DVOJCI su kod čovjeka i onih životinja, koje rađaju u pravilu samo jedno mlado, dvoje individuuma, koji se zajedno nose; kod životinja, koje ne rađaju žive mlade, govorimo o d-ima, kada se dva bića razviju u istoj jajnoj ovojnici, a kod biljaka, kada dvie klice nastanu u istoj sjemenoj čahuri. D. mogu nastati ili iz dva jaja ili samo iz jednog; u prvom slučaju govorimo o dvojajnim d-ima (DD), koji mogu biti dvojajni istospolni d. (DID), ili je jedno dvojce mužkog, drugo ženskog spola, a zovu se parni d. (PD); u drugom slučaju govorimo o jednojajnim d-ima (JD). D. su samo specialan, ali najčešći slučaj blizanaca, tj. bića, od kojih se dvoje ili više njih zajedno razvijaju.

I. Dvojajni dvojci (DD).

a) Čovjek. U jajnicima žene u jednom menstruacijskom ciklu, t. j. u razdoblju između dva susljedna mjesečna pranja, sazrije u pravilu jedan jajni mjehurić (folikul), koji u sredini tog razdoblja pukne i izbaci jajašce. Iznimno pak može se desiti, da u isto vrieme sazriju i puknu dva folikula, ili svaki u jednom jajniku ili obadva u istom jajniku, pa se tako istovremeno oslobode dva jajašca. Ima iznimno folikula, koji sadržavaju dva jaja, pa ako takav folikul pukne, budu i tada dva jajeta slobodna. Kada budu dva takva, istovremeno izbačena jajašca oplođena, nastanu DD. Svako od ovih dvaju jaja razvija se za sebe neovisno o drugome, pa ima svaki od obadva zametka zasebne one zametne opne, koje se stvaraju iz zametne osnove.

Kod čovjeka razlikujemo tri zametne opne: amnion (v.) ili košuljicu, mjehur izpunjen tekućinom, u kojoj lebdi zametak pričvršćen na stienki mjehura pupkovnim tračkom; izvana od amniona nalazi se korion ili žilovnica opremljena na onoj strani, gdje pristupa pupkovni tračak, razgranjenim resicama, koje zajedno sa sluznicom materice, iz koje crpe hranljive tvari, stvaraju posteljicu ili placentu. Amnion i korion nastaju iz samoga zametka, i to tako, da se osnova za korion stvori u zametku skoro poslije bražđenja iz površnog sloja stanica. Zametak se ugniezdi u sluznici materice, tako da je od nje podpuno obkoljen. Kako zametak skoro popiimi oblik mjehura, a uz to raste, to ona sluznica, koja ga pokriva, izbubri u šupljinu materice, pa taj izbubreni dio sluznice presvlači zametni mjehur u obliku opne, koju zovemo decidua reflexa ili dec. capsularis. Opna je dakle proizvod materice (sl. 2).

Ako su se DD ugniezdili u materici dalje jedan od drugoga, ima svaki i posebnu deciduu refleksu, a kad su pričvršćeni bliže jedan drugome, ta im je opna zajednička. Po svom izgledu DD baš se toliko razlikuju jedan od drugoga ili su slični kao i inače braća i sestre, jer se svaki razvije iz posebnog jajeta oplođenog posebnim spermijem.

Pače je moguće, da spermiji, koji oplode ovakva dva istovremeno izbačena jajeta, potječu od dvie mužke osobe, pojav, koji se zove superfekundacija (lat. super »preko«, fecundare »oploditi«). I kod kuje je superfekundacija u više slučajeva utvrđena s podpunom sigurnošću.

Kako pokazuju statistike, učestalost porođaja DD kod različnih je naroda i rasa različita. Najčešće se takvi d. javljaju kod sjevernih Evropljana, gdje učestalost takvih porođaja iznosi 1,1—1,2%, u Njemačkoj, Francuzkoj i Italiji oko 0,9%, a u . Japanu samo 0,2%. Iz zadnje izcrpljive statistike za Hrvatsku i Slavoniju iz g. 1901—1905 vidi se, da učestalost kod Hrvata iznosi 1,06 3.0,02%, t. j. na 90—100 porođaja 1 porođaj DD. Učestalost je različita prema godinama matere; maksimum je u svim zemljama između 35 i 40 godina. I u hrvatskoj statistici, koja razlikuje samo skupine od po 10 godina, maksimum je u skupini od 30—39 godina. Činjenica, da je učestalost porođaja DD u Hrvatskoj veća nego u Njemačkoj i da se približava učestalosti u sjevernoj Evropi, govori za to, da utjecaj podneblja ne može biti od značenja za učestalost porođaja DD.

b) Životinje. Kod većine sisavaca, koji obično rađaju jedno mlado, javljaju se kadkada DD, a uzrok je njihovu postanku isti kao kod čovjeka. Kod goveda su zametne opne DD među sobom spojene, a s njima i njihove krvne žile, tako da krvni obtok jednog i drugog dvojčeta komunicira. Ako su obadvoje mužko ili obadvoje žensko, komunikacija žila ne smeta razvitku, ali kad je jedno mužko, a drugo žensko, razvije se spolna žliezda u mužkom zametku ranije (F. Lillie), pa obtokom dolazi mužki hormon i u ženski zametak te time sprečava razvitak ženske spolne žliezde i ženskih organa. Stoga se taj ženski zametak ne razvije u junicu, nego u spolno kržljavo biće, i tako nastane interseks (v.), krava jalovica.

II. Jednojajni dvojci (JD).

a) Čovjek. Ginekolozima je bilo već dugo poznato, da obzirom na zametne opne, koje se poslije porođaja izluče iz materice, ima dvie vrsti dvojaka: oni imaju ili dva zasebna koriona ili samo jedan korion, u koji su uključena obadva individuuma (t. zv. monokorialni d.). Budući da su embrioložka iztraživanja ustanovila, da se korion razvija iz površnog sloja samog zametka, postalo je jasno, da se sve, što je uključeno unutar jednoga koriona, razvije iz jednog jedinog jajeta, da dakle monokorialni d. nastaju ciepanjem jedinstvenog prvobitnog zametka na dvoje.

To se podudara i s eksperimentalnim rezultatima dobivenim na morskom ježincu i vodenjaku (Triton), kod kojih se mogu odvojiti prve dvie blastomere ili i kasniji zametni stadij razdieliti u pravcu osovine na dvoje, pa tako nastaju dvie ličinke (→ determinacija, slika na str. 695). Da se zametna osnova sisavaca može podieliti i na kasnijem stadiju, kad je već osnovan amnion, pokazuje razvitak pasanaca (→ poliembrionija), kod kojih se normalno razviju kod nekih vrsta 4 zametka, kod drugih 8 zametaka iz jednog jedinog oplođenja jajeta.

Monokorialni d. uviek su istoga spola. Poslije rođenja mogu se još razlikovati u tome, da je jedan jači, a drugi slabiji, ali već nakon par mjeseci bivaju gotovo jednaki jedan drugome, a to ostaje i u kasnijem životu tako da ih često ni roditelji ne mogu razlikovati. Zato se zovu i istovjetni d. ili nasljedno jednaki d., jer imaju obadvoje, budući da su nastali iz jednog jedinog jajeta, točno jednake kromosome (v.), dakle točno iste nasljedne činbenike.

O tome, kako su takvi d. među sobom neobično slični poznato je mnogo zanimljivih događaja. Tako pripovieda Galton o dvoje JD, od kojih je jedan živio kod majke u Englezkoj, dok je drugi služio u Indiji. Potonji je doputovao na posjet u Englezku, ali je tek nakon dugog objašnjavanja mogao uvjeriti majku, da je on sin iz Indije, a ne onaj iz Englezke.

Kako je sličnost takvih d-a tako velika, moguće ih je lako utvrditi tek po njihovoj sličnosti kao JD, premda nalaz zametnih opna nije poznat. O. Verschuer navodi 16 obilježja, koja su JD zajednička i mogu poslužiti, ako se izpitanici u svim tim svojstvima podudaraju, za diagnozu jednojajnosti: 1. krvna grupa (v. i → čovjek str. 351), 2. krvni faktori (v. i → čovjek str. 352), 3. boja šarenice, 4. boja kose, 5. boja kože, 6. oblik kose, 7. oblik obrva, 8. oblik nosa, 9. oblik usana, 10. nabori na jeziku, 11. oblik uške, 12. žilice u koži (najlakše vidljive na zaslonu nokta), 13. oblik i položaj zubi, 14. sunčane pjege, 15 papilarne pruge na prstima, 16 neke antropoložke mjere (visina, obseg prsnoga koša i dr., ali nipošto dužina i širina glave, jer se d. često u materici pritiskuju glavama te ih međusobno deformiraju). Ako se d. u obilježjima 1. ili 2. razlikuju, to je absolutno siguran dokaz, da nisu jednojajni. Male razlike u obilježjima 3.—16. mogu postojati, ali su kud i kamo manje nego i kod najsličnijih DD, kako pokazuje donja tabela, u kojoj je navedeno, u koliko je postotaka od vrlo velikog broja izpitanih parova JD i DID s obzirom na pojedina obilježja ustanovljena skladnost odnosno neskladnost.

Koliko je od ukupnih porođaja d-a, koje bilježe statistike, porođaja JD, lako je izračunati, jer brojitbe navode, koliko je porođaja d-a istoga spola i koliko različitog spola. O tome, koliko će DD biti istog, a koliko različitog spola, odlučuje puki slučaj (→ određivanje spola); vjerojatnost je stoga, da će biti oko 50% porođaja DD istoga spola. Višak porođaja istospolnih d-a iznad porođaja raznospolnih, kako ih izkazuju brojitbe, jesu dakle porođaji JD. Od g. 1901 do 1905 rodilo se u Hrvatskoj i Slavoniji 6655 pari dvojaka, i to 2595 raznospolnih, a istospolnih 4060; porođaja JD bilo je dakle: 4060 manje 2595, t. j. 1465 ili 22,0 ± 3.0,51% od ukupnih porođaja d-a. Od 5 porođaja d-a u Hrvatskoj je dakle 1 porođaj JD. I za Hrvatsku vriedi isto tako kao za sve ostale zemlje i rase, da postotak porođaja JD s uvaženjem srednje pogrješke iznosi oko 0,30, iz čega jasno proizlazi, da je to obća ljudska pojava, jednako svojstvena svim rasama. Uz to učestalost porođaja JD ne ovisi o godinama matere.

Statistike, koje se provode u rodilištima o monokorialnim d-ma, pokazuju za koji 40% manji postotak, nego to odgovara postotku JD izračunanom prema obćoj brojitbi. Obsežnim iztraživanjima Kiffnera, Curtiusa, Lassena i Steinera u rodilištima u Berlinu g. 1928—1935 izpostavilo se, da oko 40% JD imadu svaki svoj zasebni korion baš kao DD. Iz brojitbe zagrebačke ginekoložke klinike za g. 1931—43 također se vidi, da su od JD imali 56,8 ± 3,0% zajednički korion, a 43,2 ± 3,9% svaki zaseban.

Jedinstvena zametna osnova, koja potječe od jednog oplođenog jajeta, može se dakle na različnim stupnjevima razvitka podieliti na dvoje i dati izvor JD (sl. 6): ili se zametak već na dvostaničnom ili nešto kasnijem stupnju bražđenja podieli na dvoje, pa nastanu dva zametka, koji imaju, jednako kao DD, sve opne posebice (oko 40% JD); ili se zametna osnova podieli na stupnju zametnog čvora, i to samo zametni čvor, a ovojnica ne, tada imaju JD zajednički korion i svaki poseban amnion (oko 55% JD); ili se pak, što je najrjeđe, zametna osnova podieli tek na stupnju zametnog štita, kada je već amnion osnovan, tada imaju JD i korion i amnion zajednički (oko 5% JD). Iznimno se pak zametna osnova dieli još na kasnijem stupnju, a da dioba ne uspije podpuno; tada nastanu srasli, t. zv. siamski d„ koji su još sposobni za život; ako je pak dioba još manje uspjela, posljedica je dvostruka nakaza (v.). Dvostruke su nakaze dakle neuspjeli slučajevi JD. To pokazuju i Spemannovi pokusi podvezivanja ranih zametaka vodenjaka, gdje je uspjelo jačim ili slabijim podvezivanjem proizvesti ili JD ili raznolike dvostruke nakaze.

b) Životinje. Po tome, što su kod najraznovrstnijih životinja, člankonožaca, riba, ptica, a napose domaćih sisavaca, poznate dvostruke nakaze, možemo zaključiti, da i kod njih ima JD, ma da tome nije dosada toliko posvećivana pažnja. Kod nekih životinja stalno nastaje iz jednog jajeta više zametaka (→ poliembrionija). Točnije je u pogledu JD izpitao C. Kronacher (1932) govedo. Kad jaje bude izbačeno iz jajnika, stanice mjehurića (folikula), koji je sadržavao izbačeno jaje, bujaju i pretvaraju se u nabubrinu nazvanu žuto tielo (corpus luteum). Kada je krava postala bređa, to žuto tielo dalje buja i održi se, dok se krava ne oteli. Žuto se tielo može s nešto vještine i izvana napipati. Izpostavilo se, da se u slučaju istospolnih i vrlo sličnih dvojaka može napipati samo jedno žuto tielo, što znači, da je bilo svojedobno samo 1 jaje izbačeno, da su dakle ti d. nastali iz 1 jajeta. Ti JD goveda gotovo su podpuno među sobom jednaki, podudaraju se u tančine, slično kao JD kod čovjeka.

c) Biljke. H. Kappert je ustanovio, da kod potomaka križanaca dviju rasa lana (Linum usitatissimum) često iz jednog sjemena nastanu dvie klice, kadkada pače i tri ili četiri. Pokazalo se, da se jajna stanica nakon oplodnje u tom slučaju dieli na dvie stanice, od kojih je svaka izvor jednog zametka. Ako se te stanice dosta ne razmaknu, mogu nastati i dvostruke nakaze, dakle slično kao kod životinje i čovjeka.

d) Uzroci ciepanja zametka. Činjenica, da se kod najraznovrstnijih organizama zametak može ciepati na dvoje, upućuje na to, da se radi o obćem svojstvu žive tvari, da svaka živa tvar posjeduje težnju i sposobnost diobe. Koji su pak uzroci, da se u danom slučaju pogoduje toj težnji, možemo zasada samo naslućivati. Stockard je kod riba ustanovio, da svaki izvanji utjecaj, koji dovede do toga, da razvitak zametka bude za izvjestno vrieme zaustavljen, može imati posljedicu, da se pojave dvostruke tvorbe. Tako bismo mogli zaključiti, da i inače neki slučajni izvanji utjecaji, koji koče razvitak zametka, izazivaju ciepanje zametka i stvaranje JD odnosno dvostrukih tvorba.

III. Trojci, četvorci i t. d. kod čovjeka.

Od 486.064 porođaja u Hrvatskoj i Slavoniji u g. 1901 do 1905 bilo je 6658 porođaja dvojaka, 80 porođaja trojaka, t. j. 0,017% i 3 porođaja četvoraka (0,0006%), što znači, da su trojci, četvorci i t. d. vrlo riedke pojave. Njihov je postanak sličan postanku dvojaka. Od zametnih opna mogu imati trojci svaki zaseban korion ili jedan od njih vlastiti korion, a druga dvojica zajednički, ili mogu biti sva trojica uključeni u isti korion. Već po tome možemo zaključiti, da trojci mogu nastati: 1. svaki iz posebnog jajeta, što će biti tada, kad budu tri jajašca istovremeno izbačena i oplođena; 2. jedan iz jednog jajeta, a druga dvojica kao JD iz drugog jajeta; 3. sva trojica iz jednog jajeta; u potonjem slučaju zametna se osnova najprije podieli, te se jedna polovica dalje razvija u jedan zametak, dok se druga ponovno dieli na dvie zametne osnove, od kojih je svaka izvorom jednog zametka. Od jednojajnih trojaka jedan je dakle tako reći »stric« odnosno »tetka« druge dvojice. I analiza sličnosti potvrđuje trostruki način postanka trojaka. Jednojajni su trojci uviek istoga spola i slažu se u svih 16 obilježja Verschuerove analize sličnosti.

Četvorci mogu nastati iz 4, 3, 2 ili 1 jajeta, oni iz 2 jajeta ili po dvoje iz svakog jajeta ili iz 1 jajeta jedan, a iz drugog jajeta trojica. Sve su te mogućnosti već opažene. Petorci su tako riedki i umiru skoro poslije porođaja, da su dosada točnije izpitani samo čuveni kanadski petorci, 5 djevojčica Dionne, koje je velikom brigom uspjelo održati na životu. Analiza sličnosti pokazuje, da su jednojajni, i to tako, da se zametna osnova dvaput ciepala, te su nastale 4 osnove, a jedna od tih još se dalje ciepala na dvoje. Tri su kanadske djevojčice dakle tako reći »tetke« drugih dviju. Ima zabilježeno i nekoliko slučajeva šestoraka, a najveći broj, što ga je rodila neka žena, i to jedini dosada poznati slučaj, jest sedam. To se dogodilo g. 1600 u Hamelnu u Njemačkoj, gdje još sada priča o tom događaju spomen-ploča. Kako je dvoje tih sedmoraka bilo mužkog, a petoro ženskog spola, znači, da su nastali bar iz dva jajeta, a možda i iz više njih.

IV. Životna sposobnost blizanaca.

D-a, a pogotovo trojaka, četvoraka i t. d. biva više začeto, nego što izkazuju brojitbe porođaja. Već od trudnoće d-a oko 25% završi prerano, a dešava se, da samo jedan od d-a propadne te bude kod porođaja drugog kao zgužvana tvorba iztjeran. JD osjetljiviji su nego DD. I kod porođaja kao i u prvo vrieme poslije porođaja smrtnost je d-a veća nego druge dojenčadi, i to napose JD, jer se oni u materici slabije hrane, a to pogotovo vriedi za trojke, četvorke i t. d. Četvorci, petorci i t. d. u pravilu umiru, ako ne ranije, skoro poslije rođenja. Samo najbrižljivijoj njezi, za koju se zauzelo cielo stanovničtvo Kanade, valja pripisati, da su kanadski petorci održani na životu.

V. Proučavanje dvojaka kao znanstvena metoda genetike čovjeka.

a) Galtonova nastojanja. Prvi, koji je upozorio na važnost JD za nauku o nasljeđivanju kod čovjeka, bio je Sir Francis Galton (1822—1911). Njegov je životni rad bilo nastojanje, da ustanovi, koji udio kod izgradnje čovjeka i njegovih, napose duševnih, svojstava ima okolina, a koji udio naslieđe. U tu je svrhu Galton počeo izpitivati JD, jer je bio uvjeren, da oni nastaju iz iste nasljedne osnove. Galton je (1875) ocrtao u cielom obsegu i oštro problem i metodu izpitivanja JD za upoznavanje utjecaja nasljedstva kod čovjeka.

b) Metoda blizanaca. Tek početkom ovoga stoljeća opet su počeli posvećivati blizancima veću pažnju, odkako je sigurno utvrđeno, da JD potječu od jednog jajeta te da su nasljedno jednaki. Napose u Sjevernoj Americi počeli su u velikom obsegu s iztraživanjem JD. A od dvadesetih godina ovo je proučavanje preuzelo maha i u Njemačkoj.

Ova metoda izkorišćuje prirodni eksperimenat JD u svrhu, da se dobije odgovor na pitanje, koja su svojstva kod čovjeka nasljedna, a koja nisu. Tri skupine opažanja dolaze u obzir: 1. JD uzrasli u istoj okolini; 2. DID uzrasli u istoj okolini i 3. JD uzrasli u različitoj okolini. Kod JD iste okoline, koji su u svemu gotovo jednaki, ne možemo odrediti, što je stvorilo nasljedstvo, a što okolina. Razlike pak, koje pokazuju DID iste okoline, jesu posljedica raznolike nasljedne osnove. Najčešće upotrebljavana metoda jest izpoređivanje JD i DID iste okoline. Tu vriedi pravilo, koje je prvi jasno izrazio W. Siemens: Svako obilježje, koje češće nalazimo zajedno kod JD nego kod DID, jest nasljedno ili bar ovisno o suradnji nasljednih činbenika. Postupak je taj, da se s obzirom na izvjestno svojstvo izpita što veći broj parova JD iste okoline i parova DID iste okoline pa se ustanovi, u koliko su postotaka JD među sobom skladni u tom svojstvu, a koji je postotak skladnosti kod DID. Ako je učestalost skladnosti odnosno neskladnosti kod JD i DID jednaka, to je znak, da se radi o svojstvu, koje nije nasljedno, ako je pak učestalost skladnosti kod JD znatno veća nego kod DID, jasno je, da je takvo svojstvo nasljedno.

Na pr. kod 107 parova JD i DID iste okoline Eugster je izpitao, koliko se puta guša javlja kod obadva d-a, pa je našao, da postoji kod 71% parova JD skladnost, a da je i 70% parova DID skladnih u tom svojstvu, što znači, da guša nije neko nasljedno svojstvo, nego je uvjetovana izvanjim utjecajima. S obzirom na pruge na prstima ustanovljena je kod JD podpuna skladnost u 81% slučajeva, skladnost s malim razlikama kod 11%, neskladnost kod 8%, a kod DID iznosi neskladnost 60%, iz česa proizlazi, da se radi o nasljednom svojstvu.

Da možemo bez daljega predpostaviti, da je obadvoje od jednog para DID nasljedno različito, proizlazi odatle, što bi po zakonima nasljeđivanja kod 48 kromosoma, koliko ih ima kod čovjeka, tek između 2⁴⁸ (= 286,,474.981,710.656) djece bilo dvoje nasljedno jednako, tako da je veoma nevjerojatno, da bi dvoje braće ili sestara, nastalih iz dva jajeta, imalo iste nasljedne činbenike (→ nasljeđivanje).

Pojava, da su JD iste okoline kadkada u nekom nasljednom svojstvu neskladni, premda imaju istovjetne nasljedne činbenike, tumači se probojnošću (penetracijom) nasljednih činbenika. Kod nekih nasljednih činbenika, kako je to ustanovljeno i brojnim pokusima sa životinjama, već su neznatni utjecaji dovoljni, da se ti činbenici, makar su prisutni, ne očituju. JD iste okoline ipak nisu obadvojica izvrgnuti absolutno istim izvanjim utjecajima. Već u materici nemaju obadvojica istih uvjeta s obzirom na položaj i prehranu, pa je kod rođenja obično jedan jači i teži od drugoga. Isto tako i u kasnijem životu ima izvjestnih razlika u izvanjim utjecajima inače jednake okoline, pa se svi ti momenti odrazuju kod svojstava, u kojima nasljedni činbenici imaju slabu probojnost.

Druga metoda izpitivanja d-a postoji u izpoređivanju JD iste okoline i JD različne okoline. Ako se tu očituje s obzirom na izvjestno svojstvo razlika u skladnosti između jedne i druge skupine, neskladnost JD različne okoline pokazuje, koji je udio okoline kod stvaranja dotičnog svojstva. Kod nekih somatičkih svojstava postoji gotovo podpuna skladnost i kod JD iste i različne okoline, kao što su svojstva, koja služe za diagnozu jednojajnosti. Kod većine drugih svojstava očituje se razlika u skladnosti između JD iste i različne okoline, pa su zato JD različne okoline od najvećeg značenja za izpravno prosuđivanje utjecaja nasljedstva i okoline. Potežkoća je u tome, što je dosada poznat tek vrlo malen broj JD, koji su uzrasli u podpuno različnoj okolini, dok se golema većina JD odgaja zajedno i u roditeljskoj kući i u školi.

Kao najvažniji rezultat metode d-a možemo označiti spoznaju, da ima mnogo svojstava, kod kojih u običnoj sredini pretežu nasljedni činbenici, a da ima i svojstava, koja su više podvrgnuta utjecaju okoline, nego se to predpostavljalo. Od velikog je značenja metoda d-a za izpravno shvaćanje udjela nasljedstva kod različnih bolesti, napose i to, da se izpostavilo, kako je i kod onih bolesti, koje se smatraju kao izključivo nasljedne, prodornost tog bolestnog činbenika ipak ograničena, t. j. da ima izvanjih činbenika, koji mogu spriečiti izbijanje takve bolesti. Ipak smo još daleko od nekog kvantitativnog određivanja udjela nasljedstva i okoline kod različnih svojstava, što bi bio zapravo glavni cilj metode d-a.

a) Tjelesna svojstva. U cielom nizu tjelesnih obilježja može okolina vrlo malo mienjati. To su napose ona obilježja, koja služe za diagnozu jednojajnosti. Mnogo su izpitivani visina tiela i rast. Poprečna razlika, izražena u postotcima visine, iznosi za JD 0,54, a za DID 1,63. Na osnovu toga je Verschuer izračunao, da bi utjecaj nasljedstva kod visine tiela bio 66,9%, dok bi utjecaj okoline bio 33,1%. Lenz je pak izračunao 89% za nasljedstvo, a 11% za utjecaj okoline.

U optičkim svojstvima oka od 137 parova JD 128 parova (93%) pronađeno je skladnih i tek 9 parova s izvjestnim razlikama, dok su DID pretežno neskladni (Waardenburg), iz čega izlazi, da kod optičkih pogrješaka oka (kratkovidnost i sl.) odlučuje nasljedstvo.

b) Bolesti. Kako je već Galton upozorio, JD obično boluju od istih bolesti i umiru u malom razmaku jedno iza drugoga. Napose to vriedi za različne konstitucionalne diateze. Tako su JD u pogledu šećerne bolesti u velikoj većini skladni, što znači, da se ta bolest osniva na nasljednoj mani. Isto, se tako izpostavilo, da rahitis (v.), premda je izazvan nedostatkom D-vitamina, ima nasljednu osnovu. Metodom d-a izveli su Diehl i Verschuer načistac pitanje, postoji li za tuberkulozu neka nasljedna dispozicija. Od 45 parova JD pronađeno je 69% skladnih s obzirom na tuberkulozu, te u većini kod JD tuberkuloza izbija na isti način i na istom mjestu. Od 118 DID tek je u 25% obadvoje bolovalo od sušice, ali većinom s različnom lokalizacijom. Kada su JD neskladni, tada se oboljeli blizanac obično može izliečiti, što znači, da je obolio radi nepovoljnih izvanjih uvjeta, ali da obadvojica posjeduju nasljednu odpornost protiv tuberkuloze. Nasljednu dispoziciju za tuberkulozu treba dakle shvatiti kao nekim nasljednim činbenikom prouzrokovanu neodpornost protiv nasrtaja uzročnika sušice. I kod brojnih drugih zaraznih bolesti, kao kod ospica, hripavca, škrleta, difterije, ustanovljena je kod JD veća skladnost nego kod DID, što znači, da i tu postoji neka nasljedna neodpornost, ma da izdaleka prevladava izvanji momenat zaraze.

Od živčanih bolesti pokazalo se, da je multipla skleroza (K. Thums) bez ikakve nasljedne osnove, jer su svi izpitani JD i DID neskladni. Za većinu duševnih bolesti (shizofrenija, manično depresivno ludilo, epilepsija, slaboumnost), kako to pokazuju i rodoslovlja, ustanovili su (H. Luxenburger, K. Conrad, J. Ch. Smith), da je najvažnija nasljedna osnova, jer su JD do 87,5% skladni, a DID samo do 7,3%. Značajno je kod toga, da je izvjestan postotak JD neskladan, t. j. jedan je bolestan, drugi nije, što pokazuje, da povoljni izvanji uvjeti mogu spriečiti izbijanje duševne bolesti, premda dotičnik posjeduje nasljedni činbenik za to. Iznimku čini slaboumnost, jer se kod neskladnih JD izpostavilo, da je bolestno dvojce vjerojatno oboljelo radi izvanjih poremećenja.

c) Sklonost zločinu. Da se sklonost zločinu temelji na nekom prirođenom svojstvu, naslućivalo se već od vremena Lombrosa, a to je pitanje izvedeno načistac metodom d-a (J. Lange, A. M. Legras, H. Kranz, F. Stumpfl). Izpitan je velik broj parova d-a, od kojih su oba ili bar jedan kriminalni tipovi, pa se pokazalo, da je od 66 parova JD skladnih 71%, a od 84 para DID tek 38%. Skladni JD počinjaju istovrstne zločine, ili su oba kradljivci ili varalice ili provalnici, dok se kod DID zapravo ne može govoriti o podpunoj skladnosti. Ali baš slučajevi neskladnosti JD pokazuju, kako je zločin socialno zlo, te da povoljne socialne prilike mogu spriečiti izbijanje nasljedne zločinačke sklonosti.

d) Duševna svojstva. Najviše su metodom d-a izpitivana različna duševna svojstva, da se ustanovi utjecaj naslieđa i okoline. O JD poznato je već stotine događaja, da su se u sličnim položajima gotovo jednako vladali.

Galton pripovieda o dvoje braće JD, koji su živjeli odvojeno. Svaki je htio drugome načiniti poklon, pa obojica nabave svaki u drugom gradu garnituru šampanjskih čaša iste vrste i istog uzorka. Dvojica JD dadu si svaki u drugom mjestu sašiti odielo. Kada se sastanu, vide, da su izabrali sukno istog uzorka i iste boje. JD Istvanu i Gaboru (sl. 3 na str. 486) dan je u svrhu izpitivanja rukopisa zadatak, da napišu neku poslovicu. Oba napišu neovisno jedan o drugome: »Tko rano rani, tri sreće grabi.«

Afirmacija u životu kod JD uviek je veoma slična, napose kod JD iste okoline. Ili su oba iztaknute osobe, ili mediokriteti, ili oba padnu na socialnoj ljestvici. Napose su poznati JD braća Auguste i Jean Picard, obadvojica sveučilištni profesori, jedan u Bruxellesu, drugi u Americi, prvi je doduše fizičar, a drugi kemičar, ali su se obadvojica iztakla različnim svojim smjelim podhvatima, kao lietom u stratosferu. JD Félix i Théodore Bret obadvojica su imali jednaku karieru u francuzkoj vojsci, obadvojica su bili jednako unapređivani, obadvojica su dobili ista odlikovanja, obadvojica su napokon postali generali; uz to su obadvojica vješti violinisti.

Ovakvi su slučajevi doduše zanimljivi i svakako pokazuju, da su duševna svojstva u dovoljnoj mjeri određena nasljedstvom, ali tek od sustavnih brojitbenih izpitivanja što većeg broja parova d-a možemo očekivati sigurnije rezultate.

Inteligencija. Inteligencija (v.) se izpituje s pomoću testa, t. j. zadataka, u kojima rješenje ovisi uglavnom o razboru, a ne o naobrazbi. Verschuer (1929) je izpitao inteligenciju 30 parova JD i 27 DID te ustanovio, da se JD razlikuju prosječno za 4,2 točke, a DID za 7 točaka, iz čega izlazi, da je inteligencija određena u izvjestnoj mjeri nasljedstvom. Do jednakog su zaključka došli sličnim metodama W. Köhn (1933) i J. Neumann (1935) te J. Frischeisen-Köhler (1935), koji je izpoređivao školske svjedočbe 60 parova JD i 41 para DID.

Karakterne osebine. T. Lassen (1931) je proučila različna karakterna svojstva (kao samosviest, sebičnost, uztrajnost, samosvladavanje i t. d.) kod 226 parova JD i DD te našla, da je korelacijski koeficient kod JD prosječno 0,80, a kod DJD 0,27 (kor. koef. 1 značio bi podpunu skladnost, 0 neskladnost, a —1 podpunu suprotnost). I karakter je dakle donekle ovisan o nasljednim momentima.

Izpitivanja JD različite okoline. Veći dio navedenih opažanja duševnih svojstava d-a potječe od JD, koji su uzrasli u istoj okolini. Kakogod ona pokazivala veći ili manji utjecaj nasljeđivanja, to ipak utjecaj okoline ne dolazi do dovoljnog izražaja, pa mnogo promatrača možda i precjenjuje utjecaj nasljeđivanja. Zato su od najvećega značenja opažanja na parovima JD, koji su u najranije doba radi smrti roditelja ili težkih socialnih prilika odieljeni jedan od drugoga i preuzeti na odgoj od dobrih ljudi ili socialnih institucija. Dosada je opisano i izpitano 20 takvih parova JD, i to svi iz Sjeverne Amerike. Baš što se tiče inteligencije, mjerene testovima, opažene su kadkada dosta velike razlike između obadvojice JD. Od dviju djevojaka JD, od kojih je jedna posjećivala višu školu, a druga je uzrasla na ladanju, prva je sa 29 godina imala int. kv. 106,2, a druga tek 88,5 (H. H. Newman). Slične su razlike opažene i kod drugih parova, ako su uzrasli u vrlo različitoj okolini. Manje su razlike ustanovljene u karakternim svojstvima, premda su i te kudikamo veće, nego što bi ih očekivali prema iztraživanjima na JD iste okoline. Newman zaključuje, da se utjecaj nasljedstva odnosi prema utjecaju okoline kao 2:1, premda se kasnije uvjerio, da se to uobće ne može točno izraziti brojevima. Svakako ova važna iztraživanja JD različne okoline pokazuju, da odgoj može prirođena svojstva izdašno usavršiti.

LIT.: G. Dahlberg, Twin births and twins from a hereditary point of view, Stockholm 1926; K. Diehl i O. v. Verschuer, Zwillingstuberkulose, Jena 1933; Isti, Der Erbeinfluß bei der Tuberkulose, Jena 1936; F. Galton, The history of twins as a criterion of the relative powers of nature and nurture, Journ. of the Anthrop. Inst. 1876; H. Kappert, Erbliche Polyembrionie bei Linum usitatissimum, Biol. Zentralbl. LIII., 1933; C. Kronacher, Zwillingsforschung beim Rind, Zeitschr. f. Zücht. XXV., 1932; J. Lange, Verbrechen als Schicksal, Leipzig 1929; R. Lotze, Zwillinge, Einführung in die Zwillingsforschung, Oehringen 1937; H. H. Newman, The physiology of twining, Chicago 1923; Isti, The biology of twins, Chicago 1924; Isti, Mental and physical traits of identical twins reared apart, Journ. of Her. XX., XXIII./V., 1929, 1932/34; Isti, F. Freeman i K. Holzinger, A study of heredity and environment, Chicago 1937; H. W. Siemens, Die Zwillingspathologie, Berlin 1924; O. v. Verschuer, Ergebnisse der Zwillingsforschung. Verh. d. Ges. f. phys. Anthr. VI., 1931.B. Z-k.

VI. Dvojci s porodničko-kliničkog gledišta.

Dvojci, a tako i trojci, četvorci i t. d. često su uzrokom težih komplikacija u trudnoći i porođaju, koje oštećuju zdravlje, a ugrožavaju i život rodilje i samih d-a.

U dvojnoj trudnoći materica je mnogo veća nego kod jednostruke trudnoće. Zbog toga su potežkoće majke veće, disanje teže, kretanje otežčano, noge, a i koža donjeg trbuha otečene, vene (krvne žile) na donjim okrajninama proširene. Gestoze (v.) su češće, a osobito u drugoj polovici trudnoće dolazi češće do nefroza i do eklampsije (v.).

Trudnoća sa d-ima često svršava prerano, pa tako d., koji se i onako ne razvijaju tako povoljno i ne dosežu obično težinu i duljinu ploda kod jednostruke trudnoće, prerano rođeni, nisu sposobni za život, ili im je potrebita osobita njega, da se održe na životu.

Za vrieme same trudnoće, gdjekada već za prvih mjeseci, ugine jedan od plodova, njegova se plodna voda rezorbira, plod se mumificira, a čitavo njegovo jajašce bude od drugog ploda, koji živi i dalje raste, pritisnuto o zid materice, sasvim se splošti, te uginuli plod bude sličan plodu izrezanom iz kartona (fetus papyraceus). Dogodi li se to sasvim u početku trudnoće, može se plod posve rezorbirati, pa se onda u porođaju preostalog dvojčeta gdjekada i ne opazi, da se radilo o d-ima.

Za vrieme trudnoće dolazi gdjekada kod jednojajnih d-a (JD) još do jedne komplikacije, koja redovito svršava preranim prekinućem trudnoće, dok d. nisu sposobni za život. JD imaju svagda jednu zajedničku posteljicu (placentu), u koju ulaze dvie pupkovine, svaka sa svojim krvnim žilama, tako da svaki od d-a zaprema odprilike polovicu posteljice. Svaki od d-a ima svoj odieljeni krvotok, ali na granici obiju polovica placente postoje spojevi između oba krvotoka. Tu krv jednog od d-a ulazi kroz omanju arteriju u režnjić (cotyledo) posteljice, razgranjuje se sve u kapilare resica toga režnjića i opet skuplja u omanju venu, koja se ne vraća pupkovini istoga dvojčeta, nego ide k onoj drugoga. Tako dakle u stanovitoj graničnoj zoni posteljice kod JD postoji t. zv. treći krvni obtok. Osim toga postoje još i na površini posteljice gdjekada izravni spojevi (anastomoze) između arterija, pa i između vena obadvaju d-a. Ti svi spojevi mogu biti razdieljeni, da doista od prvog dvojčeta dolazi toliko krvi k drugom, koliko i od drugog k prvome (simetrični treći krvotok), ili pak jedan dobiva od drugoga mnogo više krvi, nego mu je on daje kroz svoje krvne žile (asimetrični treći krvotok). U takvom slučaju dolazi do naglog jačeg razvitka jednog ploda, i to obično koncem prve polovice trudnoće, kad se posteljica posve razvila, dok drugi zaostaje u rastu. Oko prvoga dvojčeta nakupi se često naglo u roku od par dana ili tjedana mnogo litara plodne vode (polyhydramnion jednoga d-a), njegovi cirkulatorni i ekskretorni organi (srdce, jetra, bubrezi i mokraćni mjehur) znatno hipertrofiraju, dok drugo dvojce u takvom slučaju imade malo ili gotovo ništa plodne vode (oligohydramnion drugoga d-a). Radi naglog nakupljanja vode i naglog proširenja materice nastaju težke smetnje za trudnicu, te se redovito trudnoća ili sama prekida ili se mora umjetno prekinuti.

Kod JD s jednom košuljicom (amnion) gdjekada u trudnoći plodovi uginu, jer im se pupkovine izprepletu ili zauzlaju.

D. leže u materici pod konac trudnoće u većini slučajeva oba uzduž, i to najčešće tako, da su oba ploda položena glavom dolje, ili jedan glavom dolje, a drugi zadkom (ili nogama) dolje, ili pak oba zadkom dolje. Riedko se dešava, da su oba ploda položena poprieko. Češće se u toku poroda drugo dvojce, kad se prvo porodilo, položi poprieko, ili mu pokraj glave izpadne ručica ili pupkovina, a te komplikacije zahtievaju hitnu intervenciju porodničara.

Diagnoza (spoznaja) d-a nije svagda laka. Za porodničara vriedi pravilo, da svagda, kad je materica veća, nego odgovara trajanju trudnoće, pomisli, da bi se moglo raditi o dvojcima, ali materica može biti odviše proširena i kod mnogo plodne vode u trudnoći s jednim plodom, ili pak može biti jedan plod veoma jako razvijen (5 kg i više, t. zv. gorostasno čedo).

Znakovi, po kojima se može spoznati, da se radi o d-ima, jesu:

1. Ako se u materici pipaju dvie glave ili tri krupne česti ploda (krupne su česti glava i zadak), što je gdjekada vrlo lako, kad d. leže jedan do drugoga, a vrlo težko ili nikako, ako jedan leži iza drugoga.

2. Ako se može ustanoviti na trbuhu rodilje na dva razdaljena mjesta kucanje dječjega srdca, koje se jedno od drugoga razlikuje u frekvenciji (treba da dvojica prisluškuju [auskultiraju]).

3. Ako prvo dvojče imade malo plodne vode, a drugo vrlo mnogo (velika materica sa znakovima obilne plodne vode), onda već u trudnoći uđe glava prvog dvojčeta dublje u zdjelicu, ali je slabo pomična. Kad se radi o mnogo plodne vode s jednim plodom, njemu glava uviek u trudnoći, a i u porodu, dok ne prsne vodenjak i ne odteče plodna voda, ostaje visoko i odskakuje u plodnoj vodi, ako je samo malo dirnemo. Nađemo li dakle znakove obilne plodne vode, a glavu duboko u zdjelici, slabo pomičnu, mora da se radi o dva ploda, od kojih je prvi s malo, a drugi s mnogo plodne vode.

4. Vjerojatno je, da su d., ako majka osjeća po svem trbuhu i lievo i desno micanje ploda, ili ako napipamo mnogo sitnih česti ploda (ručice i nožice) i lievo i desno.

5. U porodu ćemo spoznati d-e gdjekad i po tomu, što je plodna voda prvom dvojčetu izcurila, a u zdjelici napipamo malu glavu, dok je trbuh još velik i odaje znakove obilne plodne vode, koja ipak mimo male glave ne izlazi. Mora dakle iznad ploda s prsnutim vodenjakom postojati još jedan plod sa čitavim vodenjakom.

6. U porodu se može desiti, da prvom dvojčetu izpadne pupkovina, koja ne kuca i mlohava je (siguran znak, da je čedo mrtvo), a na trbuhu rodilje čujemo jasno kucanje dječjega srdca. Prema tome, moraju biti dva ploda, prvi mrtav, drugi živ. Jednako vriedi i znak, ako imamo na prvom dvojčetu druge sigurne znakove smrti, na pr. škljocave kosti glave ili izpalu ručicu ili nožicu sa znakovima maceracije, bez refleksa, a na trbuhu žene čujemo jasno kucanje srdca čeda ili osjetimo jasno micanje čeda.

7. Danas je najsigurnija diagnoza d-a rentgenskom snimkom, na kojoj u drugoj polovici trudnoće jasno vidimo kosture d-a, njihov položaj i t. d.

Porođaj kod dobro položenih dvojaka teče pravilno ovako: najprije se otvori vodenjačni mjehur prvoga dvojčeta, on prsne, i prvo se dvojče porodi. Na to se postavi vodenjak drugoga dvojčeta, i kad on prsne, porodi se drugo. Obično to biva u roku od 1—2 sata poslije poroda prvoga dvojčeta. Treće doba, t. j. doba izlazka posteljice zajedničko im je. bilo da se radi o jednoj posteljici, bilo o dvie (dvojajni d.).

Komplikacije, koje se češće dešavaju u porodu, jesu: radi prejake razširenosti materice i raztegnutosti njezinih mišićnih vlakanaca trudovi su slabi, porođaj slabo napreduje, ušće se materice veoma polako otvara. Kod svakog odugovlačenja porođaja treba da je čistoća i asepsa osobito pomno provedena, da ne dođe do infekcije. Trebat će dakle mnogo uztrpljivosti i opreza sa strane rodilje i sa strane babice i porodničara. Moderna naša sredstva za pojačanje trudova omogućuju nam oprezno, ali uspješno trudove pojačavati i porođaj skratiti. Kad se prvi plod sretno porodio, treba odmah rodilju točno pretražiti, da se ustanovi, kako leži drugi plod, nije li mu možda pokraj glave spala pupkovina ili ručica, ne leži li poprieko, što bi sve zahtievalo hitnu pomoć porodničara.

Ako je u tom pogledu sve u redu, a porod drugog dvojčeta za jedan sat nakon poroda prvog ne napreduje, vriedi danas pravilo, da se porod dovrši bilo pojačanjem trudova i prokinućem drugog vodenjaka, bilo operativno. Čekanje od mnogo sati ili čak par dana, kako se prije događalo, napušteno je. Opisani su u literaturi slučajevi, gdje je drugi plod još ostajao u materici i više tjedana.

Težka je komplikacija, ako se kod DD nakon poroda prvog dvojčeta odlupi njegova posteljica. Materica se u tom slučaju, budući da je u njoj još čitavo drugo jajašce, ne može dovoljno stegnuti, i rodilja krvari iz otvorenih krvnih sudova materice, gdje se odlupila posteljica prvog dvojčeta. U takvom slučaju treba smjesta prokinuti vodenjak drugoga dvojčeta i izvući ga, a onda poduzeti sve, da se materica krepko steže i krvotok ustavi.

Osobito težke komplikacije u porodu d-a mogu nastati, ako se oba ploda nalaze u jednoj košuljici (amnion), ili ako oba vodenjaka prsnu istodobno. Kako su d. redovito slabije razviti, mogu u takvom slučaju obje male glavice istodobno ući u zdjelicu, koja je ipak za dvie, ako i male, glave preuzka. D. se mogu i svojim glavama »zakvačiti«, ako se prvi rađa zadkom pa se porodi do ramena, a umjesto da njegova glava uđe u zdjelicu, ulazi u nju glava drugog dvojčeta položenog glavom. Dogodilo se već, da se prvo dvojče porodilo zadkom do ramena, a uto je izpala ručica drugog, poprečno položenog, te su ona i rame sprečavale ulaz glave prvoga u zdjelicu. Srećom su takvi slučajevi veoma riedki.

Naročito težke komplikacije nastaju, ako se radi o sraslim dvojcima, gdje često treba težkih, ali veoma opreznih zahvata razkomadanja sraslih d-a, da se porod uobće omogući i dovrši.

U trećoj dobi poroda, kada se odlupljuje i izlazi posteljica, kod d-a su nepravilnosti mnogo češće nego u porodu s jednim plodom. Slabi trudovi, koji prate čitav porod, traju i u trećoj dobi dalje. Radi toga je težko krvarenje u treće doba poroda kod d-a mnogo češće nego kod običnog poroda. Posteljica je ili jedna, mnogo veća, ili su dvie, pa se lako dešava, da pojedini režnjići posteljice ostaju u materici. To dovodi do krvotoka i babinje groznice. Ali iako je posteljica sretno izašla, još nekoliko sati poslije poroda prieti rodilji pogibao od slabog stezanja materice, t. zv. atonije, radi koje može doći do težkog, pače i životu pogibeljnog krvotoka.

Zbog svih ovih komplikacija postotak je smrtnosti i oštećenja rodilje i postotak smrtnosti djece kod d-a mnogo veći nego kod poroda s jednim plodom. Babinje su često nepravilne, grozničave, dolazi do upala, krvarenja i t. d.

Radi svega toga u svim državama primaljski propisi određuju, da primalja k svakom porodu, gdje makar samo sluti, da bi se radilo o d-ima, pozove što prije liečnika, da on dalje vodi porod.F. D.