BÁNFFY, 1. Andrija, ban Hrvatske i Dalmacije (1476 do1477) za kralja Matijaša Korvina; naslijedio je na banskoj stolici Ivana Ernušta, za čijeg je banovanja bio njegov banovac. Borio se protiv Turaka, ali s malo uspjeha. J. G-c.

2. Dezsö, iz porodice Bánffy od Losoncza, barun, * Kološvar 28. X. 1843, † Budimpešta 23. V. 1911, madžarski državnik. Sveučilište je polazio u Berlinu i Leipzigu, u politici se priključio Kolomanu Tiszi, 1875 postao je velikim županom te je radio na madžarizaciji nemadžarskih narodnosti. Szaparyjevo ministarstvo smatralo je njegov postupak pretjeranim, pa je B. podnio ostavku. G. 1892 izabran je u parlamenat te je iste godine postao predsjednik parlamenta. Na tom položaju nije se mogao dulje održati te se povukao u Kološvar. Nakon Wekerleova odstupa postade u siječnju 1895 ministrom predsjednikom s ciljem, da provede crkveno-političke zakone i nagodbu s Austrijom. Teškom je mukom uspio samo u provođenju crkveno-političkih zakona, ali ga ovo dovede u sukob s papinskim nuncijem Agliardijem; posljedica je bila pad austro-ugarskog ministra vanjskih posala Kalnokyja. Banffyjev se položaj ojačao, te je na izborima 1896 dobio većinu, dok je Apponyjeva stranka spala na polovicu. Ipak se prijedlog nagodbe nije mogao provesti radi parlamentarne opstrukcije u Austriji, a u Ugarskoj se tri opozicione stranke spojiše, da obore vladu. Kad se B. odlučio da provede nagodbu bez obzira na prihvaćanje nagodbe u austrijskom parlamentu morao je predati (1899) ostavku, to više što njegova politika prema Hrvatima nije uspjela. U brojnim člancima isticao je potrebu odlučne nacionalne politike u Ugarskoj. G. 1903 osnova Novu stranku (újpárt), i do kraja života ostaje u opoziciji. Svoje glavne političke članke izdao je 1903 pod naslovom »Magyar nemzetiségi politika« (Madžarska narodna politika). Z. T.

3. Nikola, ban čitave Slavonije od 1343 do 1345, a hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban od 1345 do 1346 i od 1353 do 1356. Od najranije mladosti boravio je na dvoru kralja Karla Roberta, koji mu je poslije pada Gisingovaca vratio očinsko imanje Lendavu. Otada je pristaša kraljevske politike protiv nepokornog hrvatskog plemstva, pa je nakon smrti bana Mikca postao ban čitave Slavonije. Odmah po imenovanju sazove sabor u Križevcima, da riješi financijska pitanja banovine. Kralj Ljudevit mu naredi da s vojskom provali u Hrvatsku, da bi umirio nepokorne i ojačale Nelipiće, Kurjakoviće i Bribirske. Smrću Nelipića bude banu olakšana borba protiv njegove hrabre udovice Vladislave, koja se konačno 1345 pokorila kralju. Kralj ostavi bana s posadom u Nelipićevu Kninu, no sam se ne usudi udariti ni na Mlečane, ni na Bribirske, već se vrati u Ugarsku. G. 1345 sudjeluje B. u ratu protiv Mlečana, pa je skupa s bosanskim banom doveo vojsku pred Zadar, no radi slabih snaga ne poduzme ništa za spas Zadra, već se vrati u Knin. G. 1346 dođe ponovno s kraljem pred Zadar, ali Mlečani potukoše kralja, a ban zadobi teške rane, pa je za neko vrijeme oslobođen vršenja banske vlasti. Od 1353 do 1356 spominje se u ispravama kao ban »čitave Slavonije i Hrvatske«, tako da je pod njegovom vlašću bio čitav teritorij Hrvatske. Tek po njegovoj smrti 1356 nalazimo u Hrvatskoj ponovno dva bana, jednog za Slavoniju, a drugog za Dalmaciju i Hrvatsku. → Banići. J. G-c.