegom vjernosti i pokornosti, kako su to činili i čine i drugi vjerni Mlečani«. Ti su događaji odjeknuli u primorskim općinama; Split je uzeo Mlečanina za potestata, a Trogir, koji je 1315 prognao svoga kneza, Mladenova štićenika, mogao je do kraja prkositi banovim zahtjevima zahvaljujući samo potpori mletačkoga brodovlja. Mladen je doduše svladao nevjeru krbavskih Kurjakovića i kneza Nelep’ca, koji su se 1316/17 pridružili slavonskom banu Ivanu u njegovu sukobu s Mladenom. Sve je to navješćivalo oluju, kojoj se nije dalo izbjeći. Tek što je posredovanjem Dubrovčana dokrajčio 1319 neuspjeli rat s kraljem Milutinom, otkrio je urotu uglednih šibenskih građana Ilijića, koji su mu još nedavno bili pouzdanici. U sustavu njegova vladanja pojavili su se duboki nedostatci. Žalbe primorskih općina kao i optužba tobožnjega Mihe Madijeva svjedoče o nesumnjivom pritisku, koji su općine teško podnosile. U svojim neprestanim borbama Mladen je — prema riječima Šišića — bezobzirno uništavao njihovu materijalnu snagu. Na postojanom otporu Šibenika izrazile su se najzad sve protivnosti oligarhijske vladavine. Mlečani postaju zatočnici općinskih sloboda i ona pokretna sila, koja oko sebe okuplja sve Mladenove protivnike — osim kralja. Taj je već pribrao dosta sila, da kao samostalan čimbenik pokuša razvoj događaja uskladiti s probitcima krune. Prvi pokušaj, koji je u tom smjeru poduzeo, nije doduše imao uspjeha; pobjedom nad palatinom 1321 suzbio je Mladen na čas protivnike. Novi spor, u koji se upleo s Trogiranima zbog njihova kneza, potaknuo je napokon Mlečane na odlučan korak. Trogir i Šibenik ugovaraju na Božić 1321 savez protiv Mladena, a na početku 1322 podvrgavaju se uz veoma povoljne uvjete mletačkoj vlasti, koja ih odmah pomaže vojskom. Na proljeće pristupaju njihovu savezu najmoćniji knezovi, pa i Mladenov brat Pavao II., koji teži za banskom časti, a napušta ga i njegov štićenik, bosanski ban Stjepan. Okupljeni oko bana Ivana, koga je kralj poslao s vojskom, pobjeđuju ljeti 1322 Mladena kod Blizne u Dugopolju kraj Klisa (Katić). Milosti u kralja, koji je i sam došao u Hrvatsku, nije Mladen našao; umro je u nekoj tamnici u Ugarskoj negdje prije 1341.

Oligarhijska je vladavina pogođena padom Mladena u svome korijenu, ali je i dalje oličava snažna pojava kneza Nelep’ca. Državina se Bribirskih skučila opet u granice stare plemenske župe; neko značenje daje im još uvijek posjed tvrdih gradova Ostrovice, Omiša, Klisa i Skradina. Juraj II. naziva se doduše »knezom Dalmacije«, ali je njegov pojačani pritisak na Split otjerao 1327 i taj grad pod vlast Mletaka; s jednakim je uspjehom završio na početku 1328 i pokušaj Pavla II., da zavlada Ninom. Uzmičući pred Nelep’cem, koji je privremeno zavladao i Ostrovicom, Pavao se kao starješina kliške i ostrovičke loze Bribirskih (poslije Jurjeve smrti 1330) predao 1338 potpuno u zaštitu Mletaka. U tom su pogledu bili Bribirski jednodušni, pa se nisu pokorili kralju Ludoviku ni onda, kad su to učinili Kurjakovići i Nelep’čeva udovica. U doba posljednjeg ustanka Zadrana 1345/6 sklapaju, štoviše, formalan savez s Mlečanima, od čega ih ne može odvratiti ni opasnost, koja je Ostrovici zaprijetila dolaskom kraljevim pod Zadar. Sastavljajući svoju oporuku Pavao II. polaže još uoči svoje smrti 1346 svu nadu u mletačko gospodstvo; u slučaju smrti svog nejakog sina i baštinika Jurja III. prepušta Ostrovicu i ostale posjede bratu Grguru II. uz uvjet, da i on priznaje duždevu vlast. U ogorčenoj borbi za tu baštinu uspjeli su Krčki knezovi, iz roda kojih je potekla Pavlova žena, izmiriti Jurja i Grgura s kraljem. Mladen III., gospodar Klisa, uzalud je nastojao spriječiti ulazak kraljeve posade u Ostrovicu; tu je Ludovik zamijenio ispravom od 31. VII. 1347 za grad Zrin na Donjoj Uni i Bušku župu. Ostrovička je grana Bribirskih nastavila tako život pod imenom knezova Zrinskih.

Na starom je tlu ostala od roda bana Pavla samo kliska grana s Mladenom III. kao starješinom, ali je već 1348 nestalo i njega. S njime je legao u grob posljednji izrazitiji predstavnik Bribirskih knezova; njegova grozničava, ali i beznadna borba za ostatke djedovine donijela mu je u grobnom natpisu časni naslov »štita Hrvata« (v. tekst na str. 300). G. 1356, kada je Ludovik započeo svoj pobjedonosni rat s Mlecima, pokorio se kralju i Pavao III., brat Mladenov; tada su Bribirski izgubili već Klis, Omiš i Skradin. I dok je Grgur II., najmlađi od sinova bana Pavla, provodio starost kao knez u Rabu (1372), u djedovskom je Bribiru ostatak Bribirskih vjerno služio svoje zakonite vladare. Potomci se Mladena III. ne priključuju ustanku pod Paližnama i Horvatima, a 1412 oduzimaju Mlečanima Ostrovicu, koju su ovi ratom dobili. Povjerenje kralja Žigmunda uživa osobito Jakov II., unuk Pavla III., koji je 1441—51(?) vršio čast podbana. Kako su njegovi bratići prešli u grad Pernu blizu Topuskoga, koji se već 1436 nalazi u posjedu njegova roda, odvojila se od zajedničkog debla druga grana, prozvana knezovima Peranskim. Kao posljednji odvjetak svoga roda Jakov je 1408 sklapao baštinske ugovore sa Zrinskima; pred smrt 1456 prenio je svojom, jamačno bosančicom (idiomate bulgarico!) pisanom, oporukom imanja u lučkoj županiji, koja je tada obuhvaćala i područje bribirske župe, na rod Zrinskih (→ Bribir u Dalmaciji).

LIT.: V. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb 1897; Isti, Povjest Hrvata, I., II., 1. i 2., Zagreb 1899—1901; F. Šišić, Pad bana Mladena Šubića, bana hrvatskog i bosanskog, GLZM XIV., Sarajevo 1902; D. Gruber, Nelipić, knez cetinski i kninski, Zagreb 1886; Isti, Vojevanje Ljudevita I. u Dalmaciji s hrvatskim velmožama i s Mlečanima (1342—1348), Požega 1888; Isti, Nešto o banu Mladenu II. i njegovoj porodici, Bulićev zbornik, Zagreb-Split 1924; Isti, Grgur II. Bribirski, NVj XXX., 1921—22; I. Bojničić, Jakov Bribirski od plemena Šubić, Vjestnik kr. hrv.-slav.-dalm. zem. arkiva, I., 1899; Lj. Thallóczy, Prilozi k objašnjenju izvora bosanske historije, I. Prilog k životopisu Mladena Šubića, bana bosanskoga, GLZM V., Sarajevo 1893; M. Barada, Vrijeme smrti i obiteljski odnošaji bana Mladena II., Šišićev zbornik, Zagreb 1930; G. Novak, Pavao Bribirski, ban Hrvata i gospodar Bosne, p. o. iz Jadranske straže, Split 1932; F. Banfi, L’origine della famiglia Zriny, Archivio storico per la Dalmazia, god. IX., sv. XVI. i XVII., Rim 1934; D. Gruber, Još o Grguru II. Bribirskomu, NVj XXXIV., 1926.