BABILONIJA, zemlja i država u starom vijeku, nazvana tako istom kasnije prema glavnom gradu Babilonu, a inače u dokumentima klinova pisma poznata kao Sumer (Šumer) i Akad. Ta dva imena nalazila su se i u naslovu babilonskih kraljeva.
SADRŽAJ: Historijska topografija Mezopotamije 59; Narodi Babilonije 60; Povijest Babilonaca 60; Babilonska vjera 61; Babilonska kula 62; Babilonska matematika 62; Babilonska književnost 63; Život u Babilonu 64; Babilonsko sahranjivanje mrtvaca 64; Babilonsko-asirska umjetnost 65; Babilonsko sužanjstvo 67.
Historijska topografija Mezopotamije. Geopolitički temelj Babiloniji i Asiriji davao je teritorij Mezopotamije, koji je u davnini bio znatno drugačiji nego danas, jer je Perzijski zaliv ulazio u kopno mnogo dublje, a rijeke Eufrat i Tigris imale su u donjem toku druga korita. Babilonija se prostirala od Perzijskoga zaliva do današnjega grada Bagdada. U njezinu južnom dijelu stanovahu Sumerci, a u sjevernom Semiti. Ovaj se dio zvao Akadija po gradu Akadu, koji osnovaše Semiti. Granicom među Sumerijom i Akadijom bijaše pretežno semitski grad Kiš. Babilonija se zvala i Kaldeja. Na istoku prema Perziji bijaše zemlja Elam, a na jugozapadu Sirijska pustinja prema Arabiji.
Asirija se širila dolinom gornjega Tigrisa i njegovih dvaju pritoka Zabu sve do planina Armenije, ali je njoj pripadao također dobar dio gornje Mezopotamije, t. j. međurječja između gornjega toka Eufrata i Tigrisa. Babilonija je prostrana nizina, natapana spomenutim rijekama i njihovim mnogobrojnim kanalima, a Asirija je na istočnoj strani planinska i neprohodna. Babilonija je gotovo cijele godine vrlo topla, a Asirija je zimi dosta hladna. Babilonija je od pravijeka vanredno plodna, jer je neprestanim nastojanjem njezinih starih vladara bila uvijek brižljivo kanalizirana. Tigrisu je bilo sumersko ime Idigna, a semitsko Diklat, dok se Eufrat zvao sumerski Buranun, a semitski Puratu, od čega je nastalo perzijsko ime Eufrat. Od brojnih kanala vrijedan je spomena Palukatu, koji je tekao zapadno od Eufrata na razmeđu Babilonije prema Sirijskoj pustinji.
Glavni dio grada Babilona ležaše između Eufrata i Tigrisa. Na ondašnjim obalama Perzijskoga zaliva bijaše grad Eridu (danas ruševine Abu Šahrein), svetište boga vode (Ea). Malo sjevernije u močvarama ležao je Uru, grad boga mjeseca (Sin), a to je biblijski Ur Caldaeorum, odakle je Abraham krenuo na put. Kao što je Eridu bio po svoj prilici prvi grad Babilonije u prethistoriji, tako je Uru mnogo značio u povijesnom vremenu Babilonije, kako potvrđuju čuveni hramovi bogova Nanar ili Sin. Na starom koritu Eufrata bio je dalje grad Larsa (sada Senkereh), posvećen bogu sunca (Babar, Utu, Šamaš). Na desnoj obali ondašnjega Eufrata nalazio se grad Uruk (sumerski Unug, u Sv. Pismu Erekh, a danas Varkah), gdje je slavljen bog neba Anu i boginja Inini, a babilonska priča spominje i junaka Gilgameša kao pradavnoga kralja u Uruku. Još je sjevernije stajao prastari grad Šurupak, gdje je boravio Noem. Istočno od Tigrisa, koji je onda tekao današnjim kanalom Šat-el Hayy, bijaše slavan grad Lagaš (sumerski Šir-pur-la-ki), gdje je dugo trajala vlada svećenikâ (patesi, među njima Gudea). Suparnik mu bijaše grad Uma s desne strane Tigrisa. Sjevernije je na Eufratu bio smješten sveti grad Nipur. Zakonitim se vladarom Babilonije smatrao onaj, koji je vladao tim vjerskim središtem zemlje. U njemu su bili veličanstveni i bogati hramovi, kojima su vladari sviju vremena posvećivali najveću pažnju. Nedaleko Babilona bijaše na lijevoj obali Eufrata grad Kiš (sada ruševine Tell-el-Oheimir), već u Akadiji i stoga pretežno semitski.
Zapadno od Kiša prostirao se veliki Babilon (Bab-ilu »Božja vrata«) na Eufratu, južno od Babilona Barsipa s krasnim hramom boga Nabu, a sjeverno Kutu (Kuthah u Sv. Pismu), gdje se slavio Nergal, bog pakla. Gdje se Eufrat i Tigris najviše približuju jedan drugomu, stajahu odlični gradovi Akad, koji je osnovao Sargon, i Sipar, koji je slavio boga sunca.
U Asiriji je bilo manje uglednih gradova. Glavni grad bijaše dugo vremena Ašur na Tigrisu. Ruševine su mu sačuvane do danas. Na istoj rijeci više uz vodu stajahu Kalkhu i Ninua ili Niniva (sada Kujundžik). Arbela je ležala između lijevih Tigrisovih pritoka Zabu. Na Eufratovu pritoku Balikhu stajaše Harranu (i danas Harran). Tu je bio hram boga Sin-a. Okružja Mari i Khana prostirahu se duž srednjeg i gornjeg toka Eufrata, a glavni grad im bijaše Tirka sa hramom boga Dagana.
Babilonci su obično dijelili svoju Babiloniju i susjedne zemlje u četiri dijela: Sumer i Akad na jugu, Elam na istoku, Subartu na sjeveru i Amurru na zapadu. N. Ž.
Narodi Babilonije. Babilonija je bila, kako potvrđuju povijesni spomenici, već od 4. tisućljeća pr. Kr. u različitim razdobljima povijesti nastanjena različitim narodima. Dosada poznati najstariji stanovnici Babilonije bili su Sumerci. Njihovi povijesni spomenici sežu u doba oko 3900 pr. Kr. Nastavali su južni dio Babilonije. Njihovo etničko podrijetlo, premda još nije potpuno istraženo, svakako nije semitsko, nego arijsko, jer potječu ili iz tibetskog visočja u središnjoj Aziji ili su starosjedioci Babilonije. Njihova je rasna karakteristika: stas nizak, ali širok. Brijali su kosu i bradu. Bavili su se ratarstvom, trgovinom, umjetnošću i znanošću te su za vrijeme od jednog i pô tisućljeća razvili visoku i raskošnu kulturu. Njihov glavni grad bio je Uruk.
Početkom 3. tisućljeća pr. Kr. osiljuje se sa sjeverozapada iz sirske pustinje jedan semitsko-nomadski narod te zaposjeda sjeverni dio Babilonije s glavnim gradom Akad, po kom dobiva ime Akadijci. Njihova je karakteristika, da oprečno od Sumeraca nose dugu bradu i kosu i vještiji su bojnom oružju. Oni potiskuju postepeno Sumerce prema jugu u močvarne krajeve. Za kralja Sargona I. Akadijci su se tako osilili, da su 2628 pokorili sumersko kraljevstvo, a doskora i Elamljane na istoku s glavnim gradom Suzom, zatim sjeverne susjede Subareje ili Urartu pleme i zapadne susjede Amorejce.
Dinastija Amorejaca vlada oko 300 godina te je 1750 pr. Kr. obore Heteji, koji su se na zapadu u to vrijeme veoma osilili. Ali za kratko vrijeme bili su Heteji potisnuti od plemena ratobornih Koseja ili Kasita, koji su nahrupili sa sjeveroistoka iz perzijskog visočja u babilonsku nizinu nazvavši je Karduniaš, i održali se na vlasti do 1171 pr. Kr. Po svom etničkom podrijetlu oni su arijci, što potvrđuje i značaj njihova jezika. Razdoblje vlasti Koseja značajno je zbog slabe uprave, gdje je preotela mah pristranost i podmitljivost. U kulturnom pogledu zapaža se opći zastoj, tek što podržavaju tekovine pređašnje kulture; jedino je značajan za ovo razdoblje gospodarski napredak radi velikog uvoza konja, koji su u Babiloniji u vrijeme Sumeraca bili još nepoznati, a u vrijeme Hamurabija spominju se tek u trgovačkim listinama.
U vrijeme, dok je Babilonija bila pod vlašću Koseja, uzdigao se do znatne moći narod Mitani, kojega se kraljevstvo prostiralo sjeverozapadno od pokrajine Babilonije od Eufrata do asirskog grada Ninive. Mitani nisu etnološki semitskog podrijetla, nego potječu kao i njihovi sjeverni susjedi Subareji od tipične maloazijskie rase t. zv. »homo tauricus«, a njihov jezik nosi oznake kavkaskog jezičnog stabla. Njihovo kraljevstvo bilo je moćno u vrijeme od 2000—1300 pr. Kr. Prijestolni grad bio im je Vašugani u gorju Tur-Abdin.
Poslije pada vlasti Koseja bile su u Babiloniji nestalne političke prilike. Zato se u to vrijeme sve snažnije zapaža utjecaj njihovih sjevernih susjeda Asiraca na političke prilike u Babiloniji. Asirski je narod mješavina babilonskih iseljenika s različitim subarejskim plemenima. U njemu doduše prevladava semitski karakter, ali se inače znatno razlikuje od Babilonaca.
Na razvitak babilonskih političkih prilika znatno su utjecali također Elamljani, istočni susjedi Babilonije između Tigrisa i obronaka perzijskoga gorja s glavnim gradom Suzom. Za kralja Sargona I. (2637—2582 pr. Kr.) postala je Elamska zemlja neko vrijeme babilonskom pokrajinom, ali kasnije su se Elamljani tako ojačali, da su u vrijeme prije Amuru dinastije podigli i svoga kralja Rim-Sina (Arioha) na babilonski prijesto. Kralj Hamurabi bio je skršio moć Elamljana, ali u kasnija vremena oni su ipak sveudilj ugrožavali Babiloniju. Po smrti Salmanasara V. (722 pr. Kr.) podigao se uz pomoć Elamljana vojvoda Merodah-Baladan, da se otrese asirskog jarma (710 pr. Kr.), ali bi za Sargona II. skinut s babilonskog prijestolja. S Elamljanima imali su i Asirci više okršaja, dok ih nije Asurbanipal, kralj asirski (648 pr. Kr.), sasvim pokorio te ih kao buntovnike za kaznu preselio u Palestinu, a na njihovo je mjesto preselio Izraelce. Elamska zemlja potpade napokon pod vlast perzijsku i medijsku za kralja Kira i Darija, koji su zavladali Babilonijom.
LIT.: A. Deimel S. I., Veteris Testamenti chronologia, Rim 1912; H. F. Helmolt, Weltgeschichte, II. sv., str. 1—148 (Das alte Westasien), Leipzig 1923; L. W. King, A History of Babylon and Assyria, sv. I.—II., London 1910—15; F. Vigouroux, Dictionnaire de la Bible, sv. I, str. 1359 do 1372 (Babylonie), Pariz 1912; F. Buchberger, Lexikon für Theologie und Kirche, I. sv., str. 894—898 (Babylonien), Freiburg i. B. 1930. J. O.
Povijest Babilonaca. Poglavica amoritskih četa Sumuabu (oko 2225—2212 pr. Kr.) dao se proglasiti kraljem u malom gradu Babilonu u zemlji Akadu. Spočetka je Sumu-abu vazal kralja Sumera i Akada. Sličnih istupa drugih amoritskih poglavica bilo je u to doba i u ostalom Akadu, i Sumu-abu se morao s njima boriti. Njegov sin i nasljednik Sumu-la-ilu (2211—2176 pr. Kr.) uspio je da ostale tada nastale amoritske državice svlada i novostvorenu babilonsku državu učvrsti. On pobijedi vladara grada Kiša, a Kiš razori, zatim pobijedi vladara grada Kasalu-a, gdje poruši bedeme, a stanovništvo zajedno s vladarom pobije. I grad Sipara mu se pokori. Dok je tako Sumu-la-ilu širio vlast, brinuo se i za učvršćivanje svojih gradova i za hramove i kipove bogova. On dade iskopati dva kanala i podigne velike bedeme u Babilonu, hram bogu neba Anu-u, prekrasno zlatno i srebrno prijestolje boga Marduka, kip njegove žene Sarpanite, kipove Ištare i Nanaie, sagradi bedeme gradu Sipari i t. d. On je prema tome pravi osnivač Babilonije, a takvim ga i smatraju njegovi nasljednici.
Od tih nasljednika prvi se i najjače istaknuo Hamurabi (2123—2081 pr. Kr.), osvajač, upravnik i zakonodavac. Pošto je već prvih godina svoga vladanja osvojio Uruk i Isin i tako zašao duboko u Sumer, napadne urskog kralja Rim-Sina i osvoji gradove Ur i Larsu, sjedišta stare sumerske moći i kulture. U novim napadima na Rim-Sina (2094— 2093 pr. Kr) potuče ga potpuno. G. 2092 pr. Kr. bio je cijeli Sinear u Hamurabijevoj vlasti. U daljim godinama vladanja širio je Hamurabi vlast prema sjeverozapadnom dijelu Mezopotamije. Podložio je vladare Asura, pa su Asur i Niniva postali sastavni dio njegova carstva, ali im je on priznao i značaj gradova i bogove. Oni imaju svoje patesis (namjesnike) i svoju autonomiju. Vjerojatno je Hamurabi proširio vrhovnu vlast i na Siriju, možda i na Kapadokiju, a svakako na Elam. Na taj je način Hamurabi, osvajač, ponovno ujedinio u jednu državu cijelu Mezopotamiju i ono, što k njoj gravitira. Marduk, glavni bog Babilona, svladao je sve ostale bogove, a Babilon, kraljevski grad Hamurabija, posta glavni grad velikoga carstva. Marduk je sada malo pomalo dobio atribute, koje su prije imali bogovi drugih gradova, njemu su se pridavali miti i kultovi tih bogova, on je sada jedini »bel matati«, t. j. gospodar zemalja. Od toga je kasnije nazivan skraćeno Bel. Već od svog nastupa na prijestolje Hamurabi mnogo gradi i uređuje: mnogobrojne utvrde, bedeme, kanale; diže hramove i kipove, i to ne samo bogovima Babilona, nego i onima ostalih gradova svoga carstva, brine se za to, da ti gradovi i njihova polja budu opskrbljeni vodom i t. d. Već od prvih svojih osvajanja nosio je Hamurabi naslov kralja Sumera i Akada. Sumerski jezik, koji su već njegovi prethodnici bili primili, ostaje i dalje u službenoj upotrebi, ali pored njega je sada i akadski. Međutim sumerski izumire i ostaje dalje samo kao liturgijski, sveti jezik. Pobjeda semitskog elementa sada je definitivna. Iz Hamurabijeva vremena sačuvalo se mnogo spomenika, koji nas upućuju u organizaciju i upravu njegova carstva i pokazuju, koliko je taj vladar bio bistar i energičan, pravičan i sposoban organizator i odličan vojskovođa i vojnik, skrban i brižan za dobrobit svojih podanika. Njegova najtrajnija zasluga je glasoviti Hamurabijev zakonik (v.), koji se u originalu nalazi danas u Louvreu. Čini se, da Hamurabi nije prvi kodificirao pravne norme, nego da je to već prije bio učinio Sumu-la-ilu, ali Hamurabi ih je dao skupiti, sastaviti i napisati u akadskom jeziku, da ih svatko čita, tko umije čitati. Velik je to bio posao. Hamurabi je tek potkraj svoga života mogao u Mardukovu hramu u Babilonu postaviti taj veliki dioritni stup, na kojem je zakonik bio ispisan. Sigurno je po carstvu dao postaviti kopije. Hamurabijev sin Samsu-iluna (2080—2043 pr. Kr.) nije mogao u dugim borbama održati Hamurabijevo carstvo u cijelom opsegu, pa se na krajnjem jugu stvorila jedna samostalna država. Međutim je u unutrašnjosti nastavio rad svoga oca. Njegovi nasljednici morali su često braniti svoj posjed, a inače su mnogo gradili i podizali. Posljednji je kralj te dinastije Samsu-ditana (1956—1926 pr. Kr). U njegovo doba su 1926 pr. Kr. prodrli u Babiloniju Hetiti, zauzeli Babilon, opljačkali ga i srušili njegovu državu. Oko 1760 pr. Kr. prodro je u Babilon i osvojio ga Gandaš, poglavica jednog kosejskog ili kasitskog plemena, i pošto je podvrgao okolne krajeve, prozvao se »kraljem četiriju strana svijeta, Sumera i Akada, Babilona«. Tako je došla u Babiloniju nova dinastija Kosejaca (Kasita). Nova država se nazva Karduniaš. Kosejci (Kasiti) su bili ratnički stalež, a kralj je bio o njima zavisan. Taj narod primio je brzo vjeru, jezik i kulturu starosjedilaca, i njihovi vladari su štićenici starih bogova, u prvom redu Marduka. Sada postaje Marduk potpun »gospodar zemalja« (Bel). Kosejski (kasitski) kraljevi upravo ističu svoje babilonstvo. Međutim je za Kosejaca nastala stagnacija u cjelokupnom životu B., a u umjetničkom propadanje i prazna shematizacija. Stara sinearska kultura je u punom opadanju. Premda kosejska dinastija ide među one, koje su uopće najduže vladale, nijedan od njezinih trideset i šest kraljeva gotovo u 600 godina vladanja nije ništa učinio, što bi ga istaknulo u okviru velikih zbivanja. Sačuvala nam se u Amarni korespondencija kardunijaških kraljeva Kadašmankharbea (1415—1390 pr. Kr) i Burnaburiaša II. (1376—1351 pr. Kr.) s egipatskim vladarima Amenofisom III. i IV., ali ona pokazuje, koliko su se egipatski kraljevi visoko uzdizali nad kardunijaškima. Za posljednjih kosejskih (kasitskih) kraljeva napadaju Babiloniju i Asirci i Elamljani. Ovi posljednji odnose čak i najsvetije babilonske spomenike, kao stup Naramsinov i Hamurabijev zakonik. Pod tim udarcima svršila se kosejska dinastija s posljednjim kraljem Enlilnadirnakheom (Balnadinahe, 1187—1185 pr. Kr.). Malo zatim diže se ponovno Babilonija pod domaćim sinom Marduk-sapikcerom (Marduk-aherba?) iz Isina iz početka pod elamskim vrhovnim gospodstvom, a od Nebukadnezara I. (Nabukodonozor I., oko 1150 pr. Kr.) je samostalna. Napori asirskog kralja Tiglatpilesera I., da podjarmi Babiloniju, nisu uspjeli, jer ih je kralj Mardukadinahe (1116—1100) odbio. Međutim malo iza toga nastaju u Babiloniji velika previranja, javljaju se različite dinastije, Aramejci sve više prodiru, a zemlja sve više propada. Na jugu su se posvuda smjestila aramejska plemena, a ponajviše Kaldejci, prelazeći i preko Tigrisa na istok. Tamo su se stvarale pojedine gradske kneževine. Asirski kralj Samsi-Adad V. (824—810) osvoji Babilon i Borsipu, ukine babilonsko kraljevstvo, ali ne priključi Babilona Asiriji. Uto prigrabi kraljevsku vlast u Babiloniji Kaldejac Erbamarduk, koji priznaje vrhovnu vlast Asirije (oko 798). G. 729 osvoji B. asirski kralj Tiglatpileser III., a asirski kralj Sargon, poslije prvog neuspjeha, uđe 709 u Babilon i pokori ga, a zatim osvoji cijelu kaldejsku državu. On nastupi u Babilonu kao sluga babilonskih bogova, kao kralj Babilona, i uze naslov kralja Sumera i Akada. Kad se međutim Babilon (700) pobunio, osvoji ga 689 asirski kralj Sanherib i do temelja poruši, a stanovništvo pokla. G. 625 počinje nova nacionalna dinastija u Babilonu. Još oko 616 združio se Nabopalasar s medijskim kraljem Kijaksarom (pers. Hvakhšatra) sa svrhom, da slome asirsku vlast. Oni uspješe, da su 614 osvojili Asur, a 612 Ninivu. Pobjednici podijeliše asirsko kraljevstvo, i Babilonu pripadne istočna Mezopotamija i Sirija. Stanje babilonske države u to vrijeme bilo je bijedno. Babilon je ležao u ruševinama, kanali zatrpani, zemlja od Asiraca opustošena, hramovi razoreni, gradovi razrušeni i opljačkani. Nabopalasar započne obnovu zemlje, a u prvom redu započne graditi gorostasne bedeme Babilona i novu kraljevsku palaču. Njegovo djelo nastavi Nebukadnezar II. (Nabukudurriussur, Nabukodonozor, 605—562). U sukobu s egipatskim kraljem Nehom II. (609—594) zbog Sirije još za vladanja svog oca potuče Nebukadnezar Neha kod Karkemiša (605). Cijela je Sirija i Palestina bila sada osigurana pobjedniku. Uto je umro Nabopalasar, i Nebukadnezar se vrati, da preuzme prijestolje, koje je bilo ispražnjeno. Kad judejski kralj Jojakim, pobunjen od Egipta, uskrati danak, dade Nebukadnezar Jeruzalem opsjednuti. Doskora je sin Jojakimov morao kapitulirati pred vojskom, kojoj je zapovijedao sam Nebukadnezar. Sve stanovništvo Jeruzalema bijaše odvedeno u sužanjstvo, grad opljačkan, a blago oduzeto (597). Kad su Židovi poduprti od Egipta 587 ustali protiv babilonske vlasti, bi Jeruzalem (586) osvojen, kralj Sidkijah zarobljen i oslijepljen, 70 najuglednijih pogubljeno, bedemi i hram razoreni, a najveći dio judejskog stanovništva odveden u Kaldeju. G. 568 krene Nebukadnezar na Egipat, ali ne da ga pokori, nego da spriječi njegovo djelovanje u Siriji i Palestini. Kad to postiže, vrati se i umre, a naslijedi ga sin Amil-Marduk. Uz čvrsto vođenje vanjske politike posvetio je kralj Nebukadnezar najveću brigu obnovi svoje zemlje, koja je posljednjih 150 godina tako strahovito stradala. U prvom redu ju je trebalo osigurati od navala neprijatelja, koje su uvijek prijetile. On opasa Babilon dvostrukim golemim bedemima, od kojih je vanjski imao 18 km u opsegu. Osim toga sagradi t. zv. medijski zid pored najsjevernijeg kanala od Eufrata do Tigrisa. Nebukadnezar obnovi stare i sagradi nove kanale i uredi natapanje, regulira Eufrat u cijelom toku, kod Sipare iskopa jezero za reguliranje poplave, a obalu Perzijskog zaliva zaštiti nasipima od morskih valova. On podiže gradnje i hramove u Uru, Uruku, Larsi, Nipuru, Borsipi, Sipari i t. d., a najviše u Babilonu. Osobitu brigu posvetio je trgovini, koja procvate sa svim okolnim i daljnim zemljama. Nebukadnezar podiže Babiloniju ponovno u red najnaprednijih država. Nova Babilonija, koja je sada nikla, postade važno kulturno središte staroga svijeta. Politički se Babilonija nije više dugo držala. Kralj Nabonid (Nabunâ’id), koji je mnogo radio na podizanju svoje zemlje, bi od vojske novog i snažnog osnivača perzijske države Kira prisiljen na uzmak i predaju. Perzijski vojskovođa Gobrija zauze Babilon bez borbe (539). Posljednjem babilonskom kralju odredi Kir boravak u Karmaniji, kojom je on kao perzijski namjesnik i upravljao. Dne 27. X. 539 uđe Kir svečano u Babilon. Cijelo babilonsko carstvo postade njegovo, Babilonija dio njegova imperija.
LIT.: U prvom su redu za povijest B. od najveće važnosti publikacije iskapanja, a napose natpisa i tekstova na glinenim pločicama. Stari pisci Herodot, Beros i drugi imaju danas samo sporednu važnost. Isto tako su i mnoga modernija djela danas poslije tolikih iskapanja i pročitanih tekstova izgubila vrijednost. Od vrijednih djela navodimo najbolja: E. Meyer, Geschichte des Altertums I.2, II.1, II.2, III., za sve II. popunjeno izdanje, Stuttgart 1927—1937; A. Moret, Histoire de l’Orient, u Glotz, Histoire Générale, Histoire Ancienne, 1. dio, Pariz 1929—1936; The Cambridge Ancient History, I. Egypt & Babylonia to 1580, 2 izd. 1928; II. The Egyptian and Hittite Empire, to 1000, III, 1926; The Assyrian and Persian Empire, to 478 B. C., Cambridge 1925; Delaporte, Les peuples de l’Orient Mediterranéen, I., Pariz 1938; Contenau, La civilisation d’Assur et de Babylone, 2. izd., Pariz 1937; Delaporte, La Mésopotamie. Les civilisations babylonienne et assyrienne, Pariz 1923; C. Bezold, Babylonien und Assyrien, 2 sv., Heidelberg 1920—1925; Za kronologiju E. Meyer, Die ältere Chronologie Babyloniens, Assyriens und Aegyptens, 2. izd., Stuttgart 1931. G. N.
Babilonska vjera. Kako su se na području Babilonije u različito vrijeme izmjenjivali narodi i njihovi kulturni utjecaji, razumljivo je, da su te promjene imale svoj odjek s obzirom na promjene u vjerskom naziranju, ali začudo one ipak nisu bile tolike, da bi kasniji vjerski sustavi sasvim potisnuli iz javnog života pređašnje, nego se u njima zapaža neka povezanost u vjerskoj predaji. Premda ima mnogo povijesnih izvora, iz kojih saznajemo imena mnogobrojnih božanstava (oko 3000), što su se u davnini poštivala u Babiloniji i u bližoj okolini, ipak je veoma teško potpuno proniknuti savkoliki sustav babilonske vjere, osobito s obzirom na njihov hijerarhijski poredak. Najizdašnije podatke o vjerovanju Babilonaca nalazimo u čuvenom starobabilonskom epu iz vremena kralja Hamurabija Enuma eliš, gdje je približno izložen babilonski sustav naziranja o svijetu i postanju bogova. Ishodišna točka babilonskog politeizma jest poimanje kaotičke pramaterije pod imenom »mummu«, što znači etimološki u sumerskom jeziku isto, što i riječ »mama« = majka, dakle pramajka svega, što postoji, bio to materijalni svijet ili svijet bogova. U tom »mummu« razlikuju se dalje dva počela života: Tiamat-a = roditeljka, žensko počelo, personifikacija slane vode, i njezin muški oplođujući kontrast Abzu = upoznavajući (spolno oplođujući) otac, personifikacija slatkih voda. Od ta dva božanstva rađa se dalje naredni par: Lahamu = majka svijetla, noć ili tama, i Lahmu = sin svijetla = svijetlo, jer svijetlo se rađa kao opreka tami; zatim slijedi: Anšar = gornji svemir, i Kišar = donji svemir. Od njih se rađaju An — nebo, i Nudimmud, što u akadijskom prijevodu glasi: Ea ša nabniti = bog stvoritelj. Akadijskom pojmu božanstva Ea odgovara u sumerskom Enki = gospodar zemlje, kao opreka atmosferskom svijetu. Budući da se drži, da An stanuje na nebu, a Nudimmud u podzemnom svijetu, to su An i Nudimmud, odnosno Enki, dva oprečna božanstva, t. j. personifikacije nadzemlja i podzemlja. Od njih se dalje rađa En-Lil = gospodar zemlje i zraka, koji se inače kod Babilonaca zove Bel ili Marduk ili Tamuz, a kod Asiraca Ašur; zatim Šamaš, Sin, Ištara i mnogi drugi. Ukratko: Lahmu, Anšar i An personifikacije su triju faza svijetla, a Lahamu, Kišar i Enki triju faza tame, t. j. tama uopće, duboka tama i krajnja tama. Ovaj je sustav božanstava osnov fantastičkoj mitologiji o postanju drugih brojnih božanstava i o borbi bogova, koju zapodijeva Abzu i Mummu protiv ostalih mlađih božanstava zbog njihove »prevelike buke«, koja im ne dopušta mirna počinka, premda se Tiamat-a protivi toj borbi. Nudimmud ubija Abzu-a i Mummu-a, i kao bog stvaralac stvara iz jednog dijela lešine Abzu-a bezdan slatke vode, na kojoj pliva tvrda zemlja, a iz nje izlaze izvori. Nudimmud sagradi sebi palaču na podzemnom otoku sred slatkovodnog mora i nju naziva Abzu, od čega etimološki potječe pojam abyssus »bezdan«. Tiamat-a se razljuti zbog umorstva svoga muža Abzu-a te predobivši za sebe znatnu stranku nižih bogova, među njima i Kingu-a, koji postaje njezin muž, sprema se na osvetu. Nudimmud i An sa svojom strankom kane zapodjeti borbu protiv Tiamate i njezine čete, ali se prepadnu, kad opaze njihovu brojnu nadmoć. U velikom strahu pred osvetom Tiamatine stranke sastanu se na gozbi u palači Anšara i tu ujedno učine vijeće, kako da se odupru. U teškoj situaciji zamole pomoć Marduka, ali on obeća tu pomoć uz uvjet, da mu se poslije pobjede prizna prvenstvo nad svim bogovima, na što svi pristanu. Marduk pobijedi Tiamatu, potom raspolovivši njezino tijelo, stvori nebo i zemlju. Marduku prirede bogovi pobjedničko slavlje i izaberu ga poglavicom svih božanstava. Marduk je na savjet Enki-a pomilovao ostale pobijeđene bogove, izuzevši Kingu-a, kojega usmrti, a iz njegove krvi stvori prvog čovjeka Sumerca, komu stavi u dužnost, da služi božanstvima, što su dosele imali činiti niži bogovi. Po tom dovršuje Marduk stvaranje ostalih stvari u svijetu i napokon završuje djelo stvaranja izgradnjom hramske palače Esagila u nebeskom Babilonu, da bude stan svim bogovima. Kod posvete toga hrama pjevaju bogovi himnu Marduku, a An, Enki i Enlil predaju mu svoju najvišu vlast.
Ova mitološka koncepcija povezuje u jedan sustav babilonski nazor o svijetu i o božanstvima, ali praktički babilonska je vjera mješavina naturalističkog politeizma, osnovana na štovanju personifikacija prirodnih sila i na astralnom kultu. Prema pučkoj koncepciji odnosa između božanstava i svijeta, zemaljske pojave i život naroda na zemlji s različitim borbama i pobjedama jesu odraz borbe među bogovima na nebesima. Pobjeda pojedinog naroda nad drugim znači pobjedu dotičnog božanstva nad božanstvima pobijeđenih naroda. U babilonskoj mitologiji poima se život bogova jednako kao i život ljudi, ne samo s različitim vrlinama, nego i sa strastima i opačinama. U pojedinim pokrajinama i gradovima poštivala su se naročito ova božanstva: An (Anu), bog neba, i njegova kći Ištara, božica plodnosti i ljubavi (kao kod Rimljana Venera), u gradu Uruk-u (Erek), zatim u Akadu i u Babilonu; Ea, gospodar vode, u Eridu na ušću Eufrata i Tigrisa; Šamaš, bog sunca, u gradovima Larsa i Sipar; Sin, bog mjeseca, u Uru i u Haranu; Marduk, nazvan također Bel ili Tamuz, bog proljetnog sunca, gospodar života i izbavitelj, koji je zadobio prvenstvo među svim bogovima, poštivao se najviše u glavnom gradu Babilonu; uz njega štuje se i žena mu Ninlil-a; Enlil, gospodar zemlje i zraka, u gradu Nipuru; Nebo ili Nabu, bog pisma i umijeća, u gradu Borsipi; Nergal i žena mu Eriškigal-a, zimsko sunce, bogovi podzemlja i pomora, u gradu Kuthi; Ninurta, nazvan također Anšar ili Ašur, bog rata, poštuje se poglavito u Asiriji u glavnom gradu Ninivi; Adad-Ramman, bog oluje, blijeska i grmljavine, poštivao se u Babiloniji, premda je njegov kult inače bio raširen kod Feničana i Aramejaca. U spomenicima religiozne literature, gdje nailazimo na izražaje pučke pobožnosti, često se zapaža isticanje relativnog prvenstva lokalnih božanstava.
U vezi s vjerom Babilonaca ističe se teokratski značaj kraljevske vlasti, koja se smatra odsjevom i udioništvovanjem božanske vlasti, te kraljevi imadu po volji bogova kao oci i pastiri naroda vršiti upravnu i zakonodavnu vlast i brinuti se za opće dobro naroda. Osobito se ta crta ističe kod Hamurabija.
Za vršenje javnoga kulta babilonskih božanstava bio je određen svećenički stalež, razdijeljen u više od 50 razreda, koji je mnogo utjecao na javni život naroda. Najznatniji svećenički čini bili su: prinošenje krvnih i nekrvnih žrtava, molitve, zaklinjanja demona, proricanje, gatanje po ulju i jetrima, tumačenje sna, promatranje zvijezda i s time spojena astrologija, određivanje kalendara, liječenje (osim kirurgije, koju su vršili posebni liječnici). Pored toga vršili su svećenici i neke činovničke službe, kao upravu dobara, vođenje poreznih listina i ubiranje poreza. Osobito je bio velik ugled Mardukova vrhovnog svećenika. K osobama hramskoga kulta pribrajala se i posebna vrsta ženskih, koje su ili kao doživotne djevice bile na službu božanstvu u hramu, ili opet takve, koje su bile određene za hramsku prostituciju; jedne i druge zvale su se zajedničkim imenom »kedeše« (posvećene). Isto tako bilo je i muškaraca određenih za hramsku prostituciju. Najglavnija vjerska svečanost slavila se na blagdan nove godine, i to 10 dana od 1.—11. Nisana (15.—25. ožujka), u čast svim bogovima, a naročito pobjedniku Marduku, uz prinošenje mnogobrojnih žrtava te svečanim ophodom kroz grad Babilon, u kom se nosio bogato urešen Mardukov kip, uz pjesme i dramska prikazivanja. Tomu je obredu prisustvovao i sam kralj. Arheološki spomenici religiozne književnosti potvrđuju, da su postojali i različiti molitveni obrasci, kojima se božanstvu iskazivala slava, molitva, prošnja za pomirenje, ili se izricala žalost. Predmet molitava obično su prošnje vremenitih dobara: dug život, zdravlje, brojno potomstvo, pobjeda nad neprijateljima; ali imade i primjera duboke težnje za božanstvom te nastojanja oko visoke moralne čestitosti, gdje dolazi na vidjelo svijest zavisnosti o volji božanstva i svijest grešne krivnje pred njim. Naročito se pripisuje Šamašu, bogu sunca, da se pred njim ne može sakriti nijedno grešno djelo. Ali pored toga imade i primjera velikih moralnih zabluda, naročito u seksualnim nastranostima, koje su se smatrale čak i predmetom hramskoga religioznog kulta, zatim mnoštvo različitih praznovjerja. Nerijetko dolazi do izražaja i skeptički pesimizam kao posljedica neizvjesnih pojmova u razlikovanju dobra i zla.
U pogledu vjere u prekogrobni život drže, da se duše pokojnika nalaze u obliku sjena u Nergelovu kraljevstvu tmine bez utjehe; tek veoma rijetki, kao na pr. Utnapištim (junak iz epa Gilgameša, koji je preživio potop), postizavaju milost bolje sudbine poslije smrti, da budu uzeti u društvo bogova.
Mjesta, gdje se vršio vjerski kult, bili su hramovi, koji su simbolizirali boravak božanstava na nebesima. Tipičan je bio način gradnje hramova u obliku četverostrane piramide, kao na pr. babilonski hram Marduka, koji je imao za osnovku četvorinu od 90 m X 90 m i visinu 90 m, te se prema vrhu suzivao u obliku sedmerokatnog tornja, koji se zvao zigurat. Hramske prostorije bile su na vrhu tornja, a na podnožju bile su prostorije za druge svrhe, kao škole, arhivi, stanovi za svećenike, gospodarska skladišta i slično. Broj od 7 katova simbolizirao je 7 nebeskih planeta. Na gdjekojim hramovima simboliziralo se ovih 7 planeta u različitim bojama.
LIT.: A. Anwander, Die Religionen der Menschheit, str. 330—349 (Zweiströmenland), Freiburg i. B. 1927; A. Deimel S. I., Pantheon babylonicum, Rim 1914; Isti, »Enuma eliš« und Hexaëmeron, Rim 1934. J. O.
Babilonska kula. Biblija (I. Mojs. I, 1—9) pripovijedajući osnivanje prastaroga grada Babela (Babilona) donosi i vijest o zidanju njegove akropole, Babilonske kule, po djeci Noemovoj te s tim događajem dovodi u vezu nacionalno i jezično cijepanje tadanjega naroda (pometnja jezika). Kula je imala biti vrlo visoka (»doseći nebo«) i služiti Noemovoj djeci kao znak, da se ne će rastrkati po svijetu. Nekoć su držali da je babilonska kula Birs Nimrud. Danas je prevladalo mišljenje, da je ta kula hram Etemenanki, koji je otkopao njemački arheolog Robert Koldewey. Prema opisu na jednoj glinenoj ploči i prema iskopinama bilo je podnožje te kule kvadrat, kojemu su stranice duge 90 m, visina joj je dosezala 90 m, a kula je građena od sušene cigle. Na vrhu se sjajio hram od gleđeisane opeke. Iz jednog su kata na drugi vodile stepenice. Prema natpisima, koji su pronađeni, sastojala se kula Etemenanki zapravo od 7 kula, koje su bile sve uže, što se čovjek uspinjao više. Na vrhu je bilo svetište boga Marduka, koje je čuvala zavjetovana svećenica.
LIT.; E. Unger, Babylon, die heilige Stadt, Berlin-Leipzig 1931; P. Vlašić, Babilonski toranj, Bogoslovska Smotra, I., 9. A. J.
Babilonska matematika. Po vijestima iz klasične starine znalo se za znatan razvitak babilonske računske tehnike, napose u vezi s izračunavanjem astronomskih tablica; no istom su najnovija istraživanja pokazala visoko stanje babilonske matematike, za koje se drži pače, da dobrim dijelom potječe još iz sumerskih vremena. Već u velikoj davnini služili su se stanovnici Babilonije za označivanje brojeva jednim sustavom, koji je mješavina starijega decimalnoga i novijega (3. tisućljeće pr. Kr.) seksagezimalnog sustava: od znakova za 1 do 10 aditivno se sastavljaju svi brojevi do 60, a mjesto potencija od 10, kao u decimalnom sustavu, služe kao više jedinice potencije od 60 i (1/60), koje se opet označuju sa 1 (na pr. 81 = 1.60 + 10 + 10 + 1), i to za prikazivanje i prirodnih brojeva (v.) i razlomaka (v.) te za sistematsko računanje s njima. Do potpunoga pozicionog sustava, kakvim se danas služimo, nedostaje samo spoznaja o važnosti ništice, koja se javlja tek kasnije. Za računanje razlomcima, važnog problema u svoj starini, bile su izračunate tablice recipročnih vrijednosti (v.) prirodnih brojeva; kvocijent <formula> računao se kao m. <formula> —; te iste tablice mogle su služiti prema babilonskoj metodi računanja i za množenje cijelih brojeva. Nađene su brojne tablice kvadrata, kuba, drugih i trećih korijena, a nalaze se zabilježeni i koeficijenti kvadrata binoma, trinoma (v.) i dr. Približne vrijednosti drugih korijena računali su, kao da su znali za formulu, poznatu kasnije pod imenom Heronove formule (v.). Ćisto algebarskim metodama rješavali su probleme, proizašle iz prakse, a koji su vodili do sustava linearnih jednadžba s više nepoznanica, do kvadratnih jednadžba, pa do dvije jednadžbe s dvije nepoznanice oblika x ± y = a, x ∙ y = b, koje vode na kvadratne. Postupak pri rješavanju kvadratnih jednadžba isti je kao i današnji, i to već u staro doba (oko 1900 pr. Kr.). Znali su za dvoznačnost rješenja tih jednadžba, no negativnih korijena nisu upotrebljavali. Rješavali su i kubne jednadžbe, služeći se pritom vrlo spretno tablicama za izraze n3 + n2, gdje je n = 1,...,60. Operacije s negativnim brojevima (v.) izvodili su po formalno istim pravilima za predznake kao danas. Radili su s aritmetičkim i geometričkim redovima (v.), poznavali su izraz za zbroj kvadrata brojeva od 1 do 10; računali su obični i složeni kamatni račun (v.). Omjer (v.) dviju veličina bio je za njih pojam, s kojim se računa kao s cjelinom, kao što je uopće njihova matematika karakterizirana apstrakcijom od geometrijskoga značenja veličina i algebarskim formalizmom. Odavno su znali za Pitagorin poučak (v.) i obilno se njime služili, isto tako i za poučak o pravom kutu u polukrugu. Računali su površine i volumene (na pr. prikraćene piramide i stošca). Pri računu površine kruga, čini se, da su se služili grubom aproksimacijom uzimajući broj 3 za π. Što se tiče podrijetla seksagezimalnoga sustava, koji se proširio kasnije u Grka i ustalio u astronomiji, pa po Arapima došao i u zapadnu Evropu, čini se, da potječe iz sustava za mjere, koji je bio u upotrebi u Sumeraca, dok se dioba kružnice na 360º svodi na sustav mjera za dužine; najveća jedinica dužine (bêru) može se proći u dva sata = 1/12 dana = 1/12 kruga na nebu; a kako se 1 bêru dijelio na 30 nižih jedinica (uš), dijelio se i krug na 12.30 = 360 uša, tako da se izraz uš upotrebljava i za naš stupanj.
LIT.: O. Neugebauer, Vorlesungen über Geschichte der antiken mathematischen Wissenschaften, sv. I., Vorgriechische Mathematik, J. Springer, Berlin 1934, i specijalne radnje. Ž. M.
Babilonska književnost. Kada je 401 pr. Kr. Ksenofont sa 10.000 helenskih vojnika prolazio Babilonijom i Asirijom, prošao je pokraj mnogih ruševina, pa i pokraj stare Ninive. Nije opazio ni upoznao nikakve veće znamenitosti, jer je pretežni dio spomenika goleme asirske i babilonske civilizacije i kulture bio već prekriven novim naslagama perzijske države. Kasnije su nad Mezopotamijom prohujali novi vihori i potopi, koji su bacili još u veću zaborav dokaze života starih tisućugodišnjih država. Poslije Perzijanaca došli su Arapi, Mongoli, Turci i drugi osvajači, koji se nijesu starali za asirsku i babilonsku propalu slavu. Jedino se nedaleko od Urmijskoga jezera održalo nekoliko desetaka tisuća Asiraca, koji su ispovijedali, da su oni potomci velikoga naroda, pred kojim je nekada drhtala čitava zapadna i srednja Azija. Istom u 19. st. počeli su poduzetni pojedinci i bogate engleske, njemačke, francuske i američke naučne ekspedicije i institucije iskapati iz pijeska i gline ostatke starih gradova. Pronađene su i velike knjižnice s mnogobrojnim pismenim dokumentima. Međutim ti su spomenici bili nijemi, jer ih nitko nije umio čitati. Nijemac Georg Friedrich Grotenfend dao je ključ za dešifriranje klinastoga pisma pročitavši pravilno imena perzijskih kraljeva Darija, Histaspa i Kserksa. Njegovim je tragom pošao engleski asiriolog Rawlinson (v.), koji je gotovo do kraja skinuo velo sa staroga sumerskoga, babilonskoga i asirskoga pisma. Danas imademo zaslugom njemačkih, engleskih i francuskih učenjaka savršene gramatike i rječnike, tako da možemo točno čitati i razumjeti sačuvane asirske i babilonske jezične spomenike. Ako između tih spomenika, pisanih klinastim pismom, odijelimo ono, što ima samo praktičnu svrhu, kao što su na pr. kronogrami na važnijim zgradama, natpisi na međašnim kamenima, odredbe oblasti, obične uredovne bilješke i svakojake efemerne izjave, upute i napomene, ostat će nam velik broj djela, koja imadu trajnu estetsku ili poučnu vrijednost i svrhu, te ih možemo svrstati pod proširen pojam babilonsko-asirske književnosti. Ipak o povijesti te književnosti možemo govoriti tek u općim crtama, jer nam točnije pragmatičko proučavanje onemogućuju mnoge praznine. Čitava su stoljeća obavijena tamom, a uz to nijesu nam poznata ni imena autora ni vrijeme postanka najznamenitijih pjesničkih i poučnih djela, nego se tek tu i tamo javljaju veliki anonimni umotvori, koji su stoljećima i tisućljećima mijenjali više ili manje oblik i sadržaj. Babilonci i Asirci nijesu pronašli ni tematike ni morfologije svojih književnih vrsta, nego su sve to primili zajedno s pismom i vjerom od Sumeraca. Sumerski je jezik prestao biti svagdanje saobraćajno sredstvo već pod kraj 2. tisućljeća pr. Kr., ali se sačuvao gotovo još dvije hiljade godina kao obredni i obukovni jezik. Mnoge himne bogovima i mnoge vjerske i poučne priručnike sastavili su tim »svetim jezikom« babilonski i asirski svećenici i u ona vremena, kada se i u njihovim književnim proizvodima i u državnom životu upotrebljavao obično akadski jezik.
Književnost, pisana babilonskim jezikom, postigla je vrhunac svojega cvata u doba prve babilonske dinastije, a asirska u doba kralja Asurbanipala.
U babilonsko-asirskom pjesništvu osobito se razvila epika. Kozmogonijski je mit najbolje obrađen u epu, koji se prema prve dvije riječi teksta naziva obično
Enuma eliš (Kada gore), a sadržaj mu je borba između boga Marduka i božice Tiamate. Ep imade sedam pjevanja (→
Babilonska vjera).
Ep Gilgameš spjevan je u stihovima, kojima još ne možemo ustanoviti potpuno točna pravila. Imade dvanaest pjevanja, od kojih nas se neka doimaju kao ekscerpti i prepričani sadržaji, a neka se uzdižu do prvorazredne umjetničke vrijednosti. Osnovna je misao epa čovječanska težnja za vječnim životom. Odgovor je na tu težnju pesimističan. U prvih šest pjevanja pripovijeda se o moćnom vladaru grada Uruka Gilgamešu, koji se najprije bori s jakim čovjekom, kojemu je ime Eabani, a onda ga odabire za svojega druga i vojujući u društvu s njime ubija u Cedrovoj šumi bezakonika Humbabu i u okolici grada Uruka nebeskoga bika, koji uništava ljudima sve zemaljske plodove. U sedmom i osmom pjevanju opisana je Eabanijeva bolest i smrt. Od osmog do jedanaestog pjevanja opisana su lutanja Gilgameša, koji potresen smrću svojega prijatelja ostavlja grad Uruk i putuje na kraj svijeta, najprije do dvorova Sunca, a onda do otoka blaženih bića, na kojem stanuje i njegov pradjed Utnapištim. Pradjed mu kazuje, kako se spasio u općem potopu, i kako je njega i njegovu ženu bog Ea učinio besmrtnima. Na rastanku upućuje Utnapištim Gilgameša, neka zaroni na dno mora, gdje će naći travu, koja mu može dati vječni život. Gilgameš nalazi tu travu, koja se zove »u starosti čovjek opet postaje mlad«, ali kada se vraća na kopno i polazi da se kupa, otima mu taj dragocjeni nalaz demon u liku zmije. U dvanaestom pjevanju vidimo Gilgameša, kako zaziva sjenu nezaboravnoga pobratima Eabanija. Sjena se javlja i kazuje mu: »Kad bih ti ja pripovijedao o zakonu podzemlja, koji su gledale moje oči, ti bi čitave dane na zemlji sjedio i plakao«. Temeljna je misao epa, da čovjek može od drugoga svijeta očekivati samo žalost, zato neka uživa što više na ovoj zemlji.
Pitanjem prekogrobnog života bavi se i mit Silazak Ištare u donji svijet. Ištara je babilonska božica plodnosti, ljepote, lova i rata, dakle ujedno i Afrodita i Artemida i Atena. Ona je pošla u podzemlje, koje se naziva »kuća tame«, »zemlja bez povratka«, »kuća, koja ima ulaz, a nema izlaza«, »zavičaj tame i glada«. Podzemni je vratar vodi kroz sedmera vrata te joj otima krunu, naušnice, dragulje s glave i s čela, zlatno prstenje s ruku i nogu i najposlije raskošne haljine bacajući je među sjene žena, koje su ostavile muževe, i među muževe, koji su bili nevjerni ženama, a i među omladinu, koja je živjela razbludno i nečasno. Ištara trpi paklene muke. Ali otkako je ona ostavila zemlju, prestala je na njoj svaka plodnost. Zato bog Ea šalje glasnika Uddu-šunamira u donji svijet, i on dovodi Ištaru natrag na zemlju.
U lirici su postigle visok stupanj savršenstva himne, molitve, tužaljke. Neke pjesničke osobine zajedničke su svim istočnim, a osobito semitskim narodima.
Pjesnički oblik poslanice bio je također prilično dobro razvijen. To se vidi i u pismima, koja su 1887 pronađena u egipatskom selu Tell el-Amarni, a pisali su ih u 16. i 15. st. pr. Kr. asirski, babilonski i sirski vladari, knezovi i vojskovođe egipatskim faraonima. Premda je svrha tih pisama bila praktična, ipak njihov oblik odaje katkada i visok umjetnički smisao.
Znanost kod Babilonaca i Asiraca bila je još pomiješana s mitom i praznovjerjem. Ipak već tada nalazimo prilično dobrih astronomskih, historiografskih, medicinskih, geometrijskih, matematičkih i drugih djela. Posebnu vrijednost imadu silabari i rječnici, među kojima su neki obrađeni kao enciklopedije. Najznamenitiji dokumenat babilonsko-asirskoga prava jest zakonik kralja Hamurabija (v.).
Gotovo čitava babilonsko-asirska književnost sačuvala se na glinenim pločama, kockama, čunjevima i valjcima. Njih su umnažali posebni pisari, koji su se obrazovali u školama pokraj velikih hramova, gdje su se nalazile i knjižnice, koje su izgledale kao skladišta opeka. Svećenici su čuvali, tumačili, poučavali i usavršavali takva književna djela podržavajući veću obrazovanost samo u najvišim slojevima društva. P. G.
Život u Babilonu. Čini se, kao da je već u starom imenu Babilona bio nagoviješten smisao njegove budućnosti. Sumerci su ga nazivali Tin-tir (gaj života). Drugo ime Kadingira preveli su Semiti doslovno nazivom Bab-ilu (vrata Boga) ili Bab-ilani (vrata bogova). Odatle je nastao hebrejski Babel, staroperzijski Babirus i grčki Babilon. U očima azijskih, afričkih i evropskih naroda bio je on čudovište, koje su jedni slavili, a drugi proklinjali. Bio je sličan glavi, od koje su poput motornih i senzornih živaca vodili u Mezopotamiju i u ostali svijet vodeni putovi, ceste, kanali. Kao kakav nezasitan gorostas sve je grabio, sve uživao. Mezopotamija ga je opskrbljivala žitom, datuljama, smokvama, uljem, asfaltom, zemljanim posuđem, od Perzijskoga zaljeva dolazio mu je biser, iz Indije zlato, s Libana cedrovina, iz Fenikije grimiz, iz gorskih dijelova Asirije i iz Armenije mramor, bazalt, granit, hrastovina i drugi građevni materijal, iz Egipta slonova kost, iz Arabije tamjan i svakojake mirodije, s iranske visočine mjed i željezo. Sve je to imalo zadaću, da uzveliča babilonske kraljeve, koji su svoj položaj shvaćali despotski, egocentrički, hedonistički, uzdižući samo sebe, a snizujući glavne stvaraoce kulture (vjerske reformatore, pravnike, filozofe, graditelje, kipare, pjesnike, glazbenike, slikare i t. d.) na anonimne rabotare. Čovjek se upravo iznenađuje, da povijest nije zabilježila ne samo života, nego ni imena nijednog većega babilonskog učenjaka i umjetnika. Više puta poharan i obnovljen, imao je Babilon svrhu, koju je kralj Nebukadnezar II. (604—562) označio riječima: »To je veliki Babilon, koji sam ja sagradio za kraljevsku kuću svojom velikom moći na čast svojemu gospodstvu« (Dan. 4, 27). Kada je mjesto Nebukadnezarove obitelji zavladao Babilonom 538 Kir, nastavio je i on babilonski život po ceremonijalu prijašnjih vjekova. Tragičan se smisao nalazi u priči, koja kazuje, da je Kir prije svojih osvajanja sabrao jedan dan Perzijance s ratarskim oruđem i zapovjedio im, da mučno rade, a drugi dan im priredio bogatu gozbu, pa im rekao: Ako hoćete da se uvijek mučite kao jučer, ostanite ovako, kako sada živite; a ako hoćete, da vam uvijek bude kao danas, onda pođite sa mnom u boj, da zavladate drugima i da uživate. Od 538 do 331 razarao je duh Babilona vitalnu snagu Perzijanaca. Babilonski despotizam, depersonalizacija i hedonizam bili su zarobili i Aleksandra Velikoga i sve one, koji su se izredali za njim u vrijeme grčkoga vladanja (331—139) i u vrijeme Parta (139 pr. Kr. do 226 pos. Kr.). No budući da su izvori za izrabljivanje sve više sahnuli, Babilon je sve dublje padao.
Među narodima kršćanske i islamske civilizacije ostao je Babilon simbol grada, koji nije shvaćao svojega poziva, nego je »vinom bludnosti napojio sve narode« (Otkr. 14, 8). Kršćanski pisci srednjega vijeka pisali su, da će se u obnovljenom B. roditi Antikrist.
LIT.: Herodot, knji. I., gl. 178—183; Koldewey, Das wieder erstehende Babylon, 4 izd., Leipzig 1925; Sven Hedin, Bagdad, Babylon, Ninive, Leipzig 1917; Unger, Babylon, die heilige Stadt, Berlin-Leipzig 1930. P. G.
Babilonsko sahranjivanje mrtvaca. Premda ep Gilgameš dopušta mogućnost vječnog života samo za rijetke izabranike, ipak drugi babilonski izvori, a osobito običaji kod sahranjivanja mrtvaca dokazuju, da je u Babiloniji postojala vjera u prekogrobni život svih ljudi. Jedni su se mrtvaci spaljivali, a drugi zakapali čitavi, ali su se uz smrtne ostanke jednih i drugih našli darovi, koji svjedoče, da su njihovi bližnji vjerovali u dalji život svojih pokojnika. Taj prekogrobni život nijesu Babilonci zamišljali produhovljeno, nego kao nastavak tjelesnoga zemaljskoga života. Zato su postavljali u grob jelo, piće, odijelo i bambusov ili kakav drugačiji štap. Pronađeni su u grobovima vrčevi, čaše, zdjele, kokošji kosturi, riblje kosti, koštice datulja, pečati i tragovi svakojakih odijela.
Najbolje sačuvane ostatke dali su nam dosada kraljevski grobovi u Uru, nastali između 3500 i 3200 pr. Kr. Pri iskapanju rake kralja A-bar-gisa i kraljice Šubad ustanovljeno je, da se pred kraljevom grobnicom nalaze 62 kostura, a pred kraljičinom 52. Abargis i Šubad, o kojima arheolog Woolley misli, da su bili muž i žena, nijesu smjeli da se umore na prekogrobnom putovanju, zato su im u grobnicu postavili i kola s volovima i magarcima. Za igru je služila krasno izrađena igraća daska, a za prijelaz preko voda srebrni čamac (v. sliku). Da kraljica ne mora nositi uvijek istu toaletu, stavili su na otvor njezine rake sanduk sa skupocjenim haljinama. Boja, koja se našla u blizini, imala je služiti valjda za ličenje obraza. Za razonodu su se imale starati sviračice, koje su držale u rukama harfe, nakićene sedefnim pločicama i drugim ukrasima. Da se mislilo i na gozbe, o tom svjedoče zlatni i srebrni pehari, glineni vrčevi, zdjele, kupe i plitice od bakra, srebra, vulkanskoga stakla, azurita, alabastra i mramora (v. sliku). Dvorani su imali bakrene bodeže, a »dvorske gospođe« bile su odjevene crvenim, žutim ili zelenim haljinama, noseći na glavi, na rukama i oko vrata skupocjeni nakit od zlata, bisera, sedefa, srebra i azurita. Kraljica je imala bujnu vlasulju.
U Uru su otkrivene i druge kraljevske grobnice s čovječjim žrtvama. U tako zvanom »velikom rovu smrti« pronađeni su kosturi šestorice slugu i 68 žena.
Svi su kosturi ležali u najboljem redu, bez ikakva traga nasilne smrti i smrtnih trzaja. Ni toaleta »dvorskih gospođa« nije pokazivala nigdje nikakve nepravilnosti. Svagdje su ruke ispružene prema ustima, svako je tijelo okrenuto malo na stranu, svi se dvorani, vojnici, sluge, dvoranke i sluškinje drže tako, da mogu što prije pružiti zdjelu, cijev za ispijanje tekućina, čašu, haljinu, nakit ili što drugo svojemu gospodaru i gospodarici. Najvjerojatnije je, da su sve te osobe ispijale prije smrti kakav otrov, koji ih je prenio u san, iz kojega se više nijesu probudile, a kada su pomrle, poredali su ih posebni režiseri tako, da je sve bilo u najuzornijem redu.
LIT.: R. Koldewey, Das wiedererstehende Babylon, 4. izd., Leipzig 1925; C. L. Woolley, Ur und die Sintflut, Leipzig 1930; G. Manojlović, Povijest staroga Orijenta, knj. 1., sv. 2., Zagreb 1923. P. G.
Babilonsko-asirska umjetnost. Po originalnom stilu, po samosvojnoj izradbi, koja je uvjetovana općim geografskim i kulturno-religioznim prilikama Mezopotamije, kao i po velikom utjecaju, što ga je u čitavom starom svijetu proizvela, babilonsko-asirska umjetnost zaslužuje posebnu pažnju. Njezin duh živi u perzijskoj, sirskoj, feničkoj, židovskoj, grčkoj i etrurskoj umjetnosti, a preko Etrurije i Palestine ulaze neki posebni građevni i ornamentalni motivi (svod, krila kod anđela i demona) čak i u rimsku i u kršćansku umjetnost.
Konzervativnija od egipatske, inače u stilskoj i tehničkoj obradbi različita od ove, nema u bitnim razvojnim linijama velikih promjena, jer ne daje umjetniku mogućnosti, da se individualno izražava, naprotiv, strogo ga ograničava hladnim i nepromjenljivim zahtjevima tradicionalnih stilskih zakona. Ovi zakoni izviru iz općega socijalnog poimanja kraljeve ličnosti, koja je nad svima, i sve je radi kraljeve slave; iz religiozno-kulturnih odnosa prema božanstvu i svijetu; iz omiljelog načina života, ratničkog i lovačkog, te konačno iz mogućnosti tehničkih sredstava (zidanje opekama). Odatle potječe ona opća tendencija glorifikacije kraljevih bojnih pohoda, pobjeda i okrutnih kažnjavanja pobijeđenih, sve u veličanstvenim i strogim realističkim oblicima, pa one bezbrojne religiozne ceremonije i originalni demoni i simboli, konačno najrazličitiji prizori lova, koji predstavljaju umjetnički najuspjelije od svega, što je stvorila umjetnost Mezopotamije, jer je na tom polju umjetnik bio najslobodniji.
Kroz pune četiri tisuće godina uza sve političke i etničke promjene, koje su se zbivale između Eufrata i Tigrisa, bitni elementi mezopotamske umjetnosti ostaju isti, ali ipak moramo razlikovati nekoliko stilskih perioda. Sve kao da počiva i izvire iz najstarijega kulturnoga sloja, koji predstavljaju umjetnički spomenici iz razdoblja prve dinastije Ura, a to se može datirati oko 3100 prije naše ere. Glavni spomenici ove dinastije dolaze iz Ura, u kojemu je 1926—1927 otkriveno mnoštvo grobova sa velikim bogatstvom, t. zv. »kraljevskih grobova«. U tim se grobovima već nalazi svod. Neki objekti zaslužuju posebnu pažnju, kao na pr. inkrustirani panneau, na kojem se nalazi čitav vojnički pohod, gozba i povorka zarobljenoga blaga. Taj nam jedinstveni spomenik otkriva pored društvenih sumerskih navika i stanje umjetnosti u toj najdaljoj epohi: kralj je uvijek prikazan veći od drugih, sva su lica i tjelesa postavljena u profilu, a prsa en face; sve osobe su u jednom redu, da bi se izbjegla perspektiva u dubinu; izgled kola i kočijaša sa strane. Takva je šumerska umjetnost ostala kroz vjekove. Iz ove prve epohe oko 3000 pr. Kr. datira i serija spomenika, koji se odnose na vladare u Lagašu. Među ostalim treba spomenuti bas-reljef, koji prikazuje kralja Our-Nina i njegovu porodicu sa svim prije spomenutim odlikama. Pod konac arhajske periode sumerskih gradova imamo jedan pokušaj stvaranja sumerskoga carstva osvajanjem zemlje od Akadijaca. Sargon stariji, osnivač dinastije Akada (ime grada, odakle dođoše osvajači), ujedinio je zemlju Sumer-Akka. Glavni spomenik te dinastije jest pobjednička stela kralja Naram-Sina. Ova se sumersko-akadska umjetnost razvija sve do epohe Gudea i treće dinastije Ura, kada se oko 2600 razvija novi procvat sumerske umjetnosti u Lagašu (neosumerska umjetnost). U eri III. dinastije Ura glavni je spomenik kraljevstva toranj na katove t. zv. zigurat, prototip onoga, koji su biblijski pisci opisali pod imenom babilonskoga tornja. Svaki je važniji hram iza toga imao jedan toranj sastavljen od terasa, koje su bile jedna nad drugom, a na najvišoj bijaše kapela. Ovih terasa je znalo biti tri, pet ili sedam. Sumero-Akađanin traži prirodu; u njegovim velikim kipovima od diorita uspijeva uza svu tvrdoću kamena prikaz muskulature i maskiranje nabora, a kasnije se u tom opaža nazadovanje. Stoga je daleka starina period, koji najsavršenije prikazuje čovjeka. Kipovi su inače rijetki; Louvre ih ima 8 u dioritu, koje je nekada Gudea stavio u hramove Lagaša. Svima je nažalost odbijena glava; a same glave, koje su zasebno nađene i za koje nije sasvim sigurno, da li pripadaju onim statuama, predstavljaju snažne tipove obrijana lica s velikim turbanom oko glave i s jako istaknutim mišičjem. Sumero-Akađanin se ne zadovoljava samo prikazivanjem realnih bića, nego traži i vezu između čovjeka i životinje, te se dešavaju anomalije, toliko karakteristične za čitavu mezopotamsku umjetnost.
S uništenjem Sumeraca umjetnost pada za prve dinastije u Babilonu, da se onda za dinastije Kasitâ u novoj tehnici raširi kroz čitav novobabilonski ili kaldejski period (625— 538). Hamurabijevi su bas-reljefi frapantan izuzetak staro-babilonskoga perioda, a iza Kasita pokazuju kipari silnu snagu posebno u izradbi detalja; nema više draperije; javljaju se bogato urešena odijela, sveta stilizirana stabla i životinje, sadržaji, iz kojih se pomalo razabire utjecaj hetitske umjetnosti, koji je nastao u Babilonu pod utjecajem Asirije.
Asirska se umjetnost također može podijeliti na staro-asirsku (do 1115) i novoasirsku (do 606); u prvoj su pretežni sumerski, a u drugoj hetitski i egipatski utjecaji. Ali inače u osnovi asirska je umjetnost baštinica babilonske umjetnosti, kao što je civilizacija Ninive baštinica kaldejskoga društva. Jezik, kojim su govorili ovi umjetnici, gotovo je isti. Jedino se s promjenama socijalnoga reda i ostalih uvjeta života kaldejski pozitivizam pretvara u asirsku brutalnost. Svećenik mudrac je zamijenjen surovim vojskovođom, strašnim gospodarom života i smrti. Kaldejski sveti simboli su postali samo personifikacija političke snage.
Od najstarijih sumerskih vremena jedini likovi, koje vaja ova hladna dvorska umjetnost, jesu kraljevi, vladari, bogovi i životinje; ljudska osoba je zapravo uvijek u središtu interesa mezopotamske umjetnosti. Na prvi pogled se zapažaju opće njezine karakteristike: nepokretnost (fiksiranost) i pravilnost, iz čega slijedi stroga pažnja na detalje i simetriju. Na licima se ne odrazuje nikakav život duše, nikakva ideja, kao što se to osjeća na dostojanstvenim crtama egipatskih faraona. Vanjski izgled je konvencionalan, uvijek karakteriziran jako otvorenim očima, istaknutim nosom, stisnutim usnicama, hladnom i dostojanstvenom distancom. Nepokretnost je inače najosjetljiviji nedostatak asirske umjetnosti.
Budući da kipovi nikada ne hodaju, strogo su obučeni, upravo obavijeni i utegnuti u svoja bogata odijela.
U Sumeru su kipovi glomazni, zbijeni, sa glavama, koje više sliče glavama ptica nego ljudi, jer imaju naročito istaknut nos. Inače se ističe jaka muskulatura, koja u Asiriji poprima upravo tipičan izraz nekoga jezovitog naturalizma; taj ne škrtari isticanjem neke naivne, monotone, izrazite snage, u tehnici, koja konvencionalnim naslagama mišičja ne izaziva dubljeg udivljenja.
Umjetnik osjeća tijelo plastično. Ruke su čvrsto stegnute uz tijelo, uvijek u svečanoj pozi. Čelo nisko i uokvireno kao i lice vanredno pažljivom majstorijom kovrčaste frizure.
Taj naturalizam naročito upada u oči kod krilatih lavova i bikova s ljudskim glavama, koji čuvaju kraljevske portale. Sve do Senaheriba prikazuju ih sa pet nogu, da bi se mogli promatrati u punom realizmu sa strane i sprijeda. U njihovoj se savršenoj mješavini ljudskoga i životinjskoga lika realizira neka idealna veza između brutalne snage i razuma, ta — »svi su ovi monstrumi imali neku svoju ljepotu, ali oni gube vrijednost radi svoga zagonetnoga karaktera; njihova prekomjerna i uzavrela snaga nema ništa realna« (Ch. Picard).
Reljefi su međutim najviši umjetnički izraz babilonsko-asirske umjetnosti. Makar se susreću posvuda još od najstarije sumerske epohe do konca, sadržaj im je uvijek isti: glorifikacija vladarskih pobjeda, beskrajne ratne scene, borbe demona i lov na divlje životinje. U novoasirskom periodu postizavaju savršenstvo.
Kralj i posred najstrašnijih scena pokolja ostaje miran, dostojanstven, bez ispravne primjene perspektive, veći od ostalih lica, upadno mišićav, svečan, indiferentan i minuciozno dotjeran u frizuri i bogatom odijelu. Umjetnik ne zna sretno riješiti odnos lica i pejzaža, slab je u proporcijama pojedinih predmeta, ali posjeduje bogatstvo invencije i nevjerojatnom upornošću čuva sumersku tradiciju. To se naročito očituje u prikazivanju lova. Dok su ljudski likovi hladni i bez života, reljefi sa životinjama u novoasirskom periodu predstavljaju jedinstveno savršenstvo u povijesti umjetnosti i najvišu slavu mezopotamskoga genija. Scene Asurbanipalova lova, umjetnički do danas nenatkriljene, nose u sebi stvarnost i strast pokreta, svježinu i proučenu ispravnost. Taj bas-reljef, inače iz Nimruda (sada u Britanskom muzeju u Londonu), zauzima prvo mjesto. Sve je suvišno iz pozadine uklonjeno, a likovi u prvom planu zauzimaju svu pažnju. Silhueta je ovih figura plosnata, ponešto zasjenjena, forme se ističu ravnim linijama. Ali te su linije ispunjene pokretom i aktivnom snagom! Sve je napeto i snažno. »Nijedna primitivna umjetnost nije prikazala život i snagu životinje iskrenijim akcentom ni razvila tako slobodno snagu instinkta u napetom mišičju« (Ch. Picard). Tu se osjeća krik, strast, patnja, klonuće, propinjanje, sve energije u divnoj tragičnoj živosti. Ni Egipat, ni Kreta, ni Grčka nisu stvorili nešto superiornije u izrazu životinjskoga života.
Inače asirski umjetnik traži gotovo isključivo dekorativni efekt, odatle i jesu bas-reljefi u profilu, na jednom planu privilegirane skulptorske forme. Odatle beskonačno ponavljanje i izvjesna monotonija u prikazivanju ljudskih skupina. Produkcija mu je monotona i ograničena. Studij ljudskoga tijela, naročito ženskoga radi etikete harema, potpuno manjka. Asirci nijesu marili za portret, od kojega nam nisu ništa ostavili; tijelo i njegove forme ne studiraju, klima traži duge haljine, pod kojima se nuditeti tek naziru. Asirci su dakle dobro poznavali samo životinju. Društvo bez slobode nije dopuštalo slobodne ljudske inspiracije. Ono je radije htjelo, da se narod interesira apoteozom vladara ratnika. Stoga je izražavana samo njegova snaga i slava. Bitke i lovori su jedini događaji. Društvo je dakle nametnulo skulpturi isključivo ukras svečanosti i snage. Tu leži impresija straha, smijeh kao da je isključen. U Ninivi, krvavom gradu, leglu lavova, nije bilo visokih kontemplativnih misli, koje su udahnule viši cilj na pr. egipatskoj skulpturi, pa i hetitskoj plastici.
O slikarstvu nemamo mnogo podataka, jer je pustinjski pijesak zatrpao i uništio ovu najnježniju biljku mezopotamskih majstora, ali ipak se može reći, da su poznavali uljeno slikarstvo a i fresco. U glavnom se slikarstvo ograničavalo na ornamente, a u prikazivanju ljudskih i životinjskih likova oslanja se gotovo sasvim na stilske izraze reljefa. Upotrebljavaju se čiste boje: bijela, crvena, modra, zelena i žuta.
Ornamenat je starih Asiraca srodan egipatskomu: ružica, lotos, trska, paoma — motivi su inače strogo stilizirana ornamenta.
Po arheološkim se ostacima babilonsko-asirskog graditeljstva, naročito iz Nipura i Babilona, Ninive i Asura mogu konstruirati osnovne ideje religiozne i građanske arhitekture. Hramovi i palače, to su dva glavna tipa, a poznatija je palača. Svaka je palača izgrađena na povišenom zaravanku u formi ograđene terase. Naokolo dvorišta se nalaze sobe, jer dvorišta su glavni centralni prostori. U razdiobi tlorisa nema stroge simetrije. U cijeloj Babiloniji i u južnim dijelovima Asirije dvorane se prostiru uvijek u širinu, a u sjevernoj Asiriji u dužinu, ali bez pravih razmjera, obično uske i duge. Glavna palača u Nimrudu ima veliku dvoranu, dugu 50 m, a široku samo 12∙5 m. U palači ima 210 prostorija i 30 dvorišta (Victor Place). Budući da Asirci poznaju svod, u njihovu graditeljstvu nema stup prave arhitektonske funkcije. U koliko ga ima, on je dekorativnoga karaktera, kako se to razabire iz nekih reljefa, na kojima je prikazan; nose ga na leđima lavovi i krilate nemani (kao u sredovječnoj romanskoj arhitekturi), glavica sjeća na jonski stup.
Zidovi su građeni od opeke, savršeno pečene (za Nebukadnezara opeka ima dužinu 31 cm, a širinu 5 cm), tako da daju dojam naslaganih blokova. Opeka je glavni materijal za sve palače; samo su najraskošnije palače i vrata postavljeni kamenom, alabastrom i bazaltom. Zidovi su izvana obloženi posebnim mezopotamskim sredstvom, naime pocaklenom opekom, koja je bila osim toga živo bojadisana i dekorirana reljefnim figurama različitih životinja. Sobe su iznutra obložene mramornim i alabastrenim basreljefima, koji poput sagova ukrašuju ove bogate prostore u više redova, prikazujući povijest silovitih vladara, bune i krvave prizore pobjedâ i slavu ovih čudnih ljudi, kojima kao da nije bilo previše stalo do religiozne pažnje Egipta ni do duhovnih vrijednosti uopće. Najljepši građevni spomenik u Babilonu jesu vrata božice Ištare, rekonstruirana od Nebukadnezara II., s bojadisanim akadskim bikovima i Mardukovim nemanima.
LIT.: G. Perrot i Ch. Chipier, Histoire de l’ art dans l’ Antiquité, II.: Chaldée et Assyrie, Pariz 1884; Ch. Picard, La sculpture antique, Pariz 1923; L. Delaport, La Mésopotamie, Pariz 1923; Élie Faure, Histoire de l’ art, I.: L’art antique, Pariz 1926; I. Kršnjavi, Oblici graditeljstva u starom vieku, II: Oblici asirskoga graditeljstva, Zagreb 1883; R. Koldewey, Die Burgen von Babylon, 1931; Isti, Das wiedererstehende Babylon, 4. izd., 1925.
Babilonsko sužanjstvo. U starozavjetnoj povijesti babilonsko je sužanjstvo perioda od kojih 70 godina (Jer. 25, 12), za koje su Židovi iz južnog, Judina kraljevstva, bili preseljeni u Babiloniju i tamo ostali. Silni babilonski kralj Nebukadnezar (605—562 pr. Kr.) više puta je svladao Židove i tri puta ih selio u svoje kraljevstvo: 605, 597, a osobito 587, kad je srušio Jeruzalem. Tamo su Židovi ostali do Kirova edikta (538 pr. Kr.), kad im je dopušten povratak u domovinu, u koju se oni većim dijelom povratiše pod vodstvom Zorobabela, Ezdre i Nehemije. Židovi su u sužanjstvu pokazali jaku vjersku i narodnu svijest. Tamo je nastalo i nekoliko knjiga Sv. Pisma (Ezekijel, Danijel, knjiga Esterina, neki psalmi).
LIT.: Osim spomenutih knjiga 2. knj. Kraljeva, knj. Jeremije, Ezdre i Nehemije, 2. Paralipomenon, Baruh. A. J.
Babilonsko pravo → Hamurabijev zakonik, Klinopisno pravo.