BABILON, kulturno središte čitave prednje Azije dva puna tisućljeća, političko središte države, koja je katkada bila golem imperij od Perzijskog zaljeva do Sredozemnoga mora. Taj grad, pred kojim su radi njegove kulturne misije stali i najveći ratnici Asirije, koji je poštivao Kir i koji je Aleksandar Veliki htio učiniti glavnim gradom svoga golemoga imperija, danas ne postoji. Na mjestu, gdje su se nekada dizali najdeblji bedemi, što ih historija pozna, hramovi i svetišta, za koja se govorilo kao u pričama, danas se nalaze malena sela Ananeh, Džumdžumah, Kvajreš i Sindžar, pokraj kojih teče Eufrat.

Povijest Babilona. Hekatej, Ktesija i Herodot bili su u Babilonu i opisali ga. Taj su opis popunila iskapanja učinjena u 19. i 20. st., a u prvom redu spomenici pisani klinovim pismom. Grad Babilon sagradio je osnivač Akadske dinastije Sargon (Šarruken, o. 2584—2530 pr. Kr.) i u njemu podigao hram bogu Marduku i svoju palaču, ali ga nije učinio prijestolnicom, kako su to neki prije mislili, nego je prijestolnica ostala u gradu Akadu. Tek je Amorijac Sumu-abu 2105 pr. Kr. dao da ga proglase za kralja babilonskoga. Amorijska je dinastija prihvatila i staro glavno božanstvo Babilona i cjelokupnu staru sumersko-akadijsku kulturu, koju je iz svoga glavnog grada širila tako uspješno, da je Babilon doskora postao kulturni centar cijele prednje Azije, a babilonskim su se jezikom i pismom služili i drugi narodi kao sredstvom međunarodne diplomacije i trgovine. Na obalama Sredozemnoga mora poznavali su taj jezik isto onako kao i na obalama Perzijskoga zaljeva i u Elamu. Marduk, bog Babilona, postao je od vremena Hamurabija najviši bog, on je sada Bel, t. j. Gospodar. Odsada pa sve do Aleksandra Velikoga Marduk je najviše božanstvo babilonsko, a istovremeno i najviše božanstvo države, koju Babilon stvara. Hamurabi je ukrasio svoj glavni grad palačama i hramovima, ali od svega toga sačuvaše se tek neki temelji zgrada i stup s njegovim zakonikom, nađen u Suzi (danas u Louvreu). Historija Babilona postade ujedno historijom Babilonije. Ipak država, kojoj je stajao na čelu Babilon, nije se nikada zvala Babilonija, nego kad su Perzijanci osvojili Babilon, postao je on glavni grad satrapije, koja je po imenu glavnoga grada dobila to ime, koje su onda preuzeli Grci, a preko njih Rimljani, i ono je ostalo sve do naših dana. G. 1806 pr. Kr. osvojili su Babilon Hetiti (Mursil I.) i odnijeli iz njega kip Marduka. Padom političke moći palo je i bogatstvo i sjaj Babilona. Prvi vladar kasitske dinastije restaurirao je hram Marduka u B., ali u njemu nije bilo božjega kipa, koji je još uvijek bio u sužanjstvu. Istom kralj Agum II. (1598— 1579) uspio je da vrati Mardukov kip, a s njim i ponos Babilona. Kada se Asirija digla i postala velevlast, bio je jedan od glavnih ciljeva njezinih vladara, da zauzmu Babilon. Asirski kralj Tukulti-Ninurta I. (1255—1218) pobijedi babilonskoga Kaštiliaša III. (1249—1242), osvoji Babilon, poruši ga dijelom i odnese Mardukov kip, što je značilo, da je Babilon opet potpuno podvlašćen. Međutim je već njegov sin Asur-nâdin-apli vratio u B. kip njegova boga. Vijesti iz kraja 12. i početka 11. st. govore o Sargonovoj palači, koja je još tada postojala, što je očit znak, da Babilon, uza sve to, što je bio toliko puta osvojen, oplijenjen i rušen, ipak nije bio potpuno razoren. Asirski vladari, koji su osvajali i dolazili u B., poštivali su Mardukov grad sve do Senaheriba, koji ga sasvim razori (689). Senaherib je sam opisao svoje djelo: kada su zgrade bile porušene, tada je on navratio vodu iz Eufratskoga kanala Arahtu-a na zemljište grada. Senaherib je odnio i Marduka i sve bogove u Asiriju. Babilona nije više bilo. Međutim je Senaheribov sin Asarhadon, prijatelj Babilonaca, naredio, da se B. ponovno sagradi i da se podigne hram Marduku. Pravi obnovitelji B. bili su babilonski kraljevi Nabopolasar (Nabu-apal-usur) i Nebukadnezar II. (Nabu-kudur-usur). Ruševine veličanstvenih zgrada, palača, hramova, kraljevskih dvorova, silnih bedema sa stotinama kula, zigurata (kule babilonske, toliko razglašene stoljećima), veličanstvenih vrata božice Ištare, što je sve otkopano od 1899 i nastavljeno do 1918 od jedne njemačke ekspedicije, uglavnom su ostaci rada te dvojice kraljeva. Na osnovu iskapanja ustanovljeno je, da je mjesto, na kom se dizao B., bilo nastavano još u prethistorijsko doba, prije 5. tisućljeća pr. Kr. Ostaci najstarijih zgrada su iz Hamurabijeva vremena (u kraju zvanu Merkes). Tu se našlo i temelja kuća iz doba kasitskih kraljeva, asirskog gospodstva, pa dalje sve do partskog vremena. Hram boga Marduka, nazvan E-sag-ila (na današnjem brežuljku Amram), sagrađen je bez sumnje već za Sargona, obnovljen i povećan za Hamurabija, porušen za Senaheriba, iznova građen od asirskih kraljeva Asarhadona i Sardanapala (Ašurbaniapli, 668—626) i dotjeran do najvišega sjaja od Nebukadnezara. On je zidove hrama obložio mramorom, azuritom, zlatom i emajliranim pločicama s arhitektonskim ornamentima, načinio strop od libanske cedrovine i prekrio ga zlatnim nakitom, vrata obložio broncom, a unutra postavio golem zlatni kip boga. Na sjeveru Esagile dizao se »zigurat« Etemenanki. Stari zigurat, koji je porušio bio Senaherib, počeo je obnavljati Asarhadon, a njegov je rad nastavio Sardanapal, pa Nabopolasar i svršio Nebukadnezar. Između Esagile i ogradnog zida svetišta Etemenanki počinjala je Sveta cesta, kojom je išla procesija za svečanosti Marduka na vrata božice Ištare i dalje. Na kulama tih vrata nalazili su se likovi Mardukovih zmajeva i bikova boga Ramana, a s obje strane svete ceste, iza Ištarinih vrata, bili su u zidovima Ištarini lavovi u emajlu. Ištarina vrata bila su ukrašena sa 575 reljefnih lavova, bikova i zmajeva, od kojih su otkopana 152 komada. Preko Eufrata podigao je Nebukadnezar prvi kameni most. Palače Nabopolasara i Nebukadnezara, koje su u najvećem dijelu otkopane, pokazuju velik sjaj i veličinu. Naročito veličanstveni bili su bedemi B. podignuti već u 3. tisućljeću pr. Kr., toliko puta rušeni i toliko puta ponovno dizani, posljednji put od Nabopolasara, Nebukadnezara i Nabonida. Herodot je zabilježio, da su ti bedemi bili dugački 480 stadija, t. j. preko 80 km, a visoki 200 perzijskih lakata, t. j. više od 100 m. Naravno, da je to golema hiperbola, kao i neke druge Herodotove mistifikacije, na pr. pričanje o babilonskoj pšenici, koja je imala lišće tobože 4 prsta široko, ili natucanje o babilonskom prosu, koje je imalo stabljiku poput kakva drveta. Iskopine su pokazale, da je dužina bedema bila zapravo 18 km. Na bedemima se nalazilo 360 kula, 44 m udaljenih jedna od druge. Bedemi su bili dvostruki. Prvi su bili od glinenih opeka, debeli 7 m, a drugi, oko 12 m dalje, od pečenih opeka debeli 7.80 m, i uz njih opkopni zidovi, debeli 3.30 m. Prostor između bedema bio je ispunjen zemljom svakako bar do visine izvanjega zida, tako da su se na njemu mogla voziti dva četveroprega jedan pored drugoga.

Prvi perzijski vladari poštivahu B., njegove svetinje i prava, ali kad se grad B. poslije perzijskog neuspjeha protiv Grka za Kserksa (485—464) pobunio, bješe njegov izuzetan položaj dokinut, hram Mardukov oplijenjen i zatvoren, a njegov kip odnesen u Suzu. To se isto dogodilo i s drugim hramovima, a i cijeli je grad bio opljačkan. Aleksandar Veliki bio je počeo čišćenje terena, da ponovno sagradi Etemenanki, ali ga je uto zatekla smrt. Seleuk je prenio sjedište iz Babilona u Seleukiju, a kasniji Seleukidi u Antiohiju. B. je sve više propadao, iako se još u partsko doba spominje kao važan grad. Za Sasanida (226—636 pos. Kr.) on je već zapušten, s nekadanjih hramova i palača odnose se opeke za gradnju seljačkih kuća, a nekadanji B. iščezava pod pijeskom pustinje.

LIT.: Weissbach, Das Stadtbild von Babylon, u Der alte Orient V., 4., 1904; H. Winkler, Geschichte der Stadt Babylon, u Der alte Orient, VI., 1., 1904; R. Zehnpfund, Babylonien in seinen wichtigsten Ruinenstätten, D. A. O., XI., 3. i 4.; R. Koldewey, Das wieder erstehende Babylon, 4. izd., Leipzig 1925; Dombart, Der Stand des Babelturm-problems, Klio 1927.