DEMONIZAM (od grč. δαίμων) u etnologiji u širem smislu označuje vjerovanje u natprirodna bića nižeg reda uopće, dobra i zla ili »neutralna«; u užem smislu d. je nazor o zlim bićima, napose o zlim dusima (demonima). Zlo, koje prema tom vjerovanju od njih proizlazi, može biti moralno ili fizičko. U tom pogledu najznačajnije su predaje najstarijih primitivnih naroda, a zatim nazor primitivnih biljogojaca (poljodjelaca), koji se s vremenom najviše proširio. Ovi su drugi izgradili sistem duhova uzročnika fizičkih zala, koje izvode iz psiholoških pojmova i konačno iz nazora o prvom mrtvom čovjeku. Oni pak prvi govore o posebnom moralnom zloduhu, koji je u početku svijeta bunio prve ljude protiv Najvišeg Bića ili inače kvario njegovo djelo i time uveo u ljudski rod također smrt i druga fizička zla.

Tako je na pr. prema tradiciji kalifornijskih Indijanaca Penuti Vintun Onaj — gore — stanujući (Olelbis) htio, da prvi ljudi, koji su u većem broju »izašli iz zemlje kod prvog drveta«, bezbrižno žive o gotovim plodovima drveća i u starosti se pomlađuju pa ne bi trebali niti umrijeti niti se ženiti. U tu je svrhu poslao »dva brata Hus«, da grade put od kamenih stepenica sa zemlje na nebo do Njegova stana, gdje je On postavio »dva izvora vode« za pomlađivanje starih ljudi. Kad su poslanici bili skoro već pri svršetku svog posla, dođe k njima Sedit (stepni vuk), koga u verziji susjednih Penuti Maidu prati zmija čegrtuša kao njegov »pas«. Braća Hus, koja neko vrijeme nijesu ništa odgovarala na njegove pozive i upite, konačno kažu, da su poslani od Olelbisa, a Sedit vikne: »Što! vi radite za Olelbisa? ... Vjerujete li vi, što vam On govori? ... Ja ne vjerujem u Njega. Ja ne vjerujem, što On kaže. Ja se ne brinem za to, što On govori.« Kad ga je stariji brat prekorio radi tih riječi i potanko mu razložio svrhu njihova posla, obrati se Sedit mlađem bratu: »Uh! Vjeruješ li ti sve to? Vjeruješ li ti, da je istinita svaka riječ, što Olelbis kaže? Misliš li ti, da je On mudar? Misliš li ti, da je On dobar? ... Čekaj malo, i ja ću ti nešto reći ... Ja vam imadem nešto kazati, što je bolje nego ovo ...« I Sedit nastavi nadugo i naširoko tumačiti, da je za ljude bolje, ako budu morali raditi, ženiti se i umrijeti. Iza male stanke stariji brat, odnosno u verziji susjednih Maidu čitavo prvo čovječanstvo, sve to odobri, a mlađi brat reče zavodniku: »... Ti hoćeš, da drugi umru; ti hoćeš imati smrt u svijetu. Što bi ti kazao, ako bi ti sam morao umrijeti? ... Olelbis ne će, da itko umre; ali ti hoćeš, da sva živa bića na ovoj zemlji trebaju umrijeti. Ti hoćeš uništiti čitavo djelo, za koje nas je Olelbis ovamo poslao.« Konačno braća Hus poruše svoju gradnju. Otada su ljudi podvrgnuti napornom radu, različitim bolestima i smrti.

Urođenici otoka Nias pred sjeverozapadnom obalom Sumatre — dakle u središtu austričkog jezičnog stabla, kojega su glavni ogranci Austroazijci i Austronezijci sa svojim daljnjim srodnicima gotovo u svim kontinentima širili biljogojstvo (poljodjelstvo) po čitavom svijetu, — recitiraju na pokopu poglavice prastaru nadgrobnu pjesmu, koja navedene prakulturne tradicije postepeno prekraja u smjeru mitske ideologije biljogojskih kultura.

Lovalangi prema svojoj sjeni u vodi »izvora tu gore« stvara prvog čovjeka Sihai (Tko?); iz šake zemlje načini tijelo, a na usta mu stavi »vjetar jednak zlatu, jednak brašnu« (t. j. zlatnoj prašini), što ga je odvagnuo na tezulji, i on odmah progovori. Sihai ostaje sam i umre, a iz njegova mrtvog tijela izrastu četiri drveta: iz srca drvo tora’a, od kojega potječu »tisuće ljudi«, t. j. sav ljudski rod; iz grkljana drvo, od kojega »dolazi zlato, dolazi brašno«, t. j. životni dah kao vjetar jednak zlatnoj prašini; iz usta dva drveta, koja propupaju, ali pupovi otpadnu, a iz njih proizlaze bolesti. Drugim riječima: prvi čovjek prenosi na ljudski rod uporedo princip života i princip smrti. Odatle nastaje u ovim kulturama također nazor o »dobroj« i »zloj« duši; tako n. pr. kod Korjaka u sjeveroistočnoj Sibiriji: »dobra«, t. j. životna duša dolazi od Najvišeg Bića i k Njemu se poslije smrti vraća, da iza nekog vremena opet bude reinkarnirana u bližem rođaku pokojnika, a »zla«, t. j. smrtonosna duša ide u podzemlje među zle duhove (kalau), koji su uzročnici svih bolesti i nevolja, t. j. i nisu ništa drugo nego ovakve »smrtonosne« duše. Bolesti su i u mitima urođenika otoka Nias predočene kao zli duhovi, a njihov je poglavica Lature, koji je zapravo Sihai u »posmrtnom izdanju« ili nosilac njegove smrtnosti ili uopće predstavnik smrti: »on se hrani sjenama ljudi«, koje mrežom lovi sam ili preko svojih podređenih duhova, a bolesti su kao neka obavijest, da se on sprema za lov. Njegovom »mrežom« Niašani smatraju nebesku dugu; zato kod njezine pojave dršću od straha.

Daljni razvoj ovog nazora predstavljaju psihološki pojmovi naroda Batak Toba na susjednoj Sumatri o tondi i roha.

Čovjek osim tijela imade još tondi i roha. Prvi je životno počelo tijela i njegov sjeni sličan dvojnik ili »tjelesna duša«, kakvu u različitim količinama imadu također životinje, biljke i neživa bića. Zapravo sve, što baca sjenu, imade tondi, jer se taj odrazuje u sjeni, koja označuje život. On je nosilac sudbine čovjeka, njegove dobre ili zle sreće na zemlji (jednako kao mana kod Melanezijaca, orenda kod Irokeza i dr.), a »teče iz zalihe takvih duša, koja je navodno smještena u gornjem svijetu« (pobliže na Mjesecu), gdje za ljude postoji »u obliku više ili manje razvijenih bilina s listovima ili cvjetovima ili plodovima, već prema duljini vremena života, koje im je određeno«. Tondi nastava sve dijelove tijela, a kod čovjeka ima ga najviše u glavi, krvi i jetrima, mnogo također u kosi, slini i dr. Njegova se količina može mijenjati dodavanjem od zalihe drugih bića (odatle t. zv. »lov na glave«, ljudske žrtve s trganjem srca i jetara ili uopće s komadanjem naživo, ritualni kanibalizam i slični magički obredi!) ili obratno oduzimanjem od vlastite zalihe. On može napustiti tijelo za izvjesno vrijeme (na pr. u snu), ali ako se doskora ne povrati, čovjek oboli, a smrt znači, da se tondi bez opoziva rastavio s tijelom i otišao u drugo biće, jer on »može postojati samo u materiji svijeta«. Naprotiv roha je spiritualna duša i svojstvena samo čovjeku kao nosilac njegova jastva (samosvijesti), a poslije smrti živi samostalno pod novim imenom begu. Od ovih posmrtnih duša ili duhova očekuju Toba sve dobro i sve zlo na zemlji; od njih potječu naročito nerodica i sve vrste bolesti kao i sama smrt, jer oni stalno nastoje, da milom ili silom izvuku tondi iz čovjeka (isp. Lature i njegov lov na otoku Nias!). Premda begu imadu vlastito boravište (u podzemlju, odnosno na Mjesecu), oni ipak neprestano lutaju po svemiru, pa se privremeno naseljuju po cijeloj prirodi, napose na svim neugodnim mjestima. Što više, begu uglednih pokojnika, t. j. pradjedova bogatih rodova ili čitavih plemena, bivaju pod imenom sombaon svečano »ustoličeni« na trajan boravak u takvim dijelovima prirode, na pr. na visokim gorama ili u neprohodnim guštarama, i postaju djelitelji plodnosti ljudi i kultiviranog bilja, kiše i suše, a sve to primitivni biljogojci (poljodjelci) u prvom redu pripisuju Mjesecu. Tako eto iz njihovih pojmova o pokojničkim dušama nastaje nazor o »dusima prirode«, o demonima u širem smislu. Osim toga se begu, naročito sombaon, znadu nastaniti u tigrovima, krokodilima i velikim zmijama (sve su to simboli Mjeseca!) ili se pojavljuju u obliku ovih životinja, a s ljudima su u saobraćaju preko posrednika (medija), koje prigodom velikih svečanosti opsjednu (odatle potječe šamanizam kao izrazita lunarna i spiritistička magija).

Na taj način demonizam primitivnih biljogojaca postaje sastavnim dijelom njihova animizma (v.). Ovi su demoni u moralnom pogledu sasvim indiferentni, a s obzirom na fizičko dobro i zlo »neutralni«, t. j. sposobni i za jedno i za drugo, već prema prilikama i svojim hirovima. Zato je s njima magija najuže povezana. Taj se animistički demonizam najviše proširio nesamo među primitivnim kulturama nego i među visokim civilizacijama. Samo mjestimice, tako napose u Iranu, u grčko-rimskom svijetu i na području mlađeg budhizma, susreće se također demonizam u moralnom smislu, koji ili preko nomadskih stočara nastavlja prakulturne tradicije ili stoji pod utjecajem židovske religije i kršćanstva (→ anđeo).

Najznačajniji, u etnologiji najpoznatiji animistički demoni potječu od bića srodnih s onima, koja su istaknuta u navedenim tekstovima, a svi su također predmet posebne pažnje u primitivnim tajnim društvima i njihovim kasnijim izdancima, kao što su šamanizam, tantrizam i dr. Njihova se obilježja i djelovanja međusobno isprepleću, pa se ne dadu oštro razlučiti. Ipak se približno mogu odrediti četiri skupa.

U prvom se redu stiču demoni bolesti i smrti (kojima kao prototip može služiti spominjani Lature na otoku Nias); njemu srodna bića redovno se nazivaju »gospodari podzemlja«.

Ovamo idu na pr. Tamate Livoa i Sukve, kojih imena nose tajna društva na Banksovim otocima i sjevernim Novim Hebridima (u istočnoj Melaneziji); Menomini (slično i drugi Indijanci S. Amerike) razlikuju Inemekkiu i Anamakkiu, demone »visine i dubine«; prvima je na čelu Orao, a drugima Medvjed, koji imade veliku ulogu u mnogim tajnim društvima i šamanskim organizacijama S. Amerike i s. Azije, kako je na pr. u (Neo-)Eskima na Grönlandu Torngarsuk poglavica šamanskih pomoćnih demona, a napose u sjevernoj Aziji na pr. Erlik »gospodar podzemlja« ili »gospodar zemlje i vode« kod Turaka u Sibiriji sa Mongolijom. Sličan demonizam vlada također u Tibetu i Pr. Indiji, ali i u zapadnoj crnačkoj Africi, gdje n. pr. kod Mpongve u Gabunu brojni dusi pod skupnim imenima Abambo i Inlogho »rado stanuju na Mjesecu« i preko njega se upliću u život čovjeka, te su predmet šamanskih operacija, dok je u Loangu »majka duhova« Bunsi, koja stanuje u zemljanoj piramidi, čitavu zemlju napučila demonima i svakome odredila posebnu funkciju, a sama upravlja kišom i proizvodi šamanske ekstaze.

Drugi veliki skup tvore demoni »krvavih zanata«, kako se mogu nazvati. To su dusi osvete, zaštitnici zlohotnih čarolija, koje su uperene protiv života bližnjega.

Tako na pr. Emegit kao patron drugog stupnja tajnog društva Ingiet (v.) na Novoj Britaniji u Melaneziji, demoni »fetiša osvete« u Gabunu i Loangu, zatim Dra, Hijena i Leopard u istoimenim tajnim čarobnjačkim društvima kroz cijelu ekvatorijalnu Afriku. Iste su vrste demoni ratničkih tajnih društava, pa zaštitnici »lovaca ljudskih glava« i uopće ratnika, kao na pr. Veliki Gavran kod Kamčadala, ili Mandaragan u istočnom Mindanau na Filipinima, ili Nenda u Ugandi i Bo u Dahome-u.

Ovamo idu i tibetski Čhos-skjon (ind. Dharma-palas) ili »zaštitnici religije«, a to su demoni, koji su iz predbudhističkih religija Indije i Tibeta primljeni u lamaizam, većinom obilježeni kao prvobitni dusi smrti, podzemlja i »krvavih zanata«, pa nastavljaju svoje stare uloge »uništavajući nevjernike«, uistinu pak služeći tantrizmu, t. j. nešto prekrojenom šamanizmu (v. dolje); među njima se napose ističu »osmorica strašnih« ili »strašni ubojice« (Drag-gšed). Neki se od tih »zaštitnika« prikazuju i u maskiranim tibetskim plesovima (Cam). Tibetski se demonizam preko budhizma proširio također u Kini i Japanu, gdje se onda povezao s tamošnjim nazorima o dusima prirode.

Treći skup tvore demoni šume i gore, koji kao da su najopćenitiji i međusobno najsličniji u svim kontinentima, a u njima se također najviše odrazuje spomenuti »neutralan« karakter animističkih demona. Tako je Kurupira (pod ovim ili drugim imenom) poznat u čitavom amazonskom području J. Amerike, a njegov opis vrijedi više ili manje i za sve druge.

»K. je šumski duh, koji ne zadaje samo zlo, nego čini i dobro. On je gospodar, zaštitnik šuma i divljači i kažnjava one, koji ga hoće uništiti, a često nagrađuje one, koji ga slušaju, ili na koje se smiluje. On se ukazuje kao tajanstven i moćan duh u različitim oblicima i raspoloženjima: sad fantastično-osebujan i suveren, sad zao, surov i drzak, često susretljiv i prijazan, što više, dobroćudan, samilostan, slab i bedast, koga se lako može zavarati. Znade biti i zahvalan za dobro, što mu se učini, ali uvijek postavlja uvjete, koji, ako se ne izvrše, mogu biti sudbonosni. Njemu se pripisuje pucketanje starog drveća u šumskoj samoći i kuckanje žuna po deblima. On divljač lovcu ili sakriva ili dovodi na metu; on čuva tajne šuma, pokazuje ljekovitost bilja i daruje proizvode šume ... Ovi šumski dusi ... pripadaju najobljubljenijim predmetima indijanskih priča« (Koch-Grünberg).

Slični su »gorski dusi« u Kaliforniji, gdje ih maskirani predstavljači prikazuju kod tajnih inicijacija mladića. Gotovo se doslovno može citirani opis primijeniti na šumske i gorske duhove u Koreji i kroz čitavu Sibiriju. Njima se u počast također u cijeloj srednjoj Aziji od Sajanskoga gorja do Himalaje podižu na gorskim prevalama t. zv. obo, veće ili manje hrpe kamenja. Dapače Padmasambhava, jedan od osnivača tibetskog lamaizma, veli, da je svoje Tantra (knjige) primio od »gorskih duhova« (→ budhizam: mlađi b., magička struja). Opis indijanskog Kurupira vrijedi u punom opsegu za »duha divljači i lova« kod svih urođenika Kavkaza (→ Čečenci), a u velikoj mjeri također za različite demone gora, spilja, šuma i drveća u cijeloj crnačkoj Africi. Ovdje se međutim ipak više ističe njihov zao značaj, tako u Sudanu, a u Gornjoj Gvineji i Ugandi napose ih smatraju uzročnicima različitih bolesti. U Kamerunu šumski je demon Mungi zaštitnik tajnog društva, koje je sumnjivo sa zaplotnjačkih umorstava i kanibalizma, dok dalje na jugu u području Gabuna i rijeke Ogove tajno društvo šumskog duha Nda kod smrti kakvog odličnika pljačka njegovu imovinu.

Četvrti skup sačinjavaju demoni različitih atributa, a svi zamišljeni u obliku Zmije. Najčešće su združeni s vodenim elementom i s onim pojavama, koje su s njime u vezi. U tom pogledu zmijski demoni idu gotovo uporedo s gorskim i šumskim dusima.

Tako u amazonskom području J. Amerike općenito pričaju o velikoj Zmiji kao »vodenom demonu« u rijekama. U S. Americi zmijski demoni katkad zauzimaju mjesto Medvjeda, gospodara podzemlja (v. gore), pa im se pripisuje vlast nad izvorima i podzemnim vodama, a u tom svojstvu drže ih i uzročnicima poplave. Takve pak Zmije ili Zmajevi osobito se susreću u pričama na Malaki i u Indoneziji; u zap. Melaneziji na Novoj Britaniji Zmija Kaja pored poplave izaziva također grmljavinu i gromove. Zato ovamo ide i poznati kineski Zmaj. U Indiji i Tibetu Zmije (ind. Naga, tib. Lu) kao vodeni demoni imadu veliku ulogu u nazorima hinduizma i budhizma. One su gospodari mora, rijeka, podzemnih voda i kiše, dapače na osobiti način »gospodari zemlje« (isp. turskog Medvjeda Erlika). Nadalje su organizirane po kastama i tvore države s kraljevima na čelu i posjeduju veliko bogatstvo. Ako ih tko uvrijedi, šalju sušu, nerodicu i bolesti. U lamaizmu jedan između »zaštitnika religije«, demon oluje i kiše Vadžrapani, njihov je vrhovni pokrovitelj. Zmijski su demoni osim toga povezani sa zemljodjelstvom (isp. osvetu indotibetskih Naga!): tako »čuvarica polja« u južnoj Novoj Gvineji kod Kivai (i Marind) i »majka kukuruza« u S. Americi kod Hopi (u okviru tajnih društava); zatim s »krvavim zanatima« (isp. lamaističkog Vadžrapani uz Naga), pa napokon sa šamanizmom. U Africi se naravne zmije uopće smatraju fetišem, t. j. medijem, u kojem borave ili pokojničke duše (tako napose u južnoj i istočnoj Africi) ili posebni demoni. To vrijedi naročito za grad i državicu Vaidah u Gornjoj Gvineji, gdje je zmijski šamanizam ili pitonizam dostigao svoj vrhunac (→ pitonizam).

Dva su područja, gdje je demonizam osobito izrazit. To su žarka (zapadna) Afrika i ledeni Tibet, a tu je najviše razvijeno i likovno prikazivanje demona, i to: u jednom i drugom kraju demonske maske (tih ima mnogo također u Melaneziji i u sjeverozapadnom dijelu S. Amerike); osim toga u zapadnoj Africi nezgrapni fetiši, a u Tibetu više ili manje umjetnički izrađene slike i kipovi demona. Ali to su također krajevi, gdje se pravi demonski utjecaji dadu ustanoviti i etnološki, t. j. nesamo strahovitom ćudorednom naopakošću ljudi, koji se bave dotičnim demonima, nego i izvanjskim pojavama, koje se ne mogu protumačiti zakonima prirodnih fizičkih ili psihičkih sila (→ esoterijski kultovi).

LIT.: W. Schmidt, Der Ursprung der Gottesidee, sv. 2., Münster i. W. 1929; J. Warneck, Die Religion der Batak, Göttingen-Leipzig 1909; W. Krickeberg, Indianermärchen aus Nordamerika, Jena 1924; Th. Koch-Grünberg, Indianermärchen aus Südamerika, Jena 1921; W. Schneider, Die Religion der afrikanischen Naturvölker, Münster i. W. 1891; H. Trilles, La Sorcellerie chez les Non-Civilises, Semaine d’Ethnologie Religieuse (Compte-rendu de la II. Session), Pariz 1914, str. 168—188; A. Grünwedel, Mythologie du Buddhisme au Tibet et en Mongolie, Leipzig 1900; E. Vatter, Religiöse Plastik der Naturvölker, Frankfurt a. M. 1926.A. G-s.

D. je vrlo izrazit i u folkloru odnosno u starim religijama evropskih naroda. Ističu se osobito zmijski (zmajski) demoni (kao njem. Lindwurm, lat. dračo, slav. zmaj i sl.), demoni bolesti i smrti, nevremena, zatim dosta zastupani demoni žita, priroda i sl. (na pr. njem. Roggenwolf, Kornmuhme i sl.) pa šuma i voda (rus. lješij, njem. Wassermann, češ. vodnik i dr.), dalje demoni doma i kućnog ognjišta i gospodarstva, redovno neutralni ili dobronamjerni (rus. ovin, domovik, češ. hospodářiček, hrv. čuvarkuće, blaznekućne zmije, ali i žabe, lasice). Za neke je manistički korijen u svih evropskih naroda manje ili više uočljiv (na pr. demoni kućni u obliku zmije, lasice i dr.); taj se korijen pokušava utvrditi i za demone kao što su slav. vile. U nekim dijelovima Evrope služe i posebne maske za prikazivanje nekih demonskih bića, borba i sl. — Za pojedinosti kod pojedinih evropskih skupova v. Romane, Germane, Slavene, Ugro-fine, odnosno ostale pojedine narode.M. G-i.