BRONCA. Bronce su slitine (legure) bakra s kositerom. Kositer može se djelomice zamijeniti i drugim kovinama (olovo, cink, željezo, nikalj, aluminij). Samo ime izvode neki (Ducange, Muratori) od lat. brunus »smeđ«, drugi (Berthelot) od lat. aes brundusinum (po mjestu Brundisium = Brindisi, gdje je bilo sijelo ljevaonica bronce), treći (Lippmann) od grč. βροντή »grmljavina«, jer su se u grčkom kazalištu upotrebljavale brončane posude za imitaciju grmljavine, a kasnije su se iz b. lijevala zvona.

Bronca se priređuje tako, da se u loncima za taljenje najprije rastali bakar, a onda doda ugrijani kositer. Miješanjem rastaljene mase postizava se homogenost legure. Pri tom masa prima kisik iz zraka, pa djelomično oksidira (osobito kositer). Da bi se to spriječilo, dodaju rastaljenoj masi leguru bakra i fosfora (sa 10% fosfora) i tako dobivaju broncu naročite čistoće (fosforna bronca). Budući da fosfor kod procesa izgori, to fosforna bronca sadržava fosfora samo u tragovima.

Kod čistih bronca, t. j. takovih legura, koje se sastoje samo iz bakra i kositera, pokazuje najveću čvrstoću legura sa 81% bakra i 19% kositera, a najveću rastezljivost legura sa 98% bakra i 2% kositera. Bronce, koje ne sadržavaju više od 6% kositera, dadu se kovati; one sa sadržajem od 6—15% kositera mogu se kovati samo u intervalu od 587—798° C. S postotkom kositera raste tvrdoća, koja postaje kod 25% kositera tolika, da se kovina ne da više turpijom obrađivati i postaje krhka. Kemijski su bronce relativno postojane. Na suhom se zraku ne mijenjaju. Pod utjecajem vode i vlažnog zraka stvara se na b. bazični bakreni karbonat (patina) lijepe zelene boje, koja se može i umjetno izazvati.

Sastav je bronca različit prema svrsi, koju ima legura. Stara se bronca sastojala iz bakra i kositera u različitim omjerima. Bronce iz prethistorijskog doba redovno su siromašne kositerom. Kasnije je sadržaj kositera rastao (u Evropi do 10—12%, u srednjoj i istočnoj Aziji do 20—25%). Poslije 500 pr. Kr. počelo je dodavanje olova, da bi bronca postala jeftinijom i dala se lakše obrađivati, premda se dobro znalo, da dodatak olova smanjuje tvrdoću i čvrstoću legure i čini je krhkom. Dodatak olova dosegao je u Italiji i jugoistočnoj Evropi 25—30%. U prvom stoljeću rimskog carstva počelo je dodavanje cinka (do 20%). Takva se bronca smatrala vrednijom od obične bronce.

Moderne bronce imadu slijedeći sastav:

Bronca za novac. Da bi se legura mogla lako kovati, sadržaj je kositera nizak (4—10%). Često se dodaje još nešto cinka. U novije se vrijeme za kovanje novca upotrebljavaju i legure bakra s aluminijem (5—10%, aluminijeva bronca).

Bronca za kipove. Kako je čista legura bakra i kositera odviše viskozna, pa ne ispunja sasvim kalup, kod skrućivanja se steže (za oko 1,5%), što kod velikih odljevaka dovodi do nepravilnosti, a dade se i teško obrađivati radi svoje tvrdoće, dodaje joj se nešto cinka, koji u znatnoj mjeri popravlja te nedostatke, a kadšto se dodaje i nešto olova. Tako bronca za kipove sadržava: 82,5—91% bakra, 2—6% kositera, 5,5—10,5% cinka i 1,5—3% olova. Kitajske i japanske bronce sadržavaju 10—20% olova. Takve bronce poprimaju nakon naročitog obrađivanja vrlo lijepu crnu patinu baršunasta sjaja.

Bronca za zvona. Da bi zvono imalo lijep glas, potrebita je bronca velike tvrdoće, pa je zato sadržaj kositera visok (20—25%), ali ne smije prijeći 25%, jer legura tada postaje previše krhka. Bakar i kositer treba da su čisti, jer primjese drugih kovina (pa i srebra) čine leguru krhkijom, a ne daju joj ljepšega zvuka.

Bronca za topove. Na metal za topovske cijevi stavljaju se naročiti zahtjevi: tvrdoća, čvrstoća, žilavost i elastičnost, a u isto vrijeme i kemijska otpornost prema plinovima, koji nastaju kod izgaranja baruta. Iskustvo je pokazalo, da tim zahtjevima najbolje odgovara legura s 88—91% bakra i 9—12% kositera. Mogu se upotrijebiti samo posve čiste kovine. Upotreba bronce za pravljenje topova napuštena je koncem 19. st., pa se danas topovi prave iz čelika.

Bronca za strojeve. Sastav je tih bronca vrlo različit. Obično sadržavaju 81—91% bakra, 9—19% kositera, a često do 8% cinka, koji se dodaje zato, da se umanji smanjivanje obujma kod skrućivanja. Za ležaje pokazale su se naročito prikladnima bronce sa znatnim (do 30%) sadržajem olova. S. M.

Bronca u umjetničkoj proizvodnji. Pronalazak je bronce obavljen tamom neizvjesnosti dalekih vremena ljudske pretpovijesti. Ne možemo točno odrediti one slučajne ili promišljene okolnosti, pod kojima su ljudi prvi put uspjeli, da slijevanjem bakra i kositera dobiju tu kovinu izvanrednih fizikalnih osebina i oblikovnih mogućnosti. B. je tada pružila čovjeku nove mogućnosti estetsko umjetničkih manifestacija (→ brončano doba).

Ona kao umjetnički materijal djeluje sve do danas. U okviru Eurazije i Sjeverne Afrike polagano putuje iz sigurno utvrđenih nalazišta Azije iz vremena izminuća 4. tisućljeća pr. Kr. te na tom putu zaobilazi i zakašnjuje u krajevima, kojih bi rudno bogatstvo pretpostavljalo njezinu upotrebu, ili koji su blizu utjecaju već ustaljene proizvodnje bronce. Prema dosada utvrđenim podatcima može se ustvrditi, da se obrađivanje bronce nije vršilo samo putem veza i kulturnog izmjenjivanja, nego da su se za njezinu stalnu i korisnu proizvodnju i umjetničku upotrebu morali javiti dublji razlozi socijalno psihološkoga značaja, koji ne ovise samo o zemljopisnom smještaju nego i o kulturnoj razini i potrebi ove ili one zajednice.

Svoju kulturnu raširenost i omiljelost zahvaljuje b. naročitim odlikama, koje joj osiguravaju posebno mjesto među ostalim kovinama i drugim obradivim i umjetničkim tvarima. Te su odlike dijelom tvarne, a dijelom estetske prirode. B. posjeduje dovoljnu tvrdoću i čvrstoću, a kraj toga se ipak dade lagano prerađivati. Zbog toga su velike mogućnosti njezine upotrebe kod pravljenja raznovrsnog oruđa i oružja, nakita i ukrasa te umjetničkih djela svih dimenzija. Ona je elastična pa je time mogla zadovoljiti najzamršenijim zadatcima, koje je odredio ljudski um u želji korisne i estetske primjene. Pritom je ona uvijek sama u sebi zadržala mnogo vlastitih vrednota, kojima je neposredno djelovala na maštu umjetnika. U krutom stanju, oblikovana voljom čovjeka, bronca budi u gledaocu dojam prvotne žitkosti. Ona dakle oživljuje predmete, a pritom joj pomažu raznolikosti boje, koja je u vezi s dodatcima kositera i tutije čistome bakru. Prema tome mijenja se boja bronce od zagasito crvenosmeđe, intenzivnije kovnocrvene do zlatnožute, a djelovanje je njezino pojačano diskretnim prelijevanjem i sjajem površine, koja ističe plastične razvedenosti oblika i ublažuje prijelaze i linije obrisa. Uz to se pod utjecajem zraka na površini brončanih predmeta s vremenom stvara sloj oksida, patina, koja također još više naglašuje prije spomenute odlike.

U životu prethistorijskog čovjeka i nomada sama je proizvodnja bronce vrlo primitivna, ali taj materijal pruža čovjeku mnoštvo prednosti pred kamenom i pečenom zemljom. B. se lijeva u kalupima od kamena i pijeska u oblike, od kojih se u daljnjoj preradbi stvaraju željeni predmeti za upotrebu i ukras. Šiljci kopalja, noževi i mačevi, posuđe i šljemovi te metalni zaštitni dijelovi odijela prave se od bronce, kao i najraznovrsnije igle i kopče, ukrasne pločice i drugi sitni i veći predmeti, koji čine stvarni i kulturni našastar primitivnoga čovjeka. Svi su ti predmeti od bronce izrađeni s najvećom pažnjom, površina im je naročito glađena, ili su plohe ispunjene urezanim crtarijama. Zajednička je značajka svih tih brončanih predmeta od oružja do kopča i nakita, da oni uza svoju predmetnu funkciju služe ukrasu, a taj je naglašen sjajem brončane površine ili često maštovitom kompozicijom crteža ili niskoga reljefa. Svakako je za taj kulturno estetski stupanj od presudne važnosti sjaj bronce. To nam potvrđuje umjetnost brončanog doba uopće, a do naročitih rezultata ta je vrijednost kovinskoga sjaja istaknuta u brončanoj umjetnosti nomada Sibirije. Pa i umjetnost evropskog sjevera u doba seobe naroda pokazuje svojim brončanim spomenicima gotovo istu težnju, samo s tom razlikom, da se je tada pod utjecajem razvijenog luksusa bronca rado kombinirala s brušenim staklom, kamenjem ili emajlom. Pa i bogato posuđe islamskog civilizacijskog područja svojim maštovitim oblicima i tehnikama izvire iz iste potrebe sjajnoga nakita.

Na prijelazu od naglašene dekorativnosti plohe prema plastičnim oblicima nalazimo broncu u starim kineskim posudama iz doba najranijih dinastija. Tu b. ne oblikuje samo osobite oblike posuda u savršenoj ljevačkoj tehnici, nego se primjećuje, kako čitavo umjetničko htijenje stremi visokoreljefnim i plastičnim oblicima. Ipak su društvene konvencionalnosti spriječile dalji zamah slobodne brončane plastike. Treba naglasiti, da je feudalno hijeratska organizacija prvih velikih civilizacija pretpostavila arhitektonski kamen bronci, koja za tadanje osjećaje nije bila dovoljno reprezentativna. Pa ipak je b. i u to vrijeme bila temelj čitave privredne i vojničke organizacije, što dokazuju brojni predmeti dnevne upotrebe, koje nalazimo u velikom broju u Aziji i starom Egiptu, a koji svojom tehničkom i ukusnom umjetničkom opremom stoje u nerazmjeru prema rijetkim spomenicima brončane plastike. No i ovi osamljeni slučajevi pokazuju, da je svakako postojala visoko razvijena tehnika b. i da su na pr. Egipćani poznavali tehniku lijevanja kipova s modelima, koja se malo razlikuje od današnjega postupka.

Slično kao u spomenutim velikim civilizacijama kraj sličnog društvenog uređenja upotrebljavali su broncu u doba romanike i gotike. Tehnika je i tu bila na zamjernoj visini, ali su slobodne brončane kompozicije bile rijetke. Koliko se ipak javljaju slobodni kiparski radovi, njih je vlastita sredina smatrala naročitim i nesvagdanjim događajima. Od sredovječnih likovnih spomenika u bronci posebno mjesto zauzimaju reprezentativna crkvena vrata ispunjena reljefno figuralnim kompozicijama, na kojima se isto tako kao i na brončanim pločama i umjetninama 15. i 16. st. iz Benina u Africi očituje težnja za slobodnim prostornim oblikovanjem. Ali da se b. potpuno kiparski oslobodi, bilo je potrebito, da se izmijene društveni životni nazori.

Kao i kod nekih drugih umjetničkih tehnika b. je prvi put došla do potpune kiparske i umjetničke slobode u Grčkoj. Premda su prema povijesnim izvorima Grci dosta kasno počeli lijevati umjetničke spomenike, oni su kod toga razvili toliko umjetničkih kvaliteta, da su nesamo nadmašili svoje strane učitelje nego su i stvorili u umjetnosti bronce stil, u kojem je ona došla do najvišega kiparskog izražaja. Iako je razvoj i tu tekao postepeno, grčki su kipari znali iskoristiti sve odlike bronce i stvoriti kipove pune plastičkih vrednota i bronci svojstvenih mekoća, te su se uz to poslužili igrom svijetla kovine do najviših slikovitih mogućnosti. Helenizam i rimska umjetnost mogli su bez većih poteškoća nastaviti grčku klasičnu tradiciju nadopunjujući je virtuoznom izradbom, naglašenim individualiziranjem i realizmom motiva.

Prema savršenom antiknom brončanom kiparstvu renesansa svojim novim životnim žarom ne unosi u kiparstvo bronce nekih posebnih problema, nego nastoji uzdići savršenost proizvodnje. I tu se jasno pokazuje, kako su veliki majstori kao Ghiberti, Donatello i Verrocchio polagano ostavljali sredovječne okvire, da individualnim doživljajima izraze slobodnu kiparsku formu.

U 16. i 17. st. upoznali su umjetnici i obrtnici univerzalnost bronce, i ona tada oplođuje svukoliku umjetničku produkciju kipova, reljefa, zdenaca, posuđa, zvona i topova. Osamnaesto stoljeće svojom naglašenom kulturom stanova opet jače naglašuje dekorativne kvalitete bronce, koja tada reljefima i aplikama ukrašuje zidove dvorana i kućnog namještaja svih vrsti, dajući prilike vještim obrtnicima, da u okviru neslućenoga luksusa stvaraju fantastične oblike dekoracija dostojne velikih uzora Kine i Japana. U 19. st. bronca postaje pastorče nesretno skovanoga i šabloniziranoga »umjetnog obrta«.

LIT.: Hoernes-Menghin, Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa, Beč 1925; Bossert, Geschichte des Kunstgewerbes, sv. I.—VI., Berlin 1928—35; Neuburger, Technik des Altertums, Berlin 1919; Ć. Truhelka, Kulturne prilike Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1914; Lüer, Technik der Bronzeplastik (Monographien des Kunstgewerbes, sv. IV.); Clouzot, Les arts du métal (Manuels d’histoire de l’art), Pariz 1934; Magne, Décor du métal, les cuivres et le bronze (L’art appliqué aux métiers), Pariz 1917; Schottmüller, Bronze-Statuetten und Geräte (Bibliothek für Kunst- und Antiquitäten-Sammler, sv. XII.). M. G-c.

Bronca (novac). Broncu su već u starom vijeku rado upotrebljavali za kovanje novca i medaljona. Imenom b. u numizmatici označuju se naročito rimski novci iz doba carstva, kovani od bakra odnosno bronce. Poznate su tri vrste toga novca: velika bronca (sesterc), srednja b. (dupondius i as) i mala b. (semis i quadrans). Naročito se ističu svojom umjetničkom izradbom i dotjeranom tehnikom kovanja velike b. iz prvog razdoblja rimskog carstva (→ Rimski novci).

LIT.: Lüer, Technik der Bronzeplastik, Leipzig 1902; Gnecchi, Monete Romane, Milan 1907. I. R-o.