BAKAR, kemijski elemenat (od tur. bakr, bakyr, lat. cuprum), simbol Cu, redni broj 29, atomna težina 63.57. Bakar ubrajamo među prve kovine, koje je čovjek počeo upotrebljavati i obrađivati, već u prethistorijsko doba. Najstariji su kulturni narodi poznavali dobivanje bakra, a znali su praviti i njegove najvažnije legure, broncu i mjed. Po novijim istraživanjima otkriće i upotreba bakra pada od prilike u isto vrijeme, kada i željeza, ali su prethistorijski predmeti iz bakra (bronce) ostali sačuvani, dok su oni iz željeza zarđali i nestali u prahu. Najstariji su predmeti iz bakra nađeni u Prednjoj Aziji i Egiptu (→ brončano doba). Grci su poznavali bakar već 1500 godina pr. Kr. Trojanski junaci, kako pjeva Homer, nosili su umjetnički izrađene štitove i oružje iz bakra i bronce. Najstariji rudnici bakra nalazili su se na otoku Cipru, po kojemu su Grci bakar nazivali χαλϰòς ϰύπριος Te su rudnike iskorišćavali stari Feničani, koji su bili pravi majstori u pravljenju i lijevanju bronce i brončanih predmeta. U vezi s time nastao je i latinski naziv za bakar aes cyprium i kasnije kraće cuprum. Za Rimljane su bila osobito važna nalazišta bakra u Hispaniji. Bakar i broncu poznavala su i stara plemena Inka u Južnoj Americi. Fizikalna svojstva bakra zavise o čistoći i načinu mehaničke obradbe. Čisti je bakar na svježoj površini svjetlocrvene boje. Na zraku oksidira i poprima purpurno crvenu boju (od primiješanog Cu₂O). Bakar se tali kod 1085° C, dakle niže od čistog željeza (1530°). Vrelište mu leži kod 2310° C. Specifična mu je težina 8,83— 8,94. Dade se dobro kovati, valjati i rastezati u žice i tanke listiće (do 0,0026 mm). U čvrstoći premašuje ga jedino željezo. B. je izvrstan vodič elektriciteta i topline. Malene količine primjesa (na pr. arsena ili silicija) znatno umanjuju njegovu vodljivost.

Kemijska svojstva zavise također o čistoći bakra. Čisti je bakar na suhom zraku kod obične temperature stalan, na vlažnom zraku duljim stajanjem stvara se po njegovoj površini tanka zelenomodra prevlaka (patina), koja se sastoji od bazičnog bakrenog karbonata. Bakar se lako otapa u jakoj dušičnoj kiselini uz razvijanje plina NO, dok se u vrućoj koncentriranoj sumpornoj kiselini otapa uz razvijanje plina SO₂. U solnoj kiselini otapa se bakar jedino uz prisuće kisika. Morska voda i zrak nagrizaju pomalo bakar, pa se stvara bazični klorid.

Soli bakra stežu (adstringiraju) i nagrizaju sluznice; uzimane u malenim dozama (0,3—0,5 g) nisu otrovne, dok u većim količinama izazivlju bacanje, proljev i grčeve. Jak su otrov za bakterije i niže organizme. M. D-ć.

Nalazišta i rude. U Zemljinoj kori nalazi se bakar i u svom elementarnom, samorodnom stanju. Kristalizira teseralno, ali su mu kristali dosta rijetki. Najviše ga ima jedra ili uprskana u kamenju. Tu se razvio u obliku lima, pločica, grančica, vlakanaca, koja se sabiru i isprepleću u mahovinaste nakupine. Negdje se nalazi u zrnju i grumenju. Grumenje zna biti golemo, pa je nađeno komada teških 430 tona kod Gornjega Jezera (Lake Superior) u Sjevernoj Americi. U prirodi postaje većim dijelom redukcijom bakrenog sulfata (modre galice) i bakrenih sulfida, koji su u Zemljinoj kori vrlo rasprostranjeni. Bakar, što ga čovjek treba, dobiva se najviše iz bakrenih ruda, jer se samorodan razvio u većim količinama samo oko spomenutoga Gornjeg Jezera. Svagdje se drugdje pojavljuje u malim količinama. Poznat je u Hrvatskoj u Trgovskoj gori i kod Vareša.

Bakar pripada u red onih elemenata, kojih količina u Zemljinoj kori ne prelazi 0·5%. Računa se, da ga ima u toj kori 0·010%. Povijest njegova atoma vezana je za nekoliko elemenata, s kojima stvara nekih 200 minerala. Među tim elementima napose je važan sumpor, s kojim stvara sulfide i sulfosoli, zatim kisik, s kojim stvara okside i oksisoli. Iz sulfida i sulfosoli može prijeći u elementarno stanje ili oksidacijom u okside i oksisoli, a iz njih redukcijom ponovno u sulfide, sulfosoli i u elementarno stanje. Pri raspadanju bakrenih minerala u biosferi sudjeluju i neki organizmi, napose pri postajanju njegovih karbonata. Na taj način zalazi bakar i u živu tvar, u biljku i životinju. U živu tvar zalazi i iz vodenih otopina, u kojima ga ima, a iz žive tvari vraća se bakreni atom u Zemljinu koru među minerale. Najpoznatije su bakrene rude: samorodni bakar, bakreni sjajnik (halkozin), bakreni indigo (kovelin), šarena bakrena pakovina (bornit), bakrena pakovina (halkopirit), crvena bakrena ruda (kuprit), bakreni sinjavac (tetraedrit), burnonit, modra galica, malahit, azurit ili lazurit i dr.

Bakrena crvena ruda ili kuprit (od lat. cuprum). Kristalizira teseralno. Često je jedra, zrnasta, lisnata, zemljasta i gusta. Nekad se zna razviti i u vlasastim nakupinama, koje zovu bakrenim cvijetom ili halkotrihitom (od grč. χαλϰóς »bakar« i ϑρίξ »vlas«). Boje je crvene u različnim nijansama. Sjaja je polukovna do dijamantna. Kemijski je to spoj bakra s kisikom, Cu₂O. Kao sve bakrene rude vrlo se lako preobražava u malahit i azurit. Važna je bakrena ruda, jer se mjestimice razvila u velikim količinama. U Hrvatskoj je ima nešto malo u Zagrebačkoj, Samoborskoj i Trgovskoj gori, kod Sinjakova i Fojnice.

Bakreni indigo ili kovelin. Kristalizira heksagonski. Kristali su rijetki. Najviše je jedar. Blaga opipa. Na bridovima i listićima savitljiv. Voštane sjajnosti, a na kalotinama sedefaste ili dijamantne. Neproziran. Boje kao indigo modre ili je još tamniji. Spoj bakra sa sumporom, CuS. Nalazi se po bakrenim rudnicima u cementacijskoj zoni, gdje je postao iz drugih bakrenih sulfidnih ruda. U većoj količini nalazi se u bakrenom rudniku u Boru. Ime kovelin dobio je po tal. kemičaru Covelliju.

LIT.: S. Stevanović, Covellin, Kupferindig und Enargit von Bor in Serbien, Ztschf. f. Kristallographie u. Mineralogie, sv. 44.

Bakrena pakovina ili halkopirit. Kristalizira tetragonski. Najviše se nalazi jedra i uprskana. Metalna je sjaja, mjedenožuta s lakim prijelazom u zelenkasto; negdje je zlatnožuta i tada posve slična piritu, zbog čega je i dobila ime halkopirit. To je kemijski spoj bakra i željeza sa sumporom CuFeS₂, i smatramo je kao sulfosol sulfoferi kiseline HFeS₂, gdje je vodik (H) zamijenjen bakrom (Cu). Djelovanjem atmosferilija lako se troši, preobražava, oksidirajući u modru galicu, malahit, azurit, bakrene okside i limonit. Bakreni sulfat (modra galica) u dodiru s piritom može se reducirati ponovno u halkopirit ili još lakše u halkozin, bornit i kovelin. Na toj osobini osnovano je nagomilavanje bakrenih ruda u cementacijskoj zoni halkopirita i pirita (na pr. u Boru). Postanak halkopirita vezan je uglavnom za vulkanska djelovanja, pri kojima postaje djelovanjem pneumatolitskih i hidrotermalnih procesa. Bakrena pakovina vrlo je važna ruda, jer se iz nje dobiva najviše bakra, budući da je u Zemljinoj kori na nekim mjestima zapremila vrlo široka područja. I u Hrvatskoj je rasprostranjena. Tako su poznata njezina rudišta u Samoborskoj, Petrovoj i Trgovskoj gori; ona dolazi svuda u društvu s piritom i željeznim rudnicima, na pr. u Bakovićima kod Fojnice, u okolini Novoga na Uni (u društvu siderita i galenita) i dr. U istočnoj Srbiji ima je kod Bora Krivelja, Markova Kamena, Metovnice i Majdanpeka, po Kopaoniku i dr., u Makedoniji kod Damjana na JI odŠtipa i dr., u Crnoj Gori kod Gusinja i Plava i t. d.

Bakreni sjajnik ili halkozin. Kristalizira rompski Najviše je jedar, uprskan, u pločicama ili zemljasto praškast. Na svježem prijelomu pokazuje metalni sjaj, ali se brzo nahuče, pa postaje mutan i crn. Spoj bakra sa sumporom, Cu₂S.Važna je bakrena ruda, jer se na nekim mjestima razvio u velikoj količini. Nalazi se u društvu bakrenih ruda, na pr. u Boru.

Bakrena šarena pakovina ili bornit (po J. Bornu). Kristalizira teseralno. Najviše je jedra u zrnastim i gustim masama, metalna sjaja. Na svježem prijelomu boje je bakrenocrvene ili brončane s prijelazom u smeđu. Vrlo se brzo nahuče, pa je tada modra i crvena. To je sulfosol sulfoferi kiseline H₃FeS₃, gdje je vodik (H) zamijenjen bakrom (Cu), dakle joj je sastav Cu₃FeS₃. Djelovanjem atmosferilija prelazi u malahit i azurit. Važna je ruda za dobivanje bakra, jer se na nekim mjestima razvila u velikim količinama. Uglavnom je sekundarna postanka, t. j. postala je iz drugih bakrenih sulfidskih ruda u cementacionoj zoni. Domovina joj je po bakrenim rudnim žilama, koje stoje u domašaju eruptivnih stijena, gdje su postale pneumatolitskim i hidrotermalnim prosecima. Nalazi se kod Litije, u Hrvatskoj nešto malo uz bakrenu pakovinu u Trgovskoj gori, pa u većoj količini u Boru.

Bakreni škriljavac. Neke sedimentne (taložne) stijene škriljaste strukture, dakle škriljavci, znadu biti uprskane različnim bakrenim rudama, na pr. bakrenom crvenom rudom, bakrenom pakovinom, bakrenim sjajnikom, bakrenom šarenom pakovinom, bakrenim sinjavcima i dr. u tolikoj količini, da postaju važan materijal za dobivanje bakra. Gdje količina bakra u takvim škriljavcima koleba između 2—3%, već se isplaćuje vađenje bakra iz njih. Poznati su bakreni škriljavci u okolini Radeča.

LIT.: F. Katzer, Die Schwefelkies- und Kupferkieslagerstätten Bosniens und Hercegovina, Berg- und Hüttenmänn. Jahrb. d. k. k. montan. Hochschulen Leoben u. Přibram, 53. 1905, III., 88; M. Kišpatić, Rude u Hrvatskoj, Rad Akad. knj. 147, str. 1; F. Tućan, Specijalna mineralogija, str. 120. F. T.

Dobivanje bakra ovisi o rudači, o sadržaju bakra u njoj i o primjesama. Najčešće sadržavaju bakrene rudače, koje se iskorišćuju u metalurgiji, ispod 12% Cu, a često i manje (ispod 3% Cu). Dobivanje bakra prastara je industrija, koja se razvila iz prvobitnih primitivnih početaka do današnjih usavršenih postupaka. Poticaj za taj razvitak dala je osobito elektrotehnika, koja treba goleme količine čistog bakra.

Iz samorodnog bakra dobiva se čisti bakar jednostavnim postupkom. Rudača se najprije smrvi i ispire vodom, a nakon toga tali uz dodatak minerala, koji snizuju talište primjesa, pa se na taj način primjese lako odjeljuju od bakra. Iz oksidnih rudača dobiva se elementaran bakar redukcijom s ugljenom također uz dodatak sredstava, koja snizuju talište primjesama.

Danas se u tehnici dobiva b. najčešće iz sulfidnih rudača, pa je postupak zamršeniji. Zato ima više metoda, uglavnom dva postupka: suhi i mokri.

Suhi se postupak primjenjuje kod sulfidičnih rudača, koje sadrže više bakra, a mokri postupak kod rudača s veoma malim postotkom bakra (do 2%) i kod drozge, koja kao sporedni produkt sadržava u sebi još nešto bakra. Svrha je obaju postupaka, da se postigne što veća koncentracija bakra. Suhi postupak sve više ustupa mjesto mokrome, koji je jeftiniji i racionalniji.

Suhi postupak osniva se na stvaranju bakrenog oksida i na redukciji ovoga u elementarni bakar ugljičnim monoksidom. Taj se postupak sastoji iz ponovnog kontinuiranog prženja (žarenja) i taljenja rudače, odnosno koncentrata, dok se ne dobije konačni produkt: sirovi, talionički ili t. zv. crni bakar, »bakreni kamen«, koji redovno sadržava sav bakar i plemenite kovine osim neznatnog postotka Cu, koji je otišao u drozgu. Bakreni kamen sadržava 25—33% Cu. Kod ovog postupka razlikujemo uglavnom dvije metode: 1. dobivanje sirovog bakra u visokim pećima (njemačka metoda) i 2. u plamenim pećima (engleska metoda).

1. Prženjem (žarenjem uz pristup zraka) izgara sumpor, kao SO₂ ili SO₃, a nešto odlazi i neizgoren kao sumporna para. Prženjem se ne smije istjerati sav sumpor, već ga mora ostati toliko, da bi se vezan s bakrom pretvorio u bakreni sulfid (Cu₂S). To se polučuje taljenjem pržene rudače s koksom uz dodatak redukcionih sredstava. Zahvaljujući velikom afinitetu bakra prema sumporu, veže se bakar sa sumporom u Cu₂S, dok strani metali otječu s drozgom kao oksidi. Arsen i antimon odstranjuju se djelomično već prilikom prženja. Dobiveni koncentrat, u kojem pored bakra ima još i željeza u obliku željeznoga sulfata, prži se ponovno i tali sve dotle, dok se ne odstrani gotovo sav sumpor i dok se ne pretvori sav bakar u bakreni oksid. Pri daljem taljenju s koksom ili drvenim ugljenom odvodi se različnim dodacima željezo u drozgu, a bakreni se oksid utjecajem užarenog ugljena i ugljičnog monoksida reducira na sirovi bakar s 80 do 95% Cu.

2. Dobivanje bakra u plamenim pećima sastoji se u djelomičnom stvaranju bakrenog oksida i na međusobnoj redukciji bakrenog sulfida i oksida (Cu₂S + 2 Cu₂O = 6 Cu + SO₂ odnosno Cu₂S + 2CuO = 4Cu + SO₂). Između obih metoda bitna je razlika u tome, što u plamenim pećima ne izgara ugljen u samoj rastaljenoj masi, već odvojeno, budući da ovdje ugljen nije redukciono sredstvo.

Mokri postupak sastoji se u taloženju bakra iz otopina. Postupak je slijedeći: 1. rudača se usitni i otopi u razrijeđenim kiselinama (H₂SO₄) i dr. u velikim drvenim ili zidanim posudama s poroznim dnom; 2. dobivena se otopina čisti od zelene galice, antimona, arsena i dr. i 3. bakar se taloži s pomoću željeza, sumporovodika ili elektrolizom. Na pr. u sumporno kiselu otopinu stavljaju se komadići željeza, pa se bakar izlučuje u elementarnom stanju:

Fe + CuSO₄ = FeSO₄ + Cu.

Takav se bakar zove »cementni bakar«.

Sirovi bakar (crni, cementni) sadržava još 2—20% različnih primjesa (plemenite kovine, bizmut, olovo, željezo, kobalt, nikalj, kositer, tutija, arsen, antimon, sumpor) i mora se rafinirati u pećima ili elektrolizom.

Rafiniranje u pećima. U plamenim pećima različnih konstrukcija, u novije vrijeme u konvertorima, tali se sirovi bakar i kroz njega tjera zrak pod pritiskom od 1—1½ atm. Neke nečistoće, kao na pr. bizmut, ispare se ili sagore kao sumpor, a druge (osim zlata) odlaze kao oksidi u drozgu. Nešto bakra oksidira pri tom u Cu₂O, koji se mora redukcijom ukloniti (na pr. fosfor-bakrom i dr.). Ovako rafiniran bakar ima čistoću od 99·6—99·8% i lijeva se u kokile različnih oblika i veličina, najčešće u debele, četverouglaste blokove (cakes) za valjanje ploča ili u trupce (wirebars) za izradu žice.

Rafiniranje elektrolizom upotrebljava se poglavito u slučaju, kad sirovi bakar sadržava veće količine plemenitih kovina (zlata i srebra). Bakrene ploče, izlivene iz bakra s najviše 1% nečistoće, objese se kao anode u kupku (elektrolit: vodena otopina, 12—15% CuSO₄ · 5H₂O uz dodatak sumporne kiseline). Kao katode služe tanki listovi od najčišćeg bakra. Djelovanjem električne struje odvaja se bakar s anoda i taloži u čistom obliku na katode (katodni bakar). Nečistoće ostaju ili otopljene u kupki (nikalj, kobalt, tutija, željezo, dio arsena) ili se neotopljene obaraju u talogu na dno kao anodni mulj (zlato, srebro, bizmut, antimon, dio arsena). Taj talog služi za dobivanje plemenitih ili drugih vrijednih kovina. Bakar za anode mora imati čistoću od barem 99%, što znači, da se sirovi bakar mora prije rafinirati. Borski rudnici dobivaju kao sporedni produkt elektrolize znatne količine zlata i srebra. Elektrolitsku rafinaciju bakra prvi je uveo James Elkington 1865. Elektrolitski bakar vrlo je čist i sadržava do 99·95% Cu.

Svjetska proizvodnja bakra prelazi godišnje 2 mil. tona, od čega otpada gotovo polovica na USA (Anaconda). Proizvodnja se bakra u posljednjih 30 godina gotovo udvostručila, zahvaljujući velikim novim nalazištima i napretku elektrifikacije. Iza USA dolazi po vrijednosti proizvodnje bakra Chile, pa Belgijski Kongo (Katanga). U Evropi najviše se bakra dobiva na Balkanskom poluotoku, godišnje oko 50.000 tona, t. j. gotovo trećina ukupne evropske proizvodnje. Najvažniji su rudnici u Boru u istočnoj Srbiji, gdje je 5 visokih peći, a od 1938 elektrolitska rafinerija s godišnjim kapacitetom od 12.000 tona. Do 1938 proizvodio je Bor samo sirovi talionički bakar, t. zv. »blister« i »sulfatier« sa 98% čistoće. Najvažnija borska rudača je bakrena pakovina ili halkopirit (CuFeS₂) sa srednjim sadržajem od 7% bakra i s relativno visokim sadržajem zlata i srebra. U Evropi ima još bakra u Španjolskoj (Rio Tinto), Rusiji (Ural), Engleskoj, Njemačkoj (Mansfeld), Švedskoj (Falun) i Italiji.

Upotreba bakra. Rafinirani bakar predmet je trgovine, a služi za dalje prerađivanje u poluprerađevine (lim, žica, šipke, cijevi i dr.). U tvornicama prerađuju trgovačke vrste rafiniranog ili elektrolitskog bakra u poluproizvode valjanjem, vučenjem, tlačenjem, kovanjem i t. d. u hladnom ili u toplom stanju ili kombinacijom ovih dvaju postupaka. Lim se dobiva toplim valjanjem blokova (cakes) najprije u ploče do debljine od 20 mm, koje se razrežu u manje dijelove i valjaju dalje hladno ili toplo, prema kvaliteti, koja se želi postići, do određene debljine. Šipke dobivamo najprije prešanjem ili valjanjem i zatim vučenjem, žicu valjanjem i vučenjem, cijevi prešanjem ili valjanjem i vučenjem preko trna i t. d.

Zbog odličnih fizikalnih i tehničkih svojstava bakar se mnogo upotrebljava. Među neželjeznim kovinama zaprema prvo mjesto. Od svih praktički upotrebljivih kovina bakar je najbolji vodič elektriciteta; elektrolitski bakar jedva zaostaje nešto za srebrom. Zahvaljujući tom svojstvu upotrebljava se preko polovice ukupne svjetske proizvodnje bakra u elektrotehničke svrhe kao žica, uže, kabeli, kolektori, segmenti i t. d.

Kao izvrstan vodič topline upotrebljava se i za gradnju termijskih aparata, vatrišta parnih lokomotiva, kupaonskih peći, kokila, uređaja za centralno grijanje te za izradu kotlova i posuđa. Ako takve posude dolaze u doticaj s organskim kiselinama, moraju se prevući slojem kositera (kalajisati), jer se bakar u organskim kiselinama otapa. Zbog lakoće oblikovanja, lijepe boje i patine cijenjen je, kao i njegove legure, u umjetnosti i umjetnom obrtu za izradu nakita, u arhitekturi, naročito za pokrivanje krovova, u galvanoplastici i dr. Ako se kroz otopinu bakrenog sulfata pusti električna struja, taložit će se elementarni bakar na katodi. Na tome se osniva pokrivanje elektropozitivnijih kovina (željezo, cinak) tankim slojem bakra (galvanostegija) i pravljenje bakrenih otisaka s negativa iz sadre ili voska (galvanoplastika).

Legure bakra. Bakar ima važno tehničko svojstvo, da taljenjem s gotovo svakom kovinom, pa i s nekim nekovinskim elementima daje korisne legure. Najvažnije su s tutijom (cinkom), kositerom, nikljem, a od nemetala s fosforom; manje su važne legure s olovom, željezom, aluminijem, manganom, antimonom, bizmutom i t. d. Najvažnija je i najpoznatija legura žuta mjed s 20—50% tutije. Legura s manje od 20% tutije zove se tombak. Pored tutije može se leguri dodati i nešto olova, kositera i željeza. Prvi se dodaju, da učine mjed mekšom za mehaničko obrađivanje, a željezo, da se postigne dovoljna čvrstoća; tako je na pr. poznat delta-metal (Cu-Zn-Fe). Druga je legura po važnosti bronca s 2—30% kositera prema namjeni: bronca za ležaje, za medalje, za zvona, za topove i t. d. Umjetnička bronca, mašinska bronca i dr. imaju pored kositera također tutije (Cu-Sn-Zn), a ponekad i nešto olova (→ bronce).

Poznata je legura bakra novo srebro (Cu-Ni-Zn), koje prema vrsti legiranja ima različna imena: argentan, alpaka, pakfong i t. d. i služi za izradu pribora za jelo i za ukrasne predmete. Bakar, legiran s nikljem, vrlo je sličan srebru, pa ta legura služi za pravljenje novca.

Legure bakra obrađuju se jednako kao i bakar u poluprerađevine valjanjem, vučenjem, prešanjem i lijevanjem pa se mnogo upotrebljavaju u industriji i obrtu. M. R-r.

BAKRENI SPOJEVI

Bakar je u svojim spojevima jednovaljan (Cu^I) i dvovaljan (Cu^II). Od Cu^I-spojeva važni su: Cu₂O, CuCl, CuBr, CuJ, CuCN, Cu₂S. Ion Cu’ (kupron-ion) bezbojan je.

Važniji su Cu^II-spojevi napose: CuSO₄, Cu(NO₃)₂, CuJ₂ i Cu(CN)₂. U čistom bezvodnom stanju ne postoje, jer se djelomično raspadaju u Cu^I-soli. Bezvodne Cu^II-soli obično su bezbojne ili žućkaste, dok je Cu”-ion (kupri-ion) modar, pa su i otopine tih soli u vodi modre. Od bakrenih spojeva imaju praktičnu važnost:

Bakreni oksid, CuO. Dobiva se oksidacijom bakrenih otpadaka, ispiranjem dobivenog produkta vodom i sušenjem kod 100° C. Služi u staklarstvu za dobivanje obojenog stakla pobakrivanje aluminija i kao katalizator kod redukcije organskih tvari.

Bakreni karbonat (bazični), CuCO₃ · Cu(OH)₂. Dolazi u prirodi kao mineral malahit, koji služi kao ukrasni kamen. Stari slikari upotrebljavali su ga i kao zelenu boju. Danas je to napušteno, jer je boja otrovna, slabo pokriva i nepostojana je. Predmeti iz bakra i njegovih legura (krovovi, brončani spomenici), izloženi vremenu, prevlače se postepeno slojem bazičnog bakrenog karbonata (patina). Ona se može i umjetno izazvati tako, da se predmet premaže otopinom od 50 g bakrenog nitrata, 40 g natrijeva klorida, 30 g kalijeva tartarata i 10 g amonijeva klorida u 250 g vode i pusti, da se osuši.

Bakreni sulfat, CuSO₄ · 5H₂O, modra galica, plavi kamen. Dobiva se otapanjem bakrenih otpadaka u toploj razrijeđenoj sumpornoj kiselini uz pristup zraka. Iz otopine iskristalizirat će se modra galica u velikim kristalima, koji se čiste ponovnim otapanjem i kristaliziranjem. Služi naročito u vinogradarstvu za štrcanje vinograda kao sredstvo protiv gljivica (oidium), koje napadaju lišće vinove loze.

Bakreni acetat, Cu(C₂H₃O₂)₂, modrozelene je boje. Važni su njegovi bazični acetati, koji nastaju, kada na bakar djeluju pare octene kiseline (bakrena rđa, »Grünspan«).

Bakreni arsenit-acetat, 3Cu(AsO₂)₂ · Cu(C₂H₃O₂)₂, schweinfurtsko zelenilo, danas se radi svoje velike otrovnosti kao boja više ne upotrebljava, ali služi kao sredstvo protiv gamadi.            S. M.

Bakrene soli upotrebljavaju se u medicini, u veterini i poljoprivredi. Djeluju poput soli drugih teških kovina, u slabom razređenju kao sredstva za učinjanje, a u jačem kao jetka (kaustička) sredstva. Najvažnija od njih, bakreni sulfat, upotrebljava se kod bolesti očiju i kao sredstvo za povraćanje. Primjesa k arsenskim preparatima. U poljoprivredi za suzbijanje nametnika na bilju. I. I.