BRONČANO DOBA. Imenom bronca označuje se prva i najstarija kovinska slitina, koja je bila od goleme važnosti za prethistorijsku kulturu čovjeka. Ime izvode jedni od grada Brundisium, danas Brindisi, jer je u klasično doba brončana proizvodnja bila na glasu, a drugi od brunus »smeđ«, t. j. smeđa kovina, radi boje, što je na zraku zaodijeva. Kao »oskudna bronca« pojavljuje se ova slitina na prijelazu bakrenog doba u brončano i odonda se ona sve više upotrebljava, a tehnika proizvodnje i obrađivanja doseže već u brončano doba toliko savršenstvo, da se i danas, naročito u kiparskoj umjetnosti, upotrebljavaju isti postupci, koje su pronašli metalotehničari brončanog doba.

S obzirom na topivost i žitkost taljevine najbolji je omjer, da se na 90% bakra doda 10% kositera; međutim taj omjer u staro doba nije stalan, nego je vrlo promjenljiv. U Mikeni se našlo bronca s 1,09% i 2% kositera, u Troji s 3,84%, na Cipru s 6,2%, a omjer 1 : 10 ustanovljen je analizom na komadima iz Samotrake, Švicarske, Galije, Skandinavije, Mikene, Peschiere, Ninive i dr. 12% doseže postotak kositera na jednom čavlu iz Atrejeve grobnice i na dvije verge iz Ninive; 14% ima jedan egipatski bodež, mač iz Mikene i Tiberijev mač; 16% imaju neki egipatski komadi i jedan novac Ptolemeja IX.; 20% ima brončana zdjela iz Ninive, 4% bronca iz Egipta i kaciga iz Kerkire, a primjesa kositera u nekih se komada postepeno diže i doseže 25% u jednoj galskorimskoj sjekiri i u jednom komadu s Altaja. Sirova se bronca u prethistorijsko doba stavljala u promet u obliku grumenova (aes rude) ili u obliku verga ili šipka, savitih u kolutaste grivne, a nalaza ovakve bronce našlo se vrlo mnogo s velikim količinama bronce. Osim toga sabirali su različni preprodavaoci staro neuporabljivo i polomljeno oruđe, da taj aes collectivum preprodaju ili pretope. I baš ovo ponovno pretapanje bronce glavni je uzrok nejednakoj sastavini prethistorijskih bronca, jer se sadržaj kositera zbog žarenja svakiput smanjivao.

Što se tehnike lijevanja bronce tiče, ona se, osim kod šipka i verga, vrši zatvorenim, dvodijelnim, trodijelnim i višedijelnim kalupima. Ovi su načinjeni od ilovače, za masovnu produkciju grubljih predmeta od pješčenjaka, a finijih od steatita, rjeđe od škriljavca. Plinije hvali kao podesan materijal za kalupe kamen iz Volsinija i Tarkvinija.

Međutim su metalotehničari brončanog doba poznavali već i tehniku lijevanja à fond perdu ili à cire perdue, kojom se služi i današnja kiparska umjetnost, a sastoji se u tom, da se od ilovače modelirana jezgra predmeta zaodjene slojem voska, kojega se površina pomno izgladila i zaodjela plaštem od ilovače. Tako nastali kalup na vatri se toliko ugrije, da se sav vosak iscijedi na ostavljene rupice, a nastala se šupljina ispuni žitkom broncom. Na Glasincu je nađeno mnogo nakita, načinjenog ovom tehnikom, koja je bila tako usavršena, da su neki komadi imali jezgru, koja je u šupljini kalupa slobodno lebdjela.

Grci su zvali jezgru kalupa πρόπλασμα, a ilovasti plašt λίγδος, χόανος.

Taj je postupak u brončano doba tako usavršen, da je u Švedskoj nađeno lijevanih posuda s tako tankim stijenama, kako ih danas možemo postići samo kod metalizacije i galvanoplastike.

Sirovi izljevak dotjerivao se cizeliranjem i brušenjem, kod reskog oruđa okivanjem oštrice, a pojedini dijelovi spajali su se čivijama i svarivanjem sa šiljastim plamenom. To svarivanje poznato je u Egiptu već oko 3.000 pr. Kr., u Troji oko 2.500 pr. Kr., na Kreti oko 1.600 pr. Kr., u Grčkoj oko 1.500 pr. Kr., u Italiji 900 pr. Kr., a u Skandinaviji tek oko 150 pos. Kr.

Od dekorativnih tehnika brončanog doba glavne su graviranje, cizeliranje dlijetima i zumbanje, a limeni predmeti bosirani su s donje strane u pupčaste izbočine.

O podrijetlu bronce razilaze se mišljenja istraživača, ali je najvjerojatnije naziranje Gabrijela Mortilleta i Monteliusa, koji traže ovo ishodište u Perziji, gdje ima ne samo mnogo bakrenih, nego i kositrenih rudnika. Odanle je seobom Arijaca dospjela bronca u Evropu, i tu se brončana kultura razvila tako, da su i Egipćani kupovali taj novi materijal od Turša (Tirzena), Šardana (Sardinaca) i Ahejaca oko 1700 pr. Kr. Najstariji brončani predmet, nađen u Mezopotamiji, pripadao je prema klinovu natpisu nekom babilonskom kralju 14. st. pr. Kr., a obilnije brončane predmete našao je Layard u razvalinama grada Birs-Nimruda, osnovanog oko 1300 pr. Kr. U to se doba bronca u Grčkoj već mnogo upotrebljavala, jer se već u herojsko doba glavni heroji služe brončanim oružjem. Mač Memnonov, postavljen u hramu Asklepijevu u Nikomediji, bio je od bronce, a kada je Kimon otkopao Tezejev grob na otoku Skiru, našao je u njem brončani mač i koplje te ga dao prenijeti u Atenu. I Ahilovo koplje, pohranjeno u hramu Atene u Fazeliju, bilo je od bronce, a po Ilijadi sve je oružje trojanskih junaka i na strani Ahejaca i na strani Trojanaca bilo od bronce. Agamemnonov oklop bio je od bronce iz Cipra, a Ahilov štit također.

Trojanski junaci upotrebljavaju oklope, kacige, nazuvke (potkoljenice), mačeve, koplja, bojne sjekire, noževe od bronce, a od istog su materijala noževi, srpovi, okovi štita, posude, košare, žare. Njim su se zaodijevali i pojedini građevni dijelovi: zidovi, pragovi, bojna kola i štitovi. Eubeja je već u 8. st. pr. Kr. izišla na glas radi svoje brončane proizvodnje. Trgovinom bronce bavili su se osobito Eginjani, Argivci i Lakonci. S vremenom su Grci izrađivanje bronce tako usavršili, da su za određene svrhe upotrebljavali posebne slitine. Tako je Filon za nazuvke upotrebljavao smjesu od 1 mine bakra i 3 drahme kositera; u Brundiziju (Brindisi) upotrebljavala se za izradbu ogledala slitina od ¼—⅖ kositera, a na glasu je bila korintska bronca, koja se po Pliniju sastojala od tri dijela bakra i jednog dijela kositera, a kada se ova smjesa dobro rastalila, dodavalo bi se nešto srebra. Ta je bronca, prema Floru, slučajno obretena, kada se za jednog požara rastalio brončani nakit pomiješan sa srebrnim, a bio je već u aleksandrinsko doba na glasu, dok su kasnije rimski sabirači plaćali velike svote za starine od korintske bronce. Pod imenom krateroma spominje Hezihije posebnu vrstu bronce, kojoj sastavina nije poznata.

Među prethistorijskim nalazima hallstattskog doba ima predmeta izlivenih od bronce s manjom ili većom primjesom antimona. Ta je bronca sivkaste boje, a odlikuje se velikim sjajem. Našli su je češće na Glasincu, u Velem St. Vidu u južnoj Ugarskoj, u zapadnoj Pruskoj i u kavkaskim kurganima.

Ovi su dodatci imali svrhu, da se proizvode posebne slitine, podesne za određene svrhe; ali se i čista bronca dala prilagoditi različnim potrebama povećavanjem primjese kositera do 35%, čime je bronca postala tvrđom te se mogla upotrebljavati za ogledala i britve. Tvrdoća se povećala i polaganim ohlađivanjem usijane mase i okivanjem oštrice kao danas u kosa i srpova.

Posebna odlika bronce sastoji se u tom, da se pod utjecajem atmosferskih prilika zaodijeva lijepim slojem zelene boje, koji katkada ima emaljni sjaj. Ta rđa ili patina nastaje oksidacijom bakrene sastavine bronce i sastoji se pretežno od soli, što ih tvore ugljična i druge organske kiseline zraka, a uz to i amonijak. Patina je prema sastavini zemlje, u kojoj leži, i prema vremenu, koliko je izvrgnuta utjecaju zraka, boje svijetlo zelene do zagasito zelene, malahitne, te se na umjetan način ne da izvesti, a to prirodnoj patini daje osobitu cijenu, te su već rimski sabirači plaćali velike svote za umjetnine, zaodjete lijepom patinom, koju su za razliku od obične rđe zvali aerugo nobilis t. j. plemenita rđa.

Brončanih se starina nalazi na sva tri kontinenta starog svijeta u velikim količinama. Čitavo homersko doba stoji pod utjecajem kulture brončanog doba, te se u Ilijadi spominje bronca 270 puta, a željezo tek 23 puta, i to u dijelovima mlađe redakcije. U Odiseji, koja je nastala kasnije, taj je razmjer još uvijek 80:29. O bogatstvu pojedinih nalaza daje nam predodžbu nalaz kod Kegrist-Moëlona (Côtes du Nord), koji se sastojao od 4.000 brončanih keltova, a u čitavoj Francuskoj nabrojio je Chantre 9871 takav kelt. Dodajmo, da se Francuska brojem brončanih starina ne može takmiti sa skandinavskim zemljama, gdje je brončana kultura trajala tri vijeka dulje nego u srednjoj Evropi.

Kako je kelt, može se reći, glavni predmet ovog doba, uzela se njegova tipologija osnovom za kronološku klasifikaciju u 4 odsjeka.

I. odsjek karakterizira klin, sličan onome iz bakrenog doba, postrance pojačan zarubom, a u sredini s peticom (Absatzkelt, hache à talon). Ovaj obuhvaća vrijeme od 1900—1600 pr. Kr.

II. odsjeku pripadaju t. zv. palštabi, u obliku dlijeta, ali mjesto srednje petice imaju po stranama po dva krila, koja obuhvaćaju gornji krak držala, u koje je procijep kelta zasađen (t. zv. Lappenkelt). Od 1600—1400 pr. Kr.

III. odsjeku pribrajaju se mnogobrojni šuplji keltovi (Hohlkelt) od 1400—1050 pr. Kr.

IV. odsjeku pripadaju konačno razvijene forme keltova, bradve i sjekire s ušicom na kraju ili u sredini te sjekire dvosjeklice; od 1050 dalje. U ovo doba pojavljuju se već fibule u obliku oduljena luka (Peschiera-fibule) i polukružna luka (t. zv. kobanska fibula) te spiralne fibule.

Važnija nalazišta brončanog doba na hrvatskom području jesu: Krehin-gradac kod Mostara, Podzvizd kod Cazina, Vel. Mošunj na Lašvi, Bos. Mačkovac, Šumetac, Motke kod D. Zgošće, Peringrad kod Vlasenice, Drenovi Dô kod Brčkog, Mlade kod Vitine, Jarak kod Mitrovice, Otok kod Privlake, Samac, Kopanica na Savi, Slav. Mačkovac, Podcrkavlje kod Broda, Podrute i Topličica u Zagorju, Tenje kod Osijeka, Sitno i Klaćenica u Dalmaciji.

Veću znanstvenu vrijednost dobivaju oni nalazi, u kojima se javljaju već prve fibule, i to Peschiera-fibula u Vel. Mošunju, Štrbcima i na Glasincu; kobanska fibula u nalazima: Drenovi Dô, Zlatište, Ivanjska, Mlade kod Vitine, Grižani u Lici i Drežnik u Vinodolu te napokon italski bismantova-tip u Klaćenici kod Jablanca, Triblju, Garici kod Vrbnika i Drvaru u bos. Krajini.

Najmlađi odsjeci brončanog doba prelaze neprimjetno i postepeno u željezno doba. To vrijedi nesamo za naše gradine, nego i za nekropole, jer sve veće među njima imadu grobove, koji pripadaju čistomu brončanom doba, premda pretežni dio grobnica ide u željezno. To je opaženo na Glasincu, u Sanskom Mostu, na Vitlu kod Prozora, Kompolju i drugim srodnim ličkim grobištima japodskog područja.