BANIĆI, 1., potomci bana
Pavla I. Bribirskoga († 1312)u prva dva koljena. To su sinovi: Mladen II., »ban Hrvata i Bošnjana« od 1312—1322 († prije 1341), Juraj II., knez Klisa i Omiša (1322—1330), Pavao II., knez Ostrovice († 1346), i Gregorije II. († 1350). Premda ovi, osim Mladena, nisu imali banske časti, ipak se nazivaju Banićima i njihovi sinovi. To je sin Pavla II., Juraj III. († 1361), osnivač porodice knezova Zrinskih, i sinovi Jurja II., Mladen III. († 1348) i Pavao III. († 1356), knezovi Klisa, Skradina i Omiša, te Deodat (Božidar, † 1348). →
Bribirski knezovi.
2. Potomci bana
Stjepana, koji je 1278 bio ban, iz plemena
Hahold (Hoholth). Potječu od nekog njemačkog grofa Haholda, koji je došao potkraj 12. st. iz Tiringije i kao službenik kraljev dobio darom Donju Lendavu u zaladskoj županiji. Po tome gradu nose ime Banica od Donje Lendave (Bánffy de Alsó-Lendva). Vjerno služe dinastiji Anžu, kojoj duguju svoj uspon u redove najmoćnijeg plemstva. Među njima se ističe osobito
Nikola, koji vrši čast bana u dva maha (1343—1346 i 1353—1356). Doba njegova banovanja ispunjeno je velikim političkim borbama i društvenim promjenama. Lomi se snaga starih hrvatskih rodova, a društveni razvitak dovodi — u savezu s poreznom reformom — do podjele društva u dvije strogo odijeljene klase. Seljak u Slavoniji prisiljen je 1351 plaćati vlastelinu devetinu. Njegov se društveni položaj znatno pogoršava i izjednačuje postepeno s onim roba (→
Bánffy Nikola). — Banom postaje i sin Nikolin
Stjepan, kome pomaže u vršenju te časti brat
Ivan (1380—1385), zbog čega nose oba naslov bana. Njihova su imena podređenog značenja u događajima, kojima je 1384 započeo 25-godišnji pokret u Hrvatskoj protiv kraljica Elizabete i Marije te vladavine kralja Žigmunda.
3. Vuk Banić-Kotromanić, nećak kralja Ostoje. Uz njegovo se ime veže događaj, veoma značajan za prilike i sigurnost u Bosni početkom 15. st. U proljeće 1412 ubio je Vuk dubrovačkoga trgovca Jakšu, sina Luke Bunića, koji je živio u bosanskom trgovištu Deževicama kod Fojnice. Taj je trgovac nosio sa sobom u Podvisoki preko osamdeset libara srebra i nešto novaca. Premda je preporučen Vuku od deževičkih oblasti i trgovaca, ipak ga je Vuk ubio i orobio. Dubrovčani su se tom prilikom potužili kralju Ostoji, da »hode naši po Turcêh’ i po inêh’ poganeh’, da nigdêr’ tolika zla našêm’ ne učiniše koliko tuzi«. Šteta je podmirena, ali se isplata vražde, naknada za umorstvo, otezala još 1414, premda su je Dubrovčani zahtijevali kao preduvjet za isplatu običajnog danka kralju. Između 1422 i 1428 nalazi se Vuk (»Grubačević, nazvan Banić«) u Dubrovniku kao bjegunac i protivnik Tvrtka II. U tijesnim je vezama s Ostojinom udovom Kujavom i velmožama Sandaljem i Vukmirom Zlatonosovićem. Kralj je najprije zahtijevao od republike, da ga preda, a zatim, da ga protjera ili zatoči, jer kuje protiv njega urotu. Republika je naprotiv nastojala da postigne izmirenje, ali nije u tome uspjela. Primivši naposljetku 200 perpera otpravnine, Vuk iščezne iz grada 1428, jamačno protjeran. Mišljenje Ć. Truhelke o mjestu, koje zauzima u rodoslovu Kotromanića, nije točno.
LIT.: Ć. Truhelka, Crtice iz srednjeg vijeka, II., Glasnik zem. muzeja XX., Sarajevo 1908; Isti, Vuk-Banić Kotromanić (Isto, XXVII., 1915); V. Ćorović, Historija Bosne, I., Beograd 1940.
4. Postoji također oblik Banović, izveden od riječi ban. Među bosanskom vlastelom, koja su pomogla kralja Matijaša prigodom njegova pohoda na Jajce 1463, istaknuo se Radič, sin nepoznatog bana Radosava (filius Radozaw bani). Kralj ga daruje 1465 nekim posjedima u čanadskoj županiji. U ispravama se još spominje pod imenom R. Banouik de genere Diuiak ili de Bozna. Netočno je dakle mišljenje Vl. Mažuranića, da se banovac zvao u Bosni banovnik.
LIT.: E. Laszowski, Prinos historiji bosanskih porodica, Pripadnici roda »Divjak«, Vjesnik drž. arkiva VII., 1937.