DIPLOMACIJA.
1. Pojam i poviest. Naziv je uzet iz grč. → diploma (v.). Prvotno označuje nauku o državnim spisima ili izpravama (→ diplomatika), a danas znanje, vještinu vođenja javnih poslova između država, poimence vanjsko-političkih; u drugom redu diplomatsko zvanje sa svojim dužnostima i pravima. D. je dakle skup pravila i više, manje ustaljenih oblika za podržavanje odnosa između država i za mirno rješavanje njihovih međusobnih pitanja, pa umieće o podržavanju tih odnosa i o rješavanju otvorenih pitanja, napokon i krug osoba, koje se po zvanju bave tim poslovima. S d-om je uže povezana taktika negoli strategija, više sredstva nego ciljevi, manje pronalaženje ciljeva nego njihovo ostvarenje. D. kao vještina o odnosima između država i vođenju pregovora o otvorenim pitanjima stoji nasuprot nasilnim, agresivnim sredstvima u rješavanju sporova. Zbog toga je prekid diplomatskih odnosa znak ozbiljnih zapletaja, koji mogu dovesti do rata; u potonjem slučaju dolazi do obnove diplomatskih odnosa tek nakon sklopljenog mira, iznimno već nakon primirja. Nestajanje svake vrhovne vlasti nad državama u novije doba te činjenica, da one sve odlučnije iztiču svoju samostalnost, razlozi su, da države na osobiti način podržavaju svoje međusobne odnose i same rješavaju brojna važna, ponekad i zapletena pitanja. Porast zanimanja za vanjsko-politička pitanja u drugoj polovici 19. i 20. st. razlog je, da se naziv d. kadšto uzima u smislu znanstvenog izpitivanja i obrađivanja vanjsko-političkih pitanja, njihova postanka i poviestnog razvoja. Njihovo poviestno obrađivanje dalo je jak zamah diplomatskoj poviesti naših dana.
Već je stari viek poznavao posebnu vještinu, kadšto vrlo iztančanu, za podržavanje odnosa i rješavanje raznovrstnih pitanja između pojedinih naroda. Ali izprva nije postojao nikakav ustaljeni način međudržavnoga političkog djelovanja, a sami su međunarodni odnosi bili mnogo jednostavniji nego danas. Zbog toga nije trebalo posebnog sloja ljudi, koji bi se posvetili izključivo djelovanju na međunarodnom području; nije bilo posebnih ustanova za vanjske poslove. »Diplomat« se nije odvajao od vojnika, a ni od državnog poglavara. Rat je tada gotovo stalna pojava, a odnosi između naroda većinom neprijateljski ili barem hladni. U pojedinim slučajevima šalje jedna država u drugu odaslanstva »ad hoc«, da rieše neke poslove, predlože ili ostvare savez, uglave brak, učvrste veze prijateljstva, učine potrebita saobćenja ili samo pokažu moć svoje zemlje. Nepovredivost poslanika bijaše poznata već starom svietu. U Egiptu je diplomatsko dopisivanje vodila posebna kancelarija za vanjske poslove. Zbirka od 300 tablica, pronađenih 1887 u Tell-el-Amarni u srednjem Egiptu, predstavlja ostatak diplomatskog arhiva Amenofisa III. i IV. Upodpunjuju je novi pronalazci u Boghaz-köju, nekad glavnom gradu Hetita (u Maloj Aziji). Indijski zakonik Manusmriti (v.) vodi računa o ličnim osobinama diplomata, od kojih da ovisi uspjeh njihova djelovanja. Po njemu se diplomatsko umieće sastoji u tome, da se sprieči rat i održi mir. Narodna skupština u Ateni i senat u Rimu odlučivahu u svim pitanjima vanjske politike. Sporovi između grčkih gradskih država rješavahu se posredstvom posebnih za to određenih osoba ili poslanika; u Homerovoj se Grčkoj nazivahu glasnicima (ἄγγελος, ϰῇρυξ), u klasičnoj poslanicima ili starijim ljudima (πρέσβυς). Birala ih je narodna skupština iz broja uglednih i imućnih građana, kadšto i glumaca, jer su Grci vještinu u govoru mnogo cienili. Cilj odaslanstva bijaše označen u uputama, koje bijahu navedene u posebnim izpravama, diplomama. Strani su se poslanici primali s potrebnom pažnjom i počastima; bogato bi ih darivali i pozivali na svečane igre. Po povratku u rodni grad odaslanstvo je podnosilo narodnoj skupštini izvještaj o svojoj misiji. Veze Rima s ostalim svietom bile su vrlo drevne. Feciali, pripadnici ili potomci najstarijih porodica, rješavahu sporove između plemena i plemenskih saveza; u njihov je djelokrug spadalo čuvanje međunarodnih utanačenja, objava rata i zaključivanje mira. Na čelu njihova zbora stajao je pater patratus »sveti otac«. Poslanstva su se nazivala legacijama (legationes), poslanici legatima, oratorima ili žezlonoscima (legati, oratores, caduceatores); bijahu to redovito tri osobe, kojima je bio na čelu predsjednik (princeps legationis). Podnošenje izvješća senatu zvalo se službenim jezikom legationes referre ili renuntiare. Senatu je pripadalo pravo ne samo da odašilja vlastite, nego i da prima strane poslanike.
Ni u srednjem vieku nije bilo organizirane d-e. Ono, što danas nazivamo diplomatskim poslovima, obavljali su tada svećenici, pravnici pa i trgovci. Crkva je imala često prilike da s narodima u doba seobe uređuje svoje interese, a posredovala je i u pitanjima, koja su se ticala drugih. Papinska se d. razvila na svoj način (→ Vatikan). Posebne misije s diplomatskim značajem javljaju se kod talijanskih gradova, koji su se takmili među sobom, a uz to borili s carstvom. Prve primjere za podržavanje stalnih predstavničtava kod stranih vlada pružaju pomorsko-trgovačke republike, u prvom redu Venecija, koja je prva stala spremati svoje činovnike za diplomatske misije. U 9. i 10. st. njezini su poslanici razvijali vrlo uspješnu djelatnost na Iztoku, a zatim i na Zapadu. Već u 12 st. mletački je senat sastavljao za poslanike upute (instrukcije), koje se odlikuju jasnoćom i točnošću. U 16. st. mletačka je d. postigla najviši stepen. Dok je Venecija dotad imala stalne predstavnike samo u Carigradu (→ bailo) i Rimu, od sada ih podržava na svim velikim evropskim dvorovima. Senat bira za poslanika redovito kojega bogatog patricija; imenuje ga na tri godine, kako između njega i dvora, kod kojeg bijaše akreditiran, ne bi nastali suviše uzki odnosi, koji bi, u nekim slučajevima, mogli biti Veneciji na štetu. Poslanik mora paziti na sve, što se oko njega događa, i o svemu potanko obavješćivati senat. Tako je nastala dragocjena zbirka dokumenata Relazioni venete, koja za poviest 16. i 17. st. ima nenadmašivo značenje.
Od početka 13. st. javljaju se predstavnici različnih svjetovnih vladara kod rimske Kurije, središta tadašnje evropske politike. Obično se nazivaju procuratores, koji naziv dolazi od zastupstva na sudovima, ali ne zastupaju svoga poglavara samo kod sudova, nego nastoje da od pape dobiju svakojake povlastice i koncesije. Aragonski procuratores slali su poput mletačkih poslanika obširne izvještaje svojim vladarima. Za Venecijom se u tom pitanju poveo i Dubrovnik (v.). Svojom d-om izticahu se Firenca i Sv. Stolica, ali i manji gradovi kao Lucca imali su dobrih diplomata. Djelovanje d-e na talijanskom poluotoku može se prosuditi po brojnim, sad ostvarenim, a sad osujećenim, savezima, iza kojih su se krile hegemonističke težnje, kao i po nastojanjima, da se postigne neki sustav ravnovjesja između pojedinih sila na poluotoku, koji je oko sredine 15. st. bio podieljen između nekih dvadesetak država i državica. U drugim se dielovima Evrope već izgrađivahu jake države na nacionalnim temeljima — kasniji članovi evropskoga političkog sustava. D. produbljuje i proširuje djelovanje, a sa 16. st. počinje uzpostava redovitih diplomatskih odnosa između većih država. Franjo I. postavlja francuzku d-u na čvrst temelj; on ima tajno vieće, s kojim razpravlja velika pitanja vanjske politike, i promišljeno organizira svoje diplomatsko osoblje. Po prvi put šalje svoje poslanike u Carigrad, Ugarsku, Dansku i Švedsku, akreditira ih kod sabora njemačkog carstva pa i kod poglavara država drugoga reda. On izrađuje prve nacrte svoje svjetske politike. Za misije u daleke krajeve upotrebljava i strance, koji su često njegovi tajni agenti. Još nije bila uređena hierarhija niti uvedeni stalni naslovi; španjolski naziv ambaxador, koji se javio sredinom 13. st., upotrebljavao se za funkcije višeg reda; za manje je služio naslov rezidenta. I u Englezkoj je diplomatska djelatnost dobila šireg zamaha u 16. st. Broj poslanika silno je porastao. Redovito ne pripadaju velikim i moćnim porodicama, valjda s razloga, da im visoko podrietlo ne bi smetalo u prilagodnji potrebama života, a valjda i stoga, što nisu imali dovoljno izkustva u različnim, napose trgovačkim poslovima. Ima ih i nižeg podrietla, iz trgovačkih slojeva. U Francuzkoj i Španjolskoj ne primaju ih s osobitom pažnjom, ali su se oni pokazali vrlo upornim u svom djelovanju, a njihovi se izvještaji odlikuju točnošću i pronicavošću. U carstvu Karla V. poslanici pripadaju različnim narodnostima, iz kojih bijaše sastavljena i njegova država; najbolji potječu iz Nizozemske. Diplomatsko djelovanje nije se vršilo po nekim ustaljenim načelima. Mir u Cambraiu između Španjolske i Francuzke (1529) nazvan je mirom gospođa, jer ga sklopiše Margareta, namjestnica u Nizozemskoj, i Lujza Savojska, majka Franje I. Ustanova stalnih poslanstava nema čvrsta koriena; potreban je sporazum između odgovarajućih državnih poglavara, da bi ona mogla postojati u njihovim zemljama. Turci ih u stalnim prilikama primaju kao dar ili izraz pažnje stranih država, ali pojedinim osobama ne podjeljuju nikakvih povlastica. Pojedine osobe poslanstva kadšto su izložene napadajima i uvredama, pa čak i zatvarane. Tek ugovori između sultana i stranih vladara u 17. st. sadržavaju odredbe, koje poslanicima i njihovu osoblju zajamčuju slobodu, kadšto i u slučaju prekida diplomatskih odnosa. Uz to sklad interesa, savezi, prijateljstva između naroda, odnosi snaga i zajedničko ratovanje stvarahu, iako uz potežkoće, neko evropsko družtvo, koje je postepeno poprimalo međunarodne oznake. To je družtvo omogućilo, da d. poprimi znakove stalnosti i postane trajnim sredstvom za odnose između država. U vezi s time počelo je i književno-naučno promatranje njezina djelovanja. Alberigo Gentili razpravlja u djelu De legationibus (London 1585) o pravima i dužnostima poslanika; u 17. st. postiglo je veliko značenje djelo A. Wicqueforta L’ambassadeur et ses fonctions (1682), a u 18. st. djelo C. Bynkershoeka Tractatus de foro legatorum (1721).
S napredkom civilizacije sve je više prevladavalo uvjerenje, da su trajni odnosi između naroda kud i kamo probitačniji od često puta nedovoljno uočene i ocienjene izolacije. U toj se sredini rodila današnja stalna, profesionalna, karierna d. (»diplomates de carrière« ili samo »la carrière). Tridesetgodišnji rat doveo je do novog poimanja međunarodnih odnosa, i to na osnovi političkog ravnovjesja. Nakon 1648 uživio se običaj, da se zajednička međunarodna pitanja razpravljaju i rješavaju ustmenim pregovorima na zajedničkim sastancima. Preduvjet održavanju tih sastanaka bijaše priznanje međunarodno-pravne jednakosti država, čega nije bilo u srednjem vieku zbog prevlastnog položaja rimsko-njemačkog carstva. Do međudržavnih kongresa moglo je doći tek onda, kad su se države osjetile neovisnima od carstva i kad su tu svoju neovisnost mogle sačuvati. Kao uzor takvim kongresima služili su sredovječni koncili rimske crkve. S kongresima u Münsteru i Osnabrücku (1645—48) počinju države na svojim sastancima rješavati sporna pitanja, koja nastadoše iz ratova. U doba od westfalskog mira do francuzke revolucije (1648—1789) d. postaje sredstvom, da se osujete promjene u odnosima sila, predusretnu opasne izmjene i ustale nova ravnovjesja. Stalna se diplomatska predstavničtva proširuju i na manje države, a nastaju i nove kategorije diplomata: vanredni poslanici i odpravnici poslova; prvi se ustaljuju na početku 18. st., drugi pri njegovu kraju. Brojne se osobe posvećuju diplomatskom djelovanju, izabiru ga svojim zvanjem, trse se oko što točnijeg upoznavanja ne samo javnih poslova, nego i karaktera ljudi, s kojima će voditi pregovore, njihovih dobrih i slabih osobina. Uz poštene i izpravne ljude javljaju se i različni pustolovi, uza službene agente tajni emisari, koji često pomažu pojedinim osobama u njihovim težnjama i kod ostvarenja određenih ciljeva. Na taj se način uza službenu politiku razvija i neka vrsta posebne tajne politike. Na kongresu u Nymwegenu 1678 predstavnici njemačkih knezova izbornika bili su priznati kao pravi poslanici (ambasadori), ali je prvenstvo pred svima, osim pred papinim legatom, pripalo francuzkim poslanicima. Na mirovnoj konferenciji u Ryswyku 1697 vodile su se duge prepirke o pitanju jezika, na kome je trebao biti sastavljen ugovor. Uzprkos različnim potežkoćama i osjetljivosti d-i je uz težke napore uspjelo ustaliti izpravno ravnovjesje — iustum potentiarum aequilibrium, svečano objavljeno Utrechtskim mirom 1713.
Važno je u to doba pitanje prvenstva (préséance) među predstavnicima pojedinih sila, ljubomornih na svoj međunarodni rang, što se međutim izživljavalo više u pitanjima ceremoniala nego efektivne moći. Na mirovnom kongresu u Karlovcima 1699 to je pitanje riešeno tako, da je za kongres sagrađena posebna zgrada s okruglom dvoranom (danas kat. crkva Gospe od mira), u koju su istodobno na četvora vrata unišli predstavnici četiriju država.
Od 17. st. čitav niz ličnosti (državnika i izaslanika) slovili su kao vrstni diplomati. Kardinal Richelieu uspješno je slabio sjedinjenu moć Španjolske i Austrije, njemačke knezove poticao protiv cara, s pomoću saveza podupirao Gustava Adolfa, razpirivao ustanke u Kataloniji, a Portugal poticao na odpad. Mazarin je na Westfalskom miru pribavio Francuzkoj Elzas, a putem Rajnskog saveza 1659 prevlast nad Njemačkom. Pirenejskim mirom 1659 stvorio je mogućnost stjecanja Španjolske. Da Mazarin nije preuzeo nasljedstvo Richelieua, uspjesi bi velikog kardinala bili doskora izgubili svoje značenje. Luju XIV. bili su pri kraju njegova vladanja odlični suradnici opat Polignac, maršal Tessé i ministar Torcy. U 18. st. spasio je kardinal de Fleury ugovorima u Sevilli 1729 i u Beču 1731 Evropu od obćenitog rata, a francuzku politiku za poljskoga nasljednog rata usmjerio protiv Austrije. Njegovom je zaslugom Francuzka postala prva velika sila i mogla iztaknuti svoje zahtjeve na Lorrainu. Bernis je 1756 ugovorio savez s Marijom Terezijom protiv Fridrika Velikoga i cjelovitosti pruske države. Njegov nasljednik de Stainville postepeno je razvijao savezne veze između Francuzke, Austrije i Englezke. Vergennes, poslanik u Carigradu i Stockholmu, zatim ministar vanjskih poslova, sklopio je pri kraju stare monarhije savez sa Sjedinjenim Državama i Španjolskom. Machiavelli je ravnao kancelarijom firentinske republike i obavljao važne misije u Francuzkoj, Švicarskoj i na dvoru Maksimiliana I. Španjolski ministar vanjskih poslova Alberoni (v.), podkopao je temelje ugovoru u Utrechtu (1713), ali je najzad tu politiku doveo do podpunog sloma. Austrijski diplomat i kancelar Kaunitz suzbijao je Fridrika II. i zalagao se za savez s Francuzkom (1756). Pitt stariji stvarno je završio osnivanje svjetske moći Englezke te se ubraja među najveće ličnosti 18. st. Rat između Francuzke i Englezke 1755 dao je povoda i Rusiji, da stupi u družtvo evropskih država. Opasnost englezko-austrijsko-ruskog saveza Fridrik je doduše odklonio ugovorom s Englezkom (1756), koji je sam označio svojim velikim »diplomatskim uspjehom«, ali nije mogao spriečiti, da se protiv njega udruže Austrija, Rusija i Francuzka. Zapleteni diplomatski odnosi Rusije nakon pobjede kod Poltave bili su razlogom mnogim političkim putovanjima Petra Velikoga (1709—17), koja odkrivaju brojne potežkoće njegove borbe protiv Švedske. Slabljenje Švedske i pojava Rusije na evropskoj pozornici znače rušenje tadašnjega političkog ravnovjesja. Za Katarine II. velika se diplomatska djelatnost kretala oko pitanja rusko-pruskog saveza, rusko-turskog rata, podjele Poljske i znamenitog rusko-turskog mira od 1774.
Mjerenje snaga uviek je velika briga evropske d-e, a načelo o »evropskom ravnovjesju« — balance politique, équilibre européen, equilibrio politico, balance of power, trutina Europae, bilanx iustae potestatis, iustum potentiae aequilibrium — postao je predmetom brojnih poviestnih, pravnih i političkih razmatranja već u 17. i 18. st. Francuzka revolucija i Napoleonove osvajačke težnje nisu uspjele nadvladati zaziranje evropskog kontinenta od svake hegemonije. Okupljanje Evrope oko Francuzke pade s Napoleonom, a Bečki kongres 1815 pođe u potragu za obnovom ravnovjesja poremećena kroz 25 godina. »Pravilnik o rangovima diplomatskih agenata« od 19. III. 1815, koji je kao sedamnaesti aneks dodan završnom aktu (acte final) kongresa i elaborat njegova tajnika F. Gentza o samom kongresu od 12. II. 1815 otvaraju novo doba u poviesti d-e. Na kongresu bijahu zastupane dvie generacije diplomata: stariju je predstavljao Talleyrand, mlađu Metternich i ruski car Aleksandar I. Dok je Pitt mlađi htio budućnost Englezke osnovati na uništenju Francuzke, a Napoleon upao u Egipat i proglasio kontinentalni zatvor, da uništi Englezku, prema Talleyrandu je crvena nit francuzke politike trebao biti savez s Englezkom. Na Bečkom kongresu svojim »načelom legitimiteta« oslobodio je Francuzku osamljenosti i uspio sklopiti savez Francuzke, Englezke i Austrije protiv Rusije i Pruske, a zadnje mu je diplomatsko djelo četvorni savez Francuzke, Englezke, Španjolske i Portugala 1834, da se održi ustavno načelo na Zapadu. Metternich je nakon Bečkog kongresa bio na vrhuncu moći i tada se pokazao glavnim predstavnikom reakcije u Evropi. Kako je kongres dao Austriji vodstvo u Njemačkoj konfederaciji i prepustio joj Italiju, njegova je politika, koja se kretala izključivo oko Srednje Evrope i zazirala od svakog dodira s Iztokom, sve više prelazila na nutarnje područje. Njegovim se smjerom kretala politika ministra vanjskih poslova Castlereagha (v.). Za cara Aleksandra I. voli se reći da je uviek išao u potragu za svojim pravim putom. Iako izrazit protivnik Napoleona, znao je izstupiti u obranu Francuzke: Rusiji treba jaka Francuzka na zapadu, da može imati slobodne ruke na Iztoku. U njegovu pobožnom razpoloženju rodila se zamisao o kršćanskoj porodici naroda (→ Alijansa Sveta).
Castlereaghov nasljednik Canning (v.) provodio je sustav »nezavisnosti englezke vanjske politike« i postavljao suradnju Englezke i Francuzke na čvršći temelj. Međutim je Napoleon III. — u težnji, da podigne svoj ugled — pomišljao na novo uređenje Evrope, koje bi izradio kongres u Parizu 1856. Njegova pretežno nerealna politika potakla je Piemont, da pokrene pitanje ujedinjenja Italije, čime se vješto poslužio Cavour (v.), da to pitanje učini međunarodnim. Proglašenje Kraljevine Italije 1860 i promjene u Njemačkoj konfederaciji 1866 izmieniše iz temelja »političku kartu Evrope«, koju je izradio Bečki kongres. Bismarck nije novo stanje podvrgao priznanju velikih sila, ali je ono ipak bilo prihvaćeno. Doba se kongresa na neko vrieme završilo, nastupilo je doba odvojenih podhvata. Time nastupiše i znatne skretnice u sustavu ravnovjesja.
Velike promjene, koje nastadoše u Evropi povodom prusko-francuzkog rata, frankfurtskog mira i osnutka Njemačkog carstva 1870—71 na jednoj strani, a krize na bližem Iztoku i Berlinskog kongresa 1875—78 na drugoj, imale su kao svoju najveću i najsudbonosniju posljedicu grupiranje velikih sila u dva oprečna tabora. Savez Njemačke i Austro-Ugarske, učvršćen 1879, proširi se 1882 pristupom Italije u Trojni savez, koji potraje do 1915, kad je Italija izstupila i s Francuzkom, Englezkom i Rusijom sklopila Londonski pakt. U predvečerje postanka Trojnog saveza austro-ugarski ministar vanjskih poslova Andrassy došao je na svoju »kraljevsku zamisao« da s Austro-Ugarskom poveže sve susjedne države, s kojima je ona bila etnički vezana. Kako je Italiji već bilo određeno mjesto u Trojnom savezu, a ugovorom 1879 i samim Trojnim savezom Austro-Ugarska bila dvostruko povezana s Njemačkom, Andrassy je svoj pogled u prvom redu upravio na Srbiju i Rumunjsku. S prvom je 1881 sklopio savezni ugovor, prema kome Srbija nije smjela podpisati nikakav politički ugovor s bilo kojom državom bez predhodnog sporazuma s Austrijom, a 1883 s Rumunjskom. Bismarckova savezna politika uobće, a Trojni savez napose često dospievahu u težke prilike zbog stanovitih faza Iztočnog pitanja. Znatnih je razilaženja bilo već između Bismarcka i ruskoga državnog kancelara Gorčakova za Berlinskog kongresa. Francuzka je d. 80-ih godina budno pratila svaki događaj svjetske politike, nastojeći da ga što uspješnije izkoristi. Predsjednik Carnot i ruski car Aleksandar III. zalagahu se za mir, koji bi se osnivao na ravnovjesju sila u Evropi; za tim su išla utanačenja o francuzko-ruskom savezu (1887—97). Njihovi glavni suradnici na tom djelu bijahu ministri predsjednici Freycinet i Dupuy, ministri vanjskih poslova Ribot, Develle i Casimir-Périer, poslanici u Petrogradu Laboulaye i Lannes-Montebello. U Rusiji je taj savez zagovarao novinar Katkov, a u Parizu odlučno je radio na rusko-francuzkom zbliženju poslanik Mohrenheim. Taj savez nije imao nikakva utjecaja na opreku između Englezke i Rusije, koja se kao crvena nit provlači kroz svjetsku politiku 19. st. Englezka ostaje kod svoje »splendid isolation«, a uz to se nalazi na istoj liniji s Austro-Ugarskom, jer obje suzbijaju ruski utjecaj na Balkanu. To nije smetalo francuzkog ministra vanjskih poslova Delcasséa, da povoljno razpoloženje kralja Eduarda VII. i njegova ministra vanjskih poslova Greya izkoristi za ostvarenje entente cordiale: londonskim ugovorom 8. IV. 1904 Francuzka je priznala Englezkoj vlast nad Egiptom, a Englezka pustila Francuzkoj slobodne ruke u Maroku. Nakon rusko-francuzkog sporazuma označuje taj ugovor drugu etapu u izgradnji Trojnog sporazuma, koji je napokon ostvaren rusko-englezkim ugovorom od 31. VIII. 1907. Taj je na jednoj strani razgraničio ruske i englezke interesne sfere u Perziji, Afganistanu i Tibetu, a na drugoj odstranio povode sporova između Englezke i Rusije. Trojni savez i Trojni sporazum predstavljaju najznačajniju stranu evropske, a dobrim dielom i svjetske politike uobće u doba između 1871 i 1914. Po njima se to doba naziva doba saveza ili naoružanog mira.
2. Organizacija. Pitanje o organizaciji d-e često dolazi na dnevni red u pojedinim zemljama i državama. Oštra se kritika javlja osobito onda, kad je d. u očima političara pošla krivim putem i počinila težke grješke. Pa ipak se, i uzprkos brojnim međunarodnim trzavicama novijih vremena, nije krenulo sasvim novim smjerovima, i organizacija d-e postoji još uviek onakva, kakva se izgradila tokom vremena. Organizacija se d-e uviek udešava prema praktičnim potrebama pojedinih zemalja. Kako je diplomatski saobraćaj namienjen odnosima između država, tako država u prvom redu treba središnju upravu, u kojoj se izrađuje sve ono, što je u vezi s odnosima s vanjskim svietom. To je ministarstvo vanjskih poslova. Zatim državi trebaju ustanove, koje će je zastupati u onim vanjskim zemljama, s kojima je u saobraćajnim vezama, da bi preko svojih organa mogla javiti stranim državama svoje političke želje i zahtjeve te zaštititi svoje podanike, koji borave u tim državama, i promicati njihove interese. To je razlog za postanak ustanove poslanika i konzula.
Ministarstvo vanjskih poslova središnja je ustanova vanjske službe. Iz njega proizlaze upute, koje određuju smjernice vanjskoj politici, u njemu se stvaraju zaključci, koji su važni za sudbinu zemlje. U zemljama, u kojima se težište političkih odluka nalazi u ministarskom vieću ili u rukama državnog poglavice, ministar vanjskih poslova i njegovi savjetnici spremaju i vrše odluke ministarskog vieća ili državnog poglavice. Vrlo često odluke u velikim političkim pitanjima stvaraju sporazumno predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova ili državni poglavica skupa s predsjednikom vlade i ministrom vanjskih poslova. A isto se tako često ministarsko vieće u svojoj politici prema vani, a djelomično i u nutarnjoj, zbog posebnih obzira na vanjske prilike drži smjernica ministra vanjskih poslova. Događaji u svietu mogu često dovesti do potežkoća, mogu dati povoda nekom političkom dualizmu, politici ministra predsjednika na jednoj strani i politici ministra vanjskih poslova na drugoj. Na taj način smjer državnoj politici može biti određivan s dviju strana. Pod dojmom toga može trpjeti čitava državna politika, osobito ako se državni interesi podvrgavaju, barem na neko doba, stranačkim razlozima, pa se po tome skreće sa smjernice, koja bi imala biti usmjerena jedino po državnim i obćenitim narodnim interesima. U obranu takvih pojava rado se iztiče, a ne uviek bez razloga, da se na taj način državna politika oslobađa birokratske ukočenosti, da se može lako prilagoditi aktualnim potrebama. S tog gledišta diplomatski se činovnik ne smije podpuno izjednačiti s činovnikom drugih grana državne uprave. Njemu je u prvom redu potreban širok pogled na sviet, sposobnost političkog promatranja i prosuđivanja. Gdjegod se može predpostaviti, da postoji širok pogled na sviet, i gdjegod se može steći sposobnost političkog promatranja i prosuđivanja, tu se pronalaze i najprikladniji elementi za djelovanje na diplomatskom području. To može biti drevno plemstvo, trgovačka i privredna središta, naučni krugovi, svagdje, gdje je potreban brz način mišljenja, sposobnost prosuđivanja, takt i prikladan način saobraćaja. Pa ipak ni odvjetnici, ni trgovci, ni inženjeri, ni profesori nisu već sami po sebi spremljeni za diplomatsko djelovanje. Proračunani uspjeh nekoga velikog trgovačkog podhvata nije isto, što i proračunani uspjeh državnoga političkog podhvata. Neizpravnim se pokazalo shvaćanje, da bi gospodarske prilike i njihovo poznavanje ili nepoznavanje jedino odlučivali u odnosima između država. Gospodarstvo izpunjava vrlo važnu stranu državnog života, ali se ne izjednačuje s cielim državnim životom. Politika i gospodarstvo uzko su među sobom povezani, ali zato nisu uviek i svagdje ovisni jedno o drugom. O tome redovito vodi računa organizacija čitave vanjske službe, u prvom redu ministarstva vanjskih poslova.
U čitavoj državnoj politici, pa i vanjskoj, dolaze do rieči narodne predaje, težnje k slobodi, nesmetan život, potrebe razvoja, javno mnienje. Sve je to od većeg značenja nego materialne pokretnice, pa nije opravdano, kad se ovi porivi označuju potrebama prestiža. Djelovanje ministarstva vanjskih poslova ima vrlo široke političke omjere. Time nije rečeno, da poslovanje čednog značaja nema svoga značenja. Intervencije u korist državnih pripadnika, izručivanje, carinska pitanja i slično imaju svoje određeno mjesto i nikada ne smiju bez veće štete biti pušteni iz vida. Ne smije se zaboraviti, da mogu dati povoda svakojakim intrigama, iz kojih se mogu razviti čak i krupne političke afere. I zbog toga dobro organizirano ministarstvo vanjskih poslova vodi brigu, da svako pitanje bude dobro proučeno ne samo u svojoj užoj jezgri, nego i u svim popratnim okolnostima, prije nego što će se stvoriti konačna odluka. Diplomatski izvještaji i pisanje novina pokazuju put, kako će pojedina pitanja biti razmatrana, a da odgovaraju potrebitim smjernicama vanjske politike. U odnosima između država, koje su završile rat, a između sebe nisu podpuno razčistile sva otvorena pitanja, ministarstvo vanjskih poslova osobitu pažnju poklanja pojedinačnim pitanjima, da bi se postojeće prilike što bolje i što stvarnije normalizirale u čitavom svom obsegu.
Zbog toga se zagovara regionalna podjela ministarstva na glavne odsjeke. Predstojnik odsjeka pazi, da sva pitanja, koja se odnose na neku skupinu zemalja, budu među sobom uzko povezana, kako bi se politika prema tim državama kretala u što prirodnijem smjeru. U podpuno normalnim prilikama redovito se odstupa od te regionalne podjele, da se dođe do što prirodnijih veza između istovrstnih, a kadšto i sličnih pitanja. Pred velikim posebnim zadatcima nalazi se ministarstvo vanjskih poslova osobito onda, kad su sklopljeni i podpisani veliki mirovni ugovori, po kojima neki dielovi svieta primaju novi oblik. Tada u ministarstvu redovito nastaju novi odsjeci, u kojima se razrađuju svakojaka pitanja, koja svoju lozu vuku iz tih ugovora. Napredak tehnike i usavršavanje saobraćajnih sredstava olakšavaju ministarstvu vanjskih poslova stvaranje odluka i onda, kad nastaju brze promjene političkih prilika. U svakom slučaju, i u ranije doba, kad se nije mogla tako brzo uzpostaviti veza između jedne zemlje i druge, a i u današnje, kad se ta veza dade brzo uzpostaviti, potrebno je čuvanje tajne kod pojedinih podhvata i spremanja odluka od većeg značenja, da ne bi došlo do osujećivanja s koje treće strane. Čuvanju tajna služe sustavi šifra i ustanova kurira (glasnika). Ali kako pokazuju različne pojave, ni jedno ni drugo ne daju podpuno jamstvo. Iako se često i s opravdanih razloga diže glas protiv »tajne diplomacije«, svjetska politika ne će nikada moći biti bez »tajnosti u diplomaciji«. Prije stvaranja velikih odluka redovito dolazi do tajnog pregovaranja i sporazumievanja između saveznih država. Ali i pažnja kod čuvanja tajna ima svoje granice. Glasovi novinstva, koji često imaju svoj početak u samom ministarstvu vanjskih poslova, izdavanje knjiga političkog sadržaja u različnim bojama, modroj, bieloj, žutoj, crvenoj, sivoj pokazuju, da se različna diplomatska djelovanja, koja su se negda do konačnog svršetka razvijala u podpunoj tajnosti, danas sa službene strane čine pristupačnima široj javnosti u doba, koje se smatra najprikladnijim. Tako je više ili manje i s brižnim čuvanjem diplomatskih arhiva. U novo se doba vidjelo, da velike promjene u svjetskoj politici traže, da se sa službene strane objelodane velike količine pisanog gradiva, u prvom redu diplomatskog dopisivanja, koje su nepristupačne širim krugovima. Tako su nastale velike zbirke službenih dokumenata.
Na čelu poslanstava stoje poslanici. Velike države šalju jedna u drugu poklisare. Kako se broj velikih sila mienja, tako i u izmjeni ravnopravnih poslanika nastaju česte promjene. Uistinu slanje, odnosno međusobna izmjena poklisara, a ne predstavnika nižeg stepena (poslanika) više je uvjetovana političkim prestižom nego stvarnim kriterijima. Poklisari imaju prema stranoj vlasti više povlastice utoliko, ukoliko im izričito pripada tako zvani »reprezentativni« značaj. Time stječu lakši pristup državnom suverenu, ne toliko po pravnim kriterijima, koliko po običaju. Kongresom u Beču g. 1815 i u Aachenu g. 1818 bili su uglavljeni rang i podjela diplomatskih predstavnika. Nakon poklisara, s kojima su izjednačeni papinski legati i nunciji, dolaze poslanici pa ministri residenti, koji su akreditirani kod suverena, zatim vršioci poslova akreditirani kod ministra vanjskih poslova. Poludiplomatski značaj imao je Commissioner Sjedinjenih Država, koji je do rata g. 1914 zastupao u Njemačkoj američku vladu. Svi tako zvani diplomatski agenti, bez obzira na njihov naslov, ubrajaju se u četvrti razred, dakle i konzuli, ako vrše diplomatske funkcije.
Poslanstva razpolažu određenim brojem pomoćnog osoblja: poslaničkim ili poklisarskim savjetnicima, legacionim tajnicima, attachéima. Posebno osoblje kod poslanstva sačinjavaju attachéi, i to vojnički i mornarički, trgovački, financialni i t. d. (→ ataše.) Njihovo je djelovanje uzko vezano uz obćenito poslaničko, i ne smiju slati izvještaja iz područja svog djelovanja bez odobrenja predstojnika poslanstva. Vojni attachéi mogu u pojedinim slučajevima biti neposredno pridieljeni tako zvanim vojnim opunomoćenicima. Njihovo djelovanje može kadšto biti od presudnog značenja. Organizacija poslanstva vrlo je različita u pojedinim zemljama; kadšto se sastoji samo od diplomatskog osoblja, i ono vrši samo političke poslove, a kadšto kod poslanstava djeluju i osobe iz upravnih struka, koje vrše raznolike upravne poslove. Razumije se, da je diplomatski izaslanik u stalnoj vezi s ministrom vanjskih poslova vlastite zemlje primajući upute i odpremajući izvještaje različne vrste.
Prekid diplomatskih veza, koji se redovito vrši opozivom poslanika, ne mora sam po sebi značiti rat. Ali često je prekid diplomatskih odnosa istovjetan s objavom rata. Izmjena u osobi poslanika vrši se predajom opozivnog pisma. Tada obično nastupa tako zvani interimistikum. Poslove poslanstva preuzima najviši činovnik kao vršilac poslova (chargé des affaires) i vodi ih, dok novi poslanik ne preda svoje vjerodajnice.
Spremanje mladih sila za diplomatsku i konzularnu službu vrše u Francuzkoj École des sciences politiques, konzularna akademija u Beču, orientalne akademije u Londonu, Berlinu, a prije i u Petrogradu i t. d. Diplomatska poviest, međunarodno pravo, obćenito gospodarstvo, politička i gospodarska geografija uz pojedine predmete iz domaćeg prava, politike, kulture i sl. sačinjavaju osnovu teoretskoj spremi, koja se upodpunjuje praktičnim djelovanjem ili u posebnim tečajevima ministarstva vanjskih poslova ili u samom poslovanju tog ministarstva. U spremanju sila za vanjsku službu kao i u mnogim drugim brojnim pitanjima, koja su u vezi s diplomacijom u širokom smislu rieči, države se među sobom znatno razilaze. Dok se jedne uporno drže onoga, što se pokazalo prikladnim u nedavnoj prošlosti, druge nastoje, da im d., što je moguće više, ide uzporedo s dnevnim prilikama. I to se, kao i uobće mnoge strane d-e i njezina djelovanja, odrazuje i u naukama o međunarodnim prilikama na svietu.
LIT.: Ch. Martens, Guide diplomatique, Pariz 1832 (5. izd., Leipzig 1866); P. Pradier-Fodéré, Cours de droit diplomatique, 2. izd., 2 sv., Pariz 1899; D. J. Hill, A history of diplomacy in the international development of Europe, London 1914; E. Satow, A guide of diplomatic practice, 2. izd., 2 sv., London 1922; A. Ponsonby, Democracy and Diplomacy, London 1915; M. Hankey, Diplomacy by Conference, London 1921; J. Cambon, Le Diplomate (Les caractères de ce temps), Pariz 1926; J. Brown-Scott, Le français, langue diplomatique, Pariz 1926; J. Szilassy, Traité pratique de diplomatie moderne, Pariz 1928; R. Genet, Traité de diplomatie et de droit diplomatique (Publications de la Revue générale de Droit international public 3), 3 sv., Pariz 1931—32; W. Zechlin, Diplomatie und Diplomaten, Berlin 1935; L. Bittner i L. Gross, Repertorium der diplomatischen Vertreter aller Länder seit dem Westfalischen Frieden I. (1648—1715), Berlin 1936; M. Kisovec, Diplomatski pretstavnici, Beograd 1939; R. Kühlmann, Die Diplomaten, Berlin 1939; V. P. Potemkin, Istorija diplomatii I. (Biblioteka vnešnej politiki), Moskva 1941.J. N.
3. Diplomatsko zastupanje država. Vrhovni organ države zastupa je i u međunarodnom obćenju, t. j. njegove su izjave — pod određenim okolnostima i u stanovitom obliku (→ međunarodni ugovori) — za državu obvezatne. Ostali zastupnici države dobivaju to svojstvo imenovanjem i opunomoćenjem sa strane vrhovnog ili po njemu određenoga drugog središnjeg organa (ministra vanjskih poslova). Razlikuju se stalni i dogodični diplomatski zastupnici. Potonji se određuju za izvršenje vremenski i stvarno ograničenih zadataka: sudjelovanje na kongresima i konferencijama, pregovaranje o nekom pitanju ili sklapanje nekog ugovora, svečanostna izaslanstva (kod promjene na priestolju, krunitbe, pokopa, vjenčanja, posebnih proslava i t. d.). Stalni diplomatski zastupnici, poslanici u širem smislu, jesu osobe, koje stalno predstavljaju neku državu kod vlade (glavara) druge države.
Svakoj državi stoji na volju, hoće li i s kojom će državom podržavati redovite diplomatske odnošaje. Predpostavka je pravo poslanstva, t. j. pravna sposobnost slati (aktivno) i primati poslanike (pasivno pravo poslanstva). Nju imaju sve nezavisne države, koje su članovi međunarodne zajednice. Ostale (vazalne države, protektorati i sl.) imaju je tek u ograničenoj mjeri ili je uobće nemaju, već prema utanačenjima uglavljenim za svaki pojedini slučaj. Članice državnog saveza (konfederacije) redovito je imaju, a ima je i sam savez; članice savezne države (federacije) u načelu je nemaju, ali poznati su izuzetci kao posljedica poviestnog razvoja ili iz političkih obzira. Pravo poslanstva imaju i drugi subjekti međunarodnog prava, koji nisu države (na pr. Sveta Stolica u punoj mjeri, Liga naroda ograničeno).
Prema sporazumu glavnih država na Bečkom (1815) i Aachenskom kongresu (1818), kojima su konačno uređena pitanja prvenstva i ranga, postoje i danas četiri razreda stalnih poslanika: poklisari, poslanici u užem smislu (koji su poviestnim razvojem dobili naziv: izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar (envoyé extraordinaire et ministre plénipotentiaire), ministri rezidenti, odpravnici poslova (chargé d’affaires). Razlike se očituju samo u rangu i u počastima. Rang poslanika, akreditiranih u istom mjestu, određuje se po razredu, a unutar svakog razreda po mjestnom prvenstvu (ancienneté), koje se računa po danu, kada je novi poslanik službeno obaviestio ministarstvo vanjskih poslova o svom dolazku. Poklisar (ambassadeur) razlikuje se od ostalih poslanika time, što se smatra, da predstavlja i samu osobu glavara svoje države, pa ga po tome idu osobite počasti. Poslanici prvih triju razreda akreditirani su sa strane glavara države šiljateljice kod glavara države primateljice, a odpravnici poslova sa strane ministra vanjskih poslova kod ministra vanjskih poslova. Papinski legati a latere i nunciji uvršteni su u razred poklisara, a internunciji u razred poslanika u užem smislu. Svaka država sama određuje, koju će vrst poslanika akreditirati u pojedinoj državi, ali se obično pazi na reciprocitet. Bio je običaj, da samo velevlasti izmjenjuju poklisare, no i tu ima izuzetaka (na pr. Francuzka je i prije 1914 imala u Švicarskoj poklisara, a ova u Parizu poslanika; iza prvoga svjetskog rata uvela je poklisare Belgija, kasnije i Rumunjska; kratko vrieme imala je Jugoslavija poklisara u Bukureštu). Danas su ti slučajevi još češći.
Prije imenovanja poslanika obično se stavlja upit kod vlade države primateljice, je li joj predviđena osoba poslanika poćudna. Privolu (agrément) može upitana vlada uzkratiti po slobodnoj ocjeni, obično radi važnijih razloga (na pr. predviđena je osoba u prošlosti djelovala ili davala izjave protiv dotične države, ona bi zbog neke osobne ili obiteljske okolnosti imala u dotičnom gradu težak družtveni položaj), ali praksa nije jednodušna, imaju li se razlozi navesti. Službeno počinje poslanikova djelatnost predajom vjerodajnica (lettres de créance) u svečanoj nastupnoj audienciji, a završava se oproštajnom audiencijom, u kojoj poslanik saobćuje opozivno pismo (lettre de rappel) i prima na nj odgovor, odrješnicu (lettre de recréance). Ako se poslanik zamjeri vladi države primateljice nepoćudnom izjavom ili činom, može ova tražiti njegovo opozivanje ili ga pozvati, da napusti zemlju. Prije se to vršilo dostavljanjem putnica, koje je poslanik kod dolazka pohranjivao u ministarstvu vanjskih poslova. U slučaju političke napetosti ili izbijanja rata prekidala se misija dostavom putnica ili zahtjevom poslanika, da mu se izdaju putnice. U novo doba napetost odnošaja često se očituje drugim blažim načinima: odlazak poslanika na dopust ili na referat, što može trajati i duže vrieme.
Poslanici, akreditirani u jednoj državi, sačinjavaju diplomatski zbor. On kadkada nastupa kao cjelina: kod stanovitih svečanosti (novogodišnja čestitanja glavaru države), za razpravljanje pitanja ceremoniala ili čuvanje diplomatskih povlastica i sl. U takvim slučajevima predvodi ga ili rukovodi njegovim radom — a kadkada i djeluje u njegovo ime — po rangu najstariji član zbora kao njegov doyen. U nekim je državama običaj, da to uviek bude papinski nuncij.
Diplomatski predstavnici trebaju prema naravi i obsegu svoje zadaće veći ili manji broj suradnika. Osobito stalna poslaničtva obuhvataju veći broj pridieljenih činovnika različnih struka i stupnjeva (v. napried na str. 54.). Osim te službene pratnje poslanika nalaze se uz poslanika njegova obitelj, obitelji njegovih suradnika te članovi njihova kućanstva (viši i niži službenici: učitelji, odgojiteljice, posluga).
Poslanici — u manjoj i prema stupnju različnoj mjeri također njihova pratnja — uživaju neka osobita prava i povlastice, s jedne strane zbog njihova predstavničkog značaja, s druge strane i zbog toga, jer bi inače bilo otežčano ili onemogućeno vršenje njihovih zadataka. Ovamo idu osobna nepovredivost (povišena zaštita protiv napadaja na život, zdravlje, slobodu i čast), izuzeće izpod sudbenosti države primateljice, nepovredivost poslaničkog ureda i stana (franchise de l’hôtel): domaće oblasti ne mogu onamo ući bez poslanikova dopuštenja, zaštita arhiva i dopisivanja, slobodan prolaz diplomatskih glasnika (kurira) i nepovredivost njihove prtljage, slobodna upotreba šifriranih brzojava, oprost od nekih državnih daća, sloboda bogoslužja (s pravom vlastite bogomolje: droit de chapelle) i druge manje povlastice. Obseg tih prava i povlastica određen je međunarodnim pravom, a donekle je proširen pravilima kurtoazije i običajem. Velik dio povlastica ide diplomatske osobe već od časa dolazka na tlo države primateljice pa sve do napuštanja državnog područja pri povratku; iz kurtoazije daju ih djelomice i druge države diplomatima na proputovanju. Zaštita ide diplomatsko osoblje i pratnju čak i u slučaju rata sve do povratka, koji mora osigurati država primateljica; arhivi se i u ratu poštivaju, te ih obično preuzima na čuvanje poslaničtvo neke druge države zajedno sa zaštitom drugih probitaka zaraćene države i njezinih pripadnika, koji bi zaostali u protivničkoj zemlji. U starija vremena davala je poslanička zgrada utočište (azil) protiv progona čak i običnim zločincima. Danas se pravo azila provodi samo u državama latinske Amerike, i to pod određenim uvjetima za političke bjegunce. No zbog načela nepovredivosti zgrade ne može redarstvo ni običnog zločinca tražiti ili uhititi u poslaničkoj zgradi bez zahtjeva, odnosno dopuštenja poslanikova. Izuzeće izpod vlasti države primateljice i nepovredivost stana tumače mnogi kao izljev diplomatske eksteritorialnosti, i taj se izraz mnogo puta upotrebljava u praksi. No on se nikako ne smije shvatiti doslovno, kao da se ti uredi ili stanovi nalaze izvan područja države primateljice.
Sam ministar vanjskih poslova smatra se po međunarodnom pravu također redovitim organom vanjskog zastupanja svoje države, t. j. njegove izjave rađaju pod okolnostima pravnim posljedicama za njegovu državu.
I u različitim međunarodnim ustanovama (međunarodna povjerenstva, kao na pr. Dunavsko) nalaze se zastupnici država, kojima često pripadaju diplomatske povlastice u većoj ili manjoj mjeri. Diplomatske povlastice daju se i osobama, koje su u službi međunarodnih ustanova (ureda kao na pr. onaj svjetskoga poštanskog saveza u Bernu, arbitražna sudišta, tajničtvo Lige naroda, međunarodni ured rada), te je to često predmet posebnih utanačenja.
Osim svih spomenutih međunarodnih organa (za konzule → konzuli) daje međunarodno pravo nekim osobama ovlast zastupanja države u određenim slučajevima: u ratu mogu vojni zapovjednici sklapati obvezatna utanačenja u pogledu primirja, suvjerice, kapitulacije i slično (→ ratno pravo).J. A.
4. Diplomatski jezik. Svaka država ima neosporno pravo da se u diplomatskim odnosima služi svojim jezikom, ali ne može tražiti, da joj druga država odgovara na jeziku, koji nije njezin. S vremenom se uživio običaj, da u svrhu olakšanja međunarodnog saobraćaja i vođenja pregovora prevladavaju jezici, koji su se najviše proširili, a poznati su u državama, koje stoje u diplomatskom odnosu. U srednjem je vieku d. j. bio latinski, osobito u carstvu, kod rimske kurije, u Englezkoj, Holandiji, Danskoj, Švedskoj i u Portugalu, a od doba Luja XIV. do danas francuzki. Čl. 120. u završnom aktu Bečkog kongresa 1815 kaže, da činjenica, što se francuzki jezik upotrebljavao kod kongresnih pregovora, i što su na njemu sastavljena utanačenja, ne znači nikakvu odredbu za budućnost. U novije se doba često javlja i englezki jezik, a nakon 1870/71 Njemačka u pismenom saobraćaju često upotrebljava njemački jezik. U Versailleskom ugovoru 1919 isto mjesto imaju francuzki i englezki jezik. Kako se kod pregovora često upotrebljavaju jezici država, koje u njima sudjeluju, tako se ukazuje potreba prevođenja. Tome se kadšto prigovara, da je tako potisnuta u pozadinu viva vox oratoris, i da treba računati s mogućnošću netočnih prievoda, odakle mogu nastati svakojake nejasnoće i nesporazumi.
5. Diplomatski saobraćaj — oblici. Oblici, u kojima se podržavaju diplomatski odnosi i vrši d. s., vrlo su brojni; diele se na ustmene i pismene. Ustmeni se saobraćaj vrši audiencijama poslanika kod poglavara države, u kojoj djeluje, ličnim sastancima državnih poglavara (posjeti), razgovorima poslanika s ministrom vanjskih poslova, na kongresima (na pr. u Berlinu 1878) i na konferencijama (na pr. u Haagu 1899 i 1907). Pismeni se saobraćaj vrši u prvom redu notama, t. j. službenim saobćenjima jedne vlade drugoj. Note izmjenjuju neposredno među sobom vlade država ili vlada jedne države s diplomatskim agentima druge ili sami diplomatski agenti pojedinih država među sobom; šalju se, kao i pisma, izaslanicima (kuririma) ili se predaju osobno. Od pisama, depeša i memoranduma ne razlikuju se toliko sadržajem i redakcijom, koliko pojedinostima u stilizaciji i oblikovanju teksta. Načelno može svaka vlada konkretne slučajeve saobćiti drugoj vladi u onim oblicima nota, koje smatra najprikladnijima, ali država, kojoj je nota upravljena, može odkloniti primitak zbog njezina oblika. Sadržaj se note može i ustmeno saobćiti onom, kome je namienjen, tako da se nota pred njim pročita, ali se primalac ne mora time zadovoljiti. Razlikuju se dvie vrste nota: 1. note, koje je odašiljač podpisao (notes signées), i 2. nepodpisane note, koje se u neku ruku smatraju pismenim izražajem ustmenog saobćenja (notes verbales ili notes non signées). Verbalnim se notama redovito vrše saobćenja, koja se odnose na pojedine točke nekog pitanja, ili se skreće pažnja na otvorena pitanja požurujući njihovo rješenje. Note, kojih je sadržaj namienjen samo naslovniku ili uzkom krugu osoba, nazivaju se povjerljivima (notes confidentielles). Ako više država sudjeluje kod jedne jedine note, u njezinu sadržaju i sastavku, onda je to kolektivna nota, a ako više država sudjeluje kod jednog posla, i o tome svaka nekoj državi upućuje svoju notu, koja se podudara s drugima, onda su to identične note. Cirkularne se note ne upućuju jednoj vladi, nego većem broju njih, na pr. kad vlada neke države saobćuje svima kod nje akreditiranim poslanicima svoje mnienje o nekim određenim pitanjima. Tim se notama saobćavaju, notificiraju, važni događaji međunarodnopravnog značenja, na pr. sklapanje mira, promjena na priestolu i sl. Notama o bok stoje memorandumi (aide mémoire), pisani sastavci, kojima jedna država saobćuje drugoj ili nekolicini država svoje mnienje o nekim političkim pitanjima; odgovor na takav podnesak naziva se contre-mémoire. Memorandumi — prema nazivu »aide mémoire« — podkrepljuju neko već učinjeno saobćenje te često ponavljaju i upodpunjuju ustmena saobćenja. Za razliku od nota memorandumi nisu vezani za stalne oblike i redovito se smatraju nastavkom ustmenih razgovora ili pregovora. U knjigama različitih boja: englezkoj plavoj, francuzkoj žutoj, njemačkoj bieloj, austro-ugarskoj crvenoj i talijanskoj zelenoj, koje u prvom redu trebaju poslužiti potrebama u unutrašnjosti država, naročito narodnim predstavničtvima, sabrane su redovito brojne note i memorandumi. Lična pisma državnih poglavara (monarha) bila su nekad više u običaju; danas se javljaju samo u posebnim, redovito svečanim zgodama i kao vrlo svečani i uljudni oblici uzajamne pažnje. Ultimatum je nota od najvećeg značenja; sadržava prietnju od strane jedne države ili državnih organa drugoj državi ili njezinim organima o primjeni nekih mjera za slučaj, da se ne izpune neki zahtjevi. Ultimatumom se u doba mira prieti primjenom prisilnih mjera, u skrajnjem slučaju ratom, ili se njime u doba rata nagovješćuje stroga primjena ratnih zakona, ako se na pr. ne preda jedna tvrđava. Za razliku od pređašnjih vremena ultimatum u doba rata obećava blaže mjere, ako se izpuni postavljeni zahtjev; u protivnom slučaju vriede mjere uvjetovane ratnim stanjem. Ultimatumom u doba mira upravlja se protivniku prietnja oštrijim mjerama, koje nisu u skladu s mirnim odnosima, ali se on ne mora upraviti prije primjene samoobranbenih mjera. Ne upravi li se protivniku objava rata, podkriepljena potrebnim razlozima, po trećem Haažkom utanačenju mora se postaviti ultimatum, koji će sadržavati prietnju ratom za slučaj, da se ne izpuni zahtjev. Ultimatum, kako ga redovito postavljaju velike države malima, ide za ostvarenjem zahtjeva s pomoću psiholožkog pritiska izticanjem gospodarske ili vojničke premoći; prema tome je u opreci s izglađivanjem sporova putem pregovora. Za izpunjenje zahtjeva u ultimatumu se određuje rok, koji je redovito kratak. Nakon njegova izteka i neizpunjenja zahtjeva sliedi redovito prekid diplomatskih odnosa.
6. Diplomatska poviest širi je pojam od poviesti d-e, zapravo poviest zbivanja u međunarodnom životu, t. j. vanjske politike. Ona ne pušta s vida manifestacije diplomatske vještine, koliko one utječu na obćeniti razvoj prilika, prikazuje odnose između vlada, djelatnost njihovih agenata, tok njihovih pregovora i postignute rezultate, u prvom redu ugovore, od kojih su neki trajnoga značenja, a drugi prolaznoga. Glavna joj je zadaća da pokaže, kako se u povodu velikih ratova putem pregovora i ugovora izgradio i razvio, zatim izmienio i poništio pa opet uzpostavio politički sustav civilizovanih naroda; na koji su se način spojile države, među sobom povezane religijom, rasom i običajima, koje su značenje za te veze imali zajednički interesi ili težnje; je li cilj tih veza bila uzpostava pravednih međunarodnih odnosa i plodonosnog ravnovjesja, koje bi imalo zajamčiti mir i svačiju nezavisnost, ili su imali poslužiti osvajalačkim podhvatima i opasnom stjecanju područja. D. p. različito je povezana s obćom poviešću, ali se u njoj ne utapa; svoje poglede manje obraća gospodarskim i družtvovnim prilikama, a više na izrazito političko zbivanje. Ugovori su za nju glavne etape i oslonci međunarodnog života. Svoje razmatranje dieli ponajviše na četiri razdoblja: 1. od Westfalskog mira do Bečkog kongresa (1648—1815), 2. od Bečkog kongresa do prusko-francuzkog rata ili Berlinskog kongresa (1815—1871, odnosno 1878), 3. od prusko-francuzkog rata ili Berlinskog kongresa do početka ili svršetka prvoga svjetskog rata (1871 ili 1878 do 1914 ili 1918), 4. do danas. Razmatranje međunarodnog zbivanja prije Westfalskog mira redovito nije predmet obćenite diplomatske poviesti, nego posebnoga diplomatskog izučavanja.
LIT.: W. Windelband, Die auswärtige Politik der Grossmächte in der Neuzeit. Von 1494 bis zur Gegenwart, 4. izd., Essen 1936; E. Rossier, Du traité de Westphalie à l’Europe de Versailles. Essai d’histoire diplomatique, Pariz 1938; A. Rapisaldi-Mirabelli, Storia dei trattati e delle relazioni internazionali (Manuali di politica internazionale 21), Milan 1940; É. Bourgeois, Manuel historique de politique étrangère, 3. izd., 4 sv., Pariz 1931—33; A. W. Ward i G. P. Gooch, The Cambridge history of British foreign policy, 3 sv., Cambridge 1922—23; A. Debidour, Histoire diplomatique de l’Europe, 4. i 5. izd., 4 sv., Pariz 1926—31; S. Gemma, Storia dei trattati e degli atti diplomatici europei, Dal Congresso di Vienna (1815) ai giorni nostri, Firenca 1940; H. Hauser, Histoire diplomatique de l’Europe 1871—1914 (Manuel de politique européenne), Pariz 1929; L. M. Sears, A history of American foreign relation, London 1928.J. N.