HEMU

DIPLOMATIKA.

I. Postanak i razvoj d-e.

1. Zadaća diplomatskoga iztraživanja. Diplomatika je jedna od t. zv. poviestnih pomoćnih nauka. Naziv je u vezi s diplomom (v.), a zadatak je d-e izpitivanje diplomatičkih izvora: izprava, akata, različitih ugovora, izvještaja, sudbenih spisa, kartulara i t. d., koji su redovito pohranjeni u arhivima, za razliku od narativnih izvora: anala, kronika, ljetopisa, biografija, memoara i t. d., koji se redovito čuvaju u knjižnicama. Kako glavni predmet diplomatičkog izpitivanja sačinjavaju izprave, koje su se u starom vieku izjednačivale s diplomama, to se često voli reći, da je d. nauka o izpravama (njem. Urkundenlehre). Dok su diplomatički izvori po vriednosti dugo stajali iza narativnih, značenje im je počelo rasti, kad se osjetila potreba da se primljeno poviestno pričanje prosudi i upodpuni novim podatcima o ustanovama, običajima, zemljopisu, jeziku, uobće civilizaciji — podatcima, koji bi se uzalud tražili kod analista i kroničara. Prije nego što će diplomatički izvori moći poslužiti poviestnom izpitivanju, d. im mora odrediti autentičnost, t. j. vjerodostojne izprave odieliti od krivotvorenih. Izpitivanje se u prvom redu kreće oko postupka kod sastavljanja izprava i njihova ustrojstva, a polazi od izprava, koje su se sačuvale u izvornom obliku. Odmah se nameće potreba da se utvrde osobine izvornika, a te se mienjaju prema vremenu i prilikama. Izprava o darivanju iz 8. st. bit će drugčije udešena nego darovnice iz 15. st., izprave sjevernih zemalja drugčije od izprava s juga, a izprave, koje stoje pod rimskim utjecajem, drugčije od izprava pod utjecajem Bizanta. Ali d. ne izpituje samo izvorne izprave, nego i one, koje su se sačuvale u priepisima, kadšto vrlo rđavima. Kako kod priepisa nedostaju mnoge osobine izvornika, diplomatičko je izpitivanje izprava, sačuvanih u priepisima, ograničeno i često vrlo težko. Premda je konačni cilj d-e da odredi, je li izprava autentična ili nije, ona se danas lako ne odlučuje da na to pitanje odgovori samo sa da ili ne. Ne pušta s vida mogućnost, da neke pojave mogu govoriti za autentičnost, a druge za neautentičnost, da između autentičnih i neautentičnih izprava postoje mnoge, kojima su izkvareni tek pojedini dielovi teksta ili formulara. Kriteriji, izvedeni iz pouzdanih izprava, pomažu da se odredi obseg krivotvorenja. Uspjesi, na koje diplomatičko izpitivanje izprava može ukazati, i dragocjena pomoć, koju pruža poviestnom iztraživanju, zahvaljuje ono postepenom dotjerivanju i usavršivanju svog načina djelovanja, osobito vrlo razgranjenoj metodi. Na prvi se pogled čini, da ulazi suviše u sitnice, pa ipak je jasno, da svoj pogled s pojedinosti proširuje na cjelinu, da njezino znanstveno djelovanje — i kad posljedice nisu od velikog značenja, ali su izvedene savjestno i s točnim poznavanjem stvari — poprimaju pravo značenje po vezi, koja postoji između velikih poviestnih, a kadšto i kulturnih pitanja. Nije zadatak d-e pronalaženje i određivanje poviestnih činjenica, iako ona kadšto i to čini, nego izpitati i prosuditi po stalnim metodama neki dio pisane predaje. Kako rezultate toga djelovanja preuzima poviestna nauka ili pravna poviest, tako d. uz paleografiju i kronologiju sačinjava treću poviestnu pomoćnu nauku. Uza sve to zadržava ona svoje samostalno mjesto, pa kao što je ona pomoćna nauka drugima, tako mogu druge, pa i sama poviest, biti pomoćne u odnosu prema njoj. Kritika izvora, kojima se bavi, sačinjava jezgru diplomatičkog rada.

2. Krivotvorenje izprava. Izprave su se krivotvorile svagdje i u svako doba; činilo se to iz nepoštenih pobuda osoba, koje su bile zanimane kod posla, o kome bi izprava trebala svjedočiti, pa i u dobroj namjeri, ali bez sudjelovanja javnih oblasti, da se tako nadoknade oštećeni ili izgubljeni izvornici. Izprave su se krivotvorile po uzoru izvornika i snabdievale pečatima, koji su se skidali s izvornika, ili su i sami bili krivotvoreni. U svrhu prevare izprave su se izmjenjivale, izpuštala pojedina mjesta i dodavala nova. Dvanaesto je stoljeće zlatno doba krivotvorenja izprava, jer tada još ne bijahu utvrđeni ni oblici izprava ni postupak odpremanja. Već tada su se krivotvorene izprave počele uvlačiti u pojedine arhive, pa se to nastavilo sve do modernog doba. Osobita vrsta krivotvorenja je struganje i brisanje pojedinih rieči i stavaka u izpravama, a vrlo je razširena pojava prepisivanje tobožnjih izprava, jer je mnogo lakše sastaviti ili izmieniti tekst dokumenta, kad se može prikazati kao priepis izvornika, nego izmieniti izvornik, a napose izraditi takav komad, koji bi vjerno oponašao bitne crte izvornika. Ostave li se po strani neke poviestne mistifikacije, pobude krivotvorenju treba tražiti u brojnim i raznolikim naklonostima i težnjama ljudi za bogatstvom, slavom i čašću, pa ta krivotvorenja odaju težnje za nezakonitim prihodima, političkim povlasticama i genealožkim odlikama.

3. Zametak diplomatičke nauke. Uvjerenje o mogućnosti krivotvorenih izprava i nepovjerenje u pojedine izprave ili ciele skupine vrlo je staro, a uz to je polazna točka diplomatičke kritike. Ali prvi historiografi, analisti i kroničari nisu postavljali pitanje o autentičnosti izprava, pa prema tome kod njih nema zametaka diplomatičke nauke. Izprave su bile više svjedočanstva o pravima i povlasticama nego poviestni izvori; u slučaju sporova javljaju se pred sudovima, ili ih ovjerovljuju pisarne. Kad bi se postavljalo pitanje o njihovoj vjerodostojnosti, trebalo je pružiti dokaze o njihovoj izpravnosti ili neizpravnosti. U tom smislu srednji viek pruža dovoljno primjera za kritično prosuđivanje izprava i pronalaženje prikladnih kriterija. Pita se, jesu li podpisi izpravni ili nisu, podudaraju li se podatci u izpravi s njezinim nadnevkom, kakav je pečat i kako je pričvršćen, postoji li slika na njemu ili ne. Ali se pošlo i dalje, osobito u papinskoj kancelariji: poklonila se pažnja pojedinim oznakama na način, koji ne zaostaje za modernom metodom. Veliki pravnik papa Inocencije III. dao je u jednom slučaju teoretsku uputu, kako treba izpitivati papinske izprave u pogledu njihove izpravnosti; iztakao je, da treba paziti na sastav izprave, pismo, predmet, na kome je izprava napisana, način, kako je postavljen pečat, i njegovu sliku. Dvorski sud češkog kralja Václava II. dao je izpitati jednu izpravu posebnom povjerenstvu svećenika; ono je povelo brigu o pečatu i slici na njemu, o pojedinim formulama, stilu, datiranju i stvarnom sadržaju te sve to uzporedilo s drugim izpravama i napokon se uvjerilo, da izprava nije autentična. Prema tome kod kancelarija i sudova bijaše praktičnih vještaka, koji provjeravahu autentičnost izprava. Premda sredovječna kritika pruža dovoljno primjera opreza i oštroumlja, ipak je stajala pod dojmom nerazvijenoga poviestnog naziranja, ograničene kritike te nepoznavanja prošlosti, pravnih ustanova i poviestno-pravnog razvoja. Glavna smetnja bijaše oskudica građe za poređivanje. Sjećanje na pojedine događaje, poznavanje običaja u svojoj kancelariji, mogućnost logičnih zaključaka pružahu priliku da se prosudi više ili manje suvremenih izprava, dok je mnogo teže bilo izaći na kraj s izpravama iz starijih vremena; kancelarija francuzkih kraljeva Filipa IV., Karla IV. i Karla VI. štitila je svojim ugledom i pečatima krivotvorene merovinžke diplome. Renesansa i humanizam, koji su dali jak zamah poviestnom shvatanju i historiografiji time, što su izradili točnu sliku grčkog i rimskog doba i tako proširili pogled na sviet, znatno su utjecali i na d-u. Petrarca je 1361 sastavio svoje znamenito mnienje o tobožnjim povlasticama, koje su Austriji tobože podielili Julije Cezar i Neron, jer je s neobičnim poznavanjem starog vieka razmotrio navodna svjedočanstva o tadašnjim događajima. L. Valla je na isti način dokazao 1440 neautentičnost darovnica cara Konstantina. Zanimanje za antiku proširilo se zatim na srednji viek i njegove izvore. Reformacija se rado obraćala poviesti, a izum tiska omogućio je, da diplomatički izvori, koji su se brižljivo čuvali u zaključanim zbirkama, postanu pristupačni. Povjestničari i pravnici rado ih uvrštavahu u svoja djela i time umnožavahu građu za poredbu. E. Baluze objelodanio je 1678—1715 djelo Miscellaneorum libri VII, sive collectio veterum monumentorum, quae hactenus latuerunt. Razvoj historiografije odkrio je velik broj starih izvora, potakao kritično ocjenjivanje starijih pisaca poviesti i uočio vriednost izprava kao poviestnih izvora. Ali još nije došlo doba za sustavno izučavanje izprava, jer nije bilo pregleda građe, niti su skupine izprava bile pravo pristupačne. Dok su se na jednoj strani skupljali i izdavali pisci (scriptores), zbornici se izprava nisu sastavljali. Razlog je tome bila činjenica, što su izprave vriedile samo kao dokazala o aktualnim pravima, a nisu služile poviestnim ciljevima. Zbog toga se u prvom redu javljahu tamo i amo samo kao prilozi u poviestnim djelima i kao dokazala za pravne zaključke. U tom je pogledu glasovito djelo Launoyja Inquisitio in chartam fundationis et privilegia Vindocinensis monasterii.

4. Razvoj diplomatičke nauke u 17.—18. st. Tek u 17. st. započe istodobno u Njemačkoj i Francuzkoj posao na kritičnom prosuđivanju izprava. U Njemačkoj dadoše tome povod prije svega praktično-pravna pitanja, t. j. državnopravni sporovi. Podkraj 30-godišnjeg rata i nakon westfalskog mira (1648) vodila se živa razpra o pravima vrhovničtva. Sporne su stranke nastojale pred sudovima izvojštiti svoja prava, a predobiti za sebe javno mnienje. Da bi uvjerile iztaknute pravnike, pozivale su se na izprave; jedna ih je strana branila, druga pobijala. Za te se sporove počeo na početku 18. st. upotrebljavati naziv bella diplomatica (prvi put J. P. von Ludewig u razpravi De usu et praestantia diplomatum et diplomaticae artis. Porro de bellis diplomaticis cum in Gallia excitatis, tum in Italia atque in supremis Germanici imperii tribunalibus, u jednom od prvih svezaka svojih Reliquiae manuscriptorum, 1720). Pisci, koji su sudjelovali u tim sporovima, kadšto su vrlo dobro objelodanili poneke izprave i popratili ih točnim kritičnim opazkama, napose u pogledu načina datiranja. Grad Lindau zatražio je povodom spora sa svojim samostanom mnienje H. Conringa o jednoj krivotvorenoj izpravi iz 12. st., i taj ga je 1672 dao spisom Censura diplomatis quod Ludovico imperatori fert acceptum coenobium Lindaviense. U njemu se po prvi put kriteriji za prosuđivanje sumnjivih izprava izvode iz poredbe s autentičnim izpravama istog izdavača. Dok su drugi rado izticali rđav latinski jezik kao argument protiv autentičnosti izprava, Conring je pitanje formulirao uglavnom onako, kako se to čini i danas: same jezične pogrješke nisu nikakav argument. Ali ako se pravopis i jezik udaljuju od jezika svog vremena i njegove upotrebe u kancelariji, onda mogu biti znakovima, koji govore za neizpravnost izprava. U pitanju metode Conring je pošao pravim putem, ali građa za poredbu bijaše suviše oskudna, i kritika se nije mogla izoštriti.

Njemačku je u tom visoko nadkrilila Francuzka. Klice humanizma dale su ondje u 17. st. znatne plodove. Novim duhom diše pravnopoviestna nauka, potraga za domaćim izvorima i njihovo izdavanje u stalnom su porastu. Rad benediktinaca daje jak zamah ne samo retorici, nego i poviesti i arheologiji. Poviestna je nauka izpunjena kontroverzama i kontestacijama; spornih pitanja ima na svim stranama, i ona niču iz različnih vjerskih struja i redova: kalvinista, jansenista, benediktinaca, isusovaca. U tim se napadajima i obranama po neki put javi spis izrazito naučnog značenja. Benediktinska kongregacija sv. Maura postala je središtem naučnog rada, kakva dotad nije bilo. U samostanu St. Germain-des-Prés u Parizu bila je osnovana središnja knjižnica; na sustavnom sabiranju građe okupiše se najsposobniji redovnici, da obrade pomoćno gradivo za velika djela Anuales ordinis s. Benedicti i Gallia Christiana. Tako se stvoriše svi preduvjeti, da se na znanstvenoj podlozi razviju dvie važne poviestne pomoćne nauke — paleografija i diplomatika. U Francuzkoj se međutim već javio izraziti skepticizam prema drevnim izpravama. Osobito ga je izticao van Papenbroeck, daroviti suradnik na isusovačkim Acta Sanctorum; skepticizam, koji je razvio u dodiru s hagiografskim legendama, on je prenio na merovinžke izprave. Kao uvod u 2. sv. za travanj toga djela objelodanio je 1675 razpravu Propylaeum antiquarium circa veri ac falsi discrimen in vetustis membranis, u kojoj je nastojao odrediti vanjske oznake diploma; za mnoge je dokazao da su krivotvorene, ali je, ponajviše zbog oskudice građe, pretjerao s tvrdnjom, da je krivotvoren najveći broj izprava Merovejića i Karlovića. Samostanski arhivi, pogođeni njegovom razpravom, u prvom redu benediktinski arhivi Saint-Denisa s najbogatijom zbirkom merovinžkih diploma, nađoše branitelja u J. Mabillonu, monahu u Saint-Germain-des-Prés, upravitelju velikog djela Acta Sanctorum Ordinis S. Benedicti. Da suzbije napadaje bolandista, napisao je klasično djelo De re diplomatica libri sex (1681), koje međutim nema polemičke oznake. Razpolagao je bogatom građom svoga samostana i ostalih arhiva svoga reda i na njezinoj je osnovi uspio odrediti osnovna načela diplomatičke kritike, odvojiti vanjske od nutarnjih oznaka izprava, iztaknuti promjenljivost oznaka prema mjestu i vremenu, ocrtati poviest franačke i francuzke kraljevske kancelarije i pokazati mogućnost stvarnog upoznavanja izpravnih i krivotvorenih izprava. Njegovim je djelom d. dobila ime i kritični pravac.

Kad je isusovac Germon spisom De veteribus Francorum diplomatibus et arte secernendi antiqua diplomata a falsis ad r. p. J. Mabillonium disceptatio (1703) pokušao pobiti njegovu nauku, Mabillon je 1704 objelodanio kao dodatak svome djelu Librorum de re diplomatica supplementum in quo archetypa in his libris pro regulis proposita, ipsaeque regulae denuo confirmantur, novisque speciminibus et argumentis asseruntur et illustrantur. Germon je 1706 izdao drugi dio svog spisa pod naslovom De veteribus regum Francorum diplomatibus disceptatio. Tada se javiše najbolji učenici Mabillona: Th. Ruinart (Ecclesia Parisiensis vindicata adversus Barth. Germonii duas disceptationes de antiquis Francorum diplomatibus, 1706), P. Coustant (Vindiciae manuscriptorum codicum a R. P. B. Germon impugnatorum, 1706), J. Fontanini (Vindiciae antiquorum diplomatum adversus B. Germonii disceptationem, 1705), D. Lazzarini (Epistola ad amicum Parisiensem pro vindiciis antiquorum diplomatum J. Fontanini, 1706), S. Maranta (Expostulatio in B. Germonium pro antiquis diplomatibus et codicibus mss., 1708) i M. H. Gatti (Epistola ad J. Bernardum pro vindiciis antiquorum diplomatum J. Fontanini, 1707). Germon je svima odgovorio spisom De veteribus regum Francorum diplomatibus disceptationes adversus Th. Ruinarti et J. Fontanini vindicias atque epístolas D. Lazzarini et M. A. Gatti (1707). Prepirke su doskora umukle, a Mabillonova je nauka postepeno zahvatila znanstveni rad.

Benediktinac J. Perez obradio je u djelu Dissertationes ecclesiasticae de re diplomatica (1688) pojedina pitanja o španjolskim izpravama. U Englezkoj je Madox kao uvod u zbirku izprava Formulare anglicanum napisao razpravu o njihovoj strukturi (A dessertation concerning ancient charters and instruments, 1702), a Hickes, iako je u mnogim pojedinostima pobijao Mabillona, obradio je u Linguarum septentrionalium thesaurus grammatico-criticus et archaeologicus (1703—05) u duhu njegove kritike anglosaske izprave. U Škotskoj je u zbirku izprava J. Andersona Selectus diplomatum et numismatum Scotiae thesaurus (1759) uvrštena razprava T. Rudimanna De diplomatibus et sigillis in prima parte contentis. U Italiji je Sc. Maffei objelodanio Istoria diplomatica che serve d’introduzione all’arte critica in tal materia con raccolta de’documenti non ancor divulgati che rimangono in papiro egizio e ragionamenti sopra gl’Itali primitivi (1727), a Muratori u 3. sv. svojih Antiquitates Italicae (1740) razpravu De diplomatibus antiquis, dubiis aut falsis. De sigillis medii aevi. U Njemačkoj se Mabillonova nauka odrazila ne samo u naučnom, nego i u pravnopraktičnom smislu kod različitih državnih, posjedovnih i staležkopravnih sporova. Osim toga d. je bila uvrštena u sveučilištnu obuku, u prvom redu u vezi s pravnim predmetima. U tu svrhu Chr. H. Eckhard objelodani Introductio in rem diplomaticam, praecipue germanicam (1742); J. Fr. Joachim Einleitung zur Teutschen Diplomatik (1748); J. Heumann von Teutschenbrunn Commentarii de re diplomatica imperatorum ac regum Germanorum inde a Caroli Magni temporibus adornati (1745—53) i Commentarii de re diplomatica imperatricum ac reginarum Germaniae (1749); J. J. Oberlin uputu u d-u pod naslovom Artis diplomaticae primae lineae in usum auditorum (1788); J. Chr. Gatterer Elementa artis diplomaticae universalis (1765), Abriss der Diplomatik (1798) i Praktische Diplomatik (1799); G. Gruber Lehrsystem einer allgemeinen Diplomatik (1783—84), a C. T. G. Schönnemann Versuch eines vollständigen Systems der allgemeinen, besonders älteren Diplomatik (1801—02) i Codex für die praktische Diplomatik (1800—03). Svi su ti profesori u svojim predavanjima spajali d-u s paleografijom, a redovno i s pravom poviešću.

Obrađivanje izprava krenulo je zatim u dvojakom smjeru: nastavljajući Mabillonovu nauku usavršavala se obćenita d., a u drugu se ruku razvijala i posebna d. tako, što su se pojedine pojave pratile u svom razvoju kroz čitav kompleks izprava, ili su se razmatrale pojedine skupine izprava. U Francuzkoj se dugo dotjerivao i popunjavao Mabillonov sustav. Pošlo se u potragu za novom građom, i tako je nastalo djelo: Nouveau traité de diplomatique, où l’on examine les fondements de cet art: on établit des règles sur le discernement des titres, et l’on expose historiquement les caractères des bulles pontificales et des diplómes donnés en chaque siècle. (6 sv., 1750—65). Autori su benediktinci iz kongregacije sv. Maura Ch. Fr. Toustain i R. Fr. Tassin, koji je poslije Toustainove smrti 1754 djelo sam vodio. U pogledu građe, a napose s obzirom na papinske izprave ono znatno nadmašuje Mabillona, ali nije pregledno i u razvoju diplomatičke doktrine znači samo neznatan napredak. Zato je 1774 J. F. de Vaines na njegovoj osnovi sastavio diplomatski rječnik Dictionnaire raisonné de diplomatique. Radi obilja građe diplomatička se nauka još uviek vraća na Nouveau traité.

Zadaća je posebne diplomatičke nauke da iz velike zalihe sredovječnih izprava napose razmatra pojedine skupine omeđene mjestom i vremenom. Tim je smjerom krenuo J. G. Bessel i u djelu Chronicon Gotwicense, Tomus prodromus de codicibus antiquis manuscriptis, de imperatorum ac regum Germaniae diplomatibus (1732) obradio izprave njemačkih kraljeva od Konrada I. do Fridrika II. Svoja razmatranja podkrepljuje brojnim faksimilima, koji ipak ne daju točnu sliku izprava, izpituje vanjske i nutarnje oznake diploma, ali precjenjuje formalne oznake i ne uspieva dokučiti stalne kriterije, po kojima bi se autentične izprave mogle razlikovati od krivotvorenih. H. von Teutschenbrunn posvećivaše naprotiv glavnu pažnju pravnom sadržaju izprava. Diplomatička nauka bijaše u nekim smjerovima već toliko napredovala, da se osjetila potreba za bibliografskim pregledima, kao što su: Baringov Clavis diplomatica (1737) i Huchov Versuch einer Literatur der Diplomatik (1792).

5. Pojava moderne d-e. Promjene u političkom životu Evrope, koje je proizvela francuzka revolucija, imale su posljedicu, da su sredovječne izprave sve više gubile praktično-pravnu vriednost i dobivale značenje poviestnih izvora. Povodi za sporove, koji su uglavnom nastajali i vodili se iz posebničkih razloga i zapravo kočili napredak diplomatičke nauke, nestali su. S početkom 19. st. d. ulazi u novo razdoblje, premda se posljednji napori nisu učinili odmah ni svuda. Sekulariziranjem i mediatiziranjem samostana i biskupija sredovječne izprave prieđoše u velikom broju u državne i gradske arhive, gdje su, svrstane na novi način, postale pristupačne iztraživanju. Napredak prometa omogućio je putovanja u arhivske svrhe i tako posredno širio poznavanje izprava. Podjedno je raslo zanimanje za izpitivanje prošlosti, osobito srednjega vieka. A. Fumagalli kretao se u djelu Delle istituzioni diplomatiche (1802) smjerom francuzkih benediktinaca kao i N. de Wailly u svojim Elements de paleographie (1838). U Parizu je 1821 osnovana École des chartes, koja je odgajala mlade učenjake na polju d-e, paleografije i kronologije te arhivske činovnike, koji su stekli zasluga za sređivanje i repertoriziranje pisane građe. Škola je od 1840 izdavala časopis Bibliothèque de l'école des chartes, a za potrebe obuke objelodanila izvrstno opremljenu zbirku faksimila izprava Recueil de facsimiles à l’usage de l’école nationale des chartes (1880 i d). Uz bok joj stoji zbirka Recueil de facsimiles héliographiques de documents tirés des archives des préfectures, mairies et hospices u izdanju Musée des archives départementales (1879). Jak je poticaj posebnoj d-i dao L. Delisle odličnim djelima o kancelariji i izpravama Filipa Augusta i pape Inocencija III. (Catalogue des actes de Philippe-Auguste, 1856; Memoire sur les actes d’Innocent III., 1857). U Frankfurtu na M. osnovana je 1819 Societas aperiendis fontibus rerum Germanicarum sa zadatkom, da izdaje diplome njemačkih vladara (Monumenta Germaniae).

Jedan od prvih suradnika toga djela, J. F. Böhmer, imao je najprije ravnati izdanjem carskih diploma, a kasnije provesti čitavu zbirku. Kako je podhvat bio preobsežan, Böhmer je rezultate svojih pripravnih radova objavio 1831 kao Regesta chronologico-diplomatica regum atque imperatorum Romanorum inde a Conrado I. usque ad Heinricum VII. (911—1313). Za napredak diplomatike Regesta znače vrlo mnogo; ona prvi put daju pregled izprava objelodanjenih i sačuvanih u rukopisima, a potakla su nove radove na području regesta i izprava. Nanovo su ih izdali i nastavili Chmel, Mühlbacher, Stumpf-Brentano, Ficker i Huber, a poslužila su kao uzor znamenitim publikacijama P. Jaffea Regesta pontificum Romanorum ab condita Ecclesia ad annum post Christum natum 1198 (1851) i A. Potthasta Regesta pontificum Romanorum inde ab anno post Christum natum MCXCVIII ad annum MCCCIV (1874—75). Nastavljajući Böhmerove regeste J. Ficker se često namjerio na protivnosti između podataka, koje daju itinerari pojedinih vladara, i koje sadržavaju njihove izprave i ostali akti. Neobičnom pronicavošću iztakao je u djelu Beiträge zur Urkundenlehre (1877—78), da se te prividne opreke mogu protumačiti, ako se postanak pravnog djela (actum) odieli od sastavljanja i izdavanja pisanog sastavka (datum). Tako se pojavilo vrlo važno pitanje o »akciji i dokumentaciji«, koje je odmah postalo snažnim poticajem za obrađivanje pitanja o postanku izprava. Po uzoru parižke École des chartes osnovan je 1854 u Beču Institut für österreichische Geschichtsforschung; njegovim ravnateljem postade učenik parižke škole S. Sickel, o kome se kaže da je diplomatičku nauku zadužio kao malo tko iza Mabillona. U djelima Beiträge zur Diplomatik (1861—82), Acta regum et imperatorum Karolinorum digesta et enarrata (1867-68), Programm und Instruktion der Diplomata-Abtheilung u Neues Archiv I. (1876) i Monumenta graphica medii aevi (1858 i d.) točno je uočio, prihvatio i znatno dotjerao načelo, da se temelj za odvajanje sumnjivih izprava od pouzdanih može dobiti izpitivanjem nesumnjivo izpravnih. Sredstva mu bijahu uzpoređivanje pisma, a zatim stila i diktata. Takvim je postupkom uspio utvrditi, koji su bili redaktori i pisari u pojedinim slučajevima kod izradbe izprava u kancelarijama. Njegovi zaključci o vriednosti i značaju carskih diploma bili su mnogo stalnije i točnije određeni od onih, koji su se dotada iznosili na osnovi upoznavanja samo obćenitih kancelarijskih običaja. Sickel je zadatak diplomatičkog izpitivanja ograničio na što uže područje, koje bi trebalo što izcrpnije obraditi. Sickel i Ficker posvetili su osobitu pažnju i pravnom sadržaju izprava i odredili granicu između akcije i dokumentacije. Tu je nauku na visok stupanj digao H. Brunner djelom Zur Rechtsgeschichte der römischen und germanischen Urkunden (1880). Ne samo u pravnopoviestnom, nego i u diplomatičkom smislu obradio je strukturu izprava ranijega srednjeg vieka, osobito dualizam između dokazne i poslovne izprave (notitia — carta). Time je udaren temelj i označene su smjernice za napredak d-e. U duhu Sickelovu zadržala se pažnja na oznakama izprava, koje vuku lozu iz njihove izradbe u kancelarijama, a u duhu Fickerovu na javnopravnim (carskim, kraljevskim, papinskim) i privatnopravnim izpravama. Na to su se nadovezala opažanja o pojedinim pojavama na izpravama različitog vremena i mjesta.

Sve se to odrazilo i u djelima sintetičnog značaja, kao što su A. Giryja Manuel de diplomatique (1894); H. Bresslaua Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien (2. izd., 1912—31); C. Paolija Programma scolastico di paleografía latina e diplomatica III. (1889); N. Baronea Paleografía latina, diplomatica e nozioni di scienze ausiliarie (1923); R. Thommena Grundbegriffe Königs- und Kaiserurkunden; L. Schmitz-Kailenberga Papsturkunden; H. Steinackera Privaturkunden i R. Heubergera Allgemeine Urkundenlehre für Deutschland und Italien u Meisterovu Grundriss der Geschichtswissenschaft (1913— 21); O. Redlicha Allgemeine Einleitung zur Urkundenlehre, W. Erbena Die Kaiser- und Königsurkunden des Mittelalters in Deutschland, Frankreich und Italien i Redlicha Die Privaturkunden des Mittelalters u Below-Meinecke Handbuch der mittelalterlichen und neueren Geschichte IV. (Hilfswissenschaften und Altertümer I. i III., 1907 i 1911); A. Boüarda Manuel de diplomatique française et pontificale. Diplomatique générale (1929). Kao što je Brunner uzko povezao rimske i germanske izprave, tako su veliki rezultati u izpitivanju pravne poviesti staroga Iztoka i Egipta omogućili, da se potraže najdrevnije osnove sredovječnih izprava uobće. To je liepo pokazao H. Steinacker djelom Die antiken Grundlagen der frühmittelalterlichen Privaturkunde (Meisterov Grundriss, Ergänzungsband I., 1927). S istog razloga moglo se postaviti i pitanje o odrazu međunarodnih veza u izpravama, kako ga je postavio H. Bresslau u razpravi Internazionale Beziehungen im Urkundenwesen des Mittelalters (Archiv für Urkundenforschung VI., 1918). U najnovije se doba javlja težnja, da se izprave promatraju i prosuđuju prema sve točnijim spoznajama pravnih, upravnih i gospodarskih prilika vremena i mjesta, i da se u njima ne zaboravi ni odraz intelektualne kulture i civilizacije.

Razvoj novije d-e i njezine tekovine prikazao je R. Rosenmund u djelu Die Fortschritte der Diplomatik seit Mabillon vornehmlich in Deutschland-Österreich (Historische Bibliothek IV., 1897). Bibliografske viesti donose redovito Bibliothèque de l’École des chartes (od 1839), Archivio storico italiano (od 1842), Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung (od 1880), Revue bénédictine (od 1884), Bullettino dell’Istituto storico italiano (od 1886) i Deutsches Archiv für Geschichte des Mittelalters, koji je 1937 nasliedio Neues Archiv der Gesellschaft für ältere deutsche Geschichtskunde (1876— 1936) i Archiv für Urkundenforschung (1908—36).

Diplomatički rad u slavenskih naroda kretao se u prvom redu oko kritičnog izdanja izprava; njihovo se pak proučavanje razvijalo u okviru obćih rezultata, koji su na tom području postignuti. Poslije G. Dobnera, koji je 1764—86 objelodanio svoja Monumenta historica Bohemiae, prvi je F. Pelcl zasnovao podpuni Diplomatarium Bohemo-Moravicum, a 1831 je F. Palacký, kasnije pomognut od K. J. Erbena i V. Tomka, pristupio skupljanju građe iz češke prošlosti do Karla IV. Međutim je V. Brandl objelodanio 1836—75 Codex diplomaticus et epistolaris Moraviae (do 1366), a Erben 1855 započeo Regesta diplomatica nec non epistolaria Bohemiae et Moraviae (600—1253), koja je do 1310 nastavio J. Emler. Brandl je po uzoru Du Cangeova rječnika izradio i Glossarium illustrans bohemico-moravicae historiae fontes (1876). Zamisao Palackoga nastojao je 1877 provesti Emler; diplomatički je zbornik trebao obuhvatiti izprave i pisma do 1420. Sustavni rad, koji su novčanom podporom omogućili Museum království Českého i Historický spolek, kočila je Emlerova mnogostrana djelatnost (osobito Fontes rerum bohemicarum). G. 1898 preuzeli su troškove za izdanje zbornika češki staleži, i napokon je 1904—12 G. Friedrich objelodanio 2 svezka djela Codex diplomaticus et epistolaris Regni Bohemiae (805— 1253), a 1908—35 kao dodatak zborniku uzornu zbirku faksimila Acta regum Bohemiae (3. sv.). Diplomatičkom radu u užem smislu pripada uz ostalo njegova razprava O kanceláři a listinách markrabí moravských (Vestník České společnosti nauk 1896). Poslije 1918 sva se djelatnost na području d-e i srodnih nauka okupila oko ustanove Archivni škola (Prag) i njezina Časopisa Archivní školy (I.—XII., 1923—34; posljednje godište izašlo tek 1936).

U razvoju ruske d-e naročito se iztiču razprave A. A. Šahmatova o Dvinskim izpravama iz 15. st. Izslĕdovanie o Dvinskih gramotah XV. v. i u suradnji s I. M. Sibircevim Ešče něskol’ko Dvinskih gramot XV. v. (Izsledovanija po russkomu jazyku II., 3. i 5, Petrograd 1903—09). Značajna su i predavanja N. P. Lihačeva Iz lekcij po diplomatikě čitannyh v Imp. Arh. institutĕ (1905—06).

II. Izprave.

1. Podjela izprava. Među različitim poviestnim izvorima, koji nisu nastali s namjerom, da sačuvaju uspomenu na poviestne događaje, a ipak imaju za poviest veliko značenje, na prvo mjesto dolaze izprave, pisma i akti. Izprave su pisana svjedočanstva o događajima pravne naravi sastavljena u stalnim oblicima i obskrbljena oznakama, koje su različite prema mjestu, vremenu i pravnom događaju. Pisma su saobćenja bez pravnog cilja, ali kako imaju svoj nutarnji i vanjski oblik, ustaljen predajom, a ovisan o vremenu i osobama, srodna su izpravama, pa ih d. razmatra na prikladan način. Između izprava i pisama stoje odluke i sastavci (mandati, litterae, patenti), koje osobe višeg položaja upućuju podčinjenima i u njima spremaju, objavljuju ili provode upravne ili sudbene mjere. D. ih uzima u obzir zbog toga, što imaju mnoge oznake zajedničke izpravama. Već su u srednjem vieku postojale i druge vrste pisanih sastavaka, koji su posredno služili pravnim poslovima, ali nisu bili opremljeni u obliku izprava (izvještaji, službeno dopisivanje, izjave svjedoka, zapisnici, računski prikazi i slični poslovni sastavci). S razvojem upravne organizacije raste i njihov broj, osobito od 15. st. dalje; nazivaju se aktima. Izprave u pravom smislu rieči odlikuju se pravnom svrhom i nekim stalnim oblicima, koji služe zato, da se postigne sama svrha. Prema tome se dioba izprava može provesti po različitim gledištima; zajednička im je crta, da pružaju svjedočanstva o događajima pravne naravi. Ali u nekim slučajevima izprave same sudjeluju kod pravnog posla; njihovom izradbom i predajom pravni je posao završen. Ne samo da svjedoče o pravnom poslu, nego i pomažu, da se pravni posao osnuje i stvori pravno stanje: takve se izprave nazivaju poslovnima ili dispozitivnima; u kasno rimsko doba i u ranom srednjem vieku nazivaju se cartae. Druge izprave ne sudjeluju kod pravnog posla, nego svjedoče o već prije gotovom i neovisno od izprave izvršenom pravnom poslu; to su jednostavne dokazne izprave ili notitiae. Ova je dioba vrlo važna za poznavanje pravne funkcije i značenja izprave, njezin postanak i ustrojstvo. Prema pravnoj vriednosti izprave se mogu podieliti u takve, koje imaju pravnu vriednost i vjerodostojnost, i takve, koje je nemaju. Prve se nazivaju javnim ili javnopravnim izpravama (carske, kraljevske i papinske, u južnim zemljama i sudbene izprave). Međutim se pojam javne vjerodostojnosti s vremenom mienja. Javnopravnu vjerodostojnost imaju u Italiji izprave sastavljene od javnih notara, a u kasnijem srednjem vieku i izprave knezova, zemaljskih poglavara, gradskih oblasti i duhovnih ustanova. Od tih se izprava razlikuju privatnopravne izprave, koje se odnose na privatnopravne predmete i potječu od osoba, koje ne stoje u javnom položaju. Svakako je težko povući točnu granicu između javnopravnih i privatnopravnih izprava. Težkoće se mogu dobrim dielom ukloniti, ako se uzme u obzir pravni sadržaj i pita, je li sadržaj izprave darivanje, kupnja, imunitet, zaštita i t. d. Sa stvarnim razlikama dodiruju se i formalne, pa se diplomatičko promatranje upodpunjuje pravnopoviestnim. Ali kako d. mora voditi brigu o posebnim formalnim oznakama izprava, po kojima se one razlikuju od drugih poviestnih izvora, a te se oznake razvijaju prema mjestu, vremenu i sastavljaču izprava, to one samo otežčavaju diobu na javnopravne i privatnopravne izprave. Zbog toga d. danas svrstava sve izprave u nekoliko velikih skupina carskih, kraljevskih i papinskih izprava kao javnopravnih na jednoj strani i privatnopravnih na drugoj. Carske i kraljevske izprave označuju se diplomama. Ako se izprave, koje nisu carske, kraljevske ni papinske, ubrajaju u skupinu privatnopravnih izprava, to je samo postupak iz nužde, ali on olakšava pregled čitava golemog kompleksa izprava. Treba računati s činjenicom, da su među privatnopravne izprave uvrštene čitave skupine, koje ili posjeduju javnopravnu vjerodostojnost i pravnu snagu ili potječu iz javnih ustanova ili se odnose na javno pravo. Obrađivanje privatnopravnih izprava kreće se u smjeru različitom od onoga, koji vriedi za javnopravne.

Svaka izprava, kao svjedočanstvo o događaju pravne naravi, predpostavlja dvie strogo odvojene osobe: jednu, koja daje povod pravnom djelu, i drugu, za koju se pravno djelo vrši. Prva je začetnik pravnog djela, a podjedno i začetnik izprave, koja o njemu svjedoči; druga je, kojoj je izprava namienjena, koja je dobiva i čuva, primalac. Začetnik je često i osoba, od koje potječe nalog, i u ime koje se izprava izdaje, dakle izdavatelj. Ali se često događa, da i začetnik i primalac potraže koju treću osobu, da nastupi kao izdavatelj. Sastaviti i napisati izpravu mogu ili izdavatelj ili primalac, ali na njihovu molbu ili po njihovu nalogu može to učiniti i treće lice, pisar (u notarialnim izpravama i rogatar). Redovito su izprave sastavljali pisari vješti pisanju. U središtima političkog, pravnog, poslovnog i kulturnog života, na dvorovima papa, državnih poglavara, u samostanima i kod gradova postojale su više ili manje stalne pisarske sile i ustanove, kancelarije. U diplomatičkom su smislu kancelarije organizirane ustanove, u kojima se djelovanje vladajućih, upravnih i pravnih organa svodi u oblik izprava. Kod njih su postojali stalni propisi za sastavljanje izprava, koje se utvrdiše odredbama ili razviše navikom. Kancelarije su imale svoje navike, pa svaka organizirana kancelarija odaje i svoje vremenske oznake. Ali se izprave nisu nikada sastavljale samo u kancelarijama; sastavljala su ih i lica izvan kancelarija, pisari, koji su radili za pojedine slučajeve, ili sami primaoci izprava. Postoje velike skupine izprava, koje očito nisu povezane s djelovanjem ni jedne jedine niti više kancelarija. Prema tome se izprave mogu podieliti u izprave kancelarijskog i nekancelarijskog podrietla te se mogu podieliti u daljnje skupine prema tome, jesu li ih sastavili izdavači, primaoci ili koje treće lice. Kod velikog se broja izprava pisar uobće ne može ustanoviti. Značajna je crta u izpravama kancelarijskog podrietla, što izprave jednog istog izdavača, namienjene različitim primaocima, pokazuju mnoge zajedničke crte. Kad se podudaraju crte izprava od različitih izdavača za jednoga istog primaoca, ili se opažaju razlike u pisanju prema rukama različitih pisara, ili nema mogućnosti da se uglavi pisar, onda su to izprave nekancelarijskog podrietla. Kancelarijsko podrietlo daje mogućnost izpitivanja izprava po načelima pisma i diktata, kojih je uzpoređivanje značajna tekovina moderne d-e.

2. Bitna obilježja izprave. Kako je izprava pisano svjedočanstvo sastavljeno u stalnim oblicima, tako ti oblici sačinjavaju bitne oznake izprava. Diele se na vanjske (materialne) i nutarnje (tekst, stil, jezik i pravni sadržaj), koje se mogu dokučiti i neovisno o vanjskoj opremi izprave u vjernim priepisima. Među vanjske se oznake ubrajaju: 1. predmet, na kome je izprava napisana (papiros, pergament ili papir); 2. veličina i oblik; 3. oznaka crta; 4. pismo (vrsta pisma, tinta i boja, brisanje, precrtavanje, izpravljanje, dodatci, praznine; posebno značenje imaju naročiti znakovi: hrismon, križ, monogram, znakovi razpoznavanja, tironske note, rota, benevalete, podpisani križevi, notarialni znakovi i dr.); 5. pečat (predmet, iz kog je izrađen, oblik, slike i legende, način, kako je pričvršćen); 6. savijanje i zatvaranje izprave i 7. očuvanost izprave. Značajna su i oštećenja, što su ih izprave pretrpjele upotrebom u praktičnom životu, kao i različne oznake na njihovim hrbtovima, t. j. starije arhivske signature. Nutarnje se oznake protežu na čitav tekst izprave, a taj se dieli u dva diela: jedan obuhvaća ono, što se odnosi na izdavača, primaoca, na ovjerovljenje i datiranje, a drugi ono, što tvori stvarni i pravni sadržaj izprave. Prvi se dio naziva protokolom, ali kako njegovi oblici dolaze prije teksta pravnog sadržaja, pa i sliede iza njega, tako se dio pred pravnim sadržajem može nazvati protokolom, a dio iza pravnog čina eshatokolom (završnim protokolom). Ali se naziv protokol redovito upotrebljava za oznaku obaju dielova. Drugi se dio kreće oko samog sadržaja izprave, tvori njezin tekst u užem smislu rieči. To je dispozitivni dio izprave.

3. Sastavni dielovi izprave. Protokol i tekst obuhvaćaju nekoliko dielova, koji se javljaju u manjem ili većem broju i različitom poređaju. Izprave careva, kraljeva, papa, duhovnih i svjetovnih velikaša imaju ove dielove (redovito i poredak): 1. Invocatio, saziv Božanstva riečima (verbalan) ili znakovima, obično križem ili hrismonom (simboličan). 2. Intitulatio i inscriptio, što sadržavaju ime i naslove lica, koje izdaje izpravu, i lica, kome je ona namienjena. Može biti spojena s formulom pobožnosti (devocionom formulom — dei gratia), s naročitim pozdravom (salutatio), a i s formulom, koja upućuje na trajnost stvorene odluke (in perpetuum). U samom tekstu (dispozitivnom dielu): 3. Arenga, kojom se obćenitim razlozima opravdava stvaranje pravnog djela i njegova dokumentacija. 4. Publicatio ili promulgatio, kojom se sama stvar objavljuje onima, kojih se tiče ili koje zanima. 5. Narratio, pričanje o razlozima, koji dadoše povod pravnom činu i njegovoj dokumentaciji. Može se spomenuti, tko je tražio pravni čin i dokumentaciju (petitio), i jesu li se u posao uplele koje ugledne ličnosti (interventio). 6. Dispositio, izražaj volje izdavača i odluka u pravnom poslu, koji se dokumentira, sačinjava najhitniji dio izprave, a može obuhvatiti i sastavne dielove užega pravnog posla (pertinentiae). 7. Sanctio, prietnja svjetovnim, duhovnim ili nadzemaljskim kaznama za prekršitelje stvorene odluke ili izprave. Kadšto se spaja s obećanjima nagrade onima, koji će sve točno poštivati. 8. Corroboratio, objava izvršenja i ovjerovljenja izprave. U završnom protokolu: 9. Podpisi. Podpis izdavača može biti izražen riečima (verbalan, vlastoručan i nevlastoručan) ili znakovima (monogram, rota, benevalete, križ), u koje podpisivač umeće po koji znak, slovo, križ ili crticu, ali ne mora uobće praviti bilo kakve znakove svojom rukom. Dolaze i podpisi i oznake kancelarijskih činovnika i pisara izprava, često u vezi s posebnim razpoznajnim, notarialnim znakovima, te podpisi svjedoka i lica, koja daju svoj pristanak stvorenoj odluci (ne moraju biti vlastoručni, nego se mogu navoditi samo njihova imena). 10. Datiranje, navođenje mjesta i vremena izdavanja izprave, i 11. Apprecatio, završna želja, koja se izražava riečju »amen« ili »in dei nomine feliciter amen« i sl. Osim formalnih dielova od značenja su jezične osobine, stil ili t. zv. diktat. Po izpravama se jezik može pratiti u svom razvoju i dialektičnim osobinama, ali se ne smije previdjeti činjenica, da izprave u svakom smislu, pa i jezičnom, rado podržavaju predaju i ustraju uz uživljene oblike, osobito kad su sastavljene u kancelarijama. Pravni sadržaj ima svoje pravnohistorijsko značenje i pruža uvid u stanovite ustanove pravnog života. Prema svemu tome d-a rado ide uzporedo s poviestnim, pravnopoviestnim i filoložkim iztraživanjem.

4. Postanak izprave. D. ne razmatra izpravu samo kao gotovu tvorevinu, nego je proučava i u njezinu postanku. Postupak može proći kroz više faza, a pojedini se njihovi tragovi često odražavaju u gotovoj izpravi. Za to treba povući granicu između djela, koje će se utvrditi izpravom, i same izprave, između akcije i dokumentacije. Djelo predpostavlja volju jedne ili više osoba, koje podjeljuju prava i milosti ili ih potvrđuju, izdaju naloge. To može biti na osnovi molba, želja i savjeta, ali neposredan razlog postanku izprave uviek je volja njezina izdavača i nalog, da se njegova odluka utvrdi izpravom. To se najbolje očituje u papinskim izpravama. Akcija i dokumentacija mogu sačinjavati jedan čin; volja, koja je usmjerena na pravno djelo, može podjedno biti usmjerena i na njegovo utvrđenje putem izprave. Ali one mogu biti i odvojene, kadšto kraćim ili dužim vremenskim razmakom, kadšto i drugim činima. Akcija se primjerice može najprije utvrditi jednostavnom dokaznom izpravom (notitia), a tek kasnije sastavlja se na osnovi dokazne poslovna izprava (charta). I sam se čin dokumentacije može razpasti na svoje sastavne dielove. Najprije može netko zatražiti, da se o nekom pravnom činu izda izprava, zatim može izdavač dati nalog za dokumentaciju, koja se tek kasnije može sama provesti. Po sačuvanoj građi, a kadšto i po strukturi samih izprava može se vidjeti, da prvi sastavak, izrađen, kad je izdan nalog za dokumentaciju, ne predstavlja završnu izpravu, nego samo koncept ili predhodnu izpravu.

Zanimljiv je razvoj, kako se iz sastavaka bez stalnih oblika razvijaju sastavci sa stalnim oblicima izprava. Tu dolazi do rieči razlika između akta i izprave. Koncepte i predhodne izprave mogu izraditi sami primaoci pa ih uputiti izdavaču i njegovoj kancelariji, da na njihovoj osnovi izda konačnu izpravu. Izdavač to može učiniti, ali ne mora, pa je u tome samo jedan razlog postanku izprava izrađenih od primaoca, ali ne jedini. Da dobiju obnovu ili potvrdu pređašnjih pravnih djela ili stečenih prava, stranke bi, prirodno, podnosile izprave, koje bijahu u njihovu posjedu. U tom slučaju mogu samo gotove izprave predhoditi novima. Pri tom se često događa, da se pojedini navodi, koji su vriedili kod sastava prve izprave, a ne vriede više kod sastava druge, mehanički prenose dalje. Ali je vrlo česta pojava, da su se kancelarije kod sastavljanja novih izprava uporno držale svog načina poslovanja i uvrštavale svoje formule držeći se uputa u formularnim knjigama. Sredovječni je izraz za sastavljanje i koncipiranje izprava dictare, sastavljač se zove dictator, a njegov stil diktat. Liber ili sumna dictaminum uputa je za sastavljanje izprava i pisama s primjerima. Brižljivo izrađivanje pisanog sastavka izprava označivalo se riečju grossare ili ingrossare, a sam se pisar nazivao grossator ili ingrossator. Čistopis može izraditi jedna osoba ili više njih, može biti izrađen odjednom ili u razmacima, može najprije biti napisan protokol pa tek onda dispozitivni dio (pravni sadržaj). Izprava može biti proviđena pečatom prije, nego što je podpuno napisana, a mogu se i naknadno unositi pojedini dielovi protokola. Završni čin kod sastavljanja izprave predstavlja ovjerovljenje, a predaja izprave primaocu završni je čin čitava dokumentacionog postupka. Prije predaje vršila bi se u papinskoj i drugim dobro organiziranim kancelarijama registracija. Kako se to radilo ne samo po gotovim izpravama, nego i konceptima, tako se oznake u registrima i gotovim izpravama razilaze. Registracija se vršila prepisivanjem izprava u knjige (registre); prepisivanje je moglo biti podpuno ili skraćeno, osobito u formalnim dielovima. Svjedoci, koji se spominju u izpravama, mogu biti svjedocima akcije ili dokumentacije, a mogu biti svjedocima i obiju. Svjedoci podpunih poslovnih izprava podjednako su svjedoci akcije i dokumentacije, jer svjedoče o izvršenju pravnog posla, koji se vrši konačnom izpravom. Kod dokazne izprave pravni je posao trebao prije biti izvršen pred svjedocima, a svjedoci pravnog djela trebali su biti spomenuti u izpravi, jer je sama izprava trebala pružiti dokaz o izvršenom pravnom poslu. Što se izprava više približava jednostavnoj dokaznoj izpravi, to više imena svjedoka označuju svjedoke pravnog posla. Kraljevskoj izpravi ne treba svjedoka, jer joj sama kraljeva rieč daje pravnu valjanost. Svjedoci posvjedočuju pravni dio, izražaj kraljeve volje ili pojedine stupnjeve dokumentacije. Svakako, kraljevskoj izpravi svjedoci ne daju pravu vriednost, nego pojačavaju samo vjerodostojnost izprave. Datiranje često počinje s riečju »actum« pa se odnosi na akciju; datiranje s riečju »datum« odnosi se na dokumentaciju. Ali ni jedan ni drugi izraz sam sobom ne daje podpunu sigurnost; ako se želi odrediti datiranje i akcije i dokumentacije, treba uzeti u obzir i druge dokumente.

5. Predaja izprava. Ako je izprava sačuvana u obliku, u kom je bila izrađena prema namjeri izdavača, onda je sačuvana u originalu; taj ima sve vanjske i nutarnje oznake, koje joj je izdavač htio dati. Originali su se prije označivali kao »autographum« ili »autenticum«. Izprave mogu, međutim, biti sastavljene i u više originala. Utvrdi li se originalnost izprave, utvrđena je i njezina izpravnost. Ako nema originalne izprave, postoji ili njezin koncept ili priepis. Koncept, sačuvan u prvoj opremi, naziva se originalnim konceptom. Priepisi mogu biti različite strukture. Faksimil, izrađen s pomoću moderne tehnike, predstavlja najviši i najdotjeraniji oblik priepisa pa može zamieniti original. Odavna se nastojalo u priepisima dati što vjerniju sliku izprave, osobito pisma. Takvi se priepisi nazivahu copia imitativa ili copie figurée. Jednostavan priepis odaje samo sadržaj i nutarnje oznake izprave, ali se često nastoji upozoriti i na pojedine vanjske crte, na hrismon i na produženo pismo. Zbog sigurnosti i udobnosti posjednici su izprava unosili njihove priepise u posebne kopialne knjige ili kartulare, koji su mogli imati i oblik omota (rotuli), a točno se razlikuju od registara sastavljenih u kancelariji izdavača; ti sadržavaju priepise ili izvadke iz izprava, sastavljaju se prije ekspedicije izprava, a glavna im je svrha da dadu pregled izprava i odluka neke upravne ustanove. Kopialne knjige pregledne su zbirke izprava o stečenim pravima i dobivenim posjedima primaoca. Sredovječni »registrum« označuje i registre i kopialne knjige. Srodne su im tradicionalne knjige, u koje su crkve i samostani unašali izprave, ali i zabilježbe akata o darivanjima i ostalim pravnim poslovima. Ukoliko su se u njih unosili priepisi dobivenih izprava, tradicionalne se knjige izjednačuju s kopialnim. Ali kako su se u tradicionalne knjige unosili podatci o stečenim pravima i pravnim poslovima, o kojima izprave više nisu postojale, ili ih uobće nije ni bilo, tradicionalne knjige znače jedinu predaju o tim pravima i poslovima te prestaju biti kopialne knjige — i poprimaju, bar u ograničenom obsegu, pravnu funkciju izprava. Slične su im u sjevernim krajevima gradske knjige. Tradicionalne knjige, kao pomoćna sredstva za poslovanje i upravu zemljištnih dobara, predhode kasnijim urbarima. U prelazno doba izprava u 12. i 13. st. susreću se u jednom istom kodeksu tradicionalne, kopialne i urbarialne knjige i zabilježbe (češće pojedini njihovi dielovi). Srodne su im lenske knjige sa zabilježbama o lenskim dobrima. Nijedan priepis ne može pravno zamieniti original, jer nije izprava s dokaznom moći; da bi kao pravno sredstvo mogao dobiti vriednost originala, morao je biti ovjerovljen. To je razlog postanku ovjerovljenih priepisa. Sudovi su izdavali svjedočanstva o valjanosti pravnih djela osnovanih na izpravama, ali se čitav tekst dotične izprave nije više ponavljao. U Italiji su izrađivali ovjerovljene priepise izprava notari. Lica na visokim mjestima, gradske oblasti i duhovni sudovi izrađivali bi priepise predloženih izprava, izjavljivali, da se podudaraju s originalima i ovjeravali ih svojim pečatima. Prema postupku uvida u original ovjerovljene se izprave nazivahu vidimus, ovjerovljena i u čitavom tekstu prepisana izprava transsumt, a čitav postupak vidimirati ili transumirati. Potvrda pravnog sadržaja izprave, izdana od pravnog nasljednika njezina izdavača, označuje se kao inseriranje. Premda postoji načelo, da priepisi moraju biti točni, i premda se izričito naglašuje, da su oni doista točni, o pouzdanosti priepisa uviek je otvoreno pitanje, osobito kad se radi o priepisima sa samih priepisa, o priepisima druge, treće i t. d. ruke.

6. Krivotvorenje izprava. Kod krivotvorina treba razlikovati historijsku krivotvorenost od diplomatičke. Izprava može biti podpuno autentična pa ipak sadržavati netočne podatke (historijska krivotvorina), a može biti u svemu točna pa ipak ne odgovarati zamisli izdavača; predstavlja se nečim, što doista nije (diplomatička krivotvorina). Uvrštavanjem pojedinih rieči ili izmjenom pojedinih izraza može izprava biti djelomično krivotvorena; to se češće događa kod priepisa. Sastavljaju li se u kancelarijama podpuno autentične izprave, ali njihov pravni sadržaj nije onakav, kakvim ga izdavač smatra ili kakav želi, onda se može govoriti o kancelarijskom krivotvorenju, kojem konačna svrha može biti izrazita prevara. Svako se krivotvorenje rado povodi za autentičnim uzorima, pa se u krivotvorene izprave uvrštavaju čitavi dielovi autentičnih. D. nastoji odieliti sastavne dielove krivotvorenih izprava i dokučiti razlog krivotvorenju. Diplomatička kritika kao i kritika stvarnog i pravnog stanja vode do neočekivanih rezultata. U brojnim se slučajevima pokazalo, da su krivotvorene izprave izrađene za sasvim pravilne pravne poslove, za koje izprave u svoje doba nisu postojale, da su se kod njihova izrađivanja upotrebljavali pečati davno preminulih osoba, da se postupalo podpuno »sine dolo«. Takvim je radom d. naših dana znatno premašila zadatak, koji joj je u početku postavljen: da bude samo »ars discernendi diplomata vera ac falsa«.

III. Diplomatika kod Hrvata. Hrvatska je historiografija oduviek unosila izprave u svoja djela, ali je njihovu diplomatičkom proučavanju pristupila tek u 2. polovici 19. st. Od 16. do 18. st. pisci — kao Zavorović, Orbini, Lukarević, Rastić, Rattkay i Krčelić — u nejednakoj su se mjeri koristili arhivskom građom, a ni kritičnost njihova nije uviek bila na visini. Neki su nam od njih sačuvali građu, koje inače ne bismo mogli poznavati, jer su originali s vremenom nestali. U tom se pogledu osobito iztiče I. Lucius, koji je u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (1666) spasio nauci među ostalim i vrlo važnu izpravu kralja Kolomana gradu Trogiru iz 1107, a u djelu Memorie storiche di Tragurio ora detto Traù (1673) zaključke trogirskih vieća. Značajno je i djelo Illyricum sacrum isusovaca F. Riceputija, D. Farlatija i J. Coletija; u 8 svezaka (1751—1819) obuhvaća ono golemu količinu izprava, spisa i pisaca, a ti se izvori ne odnose samo na crkvenu, nego i na političku i kulturnu poviest Balkanskog poluotoka, u prvom redu Dalmacije od davnih vremena do 18. st. Od tih starijih povjestničara I. T. Mrnavić sam je krivotvorio izprave 14. i 15. st., napose t. zv. bulu pape Silvestra II. od 27. III. 1000 ugarskom kralju sv. Stjepanu I. i njegovim nasljednicima. Samo jedno diplomatičko razmatranje nastalo je u to doba: rukopisna razprava J. Mikoczyja iz kraja 18. st. Observationes quaedam ad diplomata edita saec. XIII. in favorem ecclesiae Zagrabiensis.

U 19. st. kretao se rad na izdavanju poviestnih vrela u dva pravca: posebna se pažnja posvetila izpravama, koje su pisane hrvatskim jezikom, a pismom glagoljskim ili ćirilskim, i na skupljanje građe u posebne zbirke ili zbornike. Tako je P. J. Šafařík uvrstio u svoje Památky hlaholského písemnictví (1853) neke glagoljske izprave, a u Památky dřevního písemnictví Jihoslovanův (1851, 2. izd. 1873) nekoliko ćirilskih izprava, među njima i znamenitu izpravu bana Kulina Dubrovčanima od 29. VIII. 1189. Zaslugom D. Nikolajevića pojavio se u Beogradu 1840 pod imenom P. Karano-Tvrtkovića prvi samostalni zbornik narodnih izprava iz dubrovačkog arhiva Srbski spomenici ili stare risovulje, diplome, povelje i snošenia bosanski, serbski, hercegovački, dalmatinski i dubrovački kraljeva, careva, banova. Tu je građu, uz druge još nepoznate izprave, filoložki točnije objelodanio F. Miklošić u Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii (Beč 1858), a u isto je vrieme M. Pucić započeo svoje Spomenike srbske od 1395 do 1423 (Beograd 1858 i 1862), u kojima je sabrao poglavito dopisivanje Dubrovačke republike sa susjednim vladarima i velikašima.

Kad se osnivač moderne hrvatske historiografije I. Kukuljević Sakcinski u doba Bachova absolutizma posvetio poviestno-arhivalnom radu, sabrao je bogatu knjižnicu i zbirku izprava (danas u Akademiji). Deset godina znanstvenog rada, a napose pažnja, koju je poklonio izpravama, ulili su mu u dušu osobito poštovanje prema historijskom pravu; u izpravama rado je gledao jasna svjedočanstva pravno-političkog značenja. Na početku drugog razdoblja svoga političkog djelovanja izda 1862 svoja znamenita Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (3 sv.); u prvom dielu (Privilegia et libertates Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) sabrao je izprave od 852 do 1790, koje je, osim već objelodanjenih, našao ponajviše u tadanjem Zemaljskom arhivu, u nekim drugim arhivima i u svojoj zbirci. G. 1863 izdao je kao prvu knjigu svojih Povjestnih spomenika Južnih Slavenah (Monumenta historica Slavorum meridionalium) pod naslovom Listine hrvatske (Acta croatica) izprave pisane glagoljskim pismom, od 1100 do 1599 (izdanje ćirilicom priredio je Đ. Šurmin u Mon. hist.-jur. VI., 1898), a 1874—75 kao drugu i treću knjigu Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) s izpravama od 503—1102 pa 1102—1200. Kukuljevićeva Jura Regni dala su Hrvatima pravnu podlogu za političku borbu šestdesetih godina i nisu bila namienjena diplomatičkim naučnim ciljevima.

Pa ipak je upravo s Kukuljevićevim imenom povezan i početak diplomatičkog obrađivanja hrvatskih izprava. F. Rački, koji se na kneževske i kraljevske izprave bijaše već navraćao prije u nekim svojim razpravama, sastavio je prvo diplomatičko razmatranje o njima na osnovi građe sabrane u 1. sv. Kukuljevićeva Diplomatičkog zbornika (ocienio ga je u Radu 27), svojih priepisa i fotografija u razpravi Hrvatska dvorska kancelarija i njezine izprave za vladavine narodne dinastije (Rad 35, 1876). Na tu se razpravu nadovezuje njegovo razmatranje o Starinskim priepisima hrvatskih izprava do XII. vieka prema maticama (Rad 36, 1876). Oba su članka u uzkoj vezi s njegovim zbornikom izvora za staru hrvatsku poviest Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (MSHSM VII., 1877). Jugoslavenska je akademija već 1872 zaključila, da se sabere i objelodani čitava poviestna građa iz doba narodne dinastije 12. st.; taj je posao povjerila Račkome. U zbornik su trebale ući 1. izprave, 2. ljetopisi i pisci i 3. životopisi. U tu je svrhu Rački putovao Dalmacijom tražeći izprave u arhivima i knjižnicama u Zadru, Splitu, Trogiru, Dubrovniku, Kotoru i Šibeniku. Obširan izvještaj o rezultatima putovanja objelodanio je pod naslovom Iztraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih (Rad 26, 1874). Pitanje o krivotvorenju izprava iz doba narodne dinastije dodirnuo je Rački u razpravama Podmetnute, sumnjive i prerađene listine hrvatske do 12. vieka (Rad 45) i Izpravak k razpravi: Podmetnute, sumnjive i prerađene listine hrvatske do 12. vieka (Rad 48). Sustav diplomatičkog izučavanja hrvatskih izprava Račkoga pa i djela, na koja se poziva, pokazuju, da se u obrađivanju javnih izprava kretao u krugu Sickelove nauke. Ono, što su Sickelu izprave karolinžkih i saskih vladara, Račkome su izprave hrvatskih knezova i kraljeva. On ima stalno određen i omeđen predmet diplomatičkog izpitivanja pa ide za tim da ga što izcrpnije obradi prema znanstvenim tekovinama svog doba, samo što nema pri ruci onoliko ili barem razmjerno onoliko originalnih izprava, koliko Sickel, i što se mora boriti s nepovoljnom tradicijom poznatih i sačuvanih izprava. Za razliku od Sickela moglo bi se reći, da je Rački pošao korak dalje, kad je silom prilika morao gdjegdje uzimati u pomoć i privatne izprave iz doba narodnih vladara, koje su mu u neku ruku bile pomagalom za promatranje i utvrđivanje nekih kancelarijskih pojava.

Već od Luciusa privlačile su pažnju nauke izprave o crkvi sv. Jurja u Putalju, koje su splitskoj crkvi izdali knezovi Trpimir 4. III. 852 i Mutimir 28. IX. 892. Izprave se nisu sačuvale u originalu, prvi ih je objelodanio Lucius u djelu De regno Dalmatiae et Chroatiae. Premda je tradicija vrlo nepovoljna, prigovara njihovoj autentičnosti nije bilo, ali se nije mogla zatajiti ni neka nesigurnost, koja je napose došla do izraza u djelima F. Šišića. U prilogu Priepisi dviju najstarijih povelja iz hrvatske poviesti (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LI., 1930—34) L. Katić je ustanovio, da Luciusov tekst kneževskih izprava nije njihov najstariji priepis, nego da postoje i stariji iz 1568 i 1620, zatim u zbirci svjedočanstava o pravima i povlasticama splitske crkve iz 17. st. i napokon u zbirci različne građe, koju je sam Lucius sakupio. Težak, ali zahvalan posao, da uzpostavi tekst najbliži originalu, poduzeo je M. Barada u studiji Dvie naše vladarske izprave (Croatia Sacra 13. i 14.; pos. odt. 1938). Isti predmet obrađuju radovi J. Nagya: Hrvatske kneževske izprave u svietlu dosadanje nauke (Vjesnik Državnog arhiva u Zagrebu VIII. i IX./X., 1939 i 1941) i D. Švoba Krivotvorine o Svetom Jurju Putaljskom (VHAD XVII., 1936); potonji zastupa mišljenje, da su izprave krivotvorene oko 1339, kad je splitska crkva došla u sukob s Mladenom III. radi posjeda Sv. Jurja.

Za Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) Jugoslavenske akademije sabrao je T. Smičiklas oko 7000 izprava iz 12.—15. st. Kako su se Račkoga Documenta smatrala prvim svezkom toga zbornika, koji je trebalo ponovno izdati i dopuniti u prvom redu izpravama iz dubrovačkog arhiva, drugi svezak s izpravama 12. st. izašao je 1904. Dosada je izašlo 14 svezaka (posljednji, XV., 1934), i u njima su objelodanjene izprave do 1378. Svezke II.—XII. uredio je Smičiklas, sv. XIII. M. Kostrenčić i E. Laszowski, a sv. XIV. i XV. sam Kostrenčić. Smičiklasov suradnik M. Šufflay, u vezi sa svojim radom na sabiranju, prepisivanju i uzpoređivanju teksta izprava u arhivima na području Trojedne Kraljevine, objavio je vrlo temeljitu studiju Die dalmatinische Privaturkunde (Sitzungsberichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, phil.-hist. Klasse, CXVII., 1904), u kojoj je prikazao razvoj sredovječne dalmatinske privatne izprave od njezinih prvih početaka do vremena, kad je poprimila stalne oblike, koji su potrajali i u novo doba, i tako toj izpravi odredio mjesto u obćoj d-i zapadnog svieta. Šufflayeva studija još i danas daje čvrstu podlogu za daljnji rad na području ove naše izprave u vezi s velikim napredkom, koji je u posljednje doba učinilo izpitivanje privatnih izprava uobće, a pogotovu izaziva potrebu, da se njegovo razlaganje dovede u vezu s građom, koja je objelodanjena u akademijinu zborniku.

Nastavkom spomenute studije može se smatrati Šufflayevo djelo Städte und Burgen Albaniens hauptsächlich während des Mittelalters (Beč 1924), a u uzkoj je vezi s njegovim radom i razprava M. Kosa Draške privatnopravne listine v 13. st. (Arhiv za arb. starinu i t. d. II., Beograd 1924) izrađena na osnovi dubrovačke građe.

Neke netočnosti u Diplomatičkom zborniku izpravlja A. Matijević u radu O nekim poveljama pogrešno datiranim u Smičiklasovu zborniku (Vjesnik zem. arhiva VII., 1937).

Intenzivan rad na polju d-e doveo je Šufflaya do toga, da prouči pitanje o autentičnosti izprava, koje su rabskoj crkvi izdali kraljevi Petar Krešimir IV. g. 1071 i Koloman g. 1111. Dok u vjerodostojnost prve izprave bijaše posumnjao već F. Radić u članku Može li se vjerovat u autentičnost Krešimirove listine privilegija rapskoj biskupiji? (Starohrvatska Prosvjeta VII., Knin 1903), Šufflay je u članku A két Arbei iker-oklevél (Századok 1905) uztvrdio, da su obje izprave krivotvorine 14. st., a to je mišljenje Šišić i upodpunio novim opažanjima (Priručnik izvora hrvatske historije I./1, 631—640). Uza sve to, kad se danas krivotvorenje utvrđuje ne odjednom, nego u etapama, čitavo bi se pitanje moglo podložiti reviziji. Po Šufflayevu je primjeru V. Novak u članku Dva splitska falsifikata XII. stoljeća (Bulićev Zbornik, Zagreb-Split 1924) proglasio krivotvorenima izprave, koje su kraljevi Zvonimir (1078) i Stjepan II. (1089) izdali ženskom benediktinskom samostanu u Splitu, ali njegovo razlaganje nije moglo izdržati ozbiljnu diplomatičku kritiku. U izpravnost njegovih navoda posumnjao je K. Šegvić u članku Dva splitska falsifikata. Jesu li falsifikati? (Nastavni Vjesnik XXXVI., 1927), a svako im je značenje oduzeo članak L. Katića Još o darovnicama Zvonimira i Stjepana II. koludricama sv. Benedikta u Splitu (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku XLIX., 1926—27). Novak zastupa svoju tezu i u studiji Analiza razvoda zemalja manastira sv. Benedikta u Splitu (Prilog IV. Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku 1924—25).

U krugu obrađivanja pojedinosti, koje sve više prevladava u suvremenoj diplomatičkoj nauci, kreću se J. Nagya Diplomatičko-paleografske studije, Izprave iz doba hrvatske narodne dinastije, Vjesnik zem. arhiva I. (1925), II. (1926), III. (1928) i VII. (1937), razprava Tradicija isprava iz doba hrvatske narodne dinastije izdanih u korist zadarskog samostana sv. Krševana (Zbornik kralja Tomislava, 1925) i članci O samostanskim ispravama (Croatia Sacra 3 i 4, 1933—34). U tim se prilozima u prvom redu obrađuje pitanje o postanku najstarijih hrvatskih izprava (akcija i dokumentacija). Podlogu za razmatranje takvih pojedinosti daje Nagyov album faksimila Monumenta Diplomatica I., Izprave iz doba hrvatske narodne dinastije (1935). U razpravi Studija o Istarskom razvodu (Rad 240, 1931) M. Kos provodi diplomatičku analizu toga spomenika i utvrđuje, da je on blizak hrvatskim izpravama i notarskim instrumentima 14. i 15. st. Sintetičkog su značenja prikazi K. Horvata Razvitak papinske kancelarije od najstarijega doba do Inocenta III. (1909) i J. Nagya Hrvatske isprave iz doba narodne dinastije (Zbornik Matice Hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskoga kraljevstva, 1925), a Nagyov članak Internacionalno značenje starih hrvatskih izprava (Nastavni vjesnik XXXIV., 1926) primjenjuje na hrvatske izprave načela, koja je H. Bresslau iznio u razpravi Internationale Beziehungen im Urkundenwesen des Mittelalters. Nagyov se članak Diplomatička kritika (Narodna Starina 3) osvrće na neka načelna pitanja u dodiru d-e i arhivistike.

I. K. Tkalčić objelodanio je 1873/4 dvie knjige Povjestnih spomenika zagrebačke biskupije, a zatim preuzeo izdavanje sredovječnih spomenika grada Zagreba (u smislu zaključka gradskog zastupstva od 6. IV. 1883) pod naslovom Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, priestolnice kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske — Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, metropolis regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (dosada 16 svezaka). Svezke I.—XI. (1889—1905) uredio je Tkalčić, a ostale E. Laszowski. Izprave od 1093—1526 ušle su u prva tri svezka, izprave od 1526—64 u 12. sv., a izprave od 1564—90 u 15. sv. Znamenitu Zlatnu bulu kralja Bele III. od 16. XI. 1242, kojom je gradu Zagrebu podielio prava i povlastice kraljevskoga slobodnog grada, popratio je Nagy kratkim diplomatičkim razmatranjem u Starom i novom Zagrebu (Historičke i kulturno-historičke crtice o Zagrebu I., 1925). U cjelini ju je obradio F. Breitenfeld u studiji Zagreb, Kraljevski i slobodni grad na brdu Grech (revija Zagreb 1935). Poput Zagreba odlučio se i grad Varaždin na izdavanje svojih spomenika, pa je prvi svezak Poviestnih spomenika slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina (Monumenta historica liberae regiae civitatis Varasdini, 1942) priredio Z. Tanodi obuhvativši izprave od 1209—1526, a prvi dio drugog svezka zajedno s A. Wissertom (1944). Tanodi je obradio i Izpravnost varaždinske darovnice iz g. 1209 (Časopis za hrvatsku poviest I., 4., 1943). Kod obrađivanja izprava iz vremena poslije 1102 treba često uzeti u obzir i madžarske izprave kao i rezultate madžarske d-e. U tu svrhu mogu dobro poslužiti djela L. Fejérpatakyja A királyi kanczellária az Arpádok koráben (1885) i I. Szentpéteryja Magyar oklevéltan (A Magyar történeltudomany kézikönyve II., 3, 1930). Szentpétery se poslužio Smičiklasovim zbornikom, a već prije je hrvatske izprave u izdanjima Luciusa, Kukuljevića i Ljubića upotriebio A. Bartal za svoj Glossarium mediae et infimae latinitatis regni Hungariae (1901). Zbornici hrvatskih izprava u vezi s gradskim statutima u zbirci Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium i sa statutom grada Zagreba (V. Klaić, Statut grada Zagreba od god. 1609. i reforma njegova god. 1618; 1912) daju podlogu za obrađivanje posebne diplomatičke grane komunalne d-e.

Obilata građa, sačuvana u dubrovačkom arhivu, stalno je od 1. polovice 19. st. u središtu znanstvenog rada oko izdavanja i diplomatičkog proučavanja poviestnih spomenika. Uz zbirke Š. Ljubića, P. Matkovića i Đ. Körblera, a naročito prvu sustavnu zbirku J. Đelčića (Gelcich) Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusinae cum Regno Hungariae (Budimpešta 1887) i izdanje Monumenta Ragusina. Libri reformationum I-V (1879—97) pridošlo je najnovije vrieme nekoliko izdanja beogradske Akademije. Od široko zasnovanog zbornika građe o odnosima Dubrovnika prema njegovim bližim i daljim susjedima izašla su 1929 i 1934 dva diela I. knjige Starih srpskih povelja i pisama (Zbornik za ist., jezik i knjiž. I., 19 i 24) u redakciji Lj. Stojanovića; objelodanjena građa pripada razdoblju od 1186 do 1566. Spomenike na latinskom i talijanskom jeziku sakupio je 1934—38 J. Radonić pod naslovom Dubrovačka akta i povelje (4 sv., Zbornik i t. d. III., 2—3, i III., 5 i 8), a 1935 je J. Tadić uredio I. knj. Pisama i uputstava Dubrovačke republike (Zbornik i t. d. III., 4). Kancelarijske i notarske spise dubrovačkog arhiva objelodanio je G. Čremošnik (Zbornik i t. d. III., 1, 1932), grčke izprave tog arhiva još 1865 i 1871 F. Miklošić i J. Müller u 3. i 4. sv. zbirke Acta et diplomata graeca medii aevi sacra et profana, a listine s otoka Lastova, koje su se u tom arhivu sačuvale, Čremošnik u Spomeniku SKA 94.

Položaj Dubrovnika na granici između katoličkog i muslimanskog svieta, njegovi kulturni odnosi prema zapadu i orientacija prema bližem Iztoku u vezi s vrlo razgranjenom trgovačkom djelatnošću bacaju svoju sjenu na smjerove, u kojima se kreće izpitivanje dubrovačkih izprava kao i izprava, kojima se dokumentiraju različna utanačenja Dubrovnika s okolnim svietom. Ustrojstvo dubrovačke kancelarije prvi je obradio K. Jireček u razpravi Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner, AslPh XXVI.— XXVII., 1903—04), a zatim Čremošnik u razpravama Dubrovačka kancelarija do god. 1300 (GIZM 39, 1927), Dubrovački notar presbiter Johannes (Glas 171, 1936) i O dubrovačkom notaru Paskalu (GIZM 50, 1938). Čremošnik je uz to obradio rad kancelarije na Lastovu u diplomatičko-paleografskim studijama Nekoliko notara na Lastovu, poreklom iz Zete srednjega veka (Glasnik skopskog nauč. dr. XIX., 1938) i Notarijat Lastova u srednjem veku (JIČ V., 1939). Kako je već Jireček iztakao, da su neke izprave 11. i 12. st. u posjedima samostana na Mljetu i Lokrumu krivotvorene, pozabavio se tim pitanjem F. Šišić u Ekskursu o lokrumskim falsifikatima (u svom izdanju Letopisa popa Dukljanina, Posebna izdanja SKA LXVII., 1928).

O dubrovačkim izpravama uobće razpravlja S. Stanojević u Studijama o srpskoj diplomatici (Glas SKA 90—132, 1912—28) obradivši i izprave Bosne, Huma, Raške i Zete.

Dubrovačke izprave 13.—15. st., koje sadržava Miklošićeva zbirka, obradio je u jezičnom pogledu M. Rešetar u studiji Die ragusanischen Urkunden des XIII.—XV. Jahrhunderts (AslPh XVI. i XVII., 1894 i 1895). U broju bosanskih izprava osobitu je pažnju privukla izprava bana Kulina Dubrovčanima iz 1189, pa je obradiše G. A. Iljinski u razpravi Gramota bana Kulina. Opit kritičeskago izdanija teksta s komentarijami (Pamjatniki drevnej pismennosti i iskusstva CLXIV., Petrograd 1906) i Rešetar u prikazu te razprave pod naslovom Die Urkunde des bosnischen Banus Kulin (AslPh XXIX., 1907). Bosanske izprave za Dubrovnik obrađuju i studije J. Nagya Prva utanačenja između bosanskih banova i Dubrovnika te M. Kosa Dve listini bana Stevana Kotromanića za Dubrovnik (Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931) i Dubrovačko-srpski ugovori do sredine XIII. veka (Glas SKA 123).

Dubrovački arhiv obiluje građom i za doba turske vladavine u našim zemljama, pa su s toga područja značajne zbirke Ć. Truhelke Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive (GIZM XXIII., 1911) te G. Elezovića Tursko-srpski spomenici dubrovačkog arhiva (Južnoslovenski filolog XI., 1931, pos. odtisak 1932) i Turski spomenici iz doba od 1348— 1520 (Zbornik za istočnjačku istorisku i književnu građu, Ser. I., 1, Beograd 1940). S obzirom na Bosnu upodpunjuju tu građu zbirke E. Fermendžina Acta Bosnae potissimum ecclesiastica (MSHSM 23, 1892), kojoj prava vriednost pripada razdoblju od 15. st. dalje, te J. Matasovića Fojnička regesta (Spomenik SKA 67., 1930). Velik broj objelodanjenih izprava na grčkom, latinskom, hrvatskom, talijanskom i turskom jeziku, a pisanih grčkim, latinskim, glagoljskim, ćirilskim i turskim pismenima, daje obilnu građu diplomatičkim razmatranjima svake vrsti. Kako se u njima odrazuju različite osobine života na području, na kome se u srednjem vieku ukrštavahu jezici, vjere i države, tako diplomatičko obrađivanje izprava s hrvatskog područja može dopuniti obću d-u, kojoj dobro dolaze baš prelazne pojave.J. N.