CRNA GORA (Zeta, Duklja ili Dioklitija). Naziv C. G. javlja se u 14. st., i to uglavnom za područje prijašnje Zete (od 11. st. dalje, po rijeci Zeti); još prije zvala se oblast od kotorskog zaljeva do rijeke Bojane Duklja (ιοϰλήα, Dioklitija) po rimskom gradu Doclea (koji je ležao na ušću Zete u Moraču) na jugu provincije Prevalitane, pa su se i njezini stanovnici nazivali Dioklićani (prvi put u cara Porfirogeneta οἱ ιαϰλητιανοί). T. zv. pop Dukljanin zapisao je oko 1200 i ime Crvene Hrvatske ili Gornje Dalmacije za čitavo područje duž mora od Duvna do Drača. Postanak imena C. G. nije razjašnjen. Najprirodnije je tumačenje, koje zastupa i J. Cvijić, da je C. G. nazvana kao i tolike druge, kod nas i drugdje, po svojim šumama, koje su nekad morale postojati.M. J. D.
Zemljopis. Na Z i SZ graniči C. G. s Dalmacijom i Hercegovinom, na J s Albanijom, dok na SI čini granicu rijeka Tara, a od Mojkovca uglavnom pravac do Mokre Planine. U tim granicama zauzima C. G. površinu od 9.668 km2, na kojoj živi 223.949 stan. u 44.065 domova (1931), 23,2 na km2. Po vjeroispovijesti su 83% pravoslavni, 5% rimokatolici, 12% muslimani. Od stranaca ima 8% Arnauta i 0,2% drugih narodnosti.
C. G. je visok, krševit i nepristupačan kraj. Ona je daleko od svih važnijih prometnih putova na Balkanskom poluotoku, siromašna u privrednom pogledu, u nekim dijelovima bezvodna. Tri petine C. G. imaju veću visinu od 1.000 m, koje su gotovo pol godine pod snijegom. Tri četvrtine su vapnenačke površine, kroz koje ponire kišnica. To je za opće obilježje C. G. važnije od činjenice , da joj se na JZ širi Jadran.
C. G. je pravcem Gatačko polje — klanac Duga — Nikšićko polje podijeljena na dva različita dijela. Na JZ od ove crte je C. G. u užem smislu: područje ljutog krša, izgrađeno od jurskih i krednih vapnenaca, veoma oskudno vodom, po prirodi neplodno i puno goleti. Na SI od spomenute crte oblast je Brda, koja je dolinama Morače i gornjeg toka Lima podijeljena u dva kraja različitih osobina. Na S se prostiru prostrane visoravni od trijaskih vapnenaca s ublaženim pojavama krša, više izvora i manje goleti, dok na J nastaje kraj, sagrađen od škriljavaca, s velikim šumama i planinskim pašnjacima, na kojima je razvijen stočarski život. U prostranijim dolinama ovog kraja omanje su voćarske i poljodjelske župe. Uz obalu Jadrana diže se naglo visok vijenac planina, u kojem se ističe Lovćen (1.749 m), Velja Trojica (1.131 m), Visuta (1.182 m), Rumija (1.593 m). Promet s unutrašnjošću moguć je samo preko prijevoja i presedlina. U unutrašnjosti C. G. nalazi se čitav niz visokih, krševitih i teško prohodnih površina, koje su prema SI sve više; s njih se izdižu pojedini vrhovi: vrh Durmitora dostiže visinu od 2.522 m (Bobotov Kuk), a Komova 2.484 m (Kom Kučki). Ravnica je, naprotiv, vrlo malo, napose u granicama do 1913. Najveća je ravnica Zeta, sjeverno od Skadarskog Blata; njezin najplodniji i najnastanjeniji dio je južno od rijeke Cijevne, dok je zemljište na S šljunkovito; mnogo je plodnija Metohija.
Podneblje je vrlo različito: od kotlinskog do alpskog i od sredozemnog do umjereno kontinentskog. Primorje ima sredozemno podneblje s veoma blagom i kišovitom zimom, a gotovo žarkim i suhim ljetom; temperatura s visinom naglo pada, oko 0,78º za 100 m visine. Utjecaji Jadrana prodiru u C. G. kroz prostranu ravnicu između Bojane i donjeg toka Drima, a osjećaju se u dolinama Rijeke Crnojevića, Zete i Morače. U Zeti je zima blaga: Podgorica, iako udaljena od Jadrana 36 km, ima u siječnju temperaturu od 4,5º, prema 6,9º u Ulcinju. Cetinje je znatno bliže moru, pa ipak ima osjetljivo hladniju zimu (0,7º) zbog znatno veće visine, a isto tako i Nikšić, oko izvorišta rijeke Zete. Ljeti je primorje neobično toplo: Ulcinj ima u srpnju temperaturu od 25,9º, Podgorica čak 27,6º. Kolašin, daleko od mora 80 km, ali na visini od 965 m, ima subalpsko podneblje: u siječnju —1,8º, a u srpnju 17,4º. Kiša pada osobito mnogo na primorskim planinama, godišnje preko 300 cm; na većoj polovini C. G. godišnja je količina kiše veća od 200 cm. Poljodjelstvo nema od toga veće koristi; oko ¾ od godišnje količine kiše padne zimi (od listopada do ožujka), a od lipnja do kolovoza manje od desetine. Ljeti je prosječno tek 17 dana s kišom. Od takvog rasporeda padalina pate najviše krajevi krša. Ljeti i ono malo kiše odmah ponire, a zimi, pri neobično jakim kišama, u nekim poljima nastanu privremene poplave. Istočni krajevi C. G. imaju manje od 200 cm kiše, ali je ona jednoličnije raspoređena po godišnjim dobama.
Petrografski sastav i reljef zemljišta, kao i nepovoljni klimatski uvjeti glavni su uzroci, što je C. G. ekonomski pasivna zemlja. Stanovništvo se bavi stočarstvom više nego poljodjelstvom. Najviše se gaje ovce, a u kršnim krajevima koze. Goveda ima, koliko je potrebno za oranje, a konji i magarci služe samo za teglenje. Ribarstvom se Crnogorci bave na primorju i oko Skadarskog Blata. Poljodjelstvo je uglavnom ograničeno na niže ravnice. Napose se siju kukuruz, raž, ječam i ovas, a pšenica u nižim krajevima: Metohiji, Polimlju, Zeti i primorju. Vinograda ima u svim krajevima sredozemnog podneblja, dok maslina, smokva i limun uspijevaju samo u primorju. Od veleobrtnih biljaka gaje se duhan, buhač, košćela (koprivka) i ruj, koji najbolje raste po t. zv. bijelom kršu. Rudarstvo nije razvijeno. Željezne rude ima na tlu sela Sozine, sjeverozapadno od presedline Sutormana, i u Ponikvici, nedaleko gradića Spuža. Dosta boksita ima uzduž pruge Nikšić—Bileća, oko Bijele Poljane i Lipovih Dola (oko 14 km jugoistočno od Nikšića) i u kraju oko Nikšićke Župe. Samo ležište kod Štitova može dati do 40.000 tona boksita.
Sva veća i važnija naselja nalaze se u poljima ili kotlinama, dolinama i blizu mora. Manja naselja pretežno su razbijenog tipa. Kuće su u njima kadšto udaljene po nekoliko stotina metara, a grade se obično od kamena.
LIT.: P. Rovinskij, Černogorija, I. (na ruskom), 1888; K. Hassert, Beiträge zur physikalischen Geographie von Montenegro, Pet. Mitt., Erg. Hf. 115, 1895; P. Mrkonjić, Srednje Polimlje i Potarje, Naselja 1., 1902; S. Tomić, Drobnjak, Naselja 1., 1902; B. Lalević i I. Protić, Vasojevići u crnogorskoj granici, Naselja 2., 1903; Isti, Vasojevići u turskoj granici, Naselja 3., 1905; A. Jovićević, Riječka nahija, Naselja 7., 1911; Isti, Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular, Naselja 15., 1923; K. Kayser, Westmontenegro. Geogr. Abh. III/4, 1922; Isti, Malesija, Naselja 15., 1923; P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, Naselja 15., 1923; K. Kayser, Westmontenegro, Geogr. Abh. III/4. Stuttgart 1931; Ch. Weber, Versuch einer Landschaftsstudie des Zetagebietes in Montenegro, Dissert. M. Dünki, Dresden 1932; K. Kayser, Morphologische Studien in Westmontenegro, Zeitschr. d. Ges. f. Erdk., Berlin 1932 i 1934; V. Čubrilović, O različitoj starosti slojeva u kojima se javlja boksit u jednom delu Crne Gore i Hercegovine, Godišnj. Geol. inst. Kralj. Jugosl., II., 1939.P. V-ć.
Biljni svijet → Balkanski poluotok.
Antropološki i etnografski pregled.
ANTROPOLOŠKE I PSIHIČKE OSOBINE. Antropološki vrijede Crnogorci kao čistiji predstavnici dinarske rase (→ rase). Koštunjavi su, redovno mršavi, što se dobro vidi i na licu, koje je dugo i usko, brahikefalni su, s jakim ličnim kostima i vilicama, redovno visokim čelom i katkada kukastim orlovskim nosom; osim toga značajni su visok rast te tamna boja kose i zjenice. Među psihičkim osobinama obilježava ih »violentnost«, sklonost da planu i za malu stvar, ako se samo takne koja išto osjetljivija strana ukorijenjenih im nazora, strogih tradicija ili probitaka pojedinca i čitavih bratstava ili plemena, zatim nesavladiva sklonost dokolici, zaziranje od gospodarskih i drugih neviteških poslova, koji traže ustrajnost, iskustvo i spretnost. Izuzeto je samo stočarenje, bolje čobanovanje, sa svim, što je s time povezano u dinarskim planinama, t. j. uglavnom čuvanje stoke od nedaće ili otimačine, s mnogo plandovanja te nešto poslova oko stoke i preradbe mlijeka, uz tvrd život u planini sa svim i lijepim i nemilim stranama. Taj život pogoduje, dakako, da se kroz generacije razvija svoje vrste viteški mentalitet, omalovažavanje žene i ženskosti, sklonost bojevanju, pa i otimanju stoke, kao i narativnoj poeziji u različnim oblicima: epskoj pjesmi i pripovijedanju, a da se bruse i narodni govor i frazeologija, razvija osobita jedrina, neka samobitnost, plastika i jezgrovitost u govoru.
ETNIČKA STRUKTURA. Crnogorci se vrstaju sve do najnovijih vremena u mnogo većih i manjih skupova, od kojih svaki stoji kao donekle zaseban individuum jedan prema drugom. Skup svih njih može se nazvati crnogorskom etničkom zajednicom, koji je izraz u strogo etnološkom smislu podesniji nego narod ili pleme. Ta zajednica ima dug razvoj, a može se dosta dobro i daleko u prošlost pratiti po pisanim spomenicima, arheološkim ostatcima ili po veoma dobro čuvanoj usmenoj predaji. Gdje su početci sadašnje etničke strukture Crnogoraca, da li već u njihovih predaka u zakarpatskoj pradomovini, ili je ona usvojena od zatečenih starosjedilaca na Balkanu pa dalje razvijena u mješavini, koja je nastala od prvobitnih slavenskih naseljenika i tih starosjedilaca (ilirskih ili drugih), teško je odrediti. Prema predaji različnih crnogorskih plemena prije njih su u tim krajevima bili neki starosjedioci, katkad i nejasne pripadnosti. Redovno ih kazuju u narodu dvije vrste: Jedni su veoma davni starosjedioci, o kojima su predodžbe mutne ili nedosljedne, a uglavnom se samo obilježavaju nekim određenim imenom — sad kao Španji (zacijelo neki Romani ili poromanjeni starosjedioci), sad Latini (dobrim dijelom sa značenjem »stari pripadnici zapadne crkve«), sad kao Grci ili Rimljani, pače napokon Žuđeli, Čivuti (tako u Primorju i Krajini). Drugo su neposredni predšasnici osnivača i jezgre (a i nosilaca imena) sadašnjih plemena, a to su Lužani (bez sumnje od iskona slavenski elemenat, održan u sjećanju osobito kod Zećana, Pipera, i Bjelopavlića), Mugoši (kod Pipera i dr.), Bukumiri (kod Kuča), Krički ili Kričkovi (kod Drobnjaka), Mataguži (u Kuča, Zećana i njihovih susjeda), Macure (u Moračana i dr.), Mataruge (u Katunskoj nahiji i nikšićkoj oblasti) i dr. Tu treba spomenuti još i prave Vlahe, ogranke balkanskih Rumunja, uglavnom planinskih stočara, o kojima ima također dosta uspomena u nekih plemena kao o starijem stanovništvu. Nema sumnje, da je među tim starijim, sada već jezično i etnički posve asimiliranim, stanovništvom bio nemalen postotak balkanskih Vlaha, a tako i susjednih Arbanasa, koji su Crnogorcima po jednom dijelu predaka dosta bliži. Svi ti mlađi prethodnici današnjih Crnogoraca idu već u bliža povijesna vremena. Podloženi ili polagano asimilirani s došljacima, koji su se od nužde naseljavali među starosjedioce, bilo iz susjednih crnogorskih krajeva ili iz daljih srpskih i drugih zemalja u unutrašnjosti (Kosova, Metohije, Dukađina, Albanije i t. d.), stvarali su zajednice, koje su sve većma rasle i s vremenom dobile značaj organiziranih jedinica sa sve određenijim granicama svoga područja, sad sasvim malenih, a sad razmnoženih s velikim brojem pripadnika. Tako se već oblikovane plemenske jedinice povijesno potvrđuju sigurnije od 14. st.
PLEMENA. No putovi i povodi, kojima su se stvarala, održavala ili propadala crnogorska plemena, bili su dosta različni, i svako gotovo pleme ima svoj poseban historijat: u svemu ih se može nabrojiti u novije vrijeme nekih tridesetak. U »staroj« Crnoj Gori, koja se sastoji od katunske, riječke, lješanske i crmničke nahije, nalaze se. U kat unskoj nahiji: 1. Cetinjani (Cetinjsko pleme ili naprosto Cetinje), o kojima je prva poznata vijest iz 1614. S vremenom su se neki skupovi iselili, neki izumrli ili s drugima posve stopili; jakom skupu Bajice (ili Gornji Kraj) ima se uglavnom zahvaliti, da su se svi oni naposljetku sjedinili u jedno pleme, premda se ono nije u svemu konačno oblikovalo kao ostala, čemu je koješta smetalo, na pr. veliki broj muslimanskih bratstava, a poslije i uloga Cetinja kao središta države, što nije bilo povoljno za ustaljivanje i jaču ulogu plemena (ni svi kršćani u plemenu nisu slavili istu krsnu slavu). 2. Njeguši (naziv Njegoši nije za pleme posve pravilan, a potječe od svojevoljno promijenjenog plemenskog prezimena poznate obitelji Njegoš-Petrović, prema imenu planine Njegoš u Hercegovini, s koje bi po jednoj neispravnoj predaji bili potekli Njeguši; slavenskoga je podrijetla, kao od milja mjesto Njegoslav, Njegomir i sl.), o kojima su prve vijesti iz 1435 i 1437 kad su već zacijelo kao plemenska cjelina oblikovani, no ipak ne slave svi istu krsnu slavu. 3. O Ćeklićima (naziv se izvodi od imena Sv. Tekle, i to manje vjerojatno po nekoj crkvici te svetice u Bratonožićima, odakle bi se bili doselili Ćeklići u svoje sadašnje područje, već vjerojatnije po nekom pretku, koji je po imenu te svetice nazvan Ćeklić, slično kao Anić prema Ana Katić prema Kata i dr.) prve vijesti teku od 1391; plemenska im je slava Sv. Ilija, prislužba Šćepanj-dan. 4. Cuce (izvor imena nije utvrđen a može biti iz kojega starog balkanskog jezika); sva je prilika, da veći dio osnove plemena čine stari doseljeni Zećani; osim spomena u t. zv. Cetinjskom hrisovulju bilježi ih M. Bolica 1614; dijele se u Velje Cuce i Male Cuce (Malocuce); i među njima ima mnogo doseljenika iz Kuča. 5. Ozrinići ili Kčevo (Čevo, Čevljani); prvi je naziv od nekoga pretka Ozrina, drugi po imenu kraja, polja Kčevo, koje je bilo stara plemenska matica. 6 Pješivci (negda Plješivci, ime po narodnom potječe otuda, što su na neki zbor došli pješke, a ne na konjima kao drugi; drugo ga tumačenje dovodi u vezu s oznakom plješiv za ondješnje goleti); dijele se u Gornje i Donje Pješivce; za tursko je vrijeme njihovo područje bilo zasebna upravna jedinica. 7. Zagarač (ili Zagarače, nazivi zapravo topografski: stanovnici za planinom Garač, odnosno iza obje planine Garača), dijele se u Gornje Zagarače i Donji Zagarač ili Jednoše, Jednoško Polje, a u to su se svoje staro područje raširili ponovno u 18. i 19. st. nakon potiskivanja Turaka. 8. Komani (naziv je topografski po brdu Kom, ispod koga je zacijelo bila stara plemenska matica), dijele se u sjeverne Bandiće i južne Komane u užem smislu; zauzeli su ponovno negda napuštene istočne dijelove svoga područja. U riječkoj nahiji su: 1. Ceklin (Ceklinjani, ime topografsko, preneseno i na pleme); iz svoje malene matice na SZ u planinskom kutu proširili su se najprije u 17. st. na štetu Bjelica, a u 18. st. ponovno dalje prema JI do Skadarskog jezera i Crnojevića rijeke. 2. Kosijeri, najmanje pleme ove nahije sastoji se samo od 2 naselja i stiješnjeno je na malenu prostoru, pa se dosta raseljuju. 3. Dobrsko Selo (Dobrljani), područje razdvojeno u 2 odvojena dijela: na istoku Dobrska župa, na zapadu samo Dobrsko selo, među kojima je područje Ceklinjana, s kojima su u bližim vezama. 4. Ljubotinj, nekad maleno pleme, ali ugledno i pod Turcima u 16. i 17. st., raširilo se poslije zauzevši Donja Sela prema Skadarskom jezeru. 5. Građani, malo pleme, negda zvano Šišojevići. U crmničkoj nahiji su: 1. Podgor (gen. Podgori; Podgorani), kome je područje razdvojeno plemenom Brčeli; prvobitno samo na Z, a poslije su zadobili i istočni dio Orahova, gdje je bilo vlasteosko bratstvo Mikovići, i pridružili se Podgoranima. 2. Dupilo, isprva maleno pleme, u 17. st. pojačano stapanjem s dvije nove grupe. 3. Brčeli (ili Brčelo, Brčeljani), negda samo selo Brčelo kao središte i zborište cijele Crmnice. 4. Gluhi Do (Gluhodoljani), malo pleme od dva naselja. 5. Sotonići, također malo pleme od dva naselja, koje je ostalo u nepovoljnom području za širenje. 6. Limljani (naziv u vezi s riječnim imenom »Lim«, odnosno ondješnjom rijekom Limšticom), održali su se dobro, zbijeni su, ako i maleni, jer se k starijoj jezgri pridruživalo sa svih strana vrlo mnogo obitelji pridošlica, uskoka, bjegunaca od krvne osvete i t. d. 7. Boljevići (ime po jezgri, bratstvu Boljevića), imadu maticu na zapadu, odakle je pleme u 18. i 19. st. zadobilo kraj Pepiće prema istoku. U lješanskoj nahiji nema zapravo nijednoga plemena u pravom smislu; sve su to manji skupovi (bratstva) bez izrazitih atributa kao ostala prava plemena, pa to vrijedi i za najveći skup Draževina, koji se često ipak naziva »pleme«. Slično je i u području Zete pa crnogorskog Primorja i Krajine u njegovu zaleđu, gdje se ističu samo veći, jači skupovi bratstava kao što su Mikulići, Šestani, Mrko(je)vići i drugi, no koji su u svom razvoju zbog različnih razloga (dijelom opet zbog različnih vjera u istom skupu) zastali i nisu se konačno oblikovali i ustalili kao prava plemena.
U ostalom se području Crne Gore nalaze: 1. Kuči (naziv možda arbanaskoga podrijetla), spominju se prvi put 1445. Od starih kučkih bratstava neka su se možda ovamo odrugud doselila; najjače je bratstvo Drekalovića od pretka Arbanasa ili poarbanašenog Crnogorca »Latinina«, imenom Drekale. Bili su u savezu s Bratonožićima, Vasojevićima i susjednim Arbanasima, a značajna im je općenito krsna slava Sv. Nikola; bilo ih je dosta i katolika. 2. Bratonožići (naziv bi mogao potjecati od pretka Bratonoga, za kojega se misli, da je bio pastir Vlah, ili, po predaji, od sina ili unuka jednog od Brankovića, zvana »Brato«, do koga sada broje neko 18 pasova). Prvi im je spomen iz 1445; razvili su se kao jedinstvena cjelina iz jedne srodničke jezgre, danas su razdijeljeni u Donje i Gornje Bratonožiće (ili Brskut), a u davnini su možda činili užu zajednicu s Kučima; zajednička im je krsna slava Sv. Nikola. 3. Vasojevići (po predaji od četvorice braće, od kojih je jedan, Vaso, imao tri sina, pa od tih potječe pet vasojevićkih bratstava — »plemena«). Jedni su bili dugo vremena s ovu, a drugi s onu stranu crnogorsko-turske granice; prvi su bolje očuvali svoju tradicijsku kulturu i običaje, kod drugih su utjecaji sa zapada Crne Gore kao i zadiranje vlasti u život naroda koješta izmijenili, odnosno zatrli. Dulje su vrijeme bili pod prevlašću Kuča. Jedan dio prešao je na Islam, a dosta je bilo i kolebanja u vjerskoj pripadnosti, na pr. kod bratstva Ramusovića. 4. Piperi (naziv bez sumnje neslavenskoga podrijetla, možda od pretka imenom Piper, koje se ime i inače potvrđuje na Balkanu u različnim varijantama). Prva je vijest o plemenu iz 1426, pa zatim iz 1445; staro im je središte bilo Radeća. Ima među njima dosta mlađih doseljenika, na pr. iz bratonoškoga Lutova, koji su se asimilirali starincima i kao da su pleme upravo pomladili; svima je zajednička krsna slava Aranđelov-dan 8. XI. 5. Bjelopavlići (potekli po predaji od nekoga Bijeloga Pavla iz skupa mlađih doseljenika iz Dukađina kod Peći, koji su postali glavnina u tom plemenu; osim ovih doseljenika ima nešto ostataka starijega stanovništva Lužana, a usto i mlađih doseljenika iz okolnih krajeva i plemena). Bjelopavlići se spominju od 1411 i granaju se u četiri, odnosno pet grana: Vražegrmci, Martinići, Petrušinovići i Pavkovići s Brajovićima. 6. Rovca (Rovci), o kojima su prve vijesti iz kraja 14. st. Većina ih se smatra potomcima nekoga Gojaka, sina Nikše, začetnika Nikšića (slave sv. Luku), dok je manjina mlađih doseljenika s različnih strana. 7. Moračani (Morača, podijeljeni u Gornju i Donju) raznolika sastava od doseljenika i uskoka iz Zete, Vasojevića, a najviše iz Hercegovine; nemaju stoga ni iste krsne slave. 8. Drobnjaci (naziv nije jasna podrijetla); prve su vijesti već iz kraja 14. st., a pripadali su u starini negdašnjoj Hercegovini, pa poslije rata 1876—78 Crnoj Gori; po predaji doselila se većina Drobnjaka, osim malobrojnih starinaca, osobito iz Rudina pa iz Banjana, a onamo još prije iz srednje Bosne; krsna je slava plemena Sv. Đorđije 23. IV. Uz Drobnjake se često spominju i 9. Šaranci, jer su dobrim dijelom doista podrijetlom iz Drobnjaka, i ti slave istu slavu kao oni, ali ih Crnogorci sami označuju već i kao posebno pleme.
U »crnogorskoj Hercegovini« treba još zabilježiti »plemena«: 1. Riđane, spominjane u t. zv. Cetinjskom hrisovulju, pa i inače u nekim dalmatinskim spomenicima, ali ih je već u 16. st. gotovo nestalo, zatim 2. Banjane (kojima je ime po svoj prilici rumunjskog izvora); prva je vijest o njima iz 1319 u vezi s Dubrovnikom. Ovamo idu i 3. Nikšići (ime po pretku Nikši, navodno iz Grblja, a loze pemanjićke), spominju se 1399, krsna im je slava Sv. Luka, razgranali se i osilili u 16. i 17. st. dijeleći se u Onogošt i Nikšiće, osnovali i mjesto Nikšić, ali su se mnogo i raseljavali. Međutim sve ove posljednje mnogi i ne obilježuju kao plemena, jednaka ostalima, jamačno zato, jer ti skupovi nisu još dobili sve značajke plemenske; gdjekada se pače ni Moračani ni Rovca ne označuju kao prava plemena. Neke od gore navedenih izvori često nazivaju »Vlasima« (Riđane, Banjane, Nikšiće), što ima očito značenje »priprosti stočari planinci«.
DRUŠTVENO USTROJSTVO. Dosadašnji je društveni život Crnogoraca ne samo strože i vidnije patrijarhalan, nego je i u mnogom drugom pogledu arhaičniji, a stara društvena struktura manje pomućena nego ma gdje u južnih Slavena, unatoč tome, što označavanje pojedinih, pretežno srodstvom vezanih skupova nazivom pleme, odnosno bratstvo, dosta koleba. Osobito u starijim i nestručnim spisima često se naziva plemenom ono, što je zapravo bratstvo (tako na pr. Bajice, koji su zapravo bratstvo cetinjskoga plemena). Uzrok je tome, što i narod u nekim slučajevima, osobito u prošlosti, nije svuda imao iste jasno određene pojmove pleme i bratstvo, nego se znalo manje pleme označavati bratstvom ili razgranjeno bratstvo plemenom. Tek u mlađe povijesno vrijeme, kad je već sastav takva većeg skupa bio jasno oblikovan od niza manjih (često krvnim srodstvom vezanih) jedinica, a čitav skup imao već svoje geografsko jasno ograničeno područje, što je baš tu bitno, stalo se ustaljivati nazivanje cijeloga takvoga skupa plemenom, a njegovih česti bratstvima. S time je u skladu, što stari povijesni spomenici rijetko i spominju same izraze »pleme« ili »bratstvo«. Pojam crnogorskoga bratstva uglavnom odgovara etnosociološkom pojmu »fratrija«. Općenite su značajke crnogorskih bratstava (osim rjeđih izuzetaka) ove: Isto bratstveno prezime svih pripadnika, uz koje prezime redovno ima svatko i svoje uže obiteljsko (zadružno). Bilježenje bratstvenih prezimena stalo se već dosta davno napuštati i kazivalo se ili pisalo većinom u slučajevima, gdje je bilo upravo potrebno, no ipak svatko u Crnoj Gori zna i sada, koje mu je bratstveno prezime. Tako na pr. Neško (krsno ime) Spasojev (patronimik) Kontić (bratstveno prezime) iz plemena Pješivaca; Đuro (krsno ime) Radov (patronimik) Petrović (bratstvena grana) Heraković (bratstvo) iz plemena Njeguša. Uz isto bratstveno prezime obilježava sve pripadnike bratstva i ista krsna slava, što normalno također upućuje na podrijetlo od iste obitelji (ali su i raznorodni pridošlice u bratstvo primali njegovo krsno ime); preslava ne mora biti u cijelom bratstvu jednaka, jer osobito često strani pridošlice zadržavaju svoju prvobitnu krsnu slavu kao preslavu. I zajedničku bratstvenu crkvu imadu pojedina bratstva. Dalja je značajka bratstva nekad bila stroga eksogamija, t. j. brakove nisu smjeli sklapati parovi iz istoga bratstva; kako je ta stroga eksogamija postala vrlo neprilična, a krvno se srodstvo razvodnilo i često već gotovo zaboravilo, potakao je vojvoda Marko Miljanov među Kučima prekid s tom strogošću, i otad se brakovi sklapaju i unutar istih bratstava. Napokon veoma često bratstva imadu i svoja jasno ograničena područja; tu čitavo bratstvo iskorištava vode, drvo i (planinske) revire za stoku; ima pače slučajeva, da bratstvo kao cjelina (gotovo kao pravna osoba) posjeduje, odnosno ima silom ili milom stečeno pravo paše u određenim revirima na području kojega susjednog bratstva. Rečeno je, da mnoga bratstva i nisu u cjelini potekla od iste loze kao zajednice srodne po krvi, već su se širila i množila pridošlicama tuđe krvi (crnogorske, ali i druge, na pr. arbanaske). To se osobito događalo, kad je koje slabo bratstvo (nejačica) zatražilo od jačega (jaka, jačica), da ga primi u svoj sastav, pri čemu je katkad i pridonosilo, što je moglo (na pr. pašnjake). Jednom primljeno ono se potpuno stopilo s jačicom i primilo sva njegova obilježja, dužnosti i dijelilo s njim zajednička dobra; takvi se slučajevi vrlo dobro pamte, pa u tom predanju ostaje često jedini trag pravom sastavu i nastanku bratstva (rijetko je uporno, manje ili veće, omalovažavanje članova »nejačice« sa strane ostalih). S tim je, dakako, u vezi i obveza krvne osvete za ubitoga pripadnika bratstva za svakoga odraslog muškog bratstvenika bilo kojega podrijetla. Bratstva imaju u pravilu zajedničkoga predstavnika, zvana knez ili glavar, izbornoga, po junaštvu, razboru, ustrajnosti i tvrdokornosti, ili nasljednoga, već prema ugledu i moći pojedinih obitelji u bratstvu. Neke značajke bratstva vrijede mutatis mutandis i za najveće socijalne jedinice, plemena, a te sličnosti izviru dijelom iz sličnog nastajanja i plemena i bratstava. Na čelu je plemena vojvoda ili knez (često je on serdar), koja je čast bila izborna, ali ima i primjera nasljednog vojvodstva, koje se razvilo zbog osobitih prilika, ugleda i moći nekih obitelji. Uza svu odlučnu ulogu bratstvenih i plemenskih glavara jednako su odlučni i plemenski sudovi (6, 12 ili 24 dobrih ljudi; stanak za međuplemenske razmirice) i vijeća (skupština, zbor); drže se redovno na nekim, predajom posvećenim mjestima (zborište) kod crkava, na zaravancima i sl., a vode ih i sazivaju spomenuti narodni glavari. Pravo pristupa i glasa imaju redovno svi odrasli, za pušku sposobni muškarci, koji dolaze onamo pod oružjem; u osobito važnim odlukama glasovanje treba da bude jednoglasno, a i kunu (vrgnu kletvu) javno u zboru svakoga, tko bi stvar iznevjerio, izgovarajući »Amin!« i bacajući na hrpu kamenje. Međutim je vrlo ugledna i uloga predstavnika pojedinih obitelji, osobito većih (zadruga). Po njima, odnosno njihovim imenima, umiju Crnogorci — često upravo začudo daleko u prošlost — kazivati pretke i pratiti redovno prilično pouzdano generacije, koje nazivaju pasovima; od tih ima svaki jednoga predstavnika po imenu (pas se poprečno broji s 30 godina). Ima bratstava, koja broje i po 18—20 pasova do svojih prvih poznatih predaka. Svaki je takav predak-starješina važno lice usred tradicija ove toliko patrijarhalne socijalne sredine, i o mnogima se još i sada koješta pripovijeda; uz njihova se imena često vežu znatniji događaji, koji su se jače usjekli u narodno povijesno pamćenje (dakako nerijetko i krivo, odnosno iskrivljeno). Oni su predstavnici obiteljskih svetinja, kontinuiteta krsne slave, zadane riječi, pa je u vezi s tim razumljiva i velika patria potestas, pače u krajnostima opora i bez srca. Zahtjev posluha bio je tu svagda strog, samostega i odricanje stečeno je dugim vjekovima teška života, tvrdokornih borba i s Turcima i s Arbanasima, a dijelom i trvenja plemena i bratstava među sobom, pa se iz svega toga, još i kraj ponajviše oskudnih životnih uvjeta, morao razviti poseban mentalitet, osobito u planinaca, nešto manje u nizinskih Crnogoraca u Zeti, oko Skadarskoga jezera i u Primorju. U svezi s gornjim značajno je, što je na pr. starješina kuće govorio o svojim ukućanima kao o »roblju«. Među Kučima na pr. zameće se kod susreta razgovor: »Kako ti je robje?«, na što slijedi uobičajeni odgovor: »Živo je i zdravo!« ili »Živo je sve do đavoljeg!« (t. j. do posljednjega). Prema starješini redovno se pokazivalo upravo patrijarhalno poštovanje, pa su mu na pr. kod dolaska ukućani bez razlike ljubili ruke. Osobito je odnos žene prema muškarcu bio podložnički, što je vidan izražaj imalo i u diobi rada. Muškarac je bio samo ratnik, prema prilikama i manje ili više organizirani napadač, otimač stoke, pa i ostale imovine susjednoga stanovništva, osobito inorodaca (Turaka, Arbanasa), ali katkad i sunarodnika; on je bio i glavni čuvar i branič negda velikih stada, osobito u planinama, gdje su bila većma izložena otimačima, dok se ostalih poslova, rukotvorskih i gospodarskih, manje laćao, i to nerado, na silu ili u nuždi, osim u nekih plemena, gdje je bilo teženje zemlje odavno dobro razvijeno (u Zeti i dr.). Na ženi je sva briga oko nedorasle djece, svih kućnih i većine gospodarskih poslova (često su žene i orale), oko preradbe lana, konoplje, žukve i vune, tkanja i ostalih ženskih ručnih radova; pače i zemljane crepulje (nepečene veće zdjele za pečenje kruha pod željeznim saćem) pravile su u nekim krajevima žene za vlastitu porabu. Ipak ima primjera, da su položaj i uloga žene u krugu njene uže zajednice bili katkada dosta odlučni, i to u slučajevima jače izraženih individualiteta i značajeva pojedinih žena. To bi se moglo povezati s razmjerno ne malim brojem vrlo značajnih žena samica, t. j. takvih, koje su ostale kao jedini odvjetak svoje obitelji, pa kao takve preuzimaju ne samo zastupanje roda, brigu da se ne utrne krsna svijeća i sl., nego često nose i mušku odjeću i pušku, a okolina im daje s vremenom i muško ime kao nadimak, pače, imale su u nekim slučajevima pristup u muško vijeće i glas u njemu, kao Milica-Mikaš Karadžić u Drobnjacima. Ta pojava žene-muškare, koja je poznata i u Arbanasa (tombelije, tako zvane i u Kuča), pokušava se dovesti u vezu s poznatim povijesnim slučajevima istaknutih žena u tim krajevima (vladaricâ, isp. Teutu). U tim kao i u nekim drugim pojavama naslućuju neki tragove matrijarhata.
SOCIJALNI OBIČAJI. Prema rečenome razumije se, zašto je prastara indoevropska i slavenska baština krvne osvete ostala tako dugo netaknuta, ili je pače potencirana, pa se i danas još donekle održala kao i u Arbanasa. Dužnost krvne osvete uzima na sebe u pravilu bratstvo za svoga ubitoga bratstvenika (krv, krviti se); inače se pokazuju sve značajke indoevropske krvne osvete kao i pri sklapanju umira, koji se u nekim dobro poznatim slučajevima iz prošlosti sklapao uz ceremonije i brojne formalnosti, što je često trajalo dulje vrijeme (ubojica dolazi s družinom pokornički pred dom ubijenoga; skupno se odlaže oružje pred oštećenim rodom; ali je redovno odricanje od tog oružja samo simboličko, jer ga najbliži rod ubitoga treba po običaju vratiti ubojici i njegovoj svojti; sklapaju se krsna kumstva među obiteljima, odnosno bratstvima jedne i druge strane i t. d.). U vezi s tim odnosima razvito je i pučko pravo azila, t. j. bjegunac pred ma čijom osvetom može se u nevolji sklonuti u kojugod kuću, i domaćin ga je dužan štititi do krajnjega, odnosno progonitelji su dužni poštivati taj azil. Razumljiva je i važna uloga kumljenja i bratimljenja od nužde, t. j. ponuda ili apel progonjenoga svome progonitelju, kad se pred njim nađe goloruk, ili inače u velikoj stisci, pa mu zazove na pr.: »Kumim te Bogom i sv. Jovanom (ili drugim svetiteljem)!« Progonitelj je bezodvlačno i u svakom slučaju dužan to prihvatiti, neprijateljstvo prekinuti i s krivcem se skumiti, odnosno pobratiti. Crnogorci poznaju četiri vrste kumstva: krsno, vjenčano, šišano i od nužde (katolici i potvrdno). Šišano je kumstvo i tu imalo poznatu funkciju duhovnog srođavanja i, štaviše, sklapanja prijateljstva među obiteljima kuma i kumčeta, ali i širu društvenu, jer se često sklapalo među obiteljima različne vjere; u samu obredu nema ništa osobito, što ne bi bilo i drugdje poznato (rezanje kose na 3 ili 4 mjesta, spremanje kose, darivanje kuma i kumčeta, čašćenje). Potvrđuje se već iz početka 18. st., kada barski biskup Zmajević brani svećenicima, da budu šišani kumovi, što znači, da se i katoličko svećenstvo držalo tog običaja. I ovo, kao i svako drugo kumstvo u Crnogoraca, drži se vrlo strogo, i povrijediti ga veliko je zlodjelo, pogotovu, ako ga okalja sam kum. To vrijedi i za pobratimstva (i posestrimstva), koja u samu obredu — a taj vrši redovno svećenik — imaju poneku regionalnu posebnost prema ostalim dinarskim krajevima (→ pobratimstvo → kumstvo šišano). Općenito je svako održavanje zadane obveze, riječi, vjere, prijateljske veze, obećanja, kao i naloga starijih ili glavara stvar veoma osjetljiva, pitanje »čojstva«, časti i tipične patrijarhatske etike. Čak se i prema ženi u takvim slučajevima lomi tradicijski nazor o njezinoj podređenoj vrijednosti i ulozi.
SELJAČKA KUĆA pripada po svojim oblicima, građi i uređaju potpuno u širi dinarski etnografski krug. Dok je kamena kuća, s krovom od valjkasta crijepa (tigle), slame, trske, dasaka ili šindre, obilježje većega dijela crnogorskog područja, osobito prema zapadu, u planinskim su šumskim krajevima brojne i brvnare (brvnice), napose u katunima, zatim polubrvnare, polukamene, a u nizinama ima ih građenih i od pletera, pa i poluzemunica (na pr. u Zeti). Od sirotinjskih prizemljuša, često samo s jednim prostorom, mogu se pratiti dalji razvijeniji oblici do većih kamenih građevina s jednim ili više gospodarskih prostora u prizemlju (izba, kuće na izbu) i u katu (za stanovanje i kuhinju). Osobito je mnogo takvih kuća na kosom brdskom terenu (zvanih na ćelici = cijeloj zemlji), pola na kat, pola prizemnih, katkada građenih dijelom u živu kamenu. Od kućne opreme značajno je svuda još otvoreno ognjište s prijekladom (demir-odžak), verigama, pekvama (sačevima) te ostalim poznatim dinarskim ognjišnim priborom; nad ognjištem je redovno naprava za zaštitu od iskara (čerjen ili petar, koji stari slavenski naziv znači ovdje i potkrovlje). Važniji su predmeti unutarnje opreme: niski okrugli stol s niskim sjedalicama, veći polukružni stolac (uzložiti stolac, stolovač) s tri noge i često posebno rezbarenim naslonom, za starješinu kuće ili časna gosta, kolijevke s oblukom pri uzglavlju; škrinje za opremu, krplje za hodanje po duboku snijegu u lov ili k stogovima po krmu, priprosti kreveti ili samo ležaji na podu, udubine za spremanje stvari (u zidovima kamenih kuća). K tomu treba dodati epske gusle, koje je negda imala gotovo svaka kuća, oružje, ikone i po koji drugi sitniji predmet, dok je tkalački stan samo u doba tkanja postavljen u kući, a inače je redovno rastavljen i spremljen. Pored običnih seljačkih kuća ima i brojnih većih i viših građevina na kat ili dva, redovno kvadratna tlocrta, sijela moćnih obitelji za doba turske vlasti, građenih većinom od kamena, pokritih crijepom ili šindrom, s puškarnicama i inače udešenih za obranu (zvanih kule). Osim staja, pojata, kukuružnjaka (obično od pletera, kružnih i povisokih) treba još zabilježiti etnografski važne male, primitivnije građevine gotovo po svoj Crnoj Gori, a napose po planinama: pokretne pastirske kolibice na plazovima, kolibice od motaka, složenih u obliku stošca (sarvadak, dubirog), pokrite busom, slamom, a i kružne, od kamena u suho građene kućice sa stožastim krovom od slame. U tim se malim građevinama kao i u priprostom uređaju i kućnom priboru crnogorskih kuća i planinskih kolibica (glada) bez sumnje održavaju tisućljetne tradicije, pače neke pouzdano pretpovijesne starine (pekva, ognjišno kamenje i dr.).
SELJAČKO GOSPODARSTVO Crnogoraca uglavnom je dvojako: stočarsko i ratarsko. Danas je već i ratarstvo nešto razvijenije, koliko to dopušta često oskudna zemlja (osobito po uvalama, ponikvama i sl.), nestašica vode te krševito tlo, zbog koga su još dobro održana starinska drvena ratila. U upotrebi su gotovo još svuda drvena rala i brane od granja; zemlja se pored oranja još mnogo kopa samo motikama, i tako je podesnija samo za neke kulture krušarica i drugoga bilja; voćarstvom i vrtlarstvom Crnogorci se bave samo u pitomijim južnijim i primorskim krajevima. Kukuruz (frmentun, rumetin) je i za Crnogorce postao jedna od najvažnijih žitarica. Važnost sjenokoša i pašnjaka ovdje je prvorazredna zbog stočarstva, najvažnije grane seljačkog gospodarenja. Ta je grana zapravo od pamtivijeka osnovna, u većini održanih tradicija jednako prastara kao i kod drugih nekih izrazitih stočarskih grupa na Balkanu. Prvobitno je to stočarenje bilo dosta pokretno (transhumantno), kao što je dijelom i danas: izgon (izdig) stoke iz sela ljeti na planinske paše, jesenje vraćanje u sela, ili pak slanje stoke iz visokih planinskih naselja zimi u blaže župne krajeve, osobito prema moru, često i na velike udaljenosti. Za Bjelopavliće se kazuje, da su negda stoku gonili čak u Posavinu. U planinama gotovo sva plemena imaju svoje revire, bilo od pamtivijeka iskorišćivane, bilo u novija vremena drugim slabijima otimane ili inače stečene (komune, komunice), na kojima imaju ljetne pastirske stanove (katune), pa ovamo izgone stoku na pašu, često na velikim prostorima, a i u velikom broju. I pojedina bratstva imaju često svoje određene bratstvene komunice, trajno stečene ili dodijeljene im plemenskom odlukom. Život i rad, čobanovanje na planinama, odnosno u župskim krajevima, u bitnom su isto onakvi, kakvi i u ostalih stočara te vrste u dinarskim i ostalim balkanskim (i karpatskim) područjima (→ pastirstvo, Balkan). U uskoj uzročnoj vezi s ovim temeljem opstanka velikoga dijela Crnogoraca može se razumjeti i drugo koješta u njihovoj seljačkoj kulturi: znatna upotreba vune (i kostreti, za odjeću i dr.), znatno razvito rezbarstvo, pripovjedna i druga poezija, čemu svemu pogoduje dovoljno dokolice, koju imaju pastiri kod stoke, zatim izvjesna bistrina, stečena u tako provođenom životu i radu, duševna staloženost kao i impulzivnost, čega se manje ili više nalazi svuda u stočarsko-pastirskoga stanovništva Balkana, pa i inače općenito. U velikom dijelu Crne Gore teško je pitanje za sve grane gospodarstva voda, koje nestašica upravo teško pogađa neke krajeve. Odatle velika briga Crnogoraca za izvore i za gradnju napajališta (ubli), zatim za natapanje kulturnoga tla, a pri svemu tome brižno čuvanje predajom posvećenoga poretka i pravedne podjele vode, odnosno, u slučajevima povrede toga reda, žestoke reakcije, borbe i prolijevanje krvi. — Lov ima za Crnogorca manje značenje, ali on ipak poznaje brojne sprave i načine lovljenja (osobito za vukove, lisice, kune, srne i različne ptice), dijelom zbog obrane od štetočina, dijelom zbog hrane. Ribarstvo je, osim na rječicama, posebno razvito na Skadarskom jezeru, na Bojani i u Primorju, s većim brojem različnih metoda i sprava, osobito na ugore (jegulje) i ukljeve. Pčelarstvo i ostale grane seljačkoga gospodarenja imaju prosječno manje značenje. Rukotvorstvo je općenito slabo razvijeno, a tako još manje pravi seoski zanati, u koliko nisu potrebni za podmirenje najprečih potreba sela. Izuzeti treba, dakako, sve tekstilne ženske vještine, koje su i tu kao i u svih južnih Slavena dobro razvite (vezenje je u novije vrijeme ipak zapušteno), pa nešto lončarstva, drvodjeljstva i metalurgije, no i tim se poslovima često bave inorodci među Crnogorcima (Cigani i drugi pojedinačni doseljenici). Po tome i narodna ornamentika dolazi najjače do izražaja u drvorezu i tekstilnim radovima, zatim na oružju i opremi, no to su većinom zanatski i umjetno-obrtni radovi često uvezeni.
NOŠNJA je već jednim dijelom napuštena. Značajno je, da je stara nošnja žena u nekim krajevima gotovo potpuno nestala, a može se naći kod imućnijih, te se nosi samo u svečanim zgodama, dok je muška razmjerno bolje održana. Razlog je tome zacijelo isticana sklonost viteštvu, koje uvijek traži i vanjski izražaj u odori, oružju i ostalom priboru, što obilježuje junaka i u vrijeme mira, dok su žene bile gotovo roblje rada i obitelji, pa su i lakše napuštale stariju nošnju. Ta se sastojala od košulje dinarskoga jednodjeljnog tipa, sa sitnim vezivima na oširokim rukavima i oko vrata (ošvice), vunene pregače (bez resa, futarka, redovno crvene boje, zvana i iram), zobuna (svetačni od bijela tanka sukna, gajtanima obrubljen), opanaka prepletaša i vunenih bječava: frizura je redovno oblikovana od pletenica kao kolač na tjemenu, pokrita niskom dinarskom kapom, slična oblika kao muška (ali se bilježe negda i djevojačke stožaste kape); žene su u nekim krajevima pokrivale glavu bijelim rupcem s posebnim ovojem oko glave preko čela. U novije vrijeme gotovo sve je to kao redovna nošnja napušteno, a preotele su mah posve crne haljine, udešene na malograđansku, s crnim rupcem na glavi, a samo su opanak prepletaš, domaće bječve, opisana frizura i po koji drugi manje vidan sastavni dio ostali po starome. — Muška se nošnja sastoji od istih domaćih opanaka prepletaša, u uglednijih i imućnijih od svoje vrste čizama, što je zacijelo strani utjecaj, zatim bječava i preko njih bijelih dokoljenica, pa hlača, redovno od plave čohe, sličnih poturlijama, ječerme na preklop, redovno od crvene tkanine s aplikacijama od srme, odnosno gajtana, dolame od tanje finije tkanine te poznate plosne male crnogorske kape. K tome treba dodati kao osobito značajno struku, plašt od gruba, mrka ili bijela sukna s resama, koji se nosi usko složen na lijevom ramenu, a za nevremena zaogrće, ili se čovjek njime pokriva, kad noći. Od debele domaće tkanine krojen je i talagan, velik prostran ogrtač bez rukava s kukuljicom. Oprema uz odjeću sastoji se od pasa od tkanine, oširoka i višekratno ovijena oko pojasa, ili od kože (silav, bensilav) za oružje i drugi pribor (→ čemer). Oružje je bilo bitni nerazdružni dio muške opreme, pa je to dobrim dijelom i danas, napose u opremi za svetačne prilike (»levor[ver]«, negda kubure, jatagan, arbija za punjenje, sve za pojasom, uz to duga puška, džeferdar, ili novije puške).
GLAZBA, PJESMA I PLES. Glazba i ples nisu, doduše, mnogostrani ili nemaju ono značenje kao u mnogim drugim, pa i dinarskim krajevima, izuzevši epsku glazbu. Instrumenti su malobrojni: osim priprostih sezonskih pištaljka, svirala, zatim vrste sasvim elementarnih pastirskih dipala od trske i roga (→ diple) prvo mjesto imaju gusle za pratnju epske poezije (→ gusle). Prema tome bilo je negda i mnoštvo epskih pjevača, među kojima su se pojedinci isticali osobitim pamćenjem pjesama, napose impresivnim načinom pjevanja, podizanjem i spuštanjem glasa, uzdasima, uzvicima i drugim manje običnim sredstvima dramatskog izražavanja pjevane poezije, a osim toga i darom za stvaranje novih pjesama. Osim epskoga pjevanja družini i prijateljima u kućama čuli su se pjevači i po seoskim mehanama, osobito u novije vrijeme, pa i na otvorenim mjestima, zborovima i drugdje. Sva je pripovjedna poezija (pripovijetka, basna, anekdota, pjesma junačka, šaljiva, manje romanca i balada) bila razvijena i omiljela na crnogorskom selu kao malo gdje; tu je imala doista i ulogu nepisane književnosti i zabave, a epska i ulogu povijesti i svoje vrste poticaja, odgojnoga uzora u epskom viteškom duhu, posredno i u širem narodnom. Posebnu granu ženske poezije odavna su činile naricaljke za pokojnicima, redovno improvizirane uz pomoć već ustaljenih formula i frazeologije za tu vrstu poezije. Anekdotska tvorba isto je tako značajna kao i epika: u njoj se odražavaju sitnija zbivanja u plemenu, bratstvu, obitelji, među serdarima i knezovima, popovima i seljacima, sad sa smiješne strane, pa i groteskno, oporo, sad sa ozbiljne, i gotovo kao nepisana povijest unutarnjih, pa i intimnih odnosa crnogorskoga svijeta, bilježi i svijetle i crne njihove strane. Sklonost plesu nije toliko razvita, koliko igri svih vrsta, osobito t. zv. viteškoj (kamena s ramena, plovkanje bacanje plosnoga kamenja na cilj, utrkivanje, rvanje) kao i igrama vještine, za što ima osobito čobančad obilje prilike u svojoj dokolici. Tu je i zgoda za učenje svirke i pjesme, drvodjeljstva i rezbarenja, pa i drugih vještina (predenje, vezenje i t. d.). Plesu se Crnogorci predaju većinom u svetačnim zgodama, kod crkvenih zborova i sl., i to ponajviše koreografski jednostavnim kolima ili dvoplesu muškarca i žene (rjeđe oboje istoga spola) u koreografski zamršenijem slijedu veoma značajnih kretnja: uzdizanja ruku, poskoka, obuhvatanja i okreta, držeći stalno sam trup strogo ukočeno, pri čemu se naočigled pledalaca izmjenjuju najvještiji, a muškarci za vrijeme plesanja rado i pale iz pištolja; rjeđi je ples pojedinačni muškarca s jataganom (na pr. u Kuča), srodan arbanaskom načinu.
ŽIVOTNI I GODIŠNJI OBIČAJI. Među životnim običajima Crnogoraca ima ih mnogo i u pojedinostima jednakih kao i u ostalih Dinaraca, odnosno ostalih Srba i drugih južnih Slavena. Poneka značajnija pojedinost, kojom se odvajaju, može se naći često u susjednih naroda (na pr. Arbanasa). Među porodnim običajima vrijedi zabilježiti neke osobite postupke s novorođenčetom (usta mu se nataru zemljom, stavljaju na nj različne amulete, na pr. od šarena perja), prve dane ga ne smije dojiti sama rodilja, koja se često po prastarom praznovjerju izolira u kući i t. d. I kod svadbenih se običaja razabira potpuno jednak tok i iste obredne faze kao u ostalih, napose južnih Dinaraca, počevši od prošnje do prviča i pohođana (i tu su duge svatovske prepirke kod dolaska po mladu, govori i brojne zdravice glavnih svatova, važna uloga djevera, dosta ceremonioznosti tijekom svadbenih običaja). Posebno vrijedi spomenuti, kako je u nekim krajevima bila uobičajena bračna suzdržljivost mladenaca negdje kraće negdje dulje vrijeme poslije svadbe, pa su se često ne samo slabo ili nikako poznavali prije vjenčanja (kao i drugdje), nego se na taj način nastavili tuđiti određeno vrijeme kao posve strani jedno drugome, pače su nerijetko i živjeli posve odvojeno svako u svojem rodu, čak i po godinu dana, i tek tada se posve združili (čemu je korijen vjerojatno praznovjerski, strah od nazlobe zlih sila, koje po narodnim vjerovanjima osobito vrebaju na mlade parove). Mjesto mladoženje proboravio je uz mladu prvu noć (ili više njih) djever, svagda najstrože poštujući njenu čast (poštovanje ženske časti uvijek se potvrđuje u Crnogoraca kao osobito strogo, prestupci te vrste kažnjavali su se drastično, pa je i nezakonite djece bivalo malo). Mlade žene (odive) bile su osobito rado viđene u čitavu rodu i u čestim posjetima osobito čašćene. Krsnu slavu (krsno ime) slave svi Crnogorci; pače i znatan dio onih, koji su prešli na islam, dugo su ustrajno i brižno zadržavali ostatke slavljenja krsne slave (osobito neki Mrkojevići„ sve do najnovijih vremena). Redovno je, da svako bratstvo ima svoju bratstvenu krsnu slavu, ali i velik broj plemena ima svoje skupne plemenske slave (v. sprijeda). Kako se međutim događalo, da su pojedine obitelji ili grupe obitelji iz jednoga bratstva (odnosno plemena) prelazile k drugome i ondje se s njim stopile, prihvaćale su i novu krsnu slavu zadržavajući redovno prijašnju slavu kao preslavu. Obilježja su krsne slave ista kao drugdje u Dinaraca, u prvom redu pravoslavnih (→ krsna slava). Brižno i ustrajno njegovanje baštinjenih krsnih slava u svakom pojedinom slučaju kao i briga, da se ne bi nikako »utrnula slavska svijeća«, daje ovom običaju i u Crnogoraca dobro poznatu ulogu i značenje; koliko do nje drže mnogo oni sami, toliko je i objektivno važna kao odlučan putokaz za utvrđivanje podrijetla pojedinih obitelji, rodova i bratstava.
Kod pogrebnih običaja osobito je razvito i omiljelo naricanje (lelekanje). I među ostalim pogrebnim običajima nalazimo većinom poznate pojedinosti iz drugih, napose dinarskih krajeva, s ovom ili onom crnogorskom osobinom (i tu se na pr. u nekim krajevima poslije smrti muškarci od bliže rodbine neko vrijeme ne briju i ne šišaju, prevraćaju na sebi katkada odjeću, grebu lice, čupaju kose, napose žene, udaraju se o prsa; odjeću i opremu pokojnika katkad iznose i razastiru vladajući se prema njoj kao prema samome pokojniku i t. d.). Među godišnjim i različnim prigodnim običajima uglavnom također ima tek po koja osobita posebnost, inače se svuda susreću u bitnom jednaki kao u ostalih dinarskih Srba, tako na pr. paljenje badnjaka na Badnje veče, često onoliko njih, koliko je muških glava u kući, ili za jedan više, za onoga, koji će se u idućoj godini roditi; ophodi maskiranih ljudi o Pokladama sa zvonima i šalom; donekle održano koledanje; nošenje krsta i t. d. Među vjerovanjima osobito su se dobro održala ona o različnim demonskim bićima, njihovoj korisnoj ili, još više, pogubnoj ulozi prema ljudima, tako stuha(ća), koji znadu među sobom u olujama boj biti, vukodlacima i vilama, kao i kult nekih posvećenih stabala (osvještani dubovi). Zabilježiti treba među društvenim običajima dosta dobro održane molbe, mobe, koje se mogu dobro razumjeti kraj razvita smisla za solidarnost i za kolektivizam.
Premda narodni život i kultura Crnogoraca pripada pretežno široj etnografskoj dinarskoj cjelini, a manjim dijelom jadranskoj (→ Balkan, etnografski pregled), ipak ima dosta crnogorskih posebnosti. Unutar crnogorske etnografske cjeline mogu se razabrati dva, odnosno tri donekle različna kulturno-geografska pojasa: primorski jadranski, zatim planinski goletni u zaleđu prvoga i planinski šumski dublje u unutrašnjosti. Mnoge zabilježene etnografske razlike među pojedinim grupama mogu se svrstati u ta dva, odnosno tri pojasa. Mora se zabilježiti, da su razlike u seljačkoj kulturi različnih dijelova Crne Gore u daljoj prošlosti i u novije vrijeme dosta znatne, i prilike su pred stotinjak godina bile u mnogočemu drukčije (tako su na pr. odjeća i obuća bili većinom domaći seljački proizvod, osobito u žena; bratstvena eksogamija bila je mnogo stroža; po kazivanju predaje negda se i manje vina pilo, mjesto toga medovine i t. d.).
LIT.: V. S. Karadžić, Montenegro und die Montenegriner, Stuttgart-Tübingen 1837 (Crna Gora i Boka Kotorska, prev. Lj. Stojanović, Beograd 1922); Medaković, Život i običaji Crnogoraca, Novi Sad 1860; P. Rovinskij, Černogorija v jeja prošlom i nastojaščem. Sborn. otdčl. russ. jaz. i sloves. Imp. akad. I., II./1.—4., Skt. Peterburg 1888—1909; J. Erdeljanović, Stara Crna Gora (SEZ 29), Kuči, pleme u Crnoj Gori (SEZ 8), Postanak plemena Pipera (SEZ 17), Bratonožići (SEZ 12), Forschungen über Alter, Organisation und Überlieferungen serbischer Stämme in Montenegro, Herzegovina und in den Nachbargebieten Jugoslaviens (Intern. Archiv. f. Ethnographie XXXIII, Leiden 1936); P. Šobajić, Bjelopavlići (SEZ 27), Pješivci (SEZ 27); B. Lalević i I. Protić, Vasojevići u crnogorskoj granici (SEZ 5), Vasojevići u turskoj granici (SEZ 6); A. Jovićević, Zeta i Lješkopolje (SEZ 38), Crnogorsko Primorje i Krajina (SEZ 23), Riječka nahija (SEZ 15); S. Tomić, Drobnjak (SEZ 4); A. Luburić, Drobnjaci, Beograd 1930; M. Gušić, Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka, Narodna Starina, sv. 22 (Zagreb 1930); M. Miljanov, Pleme Kuči, Cetinje 1904; A. Jovićević, Skadarsko jezero i ribolov na njemu (SEZ 13), Lov u Crnoj Gori (ZNŽO 21), Narodno gospodarstvo u Crnoj Gori (ZNŽO 23); M. Vlahović, Lov u Kolašinu (Posebna izdanja Etnografskog muzeja u Beogradu sv. 3., Beograd 1933); S. Dučić, Život i običaji plemena Kuča (SEZ 48); W. Wünsch, Die Geigentechnik der südslawischen Gustaren, Brno-Prag-Leipzig-Beč 1934; G. Becking, Der musikalische Bau des montenegrinischen Volksepos, Amsterdam 1933; S. Šobajić, Crnogorci, Beograd 1928; N. Šaulić. Crna Gora, Beograd 1924; M. Pavićević, Crnogorci u pričama i anegdotama, sv. 1—25, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Vel. Bečkerek, Samobor 1928—38; Crnogorsko pravosuđe i pravno shvaćanje u anegdotama, Zagreb 1933; V. Bogišić, Zbornik sadašnjih pravnih običaja južnih Slovena, Zagreb 1874; I. Jelić, Krvna osveta i umir u Crnoj Gori i severnoj Arbaniji, Beograd 1926; M. Miljanov, Primjeri čojstva i junaštva, Beograd 1901; G. Gesemann, Der montenegrinische Mensch, Prag 1934; A. Haberlandt, Kulturwissenschaftliche Beiträge zur Volkskunde von Montenegro, Albanien und Serbien, Beč 1017; P. Soć (Chotch), Bibliografia del Montenegro, Rim 1925 (nedotjerano); Brojni prilozi o etnografiji Crnogoraca u Glasniku Etnografskog muzeja u Beogradu, Zapisima (Cetinje), ZNŽO, SEZ, GIZM, Zeitschrift für österreichische Volkskunde (Beč), Karadžiću (Beograd), Prilozima proučavanju narodne poezije (Beograd).M. G-i.
Povijest. Kada su plemena južnih Slavena došla u današnju C. G., zatekla su ondje mnogobrojne tragove rimske kulture i više manje romanizirano stanovništvo. Primorje Duklje nosilo je pečat rimske kulture, dok su brda u unutrašnjosti, naročito splet Prokletija, dosta sačuvala svoju ilirsku patrijarhalnost. Što bliže prema moru, osjeća se sve jači utjecaj Zapada. Cijelo se primorje, dinarskim vijencima odvojeno od svog zaleđa, kulturno razvijalo većma pod utjecajem Zapada, dok je etnički bilo stalno pod utjecajem slavenskog elementa s dinarskih vijenaca.
U vrijeme seobe Slavena na Balkan već je u Duklji postojala biskupija, podređena najprije skodarskoj, a potom dračkoj nadbiskupiji. Najzad je uz veliko opiranje nadbiskupije u Dubrovniku stvorena 1089 barska nadbiskupija (v.), kojoj se nadležnost raširila sve do Raške. Osim toga je 11. stoljeće značajno za Zetu i po tome, što se tada u njoj javlja moćna državna organizacija.
Zeta je upravo od prvih dana jačanja nekih plemenskih organizacija pokazivala težnje za samostalnim životom, ali u spletu događaja dugo nije mogla prihvatiti prvu ulogu. Krajem 9. i u 10. st. postoji u Raškoj dosta moćna država (Časlav Klonimirović), i Zeta ulazi u njezin sastav. Krajem 10. i početkom 11. st. Zeta je u sastavu Samuilova carstva, i njom upravlja Samuilov zet, knez Vladimir. Poslije Samuilove smrti nastaju dinastičke borbe, za vrijeme kojih 1016 bi ubijen knez Vladimir, koji je kasnije proglašen za svetitelja. Poslije nekih 20 godina uspio je knez Stefan Vojislav osloboditi se bizantske vlasti, prodrijeti čak do rijeke Vojuše na jug i tako udariti temelj prvoj samostalnoj zetskoj državi. Vojislavov sin Mihajlo (oko 1051 do 1081) sačuvao je dobre odnose s Bizantom, premda je 1073 pomagao ustanak u Pomoravlju i Povardarju. Usto je Mihajlo tražio pomoć i od moćnog pape Grgura VII., od koga je 1077 dobio priznanje kraljevskog naziva. Ti dobri odnosi s Rimom potrajali su duže i značili su ponovno jačanje rimskog utjecaja. Iz njih je 1089 proizašlo stvaranje barske nadbiskupije za vrijeme Mihajlova sina Bodina (1081 do oko 1101), kao i Bodinovo pomaganje papinskih vazala Normana u borbi protiv Bizanta. Vojislavovići su sjedinili Zetu, Rašku, Bosnu, Trebinje i Hum, ali se poslije Bodinove smrti ta zajednica raspala. U Zeti se, doduše, opet osjetio bizantski utjecaj, ali više u politici, dok su vjerske veze s Rimom bile još uvijek jake. Stoga je i jasno, što dva naša rana književna spomenika, žitije sv. Vladimira i spis popa Dukljanina, nastaju u latinskoj redakciji i što se Nemanja, rođen u Zeti, krsti u Ribnici blizu Podgorice po zapadnom obredu.
Povijest Zete poslije Bodinove smrti ispunjena je dugotrajnim borbama za prijestolje; na njemu se vazali Bizanta izmjenjuju s njegovim protivnicima omogućujući tako i Bizantu i Raškoj, da se upleću u njezine unutrašnje prilike. S otpadom Raške i Bosne ograničilo se područje Zete na Duklju, Trebinje i Hum, a i potonja je oblast uskoro prestala biti njezinim sastavnim dijelom. Od Bodinovih nasljednika osobito je njegov sin Đuro (oko 1114—1118 i opet 1125—31) s pomoću Raške težio za potpunom nezavisnošću, ali uspjeha u tome nije imao. Oko 1130/1 pao je u ruke Grka i umro u nekom carigradskom zatvoru. Radoslav (oko 1148/9), sin kralja Gradihne, nema više ni kraljevskog naslova; on se naziva knezom i vlada samo krajem između Kotora i Skadra. Posljednji »knez velii«, Mihajlo, ima, doduše, pod svojom vlasti i Trebinje (1180?), ali se najzad 1189 morala njegova žena Desislava skloniti u Dubrovnik pred raškim velikim županom Nemanjom.
S pojavom Stefana Nemanje srpska država doživljava nov polet; on je do 1189 sjedinio Zetu s Raškom, i time su u obje ove pokrajine prekinute uzaludne borbe oko prijestola, od čega su imali koristi samo Bizant i Ugarska. Gotovo dva stoljeća potrajat će ova zajednica i bit će prvi uvjet srpske moći. Radom Nemanjića, u prvom redu Nemanjina sina Save, zadržano je širenje katoličanstva s primorja u unutrašnjost Srbije. U tom pogledu imale su posebnu zadaću Savine episkopije u Stonu i na Prevlaci (Boka); potonjoj je bila podređena gotovo sva Zeta, i nju Stefan Dušan 1346 uzvisi na metropoliju. Značajan je za Zetu u vrijeme Nemanjića i njezin položaj prema središnjoj vlasti. Po svojoj tradiciji i po težnjama svoje gospode Zeta se mnogo razlikovala od Raške, koja je preuzela vodstvo u državi. Nemanjići su to osjećali i nastojali, da bar donekle stvore Zeti mogućnost samouprave. Nemanja je prilikom svoje abdikacije 1195 dao Zetu na upravu svom starijem sinu Vukanu, koji je bio u prisnom odnosu s papom i Madžarima. Pomognut s ovih strana Vukan je, čini se, uspio privremeno zavladati i Raškom (1202/3), pritijesnivši brata Stefana. Za njegova sina Đurđa, koji je nosio naslov kralja, Zeta se oslanja na Mletke, što znači, da su Mleci bili raširili svoje težnje već do Albanije. Međutim, kad se raški župan Stefan, od 1217 kralj, učvrstio na vlasti i sredio prilike u zemlji zahvaljujući svakako dobrim dijelom bratu Savi, Zeta je bez sumnje izgubila svoj poseban položaj prema središnjoj vlasti. Kasnije upravlja samostalno Zetom Uroševa žena Jelena (1280—1314), koja je podigla mnoge spomenike, naročito crkve i manastire u Kotoru, Skadru, Baru, Ulcinju i drugdje. U njezinoj vjerskoj politici jasno se primjećuje namjerno razlikovanje pravoslavlja i katoličanstva, iako je sama bila katolikinja (iz porodice Anjou). Kratko vrijeme upravljao je Zetom Milutinov sin Stefan, koji zbog pobune protiv oca bude oslijepljen i prognan u Carigrad. Isto tako upravljao je kraće vrijeme Zetom stariji Milutinov sin Konstantin, koji je poginuo u borbi za prijestolje, što se vodila poslije Milutinove smrti 1321. Najzad, Zeta je imala posebnu upravu i za vrijeme Stefana Dečanskoga, koji ju je dao svome sinu Dušanu, kasnijem caru.
Poslije Dušanove smrti 1355 počela je srpska država opadati i slabiti; tada je prestala i suradnja dviju njezinih najvažnijih pokrajina, Raške i Zete. U Zeti su se ubrzo osilili velikaši Balšići, koji su se posve oteli vlasti cara Uroša. Oblast Balšića (Đurađ, Stracimir i Balša II.) obuhvatala je Zetu i sjevernu Albaniju, a sa sjevera su oni bili pritiješnjeni drugim moćnim velikašima. Oni su morali izdržati prve navale Turaka na Zetu, pa je Balša II. i poginuo u borbi s Turcima. Ni oblast Balšića nije ostala cijela, jer se je Zeta odvojila; ovu predade posljednji njezin upravljač, Balša III., unuk kneza Lazara, svome ujaku, despotu Stefanu Lazareviću, kod koga i umre 1421. U to su vrijeme Mleci vodili sa Srbima duge borbe za zetsko primorje, i Srbi su 1423 nešto odstupili Mlecima uz novčanu naknadu. Zeta je ostala u sastavu Srbije do privremenog pada despotovine 1439 za vrijeme Đurđa Brankovića. Otad se u Zeti, koja se sve češće naziva C. G., postepeno uzdiže moć kuće Crnojevića (Đuraševića); sredinom 15. st. upravlja njom gotovo samostalno Stefan (Stefanica) Crnojević. Pojava te nove dinastije značila je samo cijepanje zajedničke snage u borbi protiv Turaka. Crnojevići su vladali C. Gorom sve do njezina pada pod Turke, i za sve to vrijeme njihova je politika bila ispunjena traženjem načina, kako da se održe između Mletaka i Turaka. Stefanov nasljednik Ivan podlegao je Turcima 1479 i prešao u Italiju, ali se naskoro vratio i obnovio svoju vlast, a prijestolnicu prenio sa Žabljaka na Cetinje, gdje je 1485 podigao Bogorodičin manastir; u tom je manastiru osnovana zatim i tiskara. Turci su, naprotiv, C. G. smatrali svojom pokrajinom. Ivanovi sinovi Đurađ (Maksim) i Stefan (treći brat prešao je na islam) priklonili su glavu i prišli Turcima. Đurđa opadne u Carigradu Stefan, te Đurađ napusti prijestol i poslije kratkoga lutanja po Italiji ode k sultanu, a Stefan ga zamijeni do 1499, kad je C. G. spojena u upravnom pogledu sa skadarskim sandžakom. Neko vrijeme, od 1514—1528, bila je C. G. povjerena poturčenom Ivanovu sinu Staniši — Skenderbegu, koji je sjedio u Žabljaku.
Povijest C. G. u novom vijeku nije nimalo jednostavnija od njezine povijesti u srednjem vijeku. Ovdje se odmah nameće, možda ne slučajno, podudaranje činjenica: kao što je C. G. za vrijeme Nemanjića imala drukčiji položaj nego ostale pokrajine, tako i u sklopu Turske C. G. ima pravni položaj, koji nije ni danas posve jasan. Pitanje je naime, je li C. G. baš uvijek priznavala vlast Turske, i ako jest, u kom je to bilo obliku. Odgovor bi na to pitanje bio ovakav: ne samo C. G. Crnojevića (koja se prostirala od Kotora do Podgorice), već i Brda (»sedam Brda«), sve do u Hercegovinu, Podrimlje i Polimlje — sve su to bili nesigurni podanici Turske; sva su se plemena u tom području bunila, čim bi mogla i imala kakvu izvanju pobudu, a danak bi se davao i izjavljivala poslušnost samo u nuždi, ili ako bi tko od plemenskih glavara bio potplaćen od Turaka (kao što su činili Kuči). Turska uprava u tim vrletima nije mogla biti čvrsta kao u Skadru. Tursko shvaćanje, da je C. G. kadiluk skadarskoga sandžaka, pravno je vrijedilo sve do 19. st., ali je jedini oblik organizacije u C. G. bilo plemensko ustrojstvo, oživljeno poslije propasti sredovječnoga centralističkoga državnog sustava.
Težnja plemena u C. G., da zbace tuđu vlast, pokretala ih je do kraja 17. st. na borbu pojedinačno i na prekide. Tako je bilo krajem 16. i početkom 17. st., kad su katoličke sile htjele pokrenuti pravoslavne narode na Balkanu (u prvom redu Srbe) na borbu protiv Turaka. U C. G. glavnu su akciju vodili pećki patrijarh Jovan i nikšićki vojvoda Grdan. Za vrijeme kandijskoga rata (1645—69) mletačka promičba nije uspjela ustalasati C. G., kao što je to bilo prije pola vijeka, i nekako u to vrijeme turska je vlast bila nad C. G. najizrazitija. Kad je počeo rat Sv. saveza protiv Turske poslije druge opsade Beča (1683), u C. G. nastalo je opet komešanje, koje je dalo trajnije rezultate. U tim borbama pade hajduk Bajo Nikolić Pivljanin na Vrtijeljci poviše Cetinja (1685). Mleci tada ozbiljnije shvate položaj C. G. i pošalju na Cetinje svoju posadu i »guvernadura«. Tih godina bili su cetinjski vladike hrabri ljudi Visarion Borilović i Sava Očinić. Sva nastojanja Sulejman-paše Bušatlije iz Skadra, da umiri C. G., ostala su bez uspjeha. Tada dođe i do prekretnice u povijesti C. G., kada vladiku Očinića naslijedi mladi Petrović iz Njeguša, vladika Danilo (1697—1735).
Cetinjski je vladika sticajem prilika već do ovog vremena uživao ugled ne samo kao duhovno nego i kao svjetovno lice; samo još osoba vladike sjedinjavala je razrožna plemena. Od vladike Danila, koji je bio začetnik nove crnogorske dinastije, dobiva taj naročiti položaj vladike sve izrazitiji teokratski oblik. Za njegovo ime veže predaja istragu poturica, koji su kočili svaki samostalniji posao. Danilo se usto trudio, da stvori snošljivije odnose među plemenima. Novo stanje u C. G. privuklo je pažnju i ruskog cara Petra Velikoga, koji 1711 poziva vladiku Danila u savez protiv Turaka. Taj je savez stajao C. G. mnogo krvi (1712 i 1714), ali je udario temelje dobrih odnosa između C. G. i Rusije. Naslon na Rusiju znatno je oslobodio C. G. mletačkog utjecaja. Ipak vladika 1717 službeno pristaje s glavarima na ustanovu »guvernadura«.
koji bi imao pomagati vladici u svjetovnim stvarima, ali i da ga nadzire u radu.
Vladiku Danila naslijedio je sinovac Sava (1735—81), dobar monah, ali slab upravljač. Za Savine su se vlade istakla dva njegova pomoćnika i suradnika: njegov rođak vladika Vasilije, a poslije njega neki stranac, Šćepan Mali, koji se izdavao za ruskog cara Petra III. Prvi je bio dosta brz u odlukama; išao je tri puta u Rusiju, odakle je donosio pomoći i gdje je i umro. On je snovao o oslobođenju svih Srba. Drugi se lijepo snašao u C. G., radio je zajedno s narodom i stekao lijep glas u Rusiji. Istina, Sava ga nije cijenio, a Turci su mu podmetnuli ubojicu. Osim Savine neodlučnosti i stalnog neprijateljstva s Turcima učvršćenje stalnog režima u C. G. ometali su »guvernaduri«, koji su poslije izlazili iz kuće Radonjića i dijelili u pola pečat s vladikom.
S dolaskom Savina nasljednika vladike Petra I. Petrovića (1781—1830) osjetio se u unutrašnjoj upravi veći red; donesene su i neke pisane odredbe, a »guvernadurima« je vlast skučena. Petar I. vodi dugi rat sa skadarskim vezirom krajem 18. st. (u vezi s Kočinom Krajinom) i odnosi sjajne pobjede kod Kruga i Martinića. S Karađorđem je radio i na ustanku (1809). Petra I. uglavnom privlači borba za Boku, koju su najzad 1814 dobili Austrijanci. Njegov je rad pravilno shvaćen u C. G., pa je poslije smrti proglašen svetim.
Za vrijeme vladike i pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša (1830—51) C. G. nije imala uspjeha u vanjskoj politici. Bilo je sukoba s Turcima bez većih posljedica. Vladika Petar II. sudjelovao je 1840 i u ubijstvu Smail-age Čengića preko Novice Cerovića. S Austrijom je uredio granicu na primorju. U unutrašnjoj je politici postigao znatan napredak, prije svega protjerao je Radonjiće. Stvorio je »Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski«, koji je s vladikom dijelio zakonodavnu i izvršnu vlast. Organizirao je javnu sigurnost i uveo porez. Što Petar II. nije postigao kao vladar, to je postigao kao pjesnik; opjevani pokolj poturica u njegovu Gorskom vijencu kruna je srpske književnosti.
Vladika Petar II. bio je posljednji teokrat C. G., jer je njegov nasljednik Danilo (1851—60) s pristankom Rusije odvojio svjetovnu vlast i uzeo naslov kneza. Knez je Danilo vrlo borben i sposoban vladar. S Turcima se sukobljuje 1852 i 1858; prvi put je izgubio bitku, a drugi put odnosi sjajnu pobjedu na Grahovu. Podgoričkim mirom 1860 C. G. se znatno proširila prema Nikšiću, Drobnjaku, Vasojevićima i Kučima. Zbog izjave turskog izaslanika na pariskom kongresu 1856, da je C. G. turska pokrajina, knez Danilo ide caru Napoleonu; tom su se prilikom svi zadivili spretnosti i pojavi neznatnoga balkanskog vladara. U unutrašnjoj je upravi knez Danilo bio apsolutist. Naročitu je pažnju posvetio vojsci, a ukinuo je i sve nasljedne službe. Njegove osnove prekine nasilna smrt u Kotoru.
Dostojan mu je nasljednik sinovac, mladić Nikola, sin grahovskog junaka Mirka. On se brzo snašao na vlasti uz očevu pomoć. Kad je u sporazumu s evropskim revolucionarcima otpočeo rat s Turcima 1862 radi podizanja općeg požara, bio je potučen; ali to ga nije smelo. Ubrzo stupa u veze sa srpskim knezom Mihajlom, s kojim sklapa ratni savez i obećava za slučaj uspjeha svoju abdikaciju u njegovu korist. G. 1876—78 vodi rat protiv Turske, ali ipak nastoji organizirati C. G. kao zasebnu državu. Na berlinskom kongresu 1878 proglašena je C. G. nezavisnom državom i dobila je izlaz na more (Bar i Ulcinj), a u unutrašnjosti Nikšić, Podgoricu i Kolašin. Knez Nikola oslanjao se na Rusiju, protivno politici Milana Obrenovića, koji se tada posve priklonio Austriji. Kćer Zorku udao je za Petra Karađorđevića i s njime ostao u dobrim odnosima i poslije 1903; tako je C. G. išla sa Srbijom u balkanskom i u prvom svjetskom ratu. G. 1912 izbile su granice C. G. na Lim i u Metohiju.
Čim je C. G. dobila 1878 nezavisnost, knez Nikola provede reforme u državnoj upravi; 1879 ukine senat i ustanovi državni savjet, veliki sud i ministarstva. S vremenom je način vladavine kneza Nikole pobudio negodovanje kod mlađe slobodoumnije generacije, i potresi u unutrašnjoj upravi bili su sve češći. Ustav od 1905 nije izmijenio položaja, a ni proglas kraljevine 1910 nije mogao zadovoljiti težnje naprednijih ljudi. Tako je C. G. dočekala svjetski rat. Kralj Nikola povuče se pred austrijskom vojskom u Francusku, a njegovi protivnici počeli su pripremati ujedinjenje sa Srbijom. Velika narodna skupština u Podgorici zbaci dinastiju Petrovića 13. XI. 1918 i proglasi ujedinjenje C. G. sa Srbijom. Kralj Nikola to ne priznaje, već podržava i dalje svoju vladu u Francuskoj, gdje je i umro dne 2. III. 1921. Daljnu povijest C. G. → Jugoslavija.
LIT.: F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, 1928; F. Rački, Borba južnih Slovena za državnu neodvisnost u 11. vieku, Rad 24, 25, 27, 28, 30, 31; F. Milobar, Dukljanska kraljevina, 1906; S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u Nemanjićskoj državi, 1912; Č. Mijatović, Balšići, Glasnik Srp. učenog društva 49, 66; J. Gelcich, La Zedda e la dinastia dei Balsidi, 1899; J. Tomić, Crnojevići i C. G. 1479—1528, Glas 58—62; I. Ruvarac, Montenegrina, 1899; J. Tomić, Politički odnosi C. G. prema Turskoj 1528—1684, Glas 68; L. Popović, Petar I., 1897; V. Đorđević, C. G. i Austrija u 18. veku, 1912; L. Tomanović, Petar II. P. Njegoš kao vladalac, 1896; Isti, Knez Danilo i Austrija, Brastvo 18, 1924; Đ. Popović, Istorija C. G., 1896; Đ. Lazarević, Istorija C. G., Beograd 1935; S. Drljević, Ustav za knjaževinu Crnu Goru, Mjesečnik, 1907.J. D. M.